BOGOUBOJSTVO – To je izraz koji se rijetko kad čuje, koji je u prošlosti bio vezan uz židove kao narod bogoubojica, ali kad malo bolje promotrimo onda vidimo da je to nešto što ima poveznicu sa svima nama jer jasno kad je postao čovjekom onda se učinio i ranjivim,  i dostupnim da mu čovjek može nauditi. Tako da se u ovom slučaju kod bogoubojstva misli još konkretnije na ubojstvo Krista.

I to ima veze ne samo sa onim vremenom kad se to dogodilo, nego ima veze sa našim vremenom i sa svakim od nas. Možemo reći da razmišljat da razmišljati o bogoubojstvu da čovjek na neki način to lako otkloni od sebe kao nešto što je zamorno, jer se čovjek želi radovat, a ne tugovati ili ima slične razloge. Svakako, kako vidimo, razmišljati o muci Gospodinovoj, razmatrat o tome to se ostavi za vrijeme korizme, pa onda obavimo i križni put i slično, ali to je nešto što je što je inače današnjem čovjeku odbojno. I možemo reći da smo razvili određeni imunitet ili neosjetljivost na Kristove muke. Sveci su svakodnevno razmatrali muku Gospodnju da im bude jedna škola ljubavi, a nama kao da to ne treba, jer očito da imamo neke druge sadržaje, neke druge ljubavi koji nas ispunjavaju. Sama pokora koja bi čovjeka trebala približiti muci Gospodinovoj je odbojna, a molitva da zavoli pokoru izgleda preopasna. Zašto bi ja molio za tako nešto? Jasno, ako nisam skloni činiti pokoru i osjećam odbojnost, pa sad da molim za tu nakanu da mi Gospodin da snagu i milost da se rado odazivam i činim  pokorničke vježbe, evo to je nešto što me dekomodira, što izgledao neprivlačno. Mogu se upitati: imam li makar želju da osjećam bol na svojim grijesima, potrebu da ih okajem na zemlji? Da dam zadovoljštinu? Ako me već ne može motivirati ljubav prema Bogu može li me motivirati strah od kazne, to jest od vječnog prokletstva. I doista, kako vidimo savršeno kajanje uključuje bol nad onim grijesima koji sam učinio. Mi ispovijed odradimo, rečemo ono čega se možemo sjetiti, ali evo da osjetimo bol, to bi nam sigurno bilo ljekovito i spasonosno. Ljekovito jer bi se onda bolje čuvali grijeha, a spasonosno jer bi onda dali zadovoljštinu i kajali već ovdje na zemlji ono  zlo što smo učinili. Sveti Franjo Asiški je znao plačući vikati svojim suvremenicima: „Ljubav nije ljubljena!“ I ponavljao se u tome. Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako ljubav može biti  ne ljubljena. No kako vidimo ta neuzvraćenost je bolna za svece i doista kad gledamo objektivno, to je nešto što ne možemo do kraja razumjeti – zašto je to tako. Zašto se događa, da onima koji su nam najbliži, koji su nam možda najviše učinili dobra u životu, da prema njima ne znamo tu ljubav uzvratiti i da prema njima znamo biti hladni i odbojni i sl. jer se ta ljubav pretpostavlja, naših baka naših majki i slično. I onda je tu se čovjek se na neki način drži drugačije. I današnji čovjek se, možemo reći, nalazi u jednog udaljenosti od Boga kao da je vanzemaljac. I prije će današnji čovjek povjerovati da postoje vanzemaljci nego što će, dakle, istinski povjerovati da Bog postoji i svoj život onda ustrojiti i organizirati prema tome. Ta udaljenost od Boga dolazi iz navezanosti na grijeh i jednostavno se događa da su volja, razum, mašta, osjećaji negdje drugdje, nisu kod Boga. I kad se pitamo zašto je to tako, ima više razloga, ali možda  najočitiji razlog su mediji – koji nas bombardiraju svojim sadržajima i koji onda zauzimaju naše misli, stvaraju želje, stvaraju osjećaje, dakle i mi smo onda upravljeni u nekom drugom pravcu. Kad čitamo životopise svetaca i naši suvremenika, onda vidimo da su oni imali jedan poseban senzibilitet za duhovno i za Boga. Ali taj senzibilitet je bio vezan za njihov način života, da su imali jedan način života gdje nisu poznavali medije, npr. djeca u Fatimi nisu imali televiziju, ni radio, ni novine ni ništa, nisu to poznavali. Dakle, oni, kad su imali ukazanje oni su mogli time biti  zaokupljeni cijeli dan, mogli su cijeli dan i noć praktički biti uronjeni u Boga. Ništa ih nije rastresalo od toga. Danas je to puno teže. I zato treba veliki napor, prvo da bi čovjek izašao iz onoga negativnoga, a onda tek kad je oslobodio prostor, može onda i to ispunit sa Bogom. To je ono što možemo reći da spada na stanje duše, da u našoj duši vlada jedna rastresenost, odbojnost, ne privlačnost prema Bogu, prema Križu, konkretno prema muci.

S druge strane, znamo da je Krist Spasitelj i to ne spasitelj, samo općenito, nego Spasitelj konkretno, moj Spasitelj. Dakle, jedino se po njemu čovjek može spasiti i to ne bilo koji čovjek nego i ja. On me je osobno otkupio od mojih grijeha. I svaki put kada smrtno sagriješim ja se odjeljujem od njega i zavrijeđujem pakao. Dakle, svaki put je to u  kontekstu jednog osobnog odnosa s Bogom. Svaki put kad se pokajem i ispovjedim, On mi oprašta tako da primjenjuje svoju muku na me, pere me u svojoj krvi. To je ono što, kako vidimo, Isus je otkupio čovjeka, ako je mene otkupio, nije me otkupio, a mogao je otkupiti i  cijelo čovječanstvo sa jednom kapi svoje krvi. Nije me otkupio sa jednom kapljicom svoje krv nego je prolio svu svoju krv. Dakle, sva  Njegova krv je prolivena za spasenje ljudi, ali možemo još reći da kako se radi o tome da je on Bog, da je On učinio i da je sva njegova muka dana za mene, za moje otkupljenje. I zato je to nešto osobno i zato sa smrtnim grijehom, kako vidimo, ne samo da raskidam vezu s Njim nego uzrokujem, uprisutnjujem, aktualiziram Njegovu muku. I s druge strane kad se pomirujem s njime, to se događa preko primjene te njegove ruke na mene osobno. Mi znamo da pretvorba za vrijeme mise uprisutnjuje muku i smrt Gospodinovu. Taj čin bogoubojstva  dogodio se jedanput, prije 2000 godina, ali se on obnavlja na oltaru. Taj se isti čin uprisutnjuje i postaje prisutan pred nama i zato se misa zove – žrtva. Ne samo uspomena na posljednju večeru nego ona, prije svega žrtva i u posljednjoj večeri u konačnici dogodilo se anticipiranje te iste žrtve. Ista je žrtva na oltaru i Kalvariji. Nije to neka druga žrtva, nego ono što se dogodilo na Kalvariji uprisutnjuje se na oltaru.

Kako Isus nije samo čovjek nego i Bog onda i Njegova muka i smrt koja se dogodila jednom nije ograničena vremenom i prostorom. Dakle, Boga se ne može ograničiti. Našim kategorijama, u kojima mi živimo, dimenzijama vremena i prostora. Bog je neograničen, u Bogu nema protoka vremena, dakle, nego je u Bogu sve sadašnjost. Tako da  se u svakoj valjanoj svetoj misi, u svakom pojedinačnom smrtnom grijehu događa ta muka Gospodinova i njena učinkovitost se primjenjuje u svakom pomirenju s Bogom.  Dakle, to je nešto što danas kad ljudi ne paze na smrtne grijehe, to je nešto što ima masovnu upotrebu. Koliko smo se puta ispovjedili da smo bili u smrtnom grijehu? Svakim smrtnim grijehom mi smo postajali bogoubojice i svakim pomirenjem istinskim u ispovijedi mi smo primjenjivali njegovo pomirenje, njegovu muku na sebe.

Katekizam u broju 598 kaže:

„Crkva u učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca nije nikad zaboravila ovu istinu da su grešnici bili uzročnici, počinitelji svih muka što ih je Krist pretrpio.“

Dakle, uzročnici njegove muke nisu bili samo ti krvnici koji su bili nazočni tada i koji su, dakle, živjeli u Njegovom vremenu i  bili tu tada na Golgoti. Nego su to svi grešnici od početka do kraja ljudske povijesti. Osni su, dakle, svaki ponaosob, uzročnik svih Isusovih muka koje je On pretrpio. Prema tome ta njegova muka je vezana sa mnom osobno, ne samo kod opraštanja grijeha, nego je vezana i kod samog događanja muke, jer sam ja onaj koji je to izazvao, ja sam onaj, jedan od tih krvnika koji je, dakle, jednostavno to proveo.

Postati jedan od njegovih krvnika, ne samo kao daleki ili bliski uzročnik, što se uvijek može pokušati opravdati, nego postati jedan od njegovih krvnika kao izravni počinitelj, kao onaj koji mu zabada čavle, koji mu probada bok, koji ga bičuje i slično, dakle, to znači posvjestiti do kraja da sam ja okaljao ruke bogoubojstvom.

Katekizam nastavlja i kaže: „uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost Isusovoj muci, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino židove. Nesumnjivo je da su židovi bili glavni krivci Isusove muke u vremenu kad je Isus razapet. I s te strane, oni su također ubojice. Međutim, kad mi znamo da je uzrok Isusove muke grijeh, onda se to tiče svakog grešnika, pa se tako tiče i mene. Prema tome ne možemo se izvlačit na židove i tako oprati svoje ruke i  otkloni to od sebe, svoju odgovornost, nego je važno da mi to prihvatimo i da budemo svjesni da to ima veze sa mnom osobno.

Mojim grijehom ja se osobno dižem protiv Njega. Isus se u Evanđelju poistovjećuje s našim bližnjima i poistovjećuje se sa kršćanima. I kaže: „Što učinite nekome od ovih najmanjih meni ste učinili!“ i Pavlu koji proganja kršćane on kaže osobno: „Pavle Pavle, zašto me progoniš?“

Dakle, grijeh je osobni grijeh, osobno je uvreda Kristu i ako je smrtni grijeh, dakle nanošenje smrtnih muka. Mali grijesi su uvreda Boga, a veliki mučenje i ubijanje Boga.

Katekizam kaže, na drugom mjestu: „Grijeh je uvreda nanesena Bogu. Psalam govori: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“

Znači,  grijeh se prije svega događa odnosu prema Bogu, a onda su izvedenice da grijeh čini zlo bližnjemu, da grijehom činimo zlo i samima sebi. No prvo je da grijehom vrijeđamo Boga.

Zloća jednog grijeha, kaže sveti Toma, mjeri se prema osobi koju je prima i osobi koja je učini. Ako mi znamo da smo mi u odnosu s Bogom jedno obično stvorenje, a Bog je Stvoritelj, da smo da je Bog neizmjeran, a mi smo sićušni i neznatni. Ako tako razmišljamo: da se takav jedan stvor ustaje protiv Boga, onda vidimo da je to nešto što jednostavno ne stoji, što je ureda s kojim se može usporediti ni jedna druga.

Katekizam kaže u istom broju: „Krivce te krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naši grijesi učinili, da Gospodin naš Isus Krist podnese muku križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo zasigurno koliko je do njih iznova u samima sebi razapinju i ruže Sina Božjega.“ Sad još Crkva približava još bliže i kaže: ne samo da smrtnim grijehom postaješ bogoubojica, nego se to događa u tvojoj duši. Kao što Isusa primamo u euharistiji, primamo njegovo čovještvo i njegovo božanstvo, tako isto u duši koja je u milosti Bog prebiva, a u duši koja čini smrtni grijeh – tu se događa razapinjanje i ruženje Sina Božjega. Nisu ga samo razapeli nego su se iživljavali na razne načine da su mu se izrugivali i između ostalog govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“

Sve se to događa, znači u nama, u našoj duši je onaj koji je. Bog je onaj koji obuhvaća cijeli svemir univerzum, ali Bog onaj koji obuhvaća i onaj mikrokozmos i koji je u onoj najsićušnijoj stanici našeg bića, prisutan svojom moći, dakle svojom milošću.

Duša je jedna duhovna stvarnost i mi to sebi prikazujemo na razne grafičke načine, posebno evo smještajući dušu u srce. Međutim, duša oživljuje cijelo tijelo i to je samo jedan figurativni pojam, ali u tom duhovnom dijelu našeg bića, koji je neuhvatljiv, u konačnici koja živi, kako znamo, i poslije smrti, neovisno od materije. Evo tu se događa i ova duhovna stvarnost da kako kaže Katekizam: Iznova u samima sebi razapinjemo i ružimo Sina Božjega teškim grijehom.

I kad gledamo koliko su puta počinili teški grijeh u životu, onda – toliko smo puta doveli Isusa na Kalvariju, da prođe križni put da prođe cijelu muku i da umre.

Crkva uči da u duši koja  je u milosti obitava sam Bog i to nalazi iskustvenu potvrdu u životima mnogih mistika kao što je sveta Tereza Avilska koja govori o zamku duše, ona  opisuje slikovito razne odaje duše i cijeli jedan dvorac gradi. I na taj način približava koliko može biti bogat taj nutarnji odnos s Bogom, koliko je on neizmjeran toliko on može proširiti i ispuniti dušu.

Možemo zamisliti koja se tragedija događa u suprotnom slučaju kad čovjek teško sagriješi. On tada raskida s Bogom, istjeruje ga iz svoje kuće, iz svoje duše, kao što se događa kod rastave braka, onda šta, onda je rastava od stola i postelje i onda se jednog tjera iz kuće, ili muž ženu ili žena muža, svakako dakle, nisu više skupa. I otvara se prostor sad nečemu drugome. U slučaju razvoda braka, rastave, ostavlja se prostor nekim novima, muškarcima i ženama koji neće biti zakoniti muževi i žene i onda će se živjeti u preljubu, u konkubinatu, a  u slučaju kad mi istjeramo Boga iz svoje duše smrtnim grijehom mi otvaramo prostor, dakle zloduhu i zato se događa da zloduh tu priliku koristi i onda naša duša se ispunja nekim sasvim protivnim duhovnim sadržajem, stvarnostima, koje onda čine da ljudi… nešto od toga možemo vidjeti na izvanka – kad su  ljudi nezadovoljni, frustrirani, bjesni, puni mržnje, sikći i slično. To se često puta ne može objasniti samo ljudskim okolnostima, nego vidimo se tu stvarno nalazi prisutnost Zlog Duha.

Nedavno je u Njemačkoj u jednom gradu je bio skup ljudi – pasa, znači ljudi koji se smatraju da su oni – psi i onda su oni imali zajedničku manifestaciju. Skupilo ih se nekoliko stotina. To je ono što nam pokazuje da ta degradacija čovjeka može ići u nedogled. Nema jednostavno kraja. Sotona tu ima ogromnu maštu i kreaciju i stalno izmišlja nove stvari kako može ponizit čovjeka. Danas vi možete napravit pobačaj na sve moguće načine sa znanjem i bez znanja roditelja i to je ono tzv. pravo, a s druge strane vidimo da ono što je moralno da se to gleda sa podozrenjem i često se zabranjuje. Danas vi možete prošetat dva ljudska bića kao da su psi, i nitko vam ništa ne može reći, a ako organizirate jednu procesiju kroz grad jer ako organizirate neki vjerski događaj to će izazvati protiv mržnju i sjetite se samo kakvo protivljenje izaziva molitva na trgovima! Takvo protivljenje ne izaziva ova manifestacija ljudi pasa niti šetanje ljudi kroz grad kao da su psi  – to je nešto što se smatra da treba tolerirati različitost koju treba prihvatiti. Tako kad čovjek otvori prostor zloduhu u svojoj duši sotona tu ne miruje nego stavlja čovjeka potpuno u svoje ropstvo. Ovdje vidimo u ovom citatu iz Katekizam također da Crkva na temelju Svetog Pisma naučava da se u smrtnom grijehu čovjek razapinje i izruguje se Kristu baš kao i njegovi krvnici prije 2000 godina.

To je nešto što Crkva nalazi uporište u Svetom Pismu, konkretno Hebrejima 6,6 kad Pavao kaže: „Svatko tko ponovno počini smrtni grijeh, kaže Pavao, ponovno razapinje Sina Božjega i ruglu ga izvrgava. To da smrtnim grijehom ponovo razapinjemo Sina Božjega to se tiče mene osobno i ja kad počinim smrtni grijeh to činim i ta radnja se upristunjuje  u samoj duši grešnika. I kao što se na oltaru događa da se uprisutnjuje žrtva sa Kalvarije, tako se kod smrtnog grijeha događa da se u mojoj duši upristunjuje razapinjanje Sina Božjega.

I dalje kaže Katekizam, u istom broju 598. „I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh židova jer oni po svjedočanstvu apostola: „da su upoznali Kralja slave nikad ga ne bi bili razapeli. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo i kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje nasilničke ruke.“

To poznavanje, ta pripadnost Kristu čini da mi imamo daleko veću odgovornost od onih koji ga ne poznaju.

Ruke mučitelja postaju tako i naše ruke koje čine zločin prema Bogu. Kao što svećenik prilikom misne žrtve djeluje u osobi Krista, „In persona Christi“, tako mi u teškom grijehu djelujemo u osobi njegovih zlostavljača, poistovjećujemo se s njima i evo mi smo oni egzekutori muke. Sveti Franjo stoga veli: i nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.

Dakle, to je moja osobna odgovornost, moj osobni čin. Zlodusi su pali jednom zauvijek i Bogu ne mogu ništa. Za nauditi služe se ljudima, koje zavode, nadahnjuju i potiču na grijeh. Želeći ih strovaliti u vječnu propast. Ljudske ruke su razapele Gospodina i kod svakog smrtnog grijeha ja ponovo postajem zločinac koji se iživljava nad Bogočovjekom.

I jasno, dolazimo tu do logičnog zaključka da Crkva na življenom primjeru svetaca zaključuje da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti. Kad mi to čujemo iz usta svetaca da je bolje umrijeti nego smrtno sagriješiti onda je to nama nepojmljivo, mi smo se navikli na smrtni grijeh da je to nešto sasvim normalno, ako idem na ispovijed moram imat neki smrtni grijeh, jer evo one male grijehe mogu likvidirat u pokorničkom činu, na početku mise. Nama to zvuči grozno da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti jer ovaj život nam je toliko privlačan, njega se čvrsto držimo, jer onaj zagrobni život držimo sa rezervom,  i možda i dvojimo da li će on bit izgledan, i onda ajmo mi u međuvremenu  ajmo mi u ovom uživat koliko možemo .

Čak nam je u ispovijedi teško reći: „Čvrsto odlučujem da više neću griješiti!“

Više puta bi se znalo dogoditi da čovjek dođe i u ispovijedi kaže: „Ja ne mogu to reći da čvrsto odlučujem da više neću griješiti, ja znam da ću sagriješiti.“ I nije spremna učinit sve od sebe, do kraja se založit, potrudit da to više ne čini, i onda okoliša. Ako je čovjek osuđen za ubojstvo i odležao 10, 15 godina robije – neće mu pasti na pamet da ponovo takvo nešto učini. Ovaj Pušić koji je bio osuđen zbog smrti kad su oteli avion, kao hrvatski migranti  gdje je nastradao jedan policajac onda ga je Amerika osudila na 30 godina robije. On je odležao 33 godine. To je maksimalna kazna. Za jedno ubojstvo. A danas se zna dogodit da vam dođe žena koja je napravila 7 ili 8 pobačaja ko ništa, to je ono što zna, a ono što se dogodilo preko spirale ili pilule ‘dan poslije’,  o tome nema spomena. Ali evo, to kao da se ne smatra ništa posebno. Muškarci se uopće ne sjete da su nagovarali, uvjetovali, ucjenjivali ženu  curu da pobaci. Uopće to ne ispovijedaju, trebate ih posebno pitati, ako ispovjede da su imali curu i živjeli nevjenčano pa pitati ih takvo nešto da se sjete.  Evo nama je ubojstvo postalo normalna stvar, ne samo djece, sad se to primjenjuje na stare – eutanazija, potpomognuta smrt i sl. ali evo to ima sve veću primjenu.

Kod ovoga „čvrsto odlučujem“ smeta nam pridjev čvrsto, smeta nam odluka, smeta nam konačnost, pa to onda to razvodnjavamo i kažemo: Nastojat ću ne griješti – jer to više odgovara istini. Kad kažemo tako „nastojat ću“ – to je prilično neodređeno, apstraktno i od toga se lako može odstupiti.

Jednom sam našao u Italiji alternativu umjesto da kažu: Čvrsto odlučujem da više neću griješiti – oni kažu: Molimo tvoj oprost o dobri Isuse, molim tvoj oprost, smiluj se Isuse!

To je nešto što možemo reći da uključuje i ovo drugo ali se može potpuno relativizirat čin kajanja, može se potpuno izbacit odluka, i može od ozbiljnosti ispovijedi ne ostati više ništa.

Svijest neprikladnosti u kojoj se nalazimo, svijest sraza između grijeha i milosti neka nam bude poticaj da makar dođemo do toga da Gospodina možemo moliti:

-Gospodine, utisni križ svoje ljubavi u moje srce!

Da to ne bude ljubav ona osjetilna, osjećajna, ljubav mašte, nego da to bude ljubav u znaku križa, koja će bit prava istinska ljubav koja će me mijenjat i učinit da dođem do svetosti već na ovoj zemlji. Amen.

kardinal John Henry Newman

…

Sluga Božji Josip Lang o pobožnosti Gospi piše svojoj majci:

„A, majko moja, svi trebamo Mariju ako hoćemo da se spasimo. Ona je korablja naša koja spasava od potopa u paklu… „…

Mnogi Hrvati štuju Gospu, a istodobno se odaju raznim grijesima. O njima piše bl. Alojzije Stepinac: …

…

„Taj osjećaj o Marijinoj dobroti i moći kao Bogorodice prožimao je oduvijek čitavo kršćanstvo. Zato su se njoj utjecali ponajprije grešnici, da se spase od osvete srdžbe Božje. I to je posve razumljivo. Ta već je poganin Aleksandar Veliki rekao jednom zgodom:

„Jedna jedina suza moje majke poništava mnoge smrtne osude.“

Ako je dakle već jedan poganin tako častio svoju majku tko bi se usudio pomisliti da Krist Gospodin manje štuje svoju Majku kojoj za ljubav kad Ga zaprosi briše i poništava smrtne osude nad nesretnim grešnicima?“

(Alojzije Stepinac, Katehetske propovijedi, 1,208.)

…

Josip Lang: „Grešniče ali znaj, bili tvoji grijesi ne znam kako veliki, ne zdvajaj, znaj, Marija te ipak ljubi!“

„Ali oči Marijine, majčine su oči, oči su naše majke. To su oči koje najdublje zaviruju u bijedu naše duše; to su oči koje su već na zemlji najbolje poznavale nevolje i jade ljudske, koje su na zemlji nebrojene potoke suza prolile zbog grijeha i tvrdoće ljudskog srca; to su oči koje i sada na Nebu i s Neba gledaju na nevolje i bijede ovoga svijeta“

…

Na yt – VJERNI BOGU

Izvor:

Iz emisije “Sjaj istine”, 24.4.2021.; don Josip Mužić –

*****Emisiju (koja je zbog cenzure uklonjena s youtube-a) možete poslušati: OVDJE *****

I. Narav i oblici svetogrđa

1. Pojam

U vremenu kojeg je papa Benedikt definirao kao diktatura relativizma, događa se velika promjena odnosa prema svetom. Svijet u kojem živimo ubrzano se sve više udaljuje od Boga a time i sve manje drži do svetoga. Sve više ljudi gube izvorno značenje a pridaju mu svjetovno značenje pa imamo razna nova „svetogrđa“ poput kulinarskog, kada se dobre i skupe namirnice loše skuhaju ili kada se u dobro vino ulije voda. Ubrzano raste broj onih koji mrze Krista kao i onih koji su formalno katolici, ali do vjere ne drže. Stoga se i kako izvan Crkve tako i u Crkvi događa sve više svetogrđa. Ima vrijeme za sve, kako kaže Propovjednik u Starom Zavjetu (Prop 3,1) pa tako izgleda na žalost da je sada nastupilo vrijeme svetogrđa. Već smo se na neki način i navikli pa nam to više nije vijest kao što je vidljivo iz činjenice da nemamo više potrebu davati zadovoljštinu nego olako prelazimo preko svega.

No pitanje svetogrđa je od presudne važnosti kako za vjernike da ne bi bili uvučeni u grijeh tako i za sve ljude kako ne bi izgubili Božji blagoslov i njima ne bi ovladalo zlo.

Sam pojam svetogrđe zvuči arhaično. Izraz dolazi do latinske riječi sacrilegium i kovanica je dvije riječi sacrum legere što bi doslovno značilo nasilno prisvajanje svetoga.[1] Svetogrđe je grijeh protiv bogoštovlja[2] a u užem smislu je nedostojno postupanje sa svetim.[3] „Grijeh svetogrđa ne vrijeđa dakle izravno Božju čast i dostojanstvo već ono što je Bog posvetio ili ono što je njemu posvećeno pa tek onda neizravno i samoga Boga.“[4] U raznim oblicima svetogrđe postoji u svim religijama zavisno od shvaćanja svetoga.

Razlikujemo tri vrste ili oblika svetogrđa zavisno na što se odnosi: osobno, mjesno i stvarno.

       2. Osobno svetogrđe

Posvećena osoba je osoba koja je zaređena i kao takva ima sveti red (đakonata, prezbiterata ili biskupstva) ili vječne zavjete (redovničke zavjete). Svetogrđe se može dogoditi preko fizičkog napada, mučenja i u krajnjoj mjeri ubojstva posvećene osobe. Svaki takav čin ima veću težinu negoli kad je pogođen običan čovjek. To se dobro vidi u vjerskim progonima kada su posebno na udaru Bogu posvećene osobe upravo zbog onog što predstavljaju kao takve. Dvadeseto stoljeće, posebno preko nacizma i komunizma, dostiglo je neslavne rekorde preko desetke i stotine tisuća progonjenih, mučenih i ubijenih posvećenih osoba. Nakon Drugog svjetskog rata imali smo preko 600 takvih žrtava samo u hrvatskom narodu.

Zakonik kanonskog prava propisuje: „Tko upotrijebi fizičku silu protiv klerika ili redovnika iz prezira prema vjeri ili Crkvi ili crkvenoj vlasti ili službi neka se kazni pravednom kaznom. (kan. 1370 § 3) No i obični vjernici samo zato što su kršćani znaju biti itekako izloženi napadima svake vrste.

Svetogrđem se također smatra kada netko počini bludni grijeh sa posvećenom osobom. Iako je bludni čin već po sebi teški grijeh ovdje ima još i otežavajuću okolnost, a svetogrđe se računa kako za posvećenu osobu tako i za sudionika. Na žalost ima onih kojima je zavjet čistoće dodatni izazov da ga prekrše kao što ima i pojedinaca među posvećenim osobama koji znaju to olako shvatiti.

Dodatnu težinu svetogrđe zadobiva ako se zbiva u bogoštovnom prostoru i posebno za vrijeme bogoslužja. Takav primjer smo imali kada je, 24. ožujka 1980., snajperskim metkom ubijen biskup Oscar Romero dok je slavio svetu Misu u bolničkoj kapeli.

                                                                                                             3. Mjesno svetogrđe
Mjesto označava sva Bogu posvećena mjesta. U prvom redu to su crkve, bilo župne bilo redovničke, gdje je pohranjeno Presveto i gdje se redovito služi sveta Misa. Iza njih tu spadaju i sve kapele u kojima se samo povremeno, najviše nekoliko puta godišnje, drži sveta Misa. Posvećena mjesta su i prostori za molitvu, poput oratorija, ili poklonci na križanjima kao i neposredna okolina oko crkve ili kapele. Na koncu i groblja spadaju u posvećena mjesta koja traže mir i poštovanje.

Mjesno svetogrđe se može dogoditi preko oskvrnuća posvećenoga mjesta kao što je to ubojstvo, krvoproliće ili korištenje toga mjesta za nedostojne svrhe.[5] Jednako tako može se dogoditi i zloporabom kada se koristi za svjetovne svrhe i posebno ako se u njemu sagriješi bludno.[6] Zakonik kanonskog prava stoga kaže: „Sveta se mjesta oskvrnjuju kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela koja su prema sudu mjesnog ordinarija tako teška i protivna svetosti mjesta da nije dopušteno u njima obavljati bogoslužje dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom prema odredbi bogoslužnih knjiga“ (kan. 1211).

Uglavnom oskvrnjivanje započinje sa raznim pogrdnim natpisima po posvećenim zgradama. Tako su primjerice u Italiji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća na crkvama bili vidljivi grafiti „klor na kler“. Takve i slične poruke su izravni poziv na ubijanje svećenika. Prigodom posjeta pape u centru Splitu osobno sam vidio na nekim crkvama grafite: „Turbo cattolico peste balcanica“ što u prijevodu znači „Turbo katolici balkanska kuga“.[7] A svi znamo da je kuga smrtonosna bolest koja se suzbija najradikalnijim mjerama i zato je ovo čisti primjer govora mržnje. U ovakvim i sličnim porukama pretpostavlja se uništenje posvećenih mjesta i neizravno se ohrabruje. Ne čudi da se u takvom ozračju, koje neizravno a sve češće i izravno podržavaju vodeći mediji, lako prijeđe s riječi na djelo. Tako u svim Bogu posvećenim mjestima, imamo danas stalne napade na njih, a što je, poglavito na Zapadu, u ubrzanom rastu. Najočitiji je primjer sustavno podmetanje požara u crkvama u Francuskoj što je kulminiralo ogromnim požarom u Pariškoj katedrali Notre Dame 2019. Ovi svetogrdni trendovi su već vidljivi i kod nas u Hrvatskoj. Tako su 2018. u središtu Dubrovnika u crkvi Svetog Ignacija snimane fotografije obnažene žene za potrebe dokumentarnog filma koja se na društvenim mrežama još i hvalila svojim svetogrđem.[8] Biskup M. Uzinić doznavši za to zabranio je bogoslužje u navedenoj crkvi sve dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom. Dubrovačka biskupija je podnijela prekršajnu prijavu protiv počinitelja.[9] Nedavno ispred crkve Svetog Šime u Rtini dvije djevojke pozirale su fotografima posve gole.[10] A često u crnoj kronici izlaze vijesti o razbijenim i prevrnutim križevima te oskvrnutim grobovima na grobljima.

                                                                                                   4. Stvarno svetogrđe
Stvari su svi posvećeni predmeti, prvenstveno oni koji se koriste u bogoslužju. Na prvom mjestu su sakramenti koji izravno posvećuju čovjeka. Najsvetije što imamo je posvećena hostija koja je sam Isus. Potom slijedi sve ono što s njom dolazi u dodir: svetohranište i oltar te posude u kojima se drži euharistija (ciborij, kalež, patena). Svi predmeti koji se koriste u bogoslužju od misnog ruha, svijećnjaka i križeva do liturgijskih knjiga također su blagoslovljeni. Na koncu svi blagoslovljeni predmeti kao što su medaljice, slike, križevi, kipovi i slično koji se koriste za osobnu upotrebu su također posvećeni.

Stvarno svetogrđe se počinja nedoličnim postupanjem, zloporabom ili krađom.[11] Zakonik kanonskog prava propisuje: „Neka se s posvećenim stvarima, koje su posvetom ili blagoslovom određene za bogoštovlje, postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe ili u svrhe koje njima ne odgovaraju, makar bile u privatnom vlasništvu“ (kan. 1171). Za protivno ponašanje nalaže kaznu: „Tko obeščasti posvećenu stvar, pokretnu ili nepokretnu, neka se kazni pravednom kaznom“ (kan. 1376).

Posvećene stvari se ne smiju prodavati niti bacati nego se mogu darovati ili spaliti kad su toliko potrošeni ili oštećeni da se više ne mogu koristiti.

U povijesti smo imali i sustavna uništavanja slika i kipova kao za vrijeme ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću, kod pojave protestantizma kao i pojavom raznih modernih bezbožnih ideologija od Francuske revolucija do danas.

Kako se danas sve više crkava na Zapadu zatvara a inventar prodaje, sve je češća pojava da se posvećeni predmeti kupuju u antikvarijatima i onda koriste za profane ili neke druge svrhe.

                                                                                                            5. Moralni sud
Svetogrđe promatrano kao obesvećenje nečeg što je sveto jer je posvećeno Bogu, također može biti jedan od mogućih grijeha protiv bogoštovlja, zbog toga što se time vrijeđa samoga Boga. „I samo se nedostojan postupak, uperen protiv onoga na što se odnosi posveta sa strane Crkve, smatra svetogrđem.“[12] Težina grijeha prosuđuje se ovisno o težini onoga što se povređuje odnosno o stupnju njegove posvete i jačini čina počinitelja pa tako može biti težak grijeh ili samo laki grijeh ako je po srijedi malenost materije ili nesavršenost čina.[13] Svetogrđe je „skoro uvijek teško kada je uvreda učinjena Bogu svjesna“.[14]

Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Svetogrđe jest obeščašćivanje sakramenata i drugih bogoslužnih čina, kao i osoba, predmeta i mjesta Bogu posvećenih, ili nedostojno postupanje s tim stvarima i činima. Svetogrđe je težak grijeh osobito kad je počinjeno protiv Euharistije, jer je u tom sakramentu suštinski prisutno sâmo tijelo Kristovo“ (br. 2120). Dakle može se počiniti svjesno i hotimično ili nenamjerno iz nemara odnosno nekog drugog razloga.

Crkveni zakoni određuju i kazne za pojedine vrste svetogrđa. Najveće svetogrđe za katolike jest ono prema Euharistiji jer vjerujemo da je u njoj nazočan sam Bog. Zato Crkva predviđa i najveću kaznu izopćenja iz Crkve za taj grijeh. Tako Zakonik kanonskog prava kaže: „Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; klerik se osim toga može kazniti drugom kaznom, ne isključivši otpust iz kleričkog staleža“ (kan. 1367).

                                                                                                         II. Svetogrđa iz mržnje
                                                                                                                   1. Protubošci
Glavni počinitelji i promicatelji svetogrđa su protubošci ili jednostavno rečeno sotonisti kojima je na čelu sam Lucifer. Oni vjeruju u Boga ali ga odbacuju u ime đavla kojemu se klanjanju. Organizirani su u razne tajne, polutajne i javne organizacije koje provode isti cilj na razne načine. Njihova pobuda u konačnici je jednostavno mržnja na Boga a cilj kod svetogrđa je vrijeđati Boga. Teologija to definira kao mržnju neprijateljstva koja je najveći oblik mržnje koji se zove još i đavolska mržnja jer se u njoj poznaje Boga ali ga se mrzi i odbacuje zato što je Bog. Svjesno se poput Lucifera odbacuje služenje Bogu i želi se postaviti sebe na njegovo mjesto. To je ono što Sveto Pismo naziva „tajna bezakonja“ (2 Gal 2,7). Tome danas uvelike potpomaže moderna kultura u kojoj je na mjesto teocentrizma uspostavljen antropocentrizam. Ova mržnja na Boga ostvaruje se kroz suprotstavljanje Kristu u kojemu je punina objave ljubavi Božje: „Da nisam među njima učinio djela kojih nitko drugi ne učini, ne bi imali grijeha. Ali su sada vidjeli pa ipak zamrzili i mene i mog Oca“ (Iv 15,24).

Najveće svetogrđe je sotonistička crna misa gdje je vrhunac kulta, koji je izokrenuta sveta Misa, obeščašćenje posvećene hostije. Sotonisti vjeruju, i u tome nadilaze mnoge nominalne katolike, da je Isus stvarno nazočan u hostiji i čine sve da mu naude. Zato kradu ili kupuju posvećene hostije i to se događa tako često da mediji o tome više ni ne izvještavaju.

Ovakva đavolska mržnja, koje je svetogrđe ugradila u svoj kult, je najveći mogući grijeh po sebi jer se izravno protivi ljubavi Božjoj i mijenja korjenito samog grješnika koji se svim svojim silama okreće protiv Boga i svega njegova.

Nerijetko se ova mržnja pokaže i u javnosti prikrivajući se pod izgovorom umjetničkog izričaja. Vjerojatno najnakaradniji iskaz te vrste kod nas bila je „predstava“ održana u HNK u Splitu, i to još u sklopu Marulićevih dana, „Naše nasilje i Vaše nasilje“ u kojoj se Isusa Krista prikazuje kako silazi s križa i siluje muslimanku.[15] Ovaj gnusni uradak održao se unatoč prosvjeda velikog broja građana i bio je plaćen novcem poreznih obveznika. Poznajem osobe koje su nakon toga odlučile više ne stupiti nogom više u splitsko kazalište sve dok se ne da valjana zadovoljština za taj čin.

                                                                                                            2. Bezbošci

Možemo razlikovati ateiste koji bez svoje krivice ne poznaju Boga a žive po svojoj savjesti i traže istinu te se kao takvi mogu spasiti od onih koji su odbacili Boga iako su ga upoznali, oglušuju se na glas savjesti i ne traže istinu nego prihvaćaju bespogovorno protuvjersku propagandu koja im se servira. No i jedni i drugi ako pripadaju nekom obliku organiziranog ateizma upadaju u borbu protiv vjere i svetogrđe.

Ateisti tvrde da Boga nema i vjeruju samo u postojanje materije koje onda štuju u raznim oblicima. To je svojevrsno moderno idolopoklonstvo jer se mjesto Boga stavlja neka ideologija. To vrlo dobro poznajemo iz iskustva komunizma koji je posebno nakon Drugog svjetskog rata kada je preuzeo vlast progonio sve što je bilo vezano za vjeru od ubijanja svećenika kojih je tako stradalo kod nas preko šest stotina, obeščašćivanja kapelica, crkava i slika, zabranjivanje vjerske prakse i slično. Svetogrđa su se činila namjerno i sa zadovoljstvom. U tome je često bila očita mržnja kao glavni pokretač koja je upućivala da se sve to ne događa bez đavla. To se danas događa u Kini gdje vlasti ne samo da priječe slobodno življenje vjere nego ruše i uklanjaju sva vanjska kršćanska obilježja poput križeva i kipova. Ateisti nisu izravni štovatelji đavla ali lako upadnu u idolopoklonstvo i onda postanu neizravni ili nesvjesni štovatelji đavla koji se skriva iza raznih idola kao što su već uvidjeli prvi kršćani. Oni ne vjeruju u Boga pa njihova mržnja nije izravna nego neizravna prema očitovanjima vjere. Njihova svetogrđa su onda nešto manja, ako ih sudimo po nakani, nego sotonska ali u praksi nema puno razlika. Zato ih zna snaći kazna Božja već za života kao što je u Starom zavjetu bio kažnjen kralj Baltazar, jer je pio iz svetih posuda.

Ovdje se radi o mržnji zazora koja je na manjem stupnju od mržnje neprijateljstva ali je vrlo pogubna. Boga u koga se ne vjeruje ipak se doživljava kao smetnju u vlastitom grješnom življenju i težnjama jer On je onaj koji je dao jasne moralne zapovjedi, razdijelio dobro od zla i koji kažnjava zlo kako ovdje tako i u vječnost sa paklom. Bog svojom svetošću, objavom koju je dao ljudima te preko osobne savjesti grješnika razotkriva njegov grijeh. Zato grješnik želi „ubiti“ Boga u sebi i u drugima da može bezbrižno griješiti. Boga se doživljava kao zlo za sebe i o tome govori Krist kad kaže: „Svijet mene mrzi jer ja svjedočim o njemu da su mu djela zla” (Iv 7,7).

Imamo i sve češće slučajeve gdje se u ime takozvanih svjetovnih vrijednosti čine svetogrđa. Tako su primjerice feministkinje u Argentini organizirali nasilne marševe napada na crkve radi takozvanih svojih prava.[16] U Poljskoj su nedavno zagovornici pobačaja upadali u crkve, remetili svete Mise, razvijali transparente, izvikivali vulgarnosti i oskvrnjivali slike i kipove.[17] Istina je da je Katolička Crkva jedna od najvećih zagovaratelja prava na život nerođenih ali nije jedina a ipak sva je mržnja usmjerena na katolike. No ako se tu još može i pronaći neka logika nekad se svetogrđa izgleda događaju posve proizvoljno kao u slučaju Čilea gdje su tijekom protuvladinih prosvjeda 2020. godine zapaljene dvije crkve.[18] Neki su čak osnovali organizacije specijalizirane za svetogrđa i zato dobivaju izdašna sredstva. Među takve spada feministička skupina Femen. Tako je 2013. godine jedna od njihovih pripadnica prekinula božićnu Misu u katedrali u Kölnu uspevši se na oltar i pokazavši gole dojke na kojima ja napisala poruku „ja sam Bog“.[19] Drugi put su njih tri aktivistice gole do pasa držale u rukama raspelo i gurale ga u stražnjice.[20] Svako takvo svetogrđe događa se u prisutnosti novinara i vjernika.

I to su svi oni koji se zaklinju u toleranciju i slobodu mišljenja ali očito jednosmjerno jer svi oni koji pokušaju argumentirano kritizirati ili osporavati njihove stavove bivaju pogrđivani kao nazadni i primitivni, etiketirani kao fundamentalisti pa čak i proglašeni bolesnicima kao što je to u slučaju takozvane homofobije.

                                                                                                               3. Novopogani

Slično kao i u komunizmu događa se u takozvanoj demokraciji koja sve više pokazuje zazor prema kršćanstvu želeći ga ne samo isključiti iz javnog života nego i potpuno podjarmiti. Zato ubrzano ukida i briše kršćanske vrijednosti i identitet, preobražava sveto u profano a profano u sveto kao što vidimo kod glavnih blagdana gdje Božić postaje potrošački blagdan a Svi sveti noć vještica, nedjelja umjesto dan Gospodnji dan kupovine. „Desakralizacijska struja, u brizi, možda na početku i plemenitoj, da brani autonomiju vremenitog reda, završava u brisanju svetih područja, tako da, po tvrdnji nekih autora, više ne postoje ni ‘sveta’ vremena, ni mjesta, ni predmeti, ni osobe.[21]

U takozvanim zapadnim demokracijama sve se više tolerira i ohrabruje kršćanofobiju i diskriminaciju vjernika. Tu je na djelu ne samo isključivost nego i sve očitija mržnja prema kršćanstvu. Svetogrđa se prihvaćaju kao normalna, podržavaju se, čak se i nagrađuju pa se događaju u ubrzanom porastu. To je vidljivo na svim razinama i pod raznim izlikama: u ime umjetnosti (razna nakaradna djela koja se izruguju i vrijeđaju sa svetim), arhitekture (rušenje i prenamjena crkava), slobode izričaja kojim se opravdavaju bogohule i slično. Na žalost nekad se to događa i uz odobrenje crkvenih vlasti. Tako su primjerice dvojica homoseksualaca uz dozvolu crkvenih vlasti izveli svetogrdni ples u crkvi sv. Petra u Montrealu baš ispred svetohraništa.[22]

Ovaj plimni val svetogrđa raste i širi se po cijelom svijetu i svoje izvorište ima upravo u takozvanim zapadnim demokracijama. Nije objašnjiv samo deklariranim promicanjem sekularnosti nego sve otvorenije iskazivanje mržnje upućuje na jednu drugu pozadinu. Na ruševinama kršćanskog poretka gradi se novi svjetski poredak koji je sve prepoznatljiviji po svom novopoganstvu. Tako svjedočimo stalnom oživljavanju starih poganskih praksi i vjerovanja te stvaranju novih u raznim new age inačicama, obožavanju prirode i izjednačavanja životinja s ljudima te otvorenog promicanja magije i okultnog već kod djece. Na mjesto kršćanstva, koje se ruši svim sredstvima, ustoličuje se novo poganstvo sada više bez ikakva prikrivanja i sve agresivnije. Zoran primjer toga je s jedne strane brisanje kršćanskih korijena u ustavu Evrope a s druge strane izgradnja jedne od zgrada Europskog parlamenta u Strasbourgu po uzoru na kulu babilonsku koja je simbol pobune protiv Boga.

                                                                                                                   4. Sinkretisti

U kršćanstvu se jasno razlikuje odbacivanje i borba protiv krivovjerja od osobe krivovjerca kojega bi po kršćanskom trebalo ljubiti a po ljudskom poštivati njegovu slobodu. Međutim zna se dogoditi, posebno kod nekršćanskih religija, da se u ime svoje vjere mrzi pripadnike drugih vjera pa se napada njih osobno i obeščašćuje sve ono što im je sveto. To vidimo kod muslimanskih ekstremista koji se tako odnose prema kršćanima ne libeći se činiti svetogrđa a i prolijevati nedužnu krv kršćana. Tako je 2019. godine u atentatima za vrijeme uskrsne mise u trima crkvama u Šri Lanci i nekoliko hotela ubijeno oko tristo a ranjeno više od petsto osoba.[23] Objašnjenja koja se nameću u svim takvim slučajevima jest da je po srijedi vjerski fanatizam i da su religije krive za nasilje i zlo u svijetu. Pri tome se zaboravlja na pravi uzrok koji je sekularan. To su u Francuskoj primjerice bile zloglasne karikature Muhameda. One su i nedavno bile povod u Nici da je jedan islamist ubio troje nedužnih vjernika u katoličkoj crkvi odrubivši pri tome glavu jednoj ženi.[24] A gradonačelnik Nice je na to, zbog sigurnosti, naložio zatvaranje svih crkava u gradu kaznivši time opet nedužne katolike.[25] Sekularni uzrok stoji i iza politički izazvanih revolucija u arapskim zemljama gdje su upravo zapadne demokracije stvarale i podupirale islamski ekstremizam kao što je to bio slučaj ISILa, a najveća žrtva su opet bili kršćani. Tako se u novom ruhu provodila stara rimska strategija podijeli pa vladaj (divide et impera). Islam je tako podijeljen i oslabljen u sebi a kršćani su servirani kao krivci i prema njima je upravljen sav bijes i revolt. To je bilo vidljivo u Domovinskom ratu koji se htio prikazati kao vjerski rat ali je bio nešto sasvim drugo gdje su glavni pokretači bili zemaljski kako nacionalni tako i međunarodni.

Pozadina toga je u konačnici mržnja na jednobožačke vjere od strane objedinjenih snaga antiteista, ateista i novopogana koji preko izazvanog kaosa od njih samih utiru put novoj globalnoj religiji po njihovoj mjeri. Nova svjetska nadreligija željela bi objediniti sve postojeće religije miješajući sinkretistički samovoljno razna vjerovanja i prakse. U njoj je Krist samo čovjek a ne Bog što je čini kršćanima apsolutno neprihvatljivom. Nijedan istinski vjernik nema potrebe da svoju vjeru dokazuje preko svetogrđa nad tuđim svetinjama ako ništa drugo onda iz poštivanja slobode izbora drugoga. Na jednobožačkim vjernicima je da prepoznaju i ne upadaju u postavljene zamke te da združenim silama djeluju protiv kulture smrti i diktature relativizma odnosno sinkretizma.

                                                                                                        III. Svetogrđa kršćana

                                                                                                                     1. Izdajice
Prototip i uzor mnogih je Juda koji je izdao samog Boga i tako uzrokovao njegovu osudu i smrt na križu. Neki ga čak žele rehabilitirati i proglasiti tragičnim herojem. No njegove pobude su bile prizemno koristoljublje, trideset srebrenjaka, i otpad od vjere u Krista. Na Posljednjoj večeri, unatoč toga što je već prodao Isusa, pričestio se iz ruku samog Isusa počinivši time svetogrđe. Njegovih nasljedovatelja bilo je kroz cijelu povijest Crkve ali danas ih ima u izuzetno velikom broju jer je ovo vrijeme masovnog otpada od Krista pa je stoga praćeno i masovnom izdajom.

Klasični obrazac regrutiranja Jude provodio se pod komunizmom. Svećenici su bili pod budnim nadzorom tajnih službi. Oni među njima koji bi bili uhvaćeni u nekom moralnom prijestupu, uglavnom u bludnom grijehu, preko toga bi bili ucjenjivani i neki bi pristali da postanu suradnici Udbe i tako bi dodavali grijeh na grijeh. To je značilo da su svoju subraću i vjernike trebali tajno prijavljivati ako su iskazivali domoljublje ili išta što je režim smatrao nepodobnim. Takva „suradnja“ je znala trajati godinama i desetljećima a u zamjenu je omogućavala zaštitu za nesmetano življenje u grijehu, dobivanje raznih, pa i novčanih, beneficija za svoje doušništvo i povrh svega djelatnu pomoć za pravljenje „karijere“ u Crkvi. Takve dvolične osobe su slavili sakramente koji su za vjernike bili valjani ali oni do njih nisu držali pa su ih banalizirali i gledali da ih se riješe što prije. Sjećam se jednog takvog svećenika koji je postigao „rekord“ da bi Misu preko tjedna odslužio u nekih 11 minuta. Takvo ophođenje sa svetim dovodilo je do brojnih svetogrđa i vjernici su to osjećali pa su se udaljavali ne samo od takvih svećenika nego nerijetko i od Crkve pa onda i od vjere. A rješenje je bilo i ostalo jednostavno: priznati svoj grijeh, tražiti oproštenje i popraviti počinjenu štetu koliko je moguće. Na društvenom planu odgovor, koji je još na čekanju, je lustracija za koju je najprirodnije da krene od Crkve.

Sličan model regrutiranja svećenika koristi se i na Zapadu gdje ako si upao u neki porok, primjerice sodomiju, ubrzo postaneš dio takvog neformalnog lobija koji će ti donijeti brojne povlastice. Nakon toga u pravilu stiže poziv za članstvo u nekoj tajnoj organizaciji koja omogućuje streloviti pristup moći, slavi i novcu. Nedavno je izašla vijest da je jedan svećenik u Lousiani (SAD) organizirao u župnoj crkvi snimanje spolnih odnosa sa dvije žene i to na samom oltaru. Kad je ovo „demonsko oskvrnuće“, kako ga je nazvao mjesni biskup, bilo slučajno otkriveno zahvaljujući jednom vjerniku župnik je suspendiran a oltar uklonjen i spaljen.[26] Što se dogodilo tome čovjeku da je od služenja Kristu mogao doći do ovakvih svetogrđa koja su služenja đavlu? Kako se ovakva radikalna promjena mogla dogoditi? Neizbježno se povlači pitanje odgovornosti njegovih odgojitelja i poglavara kako su ga formirali i jesu li ga olako pripustili ređenju?

Imamo sve više vijesti da se u crkvama dopuštaju razni poganski obredi, postavljanje poganskih idola na oltar ili kipova ljudi kao što je Buda. To je očito gnjusno oskvrnuće svetog mjesta koje je već u Starom zavjetu osuđeno kao strašni grijeh u odnosu na Jeruzalemski hram posebno kada je Antioh IV. Epifan u njemu podigao oltar Zeusu i dao da se u njemu žrtvuju nečiste životinje (1 Mak 6,1–5).[27] U ovim slučajevima nitko se ne može opravdavati neznanjem jer se radi o osobama koje su završile teologiju i vrlo dobro znaju što se može a što ne može. Za zaključiti je stoga da se ovakve stvari rade svjesno sa nakanom uvođenja krivovjerja.

Kršćani su na Zapadu svedeni na manjinu i sada se otpadnici koji su pristupili neprijateljima ali su još zadržali katoličko ime osjećaju dovoljno moćni da mogu i otvoreno manipulirati vjernicima. Tako se prigodom glasanja stranački čelnici odjednom pojave u prvim redovima u crkvi i to uredno prenesu vodeći mediji. Po srijedi je ne samo zloupotreba svetog prostora nego i svetogrđe posebno ako su se pričestili u grijehu. Takvo beskrupulozno ponašanje pokazuje da vjernike drže korisnim budalama i u konačnici preziru.

2. Oportunisti

Na Zapadu su mnoge crkve zbog smanjenja broja vjernika prodane i prenamijenjene u neke druge svrhe (kulturne, stambene, ugostiteljske, zabavne i slično) ili su jednostavno porušene kako bi im se izbrisao svaki trag u prostoru. Koliko god to bilo naizgled logično ipak često nije bez svetogrđa i ostavlja prostora za sumnju da se nije htjelo naći prihvatljivo vjersko rješenje. Istodobno polako ali sigurno mnoge naše najljepše crkve gube svoju osnovnu i jedinu namjenu bogoštovlja i postaju nešto drugo. U ime kulture i turizma postaju odredišta sve brojnih posjetitelja koje vjera uopće ne zanima. Da bi se uveo kakav takav red u najposjećenijim bazilikama u Italiji stavljaju na ulaz redare koji upozoravaju na neprilično odijevanje i onda ili se osoba pokriva ili ne može ući. Vjernicima se za molitvu ostavlja mala kapelica. Neki su otišli i korak dalje pa, kao u nekim našim primorskim gradovima, turistima naplaćuju ulaz u takve crkve a vjernike koji bi se htjeli pomolit ne puštaju nego u vrijeme kada se drži sveta Misa. Zar za ovakve situacije ne vrijedi Isusov poučak sa jeruzalemskim hramom? Jedini put kada je koristio silu bilo je da istjera trgovce iz hrama i vrati mu prvobitnu neokaljanost. Izgleda da neki svećenici i vjernici drže da se, suprotno od Kristova nauka, može služiti Bogu i bogatstvu.

Ovakav odnos prema svetom prostoru prenosi se i na sakramente pa tu vidimo svega od nemara do relativiziranja. Sakrament krizme je od sakramenta kršćanske zrelosti postao slavlje odlaska od Crkve nekad nepovratnog. Logično bi bilo da se velikoj većini kandidata uskrati jednostavno krizma sve dok doista ne budu spremni. Ali župnici se boje pobune roditelja i pritiska viših instanci pa jednostavno popuštaju. Veliki broj vjenčanih se razvodi. Zar ne bi bilo bolje da uopće nisu sklopili sakrament braka? I tu im je netko trebao reći ne, posebno ako je bilo vidljivo da žele vjenčanje u crkvi samo radi dobrih fotografija ili tradicije. Ova obeščašćenja sakramenata se pravdaju tolerancijom i milosrđem a u biti iza njih stoji želja za nezamjeranjem, grešna površnost i malovjerje. Kako svećenici nisu puki djelatnici ili namještenici nego nositelji svete službe na koju su pozvani od Boga svaka zloupotreba njihova poslanja se može smatrati svetogrđem u širem smislu. Zato je u Starom Zavjetu Bog odbacio i kaznio sinove Elijeve jer su zbog njihovih zloporaba „ljudi prezirali žrtvu koja se prinosila Jahvi“ (1 Sam 2,17).

                                                                                                                    3. Zabludjeli

Mnogi posebno među vjernicima upadaju u svetogrđe iz neznanja za koje su nekad krivi oni koji ih nisu poučili a trebali su ili oni sami koji su mogli znati a nisu htjeli ili su jednostavno zaboravili. Tu objektivno imamo svetogrdni čin ali subjektivno osoba toga nije svjesna. Najvidljiviji primjer jest nedolično odijevanje na svetoj Misi. Preko ljeta problem je oskudno odijevanje gdje se zna doći u crkvu u kratkim hlačama, mini suknjama, majicama na špaline i sličnim kombinacijama. Na krizmi i vjenčanju djevojke kao da se natječu koja će oskudnije, vulgarnije i izazovnije biti odjevena. I sve to prolazi kao prihvatljivo i normalno a kriteriji se sve više gube. Rijetki se tome usude usprotiviti i uopće progovoriti otvoreno o tome. Jedna od razornih posljedica ove popustljivosti je da vjernicima ubrzano odumire osjećaj za sveto. Manjak poštovanja prema svetim mjestima u uzročnoj je vezi sa gubljenjem razlikovanja sakralnoga od profanoga, a to onda, prije ili kasnije, dovodi do svetogrđa.

Najtužnija pojava u mnogim zapadnim zemljama jest da ljudi masovno odlaze na pričest a da se ogromna većina uopće ne ispovijeda i to godinama. Takve osobe su jednostavno izgubile svijest o grijehu i njima je svetogrdno primanje pričesti normalna stvar. Upitno je koliko njih još uopće vjeruje da je u Euharistiji nazočan sam Bog. Pričesti se pripušta one koji žive u javnom i objektivnom stanju preljuba kao što su to razvedeni i civilno vjenčani ili, u nekim njemačkim župama, protestantima koji su u braku s katolicima. Osoba u smrtnom grijehu kad ide na pričest upada u novi grijeh svetogrđa i teško vrijeđa Bogu. Za takve apostol Pavao kaže: „tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje“ (1 Kor. 11,27). Moralist Marin Srakić to tumači: „Blagovati kruh ili piti čašu nedostojno i bez poštovanja znači sudjelovati na Kristovoj smrti, kao da se nalazimo na strani onoga koji ga osuđuje na smrt, to znači predati sama sebe duhovnoj smrti, na osudu koja čeka svijet.“[28] Pavao ukazuje i na razlog koji do toga dovodi: „Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor. 11,29). „Ne razlikovati Tijelo s jedne strane znači ne priznati u vjeri da ovaj kruh više nije obični kruh nego Kristovo Tijelo, a s druge strane da je to Tijelo darovao Gospodin Isus one noći kad je bio predan, da je to kruh ljubavi, hrana Saveza koji spaja sve ljude u jedinstvenoj tajni Crkve.“[29] Za posljedicu već ovdje na zemlji imamo otvrdnuće srca kao kod Jude. Događa se nešto slično kao i sa zavjetnim kovčegom koji je pobožnim Izraelcima donosio vremenitu sreću i blagoslov a poganima Filistejcima nesreću i kaznu. Iako je sve jasno i vidljivo svima, ipak šute svećenici, šute vjernici i tako svi postaju sudionici istog grijeha. Ispada da je grijeh ukinut i da na pričest svatko jednostavno ima pravo i tako se širom otvaraju vrata zloupotrebi sakramenta. Stoga je danas još potrebnije pripraviti se za svaku pričest da je dostojno primimo. Tko je u smrtnom grijehu, bez obzira na sve, treba se prije valjano ispovjediti, inače ne smije pristupati pričesti. I samo tijelo treba pripraviti obdržavajući euharistijski post sat vremena prije pričesti.

Iz neznanja se može i treba izaći. Potrebno je da katolici, posebno pastiri, preuzmu svoju odgovornost te daju prikladnu poduku, opominju i isključe svako toleriranje grijeha. Možda će to na početku neke odbiti od Crkve ali time će započeti proces suzbijanja grješnih praksi koji će na dugu stazu donijeti dobre plodove. Opomena proroka Malahije vrijedi i danas: „Da, usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama. Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Jahve nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujuć’ Zakon“ (Mal 2,7-9).

                                                                                                           4. Kukavice

Na koncu treba spomenuti i upadanje u svetogrđe iz straha koji čovjeka zaslijepi da ne može trezveno rasuđivati i onda podliježe zabludi i djeluje krivo. Unatoč krvavih progona „kršćani su u prvim stoljećima smatrali da oni ne mogu postojati kao kršćani, a da ne sudjeluju na euharistijskom slavlju i da se ne sjedine s euharistijskim Isusom u pričesti“.[30] A sada prvi put u povijesti, za vrijeme ove takozvane Covid-19 pandemije, tijekom zatvaranja sve su crkve bile zatvorene i vjernici su ostali bez svetih misa, a umirući bez bolesničkog pomazanja i ispovijedi.[31] Poruka koja se utisnula u svijest i podsvijest vjernika jest da je najvažnije očuvanje tjelesnog zdravlja, a da je duhovno zdravlje, odnosno spas duše, nešto drugotno ili čak nevažno. Zato se nakon otvaranja crkava broj onih koji idu na nedjeljnu misu značajno smanjio a, uslijed mjera protiv virusa, povećan je broj zloupotreba euharistije. Biskup Schneider o tome kaže: „Zbog trenutačne krize prouzročene ‘izvanrednim stanjem zbog pandemije COVID-a’, još je veći broj slučajeva vrijeđanja Presvetog oltarskog sakramenta. Mnoge su biskupije diljem svijeta propisale davanje svete pričesti na ruku i upravo na tim mjestima svećenstvo, često na ponižavajući način, odbija dati vjernicima mogućnost primanja Gospodina klečeći i na usta, pokazujući tako klerikalizam koji je za žaljenje, kao i ponašanje uštogljenih neo-pelagijevaca. Štoviše, na nekim mjestima, svećenstvo dijeli Presveto Tijelo Kristovo vjernicima koristeći kućanske ili jednokratne rukavice. Ophođenje prema Presvetom oltarskom sakramentu u rukavicama koje se koriste prilikom rada sa smećem, neizreciva je uvrjeda Euharistiji. Što se tiče groznog zlostavljanja euharistijskog Krista, pri čemu ga, zbog prakse davanja pričesti na ruku, neprestano gazimo pod nogama, budući da djelići hostije neizbježno padaju na tlo, naš odnos prema euharistiji postaje minimalistički i lišen osjećaja svetosti, kao da je keks ili još gore, kao da je smeće, kojim se rukuje u kućanskim rukavicama – a nijedan istinski katolički biskup, svećenik ili laik ne bi smio na to ostati ravnodušan i jednostavno stajati po strani i promatrati.”[32]

Svaki vjernik bi osobno, oslonjen na Krista, trebao nadići strah, slobodno razmisliti i zauzeti stav kako očuvati sebe i pomoći drugima da ne upadaju u svetogrđe. Za vrijeme komunizma, dok sam bio još dječak, bio sam svjedok da je jedan mladić ušao u crkvu za vrijeme Mise te stao vikat i vrijeđati. Uputio se nesmetano prema oltaru a stari remeta se okrenuo prema puku tražeći pomoć da ga se zaustavi. Nitko se nije maknuo sa svoga mjesta a provokator se, na svu sreću, došavši do oltara okrenuo i izišao iz crkve. Ostalo mi je čuđenje kako je moguće da nitko ne reagira i da jedan bezbožac može ponižavati sve nas te da bi mu dopustili i da obeščasti i euharistiju. Osobno mi se postavilo pitanje do koje mjere sam se ja spreman izložit da spriječim svetogrđe i u konačnici jesam li spreman položit svoj život u obrani Gospodina? Odgovor se krije u djetinjoj vjeri. Mala kineskinja Li je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća bila svjedok zatvaranja crkve u svom mjestu od strane komunista i bacanje posvećenih hostija iz svetohraništa po podu. Unatoč zabrani ona je svaki dan skrovito dolazila u crkvu riskirajući život kako bi se nakon sata provedena u molitvi pričestila uzimajući jezikom svetu hostiju s poda.[33] Kad je nakon mjesec dana i zadnju svetu hostiju tako primila jedan ju je vojnik otkrio i ubio na licu mjesta. Ova mučenica euharistije bila je nadahnuće i uzor u euharistijskoj pobožnosti poznatom biskupu Fultonu Sheenu.[34]

Osjećati strah je prirodno ali smo odgovorni ako mu podlegnemo onda kada znamo da trebamo ići protiv njega. Isusove riječi su jasne: „Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima“ (Mt 10, 32-33). One vrijede i obvezuju vjernika uvijek pa i onda kada se radi ne samo o gubitku ugleda ili imetka, nego i o samom životu. To su nam posvjedočili toliki mučenici od početka kršćanstva do danas, koji su na najokrutnije načine bili pogubljeni jer nisu htjeli zanijekati Krista. Gospodin u Otkrivenju, nimalo slučajno, među one koji su osuđeni na vječnu propast, prve navodi kukavice (usp. Otk 4,8). Ne samo činjenje svetogrđa, nego i toleriranje istog, posebno u Euharistiji gdje je sam Isus prisutan kao Bog i kao čovjek, jest zataja i odricanje od Krista.[35]

                                                                                                                     Zaključak

U današnjem vremenu svi mogući oblici svetogrđa su na djelu, kako osoba tako i mjesta i stvari, a nekad dolaze i združeno. To je pokazatelj nesnošljivosti prema kršćanima koje poprima sve teže oblike. Zabrinjava što je to globalna pojava u porastu koja je posebno jaka na Zapadu nekadašnjoj kolijevci kršćanstva. Tu se pokazuje istinitost latinske poslovice corruptio optimi pessima ili u slobodnom prijevodu kada se pokvari ono što je najbolje onda postane najgore. Otpadnici od kršćanstva, bez obzira što se zaklinju u vjerski indiferentizam, postaju prirodni saveznici neprijatelja Kristovih koji njima znalački manipuliraju usmjeravajući svo nezadovoljstvo i frustracije protiv kršćana. Tako se oblikuju razni pritoci koji se svi slijevaju u jednu antikršćansku rijeku koja sve više buja i samo je pitanje trenutka kada će se izliti iz korita i poplaviti sve u obliku jednog svjetskog progona. Kršćani su danas poput Krista izabrani da budu žrtveno janje na kojemu će se nekažnjeno iskaliti sva nakupljena mržnja. Sve veći ustupci od strane malodušnih vjernika samo raspaljuju krvožednost mrzitelja koji u tome prepoznaju kapitulaciju i znak da se njihov čas bliži.

Vanjske neprijatelje je lakše prepoznati ali je važno odbaciti svaki oblik suradnje s njima. To znači ne pomagati im ni na kakav način svojim glasom, novcem, radom. Poglavito ne ulaziti u nikakvu organizaciju ili udruženje koje je u službi ili u povezanosti s neprijateljem. Primjerice za vrijeme komunizma mladi su svi, bez da se traži njihova suglasnost, bili primani u omladince, no od njih je ovisilo hoće li se kao takvi angažirati ili ne. Istodobno važno je da se vjerni kršćani povezuju i surađuju sa svim ljudima dobre volje, posebno s pripadnicima drugih jednobožačkih religija, oko zaštite vjerskih prava i svetog. Unutarnje neprijatelje je teže prepoznati no ipak ako smo pozorni, kako su se oni osilili, njihova će djela govoriti o njima. Treba im pokušati pomoći preko bratske opomene, a ako to ne poluči učinak, onda se od njih valja odmaknuti da bismo zaštitili sebe i svoje bližnje.

Euharistija je naša najveća svetinja koja predstavlja ujedno i zadnju liniju obrane kršćanske vjere. Ako mi pristanemo na ustupke i podupremo svetogrđe protiv Euharistije onda pripremamo našu vječnu propast. Svetogrđe ne može proći bez posljedica već ovdje na zemlji. Bog je svemoguć i pravedan i zato on i danas kažnjava, bez obzira što se mi uvjeravamo međusobno u suprotno kako bismo nesmetano mogli griješiti.

Najvažnija je osobna borba protiv svoje slabosti da se ne upadne u oportunizam ili zabludu i tako se izbjegne bilo kakvo osobno sudjelovanje u svetogrđu. Zato je potrebna budnost, molitva, poznavanje svoje vjere i pokora. Od velike je važnosti ponovno otkriti davanje zadovoljštine koje onda čini da se razvija osobni odnos s Bogom. Sve veća plima mržnje ne može se pobijediti doli ljubavlju.[36] U tom smislu veliko ohrabrenje je što među vjernicima jača pokret adoracije pred Presvetim, kao što se vidi uspostavom 24 satnog klanjanja u sve više gradova u Hrvatskoj. Svojim silama ne možemo zaustaviti raspojasano zlo koje je organizirano u grešne strukture i trenutačno se nalazi na vrhuncu svoje moći. No dobro znamo da je jedini spasitelj Krist i da je pobjeda njegova. Zato on pozivlje naraštaj zadnjeg vremena kada će biti najteže: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje“ (Lk 21,28).

[1] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 188; Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264.

[2] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 264-266.

[3] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101; Stjepan Sirovec, katoličko moralno bogoštovlje, Rkt. župa Sv. Ivana Krstitelja, Zagreb, 1995., 133.

[4] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268.

[5] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 190; Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105.

[6] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 105-106.

[7] To je i naziv pjesme Gori ussi Winnetou neformalne cabaret-rock skupina iz Pule.

[8] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.); „Vremešna golaćica hvalila se skrnavljenjem crkvi u Dubrovniku, napisali joj K*******o i sidašico“, Direktno, 7. ožujka 2018., na: https://direktno.hr/direkt/vremesna-golacica-hvalila-se-skrnavljenjem-crkvi-dubrovniku-napisali-joj-ko-i-sidasico-115418/, (26. listopada 2020.).

[9] „Golotinja u crkvi izazvala kaos. Biskup: Mora se održati pokora“, 24 sata, 8. ožujka 2018., na: https://www.24sata.hr/news/golotinja-u-crkvi-izazvala-kaos-biskup-bez-pokore-nema-mise-563730, 26. listopada 2020.).

[10] „Žene ispred crkve pozirale kao od majke rođene. Svećenik: ‘Ljeti se svašta događa’“, Večernji list, 23. rujna 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/zene-ispred-crkve-pozirale-kao-od-majke-rodene-svecenik-ljeti-se-svasta-dogada-1433444, (27. listopada 2020.).

[11] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 107.

[12] Andrija Živković, Božje i crkvene zapovijedi, Tisak narodne tiskare, Zagreb, 1946., 101.

[13] Tomo Vukšić, „Svetogrđe prema katoličkoj teologiji i kanonskom pravu“, Vrhbosnensia, 5 (2001.), 2, 268-269.

[14] Jean-Marie Aubert, Compendio della morale cattolica, Edizioni Paoline, Cinisello Balsamo, 1989., 252.

[15]„Split: Prosvjed protiv predstave ‘Naše nasilje i Vaše nasilje’ Olivera Frljića“, Narod.hr, 21. travnja 2017., na: https://narod.hr/kultura/split-prosvjed-protiv-predstave-nase-nasilje-i-vase-nasilje-olivera-frljica, (27. listopada 2020.).

[16] Tino Krvavica, „Tisuće feministica ponovo napale katedralu u Argentini!“, Bitno.net, 15. listopada 2015., na: https://www.bitno.net/vijesti/tisuce-feministica-ponovo-napale-katedralu-u-argentini/, (29. listopada 2020.).

[17] „Poljski prosvjednici koji se zalažu za pobačaj ometaju slavljenje Misa“, Laudato tv, 26. listopada 2020., na: https://laudato.hr/vijesti/crkva-u-svijetu/poljski-prosvjednici-koji-se-zalazu-za-pobacaj-ometaju-slavljenje-misa, (28. listopada 2020.).

[18] Tino Krvavica, „Dvije crkve zapaljene tijekom prosvjeda u Čileu“, Bitno.net, 19. listopada 2020., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/dvije-crkve-zapaljene-cile-prosvjedi/, (28. listopada 2020.).

[19] „Popela se na oltar golih grudi i načas prekinula božićnu misu“, 24 sata, 26. prosinca 2013., na: https://www.24sata.hr/news/popela-se-na-oltar-golih-grudi-i-nacas-prekinula-bozicnu-misu-346817, (28. listopada 2020.).

[20] „SKANDAL: Gole žene gurale krstove u zadnjice“, Telegraf.rs, 14. Studenog 2014., na: https://www.telegraf.rs/vesti/1308998-skandal-gole-zene-gurale-krstove-u-zadnjice-video, (28. listopada 2020.).

[21] Aurelio Fernandez, Teologia moral. Vol II.: Moral de la persona y de la familia, Ediciones Aldecoa, Burgos, 1993., 93.

[22] Ivo Džeba, „LGBT aktivist u povijesnoj kanadskoj crkvi izveo svetogrdni ples uz odobrenje crkvenih službenika“, Bitno.net, 8. kolovoza 2019., na: https://www.bitno.net/vijesti/svijet/lgbt-aktivist-u-povijesnoj-kanadskoj-crkvi-izveo-svetogrdni-ples-uz-odobrenje-crkvenih-sluzbenika/, (27. listopada 2020.).

[23] „Crkva u Šri Lanki traži konačno privođenje pravdi organizatora atentata“, IKA, 11.ožujka 2020., na:

https://ika.hkm.hr/novosti/crkva-u-sri-lanki-trazi-konacno-privodenje-pravdi-organizatora-atentata/, (29. listopada 2020.).

[24] „Napad u Nici: Vikao Allahu Ekber pa nožem ubio troje ljudi“, Večernji.hr, 29. listopada 2020., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/napad-u-nici-vikao-allahu-akbar-pa-nozem-ubio-troje-ljudi-1442090, (29. listopada 2020.).

[25] Emirat Asipi, „Hrvati u Nici: ‘U strahu smo, ne izlazimo iz svojih kuća, a škole i crkve su zbog napada zatvorili’“, 24 sata, 29. listopada 2020., na: https://www.24sata.hr/news/hrvati-u-nici-u-strahu-smo-ne-izlazimo-iz-svojih-kuca-a-skole-i-crkve-su-zbog-napada-zatvorili-724975, (9. studenog 2020.).

[26] „KATOLIČKI SVEĆENIK S DVIJE DOMINE ORGIJAO NA OLTARU CRKVE: Nadbiskup naredio spaljivanje: ‘To je bilo demonsko skrnavljenje!’“, Net.hr, 11. listopada 2020., na: https://net.hr/danas/svijet/katolicki-svecenik-s-dvije-domine-orgijao-na-oltaru-crkve-nadbiskup-naredio-spaljivanje-to-je-bilo-demonsko-skrnavljenje/, (4. studenog 2020.).

[27] Boris Havel, Pregled povijesti Izraela. Od Abrahama do moderne Države, Antibarbarus, Zagreb, 2015., 190.

[28] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 355.

[29] Marin Srakić, „Euharistija i oproštenje grijeha“, Bogoslovska smotra, 51 (1981.) 2 – 3, 356.

[30] Marin Škarica, „Štovanje euharistije izvan mise od prvih stoljeća do uključivo Drugoga vatikanskog sabora“, Crkva u svijetu, 36 (2001.) 3, 309-310.

[31] Tako infektolog dr. Rok Čivljak kaže: „Mi smo u tim danima i mjesecima viđali bolesnike koji su umirali bez sakramenata. To mi je bilo teško vidjeti jer su ti ljudi molili članove obitelji da se organizira neka skrb, ali vlasti nisu dopuštale da svećenici ulaze u zdravstvene ustanove niti su se svećenici ugodno osjećali. … S vremenom smo naučili da je taj virus manje opasan u načinu prijenosa nego što smo mislili u siječnju i veljači. Bojali smo se da će se zaraziti svatko tko udahne jednu česticu virusa u istoj prostoriji. No pokazalo se da nije tako opasan.“ (Ines Grbić, „’Viđali smo bolesnike koji su umirali bez sakramenata’“, Glas Koncila, 43/ 25. Listopada 2020., 10).

[32] „Biskup Athanasius Schneider o uvredama nanesenima Euharistiji“, 17. rujna 2020., Quo Vadis Croatia, na: https://www.quovadiscroatia.com/biskup-athanasius-schneider-o-uvredama-nanesenima-euharistiji/ (25. listopada 2020.).

[33] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenog 2020.).

[34] „Sluga Božji Fulton Sheen i mala kineska djevojčica LI – mučenica euharistije“, Magnifikat.hr, 2. studenog 2016., na: http://magnifikat.hr/sluga-bozji-fulton-sheen-i-mala-kineska-djevojcica-li-mucenica-euharistije/, (6. studenog 2020.).

[35] Stoga papa Pavao VI. naglašava: “Uostalom, katolička Crkva nije samo uvijek naučavala, nego je i živjela vjeru u prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, štujući tako veliki sakrament uvijek kultom latriae, koji pripada samo Bogu. O ovom kultu sv. Augustin piše: ‘U ovom tijelu (Gospodin) je ovdje hodao i ovo isto tijelo nam je dao da jedemo za spasenje; i nitko ne jede to tijelo da mu prije nije iskazao štovanje… tako da ne griješimo iskazujući mu štovanje, nego dapače griješimo ako mu štovanje ne iskazujemo’.”Pavao VI., Mysterium Fidei, 1965., br. 56 na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/encyclicals/documents/hf_p-vi_enc_03091965_mysterium.html, (6. studenog 2020.).

[36] Tako apostol Pavao pozivlje: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo“ (Rim 13,21).

                                                                                                           dr. sc.  don Josip Mužić

Izvor: Vjera i djela – portal katoličkih teologa

Dragi uredniče, prijatelj na poslu dao mi je tvoj časopis. Pitam se pretjerujete li s ovim upozorenjem protiv pornografije. U ovom užitku ne vidim ništa štetno, a ako išta naštetim sebi najviše, na što moram imati pravo – živimo u slobodnoj zemlji!

Naravno, imam dovoljno razuma i snage volje da ne posegnem za tzv. tvrdom pornografijom, u svakom slučaju, prilično je gruba. Ali nakon gledanja erotskog filma ili časopisa osjećam se opušteno i boljeg raspoloženja – zaposlen čovjek zaslužuje malo radosti, zar ne?

Često naglašavate da izloženost djeteta pornografiji loše utječe na dijete. Moja šestogodišnja kći uopće ne obraća pažnju na takve spise, čak i ako ih slučajno ostavim negdje na vrhu. Mislim da u svijetu i u Poljskoj postoje važniji moralni problemi na koje biste se trebali usredotočiti. Borba protiv pornografije je donkihotska: svima se sviđa, svi je gledaju, i to je dobar posao, tako da s tim nećete učiniti ništa. Pozdrav … 

Čitatelj (slučajni)

U pravu si, dragi čitatelju, pornografija je vrlo dobar posao koji donosi ogromne prihode. Prema prestižnom magazinu Forbes , oni samo u Sjedinjenim Državama iznose 14 milijardi USD godišnje, dok u cijelom svijetu 56 milijardi USD. A kada pišemo o pornografiji, niti pretjerujemo niti oduzimamo ničiju slobodu, iznosimo samo istinu o njezinim tragičnim posljedicama. To činimo jer smo uvjereni da istina donosi slobodu. Krist je rekao: “… spoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ivan 8,32). Zreo čovjek prihvaća ono što je dobro i odriče se onoga što šteti sebi ili drugima (čak i ako je ugodno).  Međutim, ukoliko se – suprotno zdravom razumu, ne može odreći zla, to znači da je već izgubio slobodu.

Ako se nekom čini da pornografiju može slobodno koristiti – jako se vara. Centri za psihoterapiju ovisnosti na američkim sveučilištima – uklj. u Utahu, Pennsylvania, New York – provedene studije koje jasno pokazuju da je erotomanija bolest koja se treba liječiti. Ova su istraživanja također pokazala kako ovisnost o pornografiji djeluje korak po korak.

Prvi korak prema ovisnosti je uključivanje. Osoba koja prvi put dođe u kontakt s pornografijom, obično slučajno, automatski će doživjeti seksualno zadovoljstvo potaknuto pornografskim slikama. Ako redovito poseže za tim podražajima i ponavlja ta iskustva, tada postoji ravna staza do …

… razbuktavanja. Osim što osoba doživljava zadovoljstvo pod utjecajem određenih podražaja, ona je također podložna mehanizmu prilagodbe, tj. PRIVIKAVANJA. Sto puta pogledana erotska fotografija prestaje imati erotski učinak. Dakle, potrebni su novi poticaji. Počinje potraga za nečim jačim, drugačijim i neobičnijim. Slijedi …

… PRIHVAĆANJE pornografije kao nečeg normalnog.  Ono što je isprva kršilo određene tabue i unutarnja pravila djelovalo je šokantno, s vremenom to postaje sve normalnije i uobičajenije. Izopačenost je i dalje seksualno poticajna, ali u moralnom pogledu čini se prihvatljivom. Takav potrošač u ovoj fazi može se početi ponašati prema pornografiji kao prema normalnom dijelu života, nešto poput “kupujte: kruh, mlijeko, maslac i … “. Od ove je faze sasvim prirodno prijeći na sljedeću, koja je …

… PRELAZAK IZ FANTAZIJE NA DJELO.  Iako detoksikacija može ukloniti štetne tvari iz ljudskog tijela, mozak se ne može “resetirati”: slike, sjećanja ostaju i vuku se za vama poput neželjenog tereta. Ne čudi stoga što se ovisnici o pornografiji upleću u to i često čine seksualne zločine. Činjenica da postoji povezanost između upotrebe pornografije i počinjenja silovanja ili ubojstva zabilježena je u višejezičnim znanstvenim studijama o liječenju “ovisnika o seksu”.

Pišeš, dragi čitatelju, da se nakon gledanja erotskog filma ili časopisa osjećaš opušteno i boljeg raspoloženja. Sjetite se, međutim, da je čak i autor svojevrsne hipoteze o katarzi – koja se upravo odnosi na opuštajuće učinke pornografije, psiholog Seymour Feshbach sa Sveučilišta u Los Angelesu, radikalno promijenio svoja stajališta kada se upoznao s rezultatima istraživanja na tu temu. Američki znanstvenici koji proučavaju pitanja agresije i seksualnog nasilja: Leonard Eron sa Sveučilišta Illinois, Jennings Bryant sa Sveučilišta Houston te britanski psihijatri Martin Roth i Edward Nelson, naglašavaju da apsolutno nema pročišćavajućeg učinka pornografije. Upravo suprotno – prema tim istraživačima, gledanje pornografskog sadržaja uvijek kod primatelja generira povećan interes za seksualna odstupanja.

Drugi ugledni znanstvenici u proučavanju seksualnog nasilja, Neil Malamuth sa Sveučilišta u Los Angelesu, Ed Donnerstein sa Sveučilišta Wisconsin i Dolf Zilmann sa Sveučilišta Indiana, zaključuju da je, bilo da je riječ o mekoj ili tvrdoj pornografiji, njezin utjecaj uvijek fatalan. jer recepcija ove vrste sadržaja dovodi do gubitka suosjećanja, povećane agresije prema ženama i, kao rezultat toga, banalizacije silovanja. Profesor Zillmann također tvrdi da dugotrajno gledanje meke pornografije neizbježno povećava potrošačev interes za materijale koji predstavljaju devijantno ponašanje: nasilje, silovanje i sadomazohizam.

Iako su ispitanici u početku s gnušanjem odbacivali takve materijale, refleks odbijanja nestao je nakon ponovnog predstavljanja. Početni osjećaj tjeskobe i tuge splasnuo je, a s vremenom su ispitanici izvijestili o povećanom zanimanju za materijale koji sadrže oštre prizore ropstva i seksualnog nasilja, a na kraju su čak i razgovarali o iskustvu užitka dok su gledali te materijale –  zaključuje američki znanstvenik.

Poznati aktivist feminističkog pokreta u SAD-u, Andres Dworkin, rekao je: “Ako je pornografija za nekoga zabava, onda takva osoba ništa ne vrijedi.”  Također je izrazila mišljenje da: „Proizvođači pornografije erotiziraju rodnu nejednakost promicanjem premlaćivanja, sakaćenja i porobljavanja. Svjesno stvaraju proizvod zasnovan na degradaciji, ponižavanju i zlostavljanju žena. Kada proizvode pornografiju, osakaćuju je, a zatim publika koristi taj pornografski materijal kao model čineći verbalnu i fizičku agresiju.”

Diana Russell, sociologinja s koledža Mills, u svojoj knjizi Silovanje i brak piše o rezultatima svog dugotrajnog istraživanja o seksualnom zlostavljanju žena. Proučila je 930 žena – žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja – na temelju čega zaključuje da konzumacija muške pornografije pridonosi uporabi nasilja u bračnom odnosu, uključujući i djela silovanja, a također dovodi do prihvaćanja različitih seksualnih devijacija.

FBI-jeve brojke također pokazuju da pornografija pridonosi silovanjima i ubojstvima skrećući pažnju publike na erotsku agresiju. Istraživanje stručnjaka FBI-a također pokazuje da su svi seksualni ubojice ljudi fascinirani pornografskim materijalom, koji ga uključuju u svoju seksualnu aktivnost i vode se njime tijekom često višestrukih ubojstava. Ti stručnjaci ističu da je tvrda i meka pornografija poticaj za seksualne kriminalce, a kontakt s takvim sadržajem posebno je opasan za mlade ljude koji imaju visoku osjetljivost. William Marshall iz kaznene kaznene ustanove Kingston i sa Sveučilišta Queens otkrio je da je gotovo polovica silovatelja s kojima je razgovarao koristila pornografiju meke jezgre kako bi se uzbudila i tako ih pripremila za potragu za žrtvom. Suprotno tome, mnogi su seksualni prijestupnici koristili tvrdi materijal za seksualno zadovoljenje. Neki od njih prvo fotografiraju svoje buduće žrtve, a zatim ih lijepe na pornografski materijal kako bi potaknuli njihove erotske maštarije. Dakle, pornografija je nadahnuće za počinjenje seksualnog zločina. To potvrđuje i činjenica da je 55% ispitanih djece koje zlostavljaju homoseksualce priznalo da su koristili dječju pornografiju kao inspiraciju za počinjenje djela pedofilije. ”

Podaci FBI-a također pokazuju da policija oduzima nepristojne i izuzetno nasilne fotografije i video zapise mučenja i ubijanja adolescenata oba spola, koje su snimili ubojice tražeći seksualno zadovoljstvo na ovaj način. Amerikanac Ted Bundy, osuđen na smrt zbog silovanja i ubojstva oko 100 žena, rekao je u intervjuu za tisak uoči pogubljenja da ga je pornografija dovela do ove situacije. Ovaj izrođeni ubojica rekao je:

U zatvoru sam upoznao ljude koji su poput mene silovali i seksualno ubili. Pornografija nas je dovela do toga – prvo mekana, a zatim tvrda. Ne želim umrijeti. Međutim, zaslužujem najstrožu kaznu i vjerujem da se društvo mora braniti od ljudi poput mene. Moj primjer, međutim, jasno pokazuje da postoji neobična popustljivost prema pornografiji, jer me s jedne strane pristojni ljudi s pravom osuđuju, ali istodobno ravnodušno prolaze pored kioska s pornografijom koji podižu novu legiju ubojica poput mene.

Istina je da se ne mora svaka osoba ovisna o pornografiji pokazati kriminalcem, ali nažalost mnogi to čine. Mnogo češće, “na sreću”, završava nepovratnim oštećenjem veza s voljenima.

Nježni odnosi između muškarca i žene neće preživjeti kad se jedno ili oboje međusobno ophode kao alati za zadovoljstvo. Svaka ovisnost – o alkoholu, drogama ili seksu – dovodi do toga da se osoba usredotoči na temu ovisnosti i polako gubi zanimanje za svijet. Prestaje biti privlačan partner za razgovore, gubi osobnost, teško mu je potaknuti iskru empatije, zanimanja za tuđe stvari, čak i prijatelja ili rodbine.

Draga čitateljice, ako i ti misliš da tvoja kći ne obraća pažnju na pornografiju, onda si zaboravila kako si i sama bila dijete! Djeca su osjetljiva na sve tabue i pronicljivija nego što se čini odraslima. A budući da još nemaju “filtar” u glavi, daleko su osjetljiviji na ovisničke učinke pornografije od odraslih. Instinktivno skrivaju interes za erotizmom i osjećaju krivnju i sram. Utiskuju osjećaj gađenja prema sebi, osjećaju se dvoličnima, neiskrenima, samopoštovanje im je spušteno. Slični problemi primjenjuju se na djecu koju odrasli zlostavljaju: oni se uglavnom osjećaju krivima i vjeruju da su “surađivali” s nasilnikom! Primijećeno je da su djeca koja su slučajno došla u kontakt s pornografijom tražila mogućnost ponovnog kontakta. Učinci pornografije na odrasle i djecu . Djeca neselektivno upijaju anti-vrijednosti koje je krijumčarila porno industrija: poligamizam, sebičnost, nepovjerenje prema rodbini, nevjera, “zahtjevan” stav itd., Što im otežava – ako ne i nemogućnost – pronalaženja radosti u budućnosti u vezi s voljenom osobom. Ne želite ovo svojoj maloj kćeri, zar ne?

Pornografija također uklanja sferu dubokog duhovnog značenja seksualnosti. Ako muškarac traži samo uzbuđenje onda seks tretira samo kao zabavu, odvojen od poruke ljubavi koja spolni odnosi trebaju biti. I sam gubi sposobnost pokazivanja ljubavi na ovaj način, jačanja odnosa, ukratko: gubi divnu, duhovnu i fizičku ljepotu suživota. Ubrzo se ispostavlja da besmislene erotske akrobacije same prestaju “raditi”. Istina je da kada se spolni odnos svede na razinu fizičkog užitka, osoba koja pruža zadovoljstvo postaje svojevrsno oruđe. A biste li voljeli da vaša supruga razmišlja o drugom muškarcu kad vodi ljubav s vama (čak i ako se pogled na njegovo tijelo ima samo na umu?).

Istina je da ako možete imati spolni odnos – čak i virtualno – s nekim drugim, osim sa suprugom ili mužem, ništa vas neće spriječiti da razmišljate o tome. Postoji unutarnji pristanak – pa čak i navika -. Samo mali korak do izdaje, to je prilika: odlazak, lijepa atmosfera, luda zabava. Čovjek koji prihvaća pornografiju dopušta mu da bude degradiran na razinu djeteta koje se ne može kontrolirati, a s vremenom prestaje shvaćati važnost vjernosti. Gubi povjerenje u brak kao trajnu vezu. Istraživanje dr. Mary Ann Layden sa Sveučilišta Pennsylvania otkrilo je da više od 40% brakova u kojima je barem jedna osoba ovisna o pornografiji propada.

Tačno je i da, suprotno izgledu, ono što tinejdžeri smatraju savršenom uputom kako postati savršen partner pridonosi njihovoj katastrofi. Naviknute na retuširane fotografije i silikonske grudi, žene koje su “uvijek” u savršenoj formi, kasnije u životu imaju problema s uzbuđenjem pri pogledu na normalno, prosječno tijelo svoje supruge. Problem se pogoršava s godinama i može dovesti do impotencije. Međutim, češće je, osobito na početku, suprotno: mladić koji nije naviknut na samokontrolu pati od prerane ejakulacije. Poraz cijelim putem.

Predlažete da se pozabavimo “većim” moralnim problemima. Poanta je u tome da bi se mnogi od njih mogli izbjeći ako bismo otišli do glavnog izvora njihove formacije. Ako želite očistiti polje od korova, započnite s korijenjem, a ne samo redovito čupajte ono što će rasti iznad zemlje. Prihvaćanje pornografije je stav pristanka da se osoba tretira kao – objekt, onesposobljava se i svodi na razinu životinje koja se ne može voditi razumom. Ti, kako vi kažete, “veći” problemi proizlaze iz takvog razmišljanja i ne bi bili – ili bi bili puno manje – da je manje raširen.

Što se tiče činjenice da se pornografija “svima sviđa” … Prvo: ne sviđa se svima!, a drugo – statistička norma nije moralna norma! (Ako većina u nečem ne vidi problem, to ne znači da  nije problem)

Redakcija lista “Volite jedni druge”, Poljska

Živimo u uzbudljivim vremenima koja od nas traže stalno zauzimanje stavova pred novim izazovima. Mediji to olakšavaju, ali i otežavaju jer se većina ljudi jednostavno prepusti vladajućoj struji, a da se uopće ne trudi osobno prosuditi.

Ako u nekim stvarima to može proći – kao što je prognoza vremena ili prometa – u nekim životnim pitanjima ne može je dogodi da odgovornost za svoj svjetonazor delegiramo malom broju moćnika koji su vlasnici tih istih medija.

Mi im onda dopuštamo da oni određuju ne samo naše razmišljanje nego i naše odluke, odnosno izručujemo im svoj život u ruke. TO pasivno povinjavanje stvorilo je jedan pasivni konformizam, koji se održava i na vjernike koji su dio ovoga svijeta, a svjetovnu logiku preslikavaju na vjeru.

Konkretno, sve što dolazi od pape, a pogotovo ako je prihvaćeno i preporučeno od svjetovnih medija prihvaća se bez uključivanja vlastitog rasuđivanja pravdajući taj izostanak POSLUŠNOŠĆU, a neki i slijepo. No pri tome se zaboravlja da se od nas ne očekuje poslušnost neživih automata, robota ili životinjska poslušnost, koja nema razuma – nego ljudska koja uključuje razum i slobodnu volju po kojima smo drugačiji od drugih živih bića na zemlji.

Pred Bogom smo mi odgovorni za sebe i ne možemo tu odgovornost prebaciti na nikoga. Zato je izuzetno važno da katolici imaju ispravno izgrađen stav prema papi kako bi se znali suprotstaviti manipulacijama i prikladno se postaviti, pogotovo u prijepornim situacijama kojih ima sve više.

Prvo, treba razlikovati djelovanje.

NAMJESNIK KRISTOV

Papa je Rimski biskup i nasljednik svetog Petra kojeg je Isus učinio stijenom svoje Crkve, predao mu ključeve i postavio ga Pastirom svoga stada, kako kaže Katekizam. Kao takav „ima nad Crkvom potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slobodno vršiti“ Zato mu pripada poštivanje, ljubav, od strane svih katolika. Slušajući njega u onome što ima pravo tražiti od vjernika sluša se samog Krista koji ga je postavio na čelo svoje Crkve. No, njegova vlast ima i svoja ograničenja.

ON JE, NAIME NAMJESNIK KRISTOV, A NE VLASNIK CRKVE I KRISTU ĆE KAO TAKAV POLAGATI RAČUN ZA OBAVLJANJE SLUŽBE KOJU OBNAŠA.

Svi, jasno imamo svoju odgovornost za koju ćemo polagati račun, ali papa u Crkvi ima najveću odgovornost i zato će se od njega i najviše tražiti.

To ujedno znači i da poslušnost vjernika prema papi ima svoje granice. KATOLICI SU GA DUŽNI SLIJEDITI DOK JE VJERAN KRISTU, A AKO U NEČEM ODSTUPI OD ONOGA ŠTO TRAŽI KRIST, DUŽNI SU TO PREPOZNATI I NE SLIJEDITI GA U TOME.

Krist je Glava Crkve, kaže sveti Pavao. Krist kao Bog može postojati  i postojao je i bez Crkve međutim, za nas na zemlji, Krist je htio da se mi ne možemo spasiti ni bez Njega – Glave, ni bez Crkve – tijela.

Jedan od naslova pape je i „sluga slugu Božjih“ što ukazuje da njegova vlast mora biti u znaku služenja, a ne smije se nikad izroditi u tiraniju. ON kao i svi biskupi i prezbiteri posvećuje Crkvu ne kao gospodari baštine, nego kao uzori stada, kako kaže Petar u svojoj poslanici.

CRKVENI POGLAVAR

Osim što je Kristov namjesnik papa je i CRKVENI POGLAVAR. Katekizam kaže: „Božji zakon povjeren Crkvi vjernicima se naviješta kao put Života i Istine. Stoga vjernici imaju pravo da budu poučeni o spasonosnim božanskim zapovijedima, koje pročišćuju prosudbu te po milosti ozdravljaju ranjeni ljudski um. Dužnost im je da opslužuju zakone i odredbe što ih izdaje zakonita Crkvena vlast. Takve odluke, pa makar bile disciplinarne, zahtijevaju poučljivost u ljubavi. (KKC 2037)

Očito je, dakle, Crkvi povjeren Božji zakon kako bi ga naviještala, a vjernici imaju pravo biti u njemu poučeni kako bi im to omogućilo snalaženje u svijetu i olakšalo spasenje. Crkvene odredbe, pa i kad su samo disciplinske naravi, ne mogu biti u protivnosti sa Božjim zakonom, nego su njegova izvedenica, vjernici su dužni obdržavati sa poučljivosti i u ljubavi.

Evo jedan primjer iz povijesti.

Papa Klement XIV, pod političkim pritiskom, i bez utemeljenih vjerskih i moralnih razloga, ukinuo je isusovački red koji je tada imao 23 000 članova. I oni su ga poslušali, jer iako su pobude bile loše to je spadalo na njegovu vlast i nije bilo grijeh. Nakon što su isusovačkog generalu Ricciu pročitali upitali su ga prihvaća li to, a on je odgovorio: „Što papa odredi mora svakome biti sveto. Njegove privole tu nipošto ne treba.“ Isusovcima bi zabranjeno obavljati bilo kakvu funkciju do daljnje naredbe. Odmah sutradan general Ricci biva odveden na engleski kolegij i tamo zatvoren. Osam dana nisu smjeli isusovci iz kuća dok im se ne naprave odjela svjetovnih svećenika. Biskupima crkvene države biva zabranjeno davati isusovcima dopuštenja za katehezu i druge crkvene funkcije. Tadašnji isusovci, ako su bili zaređeni za svećenike, mogli su prijeći u dijecezanski red ili u neki drugi red i tako obavljati svećeničku službu. No, oni isusovci, posebno stari i bolesni koji nisu uspjeli naći neko zaposlenje našli su se u nezavidnoj situaciji. Mnogi su doslovno umirali od gladi. Ivan Jager, isusovac koji piše o toj temi kaže: Nije moguće zamisliti koliku je štetu nanijela pasivnost 12 000 svećenika kojima nije manjkalo ni revnosti ni znanja. Koliku je štetu nanio katoličkom školstvu manjak od 15 000 učitelja koji su vodili preko 800 škola svih vrsta. A tek u misijama? Tu je zavladalo grozno rasulo i pustoš. U Aziji nije bilo nasljednika. Novicijati rastjerani, nisu više slali novih i svježih radnika. Na pitanje: „Kako je Gospodin dopustio toliku nepravdu i štetu?“ Ivan Jager kaže: „Gospodina Boga više slavi naše trpljenje nego sav naš rad. Krist je zapravo svojom mukom i smrću otkupio svijet. Družbi Isusovoj najveća je slava što smije biti dionicom imena nego i križa svojega kralja i vođe.“

Imamo i slučaj svetog Alfonsa Marije Liguorija:

Koji je već u poodmakloj dobi od 83 godine bio oklevetan od jednog svog redovnika. Papa ga je smijenio sa mjesta poglavara i istjerao ga iz družbe koju je on osnovao. Sveti starac je pred oltarom molio: „Papa ima pravo. Tako on hoće, tako hoće Bog. Pred smrt pape došao je u bilokaciji kod njegove samrtničke postelje i asistirao mu je u prijelazu u vječni život.

Ovo su primjeri prihvaćanja velikih žrtvi i nepravdi, ali koji ne uključuju nikakvo prihvaćanje grijeha.

Kad bi papa tražio od ovih istih DA SAGRIJEŠE PROTIV NEKIH OD DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI ne bi ga poslušali – jer bi znali da je to PROTIV BOŽJE BOLJE I DA TO NITKO OD NJIH NE MOŽE TRAŽITI.

Jedan teolog piše: „Kao zakonodavac papa je vezan božanskim pravom koje mu nameće da koristi papinsku moć samo u svrhu izgradnje Crkve. Prema misli sv. Pavla u Korinćanima u drugoj poslanici: Gospodin nam je dao moć za vašu izgradnju, a ne za vašu propast.

DRŽAVNIK

Uza sve papa je i državnik iako jedne od najmanjih država na svijetu i kao takav ima političku službu i odgovornost. U tome može i mora donositi političke odluke u kojima vjernici mogu imati svoja drugačija mišljenja.

Papa Pavao VI je 9. ožujka 1971. primio u službeni državni posjet komunističkog diktatora Josipa Broza Tita koji je izvršio genocid nad našim narodom i tom prigodom dao mu odlikovanje. To je politički čin koji se može razumjeti nastojanjem da se olakša život katolicima pod komunizmom u Jugoslaviji i drugdje, ali sa kojim se vjernici, a pogotovo žrtve komunizma, nisu dužni slagati. Štoviše, mogu biti i protiv. Drugi primjer je okončan proces za proglašenje svetim kardinala Stepinca, a papa ga ne proglašava svetim, iako samo to nedostaje – iz čisto političkih razloga, odnosno da se ne zamjeri Srpskoj pravoslavnoj Crkvi koja, kako znamo, ne podnosi Stepinca i koja sve Srbe u Jasenovcu proglašava mučenicima, pa i one koji nisu kršteni.

Treće, migranti su ne samo humanitarno nego i političko pitanje o kojemu stoga imamo pravo na svoje mišljenje koje može biti drugačije od papina bez ikakva osjećaja krivice.

 Sveta Katarina Sijenska je posebno voljela Svetog Oca i zvala ga Slatki Krist na zemlji. ali jednako tako ga je znala koriti, ispravljati i koriti posebno u njegovoj podložnosti francuskom kralju za vrijeme Avignonskog sužanjstva. I njenoj jakosti možemo zahvaliti to što se papa vratio u Rim i napustio Francusku.

ČOVJEK

Papa je i čovjek, a to kao da se zaboravlja. Aleksandar VI Borgia je papa poznat po nepotizmu te raskošnom i nemoralnom osobnom životu koji je bio na sablazan mnogima. Logično da su vjernici znali i tada i sada odvajati osobni život od službe, kao što to odvajaju i kod svojih svećenika.

Uostalom i Krist je na to upozorio kad je pozvao da se čini ono što farizeji ispravno naučavaju a ne nasljeduje njihov krivi život. Na taj način vjernici se nisu poveli za sablažnjivim primjerom i sačuvali su vjeru.

Stefano Maneli piše: Ni jedan papa i nijedan svetac nije nikad bio bezgrešan, odnosno imun na bilo koji grijeh. Naslovi: „Sveti Otac“ ili „Svetosti“- to ne opovrgavaju jer se odnose na posebnu Kristovu prisutnost u Kristovu namjesniku koja je uvijek sveta i bezgrešna unatoč papinih ljudskih slabosti.

Evo ovdje smo vidjeli kako možemo razlikovati papino djelovanje kao čovjeka, državnika, Kristova namjesnika i poglavara Crkve. Međutim možemo napraviti razliku i u njegovu naučavanju.

U prvom redu nezabludivost. (…)

Korizma – vrijeme pokore

GRIJEH je UVREDA Bogu, a za uvredu se zaslužuje KAZNA. POKORA činimo da nadoknadimo za počinjenu štetu.

Da bismo bolje razumjeli značenje pokore i pokore, moramo shvatiti što se događa kada griješimo. A događaju se dvije stvari:

• Prvo: Grijehom počinjamo uvredu Bogu i krivi smo zbog samovolje koja nas je natjerala na grijeh. Postajemo više ili manje udaljeni od Boga, ovisno o težini našeg grijeha.
• Drugo: Zaslužujemo kaznu za nered koji smo uzrokovali svojim grešnim ponašanjem. Postajemo više ili manje podložni trpljenju i boli, opet ovisno o tome koliko smo ozbiljno pogriješili.

U skladu s tim, lakše možemo vidjeti značenje pokore i pokore.

• Pokora je pokajanje koje mora postojati kako bi se uklonila krivnja ili se ponovno uspostavili u Božjem prijateljstvu.
• Zadovoljština je bol koju trebamo podnijeti kako bismo nadoknadimo štetu koju smo nanijeli grijehom.

Božanska logika je jednostavna. Ili ćemo se kajati i popraviti jer to želimo, dok imamo vremena, ili ćemo preko svoje volje zbog posljedica svojih grijeha trpjeti u narednom životu.

Pokora i zadovoljština u apsolutno potrebni ako se želi postići BOŽJA PRAVDA, nakon što smo uvrijedili neizmjerno Dobrog, Svemogućeg Boga, našeg Oca i Stvoritelja.

Nakon što smo sagriješili Bog od nas ima pravo tražiti VIŠE nego da nismo sagriješili.

Sagriješili smo jer smo okrenuli  svoju volju prema sebi. Sada se moramo nadoknaditi svojom nesebičnom ljubavlju prema Bogu.  Nismo ga voljeli, pa mu sada dugujemo više ljubavi nego što bi bili dužni da Ga nismo uvrijedili.

Zadovoljština je u tomu da se podvrgnemo boli kako bismo poništili štetu koju smo počinili.

Bog je milosrdan. No, Bog je i pravedan.

Božja Pravda zahtjeva da se nadoknadi za počinjenu štetu.

Dao nam je slobodnu volju, ali ako tu darovanu slobodu zlo-upotrijebimo onda za to treba nadoknaditi: vratiti Bogu dužnu ljubav i popraviti nastalu štetu.

I to ne samo das mo odgovorni za svoje grijehe, nego i za grijehe drugih članova otajstvenog tijela Kristova, Crkve. Svi smo mi međusobno povezani. Kad boli jedan dio tijela, boli cijelo tijelo.

Pozvani smo stoga činiti pokoru ne samo zbog svojih grijeha, nego i zbog grijeha drugih. I ne samo za grijehe Crkve, nego i grijehe cijelog ljudskog roda. (!!!)

Isus jednom prilikom reče: “Ako se ne obratite, svi ćete isto propasti!”

Kad je Petar u svojoj prvoj propovijedi ukorio židove zbog grijeha i kad su pitali što trebamo činiti, naredio im je da se obrate. “Obratite se…” I obratitli su se. I krstili se.

I poruka Gospe Fatimske grešnom svijetu u naše dane može se sažeti u jednu rečenicu:  “Činite pokoru!”

Bog se ne šali. Vrijeđati Boga ne može proći nekažnjeno. On upozorava da je potrebna pokora. Ne može se zanemarivati volja Boga svemogućega i očekivati da će Bog sve zanemariti, kao da se ništa nije dogodilo.

Nadoknaditi za grijehe možemo na ovom svijetu, dragovoljno. Ili nevoljko na drugom svijetu, kao Božju kaznu.

Pokoru i zadovoljštinu treba činiti ne samo zbog onoga što smo osobno učinili pogrešno. To je i za svu oholost i požudu, za svu okrutnost i pohlepu, za svu zavist i lijenost i proždrljivost ljudske obitelji koja grijehom vrijeđa Boga.

Bog je milosrdan. Zapravo, Isus Krist je utjelovljenje božanskog milosrđa. Ali Božje milosrđe je uvjetno. Ako se pokajemo. I ako činimo pokoru.

usp: The real Presence

Isus i drugi pastiri

Isus u svom javno djelovanju propovijeda, ozdravlja, čini čudesa. U ovom događaju kreće od toga da je vidio silan svijet. Nisu se okupili tek tako. Imali su oni i druge učitelje, ali hrle Isusu ne zato što trebaju ozdravljenje nego zato jer su kao ovce bez pastira. Oni imaju pastire formalno, ali su zakazali, ne daju ovcaa ono što treba, ponašaju se kao najamnici i ovcama škode. I ti pastiri ne mogu se mjeriti sa Isusom. To je druga razlika. Jasno im je da im je Bog potreban. I kad čovjek u svom životu ostane bez Boga, vez vjere, osjeća se izgubljen, ne zna kako dalje. Neki izgube i nadu. I kako dalje?

Nije dovoljno biti sit i zdrav. Prije svega važno je – ZDRAVLJE DUŠE

Ne  živi čovjek samo o kruhu. Nije dovoljno biti sit i zdrav. Znamo da i Švicarska spada u najbogatije zemlje Zapadnog svijeta pa opet ima najveći postotak samoubojstava. Nije dakle najvažnije biti sit i zdrav, nego je najvažnije da DUŠA BUDE ZDRAVA, na mjestu. To može dati samo BOG. Isus kaže: Tražite najprije Kraljevstvo Božje i sve drugo će vam se nadodati. Okrenimo redosljed prioriteta. Svjesno ili nesvjesno živimo po diktatima ovoga svijeta: dugo školovanje, karijera, briga za sebe, za potomstvo, za ovo i ono, a nikad vremena za Boga! I duša se tada osjeća gladna, napuštena i zapuštena. U takvoj situaciji kad čovjek ne može dalje, čovjek se preda, sve se raspada,… Visoku standardi (život u Njemačkoj, u inozemstvu…) nije garancija sreće. Ako nema Boga i povezanosti s Bogom a za što se treba boriti svaki dan, kroz molitu svakodnevnu, ne može se nositi taj teret koji nam svijet nameće i čovjek pada. Ali ne kao što Isus pada pod križem. Čovjek ne vidi smisao zašto mu se to događa. I bol je nekad izlaz. Mnogi se razbole jer im je dosta. A bolest duše je najopasnija.

Isus se brine za ljude i čini pravo čudo

Kad su ljudi u miru s Bogom onda u miru prelaze u drugi svijet. Onda i najveće izazove nose drugačije.  Isus vidi potrebe duše. Daje im pouke da im vrati nadu da izbavi narod od očaja i osposobi ih za borbu. Oni su došli iz daleka, ako su išli dan hoda to je ožda 20-30 km, i sad ne traje ta pouka 10 minuta kao što se propuča da traje propovijed, već jeda sat, dva sata, jer za neke to je jedina prilika… Isus to zna i govori. Djeca u školi stoje po 5-6 sati… a evo i oni su ovde stali i nije im bilo dugo. Znali su da im je to hrana do kraja života i vrednovali su taj treutak. No, prošlo je vrijeme, kasno je, ljudi su bez hrane, trebaju misliti na tijelo. Prva briga je za dušu, a onda za tijelo. Svi koji su ga slušali ostali su puni povjerenja. Isus skrbi za to. Ako je tu 5000 muškaraca, ne računajući žene i djecu, onda ih je ukupno moglo biti 15-20 000. Kao na jednom stadionu. S onim što se ima – što se može? Što se može s 5 kruhova i 2 ribe? Ali Isus traži da daju što imaju i njihovo pouzdanje je nagrađeno.

Čudo umnažanja kruha kao priprema na čudo euharistije

Ne treba taj događaj (Isus hrani mnoštvo) shvaćati samo slikovito, kao da je to bila samo metafora. Tako neki protestantski egzegete niječu da se tu radi o čudu. Pet kruhova i dvije ribe – to se namnožilo i nahranilo oko 15 000 ljudi – to je ČUDO! I to je priprema na ČUDO EUHARISTIJE, koja nije samo simbolika Posljednje večere. Mogli smo se toga sjećati i u kući, za ručkom i večerom, ali nije to poanta. Poanta je da se tu uprisutnjuje ona ISTA ŽRTVA kad je Isus umro na križu u patnjama. Jedna jedina žrtva uprisutnjuje se svaki put u pretvorbi. OLTAR – je žrtvenik. Nije to stol. Kuhinjski stol nije žrtvenik. Pravi žrtvenik je od kamena.

Zato je za nas kršane ovo čudo umnažnaja kruha jedna priprema na euharistijsko čudo. Ako Bog može umnažati kruh kada je to potrebno isto tako može učiniti i ovo DRUGO ČUDO –  to je  da se kruh promijeni u svojoj biti i da POSTANE TIJELO I KRV KRISTOVA. I to imamo u pričesti, njegovo tijelo i njegovo božanstvo je tu, hranimo se Bogom.

Grijeh se ne smije ohrabrivati

Stoga, ne možemo dozvoliti svakakva ponašanja na pričesti. Prva stvar na pričest se može ići svakako, ne može se ići u smrtnom grijehu. Jer to je onda svetogrdna pričest, na propast. Svetogrdna pričest je dvostruko zlo. Ne ići na pričest ako se nismo ispovijedili i ako nismo slobodni od teškog grijeha. Za svetu misu se treba i pripremiti, a onda i zahvaliti. (Jedan primjer bratske opomene u bogosloviji…) Djeca znaju u crkvu doći sa žvakom, ljeti neki dolaze polugoli, muški u kratkim hlačama, žene u majicama na špaline,… po savjesti ne možemo im dati svetu pričest (!). (Primjer kad na pričest dolazi tako neprimjereno obučena… reći ispod glasa, bez da se ponizi, … )  Ne živi se od forme, nego od bitnog. Forma mora biti prilagođena bitnom.

Svatko od nas će odgovarati Bogu za ono što čini. I svećenik će odgovarati i svi mi imamo pravo na priziv savjesti. Nitko od nas ne može tražit ono što je protiv naše savjesti. Tu prestaje poslušnost. Jer ostaje samo poslušnost Bogu. I Isusovi učenici nisu popuštali, jer „treba više ugađati Bogu, a ne ljudima“,. Kad se traži što se ima pravo tražit dužni su slušat, ali ako je nešto protiv Bože Riječi onda ne. Treba odbiti poslušnost. I ne samo da se treba prizvati na savjest nego treba i pružiti aktivan otpor. Ako i treba ljubiti grešnika treba se boriti protiv grijeha, ne ohrabrivat ga, borit se protiv njega, na razne načine, ali ne možemo dopuštati grijehu da se širi i biti njegovi pokrovitelji.

Svoje tegobe možemo prikazati Bogu, a on onda to može upotrijebiti na razne načine

Čudo umnažanja kruha – Sastavni dio Isusova djelovanja je i činjenica da je činio čuda. Mnogi su mu dolazili, ali nisu svi ozdravili, bolesti je bilo prije i poslije. To je posljedica pada i nakon prvog grijeha ljudska narav je takva da traži izbjeći tegobe, ali treba tražit kako da te tegobe okrene na dobro, kako to prikazat Bogu i preobraćat se, jer „onom koji Boga ljubi Bog sve okreće na dobro!“ . Preko boli mučenici su dopuštali da mogu spašavati druge,… Možemo davati zadovoljštinu za svoje grijehe, za duše u čistilištu, … Bog to može iskoristiti na razne načine. Samo treba dati Bogu da On upravlja. Trebamo znati da sve ovisi o Njemu, a opet činiti sve što možemo da ustrajemo. Neka nam Bogorodica bude u pomoći.

Ne mislite da sam došao ukinuti
Zakon ili Proroke.
Nisam došao ukinuti nego ispuniti.   17

Zaista, kažem vam, dok neba i zemlje bude,
ne, ni jedno slovce,
ni jedan potezić iz Zakona
neće proći, dok se sve ne zbude.   18

Tko dakle ukine i jednu
pa i najmanju zapovijed od tih
i tako nauči ljude,
u Kraljevstvu nebeskom
bit će najmanji od svih.  19

A tko ih bude vršio
i druge učio, da znaju,
taj će biti velik u Kraljevstvu nebeskom,
u raju.          19
 
Ne bude li pravednost u vas
veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja,
ne nećete ući u kraljevstvo nebesko! 20           ,
-kaže Isus, Spas.

 
“Čuli ste da je rečeno starima:
Ne ubij! “ Tko ubije
bit će podvrgnut sudskim zakonima.  21

A ja vam kažem:
-I tu novost zbori Isus, Put:
svaki koji se srdi na brata svoga
bit će sudu podvrgnut.

A tko bratu rekne: “Glupane!”
bit će podvrgnut Vijeću!
(Govori Isus narodu svomu)
A tko reče “Luđače!”
bit će podvrgnut ognju paklenomu”. 22
 
Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik
pa se ondje sjetiš
da protiv tebe nešto ima brat tvoj 23
ostavi dar ondje pred žrtvenikom,
idi i najprije se izmiri s bratom,
a onda dođi i prinesi dar svoj.” 24

Nagodi se brzo s protivnikom
dok si još s njim na putu,
da te protivnik sucu ne preda
a sudac tamničaru,
pa da te ne bace u tamnicu. 25
Zaista, kažem ti, nećeš izići odande
dok ne isplatiš
i posljednju kovanicu “ 26

 
Čuli ste da je rečeno:
Ne čini preljuba! 27
(Takav Zakon je bio)
A ja vam kažem:
Tko god s požudom pogleda ženu,
već je s njome preljub u srcu učinio. 28

Ako te desno oko sablažnjava,
iskopaj ga i baci od sebe,
(Koliko prezire grijeh do znanja je dao!)
Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova,
nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. 29

Ako te desnica tvoja sablažnjava
odsijeci je i baci od sebe
(da Zakon Božji ne krši).
Ta bolje ti je da ti propadne jedan od udova
nego da ti cijelo tijelo u paklu završi. 30

Rečeno je također:
Tko svoju ženu otpušta
neka joj otpusnicu da. 31

Al u Zakon nov On ih sada vodi:
Tko god svoju ženu otpušta
– osim zbog bludništva –
Na preljub je navodi. 32

I tko se god otpuštenom oženi,
preljub čini!” – Isus dodaje
I to je Riječ Božja,
koja traje.  33

Ne zaklinji se krivo!

– čuli ste još da je rečeno starima:

nego izvrši Gospodinu zakletvu
ako tko zakletvu kakvu ima. 33
A ja vam kažem:
(I to je odraz Božje volje!)
Ne kunite se nikako!
Ni nebom, jer je Božje prijestolje. 34

Ni zemljom
jer je podnožje za noge njegove
Ni Jeruzalemom,
jer je grad Kralja velikoga!
(Riječi su za njih nove) 35

Ni svojom se glavom ne zaklinji
(Isus Govori kao Onaj
tko je Zakonu na čelu)
jer ni jednu vlas ne možeš
učiniti crnu ili bijelu. 36

Vaša riječ neka bude:
Da, da – ne, ne!
(Riječ je Isusa, Boga)
Što je više od toga,
dolazi od Zloga.” 37

Čuli ste da je rečeno:
Oko za oko, zub za zub! 38
A ja vam kažem:
Zlomu se ne opirite
Naprotiv, pljusne li te tko
po desnom obrazu,
i drugi mu okrenite. 39

Onomu tko bi se htio
s tobom parničiti
da bi dobio
tvoju haljinu donju
prepusti mu i gornju. 40

Ako te tko prisiljava čime
da ideš jednu milju
ti dvije pođi s njime. 41

Tko od tebe što zaište podaj mu!
I ne okreni se od onoga
tko se tvome nada zajmu.  42

Čuli ste da je rečeno:
“Ljubi svoga bližnjega,
a neprijatelja mrzite.” 43
A ja vam kažem:
Ljubite neprijatelje,
i za one koji vas progone – molite. 44

Da budete sinovi Oca
koji je na nebesima,
jer on daje da sunce njegovo izlazi
nad zlima i dobrima
i da kiša pada pravednicima
i nepravednicima. 45

Kakva li vam plaća
ako volite samo one koji vole vas?
Zar to isto ne čine i carinici? 46
– pita Isus, Spas.

 
I kaza im još
Sin Onog sa Visine:     
Ako pozdravljate samo braću,
što osobito činite?
Zar to isto i pogani ne čine?  47

Budite dakle savršeni!
Isus poziva –
kao što je savršen
Otac vas nebeski 48
– Riječ je Božja, živa.

(Prema Mt 5,17-48)

…
Zakon Božji jednom davno je dan
petnaest stoljeća prije Krista,
Na Sinaju, Božjom rukom napisan.

Mojsije je tad Zakon Izraelu dao,
U ime Onog koji Jest
među njima je stao.

I svaki dobar židov Zakon je poštivao
Dobro su znali da je po Zakonu tom
Bog  među njima prebivao.

A sad ko Mojsije novi, Isus tu stade
I kao onaj koji ima Vlast
Nove Riječi Zakona im dade.

A ja vam kažem! – Riječ Njegova zvoni.
Al tko je taj što nastupa s tom vlašću?
Tko li je taj? S pravom pitaju se oni.

On je Onaj koji Jest. Prije Abrahama.
Tako im je rekao jednom zgodom,
Želeć da znaju da tu imaju  Boga sama.

On je Onaj koji novi narod tvori:
Crkvu. Zajednicu onih što ih šalje
da djelom i riječju o Njemu zbori.

On je Alfa I Omega, početak i kraj,
i nitko poslije njega ne može doći
i po svojoj volji mijenjat Zakon taj.

Tko bi od ljudi mogao reći, a da ne laže:
“Mijenja se zakon o rastavi i preljubu…,
Čuli ste da je rečeno, a ja vam kažem…”

Tko bi to mogao, a ne biti protiv Krista?
Kakav vladar na zemlji ima tu moć?
Zar nauka Crkve nije o tom uvijek ista?

Jedino Onaj za kog Isus nije Bog.
Jedino onaj tko sebi uzima za pravo
da kroji novi zakon, slušajući Zlog.

I pastiri se u učenju počinju razdvajati:
jedni se drže stalnog nauka Crkve
a drugi žele uz modernost stajati.

I zbunjenost vlada, ne baš mala,
ko da Crkva nije o dobru i zlu
nikad jasan nauk dala.

Isus je Onaj koji Jest. On Živi.
Uz njegov nauk stajat treba
da nas ne zavedu nauci krivi.

Isusov nauk nije lagan. On to zna.
I mi znamo da sve to nije lako,
al On nam sebe za uzor da.

On nam sebe ko hranu daje
u žrtvi na oltarima svijeta
gdje Kalvarija i danas traje.

On, koji je bio i koji Jest,
Sebe nam daje za pomoć.
Živ je. I to je Radosna vijest.
(……nastavit će se)

c) AIDS

Svjetska je javnost s pravom zabrinuta zbog pojave ove epidemije koja se očito nezaustavljivo širi jer sve do danas za nju nije nađen lijek.

Tema AIDS-a usko je povezana sa čistoćom. Prije svega zato jer se zaraza najčešće prenosi seksualnim odnosom. Velik udio pri tome imaju homoseksualni kontakti, ali ima sve više slučajeva u kojima se zaraza prenosi heteroseksualnim odnosom. Znatno je manje zaraza među supružnicima koji se čvrsto drže bračne vjernosti.

Kad analiziramo podatke koji su nam danas na raspolaganju možemo zaključiti  da su bračna vjernost i čistoća najučinkovitije prepreke protiv širenja AIDS-a.

Treba reći i da širenju AIDS-a najviše pridonosi neuredan, nečist i prije svega istospolni seksualni život.

S bolom moramo konstatirati da se borba protiv AIDS-a usredotočuje prije svega na podjelu i uporabu kondoma, čime se propagira  „siguran seks“. Pritom se ni u najmanjoj mjeri ne ulazi u moralnu procjenu spolnog odnosa niti se ukazuje na nemali postotak slučajeva u kojima ti potpuno mehanički elementi zakazuju pa se ljudi dovode u zabludu.

U permisivnom društvu smatra se da se „odgoj“ sastoji od izbjegavanja rizika a nitko se ne pita o načinu izbjegavanja rizika niti o moralnosti sredstava koja se koriste. Čovjek bi pomislio kako je „siguran seks“ najvažniji kriterij a riječ je u ovom slučaju o istoznačnici s pojmom „siguran grijeh“.

Sve dok ne počnemo inzistirati na važnosti čista načina života pri suzbijanju AIDS-a, ta se pošast neće moći ispravno procijeniti.

d) Rastava braka

Sigurno bismo stvari grubo pojednostavnili kad bismo ustvrdili da je neuspjeh bračne zajednice nešto što uvijek i isključivo možemo svesti na nekorektno seksualno ponašanje jednog od supružnika. S druge strane, zbog očita nepoznavanja zbilje, moglo bi se tvrditi da ponašanje koje je suprotno čistoći neznatno utječe ili uopće ne utječe na propast braka. Propast bračne zajednice obično je rezultat više čindbenika no važnu ulogu pripisujem nedostatku seksualnog samosvladavanja. Postoje neuredni seksualni predbračni oblici ponašanja koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore, osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje. Ono se opisuje kao „bećarsko“ umjesto da se smatra uvredom Boga, a i  ljudske prirode.

Kad se među supružnicima dogodi slom koji se više ne može zaliječiti, otvara se novo područje za čistoću: vjernost prema partneru od kojeg smo razdvojeni, a koji možda nosi znatan dio odgovornosti koju teško mogu razumijeti oni koji u braku vide samo ugovor o suživotu dok,

kako se kaže „ljubav traje“.

e) „Odgoj za ispravan odnos prema seksualnosti“

Ova tema je na dnevnom redu otkad je Ministarstvo odgoja i obrazovanja o njoj izdalo dvije publikacije. U dokumentima se navodno težilo tomu da se nađe „najmanji zajednički nazivnik“, ali vrijednost ponuđena sadržaja ne smatramo prikladnim za stjecanje orjentacije upravo zato jer ga je njihov „pluralizam“ spriječio da za ishodište uzme objektivni moral.

Prvi dokument govori o „seksualnom odgoju“, dakle o dvoznačnom izrazu, koji je u drugom izdanju zamijenjen pojmom „odgoj koji se tiče seksualnosti“, što zasigurno bolje zvuči. Pa ipak se ni u prvom ni u drugom izdanju ne spominje čistoća u kontekstu seksualnosti i spolnosti kao ponašanje koji se pristoji zrelom muškarcu i zreloj ženi.

Bez osnova jedne ispravne antropologije odgoj nije moguć. Kad se ne zna što je čovjek, što mu je cilj i smisao života i djelovanja, ne može se izgraditi projekt odgoja. Jedna istinska ljudska antropologija ne počiva isključivo na sociološkim statistikama ili psihološkim zapažanjima nego mora bezuvjetno uključiti i odgoj u seksualnom području, koji naravno ovisi o cjelokupnoj čovjekovoj slici, njegovoj prirodi, cilju i djelovanju.

Drugi tekst je važan prije svega zato jer obitelji i svakoj odgojnoj ustanovi priznaje autonomno pravo da odredi programske sadržaje odgoja na tom području. U cjelovitu odgoju važno mjesto zasigurno zauzima odgoj za čistoću.

f) Godina obitelji

Ujedinjeni narodi i Katolička Crkva proglasili su 1994. „godinom obitelji“. Tijekom te godine Crkva poduzima velike napore kako bi ojačala kršćansku obitelj i kako bi svaki dom postao ono što treba biti prema Božjem planu punom ljubavi, izvorom istinske ljudske savršenosti.

Dio tih napora Crkve zacijelo će biti posvećen podukama o braku, o podrijetlu i osnovama obitelji, o pripremama za brak, o ispunjenu životu u obiteljskoj zajednici, o obitelji kao glavnom čindbeniku odgoja djece, o religioznoj prirodi obiteljske zbilje, o obiteljskim krizama itd.

Čistoća je izuzetno važan čimbenik u životu obitelji. Priprema za brak mora biti čista, međusobna ljubav supružnika mora biti čista a djeca moraju u obiteljskom okružju imati pretpostavke za odgoj u čistoći.

Ne želim nipošto tvrditi da je čistoća jedina sktrukturna sastavnica kršćanske obitelji. Ipak treba inzistirati na tome da je uz ostale sastavnice upravo ona jedan od njezinih nosivih stupova. Ostale sastavnice čine se bez nje nepostpunima i oslabljenima. Bez nje nedostaje im organska ljepota, vanjska i unutarnja harmonija osoba koje čine obiteljsku zajednicu.

Ozračje čistoće u jednoj obitelji dolazi do izražaja u dostojanstvu njeziih članova i nužna je pretpostvka za osjećaj Božje prisutnosti u toj osnovnoj zajednici „kućne Ckrve“. Obitelj je prikladno okružje za cjelovit odgoj djece kji nesumnjivo mora sadržavati i odgoj za čistoću.

Dosadašnja razmatranja ukazuju na cijeli niz činjenica i situacija koji razmatranje o čistoći ne čine samo primjerenim nego dapače nužnim. Problemi na koje ukazuju navedene činjenice neće se moći adekvatno riješiti ako se ne poduzmu napori za cjelovit odgoj čovjeka. A on uključuje odgoj koji dovodi do toga da se nauči i cijeni ponašanje u skladu sa čistoćom.

Iz pastirske poslanica kardinala Jorgea Medine Esteveza

koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu