Zar nije čudno da se u sjevernoj Italiji tako olako zatvaraju crkve, da se u strahu od virusa obustavljaju svete mise?!

Vrijeme je da povijestimo sebi neprocijenjivu vrijednost svete Svete Mise. To nije samo neki društveni događaj, okupljanje, predstava… To je živi Bog posred nas. Isus jednom na Kalvariji, danas na oltarima.

Što su radili sveci u vrijeme kuge i kolere koje su su posvuda sijale smrti? Pozivali su na procesije i svete mise, duboko vjerujući da je Bog onaj koji nas može spasiti.

Evo nekih primjera iz povijesti epidemije iz Italije:

RIM  – Kad je u Italiji vladala kuga, a među čijim žrtvama je bio i papa Pelagije II, (koji je umro 590.-e godine) na papinskom prijestolju trebao ga je nasljediti budući svetac Grgur Veliki. On se pokušao oduprijeti izboru i ostati u samostanu. Te godine, prije nego je izabran za papu, Grgur je u propovijedi pozvao vjernike na pokoru. Tri dana za redom je organizirao svečane procesije prema bazilici Santa Maria Maggiore.  U tijeku molitve, u sat vremena, umrlo je 80 ljudi. Grgur je ipak pozvao vjernike da nastave molitvu. Na kraju, kad je prelazio most,  sadašnji Sant’Angelo, imao je viđenje svetog Mihaela Arkanđela koji je mač vraćao u korice. Bio je to znak predstojećeg kraja kuge.

GARGANO – 1656. zavladala je kuga koja je u samom napuljskom kraju uzrokovalo od 240-400 000 smrtnih slučajeva. Kad je epidemija stigla na područje Gargana u Italiji, nadbiskup Giovanni Alfonso Puccinelli počeo je gorljivo tražiti zagovor Arkanđela Mihaela. U viđenju anđeo Mihael mu je rekao da svaki onaj tko s vjerom koristi kamen s tog mjesta bit će oslobođen kuge. Puccinelli je potom uzeo nekoliko kamenčića iz slavnog svetišta, na njima urezao križ i inicijale svetog Mihaela, te preporučio stanovnicima da taj znak postave na vrata kuća. Teritorij te biskupije ostao je imun na bolest, a događaj je, piše Treccani, “imao veliki odjek i na međunarodnoj razini”.

MILANO – U vrijeme svetog Karla Boromejskog, biskupa u Milanu, izbila je kuga. Dok su politčki predstavnici napuštali grad sveti Karlo je žurio pružati pomoć bolesnima. Sam je išao po kućama i bolnicama i donosio utjehu. Na preporuke da se moraju poštovati higijenska pravila sveti Karlo je govorio kako  samo Bog može osloboditi grad.

Tako je pozvao svećenike iz susjednih zemalja te ih molio da ne uskraćuju vjernicima sakramente. Promicao je molitve i mise na otvorenom.

U tu svrhu svetac je na ulicama podigao dvadesetak križeva – neki još postoje (mnogi, uključujući one koje je podigao njegov rođak, nadbiskup Federico Borromeo, srušeni su po nalogu cara) – kod kojih je svetac slavio svetu misu. Oni stanovnici, koji su bili u karanteni, tako su mogli  sudjelovati  moleći na svojim balkonima.

TORINO – Kad je epidemija  kolere ozbiljno je zahvatila i grad Torino 1854. Godine, osim zdravstvenih mjera opreza, sveti Ivan Bosko ponajprije je brinuo za duše dječaka oratorija. Govorio im je da budu u stanju Božje milosti, bez teškog grijeha i da se nitko neće zaraziti bolešću. Uz to sveti Ivan Bosco zamolio ih je da budu na raspolaganju pomoći bolesnima. Bilo je njih 44. Nitko nije bio zaražen.  (vidi: Što su radili sveci u vrijeme epidemija? La nuova bussola)

Neke NAPOMENE:

Tko svećenicima može zabraniti služenje svete mise? U tom pitanju nisu dužni slušati civilne vlasti. (No svećenik je dužan poslušati svog biskupa. Pitanje je onda da li taj biskup vjeruje u sakrament euharistije)

Vlasti ne mogu vjernicima zabraniti odlazak na svetu misu. To bi bilo kršenje njihovih prava.

Primati svetu pričest na ruku ili na usta? Radi jačanja vjere, posvješćivanja Koga u Pričesti primamo, poštovanja prema Isusu u Hostiji – kod koje se primanjem na ruku može dogoditi da se neke mrvice i odlome, a Isus je jednako prisutan u velikom dijelu hostije kao i u najmanjem!) bolje je pričešćivati se na usta. A što se tiče virusa – ništa više higijenski nije primati pričest na ruku nego na usta. Baš naprotiv. (vidi  Što kaže biskup Schneider?) Ne zaboravimo Koga u Pričesti primamo.