Jedna od osobitosti Pskovsko-pečorskoga manastira jesu svete špilje (pečore). Zbog njih je prije šesto godina i nastao manastir. Podzemni labirinti prostiru se na kilometre i kilometre ispod crkava, ćelija, vrtova i polja. U njima su nekoć davno živjeli prvi monasi na ovome području. Ispod zemlje su izgradili crkve, ovdje su,prema drevnomu biblijskom običaju, čuvali u pješčanim nišama pokojnu braću. Tek kasnije, kada se broj monaha povećao, počeo se manastir graditi i na površini.

Još u tim drevnim vremenima špilje su počeli nazivati „bogom sazdane“. Taj naziv nije povezan s prirodnim nastankom špilja (na koncu, sami su monasi značajno proširili ogranke podzemnih hodnika), već s time što se primjetilo da tijela pokojnih, kada se donesu u špilje, odmah prestanu širiti zadah mrtvoga tijela.

U špiljama je do danas sahranjeno više od čtrnaest tisuća ljudi  monaha, pečorskih stanovnika, vojnika koji su šititili manastir za vrijeme srednjovjekovnih neprijateljskih navala. Lijesovi se ovdje ne zakapaju, već se jednostavno slažu jedan na drugi u nišama i špiljama. Posjetitelji koji se sa svijećama u ruci provlače po dugačkim labirintima svaki se put iznenade svježinom i čistoćom špiljskoga zraka.

Postoji jedna stara crkvena pjesma koja u prijevoda crkvenoslavenskoga kaže: „Ako Bog hoće, pokorit će se i zakoni prirode.“  Posjetitelji koji nisu vjernici u čudu napuštaju špilje, ali ipak odbijaju povjerovati vlastitim očima ili, točnije, vlastitom njuhu. Onima koji su među njima obrazovaniji ne preostaje ništa nego da dubokoumno citiraju: “Moj Horacije, ima više stvari negna zemlji i na nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji.“

Uz to podzemlje vezano još mnoštvo priča. Jedna od skorašnjih dogodila se 1995. godine kada je u Pečoru došao Boris Nikolajevič Jeljcin. U obilazak špilja i manastira poveo ga je, naravno, blagajnik arhimandrit natanail. Mršav, sijed, u iznošenim cipelamai šupljikavoj mantiji, osvjetljavajući put svijećom, vodio je glavu države i njegovu svitu po špiljama.

Boris Nikolajevič na kraju je shvatio da se događa nešto neshvaljivo pa se naglas začudio kako to da se tu ne osjeća zadah raspadanja, iako lijesovi s pokojnicima stoje u nišama tako da ih je čak moguće rukom dotaknuti. Otac Natanail objasnio je Presjiku:

– To je čudo Božje.

Razgledavanje se nastavilo. No nakon nekoga vremena Boris Nikolajevič je u nedoumici ponovio isto pitanje.

-Tako je Gospod redio – opet je kratko odgovorio otac otac Natanail.

Prošlo je nekoliko minuta i Predsjednik je na izlazu iz špilja šapnuo starcu:

– Oče, otkrijte mi tajnu – čime ih mažete?

– Borise Nikolajeviču, – odgovorio je tada otac arhimandrit – postoji li među vašom pratnjom netko od koga se širi vonj?

-Naravno da ne!

-Zar mislite da se od nekoga tko je u pratnji Cara nebeskoga smije širiti loš zadah?

Kažu da je Boris Nikolajevič tim odgovorom bio u potpunosti zadovoljan.

U vrijeme službenog ateizma, kao i danas, mnogi su pokušali ili pokušavaju barem donekle objasniti to tajanstveno svojstvo pečorskih špilja. Što sve nisu smislili! Počevši od fantastične ideje koja je pala na pamet Borisu Nikolajeviču Jeljcinu – da monasi svakodnevno mažu miomirisima četrnaest tisuća pokojnika pa sve do hipoteze o jedinstvenim osobama sastava tla, koji tobože apsorbira svaki miris. Ta posljednja verzija uvijek je bila najpopularija. U sovjetsko vrijeme obično su o njoj trubili pred turistima. Stari su monasi pričali kako je veliki starješina ppskovsko-šečerskoga manastira, arhimandrit Alipije, kada bi ga dopalo da po špiljama vodi delegaciju visokorangiranih sovjetskih djelatnika, svaki put sa sobom nosio maramicu obilno natopljenu kolonjskom vodom. Kada bi posjetitleji počeli važno raspravljati o sastavu tla  njegovu svojstvu apsorpcije mirisa, otac Alipije bi im bez oklijevokolišanja gurnuo pod nos svoju maramicu natopljenu jakim sovjetskim parfemom. Također bi im obratio pažnju na miris cvijeća što se širio iz vaza postavljenih pored grobova štovanih svetstaraca.

–I što sad, pitao bi – ne želite prihvatiti da barem nešto u ovome životu ne razumijete? A kada biste bili prisutni u trenutku kada špilje unose pokojnika i kada svaki put odjednom potpuno nestane zadah truljenja, što biste onda rekli? Valjda biste opet nešto izmislili?

Špilje se prostiru na kilometre i nitko i  manastiru ne zna kolika im je dužina, pa čak ni starješina. Pretpostavljali smo da to znaju jedino otac Natanail i arhimadnrit Serafim, koji je najdulje  manastiru. Jednom su se prilikom moji tada još sasvim mladi prijatelji, jeromonasi, Rafail i Nikita, dočepali ključeva staroga monaškoga groblja. U tome dijelu špiljksoga labirinta nije se sahranjivalo od 1700. Godine pa je prolaz u njega bio zatvoren željeznom ogradom. Osvjetljujući šut jednom svijećom monasi su išli ispod niskih svodova znatiželjno promatrajući sve oko sebe. Zdesna i slijevaležali su prastari raspadnuti otvoreni lijesovi, u kakvima se sahranjivalo još za vrijemestare Rusije. U njima su se žutjele kosti manastirske braće, predhodnika oca Nikite i oca Rafaila. Nakon nekoga vremena oci lovci nabasaše na potpuno očuvan zatvoreni lijes. Znatiželja je prevladala, monasi su kleknuli i pažljivo podigli teški poklopac.

Pred njima je ležao iguman. Tijelo mu je bilo sačuvano u cijelosti, a prsti boje voska stiskali su na grudima velik izrezbaren drveni križ. Samo mu je lice iz nepoznatog razloga bilo zeleno. Kada su nakon šoka došli k sebi, jeromonasi su shvatili da je uzrok tako čudne pojavee, zapravo, raspadnuti veo zelene boje koji je prema drevnom običaju prekrivao lice umrlog svećenika. Tijekom stoljeća tkanina se pretvorila u prašinu.

Jedan od monaha puhnuo je i zeleni se oblak vinuo u zrak, a prd očima prijatelja otkrilo se lice starca, u cijelosti sačuvan. Izgledao je kao da će svakoga časa otvoriti oči i strogo pogledati znatiželjen monahe koji su se drznuli nrušiti njegov sveti pokoj. Kada  su jeromansi postali svjesni da pred njima leže neraspadnute moći svijetu nepoznata sveca, toliko su se uplašili svoje drskosti da su smjesta zatvorili poklopac lijesa i odmaglili u svoje dvadeseto stoljeće.

Kada bi iskrsnuli ozbiljni problemi, mi iskušenici često smo odlazili u špilje da velike isposnike molimo z a pomoć. Kleknuvši bismo, dodirujući rukom lijes, molili stace za pomoć i pouku. A pomoć je dolazila brzo. Svojim molbama posebno smo dosađivali starcu Simenou koji je umro 1960. Godine, a nedavno je proglašen svetim, te velikome starješini arhimandritu Alipiju. Obraćali smo se i drugim starcima koji su jedan za drugim poslije muka zemaljskoga života dušom odlazili k Bogu, a tijelom u špilje.

Tek je u dvadesetom stoljeću otkrivena još jedna značajna razlika i posebna misija pskovsko-pečerskoga manastira.

Trojstvena lavra svetoga Sergeja, optinski manastir., kijevsko-pečerska lavra, Solovski, Valaam i Sarov proslavljeeni su ne samo u Rusiji. Već i u ćitavu kršćanskome svijetu. A pskovska Pečora ostala je tijekom stoljeća provincijaska monaška zajednica.

Međutim, poslijeratnih godina, kada se Crkva počela oporavljati nakona razaranja za vrijeme Revolucije, neočekivano se otkrilo da je taj zabitni manastir Bog odabrao za posebno i veliko poslanje.

Najednom se ispostavilo da je upravo u psovskoj Pečori jedini manastir na prostoru cijele Rusije kojie se nikada, čak ni u sovjetsko vrijeme, nije zatvarao, prema tome, jedini manastir kji je očuvao dragocijeni kontinuitet monaškoga života. Do 1940. Godine manastir se nalazio na teritoriju Estonije, a poslije pripojenja toga području Sovjetskome savezu boljševici se jnostavno nisu mogli pozabaviti njime jer je počeo rat. Kasnije, za vrijeme Hruščovljevih progona Crkve, veliki starješina Alipije znao je suprostaviti se gigantskome državnom e aparatu i nije dopustio zatvaranje zajednice.

To što se u manastiru očuvala neprekinuta duhovna baština od neprocjenjiva je značaja. Nije slučajno da je baš ovdje u Pečroi, za vrijeme svojetskih pedesetih godina bilo bnovljeno staraštvo – jedna od najljpših tajani Ruske crkve.

Izvor: knjiga “Nesveti sveti i druge priče”

Izvor za foto: wikipedia

Biblija je prva tiskana knjiga. Marthin Luther, koji je glavni krivac za razdvajanje crkava, tada se još nije ni rodio. On je sebi uzeo za pravo da iz Biblije izbaci 7 knjiga. (Npr. Jakovljeva poslanica koja se ne slaže s njegovim naukom o tome da se spašavmo samo po vjeri, ne i po djelima.) Od Marthina Luthera, koji je rođen u Njemačkoj, nastao je njegov novi prijevod Biblije. Neki drugi protestanti poslije njega su vraćali izbačene knjige, ali su sebi dali za pravo da Bibliju tumače po svom nahođenju, kako ih “Duh Sveti” nadahne.

Kao da Duh Sveti može biti u proturječju sa samim sobom? Može li? Ne može.

A ako ne može kako to da se ista rečenica u Bibliji može tumačiti na 100 različitih načina? Kad Isus na posljednjoj večeri kaže: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati..:” onda Crkva od apostolskih vremena shvaća da je Isus tu stvarno prisutan. Kod protestanata – ne. Nema stvarne pristunosti.

A što se događa kod ovih novih prijevoda Biblije?

U knjizi proroka Izaije piše proroštvo (8.st. pr Kr) “Evo djevica će začeti i roditi Sina” (Iz 7,14) no međutim novi (“ujedinjujući” prijevod piše “mlada žena”, umjesto djevica; i ne piše “će začeti” nego “je začela” pa prema tome – nije više djevica nakon što je rodila. (!) Dogma je (nepromjenjivo učenje Katoličke Crkve) da je Gospa djevica i prije i poslije Isusova rođenja. Kako to? Bogu ništa nije nemoguće. (Ako je moguće Uskrsnuće od mrtvim zašto ne može i takvo nešto biti, ako je to Božje djelo? )

U svakom slučaju grčka riječ: “parthenos“ za djevicu ima samo jedno značenje, a ipak je promjenjeno u ‘almáh’.

Također u opisu Navještenja glagol “začeti” je zamjenjen sa “biti trudna”, što na prvi mah možda ne izgleda ništa čudno, dok drugi tu vide gender-problem…

Isusova “čudesa” su zamjenjena izrazom: “djela moći”…

Pavlov poziv “dvojici” koja ga slijede je promjenjeno na način da se može misliti i na žensko…

I taj novi prijevod u njemačkim govornim područjima – postaje obvezujući na sv. misi tj. u liturgiji, a i za vjeronauk.

I što ako narod ne pozna dobro svoju vjeru?
Oni za koje narod misli da su pastiri koji “vode” narod – ispada da “zavode” narod…  A ljude je lako zavesti ako ne poznaju svoju vjeru.

A što se tiče ekumenizma, (pokreta za jedinstvo razdijeljenih kršćana) svakako je dobro željeti i djelovati za jedinstvo. ALI – nije moguće ekumenski djelovati tj. stvarati jedinstvo s drugim vjerama, ako ne poznajemo svoju vjeru, katoličku i ako ne poznamo u što taj drugi vjeruje. I pri tom moramo imati na umu da Bog ne proturječi sam sebi. Jedna je istina. I zdrav razum nam tako kaže.

Svaki kršćanin može i treba djeliti svoju vjeru. Bog nikom ne daje vjeru da bi je čuvao za sebe. No prije toga, moramo se potruditi upoznati je, zavoljeti je, živjeti je i djeliti…

usp. Izvor

(i sluga Božji o. Hardon S.J.govori o krivim prijevodima Biblije… )

Mnogima to izgleda kao nadiđena Crkva, kao da se vjerske istine mogu mjenjati prema navikama ljudi, da više Crkva može i ne biti ista kao i prije. Đavao je uvijek nastojao postići razdijeljenost. Tako se inzistira na bratstvu i jedinstvu, a sve ga manje ima. Svijet govori o jedinstvu na raznim razinama – o globalizaciji u svjetskom poretku, o jedinstvu među religijama. To jedinstvo je nezainteresirano za istinu i Krista. To jedinstvo se temelji na ljudskim razmišljanjima i snagama.

Nakon razdvajanja u Crkvi kroz povijest može nam biti jasnije zašto je Krist molio za jedinstvo. Podijeljivanje kršćana je sve dublje zato jer je sve manje kršćana. Sve je više formalnih. Jasno nam je zašto nisu nezabludivi ostali nego je to samo Petar i to kad svečano definira istine vjere i morala, a biskupi kad naučavaju na koncilu zajedno s papom. Bit će nedostojnih svećenika, biskupa, svećenika, papa… Zato se nazabludivost ograničila na ono što smo dužni vjerovati i kako se vladati da bi došli u nebo. Samo tada su nezabludivi. Bez toga bi bilo teško znati jesam li na pravom putu ili na stranputici. Inače, svatko bi onda mogao osnovati svoju Crkvu. Tako se dogodilo kod prOtestanta, gdje se računa da danas ima preko 22 000 različitih ogranaka. Kad gledamo druge kršćanske crkve i druge religije, znanstvene ustanove vidimo da – što god se temelji na razmišljanju može dovesti u zabludu. Jedino Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Zato se traži poznavanje vjere da se može prepoznati Božja volja preko čovjeka.

Odakle toliko suprostavljanje Crkvi i unutar same Crkve? Imamo krizu autoriteta. Naglašava se sloboda, jednakost, zrelost a sve se svodi na: neću služiti u ime lijepih riječi. Sloboda pa i demokracija je dar Božji. Bog je svakog stvorio slobodnim. Iz toga proizlazi da se svatko po savjesti može opredjeliti kako želi. Hoće se dogovorena, a ne odgovorna sloboda. Kako postići suživot? „Da se dogovorimo.“ Pa kad dođe do sporazuma – sluša se u ono što je naloženo – zato što me netko uvjerio u to. Ističe se jednakost među svima jer su svi djeca Božja i onda se zaključuje da je svatko samo Bogu odgovoran i da mu Crkva ne treba. Ne vidi se bogatstvo različitosti i opravdanost postojanja posebnosti. Apelira se na zrelost. „Makli smo se iz dječjeg doba, sve je plod evolucije, znanost treba voditi čovjeka, a ne Crkva…“  Autoritet se doživljava kao suvišan. U pubertetu se autoritet odbacuje samo zbog odbacivanja. Osim krize autoriteta imamo i ulazak protestantskog duha. U ime ekumenizma – zajedništva među kršćanima gubi se svoj katolički autoritet. Bilo je čak slučajeva da netko želi postati katolik, ali bi im se reklo: „Ostani ti tamo gdje jesi, jer svi ćemo mi doći na kraju u jedno, ja sam ekumenist…“ Isus je došao za sve ljude pa ispada da su „sve Crkve dobre“. Međutim Krist je stvorio jednu Crkvu. Ističe se suradnja, popuštanje, tolerancija – radi ljubavi. Osoba po svom razmišljanju postane protestant.

Cijela sjeverna Europa je odavno jedna pustinja. I s kim tu izgraditi jedinstvo. Nisu više vjernici. I zato se postavlja pitanje: Vjeruju li u euharistiju, u Gospu,? … Postoje tolike dogme koje protestanti ne prihvaćaju.

Treći razlog je materijalizam i hedonizam. „Postoji samo ovaj svijet.“ Ateizam (pa i onaj teoretski) započne praktičnim. Ostavili su korijen u životu današnjeg čovjeka. Iskusili smo jedan i drugi. I dobro su nas sredili. Blijedi osjećaj za duhovno, premještaju se skale vrednota, ne poznaju se duhovne vrednote. Primat odnosi ono – materijalno. Iz toga proizlazi – hedonizam. Jer ako nema drugog života treba uživati na materijalan način. Zato se živi kao da nema Boga, nema raja, a onda nema ni pakla, pa ne trebam ni Crkvu, ni papu, ni zapovijedi. Treba minimum normi da urede život na zemlji da ne bi škodili jedni drugima. Sveti Ignacije nam daje neka pravila kako se snaći.

1.PROPOVIJEDANJE, koje je dato Crkvi preko pape, biskupa koji su s njim u zajedništvu. Postoji i tamo pitanje gdje počinje grijeh (i preko pape, biskupa, župnika… ) Dokle god naučava ispravno i traži što ima pravo tražiti – pozvani smo na poslušnost. Isus nam je dao neprevarljivu Objavu, da postignemo Cilj tj. Nebo. „Udarite pastira i stado će se razbježati…“ „Tko vas sluša mene sluša!“ (Isus) Zato je važna ona hijerarhijska Crkva.

2.Braniti svetu ISPOVIJED kao duhovno uskrsnuće. Isus daje tu moć apostolima da uskrisavaju duše. Zato je sotona nastoji ukinuti i omalovažavati. Ako u tome uspije tako će odbiti one koje je zarobio teškim grijehom u vječni posjed. U nekim biskupijama na Zapadu je ispovijed praktički ukinuta – i što je ostalo od vjere? Potrebno je braniti ispovijed i nju prakticirati.

3.SVETA MISA. To je nekrvna žrtva Kristova. Isus reče: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ „Tko jede Tijelo Sina Čovječjega ima život u sebi“ Koliko mi cijenimo tu Prisutnost Kristovu? Oni koji Krista mrze izgleda da više vjeruju nego mi katolici. Sotonistima je najvažniji obred profanirati Tijelo Kristovo. Oni vjeruju da je On tu ali na temelju toga čine svoje obrede. Kod nas se čovjek često pita: Ima li vjere kod onih koji se pričešćuju? U misi, tj. u pričesti je život Crkve. Kad se to izgubi, omalovaži, pretvori u simbol – onda smo sebi potpisali smrt.

I protestanti imaju jedan oblik euharistije – kod kojeg nema stvarne prisutnosti (!) nego samo podsjećanje na Posljednju večeru i zajedništvo. I zato kad se u Katoličkoj Crkvi inzistira na tomu da je misa – gozba onda je tu izgubljen smisao za žrtvu. Onda je oltar samo – stol. Onda je izgubljena vjera u stvarnu prisutnost. Sotona to zna pa zato i nastoji svetu misu pretvoriti u folklor. Zašto mi uopće primamo političare u prve redove? Ne mora im se zabraniti dolazak, ali zašto moraju u prve redove? I najčešće njima ne bi trebalo dati svetu pričest (!). Ako donose zakon koji je protiv vjere i morala – u grijehu su i ne bi smjeli na pričest. Važno je braniti dobru svetu pričest. Rasprave oko toga mogu li crkveno vjenčani ponovo sklopiti civilni brak to je beskorisna rasprava. Nismo mi ti koji odlučujemo. Krist je to jasno rekao. Ne može se u smrtnom grijehu na pričest. Ako su spremni živjeti kao da su brat i sestra i regulirati tako da drugima ne budu sablazan…

Obavezni smo ići na svetu misu nedjeljom i zapovijednim blagdanom, a ako smo u mogućnosti – i češće. Na TV svaki dan je dnevnik. Toj „svjetskoj misi“ prisustvuju milijuni širom svijeta. A to traje 45 minuta. To je duže od jedne svete mise koja nema propovijed. Pa ipak mnogim katolicima je misa teška i nedjeljom, pa se svećenik tada trudi kako ih privući, kako napraviti bolje ozvučenje, pa onda možda još i plesačice… Zato je važno ozbiljno shvatiti svetu misu i dostojno pristupati pričesti.

Važnost posvećenog života u Crkvi. Bog Crkvi daje ljude sa različitim karizmama: redovnici, redovnice, kao i oni koji žive posvećenim životom u svijetu. Sve je to sa svrhom da se te stvarnosti posvete i obnove u Kristu. U temelju su zavjeti poslušnosti i siromaštva. Siromaštvo, čistoća i poslušnost su zavjeti preko kojih se opiremo trima zlima: oholosti, lakomosti i bludnosti. Đavao to zna i najjače je udario na posvećene osobe i dosta je uspio. Kod klasičnih redova većina njih je izgubila svoju karizmu. Ta karizma se i ne vidi, osim što se drugačije oblače, a svi žive slično. U nekim zapadnim zemljama samostani se prodaju i zatvaraju. Prosjek godina je sve veći, preko 70 god. Crnci postaju misionari u Evropi. Nastoji se posvećene osobe desetkovati. A one koji ostanu nastoji ih se posvjetovnjačiti – da budu gori nego oni koji su van samostana. Od zavjeta se radi ruglo pa posvećeni stalež postaje otrov jer se krše zavjeti. Ne krše se samo Božje zapovijeti već se čini i jedno svetogrđe. Zato je važna obrana posvećenog života i vraćanje na korjene. Reforma. Crkva se treba stalno obnavljati. Da bi osjećali s Crkvom treba davati kompenzaciju preko molitve, posta, pokore, … Crkva je sveta, ali i grešna. Potrebno je stalno davati zadovoljštinu za grijehe. I tu se vidi manjak ljubavi prema Bogu… Isus: „Ako ne budete činili pokoru svi ćete slično propasti!“

Đavao to zna pa to nastoji izrugivati, omalovažavati. I sve se na kraju svede na „humanizam“ – „Dobro je činiti dobro“. Isključeno je ono nadnaravno.

Zato je važno vratiti u obitelj molitvu osobnu i obiteljsku. Vršiti pokoru osobno i obiteljski. Obdržavati post i nemrs i dodatne osobne postove. Odvajati novac za milostinju, za siromašne, za neku dobrotvornu ustanovu, potrebe Crkve…) Za osjećati s Crkvom važno je prepoznati male konkretne stvari … kipovi, slike, svijeće, uređenje Crkve, hodočašća, … Sve je to nastalo iz pobožnosti i u funkciji pobožnosti. Čovjek je tjelesno biće pa mu trebaju i vanjski znakovi. Na hodočašću je čovjek, kad hoda, i dušom i tijelom. To su stari koje smetaju pa se ukidaju i brišu. Znakovi sad za Božić npr. Isusa su izbrisali. Samo imamo „blagdane“. Nema jaslica, al zato imamo raznih simbola koji nemaju nikakve veze s Kristovim rođenjem. U modi je apstrakcija. I to takva da se više ne moće ni prepoznati Krist. Jedan je dječak pitao za sliku Uskrslog Krista na Kmanu – „Je li to raketa?“. Zašto je potrebno svakom posebno tumačiti o čemu se tu radi? …Paziti na kič i da to služi svrsi za koju je zamišljeno.

Crkvene zapovijedi…: „Tko vas sluša mene sluša!“ Crkva ima pravo i dužnost davati upute u skladu sa vremenima. Đavao napada Crkvu i zbog samih zapovijedi, jer „Crkva nema pravo zapovijedati“. Crkva ne može zapovijedati onda ni post (2x u godini). Crkva je naložila celibat (što nije dogma), a ispada da Crkva ni to ne smije. Želi se uništiti autoritet Crkve i na dogmatskom planu pa je potrebno i na ovom području braniti autoritet Crkve i štiti ugled poglavara. Cilj je Bog, a ne poglavar. On je čovjek koji ima vrlina i mana i što će se odraziti i na njegovo upravljanje. U krizi je autoritet, pa je na prvom mjestu napad na poglavara, način života, predaje… Najnezahvalnije je biti biskup i poglavar kako je Isus to zamislio, jer postavlja se pitanje: „A tko će te slušati… i kako će te slušati?“. Đavao se služi metodom „Podijeli pa vladaj!“ – preko svojih podanika koji uvijek nešto prigovaraju, stvaraju nelagodu u zajednici i iza kulisa ruše zajednicu. Najčešće u to oni koji su doživjeli razočaranja u svom životu. Postali su svećenici, redovnici, ali su na krivoj adresi. Prezahtjevno im je ići nazad, nisu ostvarili želju za većim položajem, ispunjeni nezadovljstvom i stvaraju klimu nezadovoljstva. Zato je važno braniti zakonitog poglavara, a ako to treba i opomenuti ga u četiri oka. Jasno da može biti i loših poglavara, ali ih treba slušati u svemu osim u onomu što je grijeh.

U nekim teškim dogmatskim pitanjima ne treba raspravljati, treba ih ostaviti ekspertima. Tako npr. i o pitanju predestinacije, naše slobode i Božjeg sveznanja. Đavlu je važno posijati sumnju jer će tako uzorokovati otpad. Stoga, u nekim pitanjima ne treba raspravljati nego je potreban posluh i povjerenje.

Izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi, s dopuštenjem voditelja don Josipa Mužića,

(26.12.-1.1.2017.)

Zato je ekumenizam nakon II. vatikanskog sabora zapravo doživio fijasko. Nema ga, nema njegovih rezultata.  Nije zato ni neobično da naš najveći katolički ekumenist dr. Juraj Kolarić, u našem nedavnom intervjuu također na pitanje definicije ekumenizma nije mogao dati nedvosmislen odgovor što ekumenizam jest, te da nije neobično da su uslijedili na nj kontrarni komentari.

Sveopće (katoličko) jedinstvo

Slažem se sa komentatorom tog članka da treba reevangelizirati druge kršćane (koliko god to zahtjevno i dugotrajno bilo), ateiste, sve druge religije, i podvesti ih pod upravu Svetog Petra, staviti nogu na put svetog Pisma – „jedno krštenje, jedan Gospodin, jedna vjera.“⁷ Prijašnji sveci o tom nisu mogli govoriti jer ekumenizam još nije postojao, no ako su nam uzor u svemu, i suvremeni sveci kao sv. Josemaria Escriva imaju nam o tome što reći:

„Jedinstvo kršćana? Da. Još i više: jedinstvo svih koji vjeruju u Boga. Ali postoji samo jedna istinska Crkva. Nije potrebno ponovno je graditi od sastavnih dijelova koji su razasuti po cijeloj zemlji. I nije joj potrebno nikakvo čišćenje da bi konačno bila čista. Kristova zaručnica ne može biti preljubnica, jer ona je neporočna i čista. Ona zna za samo jednu kuću i u čednom sramu čuva neokaljanost bračne ložnice. Crkva nas čuva za Boga, ona vodi djecu, koju je donijela na svijet, u Kraljevstvo nebesko. ‘Tko god se odjeljuje od Crkve, povezuje se sa preljubnicom, odaljava se od obećanja Crkve. Tko napušta Crkvu, neće moći dobiti plaću Kristovu’.”

Zanimljivi su primjeri i koje nam navodi kolumbijski misonar laik Marino Restrepo, kakva su iskustva s praktičnim ekumenizmom s njegovog kontinenta:

„Kako se Neprijatelj koristi ekumenizmom? Ekumenizam bi trebao podrazumijevati to da se sjedne za okrugli stol sa svim različitim kršćanskim skupinama i razgovara zašto mi jesmo i zašto ćemo uvijek biti Majka Crkva, i zašto bismo svi trebali biti u jednoj crkvi ako doista ispovijedamo pravo kršćanstvo, koje je utemeljio osobno naš Gospodin za vrijeme svoj javnog djelovanja u Judeji.

Umjesto toga, Đavao je to izokrenuo pa često susrećemo oblik ekumenizma gdje se sastajemo kako bismo slavili i propovijedali i pretvarali se da smo, kao katolici, samo još jedna kršćanska denominacija, tvrdeći da smo, ako se ovako slažemo, već jedno i nema nikakve potrebe slušati ni obazirati se na svetu Predaju ni na bilo koje područje našeg judeo-kršćanskog nasljeđa, kao što je biti poslušan Stolici svetoga Petra u Rimu. To im uspijeva. Znam da u Južnoj Americi ima katoličkih laičkih molitvenih zajednica koje postoje već više od 25 godina i koje već dugo imaju svaka svoju protestantsku skupinu s kojom moli i koje zajednički propovijedaju ‘svoja učenja’. Posljedice te pojave toliko su pogubne da bi čovjek najradije plakao. Stotine katolika, pripadnika tih zajednica, prihvatile su evangeličke obrede i pentekostalne kultove, a nijedan evangelik ni pentekostalac, od koji su 90 % nekad bili katolici, nije se vratio u Katoličku crkvu.

Dakle, te ‘posebne ekumenske zajednice’ postale su područje novačenja i jezero pecanja onim sektama koje su u Latinskoj Americi ekstremno nasilne prema Katoličkoj Crkvi. (op.a. to je zapravo svijetski trend. I Hrvatska ima svoje primjere – Riječ života kao najveća pentekostalna takva zajednica, ali i sve druge također se sastoje od 90% bivših katolika. Tako prebjege katolika kršćanima koji imaju vrlo sužena sredstva spasenja lako možemo percipirati kao odliku lažnog ekumenizma)“

Takav bi bio i nekakav konačni zaključak – katolik ne treba, čak ne smije ići jednim obratnim putem, od točke 2 – gajiti (nejasni!) ekumenizam prije katolicizma, treba poći od točke 1 na vjerskom putu – prvo upoznati dobro katoličku vjeru, potom tek druge kršćane i druge religije. Samo na osnovu dobrog poznavanja vlastite vjere, može se razlučiti ono što spada u ekumenski okvir, odnosno ono što ne spada – a to je razvodnjenje katolicizima ili bilo kakav kompromis sa doktrinalnim pologom vjere. Katolik se danas teško snalazi u ekumenizmu, pa je često prepušten vlastitoj proizvoljnosti, te kod toga čini krive i naivne korake. Ta pojava potom omasovi, nakupe se loši plodovi, pa Kongregacija za nauk vjere mora podsjetiti katolike na univerzalnost i jedincatost Katoličke Crkve kao u dokumentu Dominus Iesus ili u dokumentu „Odgovori i pitanja“ iz 2007.g.

Dodatno zaključujem da spomenuti dvojac Bašić i Pajdaković, tj. njihove ekumene i duhovni izazovi čine medvjeđu uslugu katolicima, ali i svim drugim kršćanima i vjerama, jer im priječe upoznati puninu kršćanstva – katoličku vjeru. Kad sam jednom Kaptolskom djelatniku iznosio ove primjedbe, tj nerealan i nepravedan odnos snaga, – ekumenske emisije nauštrb katoličkih, reče mi „ha znate, mnogi vam rade karijere na račun ekumenizma“… Nesumnjivo.

Mario Šudić

…