O tome u knjizi Rat protiv čovjeka, u poglavlju EUGENIKA I SMANJENJE PUČANSTVA – Antihumanizam na djelu – piše ddr sc Josip Mužić.

Na kanalu VJERNI BOGU možete poslušati poglavlje: „Zelena“ pseudoreligija, a ovdje je samo nekoliko citata:

22.4. proglašen je „Međunarodnim danom majke Zemlje, koji se obilježava u preko 150 zemalja. Tako dok najveći vjerski blagdani dobivaju sve manje prostora u javnosti, dotle novi „zeleni“ blagdani dobivaju sve više na važnosti. Zagovaratelji smanjenja pučanstva, borci za prava životinja i feministkinje, svi iz svojih motiva, složno vide u depopulaciji spasonosno rješenje za najveće svjetske probleme“

…

Michael Crichton, poznati američki pisac, u jednom je izlaganju održanom 2003. g ukazao na religioznu transformaciju ekološkog pokreta. Danas je jedna od najmoćnijih religija u Zapadnom svijetu – ekologija. Ekologija izgleda je religija koju izabiru urbani ateisti. Zašto kažem da je religija? Samo pogledajte vjerovanja. Ako pogledate pažljivo, vidjet ćete da je ekologija stvarno u dvadeset i prvom stoljeću jedno savršeno reorganiziranje tradicionalnih židovsko-kršćanskih vjerovanja i mitova. Tu je jedan početni Eden, jedan raj, jedno stanje milosti i jedinstvo s prirodom, tu je pad iz milosti u stanje zagađenja kao rezultat jedenja sa stabla spoznaje, i kao rezultat naših čina tu je sudnji dan koji dolazi za sve nas.

Mi smo svi energetski grešnici, osuđeni na smrt, osim ako tražimo spasenje koje se sada zove održivost. Održivost je spasenje u crkvi ekologije. Kao što je organska hrana njena pričest, to su hostije bez pesticida koje pravi ljudi s pravim vjerovanjima uzimaju.“

…

Važan aspekt ove religije igra na strah i krivnju. To najbolje funkcionira kada je riječ o globalnom zatopljenju. Prvo, problem mora biti globalan – oni vam prijete krajem svijeta. Drugo, svatko troši energiju i stoga se mora osjećati krivim. Prema tome, takozvani pokret klimatske promjene izuzetno je uspješan jer on podrazumijeva da su ljudi uplašeni i da se osjećaju loše i krivcima i smatraju a trebaju dati novac – Crkvi Greenpeacea.

„Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. ” Kršćanstvo u tom ipak slijedi Isusov “skandalozni” primjer,  ženu poštuje više nego je poštovana do tad, ali svećenstvo je rezervirano samo za muškarce. Sveto Pismo Starog ni Novog zavjeta ne poznaje žene svećenice. (…)

Feministički zahtjevi govore o „nepravdi“ u ženskoj naravi da samo ona mora rađati, a onda i znanost i zakon pomažu onima koji žele promijeniti narav (mijenjajući muško u žensko i obrnuto). Postoji sveta jednakost između muškaraca i žena, ali postoji i različitost. Borba protiv prirodne tj naravne nejednakosti dovodi do uništavajućih posljedica.

Neki idu dotle da te ideje i naše ljudske kategorije primjenjuju i na Boga, govoreći da je On i Majka. S filozofske točke gledišta možemo reći da koliko je Otac toliko je i Majka, ali kršćanstvo nije filozofija.

„Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom.“

– Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor  o vjeri“

(…) Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. (…)

…

Svećeništvo pod znakom pitanja

(…) Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko „ne“ (koje su djelile i druge crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je predhodnik kard. Ratzingera.  (…)

(…)  „Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdanima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.“

Zašto, onda pitam, ustrajno to odbijati?

„U stvarnosti ovakva vrsta „emancipacije“ žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni „skandalozni“ Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u SZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskog roda“

(…)

Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvede devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje nego zahtjeva, različitost.“

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

„Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne „uloge“, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.“

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle koliko je Otac toliko je i Majka.

„To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što je radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromijenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.“

Ako su to suprostavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

Doista uvjeren sam, kaže, da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane u stvri bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu“.

(…)

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također je plod ”bogatog Zapada i njegovoj intelektualnog establišmenta”, ”navješta osobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome”. No, upozorava: „Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom“.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoristite, žene bi bile ustvari žrtve ove ”revolucije” koja je u tijeku.

„Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ”ne proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom  biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac  osim ako ne „imitira“ ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost „znaka“ i „primjera“.

Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor o vjeri“

Sara Winter borila se za pravo  na pobačaj, izrugivala se sa kršćanima i sa križem, izvodila besramne performanse na ulicama Brazila, propagirala homoseksualnost, a onda se –ispričala kršćanima.

Sara  je u Brazilu privukla veliku pozornost javnosti kao osnivačica femnističke grupe “FEMEN” kada je nastupala u prosvjedima skupa sa još tri djevojke.  Smatrala je to borbom za ženska prava.

Sara je napustila feministički pokret nazivajući ga feminističkom sektom koja koristi žene kao objekte,  promovira lezbijstvo te prikriva pedofiliju. Žene tu  nisu poštivane kao žene nego su promatrane kao objekti. One se koriste kako bi se potpirivala mržnja prema kršćanstvu i mržnja prema obiteljima.

U svojoj knjizi opisuje kako su se prema njoj ponašali pripadnici feminističkog pokreta. Često su je uvlačili u svijet droge, u spolne odnose sa nepoznatim osobama, a zlostavljale su je čak i lezbijke. Spominje i to kako je kao tinejdžerka bila uvučena u prostituciju, a kad je to povjerila jednoj feministkinji koja je bila sveučilišna profesorica, ova je, umjesto da joj pokaže  drugačiji put, podržala to čime se bavila.

Primjećuje također da je od onih rijetkih puta kad bi primila ljubav i poštovanje to bilo od strane jednog starijeg gospodina koji je bio konzervativan i protiv feminizma, ali koji ju je tretirao kao svoju kćer.

U njenoj promjeni veliku ulogu je imalo i rođenje sina. To je promijenilo njene stavove o pravu na život. Počela je drugačije gledati na majčinstvo. Sara je napustila feministkinje i svoju ‘biseksualnu orjentaciju’. Da se izjašnjava kao biseksualka bila je tjerana od ostalih članova pokreta, a sve kako bi zadobila veće poštovanje.

Ispričala se kršćanima za besramnu fotografiju na kojoj je u lezbijskom poljupcu na pločniku pred crkvom (2014.), na nacrtanom križu. Objavila je snimku na youtube-u gdje se ispričava za feministički prosvjed pred crkvom. “Tražim od kršćana oprost za feministički prosvjed.” “Otišli smo predaleko i na kraju uvrijedili mnoge vjernike, ali i nereligiozne ljude. Prepoznala je u tom činu neki oblik bogohuljenja. Ne kaže da je postala kršćanka, ali svakako, napravila je jednu  promjenu na bolje.

Ostavila je pokret koji je kroz četiri godine bio među glavnim simbolima Brazila. A kao ishod toga – Sara kaže kako se sada osjeća puno sretnije i može puno više pomoći ženama.

Izvor: lifesitenews.com