Preuzvišeni oče Biskupe, kao katolički biskup koji živi u pretežito muslimanskoj zemlji, koliko ste zabrinuti doseljavanjem muslimana u Europu i islamizacijom Europe, osobito u svjetlu svojih komentara o sekularizmu?

Već više godina u Europi svjedočimo golemom useljavanju i prisutnosti islama te njegovu zauzimanju mjesta kršćanstva, a u nekim slučajevima i otvorenom protivljenju onome što je preostalo od kršćanske Europe. Ta je pojava počela prije nekoliko desetljeća, možda prije pedeset godina, brojevima koji nisu bili tako veliki kao danas, ali je prisutnost muslimana u Europi počela tada. Možda je to bio rezultat dolaska radnika na rad većinom u Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju. Ali od nedavnog rata u Siriji, priljev muslimana u Europu organiziraju, barem dijelom, oni koji planiraju islamizirati Europu. A islamizirati Europu osobito znači razoriti kršćanstvo na tome području, dekristijanizirati Europu.

Planovi mnogih svjetskih sila jasni su – dekristijanizirati Europu. To je oduvijek bio jedan od otvoreno izraženih ciljeva masonstva. Najupečatljiviji primjer toga imali smo u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme jakobinske diktature, nazvane „vladavinom terora”, masoni su čak promijenili nazive dana i mjeseci kako bi izbrisali svaki trag kršćanske tradicije. No, nisu uspjeli i Europa je doživjela obnovu. Ali su se nastavili napori za daljnju dekristijanizaciju Europe drugim sredstvima – protukršćanskim zakonima koji razaraju moral i obitelj. Tako je moguće postići uništenje kršćanstva velikih razmjera. I to moćnici u vladama europskih zemalja polagano rade od vremena Francuske revolucije do danas.

Komunistička revolucija bila je vrlo prikladno sredstvo u rukama moćnih sila, koja je imala globalne dosege, bila masonima djelotvorna prilika za daljnju dekristijanizaciju cijeloga čovječanstva i izgradnju novoga hrama njihovoga boga, tj. pobožanstvenjenja i štovanja čovjeka što na kraju vodi u štovanje Sotone. (str 83)

Ipak, komunizam je propao…

Mi ne znamo sve razloge te propasti, ali neću isključiti mogućnost strateškog utjecaja svjetskih sila.

Papa Ivan Pavao II., predsjednik Ronald Reagan u Sjedinjenim Američkim Državama i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji zajedno su rodi kako bi doveli do pada komunizma.

Jamačno, to je legitimno gledanje, no to meni ne objašnjava taj cijeli izvanredan pad. Naravno, u svakom velikom povijesnom trenutku i Beg ima svoj utjecaj. Stoga je legitimno vjerovati da je Istočni blok oslabljen po molitvama Gospe Fatimske i naporima pape Ivana Pavla II. Ali ne možemo definitivno isključiti da su u rušenju Istočnoga bloka sudjelovali i neki dn gi geopolitički čimbenici.

Želite li reći kako su neke svjetske sile znale da će komunistički svijet pasti i da su imale pripremljen plan?

Ne možemo isključiti mogućnost da je postojao plan za provedbu posljednje faze komunizma, to jest, da se rušenje klasičnog i otvoreno ateističkog sustava Sovjetskog Saveza, kakav je do tada postojao, planiralo iskoristiti kako bi se zasijalo konačnu i otrovniju fazu marksizma, koji sada prevladava u Europi.

U strukturu i viziju Europske unije kakvu danas poznajemo utkan je društveni i politički ustroj koji može biti razvijen kao sredstvo za ostvarenje te konačne faze ili razdoblja marksizma. Ta pretposljednja faza jest rodna ideologija i potpuno uništenje obitelji u njezinu korijenu. Konačna faza bit će klanjanje Sotoni, idolu, te potpuna i otvorena zabrana klanjanja Kristu. Nisam prorok, ali čovjek može razaznati metodu, sredstva i poluge za ostvarenje te konačne faze. Nažalost, već ima tih znakova u vodećim krugovima američkog i europskog društva, koji nam daju konkretan temelj za ovakvo mišljenje. (str 84)  Sotonizam, okultizam i morbidna opčinjenost smrću danas sve više prevladavaju u zapadnim društvima. Rodna ideologija omogućuje kontrolu ljudi na vrlo dubokoj razini, dok si u komunizmu, ako si očuvao vjeru, iako nisi imao nikakvih vjerskih sloboda, ipak još uvijek imao vjeru i nutarnju slobodu. Danas ranjavaju i izopačuju ljude, čak djecu, na tako dubokoj razini da postaje vrlo lako manipulirati masama.

Vjera pretpostavlja narav pa ako unakaziš i razoriš narav, tada vjera nema nikakva temelja za izgradnju, gratia supponit naturam, (milost pretpostavlja narav) i to je neprijateljeva strategija. No, to nije dovoljno za one koji imaju dijabolične globalne planove. Protukršćanske sile neumoljivo traže nova sredstva za uništenje Europe, a islamizaciju možemo promatrati kao korisno sredstvo u njihovim velikim planovima. One znaju da se moćne sile u islamu već nastoje proširiti i ciljano potisnuti kršćanstvo na periferiju. Samo će tada islam stjecati sve veću političku moć. Muslimani u Europi ubrzano postaju veći u brojčanom smislu. Kad bi stekli političku moć i uspostavili šerijatski zakon, sve bi druge religije bile diskriminirane. To već možemo vidjeti u Europi i to je temelj za širenje militantnog islama.

Masonima nije promaknula ta “prilika” s islamom, koliko god ona bila hirovita i samouništavajuća. I možemo vidjeti kako masoni lukavo, pod izlikom milosrđa i sućuti, stavljaju pitanja na emocionalnu razinu i preklinju nas da prihvaćamo izbjeglice zato što je Isus bio izbjeglica te da je Crkva zbog toga uvijek bila milosrdna prema strancima. To je propaganda u cilju istiskivanja kršćanske Europe. Dakle, taj je proces u punom jeku i još će jačati. Ja živim u islamskoj zemlji, gdje islam nema nikakve političke moći, hvala Bogu. Članovi naše vlade u Kazahstanu većinom su muslimani, ali mnogi od njih nisu praktični muslimani. Ipak, muslimani imaju potporu vlade na jedan neizravan način, primjerice, kada im državne vlasti pomažu graditi džamije ili postavljati imame. Svjetovna vlada mora nadzirati te islamske težnje, budući da islam u biti ima sklonost postati politički sustav po šerijatskom zakonu, koji je otvoreno netolerantan prema pripadnicima svih neislamskih naroda, koje drži građanima drugoga reda. (str 85)

Mislite li da je islam religija mira ili da je ISIL pravo lice islama?

Nasilje prema takozvanim “nevjernicima” otvoreno se opravdava u Ku’ranu, no meni se čini da ISIL nije pravi oblik islama. On je političko zlorabljenje islama. No, neki koji imaju političku moć gledaju na ISIL sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje protukršćanskog programa.

Nedugo poslije izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika američka je vojska brzo krenula poraziti ISIL i oduzeti mu zauzeta područja.

Da, hvala Bogu, taj novi predsjednik i vlada SAD-a ne podupiru ISIL. Ali, prisjetimo se od koga je ISIL dobio oružje, teško topništvo naprednu tehnologiju? To su očito zabrinjavajuća pitanja koja treba razmotriti.

Ovo kažem samo u kontekstu islamizacije Europe, koju moramo sagledavati s raznih motrišta. Vjerujem da će povijest na kraju otkriti i tome pitanju, ali u takvim pitanjima na um pada teška izreka francuskog pisca Honoréa de Balsaca, koja kaže: „Postoje dvije vrste povijesti – službena povijest, lažljiva povijest, ona koju predaju na fakultetima, povijest “ad usum delphium‘, i tajna povijest, u kojoj su pravi uzroci događaja, sramotna povijest. Sjetite se da sam ja preživio najzloglasniji, sustavni geopolitički pokret u povijesti – komunizam – gdje je službena „istina” uvijek bila laž.

Ne želim dublje ulaziti u to političko pitanje, ali ću samo dodati da moramo razlikovati muslimanski narod od islama. U mojoj zemlji muslimani nisu nasilni, nego žele živjeti mirno i pustiti druge da vjeruju u što žele. Imam prijatelja muslimana, ali oni kažu: „Mi smo muslimani zato nam roditelji i djedovi i bake bili muslimani i vjerujemo u Boga“, bilo da kažu „Alah” bilo jednostavno „Bog”. Iako možda znaju tu i tamo pokoji izraz, ali ne poznaju Ku’ran. Po mome mišljenju, muslimani su veći jednostavni i miroljubivi, i ne poznaju dobro islam ni šerijat te žive religiju naravnog vjerovanja  u Boga kao stvoritelja i sudca. To je prirodno i utisnuto je u dušu svakog ljudskog bića. Ali kada neki od njih počnu produbljivati poznavanje Ku’rana i šerijatskog zakona tada  počinju postajati radikalni i   (str 86)    iracionalno skloni nasilju. Kršćanstvo ovisi i o vjeri i o razumu, kao o dvama krilima ptice, kako je to lijepo rekao Ivan Pavao 11. u enciklici Fides et Ratio. U islamu nema nadnaravne vjere, a aspekt razuma glede religijskih pitanja manjkav je čak i na naravnoj razini. (str 87)

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.

Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom  napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to  smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.

A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.

To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)

Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?

Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.

Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim,  a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda  tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.

Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.

Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.

Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!

M.G.

U intervjuu za Kath.net, od 13.9. kardinal MÜLLER ističe neke karakteristike totalitarizma našeg vremena tj. Novog svjetskog poretka.

Između ostalog kaže:
“Totalitarizam je uvijek mržnja prema životu, preferiranje mehanički reduciranog nad živim i svetim. Kontrolna skupina je ta koja odlučuje TKO MOŽE ŽIVJETI, A TKO TREBA UMRIJETI.

U agresorskom ratu protiv Ukrajine, Putin je svojim vojnicima dao prevesti mobilne peći za kremiranje kako ne bi ugrozio svoju unutarnju moć slikama lijesova koji se vraćaju.”

U Sjedinjenim Državama, BIDEN najavljuje mobilne autobuse za pobačaj, opremljene za spaljivanje dječjih tijela, kako bi potkopao presudu Vrhovnog suda. To je demonstracija moralnog prijenosa moći i prava na ubijanje djece do malo prije njihova rođenja.
To je tim ozbiljnije … jer se I PUTIN I BIDEN izjašnjavaju kao kršćani.
Ali prvo se primjenjuje Božji sud, “zlotvori neće baštiniti kraljevstva Božjega”.
(usp. 1 Kor 6,10).

U Rusiji se kažnjavaju oni koji brutalnu invaziju na Ukrajinu nazivaju “ratom”,
a ne “specijalnom vojnom operacijom”.
Na Zapadu, svatko tko definira čedomorstvo u maternici kao ubojstvo ili se protivi tome pred klinikama za ubijanje,
biva izveden pred sudove. U Kini se trgovina organima provodi s okrutnim prezirom prema samoodređenju ljudi čiji se organi vade.
Suočene s teškim položajem žena u siromašnim zemljama, “zapadne” agencije u bogatim zemljama rade prljave poslove surogat majčinstva.
Ne radi se o noćnim morama koje se nakon buđenja rastvaraju u stvarnost, već o stvarnosti koja je postala noćna mora.

KRIST dao svoj život da mi živimo, dok VLADARI OVOG SVIJETA gutaju živote svojih podanika da bi oni živjeli još koji trenutak i na luksuzniji način…

Rilinger:
Je li konstrukt Novog svjetskog poretka definiran kao apsolutan i svet,
tako da je svaka kritika zabranjena?
Kard Müller:
Neosporan je znak totalitarnog režima kad se kritika kriminalizira. …

Pad Crkve u Njemačkoj i Europi nije uzrokovan sekularizacijom,
crkvenom borbom totalitarnih režima …
već nedostatkom vjere, slabošću nade i hladnoćom ljubavi krštenih katolika i krizmanika,
koji se radije daju prevariti zvukovima svjetskih sirena nego poslušati glas svoga Dobrog Pastira i slijediti ga– zaključuje kardinal Müller.

]]> https://magnifikat.hr/papa-ivan-pavao-ii-1991-zestokim-rijecima-o-krscanskim-korjenima-europe/ Thu, 09 Mar 2017 20:17:10 +0000 http://magnifikat.hr/?p=3217  

Papa Ivan Pavao II, vrlo žestokim riječima, na svetkovinu Srca Isusova u poljskom mjestu Wloclawek, (1991.) govori o krivom poimanju slobode prema kojem se uzima za pravo oduzeti život nerođenom, govori o kršćanskim korjenima Europe, o mučenicima koji su stvarali kršćansku kulturu uz cijenu patnje, (što ne smijemo zaboraviti), o krivom poimanju novijeg vremena – da se može drugog lišiti života samo zato što je druge rase, o potrebi otkupljene Europe…

…

(…) A što će biti kriterij, što će biti kriterij slobode? Što je sloboda? Na primjer, slobodu da se uskrati život nerođenom dijetetu?
Moja draga braćo i sestre, želim kao biskup Rima prosvjedovati protiv takvih kvalifikacija Europe, Zapadne Europe. To vrijeđa veliki svijet kulture, kršćanske kulture, … koja je stvarana uz cijenu patnje.

Ovdje, u ovoj zemlji, ovdje, u ovom gradu mučenika, mora se reći naglas. Europsku kulturu stvorili su mučenici prvih triju stoljeća, ona je stvorena i od strane svjedoka istočno od nas u posljednjih nekoliko desetljeća – i ovdje u posljednjih nekoliko desetljeća.

Da, tvorio ju je i svećenik Jerzy.
On je zaštitnik naše prisutnosti u Europi, po cijenu žrtvovanja života, poput Krista. Kao što Krist ima pravo na državljanstvo u svijetu, on ima pravo na državljanstvo u Europi, jer je dao svoj život za sve nas. On ima pravo na državljanstvo među nama i među svim narodima ovog kontinenta i cijeloga svijeta, po svom križu.

…

Otajstvo srca koje je probodeno, otjastvo srca u koje su gledali… To su pioniri Europe, u prošlosti i u budućnosti…  Ne smijemo dopustiti da se ta mjera smanji…
Da, naravno, Europa je također u velikoj krizi, postoji povijest europske krize, koja ima mnogo korijenja, i koja se nastavlja i razvija, te u našem vremenu ima i svoj nastavak, u ovom stoljeću, nažalost, tragičan nastavak. To se pokazuje i u tom uvjerenju ovog stoljeća da se može oduzeti život druge osobe zato što je druge rase, zato što pripada drugoj etičkoj skupini, kao židov, rom, Poljak… Rasa gospode i rasa nevoljnika. I onda opet mit o klasi. To je sve europska baština, ali toga se trebamo osloboditi.

Europa treba otkupljenje. Svetkovina Srca Isusova je proslava otkupljenja Europe, otkupjenja svijeta, otkupljenja Europe za svijet, Stvijet treba otkupljenu Europu.

Dragi moji, oprostite ako su mi reči žestoke, možda je to zato jer je danas mlao hladno, ali i to je genius loci… to je predivno mjesto… Možda to mjesto nije tako poznato u Europi… Wloclawek…

(…)

…

Srednji vijek nije uživao dobar glas. Kroz pet stoljeća, počevši s razdobljem renesanse i humanizma, kroz razdoblja prosvjetiteljstva, pozitivizma i ostalih takozvanih “znanstvenih pogleda na svijet” (glavni među njima, marksizam), “tamna legenda” nemilosrdno je obavijala srednji vijek.

Prečesto srednjovjekovno razdoblje okarakterizirano kao razdoblje kulturnog propadanja, neznanja, praznovjerja, brutalnosti, i vjerske netrpeljivosti. Činjenica je da to vrijeme predstavlja epohu u europskoj povijesti koja je najbliža ideji “Kršćanske ere”. Srednji vijek je bio doba kršćana – zajednice kršćanskih ljudi (naroda) u kojem je duh kršćanstva utjecao i na privatni i na javni život Europe.

Kao što znamo, u europski ustav nije u uvodu navedeno da je europska civilizacija temeljena na kršćanskim korijenima, već su samo spomenute starine i prosvjetiteljstvo. Ni riječi o kršćanstvu koje je najvažniji faktor Europske civilizacije!

Takvo opisivanje srednjeg vijeka odraz je dvostrukog neznanja.  Doista, s obzirom na današnji vrlo proširen biznis vidovnjaka, čitača tarot karata, iscjelitelja raznih vrsti (ako trebate dokaz samo otvorite prve novine ili pogledajte neki program na kabelskoj TV), onda je nazivanje srednjeg vijeka vremenom praznovjerja i neznanja pravo licemjerje.

Jednako neiskreno je optužbe za ekstremnu brutalnost poistovjećivati sa ljudima iz srednjeg vjeka.  Gledajući pozadinu dvadesetog vjeka, doba genocida, takvo što je apsurdno. U usporedbi sa ne tako davnim erama totalitarnih diktatura, srednji vijek izgleda kao oaza mira.

Rast znanosti u srednjem vijeku

Ništa ne može biti dalje od istine nego obiježiti srednji vijek kao  “mračni vijek”. Činjenica je da je  srednji vijek bio vrijeme napretka u području znanja i znanosti (uključujući prirodne znanosti). Do današnjeg dana intelektualni život zapadne civilizacije počiva na instituciji koja potječe iz srednjeg vijeka, konkretno – sveučilišta i to prvenstveno pod vodstvom Crkve. Prvo sveučilište (Bologna) osnovana je početkom dvanaestog stoljeća. Sva naša najprestižnija sveučilišta Oxford i Cambridge, Salamanca i Coimbra, Sorbonne i Montpellier, Prag i Krakov – datiraju iz srednjeg vijeka! (više na: http://www.loamagazine.org/nr/history/myths_surrounding_the_middle1.html)

A što je s inkvizicijom?

Jedna od glavnih optužbi protiv srednjeg vijeka je njegova “duboka netrpeljivost”, kao što je slučaj kod ustanove inkvizicije. Prema kritičarima, ova riječ-simbol predstavlja represiju i progon zbog nečijeg osobnog stava te ima sva obilježja totalitarnog koncepta države i društva.

Za početak moramo razlikovati tzv. rimsku inkviziciju, koja je nastala krajem dvanaestog stoljeća i koja je bila pod autoritetom rimskog prvosvećenika i drugih biskupa, te španjolsku inkviziciju koja je bila u petnaestom stoljeću. Što je još važnije moramo razlikovati španjoslku inkviziciju koja je bila pod svjetovnom vlašću. Mračna legenda o inkviziciji je prije svega mračna legenda o španjolskoj inkviziciji (a na pamet pada veliki inkvizitor Torquemada)

Inkvizicija je (shvaćena kao crkvena istraga u pitanjima doktrine i krivovjerja)  nastala u Europi u određenom povijesnom kontekstu: naime, kao odgovor na širenje krivovjerja katara u južnoj Francuskoj, u Provansi i Languedocu. Katarizam je bio pogubna hereza i iz vjerske i iz socijalne perspektive. Danas bismo ga nazvati opasan kult koji je donio svojim članovima cijeli niz kultnih “metoda”, uključujući i ispiranja mozga i prisvajanja imovine.

Albigenzi su se vraćali na staro krivovjerje manihejstva koje tvrdi da je stvaranje po sebi zlo djelo – tj. Djelo “zlog Boga”. Posljedično, i ljudsko tijeo i društvo bili su nešto zlo. (Ljudsko tijelo nije hram Duha Svetoga” kao što je Crkva naučavala; …” Prema tome, kako je ljudsko tijelo i društvo bili zli. (Ljudsko tijelo nije bio “hram Duha Svetoga”, kao što je Crkva učio, … )

Koliko roditelja danas, čija djeca su postali dio neke sekte, ne bi poželjelo poduzeti stroge mjere protiv opasnih kultova? Inkvizicija je bio odgovor na takav zahtjev. Prema mišljenju Régine Pernoud, moderne francuske povjesničarke: “Ustanovljenje inkvizicije je imalo također i pozitivan, praktični aspekt. Postupak optužnice uveden umjesto istražnog jedan. I kad su ljudi imali želju da se tolerira heretike, uveo redovite sudove, kao dobro. Postupak optužnice (u rimskoj inkviziciji) priznavao je pravo optuženog da tribunali pruži imena osoba koje bi mogle biti nepraijteljski raspoložene prema njima (npr. iz financijskih razloga). Svjedočenje takvih osoba općenito nije uzimano u obzir u procesu inkvizicije. Postupak optužnice uveden je umjesto istražnog. Kad su ljudi imali želju da se heretike tolerira, također je uvedeno redovito sudstvo. “

Tu je zatim pitanje kazni koja je inkvizicijom uslijedila za optužene. Većina kazni i u rimskoj i u španjolskoj inkviziciji bila je pokorničke prirode (npr. naloženo je da se hodočasti u neko vjersko središte ili da se nosi posebna pokornička odjeća koja je u španjolskoj poznata kao “sambenito”.

Sljedeći najčešći oblik kažnavanja bio je zatvor. Zatvorska kazna nije nužno značila stavljanje osuđenog iza rešetaka. Bila je to normalna praksa španjolske inkvizicije po kojoj bi se osuđenog smjestilo u kućni pritvor. U vezi toga također kruže mračne legende. U stvari ta kazna nije bila ništa teža nego kazna zatvora kod svjetovnih vlasti. Henry Kamen, suvremeni je učenjak koji tvrdi da su bili brojni slučajevi tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća gdje su se ljudi retvarali da su heretici samo kako bi završili u zatvor zatvor inkvizicije.

Smrtna kazna bila je komparativna rijetkost, potogovo u usporedbi s lakoćom s kojom je smrtna kazna bila određivana od strane svjetovnih vlasti. Prema povijesničaru Edwardu Grantu “relativno je mali broj pogubljenja a što je u suprotnosti s legendama o krvožednom sudu (španjolske inkvizicije).” On dalje promatra da je između 1540. i 1700. smrtna kazna provedena na manje od dva posto onih koji su izvedeni pred sud. To bi značilo da se po cijeloj Španjolskoj, uključujući i prekomorske kolonije, inkvizicijom osuđeno na smrt manje od troje ljudi godišnje.

Unatoč tvrdnjama autora mračnih legendi inkvizitori nisu bili tako krvožedni. Kao prvo, nekoliko njih postali su i sveci (u šesnaestom stoljeću papa sv. Pio V). Kao drugo, oni su bili vrlo skeptični o bilo kojoj optužbi koja je nalikovala na klevetu ili zlobni trač.  Imamo još promotriti pitanje vještica što je bilo intezivinije u 16. i 17. st. ( to jest nakon što se navodno prazovjerni srednji vijek povukao u prošlost).

To da se tijekom cijelog 16. st. španjolska inkvizicija suočava s optužbama za suđenje vješticama treba uzeti s velikom dozom rezerve.

U 1614.god najveće vlasti inkvicije prihvaćaju službenu uputu po pitanju suđenju vještica. Pozivajući na krajnji oprez od strane vlasti, dokument je propisao da optuženi najprije mora proći pregled da se utvrdi ispravnost uma, je li ispravan ili melankoličan. Moglo bi se reći da  stav inkvizitora zrcali onaj (iz sedamnaestog stoljeća) biskupa Chartersa o suđenju vještica:

“Najbolji lijek za ovu bolest je držati se čvrsto vjere, ogluštiti se na laži i ne obraćati pozornost na te jadne gluposti”.

Izvor: Časopis: “Love one another”