Josip Jole Mateša je samouki umjetnik iz Vodica koji pred svojom kućom u dvorištu ima pravi muzej u kojem prevladavaju drvo masline i kamen, a vrt je to pun kršćanske simbolike. Kad posjetitelji čuju Jolu kako objašnjava svoje radove znaju komentirati: „Šteta što nije svećenik!“  Njegove riječi o skulpturama Isusa, Gospe ili svetaca nisu puke informacije niti tek neke naučene fraze. On govori iz srca, iz duše. I doista, lijepo je čuti kršćanina laika koji  govori o Bogu s takvom lakoćom, vjerom i ljubavlju. Jednostavan čovjek iz naroda koji nije studirao ni govorništvo ni teologiju, ni kiparstvo ni književnost, a ipak Bog mu je dao razne darove.

Osim što dobro i lijepo govori, Jole dobro i i lijepo čini. Spomenimo samo neke dokaze toga, neke njegove radove koji stoje pred njegovom kućom: maslina posred vrta iz koje je izradio LIK ISUSA s podignutim rukama u zrak, a ta ista maslina je posađena i živa je tako da iz Isusa (od žive masline) rastu zelene grane. Pored Isusa je i lik svete MAJKE TEREZE koja drži kruh. Pored nje je kao mali bazen napravljena velika replika VIŠESLAVOVE KRSTIONICE, simbol pokrštavanja Hrvata. Malo podalje je KAMENA BUNJA, kućerak kakav se radio u vrtovima nekad kao zaklon od nevremena, napravljena od suhozida, koja izgleda kao špilja, a u kojoj su smještene BETLEHEMSKE FIGURE, sveta Obitelj. Opet dalje su figure ISUSA I GOSPE u prirodnoj veličini, od drveta masline. A iza svake skulpture je i duboka priča. Tu je i veliki ANĐEO od kamena koji u rukama ima bisernu školjku, a biser je MALI ISUS. Uglavnom, podosta motiva za jednu pravu kršćansku meditaciju.(vidi link)

Joline Božićne jaslice su već tradicionalno poznate u Vodicama, jer ih nastoji stalno raditi na originalan način. Više skulpture ne izlaže vani jer uvijek nešto nastrada od strane onih koji ne podnose kršćanstvo. Prošlogodišnje jaslice nazvane su KARDINALOVO SRCE, a Božićne figurice smještene su u poprsje blaženog kardinala ALOJZIJA STEPINCA.

Ove godine, za korizmu, Jole je napravio jedan veliki bijeli križ koji snažno progovara o stvarnosti koja pogađa Božje srce, a pogađa i hrvatski narod, a to je – pobačaj. Križ na kojem je pet nerođenih probodenih beba, kao pet Isusovih rana, s jednim natpisom iznad: „Krv njihova iz zemlje k meni viče“,  i drugim natpisom ispod: „Ako me mati i otac ostave Jahve će me primiti“ – izazvao je mnoge rasprave o tomu je li takvom križu mjesto u crkvi ili nije.    Ne moramo se u tomu slagati, ali u onom što je Jole želio poručiti MORAMO SE KAO KRŠĆANI SLOŽITI: ABORTUS JE UBOJSTVO! To je nedužno prolivena ljudska krv. To su ljudska bića kojima se bešćutno trgaju dijelovi tijela. A što se sve s abortiranom djecom radi, to je i duga i ružna priča. Jedne komadaju, a drugi na tom zarađuju. Strava. To je nedužna krv koja iz zemlje viče! I ako smo toga svjesni ne možemo puštati da se takvo što legalizira. Da se takav čin smatra – „izborom“, „slobodom“, „pravom“. Pri tom ni Jole niti kršćanstvo ne osuđuje one koji su takvo što počinili, jer mi ne znamo koliko je tko svjestan ili nije onog što se abortusom čini. No smije se osuditi zlo, grijeh. Reći što valja, a što ne. Reći da je abortus – ubojstvo, jer se radi o ljudskom biću, a ne nečem drugom. Reći da je to krv nedužnih ljudskih bića!

Ako smo Isusovi učenici mi ne možemo drugačije nego reći: Prestanite ljudi ubijati ljude! Prestanite to zvati pravom na izbor! Jer to su ljudi, pa neka su tako mali, tako sitni. To su ljudske rukice, to su djeca. Žao nam je majki koje su takvo što počinile, žao nam je da nose u sebi bolne uspomene i rane. Žao nam je i želimo da sve one pronađu svoju nadu i utjehu u Božjem milosrđu koje ih čeka u sakramentu svete ispovijedi. Bog prima svakog raskajana grešnika i daje mu novu priliku. Tako i majke koje su nekad pogriješile zbog ko zna čega, mogu u Bogu, svom Nebeskom Ocu pronaći svoju novu snagu i početi drugačije, stati u obranu nedužnih života. (vidi link)

Mogu učiniti da i druge majke ne bi pogriješile te nanijele štetu svom djetetu, ali i sebi.  Mentalitet u kojem živimo doprinosi zbunjenosti i ne daje jasnu sliku o onom što se događa kod pobačaja. Zlo se naziva dobrom. Sve se samo nazove lijepim imenom i daje dojam da tu nema ničeg lošeg. Ljudi postaju nesposobni razlikovati dobro od zla, kako objašnjava i papa Ivan Pavao II u enciklici „Evangelium vitae“ (vidi Evanđelje života br. 58)

Upravo zato, pozvani smo svatko na svoj način, posvijestiti ovu činjenicu. U suprotnom činimo grijeh iz propusta. Puštamo da se i dalje zemlja natapa krvlju nedužnih i da se takvo što ozakonjuje. Nismo svi Jole Mateša, nemamo svi iste talente niti iste mogućnosti djelovanja, ali svi možemo učiti nešto. Barem nešto. Dužni smo to, kao kršćani, svojoj braći i sestrama koji ne mogu ništa reći u svoju obranu. Dužni smo to, kao kršćani, ako želimo ostati kršćani, ostati Božji usred svijeta koji se izopačio.

Bog je gospodar života. On je onaj koji život daje i oduzima. On će jednom jednom pitati sve nas i za one najmanje među nama. I oni će nas pitati: „A što ste učinili s nama? Što ste učinili da nas zaštitite od ruku zlotvora?“  Pitat će to osobito pastire koji su najodgovorniji da čuvaju svoje stado od vukova – kako su čuvali ove najslabije? Koliko su jasno i glasno narodu ukazivali na zlo pobačaja? Pitat će i svakoga od nas: Na čijoj si ti strani? Na strani Života ili na strani Smrti? Na strani Abela ili na strani Kaina? Na strani Boga Oca ili na strani Oca laži? Što činiš u obrani nerođenih?

Jole čini nešto važno da posvijesti javnosti što je pobačaj. Ovaj križ nosi u “Hodu za život”, u prosvjedu protiv pobačaja. Mislim da ovaj Jolin križ govori snažnije nego mnoge propovijedi. 

Ako želimo biti Isusovi učenici, moramo biti na strani križa, na strani onih koji se razapinju na ovaj ili onaj način, na strani slabih, na strani onih koji su nedužni prolili svoju krv… Biti ZA ŽIVOT – OD ZAČEĆA, jer

krv njihova iz zemlje k nama viče…  

M.G., 26.5.2019.

Živimo u vrijeme kad se pod pojmom „slobode“ podrazumjeva pravo da se čini što je koga volja. „Nitko mi ništa ne može!“, „Mogu što god poželim!“… „Nema tog zakona kojeg ću slušati!“… „Radit ću kako se meni sviđa!“...

Na žalost, često to nije samo prolazna, pubertetska faza nego kod mnogih – pravilo cijeloga života. Raditi što je mene volja, što se meni da, što se mom tijelu sviđa, što mi je lakše, što mi trenutno odgovara, što mi koristi,… a ne ono – što bi bilo bolje i za druge, i za mene i za moje bližnje, i za korist tijela i spasenje duša…

Slabi smo. Nemamo dovoljno snage, nemamo volje da se čvrsto odlučimo mijenjati. Društvo u kojem živimo se trudi da nam oslabi volju kako bi postali igračke kojima se može manipulirati. I ako dopustimo da postanemo robovi bilo čega, ako nemamo snage da se otrgnemo od bilo koje navezanosti, lako se dovodimo u situaciju da služimo osjećajima. A djelotvorna ljubav, kakvu Isus od nas traži, nema puno zajedničkog sa osjećajima. Činiti dobro često nije ugodno za tijelo i zahtjeva napor. A društvo čije je filozofija života: „uživaj dok možeš!“ nas ne potiče na trud, na napor. Naprotiv! Potiče nas da se vladamo kako nam se da ili nam se ne da. A Isus nikada nije rekao: „Idite i radite kako vam se da… kako osjećate da je za vas bolje… kako vam vaše „srce“ kaže… „

Ako prihvatimo tu uživalačku filozofiju života prema osjećajima, onda „ego“ postaje vrhovni zakon. Nema tu mjesta za Boga koji bi nam imao nešto reći. Bog je tamo negdje daleko, i nema što od nas zahtjevati.
A ako Bog nema pravo od nas ništa zahtjevati onda – mi više ne služimo Njemu nego nekom drugom. Treba li reći komu?

“AKO ME TKO VOLI – ČUVAT ĆE MOJE ZAPOVIJEDI” (Isus)

Isus kaže: „Tko me voli čuvat će moje zapovijedi!“ Gdje će ih čuvati? Na polici, u ormaru, u kutiji nekoj? Na žalost, ne čini se da su Božje zapovijedi nešto što ljudi rado – čuvaju. Pa niti na polici nekoj. No, naravno puno je važnije čuvati ih u srcu, na način da se prema njima postupa, a ne prema našim sviđanjima i prohtjevima.

Svi mi griješimo protiv Božjih zapovijedi, ali važno da ih želimo  čuvati, važno je da želimo po njima pokazati Bogu da ga volimo. Priznati da je On naš Bog, a mi njegov narod.

I onda ako je Bog – Bog, a mi samo njegova stvorenja ne možemo pristati na to da naša filozofija bude ona u kojoj zapovijeda ego, a ne Bog.

Jesmo li narod Božji ili nismo? Nekad se narodom Božjim nazivao Izrael i po tom je bio prepoznatljiv među svim drugim narodima. Dok je narod slušao Boga, Bog ga je blagoslivljao. Kad se narod odmakao do Boga Bog ga je kažnjavao.

No, može li Bog i danas uništiti narod koji bi prestao biti njegov narod? Zašto ne bi mogao ako je Bog – Bog? Mogao bi. Jer je Bog. Milosrdan da, ali i pravedan.

Želimo li blagoslov Božji, kaže knjiga Ponovljenog zavjeta, onda nam je – birati život.

“Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem – ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš, ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.” (Pnz 30,16-20)

…
SPLIT  – “ZA ŽIVOT!”

Split je evo, svojim velikim djelom, (preko 15 000 sudionika u „Hodu za život“, 20.5.2017.) pokazao na javnosti vidljiv način da je –  „za život!“ , a protiv abortusa – kojeg se pokušava proglasiti „pravom žene“, u ime „slobode“… U Zagrebu slična slika. Preko 20000 sudionika.

Hod za život, Split i Zagreb, 20.05.2017.

Daj Bože da se ta svijest o važnosti svakog ljudskog bića još više probudi u Splitu i u svim gradovima Lijepe Naše – Hrvatske. U odnosu s Bogom, njega ne zanima iz koje smo (Lijepe) Domovine, iz kojeg smo (lijepog) grada, iz kojeg (lijepog) sela… Njega zanima je li nam duša lijepa (u skladu s Njegovom voljom) ili se udaljila od Njega…

Ono najbolje što možemo učiniti za svoj narod, za Lijepu našu je – krenuti od sebe. I čuvati Božje zapovijedi. Tako po pitanju pete Božje zapovijedi. Tako i po pitanju svih ostalih.

M.G.