To je film koji je zaludio mnoge. Jednako kao i knjiga po kojoj je film napravljen zaludila mnoge i ljudi su spremni tu knjigu staviti odmah pored Biblije po nekakvom sustavu vrijednosti (koliko vrijedi Biblija toliko vrijedi i ta knjiga) Ako ste gledali film ako ste čitali knjigu onda ćete vidjeti kako je film emocionalan, kako je knjiga emocionalna, kako može dotaknuti svakoga od nas iznutra, jer na posljetku tko od nas nije patio. Svatko od nas je prošao kroz određene probleme. Možda su bile te naravi kao što je bio taj glavni lik u filmu, možda ne na istoj razini ali svjedno…

Zapravo knjiga me podsjeća na jednu drugu knjigu koja je bila napravljena prije 15 ak godina, možda malo više, Knjiga se zove “Razgovori s Bogom” koju je napisao jedan New age pisac Neale Donald Walsch. Tu vidimo jednoga ogorčenoga čovjeka, (slično kao i u kolibi), koji je imao određene probleme s Bogom, (slično kao i u kolibi), Bog se njemu objavljuje (i u jednom i u drugom slučaju), i onda mu govori kako treba živjeti, što treba napraviti u svom životu, koje promjene, koje istine treba prihvatiti. Ljudi su također i tu knjigu Razgovori s Bogom stavljali na tu razinu, kao i Bibliju, ili i još većoj vrijednosti. Ljudi su bili oduševljeni tom knjigom.

I u jednom i u drugom slučaju, obadvije knjige su New age literatura, kao što je i ovaj film New age literatura. To neće biti odmah jasno, jer ljudi nekako smatraju da je New age prihvatljiv. Možda ne po imenu, ali zašto ne bi ova knjiga bila dobra, zašto ne bi ovaj film bio dobar? … “kako se lijepe stvari govore u toj knjizi u tom filmu…”  To je nevjerojatno. Mi te lijepe stvari možemo prihvatiti. Ali problem nije u tih deset stvari i stvarno knjiga ima prekrasnih trenutaka. Ali problem je jedna stvar od tih deset koja je laž i u tom trenutku kad mi uzmemo tih devet savršenih istina i onda ćemo uzeti i tu jednu laž i sve skupa ćemo to pojesti i probaviti, i ako smijemo biti tako slikoviti, ostavit će posljedice na naš mentalni, emocionalni sustav...

Zato ćemo reći o Kolibi nekoliko stvari koje su problematične.

Vidimo glavnog junaka koji ima problema, koji je imao težak život, njegov otac je bio alkoholičar i zlostavljač, i on ima određenu netrpeljivost prema muškoj figuri Boga iako je on iznutra ok, dobar je koliko to možemo reći onako najopćenitije, ali on ima tu jednu gorčinu iznutra, tim više što je počinio taj jedan zločin kad je bio djete, je li bio prisiljen koliko je kriv to samo Bog zna, pravi Bog ne ovaj bog, ali činjenica je da je Mackenzie koji ima lijepu obitelj, ali nema sreće iznutra, i oni jedanput odu na jedan izlet, i kako su se stvari događale, neka osoba, neki čovjek je došao do njegove obitelji, oteo njegovu kćer, odveo ju o kolibu i tamo ju ubio. I od tog trenutka počinje prava radnja, Mackenzie se bori iznutra kako to prihvatiti, on ima ženu ima još i dvoje djece, … I jedan put on dobije pismo u poštanskom sandučiću, pismo je naslovljeno, (ispod tih nekoliko redaka): „stari“ jer je to ime koje je od milja koristila njegova žena za Boga i to je pismo koje je napisao sam Bog i dao ga Mackenziu, i kaže: vidimo se u kolibi, dođi u kolibu! I on se malo nećka, i u tom trenutku počinje njegov susret sa Trojedinim Bogom. Od tog trenutka Bog nudi Mackenziu određena objašnjenja, razloge zašto se sve događa, želi mu pomoći da on prebrodi tu svoju krizu. I dobro u redu je pomoći čovjeku, ali ono što je problem nije kriza u kojoj se Mackenzie nalazi nego problem je rješenje krize koje taj bog nudi Mackenziu. Jedan od tih problema je problem grijeha. Zapravo, prije nego što počnemo govoriti o tim problemima, teško je u toj knjizi naći nešto konkretno što je krivo, jer sam njegov nauk je da se ne želi zamjeriti nikome, taj bog voli sve ljude, sve narode, sve religije, ne diskriminira nikoga, njemu je sve jedno, sve jednako i onda kada je sve jednako, ne možeš sad reći: Aha to ne valja, to si krivo rekao, to nie dobro… tako da je teško na taj način pristupiti toj knjizi… Sam problem je s ovom knjigom kada se kaže da je svejedno, da se ne zamjeri nikom… Kršćanstvo, katolička Crkva se itekako zamjera ljudima, „diskriminira“, ite kako razlikuje, pogovoto razlikuje određene svjetonazore, određene ideologije, nisu sve ideologije iste, nisu svi svjetonazori isti, „neću diskriminirati između ljudi, svi ljudi su jednako vrijedni, sve ih je Bog stvorio, ali ću diskriminirati, između odbra i zla, između svjetla i tame, … Ova knjiga to ne čini, to je možemo reći – prvi problem.

Dalje, možemo spomenuti neki nauk o grijehu kojeg u biti i nema, jer „grijeha nema“… Kaže se da je grijeh dovoljna kazna čovjeku. Dakle, čovjek ne treba ići na ispovijed, ne treba se pokajati, ne treba tražiti oproštenje, ne treba ništa jer je grijeh… jer je grijeh sam sebi dovoljna kazna…  Tu ima očiti problem, jer uzmimo primjer… ako imamo osobu koja krade cijeli život, krade milione milone eura, dolara i na kraju umre kao bogataš sa 20 milijardi dolara i onda kada dođe pred vrata raja i onda kada dođe pred Boga kaže: „Evo ja sam cijeli život krao, zarađivao, dobro sam živio, … možda sad nemam pravo ići u raj zbog toga? A onda će u Bog iz kolibe  reći: „Kako ne? Grijeh je tebi bio dovoljna kazna, to što si se nakrao u životu je tebi dovoljna kazna“, a ovaj će reći: “Aha, dobro, živio sam kao car cijeli svoj život, pokrao sam puno, umro sam kao bogataš, aha… to je meni bila dovoljna kazna… dobro… može… idem u raj!“ Grijeh ne može sam sebi biti dovoljna kazna… Očito vidi nelogičnost…

(nastavak slijedi)

Izvor: facebook stranica – Obrana vjere; video: Koliba

Hraniti dušu nasiljem, golotinjom ili hororima i nije neka hrana, priznat će se, ali svjedno, baš kao što se ne pazi na zdravlje tijela i pije “Coca cola”, jede brza hrana, tako se ne pazi ni na hranu kojom hranimo dušu. A duša je za vječnost. Možda mislimo da je glavno na kraju  doći “makar do čistilišta” jer otud se može jedino u raj. Hm. A što kad bi stvarno znali kako je u čistilištu? Što ako je istina ono što kaže sv. padre Pio: “Bolje je provesti i cijeli zemaljski život u muci, nego jedan dan u čistilištu.” (!!!) Kako li je onda tek u paklu? …

A taj pakao (kojeg je Isus spominjao) danas se baš i ne spominje. Kao da ne postoji. Ne spominje se da stvarno postoji sotona, makar čujemo ljude (pa i “kršćane”) da jedni druge šalju “k vragu”…

Ako se za nešto lijepo, plemenito i dobro kaže da je predokus raja, onda bi se možda moglo reći da je ono ružno, zastrašujuće, nasilno, vulgarno, … predokus pakla.

U ljudima postoji kao nekakav instikt za vječni život. Bog nam je to dao. Tu želju da živimo za uvijek. I pisci i tvorci filmova su u svoja djela utkali tu ljudsku želju za vječnim. Ali i vrag tu ima svoje prste. Da bi nešto postalo traženo na tržištu mora biti većini primamljivo. I tako, Zlo se na razne načine progura prije nego Dobro.

A mladi, koji još kritički ne promišljaju o onom što gledaju, samo upijaju i truju dušu.

Zastajem kod horora. Što to ima u hororima da ih čini tako privlačnima? Što to ima privlačno u gledanju kako neki vampir pije ljudsku krv? Ili zabavno? Znamo da postoji sotona, da postoje sotonisti koji možda imaju i plašt kao vampiri, koji prinose i ljudske žrtve… ali – što to ima u vampirima da privače gledatelje …

Nastao je i film koji je toliko uljepšao lik vampira da je to mladima jako primamljivo, a naizgled čak i poučno. Vampir je zapravo postao zgodan momak, ne pije krv ljudi (nego životinja !), zaljubljuje su u tinejdžerku, cjeni djevičanstvo prije braka (!), a po malo uz tog krasnog lika i sama djevojka poželi biti – vampir… (Twilight)

Dok kršćani za ideal imaju konačno  jedinstvo duše s Bogom, ovdje se provlači ideja jedinstva sa vragom. Dok kršćani imaju za ideal suobličavanje Isusu (biti kao Isus…), ovdje je provlači ideja suobličavanja sotoni (biti kao “vampir..”)

…

Ako nam fali dobrih filmova, to je zato jer nam fali dobrih kršćana koji filmove rade. Ako nam fali dobrih, kršćanksih pisaca, to je zato jer nema dobrih kršćana koji pišu…

Bog je svakom dao neki talenat. I svakog će tražiti račun za darovane talente. Tražit će račun od ratara i ribara, od učenika i učitelja, od svećenika i laika, od domaćice i bankarice, od ministara i službenika,…

Tražit će račun i od onih koji filmove rade, ali tražit će račun i od nas za naše vrijeme koje smo na zemlji imali na raspolaganju da u ovom svijetu učinimo nešto za Njega. A što smo učinili – (do) danas? … 

Sv. Padre Pio svetac koji je nosio stigme, krvave i bolne Isusove rane kroz pedeset godina, … (Jedan je u nizu svetaca koji su i osjećali kako su i fizički bili s Isusom raspeti na križ, a on je među stigmatiziranima, poslije sv. Franje, valjda najpoznatiji)

njegove mise, na kojima se nije gledalo na sat, znale su trajati i po tri sata zbog njegove uronjenosti u Otajstvo koje se zbiva na oltaru…

bio je pod teretom istraživanja i zabrana od strane Crkve,  kojima se pokoravao

na ispovijed kod njega čekalo se u dugačkim redovima, a imao je dar čitanja savjesti… (Kod njega je u redu čekao i kasnije sv. papa Ivan Pavao II; a preporučio mu je u molitvu ženu koja je bolovala od tumora. Ta je žena vrlo ubrzo ozdravila)

Imao je i druge duhovne darove, kao viđenja i ekstaze

često je trpio napade sotone, ne samo preko napasti nego i fizički…

…
Pogledajte film. Nećete požaliti misleći da ste izgubili vrijeme… 

Profesor mu daje zadatak da dokaže svima da Bog postoji.

Sljedećih sati to je bio njegov zadatak. On je trebao braniti Boga koji kao da je stavljen na optuženičku klupu, a tužitelj je – profesor, ateist. Porota su studenti, koji sa zanimanjem prate što će se događati.

Student je učinio ono na što ga je savjest poticala. Branio je vjeru u živog Boga. I uspio obraniti. Porota – dvorana puna studenata polako je ustajala s “presudom”: – “BOG NIJE MRTAV!”

A što je bilo s profesorom, ateistom?

Na koncu života se pokajao…

…

Preporučam pogledati!