Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,,  Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.

Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.

No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se  ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”

U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.

Klinika Regina Elena

Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.” Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira. Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha. Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.

Dva sata čistilišta

Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?

Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”

Lekcija za nas

Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.

Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego  treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru. Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.

Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”

Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.

Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.

Pomozite nam

Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)

Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER, god. 2014., “One day in purgatory”

Kršćani su od početaka vjerovali u postojanje čistilišta i molili za pokojne. Vjerujemo da im naša molitva (osobito sv. misa) može pomoći da prije dođu u raj.  Kako bi učvrstili svoju vjeru u čistilište može nam pomoći i činjenica da o dušama u čistilištu – postoji i jedan muzej u Rimu. Tu se čuvaju predmeti, koje je diljem Europe sakupljao jedan svećenik, a na kojima je – kako se vjeruje – ostavljen trag duša iz čistilišta… 

…

Neposredno prije Dušnog dana, urednik “Aleteia-e” je sjeo s Fra Domenikom Santangini, upraviteljem Malog muzeja Čistilišta u Rimu. Župnik Church of the Sacred Heart of Suffrage – u Prati, fra Domeniko govori o izvanrednoj pojavi koja je inspirirala muzej, značenju spaljenih stranica knjiga i odjeće koju muzej posjeduje, te o životno bitnoj važnosti vjerovanja u postojanje čistilišta.

• Fra Domeniko, koliko dugo ste već ovdje u Crkvi – Church of the Sacred Heart of Suffrage?
• Dvadeset i šest godina, od čega 11 godina kao župnik.

• Možete li nam reći o izvanrednom događaju koji je doveo do izgradnje ove Crkve?
• Bilo je to oko 1894. ili 1895., tada se na ovom mjestu nalazila samo mala kapelica posvećena Gospi od Ružarija. Jedan od naše braće svećenika je došao ovamo iz Piazza Navona slaviti Misu. Njegovo ime je fra Jouët; bio je Francuz, iz Marseja (Marseilles). Ne sjećam se točnog datuma, ali jednog dana došlo je do požara u maloj kapeli, a nakon što se požar ugasio …( ovdje je važno reći da je fra Jouët bio veoma posvećen dušama u čistilištu, mnogo je molio za njih) ostala je sačuvana slika lica koje pati – izgledala je kao duša u  čistilištu. I tako je on bio inspiriran izgraditi Crkvu posvećenu dušama u čistilištu.

Dogodilo se sljedeće; ovdje je bio veliki komad zemlje, vrlo uzak ali dug, i tako je on uz pomoć bogatijih obitelji i prijatelja, ali i dobrovoljnih prinosa ostalih ljudi, kupio zemlju. Budući je zemlja bila uska, odlučio se za izgradnju u gotičkom stilu (bio je arhitekt prije nego što je postao svećenik). I tako je dizajnirao Crkvu u gotičkom stilu, upravo zbog toliko uske površine.

On je tada naručio inženjera (Giuseppe Gualandi) da izgradi Crkvu. No nakon što je počelo ponestajati novca, malo po malo dok se Crkva gradila, on je putovao po Europi kako bi tražio novac ali i svjedočanstva koja potvrđuju posjete duša iz čistilišta. Sve što je sakupio donio je ovdje u Rim, i sve što danas imamo u muzeju je – originalno.

• Oče, kako znamo da su predmeti u Muzeju Čistilišta autentični?
• Svećenik ih je sam zadobio i svjedočio njihovoj autentičnosti. On ne bi lagao. Primljeni su izravno od vlasnika, preko fra Jouët. Počeo je putovati po Europi prikupljajući novac, a potom bi vratio relikvije. Bio je vrlo predan  dušama u čistilištu, htio je prikazati ta svjedočanstva posjetiteljima, i tako je muzej započeo.

Vraćajući se na ono o čemu sam prije govorio … nakon požara, Rimski je narod počeo dolaziti ovamo na hodočašće, govorimo o 5000 ili 6000 ljudi, koji su hodočastili ovdje nakon tog događaja. Požar iza sebe nije ostavio bilo koju sliku … slika koja je ostala bila je lice u patnji. I tako je on svoju pažnju usmjerio dušama u čistilištu, a privrženost se vidjela i u praksi gdje je tražio prave i istinite iskaze.

• One svjedoče mnogim dušama … mislim da ih ima jako puno … puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere. Tridentski je sabor definirano da su pakao i raj apsolutne istine vjere, također podučava da je čistilište istina vjere proxima fidei (neposredno učenje vjere, teolozi je smatraju istinom Otkrivenja, ali koja još nije konačno donesena kao takva od strane Crkve). Budući da duša mora biti potpuno čista da bude s Bogom, čovjek – čak i ako je on dobar – uvijek ima neku ljagu na svojoj duši, a to je razlog zašto je potrebno čistilište. Čistilište je stanje odsutnosti od Boga, i mi s našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – budući je to najveća molitva, možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni “vraćaju uslugu” moleći se za nas.

• Pougljene slike koje imamo u muzeju predstavljaju vatru koja ne samo da gori već i pročišćuje. Malo po malo gori i čisti duše koje su u čistilištu. Mi vidimo fizičku manifestaciju ove vatre, ali za duše u čistilištu ona predstavlja unutrašnje pročišćenje. U tom drugom životu, bol koju duša proživljava je patnja zbog Božje odsutnosti. Ono što ih boli je to da ne mogu biti s Bogom. Sveta Katarina Genovska rekla je nešto vrlo slično u svojoj Raspravi o Čistilištu. Tu ona opisuje čistilište kao unutarnju pročišćavajuću vatru. Ona također iznosi mnogo toga što se može činiti iznenađujućim. Na primjer, da duše u čistilištu, iako pate, doživljavaju mir i radost jer su pročišćeni i otvoreni za susret s Bogom. Čistilište je mjesto čežnje i nade, velike nade. Pakao je mjesto očajavanja i beznađa.
• Zašto se duša u čistilištu manifestira preko spaljenih stranica knjiga ili pregača, kao i preko predmeta iz Vaše kolekcije?
• One svjedoče mnogim dušama … mislim da ih ima jako puno … puno duša koje se moraju pročistiti prije susreta s Bogom. To je dio naše vjere. Tridentski je sabor definirano da su pakao i raj apsolutne istine vjere, također podučava da je čistilište istina vjere proxima fidei (neposredno učenje vjere, teolozi je smatraju istinom Otkrivenja, ali koja još nije konačno donesena kao takva od strane Crkve). Budući da duša mora biti potpuno čista da bude s Bogom, čovjek – čak i ako je on dobar – uvijek ima neku ljagu na svojoj duši, a to je razlog zašto je potrebno čistilište. Čistilište je stanje odsutnosti od Boga, i mi s našim molitvama, posebno kroz molitvu Mise – budući je to najveća molitva, možemo zaista pomoći da se mnoge od tih duša privedu u Raj, te potom postanu sveti. Zatim nam oni “vraćaju uslugu” moleći se za nas.
• Čemu svjedoče ove relikvije ?
• Recite nam nešto više o relikvijama koje su sačuvane u muzeju.
• Relikvije u muzeju su znakovi koji nam govore da trebamo vjerovati u čistilište i da ovo mjesto patnje postoji, da toliko duša prolazi kroz njega, kao i da postoji toliko mnogo duša koje su ondje i zaboravljene. Trebamo se moliti za njih. Ako ti umreš a ja molim za tebe, a ti si već u Raju, moja molitva nije izgubljena. Gospodin ih koristi za one koji su napušteni i zaboravljeni, jer postoji Zajedništvo Svetih. Ima toliko ljudi koji su bili dobri tijekom svojih života, ali nitko ne moli za njih. Ali Gospodin, oprostite mi na izrazu, nije budala. On kaže: “jadna ova duša”, i koristi naše molitve za one koji su zaboravljeni.

• Postoji li naročito snažna molitva za duše u čistilištu?
• Misa je najveća molitva, a zatim je tu i toliko drugih molitvi koje možemo moliti. Ono što je najvažnije je čistoća srca kojim molimo.

• Vijeće Tridentskih odredbi o čistilištu upućuje se biskupima da teže marljivosti kako bi vjernici povjerovali u Crkveni nauk o čistilištu …
• Da, u stvari, počinje 1. studenog, a tijekom cijelog 11. mjeseca može se zadobiti potpuni oprost za pokojne. To se čini posjetom Crkvi, moleći jedan Očenaš, Zdravomariju, i Vjerovanje, te molitvom za nakane Pape kao i odlaskom na ispovijed i Svetu Pričest. Možemo primijeniti ovaj potpuni oprost za jednog od pokojnika, a ako je slučajno ta duša već u Raju, Gospodin naše molitve za potpuni oprost grijeha prenamjenjuje za drugu dušu.

• Što mislite koju poruku muzej čistilišta prenosi ljudima?
• Naravno, postoje ljudi koji dolaze i samo površno razgledaju uokolo iz znatiželje i odlaze. Ali postoje ljudi koji se spuštaju na svoja koljena i mole. Oni koji vjeruju ovoj stvarnosti, ovdje pronalaze ohrabrenje i poticaj na molitvu. Muzej nam govori da duše u čistilištu tragaju za svojim obiteljima i voljenima kako bi tražili njihove molitve za svoje spasenje.

• Postoji li relikvija koju smatrate osobito poticajnom?
• Originalnu pougljenu sliku na zidu smatram kao najpoticajniju, jer u njoj vidimo patnju čovjeka koji je gotovo bez oblika, ali ima ljudsko lice. Ona prikazuje bol osobe koja pati zbog odsutnosti voljene osobe, u ovom slučaju, Boga. To je tužno lice nekoga tko je u Čistilištu. Navodi me na razmišljanje … Zašto radimo toliko mnogo gluposti? Pokušajmo biti što bolji, tako da možemo ići izravno i što je brže moguće k Gospodinu.

Izvor: Purgatory? There’s Actually a Museum for That!, Aleteia.org

Prijevod: M.R