58  (…) PRIHVAĆANJE POBAČAJA u mentalitetu, u ponašanju i samom zakonu govorljiv je znak vrlo opasne krize moralnog osjećaja, koji postaje sve nesposobniji da razlikuje dobro i zlo, čak i kad je u pitanju osnovno pravo na život. Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane. U vezi s time jasno odjekuje prijekor Proroka: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svijetlost prave, a od svijela tamu“ (Iz 5,20). Baš u slučaju pobačaja bilježi se širenje određene dvosmislene terminologije, kao što je prekid trudnoće, koja joj nastoji sakriti pravu narav i ublažiti je u javnom mnjijenju. Možda je sam taj jezični fenomen znak uznemirenosti savjesti. Ali nijedna riječ ne može učiniti da bi se promijenilo stanje stvari: hotimični pobačaj, kako god se izvrši, namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja.

Moralna težina hotimičnog pobačaja pojavljuje se u svoj svojoj istini ako se priznaje da se radi o ubojstvu i, na poseban način, ako se promotre specifične okolnosti koje ga označuju. Onaj kojega se ubija ljudsko je biće koje započinje život…

…

59  (…) odgovornost uključuje i zakonodavce koji su pokrenuli i odobrili zakone o pobačaju i, u mjeri u kojoj stvar o njima ovisi, ravnatelje zdravstvenih ustanova korištenih za vršenje abortusa. Opća odgovornost, ne manje teška, odnosi se na permisivni seksualni mentalitet i nepoštivanje majčinstva, bilo onih koji bi morali osigurati – a to ne čine – valjane obiteljske i društvene politike kao podršku obiteljima, posebno onima brojnima ili s osobitim ekonomskim i odgojnim poteškoćama. Ne smije se na kraju podcijeniti mrežu suučesnika koja se širi i obuhvaća međunarodne ustanove, zaklade i udruženja koje se sistematski bore za legalizaciju i širenje pobačaja u svijetu. U tom smislu pobačaj nadilazi odgovornost pojedinih osoba i štetu nanesenu, poprimaju i snažnu društvenu dimenziju: on je vrlo teška rana nanesena društvu i njegovoj kulturi od onih koji bi trebali biti njegovi graditelji i branitelji. Kako sam napisao u Pismu obiteljima, „nalazimo se pred ogromnom prijetnjom životu koja dolazi ne samo od pojedinaca nego i od čitave civilizacije“. Nalazimo se pred strukturom koja se može definirati „strukturom grijeha“ protiv još nerođenog ljudskoga života. …

…

Izvor: Evangelium vitae, Evanđelje života, enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, papa Ivan pavao II