*Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?

Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i

kukavština praviti  se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

*Kako to postići?

Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu. Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada se na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju. Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokora svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

*Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

*Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostajanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada. Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godin. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja;  vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim madima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Wojtyla rekao je 9. Studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit  će glavu zmije.“

klikom na link – Pročitaj i 1. dio intervjua

Za Hrvatsko slovo: Kristina Repar

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici.

…

*Molimo da nam predstavite svoj znanstveni i pastoralni rad.

Redoviti sam profesor na KBF-u u Splitu gdje sam voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, mjesečno držim emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djelujem kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Nerija gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom. Radim uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditeetom. Držim duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu.

*Vaša najnovija knjiga je  „Božićno čudo na Okitu“. Kako ste došli na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugog svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih  dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu. Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

*Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a  ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru. No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogu budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

*Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu. Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“ Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“. I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac  bio u pravu. Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo.  Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.“

*Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?

Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas oslooditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“ U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji  potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.
Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89. Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost. 

(Objavljeno u listu “Hrvatsko slovo”, na internetskoj stranici Hrvatskog slova samo je početak razgovora.)

klikom na link: Pročitaj i 2. dio intervjua

U Crkvi je isto puno diplomata – svećenika i biskupa – koji bi htjeli zadovoljiti i Boga i svijet, a u medijima su takvi iskorišteni da svijet promiče svoje ciljeve (iako nisu izravno izdali Boga – jesu neizravno). Ilija je provokacija za sve one koji stalno odgađaju, za one koji se stalno povlače koji žele riješavati probleme stalnim kompromisima želeći za se lagodan život.

Ilija riskira sve i spreman je izgubiti sve. Njega se ne može ničim uvjetovati. Ne podliježe strahu od progonstva, prijetnji od zazora naroda.

Obadija je suprotan tomu. Boji se za život. Ne misli da Ilija najviše riskira. Kao da i Ilija nije čovjek poput njega. Ahab nije tražio Iliju samo u svom kraljevstvu nego i okolo. Toliko mu je to bilo važno. Pritisak je rastao. Zakleo se. To „zakleo“ možemo prevesti i sa „prokleo“ što odražava stanje dubokog nezadovoljstva i ljutnje. Rečenica: „Evo Ilije“ podsjeća na rečenicu: „Evo Čovjeka!“ – kad je Isus izbičevan pred narodom koji je tražio njegovu glavu. Sam se izručuje u ruke neprijatelja – bez straha. Obadija pokazuje da ga je strah za vlastiti život : “Kad te nađe ubit će me“… nije zabrinut za Iliju. Navodi dobro koje je činio „od mladosti“ ida pripada pravoj vjeri. Kako je spasio sto proroka… I tu on je riskriao jer ga je netko mogao i ubiti zbog jednog spašenog čovjeka, a kamoli zbog sto. No ne može jedno davno dobro napravljeno djelo opravdati čovjeka da kasnije cijeli život živi kukavički. To je prodana duša.

To je problem kršćana i danas. Problem kršćana koji se prodaju i tako služe neprijatelju iz straha za svoj život, da im bude dobro i da ih ljudi časte, da budu ugledni.

Obadija je iznio logično razmišljanje – kako može stradati. Ako sve ovo rijeme nisu našli Iliju – vjeruje da Ilija opet može nestati. On ne vidi da Bog želi da pred kraljem prizna svoju vjeru nego samo vidi da može izgubit svoj život i da Bog želi njegovu smrt. „U strahu su velike oči“. Strah prikazuje činjenice drugčijima. Ne vidi da Bog može izvojevati pobjedu i s nekim tko je neznatan kao David koji protiv diva nije imao nikakve šanse i gdje se jedino pametno činilo – pobjeći. Bog tako ne razmišlja nego želi da se čovjek izloži i da računa na Božju snagu, da On posrami moćnike i da pokaže da je On jedini Bog. Ilija govor: „Još ću mu se danas pokazati!“ i tako umiruje Obadiju. I ovaj odlazi Ahabu miran. (…)

Ahab kasnije ide u susret Iliji s riječima: „Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izrael…?“ Ahab i bez pozdrava optužuje Iliju za zlo koje pogađa narod. Ne pita se: „Gdje sam ja pogriješio... „, ne spominje vjeru u Boga, nego narod… kao da je narod važniji od Boga. Tu je samo važna horizontalna dimenzija. Ako se tako postave stvari onda je Ilija kriv što je zemlju pogodila suša i glad. Slabići se uvijek opravdavaju tako da krivicu predbacuju na drugoga… Nikad oni nisu krivi.

Ilija odgovara: „Ne upropašćujem ja Izraela… a ti su sljedbenik Baala“ Ilija ukazuje na izvor problema koji je došao preko kralja i njegove obitelji. Ahab je odgovoran za kraljevstvo i narod. „Ti si sljedbenik Baala“ – dakle, sotone. To je po srijedi. Klanjaš se Baalu i vodiš u propast cijeli narod. To je izvor svih problema. Sad sakupi 400 proroka… i Ilija mu daje upute što treba činiti. Ahab može vidjeti da se radi o izazovu. On prihvaća izazov. Ilija se ne zadovoljava mrvicama. On želi da se obrati cijeli narod i zato daje takvu naredbu… (za žrtvu na Karmelu gdje će se ognjem s neba dokazati koji Bog je pravi Bog)

Bilješke s duhovnih vježbi, Božićno vrijeme 2015)

Razmatranje na temu Ilije proroka,

Don Josip Mužić

Vidi također i Navještaj Božje kazne, (1. dio razm.)

(Nastavak slijedi…)

Životopis sv. Ilije – ukratko – u poeziji