Kako su kršćanski i katolički blagdani poganizirani?  

Halloween karakterizira fenomen koji je postao sve češći u anglosaksonskom svijetu. To je fenomen kršćanskih i katoličkih blagdana gdje proslave postaju poganizirane. Dva najznačajnija su svakako Božić i Uskrs.

Božićna drvca i Djed Mraz postala su dva popularna simbola onoga što bi trebalo biti blagdan rođenja Isusa Krista. Uskrs je povezan s kunićima i novim darovima za proljeće.

Od početka televizije od 1941 god. organizirana televizija u našoj zemlji (SAD) od otprilike 1980 dakle 14 godina sve uskrsne emisije su bile isključivo o poganskim i nekršćanskim događajima ili simbolima. Konačno, putem organiziranog napora i pritiska bojkota tih postaja konačno su se srušili i počeli dobivati malo razmišljanja o značenju Uskrsa. Četrdeset godina mrtve tišine na televiziji u Čikagu o pravom smislu uskrsne nedjelje.

Prosvjed protiv Katoličke Crkve

Halloween, iako nije poznat kao takav, zapravo je još zloglasniji. Halloween simbolizira ono što se nekada dogodilo katoličkim zemljama, u velikoj mjeri zahvaljujući usponu anti-katoličkog protestantizma u šesnaestom stoljeću i bez obzira na značenje koje povezujete s protestantizmom, pazite da ne zaboravite da povijesno protestantizam – proizlazi iz prosvjeda protiv Katoličke Crkve.

To je ono što povijesno znači protestantizam: prosvjed protiv Katoličke Crkve i njezinih učenja!

Vigilija Svih Svetih – Rođendan protestantizma.

Rođendan protestantizma je 31. listopada, 1517, dakle vigilija, uočnica svetkovine Svih Svetih. Na taj dan Martin Luther je pribio svojih 95 teza, kako ih nazvao, na vrata dvorca u Wittenbergu, u Njemačkoj.

Među tim tezama, Luther je zanijekao Crkvi pravo da daje odriješenje od grijeha, u ime Isusa Krista. Tri godine kasnije Luter je bio osuđen od strane pape Lea X kao heretik.

I prije Lutherove smrti 1546 god. negdje oko trećine Europe je otpalo iz Katoličke Crkve.

I sve je to započelo na Halloween, listopad 31., 1517. (!!!)

… Poučavao sam (govori o. John A. Hardon) na šest  protestantskih sjemeništa uključujući Lutheransku školu teologije, kroz sedam godina. Nisam niti na trenutak pravio kompromis s katolicizmom. Pomislili bi ste da će me protestanti nakon tri dana fizički izbaciti vani. (O, volim protestante!) Moja majka udovica, uzela je dvije djevojke pomoćnice koje su živjele kod nas dok sam ja napunio šesnaest godina. Bile su luteranske vjeroispovijesti. Tako sam čuo za Martina Luthera još kad sam imao tri godine. Siguran sam da su one djevojke Suzana i Judita, bile jedine od lutherana u Americi koje nisu jele meso petkom(!)…

U povijesti svijeta je Vigilija Svih Svetih je rođendan protestantizma.

Katoličanstvo jezika.

Kad sam govorio sestrama Misionarkama ljubavi – pitao sam ih koliko njih ima kojima je engleski materinji jezik – skoro da nije bilo nijedne. Pitao sam: Koliko vas kod kuće nije pričalo engleski? Skoro sve su digle ruku. I ja sam digao ruku. Ja nikad kod kuće nisam pričao engleski. Nikad. Onda sam im rekao: “Sestre, kao što sam rekao Majci Terezi više od jednog puta, među vašim dužnostima, jer engleski je službeni jezik vaše zajednice, – jedna od vaših dužnosti je da učinite taj jezik – katoličkim. One su sada u stotine zemalja. Sestre iz Tanzanije, iz Zambije, iz zemalja kojima ne možete ni izreći ime, ali morale su naučiti engleski jezik. Ako ne mogu naučiti engleski – onda nemaju poziv za tu zajednicu. Katolicizirajte taj jezik! Engleski jezik je ne samo naj ne katoličkiji, engleski je je i najviše anti-katolički jezik u ljudskoj povijesti. Čujete li me? Engleski jezik je jezik koji je naj-anti katoličkiji u povijesti.

Engleska književnost, biblioteke od tisuća knjiga, napisane su od strane onih koji ne samo da nisu dijelili katoličku vjeru nego su odgojeni i to uglavnom još od djetinjstva u atmosferi koja je blago rečeno neprijateljski raspoložena prema Katoličkoj Crkvi.

Svetkovina Svih svetih i 1.1. i sukladno tomu vigilija te velike svetkovine je 31. listopada. Ima već petnaest stotina godina kako je ta vigilija postala dan zabave i zločestih trikova, varanja. Nije slučajno da su sljedbenici Martina Luthera ispustili svetkovinu Svih Svetih, nego su od samog početka zanijekali štovanje svetaca i nazvali ga praznovjerjem. Čašćenje svetaca  je za protestante hereza.

Logično, onda da je Vigilija uoči svih svetih postala noć ismijavanja štovanja svetaca i zazivanja njihovog zagovora kod Boga, na nebu. “Ne postoje sveci u nebu” – to je temeljni princip obojice: i Luthera i Johna Calvina.

Moj plan: ući u trag slavlju Hellowena. …  pratiti povijest Halloween-a prije zore kršćanstva, a to je nastavak praksa gdje kršćanstvo nije imalo čvrstih korjena te je ponovo oživjelo u obliku poganskog folklora gdje je katoličko kršćanstvo oslabljeno ili potisnuto političkom moću: i nešto odgovornosti katolika u engleskim govornim područjima gdje se Halloweenu pokušalo vratiti kršćansko značenje.

Riječ Halloween napisana sa sva “e” i sa dva “l”. Doslovno bi to bilo “all hallows even“. Drugim riječima, u starom engleskom jeziku “hallow” znači “svi sveti” a riječ “een” je kratica za večer (prije) tj. even-ing. U vjerskom kontkestu to je vigilija uoči svih svetih, svetkovine koja se slavi od strane rimokatolika i hvala Bogu od anglikanaca. Spomenimo papu Grgura III. On je odredio ovaj datum za slavlje kad je posvetio kapelu u bazilici sv. Petra i njegova nasljednika, a zatim proširio svetkovinu na cijelu Crkvu.

Studenti folklora vjeruju da nekršćanski običaji Halloweena predhode počecima kršćanstva i da su povezani sa rimskim festivalom žetve, Pomona u Rimskom carstvu, druidizma u Njemačkoj, u Škotskoj i Irskoj također prije zore kršćanstva. Ovi utjecaji kako nam govore znanstvenici završavaju sa korištenjem orašastih plodova i jabuka kao tradicionalnog voća, te od figura vještica, crnih mačaka, kostura, koji se povezuju s poganima prije Krista.

Antičke prakse Halloweena obnovljene.

Čujte ovo. U latinskim zemljama večer 31. listopada je promatran samo kao religijski događaj. Ali u Velikoj Britaniji – tamo je započeo, a onda se uvezao u Irsku i SAD drevni Halloween poganski običaj su obnovljeni pod kršćanskim praksama.

Dokaz da Halloween odražava utjecaj iz dva prije spomenuta izvora (božice Pomone i druidizma) vidljivo je u činjenici da je katolicizam potisnut od strane Henrika VIII i njegovih nasljednika i zapamtite potisnuto progonstvom. Što s dogodilo? Nešto skrivenog poganstva među ljudima prije zore kršćanstva izbilo je na površinu. Npr. vjera da duhovi pokojnika posjećuju rodbinu u potrazi za toplinom i veseljem kad nastupi zima. To je također razdoblje kad se priprema hrana za zimnicu.

Kristijanizirane poganske prakse.

(…) Tijekom stoljeća Crkva je je učinila napor koji je opisan u knjizi sv. Oca (u uvodu ovog govora spomenutoj: “Prijeći prag nade“) Crkva je zadržala datume određenih blagdana i svečanosti. Npr. glavni blagdan koji je bio posvećen Bogu sunca bilo je nešto što je Crkva prihvatila za ime Dana Gospodnjeg “Sun-day”. Krivo bi bilo reći da je Crkva gradila na tim festivalima, nego je polako pokrštavala ne samo blagdane nego i značenje koje stoji iza blagdana. To je vrlo važno. I imajte to na umu kad čitate knjigu (“Prijeći prag nade”).

Najvažnija žetva koju Bog želi su  – duše.

Pod Božjim vodstvom Crkva nastoji radije nego da pogazi ili potisne ili izbriše što je dobro među ljudima radije da jednom kad se ljudi obrate – graditi na onom što je dobro, i da da ljudima kao što je ovdje slučaj sigurno je kraj listopada i početak studenog vrijeme žetve gradeći na tom zadržati sjećanje na zahvalnost Bogu za dobro koje je učinio.

I naravno koja je najvažnija žetva? To bi ispunilo moj dan ako mi netko odgovori na ovo pitanje  – koja je najvažnija žetva u Božjim očima? Najvažnija žetva koju Bog želi jesu – duše. Duše! Duše koje slavimo na dan Svih svetih, kako nas Crkva uči tijekom stoljeća, nisu samo kanonizirani sveci nego svi oni koji su dosegli Nebo. … Dan nakon toga spominjemo se siromašnih duša koje još uvijek trpe u čistilištu i to je najuzvišenija žetva kojoj Crkva želi da prisustvujemo.

Nisu svi biskupi osudili Arija.

Npr. 325. god. na prvom općem crkvenom koncilu Arije je osuđen jer je zanijekao Isusovo božanstvo. Nisu svi prisutni biskupi osudili Arija. Broj ne znamo sigurno. Nisu većina, ali značajna manjina se vratila s koncila u svoje biskupije na strani Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo (!) I gotovo bez iznimke bili su sa sjevera što mi sada zovemo anglo-saksonskim zemljama. Čujete li? Vrijeme: 325. god. (!!!)

Anglosaksonska kultura je duboko de katolicizirana.

Nije slučajno u godinama poučavanja teologije, kako sam istaknuo ne samo u prošlim naraštajima, već i kroz stoljeća, najrazornija krivovjerja dolaze iz tih zemalja. I žao mi je što moram to reći ali tu ne isključujem ni Irsku. Kad Irci postanu heretici postanu militantni. Do kraja srednjeg vijeka proslava Svih svetih ili popularno Halloween (Noć vještica) čak i samim korištenjem te riječi u vjerskom kontekstu vrijeđa ime (svetkovine) što pokazuje koliko je duboko anglosaksonska kultura de katolicizirana.

Samo je jedna reformacija  – reformacija katoličke Crkve.

Krajem srednjeg vijeka, slavlje Svih svetih je bio dio godišnjeg kalendara rimokatoličke Crkve. Tada je došao protestantizam i njegovi simpatizeri su taj pokret nazvali – reformacijom. Nikada – osim ako niste odgovorni za ono što govorite – nikad ne upotrebljavajte tu riječ “reformacija” kad govorite o protestantizmu. Nikad. Postojala je samo jedna reformacija i to je bila reformacija Katoličke Crkve. Ali vidite kako su i same te riječi prodrle u naš engleski riječnik.

Engleski jezik nije baš prikladan za katolicizam.

Kao što sam već rekao, više nego jednom, … nakon 15 godina poučavanja teologije na latinskom mojoj subraći isusovcima i studentima moji pretpostavljeni su mi rekli da dođem ovog rujna predavati teologiju na engleskom. “Jest li sigurni?” To je bila za me najveća pokora. A razlog za to nije subjektivan. Engleski jezik jednostavno nije “vozilo” za katolicizam. Čujete li me. Jednostavno nije. (… ) Nakon tzv. reformacije protestanti su odbacili ovu svetkovinu svetih i vigilije zajedno sa drugim važnim blagdanima kao što su Božić i Uskrs. Gdje se Božić vratio kao blagdan – to je samo zbog Katoličke Crkve.

Jedna i najvažnija činjenica u modernoj povijesti.

Jednom je njemački politički vođa Bismar bio upitan što on misli koja je najvažnija činjenica moderne povijesti? Jedna najvažnija činjenica moderne povijesti, bez oklijevanja, najvažnija činjenica suvremene povijesti je da – Engleska i SAD govore istim jezikom. Mi mislimo da smo slobodni od Engleza! O ne. Ideološki smo pod kontrolom. Znam svaki slog koji govorim. Kako dobro to znam.

Halloween – povratak nekvalificiranog poganizma.

Imigranti iz Velike Britanije, i naravno kad govorimo o Velikoj Britaniji ne mislim samo na Englesku… Jednom sam morao ostati u Londonu preko noći. Promatrao sam oko sebe koliko  ljudi od njih deset govori dobro engleski. Moj izračun je od deset – tri. Sedamdeset posto anglikanskih ljudi više nije britanski: tu su sve vrste drugih zemalja, ali to više nije Engleska. Većina engleskog govornog područja nema pojma što se događa. 90%  knjiga objavljenih na engleskom jeziku sigurno nije katolička. Drugim riječima, donešene su poganske prakse koje su bile u modi prije Krista, posebno u SAD-u. U posljednjim desetljećima 19.og st. neki napor u SAD-u je napravljen da se kontroliraju počinjene zloće jer su neke (ako ne i većina) postajale mali kriminal. U nekim gradovima previše oduševljeni slavljenici su pravili velike štete osobito onima koji im se nisu sviđali. Zaključak je da je Halloween povratak nekvalificiranog poganstva u kulturama u kojima je protestantizam dekatolicizirao naciju i uklonio jedan od najčešćih znakova autentičnog katoličkog mentaliteta, konkretno, slavlja Svih Svetih.

***********************

Naša odgovornost.

Zaključak o ovomu je: Naša odgovornost. Halloween je postao tako ugrađen u našu nacionalnu kulturu da se jednostavno uzima zdravo za gotovo. Skoro da nikom ni ne smeta ovaj povratak poganskih običaja u nekad kršćansku naciju. Naša odgovornost je da učinimo što god možemo da obnovimo taj blagdan – i da mu vratimo mjesto koje mu pripada u kalendaru katoličke Crkve. Kako? Tako da poznajemo svece. John  Calvin (začetnik jednog ogranka protestatnizma, nakon Lutera) je napisao: “Nema svetaca! Nema svetaca!” Zazivati svece je prema protestantima – bogohuljenje.

Upoznajite svece i promovirajte njihove spise.

Naša je katolička odgovornost da upoznamo svece u koje vjerujemo, čak i ako se radi o jednoj maloj knjizi sveca ili svetaca iz kalendarske godine. Znajte svece. Promovirajte njihovo učenje. Ima opsežnih pisanja. Objavljujte život svetaca. Ovo nije pretjerivanje. Prije mog ređenja, kad nije još bilo kopiranja, imao sam ručno napisanih oko 5000 kartica citata svetaca.

Trebamo svece! 

Prihvatite svece. Ovo je jedan od razloga zašto Crkva kanonizira svece: jedan je da nas napogrešivo uvjeri da su kanonizirani sveci u nebu, a drugo da učimo kako su sveci živjeli i razmišljali te da nasljedujemo njihov primjer, njihove kreposti.

Ima četrdeset godina kad sam pročitao da se sv. Alfons Liguori zavjetovao da nikada neće gubiti ni trenutak vremena (!) i to  je promjenilo moj život.

Mi trebamo svece. Poznavati ih. Promovirati ih. Objavljivati njihove životopise. Upotrijebiti medije da bismo učinili svece poznatima kako bi učinili da ih se zaziva i nasljeduje. A vi majke i očevi sve što vam mogu reći je da je moja majka uspjela završiti prvih pet razreda gimnazije u Europi. Pitao sam druge pa pitam i vas – jesu li svi obrazovani ljudi inteligentni? Da ili ne. Jesu li? Nisu. Ima tako puno glupih, a doktori su znanosti (snimate li?… ) Sljedeće pitanje. Ako svi obrazovani ljudi nisu inteligentni – jesu li svi inteligentni ljudi obrazovani? Ne. I stanje obrazovanja u našoj zemlji je… tako…

Memorirajte rečenice svetaca. Memoriranje Biblije. Povratak svetaca.

Nisam ovo planirao ali evo – do našeg sljedećeg susreta… pronađite tri citata svetaca i pokušajte ih zapamtiti.

Memorirajte što više teksta iz Biblije i pisanja svetaca. Tijekom godina poučavanja svećenika rekao bih im da nema ništa vrijednije kao memorirati što više Biblije, posebno Novog zavjeta i pisanja svetaca. Mi to trebamo. I posljednja preporuka – Upotrijebite Halloween kako biste vratili SVECE u naše život i našu nacionalnu povijest. Zahvaljujem vam na prilici da govorim o Halloweenu na način na koji treba o tom govoriti. Hvala na pažnji. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Sv. Franjo Saleški bio je prvorođeni sin bogate francuske plemićke obitelji. Bio je zgodan i dobro obrazovan, vješt u mačevanju, jahanju i plesu (napomena: postoji razlika između plesova nekada i sada); bio je primjeran aristokrata koji bi bio dobrodošao u svaku dobru kuću. Obrazovao se da bi postao sudac i studij mu je dobro išao.

Zatim, jedne noći kad je Franjo imao osamnaest godina, išao je na jednu teološku raspravu o predodređenju (predestinaciji – prema tom krivovjerju već je unaprijed određeno tko će u raj tko će u pakao, tko će se spasiti a tko ne). To učenje ga je je potreslo dna duše i ispunio ga sa takvim strahom i nelagodom da ga je kroz naredne dvije godine to stanje dovelo i do fizičke bolesti, a ponekad se osjećao tako loše da je bio prikovan za krevet.

Konačno, posljednjim snagama  odvukao se do stare Pariške župe i molio “Memorare” ispred slike Gospe od Oslobođenja. Od tog trenutka pa nadalje nikada nije očavajavao u vezi Božje ljubavi za sve ljude i Njegova plana za Njegovu djecu i Franjo se zavjetuje Bogu na djevičanstvo.

Ljudi u njegovu okruženju su ga počeli pitati je li se odlučio na svećenički poziv. Mjesni biskup ga je osobno pitao, ali mladi Franjo je ostao tih u vezi toga. Želio je da volja Božja bude neupitna prije nego krene na put svećeništva i čekao je neki znak koji ne bi mogao zanijekati.

Znak je došao jednog dana dok je Franjo otišao na jahanje. Iako uspješan jahač nalazi se u neuspjehu, pao je s konja tri puta. Što je bilo još znakovitije, svaki put kad bi pao njegov mač i korice pali su na pod u obliku križa. Uzimajući ovo kao siguran znak od Boga koji je čekao, Franjo prima sveti red i započinje svoj život kao svećenik.

U početku stvari nisu dobro krenule. Župljani su osjećali kako ih Franjo u svojim propovijedima ismijava i nekoliko ljudi izvještava da ih ovaj svećenik kontrolira i da je usmjeren na sebe.

U ovakvom neuspjehu Franjo se odluči na nešto drugo: Otići u Švicarsku u misiju gdje će pokušati preobratiti 60 000 ljudi koji su pali pod krivovjerje Kalvinizma. S vjere i u pratnji jedino svog rođaka, Franjo ide pitati dopuštenje da ide u leglo krivovjerja o predestinciji, koje je i njega samoga jednom duboko potreslo.

Biskup se složio iako nije bilo novca da podupre njegovu misiju, a novac nije dobio ni od oca. Neustrašiv, Franjo ide u Švicarsku gdje ne nailazi na dobrodošlicu nego na pokušaj atentata, na zatvorena vrata i na proždrljive vukove. Kad nije bilo ni pojate u kojoj bi spavao Franjo bi spavao na stablu i dobro se zavezao kako ne bi po noći pao pa ga pojele divlje zvijeri. Jedne noći temperatura je bila tako niska da je kad se probudio shvatio da se smrzao.

Tri godine je nastavio ovako živjeti u neprijateljskom okruženju. Tri godine a niti jednog obraćenika. Situacija je to u kojoj bi se čovjek obeshrabrio ili postao nasilan. Franjo ne. Umjesto toga uhvatio se pisanja. Pisao je svoje propovijedi i stavljao ih pod vrata neprijateljski raspoloženih mještana te imajući pouzdanja u Boga da će On raditi u njihovim srcima.

S vremenom odnosi su se popravili. Djeci je bilo dopušteno da se igraju s Franjom, a kad su roditelji vidjeli kako on s njima nježno postupa s malenima počeli su i sami razgovarati sa svećnikom. Polako, Franjo napušta Švicarsku a njegova ljubaznost i strpljenje pomaže ljudima da se vrate sakramentima (40 000 ljudi).

U našim danima buke i instant zadovoljenja, u doba nasilja pod maskom ideološkog žara i mi trebamo više zagovor Franje Saleškog. I nama treba njegov primjer strpljenja i potpune vjere u Božju savršenu ljubav. Njegov savjet da se “usred raznih vremena povučemo u središte srca, pa čak i kad smo izvana u razgovoru s drugima, te da tamo razgovaramo s Bogom” je dobrodošao savjet i nama u našem dobu informacija.

a njegovo upozorenje da “biti anđeo u molitvi, a zvijer u odnosu prema drugima znači hramati na obje noge” je dobro upozorenje i za našu kulturu “imidža”.

Svetac zaštitinik novinara, sv. Franjo poučava ne samo da treba biti pobožan nego da trebate taj pobožni život učiniti lijepim, vrijednim promatranja.