Nakon lomljenja hostije, vidio je kako se u kaležu vidljivo pojavila prava Kristova krv. Prestrašen, brzo je završio misu i krv spremio u staklenu posudu.

O tom događaju nije nikome govorio sve do svoje smrti, kada je priznao što se dogodilo i rekao da je krv predao na čuvanje svećenicima u župnoj crkvi.

Vijest o ovom čudu brzo se proširila. Ljudi iz cijelog kraja dolazili su u Ludbreg. Počela su se događati i čudesna ozdravljenja po zagovoru Predragocjene Krvi Kristove.

ČUDESNA OZDRAVLJENJA

Papa Julije II. početkom 16. stoljeća pokrenuo je istragu o čudesnim uslišanjima u Ludbregu. Ispitano je 14 slučajeva, među kojima su bila tri oživljenja, ozdravljenja od sljepoće, kuge, padavice i krvarenja, sretni porodi nakon teških trudova te spašavanje žene s lomače bez ozljeda. Na temelju tih saznanja papa je donio odluku o priznanju ludbreških čuda: 12. ožujka1513. spomenute je događaje proglasio autentičnim.

Zavjet hrvatskog sabora

Kad je 1739. vladala kuga te u Moslavini odnijela oko 4500 života Hrvatski se sabor u Varaždinu zavjetovao se Bogu da će, ako bolest prestane, podići kapelu posvećenu Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Iako su se sredstva prikupljala, ona su najprije potrošena u druge svrhe, a kasnije su kapelu onemogućile teške prilike, osobito tijekom Drugog svjetskog rata. Kapela je konačno izgrađena tek 1994. godine.

Sveta nedjelja u Ludbregu

Iako je svaka nedjelja sveta nedjelja, ovaj se naziv koristi za prvu nedjelju u rujnu kad se u Ludbregu svečano slavi sveta Misa na čast euharistijskog čuda. Proslava započinje u četvrtak Svetom Misom u kapeli dvorca, nakon čega se relikvija prenosi u župnu crkvu Presvetog Trojstva, gdje se tijekom trodnevnice štuje pred vjernicima. Okupi se oko 10 000 vjernika. U određene dane u svetištu se mogu dobiti i oprosti za vremenite kazne čistilišta: na Tijelovo, Malu Gospu i blagdan sv. Tome apostola. 

Rat & Odgađanje gradnje kapele

Po završetku II. svj. rata i uspostavi nove komunističke vlasti svaka pomisao na gradnju zavjetne kapele bila je uzaludna. Opasnost za ludbrešku relikviju još za vrijeme rata uočio je mladi bogoslov F. Čubranić s otoka Krka koji je tada boravio na župi. Doznavši što neki namjeravaju, relikviju je 1941. zazidao u predvorju crkve s lijeve strane, a tek po završetku rata svetinja je vraćena u sakristiju. Ludbreški župnik Crnković je streljan, a kapela zatvorena je za javnost i pretvorena u vojno skladište, zidovi su prebojani, namještaj i oltari spaljeni, a svete skulpture iz kapele slomljene i bačene u obližnju rijeku Bednju. Sva su hodočašća bila zabranjena.

• Papa Julije potvrdio je euharistijsko čudo, a službenu potvrdu kasnije je izdao papa Lav X, koji je predvodio procesiju s relikvijom ulicama Rima te izdao bulu o čuvanju relikvije u Ludbregu.
• Nadbiskup Alojzije Stepinac smatrao je da mnoge nedaće koje pogađaju hrvatski narod dolaze i zbog neispunjenog zavjeta iz 1739. te je radio na njegovu ispunjenju. Godine 1944., nakon jedne propovijedi dao je zavjet o zalaganju oko izgradnje kapele.
• Točno 50 godina kasnije, 1994., zavjet je izvršen, nova kapela je posvećena uz prisutnost oko 100.000 hodočasnika..

Carlo Acutis je volio je euharistiju te je koristio svoje računalne vještine kako bi prikupio na jedno mjestu sva euharistijska čuda svijeta. vidi OVDJE

Rodio se u Londonu, gdje su njegovi roditelji radili, no ubrzo nakon rođenja preselili su se u Milano, u Italiju. Karlo je kao dijete bio pobožan Gospi i molio krunicu. Nakon svoje prve svete pričesti često je primao svetu pričest i trudio se prije ili poslije svete mise ostati u molitvi pred tabernakulom. Ispovijedao se jednom tjedno.

Svećenik koji je zadužen za kanonizaciju časnog Carla Acutisa objavio je da tijelo mladića nije raspadnuto, javlja katolički portal Aleteia.

Carlo je 2006. godine preminuo od leukemije u dobi od 15 godina.

Otac Marcelo Tenorio, zamjenik postulatora, podijelio je vijesti na društvenim medijima. Otkrio je da je vidio fotografije, ali ih ne može podijeliti.

Svećeniku je vijest prenijela Carlova majka:

“Dragi moji, danas sam od majke Carla Acutisa primio predivnu vijest da je tijelo časnog mladića, koji je preminuo dajući svoj život za papu Benedikta XVI., netaknuto.”

Najavio je i da će tijelo biti odvedeno u samostan kapucina u Asizu, te će naposljetku biti premješteno u staru baziliku sv. Marije Maggiore u Asizu.

Izvor: medjugorje-info, wikipedia, stranica koju je radio Carlo: miracoloeucharistici.org !

Žena koja nije bila kršćanka i nije vjerovala u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji pretvarala se da je kršćanka te je tijekom svete mise ukrala hostiju. Kad je došla kući uzela je tavu sa masti i na zagrijanu masnoću stavila hostiju. U trenutku kad je hostija dotakla vrelo ulje iz hostije je počela izlaziti krv i to u tolikoj mjeri da se žena užasnula. Krv se prolijevala po podu. Žena je vrištala i tako skrenula pažnju susjeda na ono što se događalo…

Relikvija ovog euharistijskog čuda, koje se dogodilo oko god 1000.-e,  čuva se u crkvi sv. Andrije, u Traniju, na jugu Italije.

Ostaci euharistijskog čuda u Lancianu čuvaju se do danas. Svećenik je slavio svetu misu i u trenutku pretvorbe (kad se izgovaraju Isusove riječi: „Ovo je moje tijelo… Ova je moja krv…ovo činite meni na spomen“) posumnjao je u istinitost tih riječi, tj. sumnjao je da je to stvarno Isusovo tijelo i krv. Kad je završio sa riječima pretvorbe dogodilo se da se hostija stvarno promijenila i vidljivo (što se inače ne događa na vidljiv način) te da se vino također vidljivo promijenilo – u krv. Svećeniku je bilo žao što je posumnjao te je počeo plakati i pitati Boga oproštenje. O ovom čudu svjedoče i zapisi vjernika iz tog vremena. 1970. analiza relikvija je pokazala da se hostija stvarno promijenila u meso/tijelo koje je prema nalazu bilo dio ljudskog srca, a vino se promijenilo u krv, krvne grupe AB, one iste koja se nalazi na Torinskom platnu.

Što se događalo to jutro na svetoj misi?

U 8:30, u nedjelju ujutro 12. listopada 2008. godine, fra Filip Zdrodowski je slavio svetu misu u gore spomenutoj crkvi. Fra Jacek Ingielewicz mu je pomogao u dijeljenju svete pričesti. Jedna hostija slučajno je pala na stepenicu oltara. Župljanka koja je klečala u blizini to je primijetila i pokazala fra Jaceku. On je odmah hostiju podigao. Vidjevši da je bila prljava stavio ju je u vasculum (posudicu u kojoj svećenik opere prste nakon podjele svete pričesti).

Nakon mise, sakristanka, sestra  Julia Dybowska, je odnijela vasculum u sakristiju, ispraznila njen sadržaj u drugu posudu, i zaključala u sef. Samo ona i župnik, mons. Stanisław Gniedziejko, imali su ključ od sefa. Važno je napomenuti da je sestra Julia član Kongregacije sestara službenica Isusa u Euharistiji, čija posebna karizma je promicanje i štovanje Isusa prisutnog u Presvetom Sakramentu. 

Nikad radnije sestra Julija se nije našla u sličnoj situaciji, te je svaki dan provjeravala posvećenu hostiju, je li se otopila. Za očekivati je bilo da se otopi za par dana. Nakon sedmicu dana, 19.10. sestra Julija je otvarajući sakristiju osjetila miris kruha. Kad je pogledala posudicu sa hostijom bila je u čudu: U sredini hostije bila je krv, a taj srednji dio izgledao je kao živi komad mesa. 

Kasnija laboratorijska analiza će pokazati da se stvarno radi o pravom mišiću koji ima karakteristike tkiva živog ljudskog srca i to u trenutku umiranja, kao da ima infarkt.

Sestra Julija je u čudu promatrala hostiju i govori kako se osjećala kao Mojsije kad je gledao u gorući grm, koji gori a ne izgara. Budući da je sestra tu dugo stajala nepomično vlč. Filip Zdrodowski ju je upitao što nije u redu. S. Julia je objasnila što je imala u ruci i kako je posvećenena hostija tamo dospjela. Stavila je posudicu na stol kako bi svećenici prisutni u sakristiji mogu vidjeti što se dogodilo. Mons. Stanisław Gniedziejko će se kasnije prisjetiti svog šoka kad je vidio crvenu tvar na bijeloj Hostiju. Gledajući izbižega i on je primjetio da je sredina imala izgled živog mišinog tkiva.

Svi su znali da je to bila posvećena Hostija i vjerovali da je tu prisutan uskrsli Krist, u svom proslavljenom čovještvu. Počeli su se pitati o čemu je tu riječ i ne želi li Isus preko ovog događaja nešto dati do znanja. Istog dana obavješten je i biskup koji je ubrzo posjetio Sokółku. 

Zatražio je da se hostija drži na sigurnom i promatra.
Dana 29. listopada, posudica sa Hostijom je prebačena u tabernakul kapelice Božjeg Milosrđa. Sljedeći dan, nadbiskup je Hostiju uklonio iz vode i postavio na bijeli korporal, a onda postavio u ciborij i natrag u tabernakul. U kratko vrijeme hostija se osušila. A crvenkasto-smeđa tvar koja je otisnuta na korporalu – ostala je do danas. Kroz tri godine hostija se držala u toj kapelici.

Od 2.listopada 2011. svečano je vraćena u crkvu Gospe od Ružarja, u kojoj vjernici imaju cjelodnevno klanjanje.

Zaključci znanstvenika

Iz kurije u Białystoku je upućeno pismo prof. Mariji Sobaniec-Łotowskoj i prof. Stanisławu Sulkowskom, od kojih je zatraženo da znanstveno istraže “materijal koji se čuva u župnoj crkvi Sokółke, sv. Antuna Padovanskog.” U pismu je naglašeno je stvar ozbiljna, hitna i treba biti držana u povjerenju.

Inače, prof. Maria Sobaniec-Łotowska i Stanisław Sulkowski su i izvanredni znanstvenici, vrlo cijenjeni u Poljskoj i inozemstvu. Kroz trideset godina specijalizirali su se u području patohistološke dijagnostike i imaju mnogo akademskih postignuća.
7. kolovoza 2009. godine, prof Maria Sobaniec-Łotowska otputovala je  u Sokółku gdje, u nazočnosti posebnog povjerenstva, uzela uzorak sa tajanstvene tvari na Hostiji. “Kada sam uzela uzorak”, ona kaže: “nisam imala pojma što je bila ta tvar. Dobila sam malu količinu. Bilo je smeđe boje..”
Dvoje profesora proveli odvojene, strogo znanstvene analize na uzorku Hostije. Koristeći se posebnim svjetlom i elektronskim mikroskopom, oni su sve fotografirali i napravili detaljan opis morfoloških slika.
Odvojeni rezulati i neovisna analiza potpuno se se podudarali. Ispostavilo se da je tajanstveni sastojak u koji se posvećena Hostija promjenila bilo – mišićno tkivo ljudskog srca koje doživljava agoniju smrti, kao da je u trenutku srčanog zastoja. (…)  I ono što je važno, po našem mišljenju, je činjenica da se materijal koji smo analizirali u potpunosti sastoji od tog tkiva. ”
Profesor Stanisław Sulkowski naglašava, “Tvar koju sadrži Hostija brzo se otapa kada se uroni u vodu. No, ova sveta Hostija iz Sokółke – ne – što je zbunjujuće za znanost. Što je još više zapanjujuće jest činjenica da je srednji dio hostije pretvoren u mišićno tkivo srca, tvoreći nedjeljivu strukturu sa ostatkom bijele hostije.”

Mikrofotografije predstavjaju jedan znanstveni dokaz koji pokazuje da nitko nije mogao ujedinio mišićno tkivo dvije strukture – SRCE I KRUH. Čak i znanstvenici koji su opremljeni sa najsuvremenijom opremom ne mogu proizvesti nešto slično. To isključuje svaku mogućnost ljudskog uplitanja.
Profesor Maria Sobaniec-Łotowska naglašava, “… tu nije moglo biti  ljudske intervencije. Još jedna izvanredna činjenicu treba spomenuti. Hostija je ostala uronjena u vodu velik dio vremena. A ipak naša istraživanja ne pokazuju promjenu srčanog mišića kakav se očekuje nakon takvog uranjanja… Sa znanstvenog stajališta ne možemo objasniti ovu činjenicu. Ovo je nesumnjivo najvažnije istraživanje koje sam provela u svom životu. Rezultati su bili šokantni za mene. Oni ukazuju na izvanrednom fenomen, koji je sa znanstvenog stajališta, jednostavno neobjašnjiv. “

Nažalost, ima i onih koji će, iz ideoloških razloga, poreći činjenica da se dogodilo čudo i šire propagandu laži.
Jedni su čak na temelju toga što je pronađeno tkivo srca koje umire zaključili kako mora da je počinjeno ubojstvo, pa je tužitelj poduzeo sve da ispita slučaj. No, naravno, brzo je odbacio optužbe zbog nedostatka dokaza.  Ateisti koji odbacuju objektivne činjenice ponašaju se iracionalno. Čudo u mjestu Sokółka ne ide u prilog njihovu svjetonazoru pa pribjegavaju smiješnim i iracionalnim argumentima.

Ni prof. Maria Sobaniec-Łotowska, ni prof. Stanisław Sulkowski ne prikrivaju činjenicu da su vjernici.  Međutim, oni u svom istraživanju nisu vođeni zaključcima vjere nego su istraživanje obavili stručno i savjesno a što su dokumentirali i sa brojnim fotgrafijama.
…
Pretvroba posvećene hostije u mišić ljudskog srca u smrtnoj agoniji znak je sve nas – koji poziva na – obraćenje. To je podsjetnik svima nama da je svaka misa uprisutnjenje Isusove muke, smrti i uskrsnuća, te da je Krist uistinu prisutan u posvećene Hostiji u njegovom proslavljenom čovještvu.

Fr. Mieczysław Piotrowski

Izvor: časopis ”Ljubite jedni druge”