Nakon lomljenja hostije, vidio je kako se u kaležu vidljivo pojavila prava Kristova krv. Prestrašen, brzo je završio misu i krv spremio u staklenu posudu.

O tom događaju nije nikome govorio sve do svoje smrti, kada je priznao što se dogodilo i rekao da je krv predao na čuvanje svećenicima u župnoj crkvi.

Vijest o ovom čudu brzo se proširila. Ljudi iz cijelog kraja dolazili su u Ludbreg. Počela su se događati i čudesna ozdravljenja po zagovoru Predragocjene Krvi Kristove.

ČUDESNA OZDRAVLJENJA

Papa Julije II. početkom 16. stoljeća pokrenuo je istragu o čudesnim uslišanjima u Ludbregu. Ispitano je 14 slučajeva, među kojima su bila tri oživljenja, ozdravljenja od sljepoće, kuge, padavice i krvarenja, sretni porodi nakon teških trudova te spašavanje žene s lomače bez ozljeda. Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim.

Zavjet hrvatskog sabora

Kad je 1739. vladala kuga te u Moslavini odnijela oko 4500 života Hrvatski se sabor u Varaždinu zavjetovao se Bogu da će, ako bolest prestane, podići kapelu posvećenu Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Iako su se sredstva prikupljala, ona su najprije potrošena u druge svrhe, a kasnije su kapelu onemogućile teške prilike, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Kapela je konačno izgrađena tek 1994. godine.

Sveta nedjelja u Ludbregu

Iako je svaka nedjelja sveta nedjelja, ovaj se naziv koristi za prvu nedjelju u rujnu kad se u Ludbregu svečano slavi sveta Misa na čast euharistijskog čuda. Proslava započinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca, nakon čega se relikvija prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva, gdje se tijekom trodnevnice štuje pred vjernicima. Okupi se oko 10 000 vjernika. U određene dane u svetištu se mogu dobiti i oprosti za vremenite kazne čistilišta: na Tijelovo, Malu Gospu i blagdan sv. Tome apostola. 

Rat & Odgađanje gradnje kapele

Po završetku II. svj. rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov F. Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju. Ludbreški župnik Crnković je streljan, a kapela zatvorena je za javnost i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća bila zabranjena.

• Papa Julije potvrdio je euharistijsko čudo, a službenu potvrdu kasnije je izdao papa Lav X, koji je predvodio procesiju s relikvijom ulicama Rima te izdao bulu o čuvanju relikvije u Ludbregu.
• Nadbiskup Alojzije Stepinac smatrao je da mnoge nedaće koje pogađaju hrvatski narod dolaze i zbog neispunjenog zavjeta iz 1739. te je radio na njegovu ispunjenju. Godine 1944., nakon jedne propovijedi dao je zavjet o zalaganju oko izgradnje kapele.
• Točno 50 godina kasnije, 1994., zavjet je izvršen, nova kapela je posvećena uz prisutnost oko 100.000 hodočasnika..

Tijekom svete mise u Ludbregu svećenik je posumnjao da su Tijelo i Krv Kristova stvarno prisutni pod prilikama kruha i vina.

Odmah nakon riječi posvećenja tj. nakon pretvorbe vino se vidljivo pretvorilo u krv. Relikvija sa presvetom Krvi Kristovom i danas okuplja tisuće hodočasnika u Ludbreg na početku mjeseca rujna.

Čudo se dogodilo 1411. godine.

Svećenik nije znao što bi učinio odlučio je sakriti kalež u zid iza glavnog oltara. Majstor kojeg je zamolio da to učini zakleo se na šutnju.

Svećenik je čuvao tajnu sve dok nije došao njegov smrtni čas. Kad je otkrio što se dogodilo vijesti su se brzo proširile i ljudi su u velikom broju počeli dolaziti u Ludbreg.

Relikvija sa Presvetom Krvi je odnesena u Rim gdje je ostala nekoliko godina. Ljudi su nastavili dolaziti na hodočašća.

U vrijeme pape Julija II 1500 godine poslana je komisija u Ludbreg da ispita događaje vezane uz čudo. Mnogi su ljudi svjedočili da su na neobjašnjiv način ozdravili dok su se molili u svetištu, u prisutnosti relikvije Presvete Krvi.

Papa Lav X je u travnju 1513 izdao bulu tj. dokument koji dopušta da se časti sveta relikvija, a on sam ju je nosio u procesiji ulicama Rima. Relikvija je potom vraćena u Hrvatsku, u Ludbreg.

Kad je u 18.-om stoljeću zavladala kuga ljudi su se utjecali Bogu u pomoć, a Hrvatski sabor se također zavjetovao da će napraviti kapelu u Ludbregu u spomen na euharistijsko čudo ako kuga prestane.

I zaista kuga je prestala, ali kapela nije bila odmah izgrađena. Naprotiv, dugo se čekalo. Tek godine 1994., kad je Hrvatska postala samostalna zavjet je ispunjen.

U kapeli je kasnije oslikana freska posljednje večere sa hrvatskim svecima oko Isusa. Na mjestu Ivana apostola primjerice naslikan je Ivan Merz. Malo je poznato da je naš blaženi Ivan Merz na sinodi biskupa o Euharistiji koja je održana u Rimu 2005. uključen među 18 najvažnijih euharistijskih svetaca.

Na slici Isus u ruci drži pokaznicu sa relikvijom euharistijskog čuda.

Euharistijsko čudo u Ludbregu slavi se cijelu sedmicu dana, krajem kolovoza do prve nedjelje rujna. Ta prva nedjelja rujna kad je svečano euharistijsko slavlje u narodu je poznata kao „Sveta nedjelja“, makar je svaka nedjelja sveta nedjelja.

Sestra Julija Dubowska – prva osoba koja je vidjela euharistijsko čudo u Sokulci (Poljska-Sokółka)

Sestra Julija na početku svjedočanstva otkriva kako joj je sestra poglavarica rekla da je premješta u mjesto Sokolka (Sokulka). Ona je na to poglavarici odgovorila da neće ići u Sokulku, i počela joj navoditi razloge, apsolutno se protiveći tomu. – Ali kako to, ti nikada nisi tako govorila… Eto, pa sad prvi put govorim… – Idi, malo se odmori!, reče joj sestra poglavarica. Sestra Julija je tada radila u kuhinji, a onda je plakala ko malo dijete. Razmišljala je o redovničkim zavjetima i o volji Božjoj. Bilo joj je jasno da je volja Božja da ide u Sokolku. Otišla je u kapelu zahvaliti se Isusu za milost da vidi Njegovu volju, a onda otišla do poglavarice i rekla joj da će ići.

I tako je sestra Julija 2008. došla u mjesto Sokolka, kao sakristanka. Na novoj službi je davala sve od sebe da čini onako kako Bog to želi. I onda u toku jedne svete mise, posvećena hostija je pala na prezbiterijum, ali svećenik nije vidio. To je pravi Isus. I jedna gospođa je rekla svećeniku da je pala hostija. Odbila se o njegovu cipelu i pala. On je stavio u malu posudicu (vaskulum, posudica na oltaru, u kojoj svećenik pere prste). Ja vjerujem da je to Gospodin Isus. Prvi put sam bila u takvoj situaciju. Bila sam sakristanka tri godine. Došla mi je pomisao da  stavim u sef, od kojeg sam imala ključ samo ja i svećenik. Svaki dan sam gledala je li se hostija otopila. Pet dana. Gospodine Isuse, ne znam… što se zbiva.

Došla je misijska nedjelja. Nakon mise otvorim sef i osjetim miris pečenog kruha. U nas iza oltara ima jedno mjesto koje je odvod za odlijevanje tako nečeg. Pogledam tu malu hostiju koja se počela otapat, a na sredini sam primjetila pravu pravcatu krv. Gledam u šoku: voda čista, hostija se još nije otopila. Pitam se otkud ta krv. A onda ugledam Mojsija. On stoji pri tom “gorućem grmu” i Bog govori: Mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. I počela sam se pitat zašto je tu Mojsije. I pomišljam kad bi tu bio sveti Otac koji me blagoslivlja, ili netko tko drži hostiju, a tu – Mojsije. (!)

Ne znam koliko sam dugo tu stala i svećenik koji me ugledao pitao je “Sestro što se događa?” i onda mu govorim da je to hostija koja je pala i koja se trebala rastopit. Pokažimo župniku! Župnik je vidio i rekao da vratimo do sefa, jer “ako kažemo drugima da se tu nešto događa svi će htjeti vidjeti. Moramo vratiti u sef i pratiti što se događa!”

Nakon toga je, u srijedu, došao biskup, i molio je sa svećenikom krunicu, a onda je odlučio da će hostiju izvaditi iz vode i položiti na korporal. (…)

Biskup je bio na svetoj misi u jednoj drugoj misi, i dok su drugi sećenici dijelili pričest on je vidio kako pred oltarom kruže hostije. Svećenik koji ništa o tom nije znao, ugledao je da jedna hostija stoji na biskupu. Obratio mu se i rekao mu: “Oče biskupe, na vama je hostija!” Biskup mu je rekao da je uzme. Svećenik je uzeo tu hostiju.

Kad su svećenici otišli nakon mise u sakristiju, i kad je biskup svukao sa sebe misnicu, jedan svećenik opazi drugu hostiju na njegovoj albi pa mu reče: “Oče biskupe, imate hostiju na albi!” 

Po tim događajima biskup je počeo brzo djelovat.

Biskup je pozvao komisiju koja je vršila ispitivanje. I tako su nas ispitivali. Od devete ure do sedamnaeste.

Potom su došli doktori koji su vršili ispitivanja na uzorku iz hostije, te su zapisali u nalazu da se radi o srčanom mišiću čovjeka koji trpi smrtnu agoniju. Biskup je to objasnio kao nešto što je sukladno našoj vjeri, jer mi vjerujemo da je u Hostiji prisutan živi, pravi Isus.

Biskup je shvaćao da bi to čudo trebalo dati ljudima na štovanje, ali trebalo je pripraviti ljude i pripraviti mjesto za štovanje.

Nekad bi ljudi znali komentirati: “Aaa, to je tako malo, tako nevidljivo… “ No, ako znamo da je hostija mala, a krv je bila na sredini hostije, to jest maleno, ali je krv Isusova.

Koliko puta smo na molitvi nestrpljivi, koliko još vremena do kraja… A nismo svjesni da je Bog tu! Pitam sebe i vas – “Da li mi stvarno vjerujemo da je Bog tu posred nas?”

Ne treba sad poći do Sokulke da bi vidjeli. Može, slobodno dođite i tu, ali … Isus je živi na svakoj misi svetoj, na svakom klanjanju… On je posred nas. Stvarno. treba samo otvorit srce, kazat mu što je bilo danas, jučer, da mu damo svoj život. On će sve blagosloviti… (…)

Na pitanje da kaže nešto više o viđenju Mojsija, sestra Julija pripovijeda kako je počela čitati više o Mojsiju nakon tog događaja i kako je pronašla sličnost s Mojsijem u tomu što se on nije osjećao sposobnim jer nije bio riječit, a ona je također bila takva. Imala je problema svaki put kad bi je došao red da pripremi zajedničku molitvu. A sad, evo vidi da mora ići i govoriti drugima, i o tome što se dogodilo u Sokulci.

Na pitanje o novinarima odgovara kako mediji znaju biti krivo motivirani i kako mole za fotografiranje relikvije  – jer, “Zamislite samo, sestro, koliko će to slave Božje biti kad te fotografije obiđu Poljsku”. Rekla sam im (govori sestra) neka jedno od vas klekne, a drugo fotografira kako kleči pred Isusom, e to će onda biti na veliku slavu Božju… ali nisu htjeli. (…)

Godine 1263. u malom mjestu Bolsena, smještenom uz veliko jezero otprilike 18 kilometara jugozapadno od grada Orvieta, dogodilo se jedno od najpoznatijih euharistijskih čuda. Njemački svećenik, otac Petar, koji je bio na hodočašću prema Rimu, slavio je svetu misu u Bolseni. Međutim, on je sumnjao u stvarnu prisutnost Krista u euharistiji. Upravo u trenutku posvete, hostija je počela krvariti, što je izazvalo veliko čuđenje i strahopoštovanje. Prekinuvši misu, svećenik je odmah otišao u Orvieto, gdje je u to vrijeme papa Urban IV boravio sa papinskim osobljem. Budući da je Orvieto bio važan papinski centar unutar Papinske Države, čudo iz Bolsene tamo je dobilo svoju službenu potvrdu. Zbog toga se i danas euharistijsko čudo slavi upravo u Orvietu, u katedrali koja je postala veliko hodočasničko mjesto. 

Na mjestu današnje katedrale u Orvietu nekada je bila manja crkva. Nakon euharistijskog čuda u Bolseni 1263. godine, kada je hostija prokrvarila tijekom mise, papa Urban IV inicirao je gradnju katedrale kao dostojnog mjesta za čuvanje relikvije — korporala s tragovima krvi. Katedrala je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a relikvija se i danas čuva u kapeli Corpus Domini unutar katedrale.

Ovo je čudo učvrstilo poljuljanu vjeru svećenika u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji — ali i nas podsjeća da su takva čuda živi znakovi Njegove prisutnosti među nama. Svete relikvije pregledali su papa Urban IV. i sveti Toma Akvinski.

Sveti Toma je mnogo pisao o otajstvu euharistije. Iako je prema predaji sam Isus pohvalio njegovo pisanje, Toma je pred kraj života rekao da mu se sve što je napisao čini kao slama u usporedbi sa stvarnošću Euharistije. Jedna od poznatih euharistijih pjesama sv. Tome je: Klanjam ti se smjerno (Adoro Te)

RELIKVIJA KORPORALA IZ BOLSENE ČUVA SE U ORVIETU u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove 

EUHARISTIJSKO ČUDO IZ BOLSENE čuvano u katedrali u Orvietu, bilo je POTICAJ ZA UVOĐENJE BLAGDANA TIJELOVA. Papa Urban IV je, nadahnut tim događajem, zatražio od svetog Tome Akvinskog da sastavi liturgijske tekstove za ovu svetkovinu. Godine 1264. blagdan CORPUS CHRISTI uvršten je katolički kalendar kao novi (zapovjedni) blagdan. Tijelovo se slavi u četvrtak nakon Presvetog Trojstva, a na taj dan slavimo Isusovu stvarnu tjelesnu prisutnost u Euharistiji, presvetim Tijelom i Krvlju. Procesije s pokaznicom, poput one na slici, način su iskazivanja dubokog štovanja Tijela Kristova.

*KORPORAL ili tjelesnik je kvadratičan je komad bijeloga lanenoga platna na koji se za vrijeme euharistijskoga slavlja stavlja kalež i posuda za hostije. Ako se koji komadić hostije slučajno odlomi, pasti će na tjelesnik, koji svećenik kasnije treba pregledati kako bi se sačuvalo dostojanstvo svakoga, pa i najmanjega komadića Kristova Tijela.

Hostija koja je prilikom pričešćivanja ispala na pod stavljena je u vodu. Kasnije se na hostiji pokazala crvena mrlja. Nakon ispitivanja utvrđeno je da se radi o srčanom tkivu i to ljudskog srca koje je trpi agoniju…

…

O događaju govori biskup Legnice Zbigniew Kieniowski. Dogodilo se to u Legnici, u župi sv. Jakova, 25,12,2013. kad se na hostiji pojavila crvena boja. Zavod za sudsku medicinu navodi da je tvrdi da je tkivo najsličine srčanom mišiću. (…) sa promjenama koje pokazuju patnju u agoniji. Genetičke studije pokazuju da se radi o ljudskom tkivu. O cijeloj stvari obavještenja je Apostolska Stolica.

Sestre i braćo u Kristu! Kao legnički biskup, dajem vam poruku o događaju koji se dogodio u župi svetog Jakova u Legnici i koje ima obilježje euharistijskog čuda – na hostiji koja je 25.12.2013. prilikom podijele svete pričesti pala na pod te je stavljena u posudu s vodom, a nakon čega se na njoj pojavila crvena boja. Biskup Legnice Stafan Cichy ustanovio je komisiju čiji je zadatak bio da promatraju taj fenomen. U veljači 2014. odvojen je komadić crvene materije i pohranjen u i stavljen na korporal. Kako bi se pojasnila priroda ove stvari komisija je naredila uzorkovanje i odgovarajuće testove koje su provele nadležne institucije.

Konačno, prema sudu Odjela za sudsku medicinu čitamo: “Na histopatološkoj slici pronađeni su fragmenti tkiva koji su sadržavali (…) naslijčnija je srčanom mišiću… s promjenama koje često prate agoniju. Genetska istraživanja ukazuju na ljudsko porijeklo tkiva.

Legnica

U posvećenoj hostiji župnik je opazio lice koje nalikuje licu Kristovu, okrunjeno trnjem. O. Johnson Karoor pripovjeda:

28. travnja, 2001. u župnoj crkvi sv. Marije na Chirattakonamu započeli smo, kao i svake godine našu devetnicu svetom Judi Tadeju. u 8.49 ujutro izložio sam Presveti sakrament u pokaznicu i počeo molitvu klanjanja.  Nakon par minuta vidio sam tri oznake na svetoj Euharistiji. U tom trenutku prestao sam moliti i počeo gledati pokaznicu. Zamolio sam vjernike da promotre te tri oznake. Rekao sam im da nastave moliti, a ja sam spremio pokaznicu natrag u tabernakul.

30 travnja slavio sam Misu i dan iza toga kad sam išao u Trivandrum. Kad sam se vratio 5.5.2001. otvorio sam crkvu za uobičajenu misu, spremio sam se i otvorio tabernakul da vidim što je sa hostijom u pokaznici i odmah sam primjetio da se u hostiji odražava ljudski lik.

Bio sam vrlo dirnut i zamolio sam vjernike da kleknu i da počnu moliti. Mislio sam da samo ja vidio lice pa sam upitao ministranta što vidi u pokaznici. Rekao mi je: “Vidim lik čovjeka”. Primjetio sam da ostatak vjernika također pažljivo promatra pokaznicu. Počeli počeli smo s klanjanjem. Kako su minute prolazile lik čovjeka je bio sve jasniji. U vrijeme klanjanja imali smo običaj čitati odlomke iz svetog pisma. Odlomak koji je mene dopao tog dana bio je Iv 20 gdje se spominje događaj Isusova ukazanja Tomi i gdje mu govori da pogleda njegove rane. Uspio sam reći samo nekoliko riječi u propovijedi i budući da sam trebao slaviti svetu misu u susjednoj župi Kokkodu, odmah sam zvao fotografa da fotografira Svetu Euharistiju sa ljudskim licem unutra. Fotografije su bile gotovoe za dva sata i na svakoj novoj fotografiji lice se bilo sve jasnije.

Nadbiskup Trivandruma, Ćiril Mar Baselice napisao je za ovo čudo: “Za nas vjernike, ono što smo vidjeli je ono što smo uvijek vjerovali. Ako nam naš Gospodin progovara dajući ovaj znak onda sigurno to zahtjeva odgovor sa naše strane.“

Pokaznica koja sadrži svetu hostiju je još uvijek u crkvi.

22.08. 1888. u 4 sata popodne po prvi put je u Lurdu bila procesija i blagoslov sa Presvetim oltarskim Sakramentom.Ta praksa koju je predložio svećenik ostala je do današnjeg vremena.

22.8. 1888, kad je bio blagoslov bolesnika sa Presvetim oltarskim sakramentom koji su se okupili oko špilje gdje se ukazala Gospa, Pierre Delanoy, koji je godinama bolovao od “ataraksije” (bolesti koja je vezana uz mogućnost slobodnih pokreta, i koja je vodila u sigurnu smrt) bio je ozdravljen u trenutku kad je pokaznica sa Presvetim sakramentom prošla pored njega. 

To je bilo prvo euharistijsko čudo u Lurdu. Od toga dana bolesnici koji idu na hodočašće u Lurd se blagoslivljaju sa Svetim sakramentom i čudesna ozdravljenja preko Svetog Sakramenta su mnoga.

Lurdsko svetište je sjajan primjer vjere u stvarnu Isusovu Prisutnost u Euharistiji.

Sv. Petar Damjan je pričao o ovom euharistijskom čudu koje se dogodilo u njegovoj nazočnosti.

God 1050.-e mlada žena koju je nagovorila neka vračara, ukrala je hostiju, te tako počinila svetogrđe. Žena je sakrila hostiju u maramicu i požurila vani iz crkve, ali svećenik ju je zaustavio i zahtjevao da mu vrati hostiju. Žena je otvorila maramicu i primjetila da je pola hostije bilo transformirano na način da je pola bilo – meso/tijelo koje je krvarilo, a pola je ostalo – isto.

The Real Presence

Papa Grgur je slavio svetu misu u staroj crkvi svetog Petra. U trenutku kad je dijelio svetu pričest primjetio je jednu ženu koja se počela glasno smijati. Papa ju je pitao razlog takvog ponašanja. Žena se počela opravdavati govoreći kako nije mogla vjerovati da je taj kruh koji je ona sama radila mogao postati – Tijelo Kristovo. Papa joj je tad zabranio da pristupi Pričesti. Počeo je moliti Boga da je prosvijetli. Kad je završio s molitvom primjetio kako se komad kruha, kojeg je ta žena pripremila, pretvorio u krv i meso. U tom trenutku žena se obratila, pala na koljena i počela plakati. Dio relikvijara je sačuvan do današnjeg dana u Benediktinskom samostanu, u Njemačkoj (Andech).

Najprije je oklijevala, a onda se ipak odlučila na to svetogrđe. Otišla je u crkvu svetog Stjepana,, primila svetu Pričest, a onda ju je sakrila u veo. Dok je hodala, hostija je počela krvariti, što su župljani primijetili i pitali su je za njenu ranu, jer joj kaplje krv. Sva uplašena žena je brzo otrčala kući i sakrila krvavu Hostiju u škrinju. Kasno u noć, ona i njezin muž su se probudili i vidjeli kako iz škrinje izlazi neobična svjetlost. Kad su vidjeli što se dogodilo kleknuli su i ostatak noći proveli u klanjanju.

Hostija u procesiji vraćena u crkvu

Kad je svanulo jutro nakon čuda, župnik je saznao što se dogodilo. Vijest se brzo proširila i mnogi stanovnici Santaréma su došli vidjeti čudo. Posvećena hostija tada je u svečanoj procesiji prenesena u crkvu svetog Stjepana, gdje je stavljena u posebnu posudu od voska.

Drugo čudo: hostija se sama premjestila  iz voštane u kristalnu posudu

Sljedeći put kad je svećenik otvorio tabernakul u kojem se nalazila čudotvorna hostija, dogodilo se još jedno čudo!

Posuda s voskom pronađena je razbijena u komadiće, a hostija je bila zatvorena u kristalnu pokaznicu. Ova pokaznica bila je postavljena u srebrnu monstrancu, gdje se i danas može vidjeti.

U crkvi svetog čuda

Nakon istrage, Katolička crkva odobrila je priznanje čuda. Crkva sv. Stjepana preimenovana je u Crkvu Svetog Čuda i jedno je od najposjećenijih hodočasničkih mjesta u Portugalu. Sveti Franjo Ksaverski posjetio je Crkvu Svetog Čuda prije nego što je krenuo na misionarski rad u Indiju. Santarém se nalazi 72 kilometra sjeverno od Lisabona i samo nekoliko kilometara južno od Fatime. Većina hodočasnika u Santarém prenoći u Fatimi i ide na jednodnevno hodočašće u Santarém.

UKRASTI POSVEĆENU HOSTIJU IZ CRKVE JE – SVETOGRĐE. Svetogrđe se može dogoditi i kod pričesto na usta – kao što je bilo u slučaju ove žene, dok je kod pričesti na ruku mogućnost krađe još i veća.