Tek izašao “Zbornik radova Vojska Bezgrešne i masonerija” urednika fra Josipa Blaževića posvećen je Ivanu Mužiću, masonologu, koji je najviše pridonio rasvjetljavanju masonstva u Hrvatskoj, a izdao ga je Centar “Hrvatski Areopag” za međureligijski dijalog Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Prvi donosimo izvadak iz izvadak iz zbornika u kojem gdin IVAN Mužić otkriva korijene masonstva u Hrvatskoj

Nastajanje Tuđmanove države Hrvatske vezano je uz stranku nazvanu Hrvatska demokratska zajednica. Ona je najvećim dijelom tvorevina prvoboraca prvobitne Udbe, odnosno kasnije Službe državne sigurnosti, a Franjo Tuđman bio je njihov izbor za predsjednika stranke i predsjednika države. Početkom 1991. u antikomunističkom HDZ-u bilo je već 97 tisuća bivših hrvatskih komunista, dok je u SKH-SDP ostalo tek 15 posto dotadašnjeg članstva. (2) I tako su Hrvatskom nastavili vladati isti kadrovi koji su u obrani komunizma i Jugoslavije progonili i ubijali državotvorne Hrvate. Tuđmanovo shvaćanje pomirbene ideje rezultiralo je stvarnošću da su u novonastaloj državi Hrvatskoj bivši pripadnici jugoslavenskih obavještajnih službi stvorili paralelnu vlast. Udbaški kadrovi nametnuli su Tuđmanu pretvorbu i to na način koji je potpuno uništio hrvatsko gospodarstvo. (3)
Neki hrvatski emigranti vratili su se u Hrvatsku kao obavještajci jugoslavenskih ili stranih obavještajnih službi, a neki i kao članovi raznih okultnih društava. Nekadanji komunisti, posebno oni iz UDB-e, a neki dijelom i iz KOS-a, prihvatili su masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti.

Infiltracija masona u novu vlast, odnosno u samu vladajuću Hrvatsku demokratsku zajednicu, bila je ozbiljna zbog toga što je masonstvo nadnacionalna i strogo hijerarhijska tajna organizacija u kojoj su i masoni u Hrvatskoj, bez obzira na svoja osobna uvjerenja, prisiljeni slijediti političke direktive inozemnih masonskih središta. (4) Međunarodno masonstvo bilo je protiv stvaranja samostalne hrvatske države i zato je bilo moguće da se, uz jedinu iznimku masona Eugena Laxe, hrvatski masoni koji su formirali lože pod okriljem slobodnozidarskih struktura sa Zapada nisu ni najmanje pokušali angažirati na stvaranju samostalne države Hrvatske. Tuđman je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama. Masonski graditelji “novoga svjetskoga poretka” motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti.

Poslije Tuđmanove smrti na vlasti su se smjenjivala vodstva dviju vodećih stranaka (HDZ i SDP), u biti istoga političkog programa. Predstavnici tih stranačkih snaga u Hrvatskoj potjecali su velikim dijelom iz obitelji nehrvata, zatim od onih kojima je samo jedan roditelj bio Hrvat i naposljetku od potomaka jugounitarističkih i masonskih predaka.

Ratnici iz hrvatskog puka stvorili su i samo oni obranili suverenitet Hrvatske da bi ga zatim služinski mentalitet gotovo svih političara „za Judine škude“ rasprodao u bescjenje tako da od države nisu ostali ni „ostatci ostataka“.

Nadbiskup Frane Franić je ubrzo po nastajanju hrvatske države shvatio da su komunisti i masoni zavladali u novoj hrvatskoj državi. “Komunisti su infiltrirani u svim hrvatskim strankama bez obzira jesu li formalno pripadali komunistima… I ja se zaista čudim da se to i kod nas počelo nešto slična događati da neki katolici glasuju za neke stranke koje vode marksistički ateisti ili slobodni zidari.” (5)

Frane Franić umirovljen je 10. rujna 1988. godine, a subraća biskupi posve su zanemarili njegovo upozorenje iako su iz objavljenih podataka, posebno od Milana Simčića, upoznati da je međunarodno masonstvo bilo protivno stvaranju nezavisne države Hrvatske.

Odnos vrha Katoličke crkve u Hrvata prema masonskom čimbeniku u novostvorenoj državi Hrvatskoj navijestio je Živko Kustić u Glasu Koncila što je sa žalošću i savršeno točno interpretirao samo Dragoš Kalajić:

„Imajući u vidu da je masonerija vekovni neprijatelj hrišćanstva, veoma je potresna lektira poziva na kapitulaciju pred masonerijom, koji potiče od uticajnog katoličkog sveštenika i uglednika Živka Kustića: ‘Ali znam da posao mlade hrvatske demokracije ne smije biti borba protiv masonerije kao ni protiv ikoje javne ili tajne međunarodne snage. Ako je to društvo zaista toliko zločesto, neka mu se suprotstave veliki i jaki, a nama neka Bog da snage i mudrosti da oslobodimo i učvrstimo svoju malu, ali jedinu nam, Hrvatsku.‘ U navedenom savetu, upućenom hrvatskom vrhovništvu sa stranica ‘Globusa’ daleke 1991. godine, posebno je dirljiva glupost očekivanja da će mala Hrvatska biti pošteđena zlovolje i nasilja velikih i moćnih samo zato što je spremna da se pred njima bestidno prostre, sluganski pokorno, izdajući osnovna načela katoličke Crkve i etike.“ (6)

Masoni u Hrvatskoj lako su prepoznatljivi po zastupanju masonskog svjetonazora koji očituju kao ministri u vladi ili kao sabornici u Hrvatskom državnom saboru. Slobodni zidari izvan političkih struktura ne skrivaju posebno svoju pripadnost masonstvu. Tako je objavljen i podatak o tome kako je Tvrtko Jakovina bio „jamac“ profesoru Nevenu Budaku za prijem u ložu. (7)

Crkva u Hrvata nastavila je slijediti od Kustića najavljenu politiku šutnje o postojanju i djelovanju masonskog čimbenika u Hrvatskoj, što je vidljivo i iz sljedećeg primjera:

Ivan Mužić poslao je nadbiskupu Franji Kuhariću na mišljenje svoj tekst o odnosu Alojzija Stepinca prema masonstvu i on mu je 12. listopada 1998. godine ovako odgovorio:

„U današnjem kontekstu ljudi drugačije razmišljaju nego što su razmišljali u kontekstu povijesti koju je živio zagrebački nadbiskup A. Stepinac. Kad se kaže da je bio ‘opsjednut masonerijom’, to znači da je imao iracionalan stav, što nije istina. On je bio, na temelju činjenica i očitih postupaka i planova protiv Crkve, realni analitičar ideologije, a nazvati to ‘opsjednućem’ posve je krivo… Vaša studija ostavlja dojam da je sada važna tema odnos Nadbiskupa Stepinca, u kontekstu svoga vremena, prema masonima.“

Nadbiskup Kuharić živio je svetim životom, ali je iz ovih stilizacija očito bio neupućen u problematiku masonstva. Mužić mu je odgovorio pismom iz Splita dana 19. X. 1998. godine ovako:

„Poštovani gospodine Kardinale,

Velika Vam hvala na Vašem pismu od 12. listopada 1998… Iz moga teksta očito je da je tezu kako je Stepinac bio ‘opsjednut masonstvom’ prvi napisao (Ljubo) Boban, a da je danas zastupa Feral. Ja sam tu tezu izričito odbacio tvrdeći da je on u odnosu na problematiku masonstva bio realan i u tom smislu sam uputio na moju knjigu Masonstvo u Hrvata u kojoj je to detaljno obrazloženo… Što se tiče aktualnog masonstva, konkretno u nas, sigurno je da Tuđman nije mason. Što se tiče ostalih političkih prvaka, a posebno hadezeovaca – ‘zna se’. To zapravo svi znaju osim hrvatskih biskupa. Oni će shvatiti situaciju tek kad Tuđman ode sa političke scene…

Stepinac je bio u odnosu na masonstvo savršeno u pravu, a ono je danas aktualnije nego ikada u povijesti, posebno u Hrvata.“

Izvor: hkm.hr