Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

Moramo imati na pameti da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko, i da je brak u Božjoj zamisli samo ona zajednica između muškarca i žene. O svetosti spolnog čina u braku govorio je i Ivan Pavao II, govoreći o Teologiji tijela, u više od stotinu svojih generalnih audijencija, a o čemu je napisao i knjigu Teologija tijela.

Otkud onda homoseksualnost? Može li se ona normalizirati?

Mediji su moćno sredstvo za oblikovanje javnog mišljenja, pa stoga nije čudno da većina smatra kako je homoseksulanost nešto urođeno, nešto s čim se čovjek rodi i da je to samo pitanje nečije spolne orijentacije.

No je li to baš tako?

Druga mišljenja ne možemo čuti jer javnost ne želi da ih čujemo. Čak i ako je netko znanstvenik, doktor psihologije, sa karijerom preko 6o godina – nema priliku reći javno svoje mišljenje – kao što je mogao nekad.

A što kaže znanstvenik – Prof. dr. Gerard Van Den Aardweg – poslušajte u dijelu jednog intervjua (u prilogu – yt VJERNI BOGU

A zašto ga se ne može baš pronaći na internetu? Pogađate. Nije politički-korektan. Ne uklapa se u moderne poglede na ljudsku spolnost.

Prof. dr. GERARD van den AARDWEG se specijalizirao se za proučavanje homoseksualnosti te liječenje osoba sa homoseksualnim sklonostima – i to kroz više od 60 godina svoje znanstvene karijere.

Autor je mnogih knjiga i znanstvenih članaka, a govorio je i na papinskoj Akademiji za život.

Rezultati njegova rada govore da je HOMOSEKSUALNOST kod muškaraca uglavnom rezultat načina odgoja (predominantna uloga majke!), dok nedostaje jaka i hrabra očinska figura), a rjeđe i neki drugi društveni faktori i navike. Gay-ideologija nas želi uvjeriti da je po srijedi neka biološka predodređenost, kao da su neki “takvi rođeni” sa većom koncentracijom muških ili ženskih hormona, što nije točno. Ne postoje homoseksualni geni ili hormoni. Znanost nikad nije došla do takvih rezultata unatoč tome što su gay-udruge financirale mnoga istraživanja s tim ciljem. Ali ništa.

Čak kad bi znanost takvo nešto i dokazala – to ne bi moglo opravdati homoseksualna protuprirodna ponašanja.

Problem pederastije i pedofilije (povezane s homoseksualnošću) ne treba podcijeniti, no znanstvenici koji se usude govoriti istinu (i tako mnogima pomoći!) – riskiraju da budu na meti LGBT udruga.

Ako nam je zaista stalo do toga da se naši mladi odgajaju u istini i ljubavi onda ćemo poslušati mišljenje uvaženog znanstvenika Gerarda van den Aardwega. Ako nam je zaista stalo do dobra nekog od homoseksualaca, također poslušajmo što kaže i ovaj znanstvenik, jer nakon tolikih godina bavljenja tom problematikom zasigurno ima što reći.

Potrudimo se i drugima ukazati na ovu stranu znanosti – koju mediji ne žele prikazati – te ukazivati na istinu, s ljubavlju.

Duhovno je djelo milosrđa – voditi druge k Istini.

Apsolutno je nemoguće pomiriti učenje Evanđelja sa zastranjenjima ovih heretika koji zlorabe svoju moć i autoritet kao Pastiri, koristeći je za sasvim suprotnu svrhu za koju je Krist ustanovio Svetu Hijerarhiju u Crkvi. … 

Više na: marcotosatti.com

Jordan Peterson zagonetna je osoba. Kontroverzan je otkada se odjednom pojavio na svjetskoj sceni kao učitelj odgovornosti, samodiscipline i političke nekorektnosti. Njegova stroga pravila za život donijela su mu divljenje mnogih mladih muškaraca, koji su se zahvaljujući njegovoj poruci osjetili snažnijima. Ljevica je pobjesnila zbog njegovog odbijanja da za vrijeme svojih sveučilišnih predavanja koristi izmišljene zamjenice. Njegov zajedljivi pristup liberalima i wokeismu (ekstremna progresivnost, op. prev.) iznimno ga je brzo učinio popularnim među konzervativcima, a tako je dobio i jako mnogo pratitelja iz Sjedinjenih Država i Kanade na YouTubeu.

Mnoge su također impresionirala njegova kvazireligiozna promišljanja puna biblijskih citata, a u kojima on zapravo nikada nije afirmirao postojanje osobnoga i kršćanskoga Boga. No predstavljao je „kršćanske” ideje na moderan, nekršćanski način, za koji se činilo da privlači mlade ljude, a to je za većinu kršćana dovoljno dobro. Iako ne ispovijeda nijednu vjeru, dao je naslutiti da cijeni Katoličku Crkvu, i to u tolikoj mjeri da su neki ljudi posumnjali da je on možda ipak katolik. 

No druga strana toga kanadskoga autora knjiških uspješnica samo još pojačava tajnovitost. Njegove su knjige obično ezoterične, i u njima često spominje moderne autore poput Darwina, Freuda, Junga, Nietzschea i Heideggera. Taj veteran kliničke psihologije predstavlja zbunjujuću mješavinu egzistencijalnih doktrina, psihoanalitičkih koncepata i istočnjačke misli, koja slabo nalikuje ičemu kršćanskome.

Još nešto iz njegove biografije: prije nekoliko godina stres uslijed nekoliko osobnih tragedija doveo ga je do ovisnosti o lijekovima protiv bolova. Došlo je do ozbiljne situacije, i liječio se u Rusiji. Nedavno je ostavio iza sebe tu ne posve jasnu kušnju, i pokušao se uz nove knjige i videa vratiti na svjetsku scenu.

Novi Jordan Peterson nema privlačnost onoga nekadašnjega. Njegova najnovija knjiga, „Izvan reda: 12 novih pravila za život” (Beyond Order: 12 More Rules for Life), nije se pokazala uspješnom poput njegovoga prvoga niza od 12 pravila. Više nema rasprodanih govorničkih turneja koje su ga učinile superzvijezdom.

U ovoj novoj životnoj fazi upravo je objavio video-podcast koji će zasigurno šokirati mnoge koji su Jordana Petersona pratili kao konzervativnoga mislioca.

U ovoj epizodi koja potkopava tradicionalni moral na načine koji čovjeka ostave poprilično zaprepaštenim nema ničega konzervativnoga.

U intervjuu s Daveom Rubinom, „oženjenim” homoseksualcem, dr. Peterson razgovarao je Peterson razgovarao je o temi „Gay roditeljstvo: obećanja i opasnosti”.

Dave Rubin je novinar, komičar i „konzervativni” politički komentator. Najpoznatiji je kao domaćin emisije The Rubin Report („Rubinovo izvješće”), koja se prikazuje na internetskoj televizijskoj postaji BlazeTV. Tema epizode bila je namjera Davea Rubina da postane roditeljem. Još više zabrinjava to kako voditelj usmjerava razgovor kako bi takvo roditeljstvo zvučalo konzervativno u usporedbi s radikalnijim woke (progresivnim, op prev.) establišmentom.

Prvi je problem njegovo iskreno priznanje da je istospolni „brak” postao normalan.

Dr. Peterson postao je kontrakulturnim junakom jer je nekad odbijao koristiti zamjenice koje ne odražavaju biološku stvarnost, a sada mu u podcastu nije problem Rubinova partnera nazivati njegovim „mužem”, što predstavlja društvenu nemogućnost.

On se u razgovoru prema toj novoj „obitelji” odnosi kao prema nečemu stvarnome, a ne lažnome. Tako Dave Rubin govori o formiranju homoseksualne „obitelji”, pa čak i o tome da „ima” djecu (uz pomoć surogatmajke). Čak zajedno nagađaju o tome kako riješiti problem manjka majke uz prisutnost brižnoga muškarca, i pozivanje u posjet žena koje bi bile uzori djeci, i pomagale pri odgoju unutar Rubinovoga istospolnoga domaćinstva. Dr. Peterson traži načine da prati evoluciju obitelji uključujući i jedan istospolni izraz. „Ovo je političko pitanje. Pokušavamo ocrtati put”, kaže on, a kasnije zaključuje kako izgleda da je sama kultura odlučila da je gay „brak” postao „dijelom same strukture braka”.

No glavni znak kapitulacije nalazi se u nekoliko spominjanja braka kao „zajednice dvoje ljudi”. To udaljuje je od jedine definicije koja može opisati  brak: doživotna zajednica muškarca i žene radi razmnožavanja, obostrane ljubavi supružnika te odgoja i obrazovanja djece. Darvinist kao i uvijek, dr. Peterson kao da krivi kulturu za određivanje toga što bi brak trebao biti, no ipak prihvaća presudu kulture kako bi proširio definiciju i u nju uključio istospolni „brak” i roditeljstvo. 

Drugi je problem s ovom emisijom dr. Petersona njegov pokušaj da istospolni „brak” označi kao nešto konzervativno. On to čini dajući naslutiti da se izrazito seksualiziran homoseksualni način života može ukrotiti ovim „brakom”, i da ta nova kreacija može biti konzervativna sila u obrani obitelji. „Mi sada promatramo kako stari svijet odlazi, a ulazimo u ovaj novi svijet”, tvrdi Dave Rubin, govoreći o svojemu budućemu roditeljstvu. „Mislim da sam i ja dio ovoga novoga konzervativnoga svijeta.” Ovaj je razgovor prepun spominjanja važnosti obitelji i njezine obrane. Dvojica sugovornika čak priznaju da je „idealna” obitelj ona sastavljena od muškarca i žene, i njihove vlastite, biološke djece. No budući da gotovo svatko zakazuje pri slijeđenju ideala, dr. Peterson smatra da je nerazumno isključivati ovu neidealnu, istospolnu „obitelj” iz normi civiliziranoga društva. Prema tome, tradicionalne obitelji ne bi se trebale suprotstavljati istospolnoj „obitelji”, nego je prihvatiti kao saveznika. Mit o kroćenju homoseksualaca brakom dugo se koristi kao način zadobivanja potpore istospolnim „brakovima”, no izgleda da to kroćenje nije uspjelo. Čak i dr. Peterson priznaje da su se optimističniji konzervativci nadali da će se otvaranjem vrata „braku” homoseksualaca za nj postići neka vrsta normalnosti. To je dovelo samo do još radikalnijih zahtjeva.

Čak i Dave Rubin shvaća da se ta radikalizacija dogodila, i „suosjeća” s bojaznima konzervativaca. Dr. Peterson taj mit o kroćenju diže na još višu razinu insinuiranjem da bi društvo moglo biti krivo za pretjerani i raskalašeni homoseksualni promiskuitet, i to zbog manjka u prošlosti struktura poput „braka”, koje bi mogle te energije preusmjeriti u konstruktivnije svrhe. Tvrdi da bi neprijateljstvo i neprihvaćanje čak moglo „izazvati prkosnu buntovnost, jer znate što se događa kada nekome ne dopuštaju da bude ono što jest”.

Posljednji je problem još bizarniji. On se sastoji od uvjerenja da homoseksualni brak može predstavljati silu u borbi protiv woke establišmenta i „transseksualne” revolucije, koja je sada najmodernija stvar u sklopu seksualne revolucije. Takav je savez riskantan. Od konzervativaca se traži da prihvaćajući ovu ideju poduzmu „skok” u nepoznato. Ova dvojica ne nude dokaze o tome hoće li ovo prihvaćanje imati ikakvih rezultata. Važno je „voditi ovakve razgovore”. Tijekom razgovora priznali su da u povijesti ove problematike nema dobrih stvari. Ustupci jučer dani homoseksualcima doveli su do današnjih „transseksualnih” zahtjeva.

No slučaj Davea Rubina trebao bi predstavljati moguću iznimku, samo kada bi bio prihvaćen.

„Što s konzervativcima koji su se brinuli da ćemo upravo ovdje i završiti? Ja bih u jednome smislu trebao biti njihov najveći junak”, ustvrdio je Rubin, „jer ‘To je netko tko je htio stupiti u civilizirano društvo, htio je afirmirati većinu vremenom iskušanih ideala, za koje smo se dugo borili, i tko je htio pomoći obraniti taj svijet.”  Poruka je ta da je homoseksualna revolucija – revolucija iz prošlosti, a danas se moramo usredotočiti na „transseksualne” revolucionare. Dakle, dvojica govornika sebe predstavljaju kao branitelje sadašnjih, abnormalnih „društvenih normi”. Bune se protiv woke establišmenta, „transseksualne” tiranije, rodne teorije, i „pripremanja” djece za pedofiliju (izv. child grooming, op. prev.).

I dr. Petersonu i Daveu Rubinu privremeno su zatvoreni računi na Twitteru zbog „transfobičnoga” sadržaja. No konzervativno je iskustvo takvo da su takve revolucije dio jedinstvenoga procesa, i da su one ujedinjene u svojoj doktrini i djelovanju. Vode do uništenja kršćanske civilizacije jer povrjeđuju moralna načela. Dugina ih  zastava sve skupa ujedinjuje protiv morala. Ovaj istraživački „razgovor” svoju pogrješnu poruku predstavlja u sentimentalnome ozračju emocija i simpatije između dvojice prijatelja. To nije mjesto za ovakve razgovore. Oni pripadaju u sferu morala.

Predodžba o grijehu ili nemoralnosti homoseksualnih čina posve je odsutna iz ovoga „razgovora”. Također se ne uzima u obzir ni učinak takvih „obitelji” na djecu. Pretpostavlja se da je sve to ispravno, iako pomalo neregularno. Ta je dvosmislenost uvijek bila problematična kod Jordana Petersona. Kao čovjek bez vjere, on nema čvrstoga uporišta u kršćanskome ili  katoličkome moralu.

Njegova izrazito evolucionistička filozofija ljudima dopušta da promijene svoj moral onda kada društvo ili evolucija to smatraju nužnim.

Njegove egzistencijalističke ideje ne definiraju solidno ljudsku prirodu, koja tada postaje određena kulturom. Zaključci ovoga podcasta o „roditeljstvu” predvidljivi su.

Svi moderni revolucionarni autori koje on citira i cijeni ih pokazuju u tome smjeru. Ondje gdje se grijeh ne uzima u obzir, sve je moguće. Kada je osobni Bog u najboljemu slučaju mitologizirana priča koju je „izmislila kolektivna mašta”, nema nikoga koga bi se poznavalo, koga bi se ljubilo, i kome bi se služilo, osim – samoga sebe.

Dr. Peterson poznat je po svojim pravilima za život.

Neka od njih su Neka od njih su čisto zdravorazumska, a neka su blesava (12. pravilo: „Pomiluj mačku koju sretneš na ulici.”) Nekim su ljudima ova pravila donijela nečega dobroga, budući da se njima nastoji usaditi osjećaj odgovornosti i svrhovitosti u postmodernoj pustoši. Bez ispravnoga razumijevanja svetosti i našega konačnoga cilja u Bogu, takva  pravila nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti, i na kraju čovjek ostane frustriran. No Katolička Crkva ima istinska pravila za život. Njezina učenja sadržavaju vječnu mudrost, koja vodi ljudske čine prema traženju istine, ljepote, dobrote i uzvišenosti, što će ljude dovesti k Bogu. Crkva naučava moralni zakon koji ljudima omogućava da žive krjeposnim  životom, a prema svojoj naravi. Crkva razumije stvarnost Križa, koja ljudima pomaže prihvatiti trpljenja i patnju koje život donosi.

Dr. Peterson, koji u dvije knjige predstavlja 24 pravila, zaboravlja viša pravila, koja uvažavaju istinu, a ne popularnu psihologiju. Najbolje je početi s deset temeljnih pravila, zvanih Božjim  zapovijedima, i graditi na njima.

Izvor: https://www.crisismagazine.com prijevod: https://mladosunce.com

Prije nego li komentiramo priopćenje riječkog nadbiskupa koadjutora Mate Uzinića povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije objavljeno 17.05.2021. godine, potrebno je upozoriti na dvije stvari.

Prvo, oduvijek je bilo osoba koje osjećaju privlačnost prema istom spolu i oduvijek je Crkva takvim osobama (kao i svim drugima kojima je bila potrebna pomoć) pružala pastoralnu skrb i davala upute za kreposni život. Drugo, veliki dio istospolaca nije nikada bio niti će ikada biti dio LGBT+ udruga. Većina takvih istospolaca se trudi izliječiti od istospolnosti (o toj bolesti kasnije u tekstu), što mnogima i uspijeva, ili žive zatajno, protiveći se time dženderističkoj ideologiji koja ih nuka da žive kao pokretne reklame istospolstva. Dakle, LGBT udruge ne predstavljaju sve istospolce, već samo one agresivne podupiratelje dženderističke ideologije.

Prema tome, kada nadbiskup Uzinić traži oproštenje „od homoseksualnih osoba“ očito se obraća LGBT aktivistima, jer istospolci kao takvi nikada nisu bili odbačeni od Crkve, ali jesu nacisti, komunisti i dženderisti – tj., pobornici ideologija koje impliciraju uvjerenja koja su u suprotnosti s kršćanskim naukom. Zato vas molimo nadbiskupe Uziniću nemojte se ispričavati u naše katoličko ime niti nacistima, niti komunistima, niti dženderistima.

Kako to već modernisti čine i nadbiskup Uzinić se služi dvosmislenim riječima, milozvučnim frazama, iza kojih se u biti ipak krije samo laž. Jer da je nadbiskup htio istospolcima ponuditi istinsko „pastoralno vodstvo“, da mu je stalo do njihovog spasenja, onda bi ih prije svega upozorio na nauk Katoličke crkve i učinio sve kako bi ih odvratio od smrtnog grijeha sodomije.

Istospolno ponašanje nailazi na vrlo oštru osudu kako u Starom (usp. primjerice Post 19, Lev 18,22 i 20,13) tako i u Novom zavjetu (v. npr. Judina poslanica, redak 7), te ga ubraja u grijehe koji počinitelju mogu zaslužiti vječnu smrt. U Poslanici Rimljanima istospolni čini se nazivaju „sramotnim strastima“, a oni koji to čine „iako poznaju odredbu Božju prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine već i odobravaju onima koji to čine“ (1,32).  Sv. Pavao nas upozorava: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). Dakle, iz ovoga je razvidno da sodomija (istospolni čin) spada u teške grijehe kao što su idolopoklonstvo, preljub, i sl.

Sada, pogledajmo što nam nadbiskup Uzinić poručuje u svojem priopćenju od 17. svibnja 2021. povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, koje ćemo za potrebe ove naše analize prenijeti bez skraćivanja:

„Dragi prijatelji,

potaknut komentarom na jednu od mojih nedavnih objava, uz današnji Međunarodni dan borbe protiv homofobije želim podsjetiti na poruku pobudnice ‘Amoris laetitia’, koja nam je ove godine ponovo predložena za razmišljanje i proučavanje, a koja nas u svezi s ovim pitanjem u br. 250 podsjeća da se „Crkva mora ugledati na Gospodina Isusa, koji ide u susret svakoj osobi, bez iznimke.“

U duhu ‘Amoris laetitia’, br. 250, dužni smo „svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“ Imamo također dužnost takvim osobama i njihovim obiteljima „zajamčiti obzirno pastoralno vodstvo tako da oni koji pokazuju homoseksualne sklonosti mogu dobiti pomoć koja im je potrebna kako bi u potpunosti razumjeli i ostvarili Božju volju u svom životu.“

Žao mi je što još uvijek ima katolika koji se s ovim ne slažu. I osobito što ima onih koji misle da služe Kristu i Crkvi diskriminacijom, agresijom i nasiljem, uvredama i pogrdnim komentarima na račun homoseksualnih osoba.

Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao „obitelj obitelji“ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno.

Mate“

Za početak, opazimo da je Međunarodni dan borbe protiv Homofobije – „izum“ dženderističke međunarodne asocijacije ILGA (International Lesbian and Gay Association) – zapravo stožerne organizacije dženderizma, koja je u epicentru borbe za primjerice istospolni brak, posvajanja djece od strane istospolnih partnera, i sl. Svatko tko slavi taj dan slavi time zapravo i dženderističku ideologiju (tu se nadbiskup Uzinić pridružuje američkom predsjedniku Bidenu[1]).

Nadbiskup Uzinić lamentira kako se „homoseksualne osobe“ osjećaju odbačenima od Crkve, ali ne precizira misli li pritom zapravo na LGBT aktiviste i druge koji javno šire sablazan tog grijeha protiv spolnosti – ili na one koji u Crkvi doista traže pomoć u ovladavanju istospolnim strastima koje ih muče. Tako ostavlja prostor za svoju eventualnu obranu, dok istovremeno podilazi LGBT aktivistima i dženderističkoj oligarhiji. Zato nadbiskupa Uzinića glavnostrujaški mediji hvale; tu bismo se mogli prisjetiti poruke evanđelja: „Jao vama kad vas budu hvalili! Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi“ (Lk 6,26).

(…)

Ivan Poljaković

U intervjuu koji je prošlog tjedna dao za poljske novine Do Rzeczy, kardinal Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, rekao je kako se srami što je u njegovoj domovini (Njemačkoj) opet moguće “da bi poljski intelektualac mogao biti osuđen zbog poticanja na mržnju zbog objavljivanja činjeničnog izvješća.”

Müller se osvrnuo na nedavnu tužbu Njemačke protiv Oka, poljskog svećenika koji je objavio djela o homoseksualnim lobijima unutar Crkve. Autora knjige “S Papom protiv homohereze” njemački ga je sud optužio za “poticanje na mržnju” zbog članka koji je napisao o homoseksualnom klerikalnom zlostavljanju, i to nakon pritužbe vlč. Wolfganga Rothe, pro-LGBT svećenika u Njemačkoj.

Okružni sud u Kölnu tvrdio je da članak, naslovljen “O potrebi suzbijanja homoseksualnih klika u Crkvi”, predstavlja “poticanje na mržnju” prema homoseksualnim osobama. (?!) Sud je zatražio da Oko plati kaznu od 4.800 eura ili odsluži 120 dana zatvora, prema poljskom časopisu Wprost. Sud je navodno također optužio i vlč. Johannesa Stöhra, glavnog urednika časopisa Theologisches. Otac Oko se već žalio na presudu te se očekuje suđenje.

Müller je povukao paralelu između tužbe protiv Oka i progona poljskih intelektualaca za vrijeme okupacije Poljske od strane nacističke Njemačke, rekavši da bi ovaj slučaj trebao “pozvati na alarm među povijesno obrazovanim ljudima”. Spomenuo je “izvjesnog odvjetnika koji je kao takozvani “generalni guverner” poslao sve profesore iz Krakova u koncentracijske logore.” Ovo se nesumnjivo odnosi na Hansa Franka, poznatog i kao “poljski mesar”, koji je postao generalni guverner nacističke okupirane Poljske 1939.

Kardinal je također pohvalio Oka zbog toga što je govorio protiv homo-hereze u Crkvi i opisao je Okovo djelo kao “hrabar čin koji zaslužuje poštovanje svih pristojnih ljudi”.

Ponovio je riječi svećenika-profesora i osudio kaznena djela “pojedinaca koji žive u Crkvi, ali se kriju iza štita nekažnjivosti koji im pruža njihova funkcija”, dodajući da te osobe “vode brojne mladiće u propast”.

Kardinal je također ukazao na licemjerstvo njemačkog sudskog sustava, tvrdeći da sudovi nikada ne reagiraju kada se tisuće nevinih svećenika bez razloga naziva “zlostavljačima djece” jer ti napadi spadaju u kategoriju “slobode izražavanja”.

“Jesmo li se vratili do točke u kojoj su krivci zaštićeni, a nevini kažnjeni?”, upitao je Müller.

Izvor

U svjetlu nedavnih i kontroverznih riječi pape Franje podržavajući civilno partnerstvo za istospolne parove, kardinal Gerhard Müller objasnio je u novom današnjem intervjuu u Italiji prirodu papinstva i ograničenja njegovih ovlasti. Inzistirao je na tome da Papa mora služiti Bogu i njegovom učenju, dodajući da postoje trenuci u kojima katolici “moraju kritizirati mnoge ideje i postupke pojedinih Papa”. Takvo propitivanje, međutim, ne dovodi do “propitivanja božanske misije i mandata Pape kao Petrovog nasljednika”, objasnio je Kardinal.

Riječi kardinala mogu biti korisne mnogim katolicima koji se suočavaju sa situacijom da moraju proturječiti vlastitom Papi.

U razgovoru s talijanskim novinama La Verità , o nedavnim papinskim riječima o istospolnim civilnim zajednicama, kardinal Müller istaknuo je kako ta “privatna pastoralna razmišljanja” Pape “nisu locus theologicus” i “nemaju autoritet za katoličkog kršćanina . “

“Vjera proizlazi iz Božje objave, a ne iz manipulativnih formulacija…  ” izjavio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Također je inzistirao na tome da je “brak cjeloživotna zajednica između muškarca i žene”, dodajući da je “svako spolno zajedništvo izvan braka objektivno težak grijeh”.

U novom dokumentarnom filmu koji je premijerno prikazan u Italiji 21. listopada, papa Franjo pozvao je na legalizaciju homoseksualnih civilnih zajednica. Govoreći o homoseksualnim civilnim partnerstvima, rekao je, „Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnom partnerstvu. Na taj su način zakonski pokriveni. Zauzeo sam se za to.”

Dalje komentirajući ove riječi koje dolazi od pape, kardinal Müller ističe da su papinske granice definirali Vijeće u Firenci, kao i Prvi i Drugi Vatikanski sabor, te da je „autoritet papinskog učiteljskog i upravnog ureda se ne temelji na ograničenoj osobnosti bilo kojeg okupatora Petrovog prijestolja. “

Počevši od Petra, objasnio je prelat, papin se autoritet temelji na “božanskoj misiji”. „Njegov autoritet koji poziva na vjersku poslušnost svih katolika”, nastavio je Müller, „samo je ispovijedanje onoga što mu je otkrio nebeski Otac: naime, da Isus nije samo neka vrsta proroka ili moralnog modela , nego, bolje reći, Sin Božji (Mt 16,16) “, to jest,„ Sin Presvetog Trojstva, Koji nam je objavio svoga Oca (Mt 11,27) i kome – kao Sinu – data je sva sila na nebu i na zemlji. ”

“Apostoli i njihovi nasljednici”, nastavio je kardinal Müller, “poučavaju samo ono što im je dao Isus.”

U tom je smislu vjerska poslušnost ovdje dio „natprirodne vjere, koja je izravno usmjerena na Boga koji to ne čini i ne može zavarati“. Takvo učenje tada isključuje “slijepu poslušnost prema čovjeku, kao što je poznato u totalitarnim sustavima i njihovom kultu ličnosti njihovih vođa”.

Na pitanje La Verita o činjenici da svojom novom izjavom Papa zapravo proturječi tekstu magisterija Kongregacije za nauk vjere 2003. godine u kojem je presuđeno da Crkva ne može priznati civilne zajednice istospolnih parova, Nijemac prelat je objasnio:

Prije svega, Papa mora biti u skladu s Otkrivenjem, jer se to može naći i svjedočiti u Svetom pismu i u apostolskoj predaji. Tada također mora prepoznati sve dogmatske odluke prethodnih vijeća i papa. Ni trenutni Papa ni njegovi prethodnici ne mogu nametnuti vlastita subjektivna uvjerenja (o svjetskoj politici, obrazovanju djece ili umijeću kuhanja) cijeloj Crkvi.

Kardinal Müller jasno je stavio do znanja da se “može i mora kritizirati mnoge ideje i postupci pojedinih papa, a da se ne dovodi u pitanje misija i mandat pape kao nasljednika svetog Petra.”

Iako je Isus postavio svetog Petra prvim papom, ali u isto vrijeme Isus ga je također “žestoko kritizirao”, posebno zbog negiranja Krista tijekom njegove muke.

Stoga su sveti Jeronim, sveti Augustin, kao i sveti Toma, hvalili svetog Pavla zbog njegove hrabrosti, “njegove najžešće kritike Petra”, a istodobno su hvalili svetog Petra zbog “poniznosti, s koji je prihvatio ovu bratsku ispravku «. U to je vrijeme, nastavio je njemački kardinal, „St. Petar je činio neizmjernu službu za jedinstvo Crkve. ”

Müller je predstavio ovu situaciju između svetog Petra i svetog Pavla – gdje se sv. Pavao usprotivio sv. Petru u lice – kao uzor našoj Crkvi i danas: „Uloga primata Rimske crkve uvijek moraju voditi dva apostolska viteza koji su svojom mučeničkom krvlju kupili za Rimsku crkvu primat u zajedništvu s biskupskim mjesnim crkvama.”

Ovdje je kardinal Müller također inzistirao da su u povijesti Crkve postojali trenuci u kojima su pape u prošlosti griješili. “Povijesno se događalo da su čak i pojedini pape bili nesigurni u pogledu pitanja vjere ili čak ozbiljno pogriješili.”

Ovdje nas je njemački kardinal podsjetio na vrlo ograničenu narav dogme o papinskoj nepogrešivosti. Nepogrešivost stupa na snagu tek kad papa govori „ex cathedra “ i cijeloj Crkvi predstavi „otkriveni nauk vjere“. Dakle, papa ne može Crkvi “nametnuti” svoje “subjektivne vrijednosti i ograničene filozofske i teološke teorije”, kao da su “otkrivene od Boga”.

Prelat očito kritizira svaki novi koncept otkrivenja prema kojem bi nova nadahnuća mogla voditi papu da nadiđe ono što je oduvijek učila Katolička crkva.

Ovdje Kardinal odbacuje svaku teoriju prema kojoj postoji trajna objava i da je papa Franjo sada božanski nadahnut u svojim novim idejama.
“Objava je definitivno završila u svojoj konstitutivnoj stvarnosti smrću posljednjeg apostola“, inzistirao je Müller. „Pape i biskupi samo su Kristovi sluge i svjedoci jednom zauvijek Božje objave u Isusu Kristu, a ne primatelji nove objave koja nadilazi Krista ili ga čak svodi na preliminarnu fazu do višeg znanja o Bogu . ”

Bilo koji „pseudo-intelektualni razgovor o promjeni paradigme“ ovdje se jasno ocjenjuje kao „neskrivena hereza koja krivotvori Riječ Božju i koja vino bračne gozbe iz Kane pretvara natrag u vodu“.

U tom smislu ne postoji način da se “apsolutizira crkveno-politička moć Pape i njegove misije”, i, prema tome, kako je izjavio kardinal Müller, “s pravom branimo autentično učenje o papinstvu prema onim katolicima” koji to čine tako.

Life site news

Kontracepcijski mentalitet koji se razvijao 1950-ih prekinuo je vezu između žene i njezina tijela i duboko promijenio razumijevanje braka i spolnosti, rekao je kardinal Robert Sarah.

Govoreći na Sveučilištu u Madridu (7. studenog), Sarah je objasnio da kontracepcijski mentalitet spolnost svodi na zadovoljstvo.

To je omogućilo da se homoseksualnost društveno ozakoni: “Ako se spolnost više ne doživljava u svjetlu dara života, kako se homoseksualnost može smatrati perverzijom, objektivnim i ozbiljnim poremećajem?”

Sarah je kritizirao homoseksualnu ideologiju zbog nametanja “nove koncepcije” ljudske prirode nazivajući to usporedivim s “totalitarnim pokušajima” da se stvori “novi čovjek”.

usp: lifesitenews.com

Oni koji govore u ime Crkve moraju biti vjerni Kristovim nepromjenjivim učenjima, jer samo kroz življenje u skladu s Božjim stvaralačkim naumom ljudi nalaze duboko i trajno ispunjenje.

Vjernici se lako mogu zavesti kada istaknuti svećenici tvrde da su njihova mišljenja o toj ili onoj doktrinarnoj materiji ispravna i da se učenje Crkve mora promijeniti. Riječi kardinala Saraha odgovor je na ovu pogrešnu misao.

Kristova istina koju je njegova Crkva naučila o ljudskoj spolnosti nije se promijenila i ne može se promijeniti.  Navoditi ljude da vjeruju drugačije je ozbiljna pogreška.

Kao majka, Crkva nastoji zaštititi svoju djecu od rana grijeha, i to je izraz njene pastoralne skrbi.

Mir i radost plod su prihvaćanja i življenja Kristove istine. Sve ostalo je recept za duhovnu katastrofu.

Pastoralna ljubav zahtijeva da vjernike odvratimo od katastrofe grijeha i pogrešaka, u mir i radost Krista.

Izvor: ncregister.com