Ne čuditi se vlastitim grijesima – Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili same sebe, nećemo nositi ništa što ima veliku vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod svakoga pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani” – viču mu – “Dolaze Filistejci”. On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan da je izgubio prvotnu snagu.

Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti.

Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvjetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” govorio je ponavljajući – “Kolikim slabostima smo okruženi! I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?“ U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo da ga je visina savršenosti koji je dostigao osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:

“Kažete mi -, pisao je jednoj gospođi, da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, draga moja kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih iz dana u dan umrtvite? Uostalom, istina je također da sve dotle dok smo u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”

Jadikujete – kaže drugdje – jer unatoč želji za savršenstvu koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti se odreći samih sebe dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocijenoga… Opće načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!

/Knjiga u PDF formatu/

…

Sveti Franjo Saleški je rođen 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji sa trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenik. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602 godine postaje biskup Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih djela među kojima su najpoznatija Uvod u pobožni život (Filotea) i Rasprava o Božjoj ljubavi (Teotim). 

Čovjek je po naravi OHOL. Zaboravlja tko je On, a tko je Bog. Misli na sebe odvojeno od Boga. Druge ljude koristi za svoj vlastiti dobitak, ne misli kako može služiti drugom nego “kako da drugi služi meni”. Stalno se pitamo što mi želimo umjesto – što Bog želi.

Čovjek je po svojoj naravi i ŠKRT. Ima želju za posjedovanjem stvari, za gomilanjem. Stvari su nam u životu potrebne. Problem je, i grijeh, kad čovjek gomila više nego mu treba, a što može prijeći i u neku ovisnost. I u tome još želi hvalu drugih ljudi.

I POŽUDA je dio naše naravi. Želja za spolnim užitkom (koji je rezerviran za brak) nije nešto što čovjek u sebi spontano kontrolira. Treba se potruditi svojom voljom. U modernom svijetu svjedoci smo kakav nered mogu proizvesti strasti i požude ako se ne kontroliraju.

Čovjek je po naravi i ZAVIDAN. Tužan je što netko ima ono što on nema, ili što je netko uspio u nečem, a on nije, te je na neki način ostavljen u sjeni. Zavist hrani našu oholost. I tu je čovjek pozvan na krepost – svojom voljom voljeti svog bližnjeg.

NEUMJERENOST U JELU I PIĆU je iracionalna želja za jelom i pićem, bilo u kvantiteti (koliko jesti i piti) ili kvantiteti (što jesti i piti). Mi trebamo hranu i piće da bi smo se zdravo razvijali. Naše društvo je takvo da razvija u nama potrebe koje i nisu potrebe i pruža nam razne vrste zadovoljstava koje onda čovjeka mogu zarobiti.

SRDITOST sama po sebi ne mora biti grešna. Postaje grešna ovisno o njenom intezitetu i svom uzroku. (tj. koliko smo zbog čega ljuti). Možda je to neka sitnica koju smo vidjeli kao prepreku na svom putu, a onda smo se preko mjere naljutili. Pozvani smo koristiti svoje strpljenje, ne ga izgubiti.

Čovjek je po naravi LIJEN. Ne želi raditi ono što Bog od njega želi, sad i u ovim okolnostima. Želimo da se to odvija polako. Pala ljudska narav se buni protiv posla, bilo fizičkog, bilo moralnog, bilo mentalnog.

Ipak, ovih sedam glavnih grijeha su istovremeno i POZIV da se BORIMO protiv tih grešnih sklonosti. Moramo se pri tom osloniti na BOŽJU MILOST (preko sakramenata).

Naše grešne sklonosti ne bi nas trebale baciti u malodušnost. Treba ih radije gledati kao priliku da se uvijek iznova vraćamo Bogu po novu snagu, i tako onda profitiramo na neki način – preko svoje grešnosti.

PREMA o. J.A.H “Capital sins and virtues”, therealpresence.org

Gospa je pozvala na MOLITVU KRUNICE.

Oni koji se u Nju budu pouzdavali – bit će spašeni. 

…

Nadnaravan događaj zbio se u Akiti, u Japanu, 12, 06. 1973. kad je časna sestra Agnes vidjela čudesne zrake koje su odjednom izlazile iz tabernakula. Ista stvar dogodila se sljedeća dva dana.

28.06. 1973. rana u obliku križa se pojavila na unutarnjoj strani šake sestre Agnes. Rana je krvarila i prouzrokovala joj veliku bol.

6.7. sestra Agnes je čula glas koji je dolazio iz kipa Blažene Djevice Marije u kapeli gdje je molila. Kip je isklesan od jednog komada drveta i visok je oko jednog metra.

Istoga dana, nekoliko sestra je prijetilo da iz desne ruke kipa kapa krv. To se ponovilo četiri puta.

Rana na ruci kipa ostala je do 29.9. kad je nestala. 29.9. na dan kada je rana na kipu nestala, sestre su primijetile da se kip počeo “znojiti” osobito na čelu i na vratu.

3.8. sestra Agnes je dobila drugu poruku. 13.10 dobila je treću, posljednju poruku.

Dvije godine kasnije, 4.1.1975. kip Blažene Djevice Marije počeo je plakati. Nastavio je plakati u intervalima sljedećih 6 godina i osam mjeseci. Kip je plakao 101 put.

PORUKE SESTRI AGNES:

6.7.1973.

Kćeri moja, postulantice moja, dobro je što si me poslušala i napustila sve da bi me slijedila. Boli li te nemoć tvojih ušiju? Tvoja gluhoća bit će izliječena, budi uvjerena. Budi strpljiva. To je posljednja kušnja. Uzrokuje li ti bol rana na ruci? Moli kao naknadu za grijehe ljudi. Svaka osoba u ovoj zajednici je moja kći koja je nezamjenjiva.

Molite li dobro molitvu Službenica Euharistije? Molimo onda zajedno.

“Presveto Srce Isusovo, stvarno prisutno u svetoj Euharistiji, posvećujem ti svoje tijelo i dušu da bude potpuno jedno sa Tvojim Srcem, koje je žrtvuje u svakom trenutku na svim oltarima po svijetu i daje slavu Ocu moleći za dolazak njegova Kraljevstva.”

“Molim te primi moje ponizno predanje. Upotrijebi kako želiš za slavu Oca i spasenje duša.”

“Najsvetija majko Božja, ne dopusti da se ikada odijelim od Tvoga Božanskog Sina. Molim te brani me i štiti kao svoje posebno dijete.” Amen.

3.8. 1973.

Moja kćeri, novakinjo moja, voliš li Gospodina? Ako ga voliš slušam što ti imam reći. Vrlo je važno. To ćeš prenijeti svom nadređenom. Brojni ljudi na ovom svijetu vrijeđaju Gospodina. Želim duše koje će ga tiješiti, kako bi ublažile srdžbu nebeskog Oca. Zajedno sa svojim Sinom, želim duše koje će svojim trpljenjem i siromaštvom nadoknađivati za grešnike I nezahvalnike.

“Da bi svijet mogao upoznati njegovu srdžbu, Nebeski Otac pripravlja veliku kaznu za čovječanstvo.

Zajedno sa svojim sinom već sam toliko puta intervenirala kako bih ublažila Očevu srdžbu. Spriječila sam stradanja prikazujući mu trpljenja Sina na Križu, njegovu Predragocijenu Krv, i drage duše koje ga tješe i koje tvore vojsku duša-žrtava. Molitva, pokora i odvažne žrtve mogu ublažiti Očevu srdžbu.

Želim to također od tvoje zajednice, da voli siromaštvo, da se posvećuje i da moli kao naknadu za nezahvalnost i hule mnogih.”

Molite molitvu Službenica Euharistije tako da posvijestite njeno značenje; stavite to u praksu, prikazujte kao naknadu (što god Bog pošalje) za grijehe. Neka svaka od vas nastoji, u skladu sa svojim mogućnostima I položajem, prikazati sebe potpuno Gospodinu.”

“Čak i u svjetovnim institutima je molitva neophodna. Duše koje žele moliti već su na putu okupljanja. Bez puno navezanosti na njihov oblik, budite vjerne i ustrajne u svojim molitvama, kako biste utješile Gospodara”

(Nakon tišine):

Je li istina ono što razmišljaš u svom srcu? Jesi li zbilja odlučila biti kamen odbačeni? Novakinjo moja, ti koja želiš bez rezerve pripadati Gospodinu, biti dostojna zaručnica svoga Zaručnika, učini svoje zavjete znajući da moraš biti pričvršćena na križ sa tri čavla. Ta tri čavla su siromaštvo, čistoća i poslušnost. Od ova tri, poslušnost je temelj. U potpunom predanju dopusti da budeš vođena od poglavara. On će znati kako će te razumijeti i voditi.

13.10.1973.

Draga moja kćeri, dobro poslušaj što ti imam reći. O tome ćeš obavijestiti svoga poglavara.

(Nakon kratke šutnje):

Kao što sam ti rekla, ako se ljudi ne pokaju i poprave Otac će poslati strašnu kaznu na čitavo čovječanstvo. Bit će to kazna gora od potopa, kakva još nikada nije viđena. Vatra će pasti s neba i izbrisati veliki do ljudskoga roda, dobre i zle, ne štedeći ni svećenike ni vjernike. Preživjeli će biti tako očajni da će zavidjeti mrtvima. Jedino oružje koje će vam preostati bit će krunica i znak ostavljen od mog Sina. Svaki dan molite krunicu. S krunicom molite za papu, za biskupe i svećenike.”

Djelo sotone će toliko prodrijeti u Crkvu, na način da će se kardinali suprostavljati kardinalima, a biskupi biskupima. Svećenici koji me štuju nailazit će na prijekor i protivljenje svoje subraće… crkve i oltari bit će opustošeni; Crkva će biti puna osoba koje prihvaćaju kompromise, dok će zloduh brojne svećenike prisiliti na napuštanje službe Gospodnje. Sotona će se osobito okomiti na duše posvećene Bogu. Pomisao na gubitak tolikih duša ispunja moju dušu žalošću. Ako grijesi postanu brojniji i teži za njih više neće biti oprosta.  Govori hrabro sa svojim poglavarom. On će znati kako ohrabriti svaku od vas da moli i izvrši djelo naknade.”

“Biskup Ito je onaj koji vodi vašu zajednicu.”

Nasmijala se i rekla:

“Imaš li nešto pitati? Danas je zadnji dan da razgovaram s tobom živim glasom. Od sada nadalje slušat ćeš onoga kojeg ti je poslan za poglavara.”

“Puno moli krunicu. Samo ja sam kadra spasiti vas od nevolja koje se približavaju.

Oni koji se pouzdavaju u mene bit će spašeni.”

IZVOR: EWTN

Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,,  Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.

Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.

No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se  ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”

U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.

Klinika Regina Elena

Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.” Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira. Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha. Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.

Dva sata čistilišta

Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?

Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”

Lekcija za nas

Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.

Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego  treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru. Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.

Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”

Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.

Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.

Pomozite nam

Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)

Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER, god. 2014., “One day in purgatory”