Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor

Premda se sveti Franjo već odrekao svijeta, činio pokoru, izlagao preziru i ponizivao se, još je uvijek bio u svjetovnom odijelu. To je bio razlog da su mnogi mislili da mu se pomutila pamet, te su ga smatrali luđakom. I rođaci i stranci tjerali su ga od sebe, bacajući na njega blato i kamenje. On je svu ovu nepravdu i prezir podnosio kao da je gluh i nijem. Gospodin Bernardo, jedan od najplemenitijih, najbogatijih i najmudrijih u gradu, počeo je duboko razmišljati o Franjinu umijeću potpunog prezira svijeta, o njegovoj velikoj strpljivosti u nepravdama i nepoštivanju, te kako on uistinu već dvije godine podnosi prezir i omalovažavanje svakog čovjeka. I kako je uza sve to, kako se barem čini, sve čvršći i strpljiviji. Gospodin Bernardo počne o svemu tome razmišljati i reče u sebi: “Nije nikako moguće da ovaj Franjo ne bi bio pun velike Božje milosti!” Stoga on pozva svetog Franju da s njime te večeri večera i da bude kod njega. Sveti Franjo prihvati poziv da s njim večera i da kod njega spava. Tada odluči gospodin Bernardo u svom srcu da pomno i pažljivo promatra njegovu svetost. Naredi da mu se spremi krevet u njegovoj vlastitoj sobi, u kojoj je svake noći gorjela svijeća. Da sakrije svoju svetost, sveti Franjo, čim je ušao u sobu, baci se na krevet i pričini kao da spava. Nakon nekoliko časaka učini slično i gospodin Bernardo: legne i počne snažno hrkati kao da duboko spava. Kako je sveti Franjo mislio da gospodin Bernardo doista spava, ustade iz postelje i stade klečeći moliti; dignuo je ruke i oči prema nebu i govorio je s najvećom pobožnošću i žarom: “Bože moj, Bože moj!” Čitavu noć, sve do jutra, nije ništa drugo govorio, već je neprestano opetovao: “Bože moj…” i kod toga je gorko plakao. Dok je sveti Franjo to govorio, razmišljao je i divio se uzvišenosti Presvetoga Trojstva koje se odlučilo da svog ubogoga Franju postavi sredstvom spasa vlastite duše i duša drugih. Prosvijetljen proročkim duhom, vidio je unaprijed velika djela koja će Bog proizvesti po njemu i po njegovu Redu. Tada je razmišljao o svojoj nesposobnosti, vapio je i molio Boga da on svojim milosrđem i svemogućnošću, bez koje ljudska slabost ne može ništa, nadopuni i pripomogne dovršiti ono što on sam po sebi ne bi mogao. Gospodin Bernardo promatrao je kod svjetla svijeće pobožne kretnje svetog Franje te je pomno razmišljao o njegovim svetim riječima što ih je govorio. Ovo ga je dirnulo, a Duh Sveti mu je nadahnuo da promijeni svoj život. Kad je nastalo jutro, pozva svetog Franju i reče mu: “Brate Franjo, u svom sam srcu čvrsto odlučio ostaviti svijet i poslušati sve što mi zapovjediš.” Kad je sveti Franjo to čuo, razveselio se u duhu i rekao: “Gospodine Bernardo, ovo što govorite tako je veliko, divno i uzvišeno djelo, te nam valja iskati savjeta od našega Gospodina Isusa Krista i moliti ga, ako mu se svidi, da nam pokaže svoju volju i da nas nauči kako da to izvršimo. Zato pođimo u biskupsku crkvu, gdje se nalazi dobar svećenik, i zamolit ćemo ga za svetu misu. Ostat ćemo do Trećega časa i molit ćemo Boga da nam, pošto tri puta otvorimo misnu knjigu, pokaže put koji želi da izaberemo.” Gospodin Bernardo odgovori da mu se ovaj prijedlog sviđa.  I zaista, otiđoše u biskupiju. Pošto su pribivali misi i molitvi Trećeg časa, sveti Franjo zamoli svećenika da uzme misnu knjigu, da je blagoslovi znakom križa i otvori tri puta u Božje ime. Kad je prvi puta otvoriše, pokaza se izreka što ju je, prema Evanđelju, Krist rekao mladiću koji ga je pitao kako bi mogao postati savršenim: “Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što posjeduješ i podaj novac siromasima, onda dođi i slijedi me.” Kod drugog otvaranja naiđoše na riječi koje je Isus Krist rekao apostolima kad ih je poslao propovijedati: “Ništa ne uzimajte na put: ni štapa , ni torbe, ni kruha, ni novca.” Time ih je htio poučiti da sve svoje pouzdanje stave u Boga i da se sa svim svojim snagama dadu na propovijedanje Evanđelja. Kad su treći puta otvorili misal, naišli su na ove Kristove riječi: “Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, uzme svoj križ i slijedi me.” Tada reče sveti Franjo gospodinu Bernardu: “To je savjet što nam ga daje Krist. Pođi, dakle, i učini sve što si čuo. Neka bude blagoslovljen naš Gospodin Isus Krist koji se udostojao pokazati nam svoj evanđeoski put.” Čuvši to, gospodin Bernardo ode i proda sve što je imao, a toga je bilo vrlo mnogo. S velikom radošću razdijeli sve siromasima, udovicama, siročadi, hodočasnicima, samostanima i bolnicama. Kod toga mu je pomagao sveti Franjo vjerno i promišljeno. Kad je jedan čovjek, koji se zvao gospodin Silvestar, vidio kako sveti Franjo dijeli tolik novac siromasima iz ljubavi prema Bogu, obuze ga lakomost, te reče svetom Franji: “Još mi nisi potpuno isplatio kamenje koje si od mene kupio za popravak crkve. Budući da sad imaš novaca, plati mi.” Franjo se začudio njegovoj lakomosti. Ne htjede se s njim prepirati, već kao istiniti obdržavatelj Evanđelja izvadi iz pregače gospodina Bernarda pune šake novaca, dade ih gospodinu Silvestru govoreći: “Želiš li još više, dat ću ti.” Veseo i sretan otišao je gospodin Silvestar kući. Navečer je mislio o svom postupku te počeo sam sebe koriti zbog svoje lakomosti i razmišljao je o gorljivosti i žaru gospodina Bernarda i svetoga Franje. Tri je noći uzastopce dobio od Boga ovo viđenje: iz usta svetoga Franje izlazio je zlatan križ; gornji je vrh križa doticao nebo, a krakovi su se širili od istoka do zapada. Zbog toga viđenja i iz ljubavi prema Bogu on razdijeli sve što je posjedovao i posta manji brat. U redu je postigao veliku svetost i dobio milost da je mogao razgovarati s Bogom kao prijatelj s prijateljem, čega je bio sveti Franjo svjedokom, ne samo jednom već često puta. No o tome će biti kasnije govora. Gospodin Bernardo također je često dobivao slične milosti od Boga. On je padao u zanos dok je razmišljao o Bogu. Sveti je Franjo običavao govoriti da je Bernardo vrijedan svake časti, da je on osnovao Red, jer da je on prvi koji se bio odrekao svijeta ne zadržavši za sebe ništa, nego je sve dao Kristovim siromasima. Kad je već jednom prihvatio evanđeosko siromaštvo, sav se predao u ruke Raspetoga. Neka on od nas bude blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

/Cvjetići sv. Franje/