I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.

Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom  napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to  smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.

A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.

To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)

Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?

Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.

Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim,  a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda  tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.

Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.

Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.

Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!

M.G.

Večerašnja tema je Sveta Pričest. Znamo da smo nedjeljom dužni ići na svetu Misu i kad nismo u teškom grijehu pozvani smo pristupiti Svetoj Pričesti. Ako smo u teškom grijehu treba iz toga izići na način da se ispovjedimo kod svećenika, a kod lakog grijeha dovoljno je ono pokajanje na početku Mise.
Za Pričest imamo mogućnost nedjeljom, a oni koji idu i preko tjedna imaju mogućnost pričestiti se i preko tjedna.
Postavlja se pitanje – što za nas pričest JEST? Što za nas ona danas znači?
Kad gledamo kako u nekim zapadnim zemljama gdje je vjera na niskim granama kako pristupaju pričesti onda vidimo i izvanjski da do toga ne drže, da jednostavno to jedna FORMALNOST, OBRED koji im ništa posebno ne znači. I to se pomalo počinje pojavljivat i kod nas, pa se svećenik onda pita da li onaj koji prima pričest VJERUJE i to je jedan poziv da mi obnovimo svoju vjeru u Euharistiju i svoj odnos sa Gospodinom. Kao katolici vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, nazočan u svome čovještvu i svome božanstvu. svi drugi u to me vjeruju. pripadnici drugih religija u to ne vjeruju. Pripadnici protestantizma ne vjeruju u euharistiju, oni vjeruju u obred posljednje večere i oni vjeruju da je to običan komad kruha,

To imamo samo mi katolici i pravoslavci. Pravoslavci dijele s nama istu vjeru u Euharistiju, iste sakramente, svih sedam sakramenata. Protestanti imaju samo jedan sakrament a to je krštenje. I evo mi smo baštinici tog najvećeg bogatstva kojeg nam je Bog ostavio, – samoga sebe, povjerio je to nama, slabim ljudima, i mi ga blagujemo u Pričesti. Jedan svetac kaže – “U Euharistiji možemo naći sve pa i tjelesno zdravlje. Spasitelj je božanski balzam za svaku ranu. Nije li iz njegova presvetog čovještva proizlazila snaga koja je liječila svaku slabost. Trebalo bi ga se samo dotaknuti, a sada Njegova se moć se nije smanjila i kontakt s njime je jednako spasonosan.” Vidimo da se oko Isusa za vrijeme njegova javnog djelovanja tiskalo mnoštvo, okupljalo se mnoštvo svijeta, koji su gledali kako će ga dodirnuti da bi dobili ozdravljenje i onda se ozdravljenje i događa kad je bilo vjere. Kad je ona žena koja je bolovala od krvarenja, kad se progurala nekako do njega, i dodirnula ga u čas je OZDRAVILA – JER JE TO TRAŽILA S VJEROM. A svi oni drugi koji su se tiskali oko Njega – jer kažu kad on pita: Tko me je dodirnuo? – Učenici govore: Vidiš li koliko se naroda tiska oko tebe, svatko te dira, kako da to pitaš? Svi oni drugi koji su imali potrebe i bolesti koje je trebalo izliječit NISU GA DODIRIVALI S VJEROM, nego gužvali su se oko njega da ga bolje čuju, da mu budu što bliže i nisu dobili milost ozdravljenja. Tako da Gospodin uvijek kad čini čudo traži da mi s tim čudom SURAĐUJEMO, da s Njegovom milošću, s tim nadnaravnim darom, da surađujemo sa svojom VJEROM, da jednostavno tražimo i primamo s vjerom i onda se događa da običčna da obična jedna riječ može učinit čudo kao kod onoga satnika, on se zalaže za svoga slugu, Isus mu kaže: Doći ću kod tebe, kući. On kaže: Ne treba, samo reci jednu riječ i sluga će moj biti zdrav! I Isus to čini. Zato je pitanje da pazimo na način KAKO PRISTUPAMO GOSPODINU. Da se PRIPREMIMO. Ne možemo mi u zadnji čas doći na misu i očekivat da ćemo primit one darove koje nam je Bog namijenio u toj misi, a nismo se sabrali, nismo posvijestili gdje dolazimo ni što primamo. Potrebno da izdvojimo jedno vrijeme prije da se pripremimo. Zato je dobro kad ljudi imaju PRIJE MISE KRUNICU ili neku DRUGU POBOŽNOST da se ljudi mogu SABRATI, pripremiti za Misu. U protivnom – dođemo zadnji čas i dok se mi saberemo misa već gotova. I onda to ne pomaže. Znači, zato je važno vidjeti što je potrebno i što nam pomaže. Jedna priprema pomaže. I u toj pripremi mi pokušavamo ostaviti sve one brige i doći, usredotočiti se na usredotočiti se na Gospodina i onda pratimo misu i kroz misu ona nas priprema da dođemo do vrhunca, do Pričesti. I na koncu je važno da ako smo se pričestili da se onda i ZAHVALIMO. Način Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama, kaže KATEKIZAM je jedinstven. Uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojem teže svi sakramenti. Misa je ne samo spomen na posljednju večeru, kad je ona ustanovljena nego je ona, kaže se: “spomen-čin”. Ona je i čin kojim se ta posljednja večera, na neki način, ponavlja. To jest, kako kaže Crkva – tu se aktualizira, uprisutnjuje ona Isusova žrtva na križu. Kao što je on na svojoj posljednjoj večeri na neki način anticipirao ono što će se dogoditi dan kasnije na Golgoti, to je ista žrtva koju je On učinio da se dogodi, evo već unaprijed – dan prije – da može svoje tijelo dat svojim učenicima za blagovanje. Tako On može učiniti i ne samo kao što je učinio prema apostolima nego on može učiniti DA TA ISTA ŽRTVA BUDE PRISUTNA I KASNIJE, i učinio je da bude u svim našim MISAMA, učinio je da se ta ŽRTVA UPRISUTNJUJE. I zato mi OLTAR zovemo oltarom jer je on ujedno i ŽRTVENIK. To nije samo stol posljednje večere nego je to i žrtvenik gdje se događa Isusova žrtva. Kršćanski oltar je SIMBOL SAMOGA KRISTA koji je u zajednici svojih vjernika, prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje, da nas otkupi i spasi i koja je prinesena i kao nebeska hrana koja nam se dariva. O zahvali se žrtava blagovalo. Tako je i Euharistiju naredio Krist da se blaguje. I ovo blagovanje tijela i krvi Kristove zove se Pričest. To je hrana duše. Onda možemo mislit – koje je OTAJSTVO tu sadržano ako je tu sam ISUS i On nam je dao SEBE da se hranimo njime. On je tu CJELOVIT I ŽIV. Mi kad jedemo hranu običnu, meso ili bilo što drugo, mi jedemo meso mrtvih životinja. I s tim se hranimo, a ovdje se HRANIMO SA ŽIVIM ISUSOM. I On je živ. I euharistijska čuda to potvrđuju. S druge strane, on je cjelovit, u svakoj kosti je cijeli, on nam se daje cijeli u toj maloj hostiji i mi. primamo njega u njegovu čovještvu i u Njegovu božanstvu i on se sjedinjuje s nama na svim razinama. Pošto je to hrana duši i hrana koja nas preobražava čini da mi BUDEMO VIŠE OD LJUDI, da postajemo stvarno Božji, da se PREOBRAZUJEMO U BOGA, i onda ono što nam je ljudski nemoguće postaje moguće. Zato je Isus to zapovjedio i pozvao nas na Pričest. I to je rekao riječima: Zaista, zaista vam kažem, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove nećete imati Života u sebi. I to nam nalaže četvrta crkvena zapovijed. Potrebno je hranit se tom Hranom i to je, dapače još UVJET da bi mogli imati život u sebi.
I kada se pitamo. A kako? Puno toga ne mogu, posebno ne mogu ono što Bog traži od mene, …, živjet kreposti, živjet čistoću, bit svet, biti krepostan, savršen. Dakle jasno, ne mogu to ljudski, ali mogu s Bogom, mogu prije svega – preko Pričesti, preko dostojne pričesti mogu, dopustiti Bogu da preobrazi se nemoguće. Crkva nas obvezuje da nedjeljom sudjelujemo u svetoj misi. I također nas obvezuje i također nas obavezuje da Pričest primamo najmanje jedanput godišnje po mogućnosti u uskrsno vrijeme i da na to budemo pripravljeni sakramentom ispovijedi. To je onaj minimum koji se traži – da se jednom godišnje ispovjedimo i pričestimo (dostojno). Jasno, preporuča se da to činimo puno više- Zato imamo je pobožnost devet prvih petaka, – Isus je dao objave da daje posebne milosti onima koji se ispovjede i pričeste 9 mjeseci uzastopce na 1 petak. Imamo i pet prvih subota gdje je Majka Božja dala isto velika obećanja za one koji se 5 mjeseci uzastopce na prvu subotu ispovjede i pričeste. Dakle, Nebo nam preporučuje, poziva nas da se češće pričešćujemo. Crkva je dopustila da se možemo svaki dan pričvršćivati, čak i dva puta. Ako na drugoj Misi sudjelovali od početka do kraja možemo se i dva puta pričestiti. Imamo to na raspolaganju i možemo stvarno danas kad su velike protivštine, kad je zlo ojačalo, kad se strukturiralo, kad se organiziralo i kad pravi promidžbu sebi na razne načine – mi imamo s druge strane milosna sredstva koja su puno veća nego prije, jer Bog zna da živimo u izazovnim vremenima. i zato nam daje i POSEBNA SREDSTVA, kao objave svete Faustine, Dakle, pobožnost prema Milosrdnom Isusu, prve petke, prve subote, škapular i razne druge stvari to susret pomagala, kratice da brže dođemo do milosti koje su nam potrebne, da brže rastemo, da steknemo imunitet i da se možemo boriti protiv zla kao odrasli ljudi, da možemo promicati dobro. Sveta Pričest se daje samo pod prilikama Kruha, ali Crkva uči da je Isus nazočan ipod prilikama Kruha i vina. Ovaj način – SAMO POD PRILIKAMA KRUHA – se proširio samo iz pastoralnih razloga. I ustalio se u rimskom obredu kao najredovitiji. Može se pričesti pod obje prilike, to vidimo prilikom vjenčanja i prilikom nekih svečanosti, obljetnica braka i slično, da svećenik daje Pričest pod obje prilike, ali redoviti način je samo pod prilikama kruha. U pravoslavnoj Crkvi imamo Pričest s pod obje prilike – i to je redoviti način pričvršćivanja, kod nas to rade grkokatolici, da se sa onom žličicom uzme onaj komadić Kruha – Tijela Kristova pod prilikama Kruha, umoči se u Krv Kristovu i daje se vjernicima.
I za vrijeme u vrijeme korone, kada smo se mi bojali davat vjernicima pričest na usta u to isto vrijeme su pravoslavni vjernici primali i kod nas u Hrvatskoj i drugim zemljama primali su pričest sa tom jednom žličicom koja bi se davala svim vjernicima. I sad ako nas je ovdje sto – dođete na Pričest, on nas sve pričesti sa istom žlicom, i nitko nije obolio – To je pitanje vjere. U što mi vjerujemo? Ako je to stvarni Bog – pa nije Isus nikoga zarazio, kad je one gubavce dodirnuo i ozdravljao dodirom, nije on kasnije postao gubav, i širio gubu oko sebe, jasno da ne treba bit nerazborit, ali pitajmo se – Gdje je vjera? Ovaj način da se pričešćujemo samo pod prilikama kruha nastao je samo iz pastoralnih razloga, da se sveta Krv ne bi oskvrnula, jer bi se pod prilikom vina mogla lako proliti, a teško čuvati. I također iz razloga da se olakša primanja svete pričesti svakome – jer se mnogi boje piti iz zajedničkog kaleža ili ne podnose okus vina. I također zadnji razlog je da se time očituje Crkva protiv krivih učitelja koji su tvrdili da je Isus nije nazočan nego pod obje prilike. Crkva uči da je pod svakom prilikom Isus cijeli nazočan.

Već u prvo vrijeme Crkve dijelila se Pričest samo pod jednom prilikom – onima kojima se nosila kući kao bolesnicima, mučenicima u tamnicama, pustinjacima. No, Crkva dopušta da se možemo pričešćivati pod obje prilike kad je to prikladno i zgodno.

KOJI SU PLODOVI PRIČESTI?

Prvo – Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom Dakle, to je onaj prvi plod, ono najvažnije – sjedinjenje s Kristom. Može se sjediniti s drugim najviše tjelesno u bračnom činu, u braku, kad postaju jedno tijelo, a ovdje se događa puno više – ne događa se samo sjedenje tjelesno, a i to tjelesno je puno više od onoga što se događa u bračnom činu, jer tu Isus ulazi u svaku stanicu našeg bića, našeg tijela, nego se događa i sjedenje duša. Isus je, dakle i dušom nazočan pod prilikama kruha i vina. Prema tome to je ono što se događa kad imamo neku srodnu dušu koja nam je prijatelj u potpunosti, da se tu događa sjedinjenje duša, i to je ono na što su pozvani supružnici, da porade na tom da budu jedna duša, a ne samo jedno tijelo. To je veliko bogatstvo koje se rijetko susreće. Malo je ljudi za koje možemo reći da su pravi prijatelji, ali to je ono što mi prepoznajemo kao vrijednost i to dobivamo u Pričesti i dobivamo sjedinjenja s Bogom – To je ono što nam ne može dat. nitko na svijetu i to je nešto što nadilazi bilo kakvo ljudsko očekivanje. Jer ako je Isus kao Bog tu nazočan, onda mi hraneći se uzimajući njegovo čovještvo, hraneći se njegovim čovještvom, mi u biti primamo i samoga Boga u sebe i i mi se onda preko toga pobožanstvenjujemo. Mi postajemo nositelji Krista, Kristofori dok je On tu nazočan pod prilikama kruha sigurno15 minuta, znači, svetohranište. To je ogromno blago. Drugo – Pričest nas odvaja od grijeha, jer kako se kaže u Misi: Ona je prolivena za mnoge na otpuštenje grijeha. On je došao da nas sve spasi kako kaže pjesma. Spasitelj svih ljudi, ali nisu svi prihvatili niti će svi prihvatiti to spasenje koje nam On nudi i zato je njegova krv prolivena za spasenje MNOGIH, a ne za sve jer oni koji su odbili, koji odbijaju i koji će odbiti spasenje za njih onda dakle Njegova krv ne vrijedi. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od početnih grijeha i ne čuva od budućih grijeha. Ona jednostavno razvija jedan imunitet, otpornost, daje nam snagu da se možemo borit. Danas, kad vidimo pitanje bludnosti koje već u najranijoj dobi, preko mobitela, preko raznih elektronskih stvari, ekrana, pogađa već djecu – kako se s tim nositi? To nije moguće bez Božje pomoći. Trebamo se čuvati prigoda, ali treba rasti u milosti posebno primajući svetu pričest. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi. Mi vidimo da je naša ljudska ljubav slaba, da se umorimo, da postanemo sami sebi teški, a kamoli drugi, i oni koji su najbliži postanu još prije teški i onda je teško ljubiti. Nemamo snage, ne da mi se, izmoren sam, izranjen i slično i onda bi digli ruke od svega. Tu je važno imati na umu da mi TREBA BOG, i zato ona prva zapovijed kaže Ljubi Boga svoga – to je prvo – svim svojim silama, a onda dolazi druga zapovijed koja prema sebi i prema bližnjem, jer ako ljubiš Boga, onda u toj Božjoj ljubavi dobivaš snagu da možeš ljubiti sebe i onda kad si u najgorim izdanjima, kad ti je najteže, kad si najdublje pa se možeš dignut, pa se možeš vratit, ih samo još vratite se, može prihvatiti svoje slabosti i pomaže ti da ljubiš druge unatoč njihovih izdaja, slabosti i svega. Jasno, ljubimo druge, ne ljubimo ono zlo koje oni čine, ne ljubimo grijeh, ali ljubimo njih, ljubimo kriv, ljubi njih. Na taj način ih onda možemo spasiti tom ljubavlju i vratiti ih na pravi put. A to je, u biti, zato jer smo dopustili da Isusova nadnaravna ljubav bude prisutna u nama i da se onda prelijeva, obuhvaća ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Zato je i brak sakramenat jer ljudska, naravna ljubav muža i žene ima svoje granice. I oni ne mogu samo svojim silama, no ako računaju na Boga, ako se oslanjaju na Boga, ako se hrane Kristovim tijelom, onda oni mogu pobjeđivati svoje slabosti, mirit se, dizat se, i rast zajedno u dobru i na kraju stvarno postići jedan uspješan dobar brak gdje će zahvaljivat Bogu jedno na drugom.

Snagom te ljubavi koju zapaljuje u nama EUHARISTIJA NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s Njim zbog smrtnog grijeha, to nam i dalje, ta mogućnost smrtnog grijeha sve više nam grijeh postaje odbojan. Što je čovjek više svjetovan, u logici ovog svijeta, u grijehu to mu je sve ono Božje – odbojnije, a što je više u Bogu događa se suprotno. Ono što je grešno postane sve odbojnije i na kraju postaje zazorno i na kraju , ne možemo zaključit – ne možemo služit dvojici gospodara – sušiti. I zato ako se opredijelimo za Boga onda se promjena neće vidjet odmah ali će biti vrlo brzo vidljive i vidjet će se razlika, samo je potrebno ustrajati.

EUHARISTIJA – PRIČEST NAM DAJE JAMSTVO DA ĆEMO SLAVNO USKRSNUTI jer Krist kaže – tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Znači, mi već sada nakon Pričesti dobivamo pred-okus tog vječnog života.

preko toga dobivamo obećanje da će nas Isus uskrisit na vječni život. Tako da je to jedan predokus ili pred-udioništvo u Nebeskoj slavi. EUHARISTIJA, također, STVARA CRKVU. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. On ih sjedinjuje u jedno Tijelo i čini od njih Crkvu. TKO PRIPADA CRKVI? Tu često imamo krive predodžbe o tome tko pripada Crkvi. Crkva, kako kaže Katekizam, sastoji se od tri djela,: sastoji se od one – PROSLAVLJENJE Crkve u nebu, dakle, to su sveci i pravednici koji su spašeni, koji su došli u raj, sastoji se od one TRPEĆE Crkve u čistilištu, to su oni za koje smo pozvani molit da što prije dođu u raj, i sastoji se od pravednika ovdje na zemlji, a to je ona VOJUJUĆA CRKVA. Zaboravljamo, najčešće na onu Crkvu u Raju i na onu Crkvu u čistilištu, a to je većina pripadnika Crkve. Mislimo samo na ovu Crkvu na zemlji. Ono što mi vidimo vara nas.

Jer svi oni koji su u smrtnom grijehu oni su svojevoljno prekinuli vezu sa Kristom. Dakle, onaj koji se nalazi u smrtnom grijehu nije u milosti Božjoj, da umre u tom stanju otišao bi u pakao i prema tome – nije pripadnik Crkve (!!!) – on se sam izopćio, izdvojio iz Crkve.

Crkvi pripadaju samo oni koji su u milosti Božjoj, koji nisu u teškom grijehu. To vrijedi za svakoga, za vjernike, za svećenike, za biskupe, za kardinale, za samog papu. Znači, ako ja kao svećenik umrem, a nalazim se u smrtnom grijehu – ja se ne mogu spasit; nisam se pokajao, ne mogu se spasit. Ne može se tako spasiti ni papa ni kardinal. Ne pomaže to što imamo časti, odgovornosti, autoritet. Prema tome – stvarno stanje Crkve je da CRKVI STVARNO PRIPADAJU ONI KOJI SU U MILOSTI BOŽJOJ (!) a to znači da na žalost 90 % onih koji se zovu kršćanima da u biti – ne pripadaju Crkvi. Scott Hahn u svojoj knjizi o Gozbi Jaganjčevoj, o Euharistiji, spominje da 85 % katolika u Americi koristi KONTRACEPCIJU. Ako redovito koriste kontracepciju u braku ili žive PREDBRAČNE ODNOSE oni su u stalnom teškom grijehu. I još kad se naviknu to NE ISPOVIJEDAT nego se naviknu da je to normalno, onda idu na SVETOGRDNU PRIČEST, – onda je i veliki upitnik koliko će se njih spasit!?

EUHARISTIJA – je put po kojem možemo doć do jedinstva kršćana. Što su bolnije podjele Crkve to su više potrebne molitve Gospodinu da se vrate potpunom jedinstvu oni koji su otpali od Crkve.

Ove MILOSTI EUHARISTIJE prima samo ONAJ TKO SE DOSTOJNO PRIČEŠĆUJE, znači onaj tko se nalazi u milosti posvetnoj. Onaj koji je u teškom grijehu, a pričešćuje se njemu to ništa ne koristi. Dapače, to mu je dodatni grijeh. Tko se nedostojno pričesti on čini teški grijeh SVETOGRĐA i krivac je, kako kaže sveti Pavao Korinćanima: krivac je Tijela i Krvi Gospodnje, sud sebi jede i pije. Dakle, on se ogrješuje o Krista, konkretno o Njegovo tijelo i krv, i sam sebe osuđuje. Mnogo puta se dogodilo već na ovom svijetu da onaj tko je nedostojno primio svetu Pričest otvrdnulo srce kao Judi – koji je onda svetogrdno primio svetu Pričest – presjekao konačno u sebi da će Isusa izdat – tada u nj ulazi Sotona. Ili ih je stigla nagla smrt ili neke druge vremenite kazne. Tako je Kovčeg saveza donosio Izraelcima sreću i blagoslov, a poganima nesreću i prokletstvo. Kad su se Izraelci domogli Kovčega saveza nije im donosio blagoslov nego im je bio na propast. Zato je važno da imamo pripravu. Kod toga treba voditi računa…  Crkva je tražila da se pripremimo i postom, da se od ponoći do mise ništa ne jede, samo se moglo pit i zato je misa bila uvijek ujutro i ljudi su dolazili na tašte, a danas je to samo SAT VREMENA PRIJE PRIČESTI, EUHARISTIJSKI POST. Ako imamo nedjeljnu misu i ako je propovijed duža, 10:15, to znači praktički da vodimo računa da ne jedemo nekih 15 – 20 minuta do početka Mise. To je lako izvodivo, ali svakako i to ispada da mnogi zaborave. Tu spada i žvaka. Ne može netko doći. u crkvu sa žvakom i onda na kraju ići na Pričest. To mu se računa kao da je jeo. Za Pričest treba da smo uredno. čisto i čedno odjeveni. Neki način i odijevanja jednostavno nisu prikladni za Kuću Božju. I tu treba razlikovati odjeću koja je prikladna za crkvu od one koja je prikladna za sportski teren ili plažu. Mi danas imao posebnu tute – vidimo da to lako nosimo svi, i sve više sliče na pidžame – ne razlikuju se od pričama. Znači, prije smo imali ljude koji su u svom siromaštvu imali baš – misno ruho – svečano su dolazili nedjeljom i čuvali to samo za nedjelju. Potrebno je da dolazim na pričest sa čistim rukama, posebno ako primaš na ruku svetu hostiju. I konkretno, na koncu, stolu Gospodnjem treba pristupati što smjernije, sklopljenih ruku i oborenih očiju. Crkva odobrava Pričest na dva načina: na jezik i na ruku. Primajući svetu hostiju na jezik treba jezik spustiti na donju usnicu, jer ako ne spustimo jezik, nema svećenik gdje odložiti hostiju. Čim primimo svetu Hostiju, treba je što prije progutati, a ne ostavljati u ustima. AKo se ona prilijepi za nepce treba je odlijepiti jezikom, a ne prstom, ako to učinimo prstom onda dijelovi Hostije mogu ostati na prstu. Ako pak primaš pričest na ruku onda je važno da ne držiš u rukama krunicu ili bilo koji drugi predmet i da skineš rukavice, ako ih nosiš. A to često pobožne žene znaju nositi krunicu u ruci i onda ako joj daš Pričest odložit ćeš je i dotaknut krunicu, a to treba izbjeći. Pred svećenikom je tada potrebno ispružiti lijevi dlan, a desni okrenut prema uvis – Znači, kad se Hostija stavi u lijevu ruku, onda se s desnom uzme, sa dva prsta, i pred svećenikom se pričesti. Ako ti odeš i okreneš leđa svećeniku da to ne vidi – onda ti možeš ukrasti, ti ili bilo ko drugi može ukrast Hostiju i onda se događa svetogrđe. Da bi se to izbjeglo potrebno je da se pričesti pred svećenikom, da ga on vidi, odmah tu, ili ako je gužva da se odmakne par koraka sa strane, i tu se pričesti, da bude vidljivo da se pričestio. Kad svećenik izgovori: “Tijelo Kristovo” treba odgovoriti: Amen. Nakon što je svećenik stavio hostiju na tvoj dlan, odmah pred njim je malo pomaknut stavlja se hostija u usta. uzimajući pažljivo prstima desne ruke. Ne uzimaj svetu hostiju iz svećenikovih ruku, nego pričekaj da ti on sam stavi Hostiju na ruku. Znalo se dogodit nekad da dođe vjernik i onda dođe ovako s dva prsta da mu damo Pričest. To nije prikladan način. Ako se pričešćuje na ruku onda treba ispružiti lijevu ruku i na nju se onda odloži, a ako je lijevak onda će ispružiti desnu, ali tu se vidi ako ostanu dijelovi hostije na dlanu i onda se to može polizat i onda neće bit nikakvih rasipanja čestica. Poslije Pričesti treba se vratiti na svoje mjesto i ondje neko vrijeme moliti u tišini, Isusu se klanjati, Njemu prikazivati se i moliti ga za milost. Znamo da je Isus u nama prisutan dokle se god ne raspadnu te prilike Kruha, tih 10-15 minuta, to je najviše sjedinjenje s Bogom, i tu ga možemo molit i tražit najrazličitije stvari. To je ono dragocjeno vrijeme i zato je važno da nađemo neki način da se zadržimo u crkvi da ne izjurimo odmah iz crkve van. Pa i cijeli onaj dan kad smo se pričestili, treba što je više moguće misliti o svetoj Pričesti, uživati duhovnu radost u razgovoru s Gospodinom, a kloniti se onih stvari koje nas rastresaju.

Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Naslov današnje teme je PROGON EUHARISTIJE U CRKVI.

Prvo: Euharistija je živi Bog i znamo da je on nakon Pretvorbe prisutan u prilikama Kruha i vina u svom čovještvu i božanstvu. To je pravi Bog i pravi čovjek kojeg imamo u Euharistiji. I živi Bog. I zato u Crkvi euharistija ima središnju važnost i beskrajnu vrijednost. Ivan Pavao II je kazao Crkva živi od euharistije. II Vatikanski ističe da je Euharistija izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Euharistija, kaže papa Ivan Pavao II izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju.

I kako smo onda mogli doć do toga da se događa da možemo govoriti o progonu euharistije u Crkvi?

Put je bio dugačak, ali vidimo da je ostavio dubokog traga. To je proces koji traje.

Blagujući euharistiju u stanju milosti mi se sjedinjujemo s Bogom i suobličujemo s njim, zato kažemo za nju da je to Kruh Nebeski koja nam omogućuje puno više od mane koja je hranila tijelo Izraelaca 40 godina u pustinji. Ovdje dobivamo hrani duši i zato se zove kruh nadnaravni. Neki sveci kažu kad molimo u Očenašu: Kruh naš svadanji da se to u biti misli da Euharistiju. Da bi se to moglo prevest kao Kruh naš nadnaravni daj nam danas. Ona je najveće čudo od početka svijeta koje je proizišlo iz ljubavi Isusove. Preko euharistije Isus se najprisnije sjedinjuje s osobom i postaje dio nas i omogućava nam ako pristupamo Pričesti u stanju milosti da nam tako postaje moguće ono što je po ljudskome nemoguće – kako u življenju kreposti i odupiranju napadima Zloga tako i u postizanju svetosti. Budite savršeni kako što je savršen Otac vaš nebeski. Taj Isusov zahtjev – kako se može ostvariti? Ljudski, vidimo da smo nemoćni, da su naše snage ograničene i da uz najbolju volju ne možemo doći do toga. Međutim, Bog zna što govori i on nam omogućava da to i ostvarimo i to prije svega preko Euharistije – jer tu primamo i blagujemo Njegovo Tijelo, dušu, krv i božanstvo i suobličujemo se s Njim na najprisniji način. To je razlog zašto je Euharistija glavna zapreka pobjedi đavla. I zato se na ovom terenu već sada odvija odlučujuća borba o kojoj zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac crne mise upravo skrnavljenje euharistije. Znači, sotona vjeruje u stvarnu nazočnost, mrzi Isusa, prisutnog u euharistiji i od toga je učinio vrhunac svoga obreda – nakaradne, izokrenute svete mise. Toga bi se puno puta trebali sjetiti oni mlaki kršćani koji dvoje oko euharistije ili koji su ravnodušni prema euharistiji.

Crkva, kako uči katekizam, slijedi sudbinu Isusa. Pa stoga i ona mora otići na križ. To je sastavni dio njenog poslanja i do konca vremena je to ono što nas čeka. Zato Isus kaže – Kad Sin čovječji dođe na zemlju hoće li naći vjere na zemlji? Jer – Crkva će proći istu sudbinu kao i Krist – bit će razapeta, izgledat će da je nestalo. No, valja vidjeti što će se dogoditi prije toga. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, prvi masovni otpad zbio se zbog propovijedanja euharistije. Sjetimo se tamo je umnožio kruh, nahranio 5000 odraslih muškaraca i oni ga htjedoše zakraljit, on im pobjegne, oni ga nađu u Kafarnaumu i tamo im on navješta da – tko se hoće spasiti mora blagovati njegovo tijelo i piti njegovu Krv i oni to shvaćaju kako on to i govori – i to ne mogu prihvatiti. I zato masovno otpadaju od Njega. U tolikoj mjeri da Isus postavlja pitanje i dvanaestorici žele li i oni otići. U tom pitanju stoji da što je rekao to ne povlači i s druge strane – da imaju slobodu. I sada – nije se tada radilo o nekoliko desetaka ili stotina ljudi, radilo se o tisuće ljudi koji su do tada bili prionuli uz Isusa a kad su čuli njegov nauk, kad su vidjeli čuda koja je činio, kad je uvjerio svojim moralnim, neporočnim životom, te tisuće ljudi su otpale od njega. I to možemo reći da je onda sav taj trud koji je Isus uložio oko tih duša bio uzaludan – makar je tako izgledao.

No, ovaj prvi masovni otpad od Isusa navijestio je ono što će se dogoditi na Golgoti – kad je uslijedio drugi masovni otpad kad je izgledalo da više nitko nije ostao uz njega. Ostali su Gospa, Ivan i nekoliko žena. I od Crkve od njegovih sljedbenika kojih je bilo na desetke tisuća – jer ako su ga osudili bojeći se da će cijeli narod poći za njim – nakon uskrsnuća Lazara čak su se i oni najtvrdokorniji obraćali – radilo se onda o desecima tisuća ljudi i stotine tisuća ljudi koji su ga sad napustili. Tako da se drugi otpad masovni vezuje uz prvi. Prvi se vezuje uz navještaj Euharistije, a drugi otpad se vezuje uz događaj Otkupljenja i kad Euharistijska žrtva bila prinesena.

U povijesti Crkve se događa slično. Prvi otpad se događa zbog Pretvorbe, u kojoj se uprisutnjuje žrtva na križu i vjernici su pozvani na Gozbu Jaganjčevu i predvodnik ovog prvog otpada je Luther koji se smješta na početku moderne povijesti i ovaj prvi otpad sada već zahvaća cijelu Crkvu i tu ćemo vidjeti kasnije iz odnosa kakvog većina vjernika ima prema Euharistiji kao da Isus nije tu. U biti su izgubili vjeru u Njegovu nazočnost. U praksi su otpali. Drugi masovni otpad će biti na kraju povijesti kad će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i činit će se da više nema euharistije na zemlji. Kardinal Sarah kaže – „Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane a s druge Lucifera nastavlja se u srcima vjernika. Sotonina meta je Isusova žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ukidanje euharistije krajnji je cilj đavla i on to provodi na razne načine.

Ovdje sam ih pronašao tri.

1. Prvo je: obeščašćenje. To je način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu gdje se događa postupno sve veće obeščašćenje ovog sakramenta što onda smanjuje i priječi njegovo blagotvorno djelovanje. Mi smo već kod slavljenje svete žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene, kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Svako malo naiđemo u medijima nešto egzotično i skandalozno kako se sve slavila sveta misa, u kojim sve mjestima, okolnostima i slično. Pred time je očito da je puno puta očito da je po srijedi gubitak vjere u euharistiju, kako vjernika tako i pastira. Jer kad bi imali vjere ne bi se tako ponašali. Znači da su izgubili vjeru. Sjećam se u jednim talijanskim kat novinama jedan vjernik komentira da mu je svećenik rekao da ide na odmor i kad je naveo zemlju gdje ide – pitao ga je – pa kako ćeš tamo služit misu? – a on kaže: nema veze pa odmorit ću se od mise. Kao da se može bez mise. I to još svećenik.

Paralelno se događa da se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi, da se masovno prima Pričest u teškom grijehu – upadajući u svetogrđe. Dovoljno je vidjeti što se događa u crkvama u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj… Sakramenat ispovijedi nije samo savjet nego i obveza koja se nalaže zakonikom kanonskog prava u kojemu piše:

 Tko je svjestan teškoga grijeha neka ako prije neka ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom osim ako ima važnog razloga. A nema li pogodne prigode za ispovijed u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koje uključuje na nakanu da se ispovijedi što prije.

To se odnosi na svećenika.

Jasno za laike, za obične vjernike to znači da ne mogu pristupiti Pričesti ako su u teškom grijehu, ako se prije ne ispovijede.

Scot Hann u svojoj knjizi o euharistiji kaže: da 90 posto američkih katolika koristi kontracepciju, što je teški grijeh a znamo da većina njih pristupa pričesti. To se događa i širom Zapadnog svijeta. Znači, oni su svi u grijehu i to teškom grijehu. Najmanje dvostrukom.

Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju Pričest onima koji žive u javnom grijehu kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku, ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno i sakrament ispovijedi i sakrament braka. Djeluju protiv Božjeg zakona i vlastite savjesti, a upadaju u višestruki teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa Zlom. To se danas sve više želi opravdati „Milosrđem“, inkluzivnošću, razlučivanjem, pratnjom, i sl.  Tako se želi umiriti ili bolje reći eutanazirati savjest svećenika, ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu, i podižući na stupanj više – suradnju sa Zlom – odnosno – ako se to to prihvati onda sudjelovanje u grijehu postaje i formalno. Makar se opravdavalo „poslušnošću“ laika prema svećenicima, svećenika prema biskupima, i tada je pad potpun – jer se pristalo na materijalnu suradnju sa Zlom i na formalnu.

U svim ovim slučajevima euharistija se promeće od blagoslova u prokletstvo u skladu sa proroštvom starca Šimuna o Isusu koji je tu nazočan.

Kardinal Sarah piše – Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniraju a za koje je prolio krv, koju su tako bjedno i okrutno prezreli.

Ali Isus više pati kad dar njegove božanske i ljudske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika i tako možemo shvatiti da se najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u euharistiju sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja.“

S druge strane, sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova.

To je  prvi način kako se progoni Euharistija a koji je daleko rasprostranjen – profanacija, obeščašćenje.

2. Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve i mnogi drže da se radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koji se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve i oltari na otvorenom, kao što ih imamo kod nas u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo potrebe za tim da se misa mogla slobodno slavit. To se događa i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno slavljenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i djelomično zabranjeno. No, ono što iznenađuje jest da je danas moguće da takva bezbožna vlast pridobije ili prisili crkvenu vlast na takvo nešto pada onda udruženim snagama provode tu odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u samoj crkvi gdje se infiltrirao preko svojih slugana, da cilja na potpuno ukidanje euharistije milom i silom.

Milom se događa sa službom riječi kad u nekim Zapadnim zemljama zbog manjka svećenika (služba Riječi) zamjenjuje misu. I ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni Pretvrobe. Dovoljno je otić u Njemačku da to vidite. Pitajte naše koji tamo rade. Silom se dogodilo kao što smo vidjeli za vrijeme pandemije kad su se prvi put u povijesti zatvorile crkve (!) Obavezni smo ići na svetu misu, ali preporučljivo je ići i svaki dan i dostojno primati Isusa, posebno u ovo sadašnje vrijeme kad ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Bogoubojstvo se dogodilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina, i može se ukloniti Njegovu nazočnost u euharistiji. To je ujedno i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer se tako uništava njezin temelj, njezino središte, njezino srce. No, zabrana ima nedostatak a to je da će tada biti previše očito što je po srijedi, i da će biti previše mučenika koji će tada proslaviti Boga.

3. Zato imamo i treći način a to je Ovaj treći način je puno perfidniji i opasniji, a to je hipotetska mogućnost. To se nije, Bogu hvala, do sada dogodilo nego u nekim pojedinačnim slučajevima svećenika koji su eksperimentirali sa euharistijom. Dakle, ova hipotetska mogućnost koju ne možemo isključit da se može dogodit jest da Crkveni autoritet pod pritiskom krivovjerja i poganstva odluči promijeniti formu sakramenta. Pa onda više ne bi bilo Pretvobe i stvarne Isusove Prisutnosti – nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Danas kad su mnogi izgubili vjeru, kad se žele po svaku cijenu približiti svijetu, kad govore o ekumenizmu, na nekritičan način, ne bi bilo čudno da se i ovo dogodi i tada se događa ova prevara. Naime, za svaki sakramenat pa tako i za euharistiju, potrebna je materija, a to je pravi kruh i pravo vino, a uz materiju je potrebna i forma, to jest da valjano zaređeni svećenik izgovori riječi Pretvorbe sa Posljednje večere. Mi unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise: m.arapski, ambrozijanski (na sjeveru Italije) bizantski, siromalabarski, rimski. Osim toga u novom obredniku imamo i razne euharistijske molitve, tako u hrvatskom misalu imamo četiri glavne euharistijske molitve. No unatoč razlika obreda u svim ovim slučajevima vidimo da forma ostaje ista i materija ostaje ista. Ista je materija – kruha i vina i nepromjenjena ostaje forma Pretvorbe. I nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Ako se promijeni forma – ako se promijene riječi Pretvorbe onda više nemamo Misu i svećenik koji bi u tome sudjelovao pristaje na prevaru sebe i vjernika, pretvara se u prevaranta. Ako se nastavi ovo stanje onda možemo pretpostaviti da će mnogi svećenici na to pristati posebno jer je uznapredovala sekularizacija, i gdje mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca – dakle žive u smrtnom grijehu i slave svetu misu (!) Za vjernike je misa valjana ali oni čine još jedan teški grijeh – a to je da čine svetogrđe prema euharistijskom Isusu. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da više ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa je onda za zaključiti – ako bi došlo do ove promjene da njima ne bi bio nikakav problem to prihvatiti. Njima bi se tada pridružio jedan broj konformista i slabića, i rezultat bi bio da bi samo mali broj svećenika bio kadar se tome oduprijeti i jasno za to bi platili cijenu jer bi im tada nadležne vlasti zabranile vršiti svećeničku službu i ni u jednoj crkvi ne bi mogli slaviti misnu žrtvu…

(do minute min 24)  (…) 

Tijekom svete mise u Ludbregu svećenik je posumnjao da su Tijelo i Krv Kristova stvarno prisutni pod prilikama kruha i vina.

Odmah nakon riječi posvećenja tj. nakon pretvorbe vino se vidljivo pretvorilo u krv. Relikvija sa presvetom Krvi Kristovom i danas okuplja tisuće hodočasnika u Ludbreg na početku mjeseca rujna.

Čudo se dogodilo 1411. godine.

Svećenik nije znao što bi učinio odlučio je sakriti kalež u zid iza glavnog oltara. Majstor kojeg je zamolio da to učini zakleo se na šutnju.

Svećenik je čuvao tajnu sve dok nije došao njegov smrtni čas. Kad je otkrio što se dogodilo vijesti su se brzo proširile i ljudi su u velikom broju počeli dolaziti u Ludbreg.

Relikvija sa Presvetom Krvi je odnesena u Rim gdje je ostala nekoliko godina. Ljudi su nastavili dolaziti na hodočašća.

U vrijeme pape Julija II 1500 godine poslana je komisija u Ludbreg da ispita događaje vezane uz čudo. Mnogi su ljudi svjedočili da su na neobjašnjiv način ozdravili dok su se molili u svetištu, u prisutnosti relikvije Presvete Krvi.

Papa Lav X je u travnju 1513 izdao bulu tj. dokument koji dopušta da se časti sveta relikvija, a on sam ju je nosio u procesiji ulicama Rima. Relikvija je potom vraćena u Hrvatsku, u Ludbreg.

Kad je u 18.-om stoljeću zavladala kuga ljudi su se utjecali Bogu u pomoć, a Hrvatski sabor se također zavjetovao da će napraviti kapelu u Ludbregu u spomen na euharistijsko čudo ako kuga prestane.

I zaista kuga je prestala, ali kapela nije bila odmah izgrađena. Naprotiv, dugo se čekalo. Tek godine 1994., kad je Hrvatska postala samostalna zavjet je ispunjen.

U kapeli je kasnije oslikana freska posljednje večere sa hrvatskim svecima oko Isusa. Na mjestu Ivana apostola primjerice naslikan je Ivan Merz. Malo je poznato da je naš blaženi Ivan Merz na sinodi biskupa o Euharistiji koja je održana u Rimu 2005. uključen među 18 najvažnijih euharistijskih svetaca.

Na slici Isus u ruci drži pokaznicu sa relikvijom euharistijskog čuda.

Euharistijsko čudo u Ludbregu slavi se cijelu sedmicu dana, krajem kolovoza do prve nedjelje rujna. Ta prva nedjelja rujna kad je svečano euharistijsko slavlje u narodu je poznata kao „Sveta nedjelja“, makar je svaka nedjelja sveta nedjelja.

Ako je najžarča ljubav natjerala svetog Pavla kako se pripovijeda da ode u Jeruzalem te tamo propovijeda Evanđelje, premda je znao da ga tamo čekaju lanci, tamnica i progoni, kakva mora da je bila ljubav, koja je ponukala na više apostole nego Boga da svoje tijelo ostavi na zemlji – kad je znao za bezbrojne uvrede koje će mu biti nanesene?

Da, blagi Isus je predviđao sve uvrede, sve ogavne napadaje, što su imali biti počinjeni protiv njega na našim oltarima; no ništa ga nije moglo spriječiti da se ne preda u ruke svojih nezahvalnih stvorova. Znao je on, da će jedni ljudi svojom nečednošću uskratiti mu poštovanje što ga u crkvi duguju, da će drugi doći do podnožja oltara da svojim prezirom povrijede njegovo Srce. Znao je on, da će se zločinačke ruke dići jednoga dana, da udarcem bodeža probodu njegovo srce, i da će se naći ljudi tako pokvarenih te će htjeti strovaliti njegovo tijelo sa stijene u provaliju i nogama ga pogaziti. 

No ništa nije bilo sposobno da ohladi njegovu ljubav i da ga udalji od ljudskoga društva. Sveti je Pavao rekao da se ne boji podnijeti sve muke, ni predati se svojim neprijateljima, jer vezan Duhom, on je mislio jedino na to kako da izvrši svoj apostolski poziv.

Kako bi se dakle Isus mogao bojati da ostane u svetohraništu, izložen svim uvredama, on koji je po svojoj biti sama ljubav, koga samo njezine zapovijedi nadahnjuju i samo njezine želje vežu?  (…)

Ah! Kako da naša duša ne svisne od boli gledajući uvrede što ih svijet nanosi najuzvišenijoj tajni naše vjere?

Židov-izdajnik huli na nj, nevjerni otpadnik niječe da postoji, nečedni katolik nema poštivanja prema njemu, a svećenik bez poštovanja omalovažava ga. Koliko uvreda svih vrsta! A Isus – Hostija, koji je imao biti predmet svega toga sa strane nezahvalnih stvorenja, predvidio je sve to i još gore stvari. Uza sve to, on im je velikodušno predao svoje tijelo, i s njime sve blago svoga božanstva. Tako je, kršćanske duše.

… “Davati” – kaže Tertulijan – “u tome je život Božji”. Ali kada Bog sama sebe dadne, koji razum može to shvatiti? Bog neprekidno napunja dobrima ljude koje je stvorio; ali u ovom neizrecivom sakramentu on uspijeva dati sama sebe. On se daje kao Bog i daje se kao čovjek. To je nenatkriljivi dar komu se je domislila njegova ljubav; dati sama sebe i dati se da bude vrijedan i pogrđivan, …

Izvor: Knjiga – Domišljata ljubav Isusova u euharistiji i ljudska nezahvalnost prema njemu, Ivan Josip od Svete Terezije O.C.D

Živimo u vremenima kad ispada da se u svemu na području morala može postići dogovor, odnosno „sve je relativno“. Međutim mi znamo da za Boga nije sve relativno, nego da se zna šta je crno, šta je bijelo, šta je dobro, šta je zlo. Prema tome, tu nema mogućnosti da zamijenimo teze, da pomiješamo karte, da rečemo: „Evo ovo je pola dobro, ovo je pola zlo“ Nego se točno zna što je što. I Bog nam je jedini orijentir. Dovoljno je uzeti deset zapovijedi. Deset zapovijedi Bog nam nije trebao dati jer su upisane u našoj naravi, mi ih možemo prepoznati svojim razumom, zato u raznim kulturama vidimo da ljudi do toga dolaze svojim razumom. Međutim Bog zna da se naš razum može zamračit, može zastranit pod utjecajem grijeha, ljudskih slabosti. I zato nam je ostavio deset zapovijedi, da nam stvari budu jasne, ako mi eventualno zalutamo.

Međutim, mi dolazimo u situaciju da čovjek sebi uzima za pravo da on piše novih deset zapovijedi. Kao u jednoj Američkoj saveznoj državi, Missouri, imamo deset zapovijedi Novog svjetskog poretka. Jer umjesto naše pete zapovijedi: „Ne ubij“ – stoji da je idealan broj koliko nas treba biti na svijetu – pola milijarde. Znači, ako nas sada ima skoro 8 milijardi onda 7,5 milijardi ljudi su višak. Znači, treba u Novom svjetskom poretku stari organizirat tako da se pučanstvo smanji za nekih 7 puta i da dođemo do njihovog optimalnog broja. Ne znači da će se to ostvariti, hoće li oni biti toliko moćni, ali to na kraju nije važno. Ono što je važno jest da to pokazuje koliko je čovjek postao ohol i drzak i preuzetan. Misli da on sada mjesto Boga može stvarat novu Objavu, stvarat nove zapovijedi, mijenjat Božje zakone, i da on sam može određivat što je moralno, a što je nemoralno? Dapače, to je ideja transhumanizma, da mu je dozvoljeno i genetski prepravljat čovjeka da učini nekog boljeg čovjeka, da ga se spoji na tehniku, na informatiku, na ova druga moderna čuda, i da onda ima jedno novo stvaranje čovjeka.

To nam samo pokazuje koliko je uznapredovala oholost čovjeka. U Starom zavjetu čitamo kad su ljudi gradili kulu Babilonsku, znači da su se složili da izgrade jedan Novi svjetski poredak, jedno novo normalno, protu-Božje „normalno”, da je Bog onda dobro potroše svoje snage u tom zidanju, i kad su onda došli blizu cilja, onda im je pomutio pamet i sve je palo u vodu. Znači, zlo ne može imati zadnju riječ. Čovjekova oholost – Bog je može pustiti da se ona raspojasa, raspusti, ali je onda nakon nekog vremena zaustavi. Zato, Božji zakoni dolaze ispred ljudskih zakona. Ako ljudski zakoni nisu protivni Božjim zakonima mi smo ih dužni poštivat kao da dolaze od Boga. Jer, na kraju, slušajući te zakone – mi slušamo Boga. Međutim, ako su ljudski zakoni, bez obzira od koga dolaze, može to dolaziti od premijera, od predsjednika države, od predsjednika sutra svjetske vlade, Svetog Oca pape – ali ako su ti zakoni protivni Božjim zakonima – nismo ih dužni poslušat nego smo ih dužni kršit! Borit se protiv njih! Jer Bog dolazi prije bilo kojeg čovjeka.

Danas se svijet složio, sve države svijeta su se složile oko toga da ubiti dijete u majčinoj utrobi nije grijeh, da nije zločin, dapače, još to države financiraju, a to je nešto što je duboko nemoralno i grešno. Mi to nikada ne možemo odobriti. Mi se trebamo protiv toga boriti, protiv te kulture smrti. To je doista u nebo vapijući grijeh pred Bogom. Nedavno sam vidio da svake godine umre u svijetu umre 50 milijuna ljudi, a mi godišnje ubijemo 73 milijuna djece u majčinoj utrobi. To je ono što je registtrirano, a šta je sa onim što nije registrirano? Sa pilulom dan poslije? Sa umjetnom oplodnjom? Djeca koja ostanu zaleđena pa ih se baca u škovace i sl., mi smo sigurno došli do 100 milijuna. Znači, mi više djece ubijemo nego što ih u svijetu (ne računajući njih) umre svake godine. Kakav je to svijet?

Nije slučajno jedan protestant rekao: Ako Bog tu ne intervenira, a mi smo nadišli Sodomu i Gomoru onda će se Bog trebat ispričati Sodomi i Gomori na Sudnjem danu. Jer ovo prelazi svaku mjeru.

U načelima treba biti jasan i nepopustljiv. A u provođenju tih načela treba biti strpljiv i obziran prema ljudskim slabostima.

To je ono što moramo razlikovat. Načela se nikada ne možemo odreći. U primjeni načela možemo taktizirati, biti strpljivi i obzirni prema ljudskim slabostima, ali kad dođe stani-pani tu više nema povlačenja. Tu onda moramo stvari dovesti na čistac.

I evo jedan drugi primjer iz života svetog Ante kaže – Kad je on došao u Rimini – grad je tada bio u rukama krivovjeraca. KRIVOVJERJE tada u srednjem vijeku nije nastalo slučajno., nego je NASTALO NA TEMELJU – IZOPAČENOSTI MORALNOG ŽIVOTA velikog djela KLERA i vrhova CRKVE. Na temelju toga krivovjerci su našli plodno tlo da se mogu širiti, da mogu propovijedati herezu i onda su osvajali cijela područja. I tamo gdje je jedan svećenik k**var  ili peder jasno da nema nikakve šanse da će tu vjernici opstati. I kad dođe jedan krivovjerac koji živi autentično, živi pokornički, moli Boga, vjeruje u Boga, i jasno da će on onda vjernike povući za sobom.

Zato obnova Crkve nije uspijevala od vrha Crkve nego je obnova uspjela odozdo – preko pojedinaca, koji su odlučili založit svoj ŽIVOT ZA OBNOVU CRKVE. Zato jedna Tereza Avilska, sveti Ignacije Loyolski, sveti Filip Neri i toliko svetaca, oni su svi bili tzv protureforma, u biti PRAVA REFORMA, PRAVA OBNOVA CRKVE. Kao i sv. Franjo. Oni su odozdo obnovili Crkvu. Sveti Franjo je na početku propovijedao kao laik, jer nisu mu još priznali da je redovnik i propovijedao je po trgovima jer nije mogao u crkvama. I svojim autentičnim životom, življenjem od Providnosti iz dana u dan, dakle, on nije imao zalihe niti za sutra. Njegova subraća jeli bi ono što bi isprosili taj dan. On je na taj način obraćao heretike. I sveti Ante je tako djelovao. Preko takvih ljudi je Crkva obratila one izgubljene ovce u svoj tor i dogodila se obnova Crkve.

I kad je u Rimini došao sveti Ante i vidio da je grad potpuno u rukama krivovjeraca i onda su dali znak kad on dođe da će ga jednostavno – bojkotirati. Pravit će se kao da ne postoji. I on se na taj način nikom nije mogao obratiti. Nitko ga nije htio čut. Nitko se nije okupljao oko njega. Crkve su ostale prazne. Onda je izišao na trg. Nije ni tu nikoga našao. Svi su se razbježali kad bi ga vidili.

I on je onda došao do morske obale i tamo počeo dozivati slušatelje: “Dođite vi ribice i poslušajte riječ Božju, kad se ljude ne žele udostojati približiti.” I počeo je propovijedati ribama koje su došle u velikom broju i slušale što im ima reći. I tada je proradila znatiželja kod krivovjeraca koji su iz znatiželje došli do toga da odbiju preporuku svojih kolovođa i da vide šta se tu događa. Nije im bilo jasno šta se tu događa. I onda kad su vidjeli, onda je nakon čuđenja i zanosa došli su osjećaji kajanja  i povratak u Crkvu. Nije popustio u svom poslanju kad je vidio da su mu svi zatvorili srce,  nego je učinio ono što je mogao, a onda je Bog intervenirao.

I danas kad se mi pitamo što učiniti sa ovim ucjenama koje se sve više povećavaju oko cijepljenja mi smo dužni učinit koliko možemo, do kraja. I kad vidimo da na možemo više onda možemo s pravom očekivat da će Bog intervenirat i učinit ono što nije u našoj moći. Ali ako mi ne učinimo ono što je do nas onda kako možemo očekivat od Boga da on učini svoj dio.

Čuda ne smiju biti pokriće za nerad ili popustljivost. Mi vidimo da Isus kaže budite mudri, lukavi kao lisice, a bezazleni kao golubovi. Potrebno je stvorit jedno i drugo. Potrebno je sačuvati onu djetinju bezazlenost, odbacivanje, nepoznavanje zla. A s druge strane potrebno je biti lukav, potrebno se znat nosit sa ovim svijetom. Znat kako funkcionira i koristiti one mogućnosti koje su nam na raspolaganju. Kao i sv. Pavao. On je prihvatio da će biti progonjen, da će biti mučen. A nije zato onom koji ga je htio ubit stavio glavu na pladanj i rekao: odsijeci mi glavu. Oni su ga htjeli ubit nakon njegova obraćenja, tamo u Siriji, on je pobjegao tako da su ga spustili košarom preko zidina, on je tako što je pobjegao dobio još 10-20 godina djelovanja. I onda je koristio sva sredstva koja je imao na raspolaganju. Posvadio je farizeje i saduceje, jer su jedni vjerovali u uskrsnuće tijela a drugi nisu, onda je tako dobio da su ga prepustili rimskoj vlasti, onda je tu povukao to da je Rimski građanin, pa su ga morali poslati u Rim, i putem je propovijedao. Tamo je bio zatočen u stanu, u kući, i onda su se ljudi okupljali oko njega. Pa je bio oslobođen, i išao je dalje, pa je drugi put bio zatočen, i odrubili su mu glavu. Nije došao čas. Moramo prepustiti Bogu da odredi kad je čas. A do tada moramo učiniti sve što je moguće da činimo ono što nam je povjereno i do kraja.

Neki danas optužuju katolike -ako čuvaju moralna načela – za krutost, nazadnost, nerazumnu tvrdoglavost. Na taj način ih čine savitljivima, podatnima za kompromise. Onda, da bi se ti pokazao da si normalan, da si fleksibilan, da nisi nazadan nego napredan, i na kraju činiš kompromise i sve više se udaljavaš od Boga. Zato je važno znat da postoje zadnje crte obrane koje se ne mogu pustiti, od kojih nema uzmicanja. Znači, kad je čovjek učinio sve što je mogao i došao do zadnje crte obrane, ostane mu samo da bude spreman da položi svoj život, nema dalje. To je ono da mi kao kršćani moramo biti spremni i na mučeništvo, polaganje života za svoju vjeru. I kad nema drugog izlaza nego to – budimo zahvalni Bogu ako nam da tu milost. Onda smo izbjegli čistilište, a čistilište može trajati i tisuće godina. A ovako ispatit ćeš se nekoliko dana, sati, al šta ti to znači prema vječnosti. Ništa. Žene se napate kad rađaju pa zaborave vrlo brzo. Pa i mi ćemo to zaboravit. Važna je vječnost i zato se ne treba bojat MUČENIŠTVA. I molit Boga: “Gospodine, daj mi mučeništvo – ako me držiš dostojna toga ili daj mu tu milost, daj mi snagu da mogu položit svoj život za Tebe.”  To je onaj prijeki put do raja. Izbjegli smo puno zemaljskih muka, a u konačnici ako gledamo završetak ljudskog života, ako čovjek živi normalno i normalno umre, kako mu izgledaju ti zadnji mjeseci ili godine života. Mučiš se malo po malo, boriš se protiv raznih bolesti na zemlji, prolaziš čistilište na zemlji. Ok. A ako će ti to neprijatelj skratit pa će to biti par dana ili par sati – di ćeš bolje? Bogu hvala. Dakle, nije to kraj svita, kako mi to zamišljamo. Nego to treba postavit sasvim drugačije.

Zadnje crte obrane su danas – EUHARISTIJA I GOSPA, koje su posebno napadnute izravno ili neizravno.

Zato je važno bilo prije, na početku ove korone, kakav je odnos prema Pričesti, jer vidimo da je to razdjelnica između onih koji doista vjeruju da je tu Isus prisutan stvarno i onih koji ne vjeruju, ili sumnjaju ili ih nije briga. Kako objasnit da mi u situaciji u kojoj se nalazimo, jer u Hrvatskoj državi bi mjere trebale vrijediti za sve, imamo pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj koja cijelo vrijeme pričešćuje sa kašikom pod obje prilike, sa istom kašikom pričeste 200-300 ljudi i to od početka pandemije do danas i nitko od toga ne pravi problem. Nitko ne kontrolira. A mi vidimo šta se događa kod nas. Neokatakumeni koji su se pričešćivali pod obje prilike dobili su direktivu, nećemo se više pričešćivat pod prilikama vina. Ne pričešćuju se više iz kaleža, nego samo pod prilikama kruha. Opus Dei koji je glasio kao bastion pravovjerja, oni isto u nekim župama u Španjolskoj… Zar je moguće da smo mi toliko slabi? Mi možemo manjina, ali ne možemo biti slaba manjina. Pitanje je kako se čovjek postavi. Ako se unaprijed postavi kao gubitnik, onaj koji će u svemu popuštati do kraja onda je on izgorio već na početku. A ako će se boriti svim sredstvima koja ima na raspolaganju, i da će Bogu zahvaljivat što mu je dao mogućnost da se bori onda izazovi koji se pojavljuju su samo nove prilike da stječemo zasluge pred Bogom, a ne da stvaramo sebi komplekse, povlačimo se i činimo neke trule kompromise.

U knjizi Sirahovoj (23)  čitamo: „Gospodine, Oče i vladaru života mojega, ne prepusti me ćudi njihovoj, ne dopusti da propadnem zbog njih. Tko će biti bič mislima mojim i stega mudrosti srcu mojemu, nemilosrdan prijestupcima mojim i nepopustljiv grijesima mojim, da ne uzobiluju pogreške moje i ne namnože se moji grijesi; da ne padnem naočigled protivnika svojih i da neprijatelj moj ne likuje nada mnom?“

Ovo je jedno od rijetkih mjesta ili jedino u Svetom Pismu gdje se spominje izraz „nepopustljiv“. Možda je to i grešnik koji se pokajao za svoje grijehe, moli od Boga da bude nepopustljiv prema njegovim grijesima. Znači da moli od Boga da ga kažnjava, da ga spasi od pakla, od veće propasti.

Mi se danas grozimo čim čujemo za Božju KAZNU. To već zvuči bogohulno. Nedavno sam bio u društvu s nekim svećenicima, a kaže jedan: „Ne mogu prihvatit to da ste Vi rekli – da Bog kažnjava!“ A kažem: „Imaš Sveto Pismo. Imaš otkrivenje. Možeš li prihvatit da postoji pakao? Jel to Božja kazna?“ On kaže: „A je…“ Nema izbora. Jer je to dogma vjere. Da li će mu profesor dogmatike povladit to da Bog nije onaj koji kažnjava? Ne može. Nama to može bit neugodno za čut. Ali Bog kažnjava i to kažnjava iz ljubavi. Zato jer želi dobro. Kakav bi to otac bio koji bi dopustio da se njegov sin ili kćer ubija na razne načine, da sebi naudi i šteti jer nema srca da ga kazni, jer ne može stisnut srce i onda mu dat kaznu koju zaslužuje. Kazna nije iživljavanje, nego pedagoška mjera da se spriječi veće zlo. Nama je teško shvatit Božju kaznu kao takvu a kamoli da još molim: Bože, kazni me zbog mojih grijeha već ovdje na zemlji, da me poštediš čistilišta i da me poštediš pakla. Bolje dati zadovoljštinu na zemlji nego u čistilištu ili u paklu. Koliko god mi mislili da je čistilište mačji kašalj, čistilište Bog može protegnuti u vremenu koliko god hoće. Šta je to u vječnosti? Ništa. Jedan dan i jednu noć kad se netko muči od Covida, ili oni najteži slučajevi 20 dana, pa završe na respiratoru… a zamislite da je čovjek na respiratoru milijun godina i da se bori za svaki dan. A šta onda? A čistilište može biti i tako. Nije se igrat sa čistilištem. Nemojmo sebi spuštati ljestvicu, nemojmo da cilj bude nešto niže, nego na raj, naš je cilj – raj. Mi moramo biti sveti ovdje. Borimo se za raj. Nemojmo bit polovični. Jer ako mi počnemo ići u kompromise i nagodbe da bi se provukli i  otišli u čistilište pitanje je oćeš li otić u čistilište i di ćeš završit.

U vrijeme kad je Ahtioh Epifan silom nametao bezboštvo Izabranom narodu mnogi su Izraelci pristali na izdaju i otpali od vjere. No nisu svi. ostalo je i tada pravednika u narodu. Međutim, bitni preokret se dogodio kad je Matatija Makabejac odlučio da će ostati postojan u vjeri svojih predaka, u pravoj vjeri, da neće popustit, da neće bit kompromisa, da će bit nepopustljiv, i onda su ga počeli nagovarati izaslanici kraljevi da se izda da će mu dati razne pogodnosti na ovom svijetu. On nije pristao na to. I na kraju on se pobunio. Obranio pravovjerje, pred svima se pobunio. Kad je vidio da jedan njegov ide tamo žrtvovati idolima došao je i odrubio mu glavu a i onome kraljevu poslaniku, i pozvao je narod na pobunu, na otpor. Pokrenuo je pokret otpora. Taj pokret je postao masovan i s tim neprijatelji nisu mogli onda izići na kraj. Bogu ne treba broj, Bogu treba srce ljudsko. Bogu treba srčano, veliko, hrabro, s pouzdanjem u Boga, jer on preko jednog srca može učiniti da se promijeni stanje u jednom narodu i šire.

Za temu svete nepopustljivost uzeo sam posebno besjedu u Kafarnaumu, jer to nam pokazuje Isusov odnos prema euharistiji.

Znači, Isus nakon umnažanja kruha dolazi u Kafarnaum, ljudi su ga tražili jer ih je tamo dobro nasitio, najeo, i htjeli su ga učiniti kraljem, i čude se kako je uspio doć tamo.

I onda im on drži govor. Daje navještaj euharistije. I nakon tog navještaja euharistije događa se masovni otpad. Dakle i njegovi su ga učenici napustili, a bilo ih je najmanje 144, dotle da su bili upitni i njih 12 apostola. Postajala je mogućnost da Isus ostane sam. Nakon tri i pol godine čuda, djelovanja, propovijedanja, da sve prokocka zato što je navijestio ISTINU O EUHARISTIJI koju oni jednostavno nisu mogli shvatiti. On je od njih tražio da vjeruju da za spasenje moraju jesti Njegovo tijelo i piti njegovu krv. Znači, oni su to shvatili da je to ljudožderstvo. I to jednostavno u svojoj glavi nisu mogli pomirit. Oni nisu imali vjeru u Isusovo božanstvo. Oni su vjerovali da je on Mesija, da je Prorok i sl. ali nisu vjerovali da je On Bog. Dakle, ako mi vjerujemo da je Krist Bog, onda On može učiniti mogućim ono što je nama nemoguće. Isus je tu navijestio jednu Istinu vjere koja je izuzetno zahtjevna, koju ne zovemo uzalud otajstvo vjere, misterij, tajna vjere. Zato jer je to nešto što nadilazi ljudski razum. Bez vjere to ne možemo ispravno shvatit.

Isus je ostavio način da ostane cjelovit u svom ljudskom tijelu i preobraženom tijelu u nebu, a ujedno da ga možemo jesti i piti za vrijeme svete mise. Za pomiriti te dvije stvari nepomirljive ljudskom razumu treba vjera. I oni jednostavno nisu imali dovoljno vjere da to mogu prihvatiti. Međutim Isus je smatrao toliko važnim NAVJEŠTAJ EUHARISTIJE da je bio spreman da izgubi sve plodove svoga djelovanja do tada sve učenike, pristaše, ali da ta istina vjere ostane jasna, da se bez toga čovjek ne može spasiti.

On kaže: radite za hranu koja ostaje za život vječni. Nju će vam dati Sin Čovječji. Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojeg je Otac poslao. A onda nastavlja dalje – Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski, jer kruh je Onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu. Dakle, Kruh Nebeski, kruh istinski je sam Isus Krist koji je sišao s neba i daje život svijetu. Mi život ne možemo imat danas bez Krista, bez euharistije. I zato je to za nas bitna stvar oko koje nema kompromisa. To je toliko bitno da vidimo – da i kad najveći grešnik među svećenicima slavi svetu misu, a znamo da je ta sveta misa valjana, valjani su sakramenti, mi iz njegovih grešnih ruku primamo Tijelo Kristovo, to  nam je potrebno, nemamo drugog izbora, pričestit ćemo se jer je to nama potrebno, da ostanemo Božji.

I kaže: “Tko god vidi Sina i vjeruje u Njega ima život vječni. Židovi na to mrmljaju protiv Njega što je rekao: Ja sam Kruh koji je sišao s neba. Kažu: Nije li to Isus, Sin Josipov? Ne poznamo li mu oca i majku? Kako sada govori – sišao sam s neba?”

Znaju okolnosti u kojima se rodio, znaju tko mu je službeno otac, znaju ko mu je majka, i misle da znaju sve o njemu. Znači, nemaju vjere da je On Bog. A Isus im odvrati: Ne mrmljajte među sobom. Nitko ne može doći k meni, ako ga ne privuče Otac koji me posla i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. I nastavlja, malo dalje: „Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje ima život vječni. Ja sam Kruh života. Za sebe kaže da je Kruh života. „Očevi vaši jedoše u pustinju manu i pomriješe, ovo je Kruh koji silazi s neba, da tko od njega jede ne umre. To je kruh koji nam daje vječni život. I ako Krist može učiniti to da se Njegovo tijelo umnaža po cijelom svijetu, po svim crkvama, u svakoj hostiji, i da bude za sve kršćane koliko ih ima, za nekoliko milijardi, može učiniti i bilo koje drugo čudo.

„Ja sam Kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati Tijelo je moje za život svijeta.“ Znači, on kaže da je kruh živi. On kaže da je taj Kruh koji je potreban Njegovo tijelo. Tu nema mogućnosti za neka druga tumačenja kako to danas i već odavno čine protestanti. Da to treba shvatit samo u prenesenom, u duhovnom značenju. Mi stvarno trebamo jesti Tijelo Kristovo i piti Njegovu krv da bi imali život vječni. To nije varka to je istina. To nije samo simbol ili sjećanje na Posljednjoj večeri. Židov se na to prepirahu: Kako nam ovaj može dati Tijelo svoje za jelo? Kako on koji je živ pred njima može sebe raskomadati i dati njima za jelo? A da i dalje ostane živ? Čovjeku je to nemoguće, ali Bogu je moguće.

Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete Tijela Sina čovječjega, i ne pijete Krvi Njegove nemate života u sebi.“ Piti krv ljudsku bilo je za njih nešto najgore što se može zamisliti, jer ako je zabranjeno bilo piti i životinjsku krv, morali su meso jesti tako da odvoje krv od mesa, i sad on od njih traži da piju njegovu krv?!

On kaže: „nemate života u sebi. Tko blaguje Tijelo moje i pije krv moju ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan.“ Znači, to je UVJET ZA USKRSNUĆE. Znači, nije euharistija komadić hostije, komadić kruha prema kojem se može ophoditi na bilo koji način, i bio kako i imati bilo kakvu vjeru. To je sam Bog. I onda ako ne vjerujemo onda nemojmo primat pričest. Apsurdno je da mi danas da bi se dodvorili političarima kao što je Biden ili neki lokalni političari koji više ne vjeruju u Boga, ne vjeruju u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, da im mi dajemo pričest. Po kojoj logici?! To je SVETOGRĐE. Mi im pomažemo da na grijeh koji su već počinili dodaju grijeh svetogrđa. Mi onda u tome sudjelujemo i to je onda i moj grijeh kao svećenika, ako na to pristajem iz nekih lažnih obzira. Tu treba biti NEPOPUSTLJIV.

Tijelo je moje je jelo istinsko, krv je moja piće istinsko, tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu.

Protestanti koji ne vjeruju u stvarnu nazočnost Isusa u euharistiji, ali kako vidimo, oni su kršteni, kršćani su, traže Božju nazočnost, vjeruju, bore se, i Bog među njima također čini velika djela. A zamislimo koja bi još veća djela bila da oni vjeruju da je Isus nazočan u euharistiji. Mi možemo od njih učit koliko je naša vjera slaba.

Kao što je mene poslao Otac koji živi i ja živim po Ocu; tako će i onaj koji mene jede živjeti po meni.

Ovo je Kruh koji je s Neba sišao. Ne onaj koji jedoše očevi vaši i pomriješe, (misli na manu), koji jede ovaj kruh živjet će uvijeke. To reče Isus naučavajući u sinagogi, u Kafarnaumu. Mnogi od njegovih učenika rekoše: trvda je to besjeda, tko je može slušati. A Isus znajući da njegovi učenici zbog toga mrmljaju reče: „Zar vas to sablažnajva? A što ako ugledate Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje. Tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.”

Da bi mogli shvatit ono što Isus govori moramo imati vjeru. I onda po Duhu možemo doći do ispravnog zaključka. Drugačije se to ne može razumjet. Onaj koji ne vjeruje da je Isus Bog ne može ništa od toga prihvatiti.

A ipak ima ih među vama, nastavi on, koji ne vjeruju. Jer znao je Isus od početka koji su oni koji ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda:“ Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca. Od tada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“

Da je Isus tu bio diplomata i gledao kako ih sačuvat da se ne dogodi otpad 99,9%, njegovih sljedbenika mi danas ne bi imali euharistiju, ne bi znali za pretvorbu.

Zahvaljujući tome što je bio nepopustljiv i što se bio spreman odreći svih učenika, sljedbenika koji su ga slijedili, mi danas imamo ono što imamo.

Isusova nepopustljivost se pokazuje u najavi Njegove smrti i uskrsnuća. Tri puta to čini i ne da se pokolebati što apostoli mrmljaju, što ga Petar odvraća od toga, vidimo to po odlučnosti s kojom ulazi u Jeruzalem zadnji put, kad zna da mu je sad muka blizu, vidimo kad se predaje u ruke krvnika u Maslinskom vrtu – sam se predaje, a mogao je to spriječit. Koga tražite… On im kaže, a oni svi popadaju po zemlji. Mogao je tada otići između njih i nestati, ako i toliko puta prije toga, (kao i u Nazaretu kad su ga htjeli strmoglaviti) znao je da je njegov čas, i otišao je na križ. Ispio je kalež svoje muke do kraja, bez poštede.

Na nama je danas da budemo zahvalni Bogu na protivštinama, da molimo za dar ustrajnosti, i da budemo svjesni – da onaj koji ustraje do kraja – da će biti SPAŠEN.

Neka nam u tome zagovornica bude Majka Božja.

Jedno od najranijih euharijstijskih čuda dogodilo oko 750. godine U LANCIANU U ITALIJI

Jedan od redovnika iz samostana sv. prema ljetopiscima, Bazilije, bio je čovjek obrazovan, ali u pitanjima vjere nije bio tako siguran. Sumnjao je u Božju prisutnost u Presvetom Sakramentu, često se pitajući  je li moguće da će Kristovo Tijelo i Krv biti prisutni u obliku kruha i vina nakon transupstancijacije, sve dok se jednom prilikom, nakon posvećenja, nije dogodilo da  je Hostija u njegovim rukama izgleda kao da je to dio ljudskog tijela, a u kaležu se pojavila krvava tekućina. Relikvije ovog čuda čuvaju se do danas u crkvi sv. Legoncjana, koja pripada franjevcima. Pape Ivan Pavao II i Benedikt XVI. govorili su o relikvijama čuda u Lancianu.

Sličan se događaj dogodio u blizini talijanskog grada ORVIETO. U kolovozu 1263. svećenik Petar iz Praga, hodočastivši na grobove apostola boravio je u obližnjem Bolsenu. Tijekom proslave svete misne žrtve u crkvi sv. Krystyna počeo je sumnjati u Kristovu prisutnost u Euharistiji upravo kad je izgovorio riječi transupstancijacije. Tada je krv počela teći iz Hostije. O toj neobičnoj pojavi je obaviješten Papa Urban IV, koji je u to vrijeme boravio u Orvietu. Nakon pregleda nalaza posebnog povjerenstva, 1264. izdao je bulu Transiturus de hoc mundo, uvodeći svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove u cijelu Crkvu, koju je prije tražio Bl. Julijan iz Cornillona. Predaja kaže da je sv. Toma Akvinski, na papin zahtjev, pod utjecajem ovog čuda, napisao je himnu.

Posljednjih godina u Poljskoj su se dogodila dva poznata euharistijska čuda. Prva u crkvi sv. Antuna u SOKóLKI 2008. Poslije pet godina, U LEGNICI. U oba slučaja dogodilo se slično. Dok se dijelila sveta pričest jedan od Hostija pala je na pod. Svećenici su Hostije stavili u posudu s vodom koja je služila za pranje mrvica s prstiju nakon pričesti. Čekali su da se Euharistija sama razgradi. Ispostavilo se, međutim, da se na potopljenoj Hostiji nalazi crvena mrlja, kao da je trag krvi. Studije  koje su provodili profesori medicinskih fakulteta  pokazale su da se radi o ljudskom tkivu.

Usp. Fr. Henryk Zieliński fronda.pl

Prisjetimo se što se dogodilo u našem hrvatskom svetištu Predragocjene Krvi Kristove u LUDBREGU, kod Zagreba.
Svećenik je posumnjao u riječi Pretvorbe i pred njegovim očima se vino u kaležu i na vidljiv način pretvorilo u KRV. On je u strahu zazidao kalež u zid i otkrio taj događaj svojoj subraći tek na samrti.

Papa Julije je 1512. poslao svoje izaslanike u Ludbreg da ispitaju svoj događaj. Izvješće je bilo napisano u prilog tomu da se doista dogodilo euharistijsko čudo, a toj prosudbi su pridonijela i čudesna ozdravljenja koja su se događala tijekom molitve u svetištu.

1. Dva oblika

Dva su oblika pričešćivanja u rimskom obredu svete mise, na jezik i na ruku.
Ovaj drugi, na ruke, uveden je tijekom posljednjih pedesetak godina i smatra se izvanrednim načinom, odnosno nečim neredovitim ili ustupkom. Naime, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u previranjima nakon Drugoga vatikanskog sabora, u nekim zemljama sjeverne Europe, koje su bile već dobrano zahvaćene procesom sekularizacije, uvedena je ta praksa protiv postojećih propisa i bez prethodnog odobrenja Svete Stolice. Tadašnji tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, danas kardinal, Malcolm Ranjith ustvrdio je 2008. godine da je ta „praksa uvedena bespravno i na brzinu“, a „sada je postala redovita praksa za čitavu Crkvu.“[1] Stavljena pred gotov čin, Sveta Stolica, tj. njezin Sveti zbor za bogoštovlje izdaje 29. svibnja 1969. uputu Memoriale Domini u kojoj stoji da pričest na jezik „bez daljnjeg treba biti zadržana, ne samo zato jer je to višestoljetna tradicija, nego posebno zato jer izražava i znači smjerno poštovanje vjernika prema svetoj Euharistiji“.[2] Nova praksa pričesti na ruku, upozorava isti dokument, može dovesti do „smanjenog poštovanja prema presvetom oltarskom sakramentu“, „do njegova profaniranja“ ili „do iskrivljenja euharistijskog nauka“. [3] Uputa je bila popraćena pismom francuskim biskupima iz lipnja iste godine, u kojem se pojašnjava da u svakom slučaju „nov način pričešćivanja ne smije biti nametnut na način da isključuje tradicionalan način“.[4] To je razumljivo jer je pričešćivanje na ruku pogodniji oblik za zloupotrebe pošto se sveto otajstvo lako može otuđiti i puno je veća mogućnost rasipanja čestica. Stoga se od biskupa traži osiguravanje pričesti na jezik za vjernike te se ističe da će Sveta Stolica dati dopuštenje (indult) za pričest na usta samo u onim krajevima gdje nije moguće zaustaviti ovu novu praksu i ako se ispune potrebni uvjeti, između ostalog da se „isključi svaka opasnost manjka poštovanja prema euharistiji ili doktrinarnih zastranjenja o ovom Presvetom sakramentu“.[5] Potrebno je naglasiti, kako donosi uputa Svetog zbora za sakramentalnu stegu Immensae caritatis iz 1973. godine, da posebno vjernike koji se pričešćuju na ruku, „treba učiti (…) da je Isus Krist Gospodin i Spasitelj te da se njemu, prisutnom pod sakramentalnim prilikama, mora iskazivati isto poklonstveno štovanje ili klanjanje kao Bogu“.[6] Tijekom godina mnogi su biskupi tražili dopuštenje i nova praksa se širila. Biskupska konferencija tadašnje Jugoslavije tražila je i dobila dopuštenje još početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. [7] U Italiji, na primjer, pričešćivanje na ruku je dopušteno tek 1989., dok u Kazahstanu, primjerice, nije dopušteno ni danas.[8] Također treba istaknuti, u izvanrednom, odnosno u tradicionalnom obredu slavljenja svete Mise pričest na jezik jedini je mogući oblik, kao i u istočnom obliku, kakav imaju primjerice, naši grkokatolici.

2.  Ključno pitanje

Posljednjih godina sve je više onih koji su svjesni da nije svejedno kako se pričešćujemo, odnosno da dva oblika nisu jednako vrijedna.
Nasuprot tome, neki – poput profesora liturgike na KBF-u u Đakovu, don Zvonka Pažina – drže da „to stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše raspravljati“ jer se zaboravlja na puno važnije probleme gubljenja vjere. [9] Takvo mišljenje ne dijelimo jer držimo da upravo neprikladno pričešćivanje, što se posebno događa upravo kod pričesti na ruku, utječe na slabljenje vjere u Euharistiju. Ozbiljne ankete provedene u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da svega jedna trećina onih katolika koji se svake nedjelje pričešćuju ima „pravovjerno razumijevanje sakramenta, tj. da je Sveta Euharistija tijelo, krv, duša i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista“.[10] Američki teolog Peter Stravinskas upozorava: „Primanje na ruku također ima još jednu nepredvidljivu posljedicu: stavlja primatelja u ulogu posrednika.“[11] Stoga pitanje o načinu pričešćivanja nije nebitno ili sporedno pitanje, nego naprotiv, izuzetno važno i bitno, jer mi vjerujemo u stvarnu i supstancijalnu prisutnost Isusa Krista dušom i tijelom, čovještvom i božanstvom. Nakon pretvorbe mi vjerujemo da je to pravi i živi Isus pod prilikama kruha i vina. I zato mu iskazujemo štovanje i klanjanje dušom i tijelom. Nama, katolicima, euharistija je ono najsvetije, jer vjerujemo da je to sam Gospodin pa zato svaka i najmanja promjena koja umanjuje štovanje ili svetost euharistije ima dalekosežne pogubne posljedice za vjeru. Papinsko apostolsko pismo biskupima Večera Gospodnja iz 1980. godine upozorava da u trendu opće desakralizacije svih stvari „Crkva treba da po svojoj službi štiti i osigurava ‘svetost’ (sakralnost) Euharistije“.[12] Toga su bili svjesni i mnogi najodgovorniji ljudi u Crkvi. Sveti papa Ivan Pavao II. na pitanje što misli o praksi pričešćivanja na ruku, odgovorio je da je dozvoljena ali da se on s time ne slaže niti je preporuča.[13] Kardinal Sarah se prisjeća: „Usprkos iscrpljenosti i nemoći (…) uvijek bi kleknuo pred Blagoslovljenim sakramentom. Nije mogao kleknuti i ustati sam. Trebala mu je pomoć drugih da savije koljena i da ustane. Do posljednjeg dana, želio nam je ponuditi veliko svjedočanstvo štovanja Presvetoga sakramenta.“[14] Isti kardinal navodi primjer i svete Majke Terezije: „Ispunjena divljenjem i poštovanjem, Majka Tereza se suzdržavala od dodirivanja transupstanciranog Tijela Kristova. Umjesto toga, klanjala mu se i promatrala ga tiho, spuštala se na koljena i klečala pred Isusom u Euharistiji. Štoviše, primila je Svetu pričest na jezik, poput malog djeteta koje ponizno dopušta da ju hrani njezin Bog. Svetica je bila tužna i bolno je patila kada bi vidjela kako kršćani primaju Svetu pričest na svoje ruke.“ [15] Više nego rječit je i primjer pape Benedikta XVI. koji je, „u posljednjim godinama svog pontikata želio dijeliti Euharistiju na usta i klečeći“ što je, kako smatra kardinal Robert Sarah, „daleko prikladnije za sam Sakrament“. [16] Tadašnji papinski ceremonijar mons. Guido Marini je čak u jednom intervjuu danom 2008. izrazio mišljenje da će takva praksa postati uobičajena na papinskim misama kao pastoralno prikladnija.[17] Kardinal Robert Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u predgovoru za knjigu don Federica Bortola napisao je: „I tako možemo shvatiti da se  najveći dijabolički napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladne načine primanje Svete pričesti. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ovaj pokušaj pljačke slijedi dvije stvari: prva je smanjenje samog koncepta ‘stvarne Prisutnosti’. Mnogi teolozi ustraju u ruganju ili ignoriranju pojma ‘transupstancijacija’ unatoč stalnim referencama o njemu u Učiteljstvu Crkve. (…) Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu Prisutnost može utjecati na način na koji primamo Pričest i obrnuto. Primanje pričesti na ruku nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje čestica. Naprotiv, pozornost na najmanju mrvicu, briga o čišćenju posvećenih posuda, nedodirivanje hostije znojnim rukama, sve postaje vjera u Isusovu stvarnu prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je Isus tvar euharistijskog kruha, a ako su i najmanje čestica dio tog istoga kruha, manje je važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je On! S druge strane, nepažnja prema česticama nas odvraća od te dogme. Malo pomalo misao može postupno prevladavati: ‘Ako ni župnik ne obraća pažnju na ulomke, ako dijeli pričest na takav način da se dijelovi mogu raspršiti, onda to znači da Isus nije u njima ili da je On tu samo do ‘određene točke’.‘ Dok izraz ‘transupstancijacija’ ukazuje na stvarnu Prisutnosti, osjećaj Svetog omogućuje nam da vidimo njegovu apsolutnu jedinstvenost i svetost. Kakva nesreća bi bila izgubiti osjećaj svetosti upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Primanjem posebne hrane na isti način kao da je obična hrana.“[18] Zakonik kanonskog prava svima stavlja na savjest brigu za svetost Euharistije pa u kanonu 898. kaže: „Neka vjernici u najvećoj mjeri štuju presvetu euharistiju, sudjelujući djelatno u slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući veoma pobožno i često taj sakrament i časteći ga s najdubljim klanjanjem; neka pastiri duša, razlažući nauk o tom sakramentu, pomno poučavaju vjernike o toj obvezi.“[19] Veliki Ivan Pavao II. podsjeća u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia iz 2003.: „Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (…) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se ‘u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja’.“[20]

3. Obeščašćenja

Pričest u stojećem stavu i na ruku prvi su uveli protestanti u 16. stoljeću, kad su se odvojili od Crkve, i to uslijed nijekanja stvarne prisutnosti Kristove u hostiji. Na taj se način Euharistija svodi na simbol, što oni i naučavaju. U prvim stoljećima Crkve, kada se primala pričest na ruku to se činilo sa svim mogućim obzirom i poštovanjem, često ne dodirujući je izravno kao danas.[21] S kojim strahopoštovanjem se tada primala sveta pričest vidimo u opisu koji daje sveti Ćiril Jeruzalemski u 4. st.: “Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?”[22] U biti, kako ukazuje poznati španjolski teolog Federico Suárez, ako se u prvim stoljećima primala pričest na ruku to je bilo u prvom redu iz „čiste nužde, pošto se nisu posvećivale hostije, nego kruhovi“.[23] Sigurno je, kako kaže don Alojzije Bavčević, da „sam način pričešćivanja na ruku nije nikada bio kao ovaj danas“. [24] Od 9. stoljeća, „kao izražaj strahopoštovanja“,[25] odnosno „iz straha od mogućeg obeščašćenja“, Crkva uvodi pričest na jezik.[26] Tako se izbjegava krađa hostija, gubljenje i obeščašćivanje malih čestica u kojima je Krist stvarno prisutan te se dostojno i ponizno prima Tijelo Kristovo. U svakom djeliću hostije nalazi se cio naš Gospodin i obeščašćenje je pustiti da završi na podu i da se gazi. Kardinal Ratzinger upozorava da je strahopoštovanje prema Euharistiji potrebno i danas: „I jer se čovjek sastoji od tijela i duše, a osim toga je i biće zajedništva, potreban nam je i nadalje vidljivi izraz strahopoštovanja, potrebna su nam pravila za njezino zajedničko uobličenje, njezine vidljive znakove u ovom nesretnom i nesvetom svijetu.“[27] Nažalost, obeščašćenja se danas češće događaju, a tome – iskustvo pokazuje – u dobroj mjeri pogoduje pričest na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „U nekim je krajevima ušlo u običaj pričešćivanje na ruku. (…) Međutim, ima glasova da se tu i tamo događaju žalosni slučajevi pomanjkanja poštovanja prema euharistijskim prilikama. Ta pomanjkanja terete ne samo osobe koje su krive za takve postupke nego i pastire Crkve što nisu bili dovoljno budni nad vladanjem vjernika prema Euharistiji.“[28] Isto pismo zato podsjeća: „Doticati svete prilike, dijeliti ih svojim rukama povlastica je zaređenih osoba.“ [29] Veliki papa Ivan Pavao II. se na kraju ovog pisma javno ispričava: „Pri kraju ovih razmišljanja htio bih – u svoje ime i u ime svih vas, časna i draga braćo u episkopatu – zamoliti za oproštenje za sve ono što je bilo s kojeg ljudskog razloga, a osobito zbog ljudske slabosti, nestrpljivosti ili nemarnosti, pa i zbog koje katkada djelomične, jednostrane, pogrešne primjene propisa Drugog vatikanskog sabora moglo izazvati neku sablazan ili nelagodnost u tumačenju nauka i štovanju koje dugujemo ovom velikom Sakramentu. Molim Gospodina Isusa da ubuduće u našem postupanju s ovim svetim Otajstvom izbjegavamo sve što bi na bilo koji način moglo oslabiti ili smutiti osjećaj štovanja i ljubavi u naših vjernika.“[30] Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, je napisao: „Ima također zloupotreba da neki odnose svete prilike da bi ih držali kao suvenir, neki ih prodaju, ili još gore, netko ih odnosi da bi ih profanirao u sotonskim obredima. Potvrđene su takve situacije. Čak u velikim koncelebracijama, također i u Rimu, više puta su nađene svete prilike bačene na zemlju. Ova situacija nas navodi ne samo da razmišljamo o velikom gubitku vjere, nego također o svetogrđima i uvredama Gospodinu koji se udostojava da nam dođe ususret želeći nas učiniti sebi sličnima, da bi se u nama odražavala Božja svetost.“[31] Rimski Katekizam zato opominje: „Među svim svetim Otajstvima… nema nijednoga koji bi se mogao usporediti sa presvetim sakramentom Euharistije: i stoga nema grijeha koji zaslužuje veću Božju kaznu od one vjernika koji ne postupaju sveto i pobožno prema Otajstvu tako punom sve svetosti ili koje dapače u sebi sadrži vlastitog autora i izvor svetosti.“[32] Osobno sam upoznao redovnicu koja je bila na velikoj svečanoj Misi koja se održala na otvorenom u Genovi 27. svibnja 2017. godine, kada je papa Franjo posjetio taj grad. Tom prigodom ona je vidjela stariju gospođu koja je primila pričest na ruku, prelomila je na dva dijela, jednu polovicu uzela u usta, a drugu polovicu dala svom psu. Pas je izbacio posvećenu hostiju iz usta, no ona ga je pljusnula i silom mu utjerala hostiju u usta, prije nego što je časna sestra mogla intervenirati i spriječiti ovo strašno svetogrđe. Apostolsko pismo Večera Gospodnja govoreći o odnosu prema pričesti kaže: „Ta se budnost traži i od pastira, koji su odgovorni za euharistijsko štovanje, i od Božjeg naroda čiji ‘osjećaj vjere’ baš ovdje treba da bude osobito budan i istančan.“[33] Slabljenje i gubljenje vjere u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji kao i učestala obeščašćenja i svetogrđa nedvojben su pokazatelj da se ponovno nalazimo u situaciji kada bi trebalo pojačano držati propisane mjere predostrožnosti kod pričesti na ruku ili taj oblik pričešćivanja ograničiti odnosno ukinuti. To i sama uputa Redemptionis sacramentum predviđa kad kaže: „Ako postoji opasnost obeščašćenja neka se ne dijeli sveta pričest na ruku vjernika.“[34] Ne mora se raditi samo o opasnosti krađe svetog otajstva za magijske obrede nego razlozi mogu biti i puno prozaičniji kao ako se hostije jako mrve, kad se sveta misa slavi na otvorenom, a puše jak vjetar i slično.[35]

4. Ukidanje redovnog oblika pričešćivanja

U posljednje vrijeme u slučaju epidemije izgleda da je jedna od prvih stvari ukinuti pričest na jezik. Dojam je kao da neki, pa i u Crkvi, to jedva čekaju, a neki su – nažalost – u trenutačnoj zarazi koronavirusom vidjeli priliku konačno odviknuti vjernike od pričešćivanja na jezik. Tako Biskupska konferencija Engleske i Walesa predlaže da se u svakoj sezoni gripe pričest daje samo na ruku.[36] Neke crkvene vlasti koriste epidemiju kao izgovor za ostvarenje prijašnjih stavova glede pričesti.[37] Iz toga je vidljivo da nije u pitanju samo strah od zaraze, nego i nešto drugo, a to je pokušaj redeniranja odnosa prema Euharistiji, a u skladu s određenim iskrivljenim shvaćanjima iste. O tome kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Svetog zbora za nauk vjere kaže: „Ipak ima biskupa koji kažu da su vjernici previše vezani uz Euharistiju. To je besmislica. Euharistija je jedino istinsko klanjanje Bogu po Isusu Kristu. Ona nije jedan od mnogih oblika liturgije, štoviše svi oblici liturgije imaju razlog svoga postojanja u Euharistiji. Sve prima snagu i opstojnost iz Euharistije.“[38] I nastavlja: „A sada ima biskupa koji se nazivaju katolicima a koji ne razumiju središnju vrijednost Euharistije. To je pravi skandal: oni su zapravo rigidni, pravi klerikalci, oni koji ne drže ozbiljno do Isusove riječi i crkvenoga nauka. To je izopačen način razmišljanja. A taj ‘moderni’ katolicizam jest samouništavajuća ideologija. (…) Ova je kriza pokazala da mnogi naši pastiri razmišljaju kao svijet, da se zamišljaju više kao službenici društveno-religioznog sustava, nego kao crkveni pastiri koji su u prisnu zajedništvu s Bogom i sa svima.“[39] Sveti Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu povodom godine euharistije 2004. godine upozorava: „U čovjeku je, naime, uvijek prisutna napast da svede Euharistiju na vlastite dimenzije, dok se zapravo on mora otvoriti dimenzijama Otajstva.“[40] Često se ukidanje pričešćivanja na jezik ne provodi načelno, tj. isključivo u skladu s preporukama epidemiologa, koje pak sa svoje strane variraju od dana do dana i od zemlje do zemlje. Na primjer, nije jasno kako se u istoj državi i u istoj Crkve neki mogu pričešćivati na jezik, ne kršeći time trenutačne preporuke epidemiologa, a drugi ne mogu. Primjer naših grkokatolika najbolje ilustrira ovu situaciju. Odredbe za grkokatolike donose sljedeće: „Sveta euharistija neka se podjeljuje tako da se izrežu poduži komadići kruha (kao štapići) koji se mogu jednim krajem umakati u kalež i tako pričešćivati vjernike.“[41] Njihova praksa lijepo pokazuje kako se vjernici mogu pričešćivati na jezik i održavati epidemiološke mjere u isto vrijeme. Jednako tako i oni koji slave svetu misu po starom obredu imaju samo pričest na jezik i klečeći.[42] To znači da, primjerice u Zagrebu, ako netko želi primiti pričest na jezik dovoljno je da ode na Misu kod grkokatolika ili ondje gdje se ona održava po starom obredu. Ovo je očita nelogičnost da se u istoj državi i u istoj Katoličkoj Crkvi mjere provode tako da je u jednoj biskupiji moguće ono što nije u drugoj, odnosno da je čak i u istoj biskupiji u nekim crkvama zabranjena pričest na jezik, a u drugim je dozvoljena. Ovi različiti pristupi između katolika pokazuju da nije riječ isključivo o primjeni epidemioloških mjera. To jest, može se zaključiti da je odredba o načinu pričešćivanja ili ishod dogovora s civilnim vlastima ili pak ovisi isključivo o odluci mjerodavnih biskupa. Ispada da je onda sve pitanje dogovora s civilnim vlastima odnosno odluke biskupa.

5. Relativiziranje pričešćivanja

U prošlosti su u Crkvi već bila korištena različita pomagala za davanje pričesti u slučaju epidemija ili nekih drugih velikih pogibelji pazeći na dostojanstvo svetog otajstva.[43] To pokazuje da uporaba razuma nije protiv vjere. I danas imamo pojedinačnih slučajeva u kojima je nađeno prikladno rješenje. Primjerice, da se u posebnom, steriliziranom platnu donese žličica, na koju se primi hostija, koja se onda stavlja u jezik.[44] Neki nude rješenje koje je, izgleda, postojalo u prvoj Crkvi, da se pričest primi na malom, osobnom tjelesniku (korporalu) koji se drži na dlanu. Međutim, danas je uvelike situacija drugačija, svjetovni način razmišljanja prodro je u Crkvu i nudi svoja rješenja, često posve lišena vjere. Štoviše, kao da su neki u Crkvi i izvan Crkve jedva dočekali da relativiziraju način pričešćivanja i tako nas udalje od Krista. Biskup A. Schneider upozorava kako neki katolički predstavnici kao da pokazuju „ciničku radost“ u sve većem širenju „procesa banalizacije i desakralizacije Presvetog i Božanskog Tijela Kristova u euharistijskom sakramentu, izlažući Tijelo Gospodinovo pravim opasnostima nepoštovanja (gubitak čestica) i svetogrđa (krađa posvećenih hostija).“[45] Tako je Amerikanac Doug Henricksen izumio aparat za dijeljenje hostija već tijekom svinjske gripe koncem 2009. godine.[46] Sadašnja pak kriza, izazvana koronom, donijela je svoje neprilične izume. U Njemačkoj su, u župi svetog Josipa u Bottropu, koristili posebni drveni nosač u kojem su umetnute hostije i svaki vjernik se sam posluživao.[47] U župi Stans u Švicarskoj pak posvećene hostije stavljali su u posebne kutijice koje su vjernici nosili sa sobom i pričešćivali bi se sami gledajući Misu na televiziji.[48] Na to je reagirao kardinal Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dakle vrhovne ustanove u Katoličkoj Crkvi odgovorne baš za ispravno podjeljivanja sakramenata: “Ne, ne, ne to apsolutno nije moguće, Bog zaslužuje poštovanje, ne može Ga se staviti u vrećicu. Ne znam tko je smislio tu ludost, ali ako je točno da je lišavanje Euharistije sigurno trpljenje, ne može se pregovarati o načinu pričešćivanja. Pričešćuje se na dostojanstven način, dostojan Boga koji dolazi k nama. S Euharistijom se treba ophoditi s vjerom, ne možemo s njom postupati kao s najobičnijom stvari, nismo u trgovačkom centru. To je totalno ludo. (…) Postoje dva pitanja koja treba apsolutno pojasniti. Ponajprije, Euharistija nije pravo niti dužnost: ona je dar koji besplatno primamo od Boga i koji trebamo prihvaćati s čašćenjem i ljubavlju. Gospodin je Osoba, nitko ne bi osobu koju voli primio upakiranu u vrećicu ili na nedostojan način. Odgovor na lišavanje Euharistije ne može biti oskvrnjivanje. To je uistinu pitanje vjere, ako u nju vjerujemo ne možemo se prema njoj odnositi na nedostojan način.“[49] Vrijeme koronavirusa je poslužilo za obnovljene napade na Euharistiju. Kardinal Sarah kaže: „Ne treba se čuditi. Đavao snažno napada Euharistiju jer je ona srce života Crkve. Ali vjerujem, kao što sam već napisao u svojim knjigama, da se srž problema nalazi u krizi vjere kod svećenika. Ako su svećenici svjesni toga što je Misa i što je Euharistija, određeni načini slavljenja ili određene hipoteze o Pričesti ne bi ni padale na pamet. S Isusom se tako ne može postupati.“[50] U svoj ovoj panici oko korone kao da je izostalo nadnaravno motrište vjere i prevladalo naravno. Činjenica je da, kako kaže biskup Schneider, „tijekom 2000 godišnje povijesti Crkve nema dokazanih slučajeva zaraze primanjem Svete Pričesti“.[51] Ruski pravoslavni svećenik i liječnik Aleksej Timakov rektor je crkve Sv. Nikole pri centru za borbu s tuberkulozom gdje drži svetu misu dva puta tjedno i tom prigodom pričešćuje.[52] Iako se pričest dijeli uglavnom bolesnicima i to pod obje prilike ipak on ne pamti da se itko razbolio. Stoga on zaključuje: „Za mene je upravo to dokaz da su tamo u Kaležu – Kristovo Tijelo i Krv.“[53] Suvremeni zapadni katolik teško tako nešto može pojmiti, a kamoli prihvatiti. Kardinal Müller: „Moramo se moliti Bogu da nadiđemo izazove svoga osobnog i društvenog života, ali ne zaboravljajući transcendentnu dimenziju, to viđenje vječnoga života i prisnog jedinstva s Bogom i s Isusom Kristom čak u našemu trpljenju.“[54]

6. Higijenski argumenti

Nekima, nažalost, smeta uopće postavljanje pitanja o načinu pričešćivanja, jer – po njima – ispada da se ne shvaća težina situacije, da se cjepidlači i otežava ionako zahtjevno stanje. Međutim, nema nijednog dokaza da je pričest na jezik manje higijenska ili opasnija za zdravlje od one na ruku. Štoviše naravni argumenti su protiv zabrane pričesti na jezik jer ukazuju da se virus širi zrakom, a ne dodirom. Tako talijanski liječnik dr. Fabio Sansona ukazuje da ni jedan od dva oblika pričešćivanja ne predstavlja ozbiljan rizik zaraze.[55] Covid se doista širi zračnim putem preko kapljica ili u obliku aerosola, a ne dodirom.[56] Stoga ruke kao i pljuvačka teško mogu uzrokovati zarazu jer ne sadrže virus u tom obliku (kapljičnom ili zračnom).[57] Nadbiskupija Portland 2. ožujka 2020. godine je dala priopćenje u kojem kaže da su konzultirali dva liječnika, od kojih je jedan specijalist imunologije, koji su se složili da oba oblika imaju istu razinu rizika.[58] Prof. dr. Filipo Maria Boscia, predsjednik nacionalnog udruženja katoličkih liječnika Italije, upozorava kako su ruke dio tijela koji je najizloženiji virusu jer svašta dodiruju i stalno ih moramo dezincirati pa su zbog toga zaraznije i opasnije od jezika.[59] Isti liječnik upozorava da smo u brizi za zdravlje pretjerali i prekoračili granice zdravog razuma.[60] Mnogi svećenici upozoravaju da, kada se ispravno udjeljuje pričest na jezik (klečeći i ispružena jezika), nema praktično nikakva rizika od dodira. Drugi pak smatraju da je pričešćivanje na jezik u higijenskom smislu puno bolje od pričešćivanja na ruku. Tako američki svećenik John Zuhlsodrf tvrdi, na temelju svog iskustva, da je pričešćivanje na jezik sigurniji i higijenskiji način jer se puno rjeđe dodirne jezik negoli ruku.[61] U svakom slučaju svrha odredbi naših biskupa u krizi izazvanoj koronavirusom je izbjegavanje dodira ruku, usana i jezika. To je ostvarivo ako se na ispravan način dijeli pričest odlaganjem na ruku ili na jezik. Kod pričesti na ruku po ispravnoj logici mogućnost zaraze je veća jer i kad se ispravno čini prođe barem tri ruke (svećenikovu te lijevu i desnu primatelja) i češće se dogodi dodir negoli kod pričešćivanja na jezik. Kako je svećenik pozvan u ovim odredbama i dodatno, uz pranje ruku prije pretvorbe, oprati ruke prije Mise, a vjernici nemaju tu mogućnost, očito je da sami sebe izlažu tako većoj opasnosti negoli kad su pričest primili samo iz ruke svećenika na jezik.[62] Pričest na jezik je manje opasna i više higijenska negoli na ruku koja je najveći prijenosnik zaraze. Stoga je opravdano, držeći se duha biskupskih odredbi i njihove svrhe davanje pričesti na jezik i na ruku uz povećane mjere opreza. Tako se pomaže vjernicima štititi Euharistiju, a istovremeno se provodi naložena odredba. Ako bi se pak jedan od dva predviđena oblika trebao privremeno ukinuti onda je to prije pričest na ruku, negoli na jezik, jer je pričest na ruku puno opasnija za širenje zaraze i bolesti. Zato su ispravno, postupili biskupi Bosne i Hercegovine koji su odredili: „Preporučuje se i svećenicima da kod davanja pričesti budu posebno pozorni te da poštuju volju vjernika.“[63] Također, 28. travnja 2020. Američka biskupska konferencija objavila je smjernice u kojima informira svećenike da je sigurno dijeliti pričest na jezik i da to ne predstavlja nikakav „nerazuman rizik“.[64]

7. Problem savjesti

Za dobro moralno djelovanje treba imati i dobru nakanu. Stoga odluka za pričešćivanje na jezik ili na ruku ne smije biti potaknuta inatom ili ljutnjom, nego je potrebno razmotriti o čemu se tu radi i zauzeti načelan stav. To je često mukotrpan put, ali tako se dolazi do kršćanske zrelosti i olakšava iznalaženje odgovora u sličnim i težim situacijama. Mnogim praktičnim vjernicima odredba kojom se ukida pričešćivanje na jezik stvara problem u savjesti, jer su se našli u dvojbi: primati pričest na ruku ili ne držati se odredbe biskupa (pod uvjetom da nađu svećenika koji ih je voljan pričestiti na jezik) odnosno ograničiti se na duhovnu pričest. Oni koji se redovito pričešćuju na jezik i, ako je moguće, klečeći u pravilu ne čine to zbog puke navike ili vezanosti na tradiciju nego zbog uvjerenja da je to prikladniji način kojim se sveto otajstvo čuva od obeščašćenja i svetogrđa te se svjedoči vjera u stvarnu prisutnost Gospodinovu. To drže i mnogi njihovi pastiri, pa primjerice Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ističe da pričest na ruku „pridonosi postupnom i rastućem oslabljenju stava poštovanja prema svetim Euharistijskim prilikama“ za razliku od pričesti na jezik koja je „bolje čuvala taj osjećaj poštovanja“.[65] Oni koji se ne pričešćuju na ruku i po savjesti im je takav oblik neprihvatljiv, a nije im moguće pričestiti se na jezik, mogu se uzdržati od pričesti i učiniti pričest željom, odnosno duhovnu pričest. Njima može biti bolje ograničit se samo na duhovnu pričest, nego li primiti pričest na ruku.[66] U svakom slučaju, nitko ih ne može prisiliti da se pričeste na ruku.[67] Ne primiti pričest zbog poštovanja prema svetosti sakramenta i zbog uvažavanja vlastite savjesti nije ni po čemu sporno. Naprotiv, to je svojevrsna privremena žrtva koja se može prinijeti da se stanje razjasni i riješi što prije. Na neki način, to može biti i stanovito upozorenje i poziv biskupima da što prije promijene navedenu odredbu. Vjernik koji se zbog savjesti ne pričešćuje na ruku, premda je u stanju posvetne milosti i pričestio bi se na jezik, da je to moguće, može imati na umu i sljedeće. Sveta misa je ponajprije žrtva Novoga zavjeta koju Krist prinosi Ocu. Stoga povremeni (i u ovom slučaju prisilni) izostanak gozbene sastavnice, tj. pričešćivanja, može posvijestiti vjerniku upravo tu istinu naše vjere i pobuditi ga na zahvalnost i klanjanje. Dovoljno je sjetiti se da je sveta misa uistinu „Golgota ovdje i sada” i da se vjernik treba s Blaženom Djevicom jednostavno klanjati njezinom Sinu. Upravo stoga u starini nije bilo često pričešćivanje vjernika, čak ni redovnika ili redovnica. I nije im zbog toga nedostajalo milosti da dosegnu herojski stupanj krjeposti. Danas se, nažalost, prečesto zanemaruje činjenica da je sveta misa  žrtva i da je sasvim dovoljno biti nazočan na njoj da bi se ispunila obveza nedjeljne euharistije. Druga mogućnost, pričešćivanje na jezik, unatoč odredbi biskupa, je teži izbor jer izgleda da ide protiv poslušnosti. No, je li to tako i tko je ovdje u krivu? Imaju li biskupi uopće pravo odlučivati tako nešto i je li njihova odluka obvezujuća za vjernike? S druge strane, osvrnimo se i na to kratko i usput, postoji mala mogućnost i da građanske vlasti postave pitanje odgovornosti jer se krše njihove preporuke. S tim u vezi dovoljno je reći dvije stvari: 1. građanske su vlasti izdale samo preporuke, a ne zapovijedi; i 2. građanske vlasti nisu kompetentne za liturgiju, tj. nemaju nikakvo pravo odlučivati o bogoslužju Katoličke Crkve. 8. Pravo izbora U Općoj uredbi Rimskog misala proglašenog od Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 12. studenoga 2002. u paragrafu 161 stoji: „Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi.“[68] Uputa Redemptionis Sacramentum (Sakrament otkupljenja) koju je dao isti Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 25. ožujka 2004. u paragrafu 92. donosi: „Iako svaki vjernik ima pravo, prema svojemu izboru, svetu Pričest primiti na usta, ako pričesnik želi primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje na ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem stavi u usta, kako nitko ne bi otišao s euharistijskom prilikom u ruci.“[69] Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu je barem tri puta intervenirao tamo gdje se htjela nametnuti pričest na ruku ponavljajući da se to vjernicima ne smije nametati i da je „svatko slobodan pričestiti se na jedan ili drugi način“. [70] Odgovor istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu iz travnja 1999. na upit može li se nametnuti pričest na ruku vjernicima odgovara da „pravo vjernika da prime Euharistijski kruh na jezik ostaje netaknuto“, a oni koji idu nametati pričest samo na ruku djeluju „protiv normi“.[71] Vjernici imaju pravo izabrati jedan od dva načina pričešćivanja, a svećenik im nema pravo nametati onaj koji se njemu više sviđa, kao što se zna dogoditi kod pričesti na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „Događa se i to da se ne poštuje slobodan izbor i slobodna volja onih vjernika koji više vole da se i dalje pričešćuju na usta.“[72] Svjestan važnosti toga problema i kardinal Ratzinger moli „sve svećenike da budu tolerantni, da prihvate odluku svakog pojedinca“.[73] Profesor Zvonko Pažin sažima: „Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između ostaloga, naša biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tomu i nekorektno je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa. Valja dopustiti slobodu tamo gdje ju propisi dopuštaju. (…) Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.“[74] Za vrijeme svinjske gripe 2009. i 2010. godine otac Anthony Ward podtajnik istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u pismu od 24. srpnja 2009. pozvao se na naputak Redemptionis Sacramentum (br. 92) da svaki vjernik ima pravo izbora na pričest na jezik i da nije dopušteno uskratiti mu takvu pričest osim ako nema kanonske zapreke (br. 91).[75] U Kolumbiji su biskupi pojasnili da iako preporučuju primanje pričesti na ruku radi koronavirusa vjernici imaju pravo izbora i ako hoće mogu se pričestiti na jezik.[76] To je u skladu sa uputom Redemptionis Sacramentum koji način pričešćivanja priznaje kao pravo vjernika a ne kao prerogativu biskupa ili svećenika. Kardinal Sarah je to, u ovoj našoj situaciji, ponovio, rekavši: „Postoji već pravilo u Crkvi i njega treba poštovati: vjernik je slobodan primiti Pričest na jezik ili na ruku.“[77] Dakle jasan je zaključak da su biskupi slobodni iskazati svoju želju ili preferenciju ali nemaju vlast zapovjediti primanje pričesti na ruku ili zabraniti primanje pričesti na jezik. 9. Prekoračenje ovlasti Teolog don Alfredo Morselli je ukazao da je obveza primanja pričesti na ruku „teška zloporaba, jer se protivi važećim normama i ne jamči nikako imunitet od zaraze. Virusi mogu živjeti na površinama, kako ruku, tako predmeta (klupe, kvake itd). Jedini način za biti sigurni je da svećenik dezincira prste kod svake Svete Pričesti i odlaže na jezik vjernika hostiju, ili na ruku na kojoj je tjelesnik. Ova mjera je istinska neopravdana rana u srcu vjernika kojima je žao primiti hostiju na ruku“.[78] Biskup Schneider također drži da je bilo koja zabrana pričesti na jezik „zloporaba vlasti“.[79] To znači da, kako kaže talijanski profesor Giorgio Nicolini, „tko čini suprotno i ide protiv onog što je određeno čini grijeh“.[80] Vjernici stoga imaju slobodu savjesti i mogu odlučiti kako će primiti pričest, a „svako kršenje te slobode savjesti čini teško nasilje nad savješću pričesnika“. [81] Jedan crkveni pravnik kaže: „S moje točke gledišta, biskup ne može zahtijevati da vjernik prima Pričest na ruku. (…) Norma je norma, i zasnovana je na pravu vjernika da izabere kako će štovati Boga u onom trenutku Mise koji je po svojoj naravi duboko osoban i ne zajednički. Moje mišljenje je zasnovano na ponovljenoj pravnoj regulativi Svete Stolice u obrani prava katolika da prima pričest na jezik i na koljenima preko Mise u redovnom obliku, čak i ako bi njegov biskup ozakonio suprotno. Takva ozakonjenja se smatraju, po svojoj naravi, kao savjeti, ne kao obvezujući. Ako to vrijedi za biskupov zakon, a fortiori vrijedi također za svećenika u župi. Jednom laiku ne može biti zanijekan Sakrament osim ako nije poznati javni grešnik. Svećenik koji bi svojom inicijativom rekao vjernicima da moraju primati pričest na ruku krši kanonski zakon i navodi vjernike da ga i oni krše.“[82] Na žalost u skoro trideset godina moje svećeničke službe više puta su mi se vjernici potužili, nekad i plačući, da su bili prisiljeni uzeti pričest na ruku, a nikad se nije dogodilo obrnuto da im bude nametnuta pričest na jezik. Profesor Giorgio Nicolini je 12. svibnja 2020. razgovarao s tajnikom kardinala Roberta Saraha koji mu je potvrdio što je i sam kardinal rekao, da nije dopušteno nijekati pričest na jezik. „Stoga, biskupi i svećenici koji bi nametali samo pričest na ruku čine zloporabu, radi koje činim dobro ako uputim ‘kanonsku prijavu’ istom Zboru za bogoštovlje i stegu sakramenata.“[83] U Redemptionis sacramentum br. 169 objašnjeno je što se događa kod zloporaba: „Ondje gdje se na slavlju svete liturgije počini zloporaba, riječ je o stvarnome krivotvorenju katoličke liturgije. Već je Sveti Toma napisao: ‘U porok krivotvorenja pada tko od strane Crkve iskazuje Bogu štovanje protivno načinu ustanovljenom božanskim autoritetom od Crkve i uobičajenim u njoj.’“[84] Želim vjerovati da naši biskupi nisu svjesni da su upali u zloporabu, ali važno je da iz nje što prije iziđu. Vjernici pak mogu mirne savjesti uzimati njihovu odredbu samo kao preporuku i koristiti svoju slobodu izbora načina pričešćivanja. Ako im se pak uporno uskraćuju njihova prava, onda je poželjno da to prijave Svetom zboru za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. [1] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [2] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [3] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [4] Sacrée Congrégation pour le Culte divin, La Lettre, Roma, 1969., na: https://www.ceremoniaire.net/depuis1969/docs/memoriale_domini.html, (25. svibnja 2020.). [5] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [6] Sacra Congregazione per la Disciplina dei Sacramenti, Istruzione Immensae caritatis, Roma, 1973., br. 4., na: http://www.cdl.diocesipa.it/PAGINE_NUOVO_SITO/Documenti/Immensae%20Caritatis.htm, (25. svibnja 2020.). [7] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [8] Federico Catani, „Comunione sulla mano? No, grazie. L’esempio di Mons. Laise“, Libertà e Persona, 26. svibnja 2016., na: http://www.libertaepersona.org/wordpress/2016/05/comunione-sulla-mano-no-grazielesempio-di-mons-laise/, (25. svibnja 2020.). [9] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135, b. 290 [10] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [11] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [12] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 8., 19. [13] Paul Kokoski, „Holy Communion in the Hand?“, Catholic Culture.org, 2008., na: https://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=8616, (25. svibnja 2020.). [14] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [15] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [16] “Neka se svećenik ne usuđuje nametnuti svoju vlast po pitanju načina primanja Pričesti”, Quo Vadis Croatia, 26. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/neka-se-svecenik-ne-usuduje-nametnutisvoju-vlast-po-pitanju-nacina-primanja-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [17] Darko Grden, „Pričest na ruku je povlastica“, Glas Koncila, 27/6. srpnja 2008., 7. [18] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [19] Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., 455. [20] Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, Verbum, Split, 2003 br. 61, 66-67. [21] Na Posljednjoj večeri pričest je Isus vjerojatno dao na ruke apostola ali to su bile posvećene svećeničke ruke koje mogu dodirivati euharistiju. O mjerama predostrožnosti i zaštite svetog otajstva u prvoj Crkvi usp: Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 46-47. [22] Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze, Služba Božja, Split, 2005., V/21, 218. [23] Federico Suárez, Il sacricio dell’altare, Ares, Milano, 2007., 166. [24] Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 13. [25] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70. Usp. također Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 30. [26] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [27] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 107. [28] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29-30. [29] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. Slično kaže i uputa Neprocjenjivi dar: „Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i svetu čašu, a još manje da jedni drugima iz ruke u ruku prenose.“ (Sveta kongregacija za sakramente i bogoštovlje, „Uputa o nekim normama u štovanju euharistijskog otajstva“, ibidem, br. 9, 49). [30] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 12., 34. [31] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 13. [32] Catechismus Romanus, dio II, pogl. 4., 1. [33] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29. [34] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [35] Alojzije Bavčević, Neke primjedbe na služenje sv. mise kod nas, vlast. naklada, Vepric, 2006., 130. [36] Paul Smeaton  – Pete Baklinski, „Priests, bishop reveal rashness in banning Communion on tongue in response to coronavirus“, Life Site News, 4. ožujka 2020., na: https://www.lifesitenews.com/news/priestsbishop-reveal-rashness-in-banning-communion-on-tongue-after-coronavirus, (16. svibnja 2020.). [37] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [38] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [39] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [40] Ivan Pavao II., Ostani s nama Gospodine. Apostolsko pismo u Godini Euharistije, IKA, Zagreb, 2004., br. 14, 15. [41] Milan Stipić, „Odredbe ordinarija Križevačke eparhije o novim mjerama zaštite od corona virusa za Križevačku eparhiju“, Križevačka eparhija, 30. travnja 2020., na: https://www.krizevackaeparhija.com/index.php/arhiva/vijesti-2020/664-odredbe-ordinarija-krizevacke-eparhije-o-novim-mjeramazastite-od-corona-virusa-za-krizevacku-eparhiju, (26. svibnja 2020.). [42] Vidi: Stefan Frey, „Pravila za sprečavanje i zaštitu od korona virusa u kapelama FSSPX-a u Hrvatskoj“, Christus Rex, 5. svibnja 2020., na: https://christusrexhrvatska.blogspot.com/2020/05/pravila-za-sprecavanje-izastitu-od.html, (26. svibnja 2020.). [43] Vik van Brantegem, „Le ‘pinzette eucaristiche’ in tempo di coronavirus. Uno sguardo alla storia degli ‘utensili eucaristici’”, korazym.org, 10. svibnja 2020., na: http://www.korazym.org/42827/le-pinzetteeucaristiche-in-tempo-di-coronavirus-uno-sguardo-alla-storia-degli-utensili-eucaristici/? fbclid=IwAR2ZXIH2v_ATjDYQlOQt4VqIbDaImQQ2vXlvyptq2aAEbNm6SlaPQUv2zIA, (26. svibnja 2020.). [44] „La comunione? Uso un cucchiaio sterilizzato, non le mani“, Stilum curiae, 3. ožujka 2020., na: https://www.marcotosatti.com/2020/03/03/la-comunione-uso-un-cucchiaio-sterilizzato-non-le-mani/, (26. svibnja 2020.).

[45] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [46] Giovanni Marcotullio, „Messa e Comunione: tra i paletti di Sarah e i dispenser per le ostie“, Aleteia, 6. svibnja 2020., na: https://it.aleteia.org/2020/05/06/messa-comunione-robert-sarah-doug-henricksen/, (26. svibnja 2020.). [47] „Bottrop: Pfarrei St. Joseph feiert Gottesdienste mit Hostienleiste“, Neues Ruhr-Wort, 9. svibnja 2020., na: https://neuesruhrwort.de/2020/05/09/bottrop-pfarrei-st-joseph-feiert-gottesdienste-mit-hostienleiste/, (26. svibnja 2020.). [48] „Tutto fa brodo: prendi la tua Comunione in una scatolina“, gloria.tv, 20. travnja 2020., na: https://gloria.tv/post/Y3qj6McdB3y72po73D4AVeG1U, (26. svibnja 2020.). [49] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [50] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [51] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [52] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [53] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [54] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [55] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [56] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [57] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [58] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.).

[59] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [60] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [61] John Zuhlsdorf, „Communion in the time of Coronavirus. Best Practices, Risk, and You“, Fr. Z’s Blog, 1. ožujka 2020., na: https://wdtprs.com/2020/03/communion-in-the-time-of-coronavirus-best-practices-riskand-you/, (26. svibnja 2020.). [62] „Pismo biskupa Splitske metropolije svećenicima i vjernicima o slavljenju svetih misa i drugih liturgijskih slavlja u vrijeme zaraze koronavirusom“, Splitsko-makarska nadbiskupija, 30. travnja 2020., na: https://smn.hr/4442-pismo-biskupa-splitske-metropolije-svecenicima-i-vjernicima-o-slavljenju-svetih-misa-idrugih-liturgijskih-slavlja-u-vrijeme-zaraze-koronavirusom, (26. svibnja 2020.). [63] „Biskupska konferencija BiH uvodi mjere: Mise na otvorenome, odgođen vjeronauk“, N1, 14. ožujka 2020., na: http://hr.n1info.com/Regija/a490875/Biskupska-konferencija-BiH-uvodi-mjere-Mise-naotvorenome-odgodjen-vjeronauk.html, (26. svibnja 2020.). [64] Joshua J. McElwee, „US bishops’ guidelines for reopening Mass: groups of 10, sanitizer during Communion“, Catholic World Report, 4. svibnja 2020., na: https://www.ncronline.org/news/coronavirus/usbishops-guidelines-reopening-mass-groups-10-sanitizer-during-communion, (26. svibnja 2020.). [65] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [66] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [67]Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [68] Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 38. [69] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [70] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [71] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [72] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. [73] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70

[74] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135. O prisiljavanju pričešćivanja na ruku kod nas vidi: Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 57. [75] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [76] Michele M. Ippolito, „Colombia, parlano i vescovi: ‘i fedeli hanno il diritto di ricevere la comunione sulla lingua’“, La Fede Quotidiana, 10. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/vescovi-sebbeneraccomandata-sulla-mano-fedeli-diritto-ricevere-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [77] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [78] Michele M. Ippolito, Coronavirus, p. Morselli: “la Comunione in mano è un grave abuso” La Fede Quotidiana, 9. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/coronavirus-p-morselli-la-comunione-inmano-e-un-grave-abuso/, (26. svibnja 2020.). [79] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [80] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [81] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [82] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [83] „Non è lecito negare la comunione sulla lingua !!! I sacerdoti che si riuteranno dovranno essere denunciati!!!“, benedettoxviblogwordpress, 13. svibnja 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/05/13/non-e-lecito-negare-la-comunione-sulla-lingua-isacerdoti-che-si-riuteranno-dovranno-essere-denunciati/, (26. svibnja 2020.). [84] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.), br. 169.

Don Josip Mužić, izvor: Vjera i djela