Nakon lomljenja hostije, vidio je kako se u kaležu vidljivo pojavila prava Kristova krv. Prestrašen, brzo je završio misu i krv spremio u staklenu posudu.

O tom događaju nije nikome govorio sve do svoje smrti, kada je priznao što se dogodilo i rekao da je krv predao na čuvanje svećenicima u župnoj crkvi.

Vijest o ovom čudu brzo se proširila. Ljudi iz cijelog kraja dolazili su u Ludbreg. Počela su se događati i čudesna ozdravljenja po zagovoru Predragocjene Krvi Kristove.

ČUDESNA OZDRAVLJENJA

Papa Julije II. početkom 16. stoljeća pokrenuo je istragu o čudesnim uslišanjima u Ludbregu. Ispitano je 14 slučajeva, među kojima su bila tri oživljenja, ozdravljenja od sljepoće, kuge, padavice i krvarenja, sretni porodi nakon teških trudova te spašavanje žene s lomače bez ozljeda. Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim.

Zavjet hrvatskog sabora

Kad je 1739. vladala kuga te u Moslavini odnijela oko 4500 života Hrvatski se sabor u Varaždinu zavjetovao se Bogu da će, ako bolest prestane, podići kapelu posvećenu Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Iako su se sredstva prikupljala, ona su najprije potrošena u druge svrhe, a kasnije su kapelu onemogućile teške prilike, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Kapela je konačno izgrađena tek 1994. godine.

Sveta nedjelja u Ludbregu

Iako je svaka nedjelja sveta nedjelja, ovaj se naziv koristi za prvu nedjelju u rujnu kad se u Ludbregu svečano slavi sveta Misa na čast euharistijskog čuda. Proslava započinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca, nakon čega se relikvija prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva, gdje se tijekom trodnevnice štuje pred vjernicima. Okupi se oko 10 000 vjernika. U određene dane u svetištu se mogu dobiti i oprosti za vremenite kazne čistilišta: na Tijelovo, Malu Gospu i blagdan sv. Tome apostola. 

Rat & Odgađanje gradnje kapele

Po završetku II. svj. rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov F. Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju. Ludbreški župnik Crnković je streljan, a kapela zatvorena je za javnost i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća bila zabranjena.

• Papa Julije potvrdio je euharistijsko čudo, a službenu potvrdu kasnije je izdao papa Lav X, koji je predvodio procesiju s relikvijom ulicama Rima te izdao bulu o čuvanju relikvije u Ludbregu.
• Nadbiskup Alojzije Stepinac smatrao je da mnoge nedaće koje pogađaju hrvatski narod dolaze i zbog neispunjenog zavjeta iz 1739. te je radio na njegovu ispunjenju. Godine 1944., nakon jedne propovijedi dao je zavjet o zalaganju oko izgradnje kapele.
• Točno 50 godina kasnije, 1994., zavjet je izvršen, nova kapela je posvećena uz prisutnost oko 100.000 hodočasnika..

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Članak iz časopisa Savez s Marijom

„Odlučili smo Presvetomu Srcu Isusovu posvetiti sve nas i našu domovinu. Pozivamo, dakle, sav Božji narod i njegove pastire, sve prezbitere i dakone, redovnike i redovnice, sve Bogu posvećene osobe, svakoga vjernika i vjernicu da na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 27. lipnja Jubilejske 2025. godine, budemo dionici posvete našega naroda i domovine Presvetomu Srcu Krista Gospodina.”

Hrvatski biskupi odlučili su da će 27. lipnja 2025. Hrvatsku i hrvatski narod posvetiti Presvetom Srcu Isusovu. Riječ je o obnovi posvete koja se prvi put dogodila prije sto dvadeset i šest godina.

Nakon 69. plenarnog zasjedanja Sabora Hrvatske biskupske konferencije Konferencije Bosne i Hercegovine održanog od 12. do 14. studenog 2024 hrvatski su biskupi objavili pastirsko pismo u povodu godine Svetoga jubileja 2035, i 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskog Kraljevstva kojih se ove godine spominjemo. Pismo je objavljeno po naslovom Na kršćanskim temeljima, zajedništvu Crkve, hodočasnici nade”, a oblikovano je u knjižicu koja je odaslana po župama diljem Hrvatske.

U uvodu biskupi su podsjetili da se ove godine sjećamo i još nekih značajnih obljetnica: 1700 godina od Prvoga ekumenskog koncila u Niceji (325.), šezdeset godina od Drugoga vatikanskog koncila, pedeset godina od projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata te sto godina od ustanovljenja svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta.

U pismu se najavljuje i Sveta 2033. godina Otkupljenja i 2041. kada će se obilježiti 1400 godina kršćanstva u Hrvata.

Uz poziv na trajno obraćenje kao osobno poslanje svakog vjernika. javno svjedočenje vjere, evangelizaciju useljenika, donošenje demografskih mjera i poštivanje ljudskog života, braka, obitelji i cjelokupnog dostojanstva (u izazovima pobačaja, eutanazije, materijalizma, pozitivizma i nihilizma, diktature relativizme, rodne ideologije, surogatstva, umjetne inteligencije), u pismu se kao uzor ističu domaći svetci i blaženici, među kojima posebno lik bl. Alojzija Stepinca kojega je papa Benedikt XVI. uvrstio medu šesnaest iznimnih i uzornih slušatelja i izvršitelja Riječi Božje

Posebnu pozornost biskupi su posljednjoj enciklici pokojnog pape Franje Dilexit nos (On koji nas uzljubi”) enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista”, za koju stoji da pruža dublje razumijevanje ljudske i božanske ljubavi Srca Isusa Krista. Enciklika nas podsjeća da je Srce Isusovo izvor ljubavi, snaga koja nas potiče na ljubav i šalje nas braći i sestrama. Naposljetku, odlučeno je da će hrvatski biskupi na ovogodišnju svetkovinu Presvetog Srca Isusovog, 27. lipnja 2025.. Hrvatsku i cijeli hrvatski narod povjeriti zaštiti ljubavi Srca Isusova, koje nas poziva na obnovu pobožnosti, nježnosti vjete i predanosti služenju, tj. da će se Hrvatska i Hrvati posvetiti Presvetom Srcu Isusovu

Riječ je, zapravo, o drugom ponavljanju takve posvete jer se prva dogodila prije sto dvadeset i šest godina u Rimu kada je na blagdan Srca Isusova 11. lipnja 1899 papa Lav XIII. sa svim biskupima svjeta posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. Taj je dogadaj zatim potaknuo 160 000 hrvatskih momaka i djevojaka da se godinu dana kasnije, 22. lipnja, takoder posvete Srcu Isusovu.

Posveta se molila na sam blagdan Srca Isusova ili na prvu nedjelju uz blagdan te je predstavljala jedinstven događaj u povijesti Crkve u Hrvata. Tekst posvete Presvetom Srcu Isusovom iz 1899. glasio je

Mladež roda hrvatskoga, tog predzida krščanstva, u svetoj ovoj godini, na svršetku staroga i na osvitu novoga vijeka. Svetosti Tvojoj, Kristovu na zemlji Namjesniku nepogrešivomu, prostrta ponizno pred Tvojim nogama, svečano obećaje, da će se pod barjakom presvetog Srca Isusova hrabro i neustrašivo boriti za vjeru i za dom. U znak ove žrtve srca našega, evo Ti, Sveti Oče, zlatno srce predragoga Spasitelja našega, puno svakovrsnih duhovnih djela, koje na Tvoju nakanu i prema velikome srcu Svetosti Tvoje žrtvovasmo Presvetom Srcu Isusovu i potpisi ruku naših neka podaju vječnoj spomeni sve što obećasmo i učinismo. A da to izvesti uzmognemo, smjerno molimo očinski Tvoj blagoslov, zalog milosti nebeske za sebe, za svoje roditelje i odgojitelje, te za sav narod hrvatski.

U Zagrebu, glavnom gradu Hrvata, na blagdan Presvetoga Srca Isusova 1900.”

Jedan od događaja koji su pratili ovu masovnu narodnu posvetu bilo je i hodočašće predstavnika hrvatske mladeži u Rim. Tada su Svetom ocu kao poklon predali srce od zlata izrađeno naravnoj veličini ljudskog srca. U to zlatno srce stavljen je popis raznih dobrih djela, molitava i drugih pobožnosti koje su mladi hrvatski katolici tijekom nekoliko mjeseci prikazivali za Svetoga Oca

osamsto postova, tisući i dvjesto križnih putova, tisuću i petsto trodnevnica, dvije tisuće devetnica, pet tisuća pohoda crkvama, osam tisuća izmoljenih zlatnih krunica, četrdeset tisuća sakramentalnih pričesti, šezdeset tisuća duhovnih pričesti, devedeset tisuća prikazanih Svetih Misa, stotinu dvadeset i šest tisuća izmoljenih Gospinih krunica, sto trideset tisuća samozataja, sto pedeset tisuća izmoljenih litanija, petsto sedamdeset i pet tisuća raznih molitava, sve zajedno riječ je o milijun sto osamdeset i devet tisuća i pet stotina (1 189 500) molitava i dobrih djela.

Svoje vlastoručne potpise mladi diljem Hrvatske prikupili su i zabilježili u posebnom albumu koji su na koncu predali papi na čemu im je on osobno zahvalio putem pisma, navevši da se zlatno srce koje su mu poklonili nalazi u njegovoj sobi za privatne audijencije. Uz to, mladež je Papi darovala petsto dukata skupljenih u akciji Petrov novčić”. Od ostalih zanimljivosti ističe se pjesma „Do nebesa” koju je za ovu prigodu napisao devetnaestogodišnji mladić Petar Perica. budući franjevac. Ta je pjesma tijekom cijelog 20. stoljeća, sve do danas, ostala jedna od najpoznatijih hrvatskih pučkih vjerskih pjesama.

Obnova posvete

Ova posveta Srcu Isusovu prvi je put obnovljena deset godina kasnije, 3 lipnja 1910. također na blagdan Srca Isusovog. Na njoj su sudjelovali članovi Hrvatskog katoličkog akademskog društva Domagoj, učenici svih „pučkih i srednjih zagrebačkih škola”, zaslužni zagrebački gradonačelnik Milan Amruš, a svečanu pontifikalnu misu predvodio je apostolski protonotar Matija Seigerschmied. Tom je prigodom zagrebački kanonik i papinski komornik dr. Gustav Baron, jedan od začetnika hrvatskoga katoličkog pokreta, u ime hrvatske mladeži uputio pismo papi Piju X. Ondje je naveo sljedeće:

Sveti Oče!

Mladež hrvatska, slaveći prvu desetgodišnjicu svoje posvete Presvetome Srcu Isusovu, u duhu padajući ničice pred noge Svetosti Tvoje harnim srcem dozivlje u pamet zavjete što ih pred deset godina učini Kristovu Namjesniku, te dižući u vis barjak Presvetoga Srca Isusova obriče da će pod tim znakom vojevati vojne Gospodnje. a i nada se da će održati pobjedu protiv neprijatelja Crkve i domovine. Toga zavjeta i nade spoljašnji znak i javno obilježje bit će odsada dragocjeni barjak, koji, načinjen iz prinosa hrvatske mladeži i urešen slikom Presvetoga Srca Isusova, cijeloj će Hrvatskoj davati svjedočanstvo da mladež njezina, pod tim barjakom sabrana, obiluje vatrenom ljubavlju i razgrijeva se neslomljivom vjernosti spram Krista i njegova na zemlji Namjesnika, a spasenje svoje i istinito blagostanje domovine ne traži drugdje nego u Isusu Kristu, čije je jedino ime pod nebom dano ljudima, u kome nam je spasenje. Da ovim osjećajina mladeži hrvatske Bog dade ploda, neka pomogne apostolski blagoslov, što ga od Tvoje Svetosti za hrvatsku mladež i za sav narod naš najsmjernije prosimo.”

Osobna posveta

U spomenutom pismu, navedeno je da je ova posveta dio pripreme za Jubilejsku 2041. kada će se crkva u Hrvata iznova spominjati misije opata Martina iz 641. godine i proslaviti 1400 godina kršćanstva u Hrvata. kao i začetaka odnosa sa Svetom Stolicom. S radošću iščekujemo veliki dan (obnove) posvete Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovom. Pozivamo sve da molitvom popratimo ovaj veliki dogadaj. kao i da se osobno posvetimo Srcu Isusovom, koristeći molitvu sv. Marije Margarete Alacoque (17. st.), velike promicateljice ove pobožnosti:

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob. Amen.

Štoviše, na neki otajstven način, svi koji na poseban način šire apostolat arkanđela Mihaela kao da novače mnoštva njegovih štovatelja koji ga svojim molitvama bodre u njegovu pothvatu, a on ih istodobno štiti na životnom putu. U ovom povijesnom času, upravo u uskrsno vrijeme i u doba kada Katolička Crkva živi jubilarnu godinu 2025., a Crkva i hrvatski narod uronjeni su u jubilej 1100 godina hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih sabora, među hrvatskim vjernicima događa se inicijativa koja na nov način zaziva zaštitu sv. Mihaela arkanđela – kako bi u vjernosti Bogu trajno opstali i Crkva i narod. Proteklih mjeseci ta je inicijativa već povezala hrvatske vjernike laike, redovnike i svećenike diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i svijeta,

sa zajedničkim ciljem: u jubilejskoj godini pod zaštitu Nebeskoga Vojskovođe staviti sadašnjost i budućnost čitavoga hrvatskoga naroda i Crkvu u njemu.

Trajan spomen na to savezništvo nije samo poticanje širenja molitve, nego i darivanje 11 velikih kipova sv. Mihaela, visokih tri metra i mase od četiri tone, koji imaju biti postavljeni pod otvorenim nebom na 11 lokacija diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao spomen na 11 hrvatskih kraljevskih stoljeća.

Prva četiri kipa sv. Mihaela arkanđela 29. ožujka stigla su u Hrvatsku i već su otpremljena na četiri lokacije na sjeveru, istoku, zapadu i jugu domovine, čime je sv. Mihael na duhovan način zagrlio Hrvatsku.

• Na hrvatskom sjevernom Jadranu prvi je kip došao u srce Istre i već je postavljen uz franjevački samostan u Pazinu.
• Drugi kip stigao je u zapadni dio središnje Hrvatske, u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pokupskom.
• Istok domovine bit će u sjeni kipa postavljenoga na zemlji franjevačkoga samostana sv. Petra i Pavla u drevnom Šarengradu, uz rijeku Dunav.
• Zaštitu hrvatskoga juga simbolizirat će kip koji je došao u župu Gospe Karmelske u Pločicama pokraj Konavala, gdje se plavetnilo neba na poseban način sastaje s plavetnilom mora.

Planira se dolazak još sedam kipova, od kojih bi četiri imala biti postavljena na crkvenim zemljištima na području Bosne i Hercegovine, a tri na području Hrvatske.

Znakovito je kako se upravo ususret jubilejskoj godini spomena na splitske crkvene sabore u doba kralja Tomislava inicijativa da se Crkva u Hrvata stavi pod zaštitu sv. Mihaela rodila najprije u krugu laika, i to među »Marijinim ratnicima«. Oni su u splitskom kraju već dugo poznati po brojnim apostolskim i molitvenim pothvatima.

Kako se rađala inicijativa (svjedočanstvo kronologije)

O tome kako se rađala inicijativa ponajbolje bi mogla, u najkraćim crtama, posvjedočiti kronologija. Marijini ratnici, u čijem su vodstvu Miljenko Jurić i vjeroučitelj Darko Pejković, doznali su da je u Poljskoj nastao pothvat postavljanja četiriju kipova na četiri strane njihove domovine. Da je riječ o zavjetu koji je bio na srcu i tamošnjoj Crkvi posvjedočio je i hrvatski svećenik redovnik monfortanac – član Družbe Marijine o. Nikola Tandara, sada na službi u poljskoj Częstochowi. On je dao dodatni vjetar u leđa Marijinim ratnicima i ohrabruje čitavu inicijativu. Ideja se počela sve više širiti među vjernicima i naišla je na plodno tlo među volonterima Udruge Filipa Nerija i kod njihova duhovnika prof. dr. Josipa Mužića, profesora na splitskom KBF-u i upravitelja drevne crkve sv. Filipa Nerija. Potom je ideja došla i do Glasa Koncila, za koji je poznato da je u dosadašnjim proslavama hrvatskih jubileja tijekom 20. stoljeća imao važnu ulogu u povezivanju hrvatskoga sjevera i juga. Preuzeti medijsko pokroviteljstvo nad pothvatom bila je Glasu Koncila i svojevrsna dužnost s obzirom na to da je prvi broj Glasa Koncila 1963. nosio nadnevak upravo 29. rujna, kada se slavi blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela.
Kronologija se nastavlja. Odlučeno je oko svetkovine Velike Gospe 2024. da će se s inicijativom krenuti odmah, da je važno da svi koji su u to uključeni volontiraju, s vjerom da će se Providnost pobrinuti za sva materijalna sredstva.

Isklesani u mučeničkoj Crkvi

Providnost je najprije djelovala na način da ponude koje su stigle iz hrvatskih klesarskih radionica za izradu kipova budu previsoke, što je bilo podosta obeshrabrujuće. I već kada se mislilo da se ideja ne može ostvariti, došla je daleko povoljnija ponuda, i to iz Kine. Zar se za ostvarenje domovinskoga projekta mora ići tako daleko od Hrvatske, pitali su se neki. No kada se doznalo da je tamošnji, kineski glavni majstor za izradu kipova katolik, to jest da u proizvodnji sudjeluju kršćani, dvojbe više nije bilo. Barem katolici u Hrvatskoj dobro znaju što znači živjeti vjeru u mučeničkoj Crkvi. K tomu, kada se vidjelo s kojim je poštovanjem kineski majstor prihvatio uresiti prva četiri kipa sv. Mihaela hrvatskim pleterom, to je svima dalo dodatno ohrabrenje.

Odlučeno je da će računovodstvenu infrastrukturu za prikupljanje donacija dati Udruga volontera sv. Filipa Nerija, a projektom će koordinirati laici i svećenici, zajednički donoseći odluke. Osobnim oglašavanjem među poznanicima prikupilo se dotad već nešto donacija, a da bi se kipovi mogli platiti i dopremiti do Hrvatske (što je vrlo visok trošak, ali ni blizu sredstava potrebnih da se kipovi izrade u Hrvatskoj), sredstva su dijelom posuđena, sa sigurnošću. Kipovi su oko Božića 2024. bili završeni i krenuli su brodom put Hrvatske.

Iako je bilo dogovoreno da se o projektu još ne će razglašavati, glas da u Hrvatsku dolaze kipovi sv. Mihaela nije se mogao zaustaviti. Slijedila je potraga za definitivnim lokacijama. Trebalo je pritom ispuniti dva temeljna kriterija:

zemlja na koji će biti postavljeni kipovi mora biti crkvena, a župa ili redovnička zajednica u koju kip dolazi moraju ga prihvatiti kao dar.

To ne znači da je tamošnjim vjernicima zabranjeno donirati sredstva za nabavu kipova. Cilj je, naime, kip ondje postaviti da bude simbol za taj čitavi hrvatski kraj, a ne samo za vjernike koji žive na užem području uz pojedinu župu ili samostan. Drugim riječima, svi koji doniraju za kipove ne čine to samo za pojedini kip, nego za sve kipove zajedno.

Prve četiri lokacije

Da bi se svi kriteriji zadovoljili, uz dodatne kriterije poput onih koje ponegdje nalažu konzervatori ili druge (crkvene) instance, usuglašene su najzad prve četiri lokacije na koje su početkom travnja kipovi već dostavljeni:

Pazin, Pokupsko, Šarengrad kod Iloka i Pločice kod Konavala,

gdje se u odabir lokacije uključio i dubrovački biskup Roko Glasnović. U Pazinu je kip već došao na svoje postolje. Na ostala tri postolja kipovi će uskoro također biti postavljeni, a onda i blagoslovljeni.

Iako je financijska konstrukcija u potpunosti zatvorena samo za dva kipa, da se Providnosti ne bi oduzelo ništa od njezine snage i da se ne bi odustalo od pouzdanja u njezino djelovanje, naručeno je iz iste radionice još spomenutih sedam novih mramornih kipova sv. Mihaela arkanđela, koji sada traže svoje lokacije na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pritom veliku važnost imaju i najmanji prilozi običnih vjernika koji su se prepoznali u inicijativi i primili je na srce, a takvih je sve više sudeći po dosadašnjem samozatajnom odazivu. Svi oni osjećaju da će jedanaest kipova biti još jedan trajan spomen na jubilej 1100 godina hrvatskoga kraljevstva, i znak pouzdanja u zaštitu nebeskoga vojskovođe sv. Mihaela arkanđela u borbi protiv nasrtaja zla na Crkvu i hrvatski narod u budućnosti.

*********

Bl. Alojzije Stepinac svako jutro utjecao se sv. Mihaelu

Nakon gotovo 50 dana pješačenja, danas će hodočasnici koji su iz Niepokalanówa krenuli prema Međugorju stići na cilj. Pokornici su Bogu prikazali svoj napor za mir u svijetu i poljske obitelji. S hodočasnicima smo razgovarali dan prije nego su pristigli u Međugorje. Kakvi ih osjećaji prate? Dijele ih sa čitateljima Našeg dnevnika.
Osjećamo veliku radost i mir srca. Uvjeren sam da će taj mir u mom osobnom i obiteljskom životu potrajati još dugo nakon što se vratim kući. Ranije su me pratili slični osjećaji kada sam pješačio do Rima, Fatime i Santigao de Compostele.  Hodočašćenje u sveta mjesta, poteškoće, žrtva, da bi dostigli postavljeni cilj, pješačenjem stotina kilometara s određenom nakanom, pomaže suočiti se s raznim brigama,  problemima svakodnevice i uvijek gledati na život iz perspektive vječnosti – naglašava Michal Sosnicki, Marijin ratnik, inicijator ove jedinstvene inicijative. Skupa s njim putovalo je još sedam osoba, među njima supruga Jolanta, koji se pridružila hodočasnicima u Ostravivu, kao i još jedan od pokornika, Jacek Jaworowski, vojnik, dragovoljac iz Vojske teritorijalne obrane.      – Još nisam bio u Međugorju, jako me zanima to mjesto – priznaje. Od početka gospodin Lešek, kao hodočasnik vozač prevozi prtljagu. – To je čovjek kojeg nam je darovala Providnost. – tvrdi Mihael Sosnicki.

Hodočasnici su krenuli na put pod sloganom “Zajedno s Marijom” iz Niepokalanova 24. lipnja ove godine. Nemajući unaprijed planirana zaustavljanja, noćenja i obroke dnevno su u prosjeku prelazili 30 km.
Pomoć su dobivali od svjetovnih i duhovnih osoba koje su upoznali, a koje su im davale ne samo prenoćište nego su često također dijelili i hranu. Hodočasnici su uvjereni da su zahvaljujući Mariji na svom putu susreli dobre ljude i da su bili vođeni na konkretna mjesta.

Takvih se primjera ima više. Jedan od njih tiče se događaja od prošle nedjelje. Hodajući putem, već oko 9 sati, došli su do crkve u selu Maljkovo. Svake nedjelje našeg hodočašća nastojali smo skratiti dnevnu rutu radi slavlja Dana Gospodnjeg, ali tada je plan bio pješačiti više kilometara. I dogodilo se nešto neočekivano. Posred ljudi s kojima smo razgovarali nakon svete Mise bila je i Marija, koja je, kako se pokazalo, bila 4 godine u Poljskoj, te je osoba Bogu posvećenog života, po uzoru na blaženog Ivana Merza. Izvrsno je znala poljski jezik (osobna ispravka: ne baš…) ali također i Ratnike Marijine. Čak je na hrvatski prevela jednu konferenciju o. Dominika Chmielewskog, SDB, utemeljitelja i prvog duhovnika zajednice, kojeg jako poštuje. Marija nam je ponudila noćenje u svojoj kući, u selu Potravlje. Zahvaljujući tome, imali smo i više vremena za odmor ove nedjelje – kaže Jacek Jaworowski.
Prisjeća se i susreta koji ga se jako dojmio. Jedna starija Hrvatica, koja je slučajno prolazila cestom, molila je krunicu.
– Kad je saznala da idemo iz Poljske u Međugorje, zamolila nas je da se molimo za njenu nakanu – kaže Jacek.

Hodočasnici su većinu puta putovali u samoći, ali uvijek imajući jedni druge na vidiku.
Svaki dan su kad bi stali molili zajedno  sveti Ružarij, u podne Anđeo Gospodnji, a u 15 h Krunicu Božjega milosrđa. Važno je za njih bilo da bi svaki dan bili na svetoj misi. I za to se Gospodin Bog pobrinuo. Euharistija nas je jako osnaživala na putu. Bilo je dana, na sreću jako malo, kada nismo mogli sudjelovati na svetoj misi, ali bilo je također dana kad smo mogli biti i dva puta – naglašava Mihael Sosnicki. Hodali su znajući da na njihove nakane mole mnogi iz zajednice Marijinih ratnika, ali također u zajednici apostola Božjega milosrđa u Koninu. Da ih je svakodnevno pratila molitva duhovnih hodočasnika potvrđuju i objave na Facebooku gdje su na profilu pod nazivom: „Idem zajedno s tobom, zajedno s Marijom” – (Idę Z Wami Razemzmaryją) svakodnevno objavljivane reportaže i fotografije iz dana hodočašća.
Svijest da se netko za nas moli davala nam je nadu i davala nam je da izdržimo nekad tešku iscrpljenost i poteškoće na koje smo nailazili – izražava zahvalnost Mihael S.
Hodočasnici su planirali doći u Međugorje na svetkovinu Velike Gospe. To se ostvarilo i slavit će kod Majke Kraljice Mira. Povratak u Poljsku planiraju 16. kolovoza. Hodočasnici su krenuli na put u duhu zahvalnosti za posvećenje Rusije Bezgrešnom Srcu Marijinu kojeg je učinio papa Franjo. U konačnici iz Niepokalanowa do Međugorja prepješačili su otprilike 1500 km. Ruta hodočasnika vodila ih je preko Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, a onda su (jučer) prekoračili granicu Bosne i Hercegovine. Cijelo vrijeme pratio ih je barjak s likom Marije Kraljice Mira i ručno izrađen križ jednog od hodočasnika.

Malgorzata Bochenek – 11.8. ,   Nasz Dziennik – pl (Naš dnevnik)

(Prijevod: Marija G. i google translate :))

Nakon objavljenog članka – na stranici (Idę Z Wami Razemzmaryją) možemo vidjeti da su poljski hodočasnici sretno stigli na svoj cilj, kod Kraljice Mira. Evo i nekih fotografija:

Možemo reći da se Gospa pokazala naša najvjernija zagovornica kroz povijest.

Uz lik Gospe Remetske stoji naslov koji joj je dodijelio hrvatski sabor: “Najvjernija Zagovornica Hrvatske, Majka najsvetija, Djevica Remetska.”

Pavlin Andrija Egerer u 17.om stoljeću piše: “Kraljevina Hrvatska uistinu je Marijanska”. Govoreći o marijanskom kultu povijesničar Peričić navodi: “Do 11. og stoljeća gotovo sve katedrale na dalmatinskom teritoriju bile su posvećene Majci Božjoj. I po našim gradovima, osobito primorskim često se vidi Gospina slika ili kip u gradskim vratima ili na uglovima ulica. To je slučaj glavnih gradskih vrata u Kotoru, Herceg Novom, Budvi, ali i na mnogih privatnim kućama kao u domu obitelji Makin u Kotoru gdje se u niši časti Gospa od Škrpjela, ili na kući obitelji Žiga u gornjem Stolivu gdje na pročelju u niši stoji kameni Gospin kip.
Prva hrvatska rodoljubna pjesma sačuvana u K. zborniku iz 16. st. jest upućena Gospi da nas obrani od Turskih napada
U Boki je od najstarijih vremena u običaju i dodatak u litanijama “Ufanje putnika” i „Kraljice i odvjetnice naša moli za nas“
Hrvatski pavlin, 1753 – Josip Bedeković u svojoj knjizi tiskanoj 1753. (…) – ovako opisuje pobožnost svojih sunarodnjaka … “Nadasve su odani preblaženoj Mariji Božjoj i časte je osobitom pobožnošću kao svoju zagovornicu, odvjetnicu i zaštitnicu. Ljudi, naime, u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, seljaci, premda su snagu svoju slomili dnevnim radom s tolikim žarom poštuju Presvetu Djevicu i tako su u tome tvrdi te misle da je grehota ako je tko subotama svakoga tjedna, još više uoči njezinih svetkovina ne bi častio strogim postom tj ne jedući ništa kuhano.” 

Godine 1979.-e proslavljao se Branimirov jubilej tj. 1100.-a obljetnica prvoga međunarodnoga priznanja Hrvatske. Naime, 879. papa Ivan VIII priznao je hrvatskog kneza Branimira, a Hrvatsku neovisnom državom. Tom prigodom nastala je molitva “Ispovijest Hrvata katolika” koja završava zazivom Gospi: „Najvjernija odvjetnice na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i Hrvatski dom!“ Ovaj zaziv izražava ono što je pobožni puk živio u najtežim okolnostima. Pouzdanje u Gospinu pomoć postalo je jednostavno sastavni dio vjere i narodnog identiteta i jednostavno se provlačio kroz našu tisućutristo-godišnju povijest kao jedna crvena nit.

Sinovsko pouzdanje u Gospu – resilo je i osobno kardinala Stepinca koji je u pismu remetskom župniku Leopoldu Rusanu 1960.-e godine piše: “Još nije umrla najvjernija odvjetnica Hrvatske, Mati Božja. Mi smo doduše grešnici, ali onoj u knjižici kojoj je predgovor napisao papa Pio XII još kao državni tajnik kaže marija na jednom mjestu da su joj među naslovima kojim je častimo najmiliji: Majka Grešnika i Majka Milosrđa. Ne vjerujem dakle da bi isključila iz broja djece naš narod. Zato neka nikada ne prestanu dolaziti k njoj sinovi i kćeri hrvatskoga naroda. Neće se prevariti kao što se nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi krou 13 stoljeća što smo ušli u Zajednicu Crkve Božje. Ovo pouzdanje nema granica, jer – kaže on –  čini mi se da je sv Alfons Liguori još najljepše pisao o Bogorodici jer je najsnažnije istaknuo svemogućnost Marijinu, svemogućnost u tom smislu što ni jednu molbu ne odbija. Siguran u Gospino uslišanje
Sv Leopold je običavao, prema svjedočenju Giovania Armelinija, ostavljati pred kipom Bezgrešne pisamca s potrebama pojedinih ljudi. U jednom njegovu zapisu stoji: Snažno vjerujem da je u Božjoj Crkvi uvijek prisutna Majčinska prisutnost iste Blažene Djevice Marije i vjerujem da sukladno zadatku koji joj je povjeren od umirućeg Sina na Križu zajedno sa Sinom koji zajedno zagovara za ljudski rod također ona na nebu zagovara kod Oca. Tako ona uistinu na nebu izvršuje to što je činila pod Sinovljevim križem. Ovakvi stavovi ponikli su iz Hrvatske narodne pobožnosti i prenosila se sa naraštaja na naraštaj. Već je 1872. mađar August F. Balog upozorio da u hrvatskim donjim krajevima vjernici običavaju u slučaju javne potrebe, na primjer kužne pošasti na ljudima, stoci, ili u polju, prigodom suše, potresa i slično, obaviti procesiju s čudotvornom Gospinom slikom. On kaže da se rijetko događa da nisu uslišani. Ako pak ne dobiju odmah što traže onda ostave svetu sliku nasred crkve i takorekuć jurišaju na nju dok ne dobiju što traže, pa kliče: Vjera je to velika!

Za južnu Hrvatsku, osobito Cetinski narod, Gospa Sinjska kohezijska je snaga, nešto što životu daje sigurnost zaštite i sigurne pomoći. Osamnaestog stoljeća imamo svjedočanstva da ova čudotvorna Gospina slika mijenja boju lica koju je ponekad blijedo i žalosno što se tumači kao nagovještaj Božje kazne, a ponekad veselo i rumeno što se tumači kao znak uslišanja na upućenu molitvu.

U stradalnička vremena Drugog svjetskog rata i poraća bilo je veliko buđenje Marijanske pobožnosti u Hrvata. Jednako tako je bilo i za vrijeme Domovinskog rata. Nadbiskup Puljić je za Uskrs 1994.-e uputio prigodno pismo svojim vjernicima gdje piše: da se “Na Kristovu križnom putu našla i njegova majka, koja mu, istina, nije mogla fizički pomoći. Naš naord je prihvatio svjesno i odano pobožnost prema Mariji, uzdajući se u njezin majčinski zagovor i pomoć. Vjerujem da će nam njezin zagovor pomoći da preživimo i opstanemo na ovim prostorima.” I možemo reć da je to tako i bilo.

Čudesna uslišanja

Isus Krist je živi Bog i zato djeluje kroz povijest Crkve na razne načine pa i tako da čini nadnaravne zahvate po svom nahođenju ostavljajući na taj način moćne znakove ljudima. Danas nije lako govoriti o čudima. A razlog je kako kaže kardinal Leo Ševčig – u tome što današnje jednodimenzionalno poimanje svijeta ne prihvaća čudo. No, kršćani se ne mogu odreći čuda, jer su ona konstitutivni dio njihove vjere.

Najčešća čuda koja Isus čini događaju se po zagovoru svetaca, a poglavito po zagovoru Marije. Gospina svetišta su prepuna svjedočanstava čuda. Iako ona najstarija nisu dokumentirana kako je to danas moguće, ne može ih se jednostavno zaobići, smatrati samo pobožnim predajama kao to danas čine nevjernici pa i neki teolozi. Ova čuda su obraćala zalutale, hranila vjeru, tješila nevoljne i punila duše zahvalnošću radi koje su se podizale crkve i ostavljali razni zavjetni darovi za uslišane milosti.

…

*U Kloštar Ivaniću – u drevnom marijanskom prošteništu sjeverne Hrvatske –
koje je danas službeno svetište Sisačke biskupije
Tijekom 25 godina … (1757-1782) evidentirano je od tadašnjih župnika 59 čudesnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Ivanićke.
U nepunih 100 godina … 1688- 1786 – župnici su zabilježili 9 čuda = 1 čudo mjesečno

*U Olovu (BiH) – (Nikola Olovčić) Skoro svaki dan se događala ozdravljenja ili oslobađanja od opsjednuća
*Gospa Sinjska – 1886- zamoljeni župnici da prikupe svjeočanstva o uslišanim molitvama. Za manje od mjesec dana prikupio je 360 čuda koja se pripisuju zagovoru Gospe Sinjske – svaka brojka iza krije izvanredan zahvat…
Olovsko svetište (Gospa od Olova, BiH) čuda se događala skoro svakodnevno– po zagovoru Gospe – posebno poznato po oslobađanju opsjednutih..
Tu su sliku častili katolici ali i muslimani. Čim bi opsjednuti pogledao sliku ozdravljali bi. “Zašto nas progoniš i mučiš Djevice Marijo!”
Bartol Kašić: “Pred tom se slikom događaju čudesa – osobito u vezi s opsjednutima, … bilo katolici, raskolnici, turci… Svi oni glasno zapomažu: „Presveta Djevice, izbavi nas!”
Blago onome ko u te vjeruje
Kršćanska katolička vjera je prava vjera!“ Uvjet za čudo – vjera katolička.
Čak ako to dolazi i od muslimana, inovjeraca…
Nešto preko čega su postajali katolici

Fra Bernardin Škrivanić u Lurdu ozdravio od tuberkuloze – postao širitelj slave Majke Božje Lurdske; u Rijeci izgradio crkvu…
Prigodom hodočašća u Lurd Leopold Mandić susreo redovnicu koja nije ozdravila
Na njegov prijedlog – da to namjeni za ozdravljenje slijepog francuza – dogodilo se da je on progledao čim ga sv Leopold pričestio
Na povratku u Padovi, povratak u samostan, prijetio sudar kočije s tramvajem – mimoišli su se čudesno. Ulica se raširila dok su prolazili– Sv. Leopold to pripisuje Gospi.
Ivan Merz – svjedok nekih ozdravljenja u Lurdu što ga se duboko dojmilo – Nakon što je oprao bolesne oči na vrelu – poboljšano zdravstveno stanje – mogao je završiti studij
Lurdska čuda – po njemu su poziv na obraćenje čovječanstvu
Ivan Merz: Osjetili mi nešto u Lurdu ili ne – Lurdska čudesa su neoborive činjenice koja govore da izvan Katoličke Crkve nema prave Crkve …
Sav rad koji ide za spasom duša je najuzvišeniji i najpotrebniji koji se uopće može zamisliti.
Čuda posvjedočuju ISTINITOST VJERE, istinitost Crkve kojoj pripadamo, čuda su moćno sredstvo evangelizacije
Zato je neobično da čuda prešućujemo umjesto da na njima zahvaljujemo – kad smo ispitali autentičnost…

Kako to da se danas u istim svetištima ne događaju čuda? Dobiva se dojam da ih nema, a i kad bi ih bilo da ne bi privukli potrebnu pozornost, ili da ih nema tko dokumentirati…
Ova pojava je raširena i vezuje se uz MANJAK VJERE.
A i ona rijetka čuda – ljudi ih drže u skrovitosti.
*Izuzetak – MEĐUGORJE – gdje se čuda događaju i dokazi se pohranjuju – svjedočanstvo našem narodu i vremenu i zato to je jedan od razloga zašto tamo idu hodočasnici u velikom broju.
*NAZARETSKA KUĆICA U TRSATU – bila je prepoznata po GOSPINOJ OBJAVI – KUĆICA 1291- OSTALA 3 GODINE i 7 mj – do prosinca 1294 Gospina objava župniku – župnik je imao neizlječivu vodenu bolest od koje je čudesno ozdravio, kako mu je Gospa objavila. Također mu je  objavila da je to njezina kućica – na Trsatu su bile velike milosti…
Na Malu Gospu – prevrnuo se čamac i svi su se putnici utopili – među utopljenicima pronađen na morskom dnu (Ivan F.) – u klečećem položaju, rukama uzdignutim prema svetištu – mnogo godina kasnije neraspadnuto tijelo – nepoznati svetac – kojem se možemo moliti – iako nije kanoniziran… Slovenka Helena, kljasta, u Trsatu donešena Gospi i ozdravila
Josip Celer preživo Titanik, …
Alojzije Stepinac se zavjetovao Majci Božjoj Trsatskoj – preživio u rovu – disao na puščanu cijev… pronašli ga jer je virio dio plašta…

(Više poslušaj na snimci u prilogu; izvor: Radio MarijaEmisija “Sjaj istine”,

iz ciklusa emisija – “Gospa i hrvatski narod”)

Uzoriti gospodine Kardinale, preuzvišena gospodo biskupi, prečasni Prvostolni kaptole, svećenici, redovnici i redovnice, cijenjeni predstavnici građanskih i vojnih vlasti, dragi vjernici. Zahvalni smo u poniznosti Božjoj Providnosti koja nas danas sjedinjuje u slavnome spomenu na blaženoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Dana 11. listopada 1946., nakon mjeseci orkestriranoga blaćenja od strane vladajućega komunističkog režima, završavao je proces protiv vjernoga i neustrašivoga Pastira ove mjesne Crkve. Poput Krista na koga je natovaren teški križ u Pilatovu pretoriju, bio je nepravedno osuđen na šesnaest godina prisilnoga rada i na dodatnih pet godina gubitka građanskih prava, da bi konačno – dvije godine prije izdržane nepravedne osude i nakon što je bio susljedno trovan – Gospodinu predao svoju napaćenu dušu.

Dvadeset i šest godina na čelu ove Crkve, nakon skoro petnaest godina prisilne odsutnosti, ova ga je katedrala, sa svim sprovodnim počastima, ponovno primila, tada kao kardinala, kao prokušanoga svjedoka vjere i promicatelja jedinstva Crkve; onoga istoga jedinstva Kristova Tijela koje danas, otajstveno predstavljeno u redu i izražaju vidljive crkve-građevine, slavimo u liturgijskome slavlju posvete Lateranske bazilike, rimske katedrale koja je caput omnium ecclesiarum (glava svih crkava).

Upravo odavde, s njegova groba, blaženi Alojzije snažno pred pravednim i milosrdnim Bogom zagovara svoj narod i jedinstvo Crkve. Optužba na toj sudbenoj predstavi, dok je bio sam i napušten od svih pred totalitarnom vladavinom (usp. 2 Tim 1, 15), bila je najpobjedonosnija postaja na njegovu zemaljskom Križnom putu.

Nije se brinuo što će reći, jer je znao da u njemu govori Duh Sveti (usp. Mk 13, 11). I baš iz riječi koje je Božji Duh stavio u njegova usta (usp. Ps 40, 4) želio bih izvući nekoliko poticaja za razmišljanje i nekoliko pouka za nas koji, udaljeni sedamdeset godina od tih događaja, u blaženome Alojziju razmatramo djelo Onoga čija je mudrost mudrija od ljudi i čija je slabost jača od ljudi (usp. 1Kor 1, 25).

 Krist Božji Sin

„Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati.“

To je ispovijest vjere u Isusa Krista koji je isti jučer i danas – i uvijeke (usp. Heb 13, 8); ispovijest je to koju je posvjedočio blaženi Stepinac pred nepravednim sudom, uspostavljenim da bi se njega osudilo. Osim toga, pred tim je sudom i pred publikom koja je izabrana da bi ga izrugivala svečano izjavio i sljedeće: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.“

Tu se nalazi temelj života, djela, same osobe nadbiskupa Stepinca: Krist je Bog. Isus Krist, čije ime znači ‘Bog spasava’, je jedini Otkupitelj ljudskoga roda, jedini Spasitelj svijeta. (Usp. sv. Ivan Pavao II., Kateheza, 4. veljače 1998.) Božji Sin, utjelovljen od Djevice Marije po Duhu Svetome, rođen u krajnjemu siromaštvu u Betlehemu, koga su kao dijete neprijatelji Božjih planova prognali u Egipat, koji je živio u samoći Nazareta, bio Utemeljitelj novoga Božjeg naroda, Objavitelj ljubavi Očeve, dovođen pred židovske i rimske sudove, osuđen na smrt i raspet za nas, slavno uskrsnuo i uzašao zdesne Ocu. To je onaj čije je jelo vršiti volju Onoga koji ga je poslao i dovršiti Njegovo djelo (usp. Iv 4, 34), koji je želio podnijeti ne samo ismjehivanja i poniženje nego i smrt na križu moleći nebeskoga Oca oproštenje za svoje ubojice (usp. Lk 23, 34). Mitis iudex Dominus Iesus! Blagi sudac Gospodin Isus! Jezgra ispovijedi vjere apostolâ koja glasi: Krist je Bog, duboko je obilježila Nadbiskupov život, njegovo proučavanje i službu. Toj je ispovijedi vjere on podredio svoje intelektualne sposobnosti. Iz te su ispovijedi vjere provrele njegove karitativna i pastoralna nastojanja. Tom su ispovijeđu vjere odisali njegovi spisi i odjekivali njegovi govori. Konačno, na toj je ispovijedi vjere temeljio svoje djelovanje kao pastir i svoju žrtvu kao patnik. U svjetlu te istine on je prinio svoj život kao znak svoje vjere, odražavajući tako za sve vjernike svoga stada, uznemirenoga i uplašenoga nepravednim i nasilnim postupanjem vlastodržaca, Gospodinove moćne riječi: „Ja sam! Ne bojte se!“ (Mk 6, 50) Crkva, kao cijela zajednica i u svakome svom članu, živi i umire snagom te vjere u Isusa Krista, Boga od Boga, Svjetla od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Ceremonije i obredi bez te su vjere isprazni. Bez te vjere kršćanstvo postaje pukim 3 sustavom vrijednosti, sposobnim ponajviše sakriti, a ne navijestiti Onoga koji je pobijedio bol, grijeh i smrt! Zbog toga mi se čini da mogu reći, riječima Svetoga Oca Franje, da smo danas „potaknuti, naročito u vremenu kakvo je naše, tražiti svjetlo koje zrači s Kristova lica, punoga milosrđa i vjernosti, predstaviti mu svoje darove: svoju slobodu, svoju razumnost i svoju ljubav: tu se nalazi sažetak života Crkve“ (Homilija Svetoga Oca Franje, Bazilika sv. Petra u Vatikanu, srijeda, 6. siječnja 2016., svetkovina Bogojavljenja).

Mirna savjest

Biti siromašan u duhu znači korjenito se suobličiti Kristovim nakanama i njegovu životnom putu. Gospodin nije prihvatio ljudsku narav u nekome apstraktnom smislu, nego je to učinio u povijesnoj konkretnosti robovanja i iskrivljenosti te naravi, prouzročenih grijehom. Riječima koje nadilaze bilo koju kategoriju ljudskoga razmišljanja, sveti je Pavao taj ulazak grijeha, sa svom njegovom razornošću, formulirao u odnosu na Bogočovjeka Isusa: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2Kor 5, 21) Tako je sve što je: mržnja prema Bogu, obescjenjivanje ljudskih prava, dovođenje u ropstvo i iskorištavanje bližnjega, ne pružanje pomoći i izdaja ljubavi prema čovjeku, zahvaćeno otajstvom ljubavi i milosrđa, kako bismo postali Božjom djecom te Gospodinovom braćom i sestrama. Djelujući s puno umješnosti u četirima različitim političkim sustavima (1898.- 1918.; 1918..-1941.; 1941.-1945. i 1945.-1960.), unutar triju svjetova koji se nipošto ne mogu zvati prijateljima Crkve (nacizam, fašizam i komunizam), unutar dvaju svjetskih ratova: u prvome kao vojnik (1914.-1918.), a u drugome kao nadbiskup (1941.-1945.), blaženi je Alojzije kao nepromjenjivo i trajno uporište imao savjest. Savjest mu je bila svetište susreta duše s Kristom, kao vjerodostojni Božji glas koji mu je u svakome trenutku omogućavao razlučiti dobro od zla, istinito od lažnoga, lijepo od ružnoga, jedinstvo od razdora, mir od bilo kakvoga nereda. Takvom je svojom savješću služio Bogu, svojoj Crkvi i spasenju čovjeka. Gospodinov križ, simbol nade i sakrament pomirenja ljudi s Bogom i ljudi međusobno, postao je – po vjernosti savjesti – novo ‘biskupsko sjedište’ toga pastira i u njemu je susreo mir i čvrstoću. Tako se pred pogrdama tijekom sudskoga ‘procesa’ i u zatvorskome uzništvu, uspio po milosti hrabro oduprijeti zavodljivim pozivima koji su ga – u zamjenu za kratkotrajnu zemaljsku slobodu – pozivali da se odvoji od Apostolske Stolice, od Kristova zamjenika i Petrova nasljednika. U svakome je  trenutku mogao izići iz zatočeništva, samo da se odvojio od zajedništva s Rimom. On je odgovarao: „Prije umrijeti negoli izdati!“ Evo razloga zbog kojega je nadbiskup Stepinac za života na zemlji bio imenovan kardinalom i proglašen blaženikom i mučenikom jedinstva Crkve nakon njegova prjelaska s ovoga svijeta. Njegova je savjest bila nadvremenska, jer je bila ukorijenjena u Vječnome: jučer, danas i uvijek ista. O svim optužbama koje su podignute tijekom procesa, a od kojih mu nije bilo dopušteno braniti se na sudu: optužbe da je ‘prekrštavao’ pravoslavne, optužbe vezane uz vojni vikarijat, optužbe da se zauzimao za nezavisnost Hrvatske, da je bio neprijatelj ‘narodne vlasti’, optužbe za ‘terorističko djelovanje’, najprije mu je dala za pravo njegova savjest, a zatim i povijest. Dana 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, na obljetnicu hrabroga Govora koji je pred sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. izgovorio nadbiskup Stepinac, sveti Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim i mučenikom.

Ovdje želim također naglasiti da navještaj suda i milosti grješnike oslobađa njihova ropstva. U vremenu u kojemu su prekomjerno narasla neprijateljstva i pohlepa i u kojemu se – kao nikad prije – osjećala potreba za živim Bogom koji nas je ljubio do smrti, blaženi se Alojzije, poput dobroga Samarijanca, svojom nemjerljivom ljubavlju i tjelesnošću svoga konkretnog života, prignuo nad patnike, nad potlačene svoga vremena i nad one koji su najviše trebali spasenje. Blaženi Alojzije nikada nije tako duboko bio zagrebački nadbiskup i kardinal kao tijekom zatočeništva u Krašiću, gdje je – zaogrnut otajstvom zla (mysterium iniquitatis) – vježbao opraštanje progoniteljima hrvatske Crkve. Kao što nas podsjeća papa Franjo, bez milosrđa se danas ne može puno učiniti da bi se uronilo u svijet ranjenih, koji trebaju razumijevanje, oproštenje i ljubav. (Homilija Svetoga Oca Franje, Rio de Janeiro, 27. srpnja 2013.)

Bogorodica

I na kraju: nadbiskup Stepinac, ukorivši izrugivanje i psovke svojih progonitelja upućene Blaženoj Djevici Mariji izjavljuje: „Znadete li da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?“ Od djetinjstva napojen u obitelji istinskom pobožnošću prema Presvetoj Djevici, blaženi je Alojzije uvijek u svojoj pastvi širio veliku marijansku pobožnost. Svojim propovijedima i svojim spisima, hodočašćima u predivno, danas nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, posvećivanjem mnogih crkava Bogorodici, neprestano je poticao svoj narod na ljubav prema Majci kojoj je Krist taj narod povjerio s križa: „Evo ti majke!“ (Iv 19, 27) Taj je narod, tako hranjen vjerodostojnom pobožnošću prema Majci Božjoj, bio sposoban oduprijeti se zlu i živjeti u dobru. U poučljivosti prema pouci koju je Majka uputila poslužiteljima u Kani Galilejskoj, kada im je rekla: „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5), vi ste se, hrvatski katolici, bez obzira na teške kušnje pretrpljene zadnjih desetljeća, zauzeli u naviještanju evanđelja siromasima i potlačenima, sudjelujući u izgradnji mirnoga, slobodnoga, solidarnoga i pravednoga društva u poštivanju neotuđivoga dostojanstva svakoga pojedinog ljudskog stvorenja.

Ovaj vaš plemeniti narod, postojan u vjeri u Gospodina, časti Bogorodicu kao ‘Kraljicu Hrvata’. Neka ta Majka i Kraljica bude zagovornicom kod svoga Sina, da bi Hrvatska imala život, da bi ga imala u izobilju, da bi rasla i donijela puno roda, te „da rod vaš ostane“ (Iv 15, 16).  Amen.

Homilija

na blagdan Posvete Lateranske bazilike

Uzoriti gospodin Kardinal Gerhard L. Müller

pročelnik Kongregacije za nauk vjere

Zagrebačka prvostolnica, 9. studenoga 2016

Izvor: Kardinal Muller: Stepinčeva savjest bila je nadvremenska, stranica Zagrebačke nadbiskupije

Homilija, u pdf-u

Daj našoj hrvatskoj domovini sreću, umnoži joj stanovnike, blagoslovi poljodjelstvo i trgovinu; unaprijedi u njoj pravu znanost, umjetnost i obrt i svaki rad, svaki plemeniti duhovni i tvarni pothvat. Čuvaj joj polja od nepogode, nadari nas dobrom ljetinomi napretkom u svemu dobru.

Čuvaj nas Bože od neprijatelja i rata, od kužnih bolesti i glada. Čuvaj nas od mržnje i nesloge, svađe i nemira. Sve nas, Bože, zadahni duhom istine, i ljubavi, da tebi vjerno služeći i međusobno se bratski ljubeći slavimo tebe, višnjega vladara, sada i u nebeskoj domovini dovijeka. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

…

Na emisiji Radio Marije, na 16. godišnjicu priznanja Hrvatske gost je bio – Zdravko Tomac, sveučilišni profesor, politički analitičar, poznati član nekadašnjeg Saveza komunista, potpresjednik vlade, utemeljitelj socijal-demokratske partije, čovjek koji se obratio s bezboštva, spoznao potrebu vjere u kojoj je pronašao odgovor na pitanja o smislu života.

…

Pater Fridl: Na dan 16. obljetnice priznanja Hrvatske Domovine… Možete li se ukratko prijetiti tih dana, tada ste obnašali vrlo visoke dužnosti…  

Zdravko Tomac: Uvijek se sjećam tih dana, to su bili povijesni dani, dani upjeha, slave, nadanja, iako je kraj rata bio još daleko. Najbolje da ispirčam u nekoliko detalja. Poslije Nove godine, predsjednik Tuđman me pozvao i rekao: „Bilo bi dobro, Zdravko, da ideš u Europu, lobirati za međunarodno priznanje… jer se radio o „biti il ne biti“,  posebno je važno da ideš u skandinavske države, jer tamo su socijal-demokrati na vlasti, a ti ćeš tao možda imati više uspjeha… I ja sam se uputio do Beča, u Norvešku, Švedsku, Dansku… da lobiram ZA PRIZNANJE HRVATSKE. Jako je važno bilo da nas priznaju skandinavci, jer bilo je za očekivati ako nas oni priznaju da će nas priznati i drugi. Bilo je to teško lobiranje,  kad sam došao u Dansku, tri dana prije 15.-og, na aerodromu me sačekao službeni protokol, a išao sam više privatno jer nisu me tretirali kao poptresjednika vlade… dočeka vas blindirani auto, policija sa svake strane, sa mnom je bioIvo Poljac, sjajan čovjek, veleposlanik u Norveškoj koji je puno doprinio da tamo budem dobro primljen… Nekako nam je bilo jasno da ćemo biti priznati. Bilo je tu puno emocija, mogao bih umrijeti kad sam dočekao taj dan… 12.-og sam se javio uživo telefonom u hrvatski dnevnik i rekao da će HRVATSKA BITI PRIZNATA međutim nisam građanima rekao da postoje i  tri TEŠKA ULTIMATUMA koja MORA ISPUNITI: 1) Moramo OBUSTAVITI SVE NAPADE, PRESTATI OSLOBAĐATI HRVATSKU… A mi smo već bili pred pobjedom u Zapadnoj Slavoniji. I teško je reći vojnicima da stanu, ali eto to je bio – ultimatum i mi smo MORALI STAT 2) Još jedan put moramo POTPISATI PRIMIRJE  koje je bilo vrlo teško u to vrijeme koje bi opet štitilo one koji su već osvojili dio Hrvatske, a i to smo napravili. 3. Da moramo prihvatiti MEĐUNARODNE SNAGE koje će štititi od hrvatkse vojske okupirana područja. Hrvatskoj vladi  to je bio najteži ultimatum. Oko toga smo se podijelili u vladi.

Presudio je predsjednik Tuđman, sa svojom vizijom: „Kad bi taj ultimatum netko prihvatio bez međunarodnog priznanja on bi bio izdajica, međutim, ako  dobijemo priznanje, a dobit ćemo međunarodno priznanje u postojećim granicama, onda ćemo naći načina da kasnije uspostavimo tertorijalnu cjelovitost, a sad je najvažnije dobit to priznanje.“ Idući ultimatum je bio da  moramo još jednom mjenjat ustavni zakon. Nitko nije htio držati govor u saboru  jer zahtjevi su obavezali Hrvatsku na neku vrst političke autonomije za Srbe. Opet smo to prihvatili vjerujući da će biti prilika kad postanemo država da to promjenimo, da se to neće realizirat. Prihvatili smo da moramo stvarati vojstku, da bez „Oluje“ i „Bljeska“ što se kasn dogodilo, da Hrvatska nikad ne bi bila prava suverena država u ovim granicama  već u nekoj konfederaciji Balkanskoj, neka Srbo-hrvatska konfederacija…  Zato su to veliki dani, ali još veći dani su kad je izvješena HRVATSKA ZASTAVA na tvrđavu.

Pater Fridl: Kako ste doživjeli ulogu Svete Stolice…

Zdravko Tomac: Možda je najbolje ispričati konkretne događaje. Kad sam postao potpresjednik vlade u kolovozu ’91. Rekao sam Franji Tuđmanu, : „Odoh ja u Vatikan i čekat ću dok me ne prime.“ Tamo sam tražio veze kako da dođem u Vatikan. Nakon trećeg dana bilo je moguće da me primi nadbiskup Turan i to u devet sati navečer, poluslužbeno, ili neslužbeno. Već je bio mrak, ljetno večer, švicarska straža, zidine, sam, mir u Vatikanu, … i primio me nadbiskup T. Taj razgovor neću nikad zaboravit… On je meni pričao kako je bio dobro informiran, jer mu je bio jedan mladić prije 10 godina objasnio što se u Hrvatskoj i na Balkanu događa… Ja sam govorio kako smo bezpomoćni, kako su pucali su na nas… nitko nam nije davao podrške.., i pitao sam odmah – „Šta može papa i Vatikan učiniti zu Hrvatsku?“A on kaže: „Učinit ćemo puno!“ Ja se skočim sa stolice, pitam što to… a  on kaže „Ovih dana ćemo organizirati molitve u cijelom svijetu za Hrvatsku! S obzirom na konkretnu situaciju ja sam bio pomalo razočaran. „Pustite molitvu“ rekao sam… pa se i on sad skočio sa stolice… „Zar ne vjerujete u molitvu“  … „Vjerujem ja u molitvu, samo dok molitva počne djelovat treba nama neka konkretna pomoć!“ Na to je nadbiskup rekao: „Mi ćemo raditi s diplomatima da se sazna istina o Hrvatskoj, priznati Hrvatski među prvima, imat ćete našu podršku!“ … Bio sam sretan, Odmah sam išao kod kardinala Kuharića da ga izvjestim, također Tuđmana, Gregorića i vladu… I tako je počelo moje duhovno i prijateljsko kontaktiranje sa kardinalom Kuharićem.

…

(prvi dio razgovora; 1/8 )

/nastavit će se/