Riječ je o Petru Barbariću, koji je umro na Veliki četvrtak 1897. u Travniku, kao učenik isusovačke gimnazije, u 23 godini, netom nakon što je položio isusovačke redovničke zavjete. Papa Franjo još je proljetos ovlastio vatikansku Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi dekret o herojskim krepostima sluge Božjega Petra Barbarića, čime je Crkva i službeno priznala njegovu svetost. Do službene beatifikacije predstoji nekoliko mjeseci, odnosno čeka se da papa Franjo potvrdi čudesno ozdravljenje, koje se dogodilo na Petrov zagovor, a koje upravo istražuje Kongregacija za kauze svetaca u Vatikanu, nakon što su hrvatski liječnici posvjedočili da je znanstveno neobjašnjivo. Riječ je o ozdravljenju jednoga dječaka iz Splita od atrofije mozga i cerebralne paralize. A vjernici tvrde kako je to tek jedno u nizu čudesa koja su se dogodila nakon molitve tom svetom mladiću. Iako hrvatska javnost tek počinje upoznavati tog budućeg sveca, rođenog 1874. u malom hercegovačkom zaseoku Šiljevišta, u mjestu Klobuk kod Ljubuškog, mnoštvo je činjenica vezanih uz njegov lik i djelo koje privlače pozornost.

Ponajprije riječ je o prvom Hercegovcu koji će biti uvršten među blaženike. Podsjetimo, papa Ivan Pavao II. 2003. u Banjaluci je proglasio blaženim mladog katoličkog intelektualca dr. Ivana Merza, koji je pokopan u zagrebačkoj crkvi Presvetog srca Isusova u Palmotićevoj ulici. A uz njega, Bosna i Hercegovina među blaženima ima i pet časnih sestara iz Sarajeva, poznatijih kao Drinske mučenice, koje su četnici mučili i ubili u Goraždu 1941. Uz njih, Hrvati imaju još šest blaženika i tri sveca, pa takvo proglašenje možemo smatrati iznimnom časti koju može dobiti neki narod, ali i regija iz koje potječe.

Njegov rodni Klobuk, u kojem je prije nekoliko godina unuk njegova brata Stanko Barbarić, uspješni poduzetnik iz Zagreba, obnovio njegov rodni dom i sagradio velebni kompleks koji posjećuje sve više hodočasnika, i cijela Hercegovina s pravom se ponose sinom toga krševitog kraja.

Ondje je stasao u vjerničkoj obitelji kao poslušno i pobožno dijete, izvrstan učenik i nadaren mladić. Djetinjstvo, tijekom kojeg je u dvije godine uspješno završio čak četiri razreda pučke škole u Veljacima, uglavnom je proveo uz stado ovaca i čitajući knjige. Potom je kratko radio kao trgovački pomoćnik u Vitini, nakon čega su mu se ostvarili snovi – primljen je u travničko sjemenište kako bi postao svećenik. U Travniku je čak i svoje profesore oduševljavao mudrošću i svetošću, ali mnogobrojnim inicijativama oko jačanja pobožnosti Srcu Isusovu, molitvi krunice, preobraćaju grešnika te promicanju katoličkog tiska. Njegov san da puku služi kao svećenik raspršila je teška bolest, tada gotovo neizlječiva tuberkoloza, koja mu je donijela godinu dana patnji u bolesničkoj postelji. Tri dana prije smrti uspio je položiti isusovačke zavjete. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom i pobožnosti. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova. A mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako im je uslišio molbe. Tako je postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, odnosno Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija. Petar je za sve bio jednostavno oličenje svetosti i nitko ga nije promatrao kroz prizmu podijeljenih crkava i religija. Iako je živio relativno kratko i ne pamtimo ga ni po jednom velikom djelu, kao što, primjerice, pamtimo Stepinca, ostavio je dubok trag u povijesti Crkve. Isusovac dr. Božidar Nagy, vicepostulator Kauze za proglašenje blaženim Petra Barbarića, kaže: „Unutar kršćanske vjere mi imamo drugačije kriterije po kojima mjerimo i ocjenjujemo vrijednost jednog života i duhovnu veličinu jedne osobe. Časni sluga Božji Petar Barbarić često se uspoređuje s velikom sveticom sv. Malom Terezijom, koja je proglašena čak i crkvenom naučiteljicom-doktoricom. Petar i sv. Mala Terezija bili su suvremenici! Umrli su iste godine 1897. od iste bolesti. Oboje su s 15 godina krenuli u Bogu posvećeni život – Petar u travničko sjemenište, Terezija u karmelićanski samostan. Sv. Mala Terezija provodi svoj jednostavni samostanski život u tišini karmela, bez ikakvih „velikih“ vanjskih djela! Baš kao i Petar…“. Ali njihove riječi, razmišljanja i djela aktualni su i danas!

Čekanje s proglašenjem

Sad bi netko postavio pitanje, ako se odmah nakon Petrove smrti počelo o njemu govoriti kao o budućem svecu, a i životopis mu je napisan još 1900. i odmah preveden na brojne jezike (što je rijetkost), zašto se toliko čekalo s proglašenjem. Naime, ove godine dovršava se proces za Petrovu beatifikaciju, koji je trajao punih 77 godina! E tu priča postaje iznimno zanimljiva. Naime, Petrovi posmrtni ostaci nakon smrti bili su položeni na travničko groblje Bojna. Budući da je njegov grob postao magnet tisućama vjernika (ne samo kršćanske već i islamske vjere) njegovo neraspadnuto tijelo 1935. preneseno je u sjemenišnu crkvu. Tri godine kasnije u Sarajevskoj nadbiskupiji pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. No, rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik nisu se baš svidjele novom komunističkom režimu i tzv. „oslobodiocima“. Tako je njegov grob krajem rata oskrnavljen, a tijelo ukradeno i zakopano u blato, a potom zazidano u nepristupačnom dijelu podruma ispod sjemenišne zgrade, kako bi se zaustavilo masovno okupljanje i molitva na njegovu grobu. Komunisti su čak u narodu proširili lažnu vijest da je tijelo bačeno u Lašvu te da ga ne treba tražiti.

Nestanak Petrova tijela usporio je beatifikaciju, koja se od 1944. vodila u Rimu. Međutim, Petrova popularnost među vjernicima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, nije jenjavala. I onda – točno šezdeset godina nakon početka beatifikacije, u 101. godini od njegove smrti, u ljeto 1998. gotovo čudesno je pronađeno njegovo tijelo! To se dogodilo nakon što je započela poslijeratna obnova crkve i zgrade sjemeništa u Travniku, koja je u međuvremenu vraćena isusovcima. Bio je to veliki događaj za Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini. I osobno sam se ondje zatekao 23. srpnja 1998. kao reporter Glasa Koncila, kad je njegovo tijelo, praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu, koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, položeno u kriptu travničke crkve, gdje ga danas pohode rijeke vjernika.

Posmrtno žrtva režima

Iako se na prvi pogled čini da novi hrvatski svetac Alojzije Stepinac i novi hrvatski blaženik Petar Barbarić baš nemaju nikakvih poveznica osim svetosti, čini se da su i jedan i drugi na određeni način bili žrtve komunističkog režima. Doduše, jedan za života, a drugi posmrtno. Alojzije Stepinac rođen je na drugom kraju domovine, u Krašiću, točno godinu nakon Petrove smrti. Bio je svjestan veličine mladog Barbarića i rado ga je isticao kao uzor. Nazivao ga je „divnim mladićem“, ustvrdivši da će „uvijek biti sjajan primjer hrvatskoj intelektualnoj mladeži“. Međutim, njihove su se sudbine nekako simbolički povezale tek dolaskom komunističkog režima na naše prostore. Stepinac je odmah nakon „oslobođenja“ bio izložen progonu, suđenju, omalovažavanju i na kraju mučeništvu i smrti. A Petrovi posmrtni ostaci bili su prava smetnja novom režimu, koji osim svojih idola nije želio druge uzore. Recept je očito bio jednak, iako im je jedan smetao živ, a drugi mrtav! Njihovim „micanjem“ s javne pozornice htjelo ih se „ušutkati“, omalovažiti i izbrisati iz sjećanja vjerničkog puka. Pokušalo ih se ukloniti kao uzore i izvore nade i utjehe vjerničkom puku. Međutim, svojim djelima su samo dodatno potaknuli pozornost na njihovu veličinu i važnost, jer se njihova svetost nije mogla sakriti. Ona je nadilazila ovozemaljske prostorne i vremenske planove i namjere, da bi punim sjajem zasjala dolaskom demokracije i iznošenjem istine o njihovu životu i djelu. Njihova službena proglašenja, kako bi zasjali kao uzori – Petar mjesnoj Crkvi, a Alojzije cijelom svijetu, nedvojbeno je veliki dar vjerničkom puku i poticaj za vrijeme u kojem živimo, ali kad bi se njih pitalo – nikako likovanje nad propalim režimom.

Vicepostulator kauze za proglašenje Petra Barbarića blaženim p. Božidar Nagy kaže kako će njegovo proglašenje biti veliki duhovni dobitak za Crkvu i za Hrvate u BiH. „Ipak je Petar prvi autohtoni Hrvat Hercegovac iz BiH koji će biti uzdignut na oltar. Ali njegovom beatifikacijom oživjet će cijelo njegovo doba u kojem je živio. S jedne strane bit će to priznanje tolikim hrvatskim kršćanskim obiteljima iz BiH koje su tako divno odgajale, a i danas odgajaju, svoju djecu u kršćanskom duhu kao što je to činila i Petrova obitelj koja je udarila prve temelje njegove svetosti. Potom će to biti priznanje ocima franjevcima koji su obavljali redovnu dušobrižničku službu u Klobuku i od kojih je Petar primio prve sakramente i osnove kršćanskog nauka. A onda od njegove 15. godine na tim temeljima nastavili su dalje graditi isusovci u Travniku i voditi Petra do svetosti. Petrovom beatifikacijom travničko sjemenište i gimnazija koju je utemeljio nadbiskup Stadler dobit će novo svjetlo i još više će biti istaknuto njihovo značenje u novijoj narodnoj i crkvenoj povijesti BiH. No ono najvažnije: svi vjernici a posebice hrvatska mladež dobit će u Petru divan uzor kršćanskog života i ostvarenje Božjega poziva.“ – zaključuje jedan od najboljih živućih poznavatelja Petrova djela.

Na kraju se, logično, nameće pitanje – kako se postaje svetac? Za Stepinca znamo – svojim nepokolebivim držanjem i zalaganjem za istinu i pravdu u služenju čovjeku te odanosti Bogu i Crkvi zamjerio se najprije fašistima i nacistima, a potom i komunistima pa je bio progonjen, patio i umro kao mučenik u zatočeništvu.

Ali kako su postale svetima one stotine poznatih i manje poznatih dobrih ljudi kojima se divimo, molimo i čije kipove vidimo u crkvama, a slike u pobožnim knjigama? Nerijetko nam se čine nestvarnima, pa i nadljudima, jer u današnjem svijetu je teško biti toliko dobar i požrtvovan poput njih. Može li onda naše vrijeme dati svece koje će naraštaji uzimati kao uzor u budućnosti? Da je odgovor potvrdan i da sveci žive među nama podučio nas je mladi Petar Barbarić još prije više od stotinu godina. Kad su ga kolege pitali baš to – kako osigurati mjesto u raju i kako postati svet, on je odgovorio prilično jasno: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti!“ Zacijelo nema boljeg recepta ni za vrijeme u kojem živimo.

Božo Skoko, Večernji list