Ne čuditi se vlastitim grijesima – Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili same sebe, nećemo nositi ništa što ima veliku vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod svakoga pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu. “Ustani” – viču mu – “Dolaze Filistejci”. On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti neprijatelje, ali nije svjestan da je izgubio prvotnu snagu.

Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje, koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti.

Po primjeru uzvišenih naučitelja i prosvjetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O ljudska bijedo, ljudska bijedo” govorio je ponavljajući – “Kolikim slabostima smo okruženi! I što drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?“ U tim riječima kao i u svim njegovim spisima osjećamo da ga je visina savršenosti koji je dostigao osposobila da se dublje zagleda u ponor bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:

“Kažete mi -, pisao je jednoj gospođi, da živite s tisućama nesavršenosti. Istina je, draga moja kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih iz dana u dan umrtvite? Uostalom, istina je također da sve dotle dok smo u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek će nam nešto nedostajati”

Jadikujete – kaže drugdje – jer unatoč želji za savršenstvu koju imate da se pročistite u Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješaju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da nikada neće biti moguće u potpunosti se odreći samih sebe dok smo na zemlji. Potrebno je podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo, uistinu, donijeti ništa dragocijenoga… Opće načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da ne bi bio podložan nesavršenostima!

/Knjiga u PDF formatu/

…

Sveti Franjo Saleški je rođen 1567. godine u dvorcu grofova Sales u Savoji (Francuska) u obitelji sa trinaestero djece. Već u jedanaestoj godini probudila se u njemu želja da postane svećenik, no njegov otac je za njega imao sasvim druge planove. S petnaest godina ga šalje u Pariz na studij filozofije i teologije, a u Padovi je doktorirao crkveno i građansko pravo. Nakon studija na veliko iznenađenje svoga oca koji mu je već bio izgradio odvjetničku karijeru, odlučio je postati svećenik. U vrijeme kalvinističke krize s uspjehom radi na obraćenju kalvina. Zahvaljujući njemu preko 70 tisuća osoba se vratilo na katoličku vjeru, a 1602 godine postaje biskup Ženeve. U svom misijskom i svećeničkom poslanju pisao je razne letke i brošure, kojima je ljude poticao na vjeru. To su bile prve novine njegova vremena. Napisao je više asketskih i mističnih djela među kojima su najpoznatija Uvod u pobožni život (Filotea) i Rasprava o Božjoj ljubavi (Teotim). 

Neka te Gospodin štiti i čuva u svojoj ljubavi.

Preporučam ti, moj Brate,

ljubav strpljenje u svim tvojim djelima,

tako da bez obzira koje prepreke susretneš bilo od braće bilo od drugih,

pa čak i ako te udare,

trebaš to primiti kao uslugu i željeti upravo to a ne nešto drugo.

I trebaš voljeti one koji djeluju tako protiv tebe

i ne željeti da budu drugčiji

dok sam Gospodin to ne dopusti tebi za utjehu.

Po ovom ću znati da stvarno voliš Gospodina i mene,

tvog i Njegova siromašnog slugu

– ako djeluješ na takav način da ne dopustiš
da niti jedan brat koji je sagriješio,

neovisno o tom koliko puno, napusti tvoju prisutnost
bez tvog oproštenja.

I ako te on to ne pita ti ga moraš upitati želi li to.

I ako bi on kasnije bio pred tobom i tisuću puta svejedno ga voli, više od mene,

kako bi ga privukao dobru.

I uvijek budi milostiv sa takvima. (…)

Neka sva braća koja znaju za onog tko je sagriješio budu pažljivi

da mu zbog toga ne prebacuju niti govore zlo o njemu

nego neka imaju samilosti za takvog i drže grijeh u tajnosti

jer ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni.

 str. 12

Drugo, utjecaj na katolički odgoj. Dominikanci su bili prvi redovnici koji su djelovali u svojim školama. Redovnici jesu poučavali u školama, ali formalno, osnivanje škola izvan samostana je nešto što je započeto s dominikancima.

A onda naravno, utjecaj dominikanaca na redovnički život i na inteligenciju. Neki od najvećih umova Crkve su dominikanci: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska. U svakom slučaju oni su duboko utjecali na svijet.

Počeci. Zanimljivo je spomenuti da je majka sv. Dominika – blažena Ivana. Nije mala stvar imati svetu majku. A i Dominik je, naglašavo kako je važan zdrav katolički odgoj, od samih početaka. Dominik je, prije nego je osnovao svoj red,  slijedio pravilo sv. Benedikta, pjevao je časoslov i dr. Ono što ga je pokrenulo da osnuje novi red bilo je – širenje krivovjerja. Vidio je koliko je bilo prošireno neznanje biskupa i svećenika. (“Mislim da je ovo jedan od glavnih razloga lošeg stanja u Crkvi, govori o. Hardon: nepoznavanje vjere – pa i od strane biskupa i svećenika.”)

Osnivanje dominikanaca se vremesnki podudara sa četvrtim Lateranskim koncilom, (baš kao što se tri stoljeća kasnije, osnivanje isusovaca podudara sa osnivanjem Tridentinskog koncila). Tada je, moglo bi se reći, Dominik dobio u ruke oružje kojim se borio protiv krivovjerja. Osobit ujecaj na Dominika imali su Kasijan, rani kršćanski monah i pisac te Pustinjski oci. Da biste radili intelektualni apostolate morate imati u žilama te pustinjkse krvi, jer studiranje i istraživanje je prilično osamljenički posao.

Dominik je spojio ono što je Franjo učinio prije njega, propovijedanje i siromaštvo. Ili će te ljudi vidjeti siromašnog ili im ne pričaj jer te neće slušati.

Temeljne tvrdnje: Prvo je polazište dominikanske duhovnosti da je istina temelj duhovnog života. (Kod Franje je to – ljubav.) A onda u terminima izvora istine to su razum i Objava. Ako je istina temelj duhovnog života gdje ćete je pronaći? Unutra i izvana. Izvor istine izvana je – Objava, a izvor istine iznutra je – razum.

Koji su vodeći izvori za razumijevanje dominikanske duhovnosti? Kao prvo, to je pravilo svetog Dominika. Kao drugo, pisanje sv. Alberta, učitelja svetog Tome Akvinskog. Trenutno radim s jednim od najjbistrijih ljudi koje sam ikad učio, govori o. Hardon. On završava svoj teološki studij u Emmittsburgu i jedan je od mojih bivših studenata. Radimo na knjizi koja bi trebala biti objavljena do kraja godine a nosi naslov: “Životni program za katoličko čitanje”. Izabrali smo oko stotinu najboljih knjiga u katoličkoj vjeri, od prvog do dvadesetog stoljeća. Ne možete ni zamisliti koliko je problem u 20-om stoljeću izabrati knjige. Mnogi ljudi će biti razočarani, jer njihove omiljene knjige neće biti na listi. Ali među onima koji jesu na listi su – sv. Albert koji je objavio 38 svezaka. Onda sv. Toma Akvinski., npr. Summa Theologiae. Toma nije težak za čitanje, jasan je i mnogo jasniji od mnogo njegovih komentatora. Tu je I blaženi Henry Suso, jedan od velikih dominikanskih mistika. Neke od njegovih knjiga: Knjiga o vječnoj Istini, Knjiga o vječnoj Mudrosti, Knjiga pisama… a to je sve nezaobilazno za rzumijevanje dominikanske duhovnosti. Tu je također sv. Katarina Sijenska – njezini dijalozi. Sv. Vincent Ferrer. (Jedna od stvari stvar koju Vincent poučava: ako stvarno želiš raditi na svom duhovnom životu onda radi na mislima i promatraj posebno prvu misao samo-hvale koja ti dođe i sl.druge sebične misli…)

 Svrha duhovnog života je kontemplacija Boga i Njegove Mudrosti te proslijeđivanje drugima onoga što ste kontemplirali. Očito, na druge će te prenijeti onoliko koliko ste sami naučili. U kontemplaciji gledate istinu, i nije cilj kontemplacije potpuno otkriti istinu nego je promatrati. Najveća funkcija razuma nije razmišljanje. Raj, Bogu hvala, neće biti vječno razmišljanje. Kad razmišljaš onda znači da si još na putu. Kad kontemplirate znači da ste negdje stigli. Kontemplira se ono što se sad vidi i vjeruje. Onda razmišljate o nečem drugom.  Tako, svrha duhovnog žiivota je gledati istinu i prenositi je drugima. To je glavna značajka dominikanske duhovnosti.

A sada neke temeljne crte dominikanske duhovnosti.

Prvo, o odnosu naravi i milosti. Narav je nešto s čim dođemo na svijet. Narav nam je dana rođenjem, a milost nam je potrebna. Ne možemo reći da su rani monasi ili pustinjski oci vjerovali da narav treba biti uništena. Ne. Ipak, njihov stav, kao što znamo iz pisnja sv. Pahomija, Antuna Pustinjaka, bio je das u gledali na narav kao ne tako dobru: trebalo je postiti i postiti kako bi je doveli u podložnost.

U dominikanskoj perspektivi funkcija milosti je u odnosu sa naravi tako da milost treba graditi na naravi. Sv. Toma je taj koji nam je dao taj izraz: “milost gradi na naravi”. Imam običaj reći (o. Hardon kaže): Gledaj da tvoja narav može podržati Božju milost!

Drugo. Milost je novi život. U franjevačkoj tradiciji milost je prvenstveno Prisutnost. U dominikanskoj, milost je prvenstveno – život. Tako, milost nekako ne samo da gradi na naravi nego da slijedi drugačiji put nego narav. Naša duša je princip koji pokreće naše tijelo. U dominikasnoj tradiciji rekli bismo da je duša tijelu ono što je milost za dušu. Grijeh je uspoređen sa naravi. Postoje bolesti koje su smrtne, a postoje bolesti koje su lakše. Tako postoje grijesi koji su kobni, a postoje oni koji su lakši. (Dominikanc su kroz 700 godina razvili cijelu knjižnicu analogije izmeđi milosti i naravi.) Tako npr. da li ijedno ljudsko biće sebi daje svoju narav? Nije dovoljno za narav da bude živa. Dijete koje je tek rođeno može i umrijeti, stoga, ono mora biti hranjeno. Tako je i sa životom duše. I duša mora biti hranjena. Kao što naravni život mora biti hranjen, tako i onaj nadnaravni. Naravni se razvija, raste, tako nadnaravni. To je zajeniči riječnik vjernika. A cijela ta ideja teološka potječe od dominikanaca.

 Teološke kreposti su iznad moralnih. Ali to nije tako očito. Teološke kreposti su vjera, ufanje i ljubav. Nemožete se nadati onom što ne vjerujete, i sigurno ne možete voljeti ono što ne znate. Kako bilo, vrijedno je uočiti to – da su teološke kreposti (vjera, ufanje i ljubav) iznad onih moralnih (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) i to stoga jer mnogo toga u duhovnom životu je vezano uz moralnost.

Uzmite npr. umjerenost. To znači kontrolirati svoje apetite. Možete utvriti da li ste napredovali u umjerenosti, možete li kontrolirati svoja osjetila; jeste li napredovali u jakosti, možete li bolje podnijetie nek stvari, jeste li napredovali u razboritosti, upotijebili prava sredstva do cilja, … Te moralne kreposti su nešto što čini naš svakodnevni duhovni život. No pri tom smo skloni previdjeti da prvenstvena svrha duhovnog života nisu moralne kreposti nego  – teološke. Kako često možemo čuti o – rastu u vjeri? O rastu u ufanju? Čak i kad govorimo o ljubavi mi to snizimo na nivo moralnih kreposti. Tako, glavna svrha ovog našeg studiranja je da rastemo u kreposti vjere. Često znamo čuti kako netko kaže da se “ne osjeća više sveto” nego prije. Vidite što mislim? Mi smo toliko identificirali svetost sa moralnošću. (je li to utjecaj protestanata za koje je kršćanstvo prevenstveno – etično?) No, nemojte me krivo razumjeti (govori o. Hardon) Dobro moralno ponašanje, samokontrola, to jest – važno. Ali, objektivno u očima Božjim što je važnije – osoba koja ima jaku vjeru ili osoba s izuzetnom hrabrošću? Važnija je vjera. Kako rastemo duhovno mi instiktvino gledamo razvoj moralnih kreposti: je li bolja samokontrola, jesam li pošteniji s ljudima, iskreniji, razboritiji itd… Ta prisutnost ili odsutnost moralnih vrlina je nešto što je očito čovjeku. Je li moguće za čovjeka koji i nema baš vjere – da bude razborit ili da bude hrabar ili da se savršeno samosavladava? Da, moguće je. Zato, to discipliniranje, koliko god dobro i korisno, može se pretvoriti u farizejsko ponašanje.

Jedan od najvećih doprinosa dominikanske duhovnosti je tu: da se one prve stvari staviti – prve. Nećemo zanemariti discipline, moralni red, ali nećemo niti teološke kreposti podrediti moralnima tj. nećemo zanemariti rast naše vjere ili čine ljubavi prema Bogu kako bismo razvijali naše moralne kreposti koje čine da se osjećam kako stvarno duhovno rastem.

Treće: U dominikanskoj perspektivi postoji razlika između “biti” i “funkcije”. Mi svi trebamo rasti, koristeći općenit pojam, u dobroti, slijedeći primjer Isusa Krista, utjelovljenog Boga. Ali mi možemo na našu dobrotu gledati na dva načina, u pogledu biti ili funkcije. Možemo razlikovati i “sanctity” i “holiness”. Možemo razlikovati “biti dobar u Božjim očima” ili “ponašati se dobro”. Dakle imamo svetost koja je na razini našeg ponašanja (holiness) , ali i svetost koja je na razini naše biti, kakvi smo u stvari (u Božjim očima!, = sanctity). Mi smo pozvani na oboje: i biti sveti i ponašati se sveto. Ponašati se dobro je moralno ponašanje tj to je drugi termin za “moralnost”. Svetost  (sanctity), koja je naša svrha – je prisutnost Božje milosti.

izvor

Kad je, dakle, jednog dana osjećao ovu želju življe nego ikada i ponovnom revnošću uzdisao k Bogu da ga usliša, neki glas mu iznenada dovikne:  “Izađi van, na stepenicama koje vode u crkvu, naći ćeš, koga tražiš!” Tauler posluša i pođe van, ali na označenom mjestu nije opazio nikoga drugoga do jednoga siromašnog prosjaka koji tu stajaše prljav i bos, odjeven u jadne prnje, te bijaše podobniji pobuditi sućut u onih koji su mimo prolazili, nego li ih poučavati u duhovnom životu.

Ne mareći za to, Tauler mu se obrati i zaželi mu dobar dan. “Hvala ti za pozdrav – odgovori prosjak – ali se ne mogu sjetiti da sam ikada imao zao dan.” – “Dobro – prihvati opet Tauler – onda želim da ti Bog k dobrim danima što si ih uvijek imao, daruje još svaku moguću sreću!”  – “Zahvaljujem ti – odgovori prosjak – ali znaj, da nisam bio nikada nesretan i da me u čitavom mojem životu nije još stigla nikakva nezgoda.” – “Dao Bog – reče na to Tauler sav u čudu – da uza svu svoju sreću postigneš još i vječno blaženstvo! Ali moram priznati, da mi smisao tvojih riječi nije posve jasan.” – “Ti ćeš se još više čuditi kad te uvjerim da sam uvijek bio sretan, a još sam i sada.“

– “Priznajem – odgovori Tauler – da me zadivljuju tvoje riječi i da su mi zagonetka.  Budi tako ljubazan, te mi to kaži jasnije!”

Tada mu prosjak dade ovo razjašnjenje: “Rekao sam da nisam nikada imao zločestoga dana, jer su naši dani samo tada zli kad ih ne upotrijebimo za to da svojom podložnošću damo Bogu dužno poštovanje. Naprotiv, uvijek su dobri kad ih posvećujemo slavi i hvali Božjoj, što s njegovom milošću možemo uvijek, ma stiglo nas što mu drago. Ja sam, kao što vidiš, siromašan, bolestan prosjak, koji nemam zaštite, ni domovine, putujem sam po svijetu i posvuda trpim mnogo bijede.  Gladujem li, dakle, jer mi nitko ne da ništa, to slavim Boga. Jesam li bez krova, izložen kiši, tuči i vjetru, ukoče li mi se udovi od leda, jer me ove kukavne prnje ne mogu zaštititi od zime, zahvaljujem Bogu i za to. Preziru li me ljudi jer sam siromašan i bijedan, tada hvalim i slavim Božje veličanstvo. Svejedno, štogod me zadesilo gorko ili oprečno naravi, primaju li me ljudi prijazno ili me grubo tjeraju od sebe, sve mi to daje priliku da slavim Boga. Moja volja ostaje vazda u svim stvarima sjedinjena s voljom Božjom i za sve slavim njegovo sveto ime. Tako je za mene svaki dan dobar, jer nam zle dane ne donose protivštine i boli, nego naša nestrpljivost, a zbog čega smo drugog nestrpljivi, nego zbog toga što se naša volja opire, umjesto da se po svojoj dužnosti podvrgne, te uvijek prema svojim mogućnostima hvali i slavi Boga? Dalje sam ti rekao nikad da nisam bio nesretan i da me u cijelom mojem životu nije zadesila još nikakva nesreća, a ti možeš odmah prosuditi da li sam rekao istinu ili ne. Svi se ljudi, naravno, smatraju sretnima, kad im poslovi uspijevaju tako dobro da bolje ne bi mogli ni poželjeti. A ja, otkako sam tu, imam uvijek tu sreću. Ti se tome čudiš, ali ipak ćeš se uvjeriti da je tako. Ti znaš da se nama ne događa ništa što Bog ne bi htio, i da je ono što on hoće uvijek najbolje za nas. Iz toga slijedi da se uvijek moram smatrati sretnim, poslao mi ili pripustio Bog što ga volja. A kako da se i ne smatram sretnim, kad sam potpuno uvjeren da je sve što biva, upravo najkorisnije i najshodnije za mene!”

Tauler, zanesen tolikom mudrošću ovoga prosjaka, zamoli ga da mu sada još kaže kako u životu provodi ta svoja načela koja su ga učinila tako sretnim.

“Nikada ne zaboravljam da premudri i svemogući Bog dobro zna što je za njegovu djecu najbolje i da im to uvijek daje. Tako ono što se zbiva, protivilo se sjetilnoj naravi ili joj laskalo, činilo se to u očima ljudi slavno ili sramotno, bilo slatko ili gorko, koristilo zdravlju ili mu škodilo, prihvaćam s uvjerenjem da je to u ovaj čas za mene najbolje, pa sam time tako zadovoljan da me ništa drugo ne bi moglo učiniti sretnijim. Na ovaj je način sve za mene sreća, i za sve bez iznimke zahvaljujem dragome Bogu.”

“Ali si mi još i treće rekao, naime, da si blažen – odvrati Tauler –molim te hajde mi još to razjasni.”

– Ta – reče prosjak – jamačno se imati držati sretnim onaj kojemu se uvijek i u svemu volja ispunjava bez zapreke. Dakako da nijedan čovjek, dok je na svijetu, ne može potpuno postići to blaženstvo; ovo je ostavljeno za svece u nebu čija se volja posve slaže s voljom Božjom. Ali znaj da smo pozvani već ovdje na zemlji imati udio u tom blaženstvu i to upravo sukladnošću svoje volje s voljom Božjom. Volji onoga koji hoće sve što Bog hoće ne smeta nikada nikakva zapreka, sve se njegove želje slažu s voljom Božjom i za to se moraju uvijek i svakako ispuniti. Po tomu je takav čovjek blažen i to blaženstvo ja uživam. Volja je Božja sva moja sreća i sva moja milina. Sve što Bog radi čini me tako sretnim da se zbog toga radujem tisuću puta više, nego li se drugi može radovati kad udovolji svojim naravnim nagnućima”.

I Tauler se iznova zadivi visokoj mudrosti siromašnoga prosjaka.

Izvor: S duhovne obnove, don JM

…

Bruno Gröning / »Krug prijatelja«

Je li moguće liječenje »božanskom snagom«?

(…) U čast Baala podizali su se hramovi, a uz njegovo štovanje su prijanjali i svećenici. Za vrijeme obreda prinosio bi se i tamjan, žrtve, a nekad su to bile i ljudske žrtve. U Bibliji se Baal nekad naziva i Beelzebul, a to je jedan od palih anđela. To je onda jasan znak da se iza lažnih bogova kriju – demoni. (…) Ova religija koja slavi prirodu i plodnost to je religija bez obaveza. Podrazumijeva određene obrede, ali ne predviđa moral. Nije zahtjevno, od čovjeka traži malo.

U ovoj situaciji podijeljenog Izraelskog kraljevstva i kad većina naroda otpada od vjere u pravoga Boga – Bog podiže proroka Iliju. Njegovo ime znači – „Gospodin je Bog!“, tako da je zapravo njegovo ime ujedno i program. Ilija od naroda traži da se vrati vjeri praotaca; želi Bogu vratiti prvenstvo i vratiti sliku čovjeka – koji je stvoren na sliku Božju.

Ilija dolazi kod kralja Ahaba. Za pretpostavit je da će se i narod vraćati Bogu ako se onaj na vlasti vrati Bogu… A kako zamisliti Ahaba? To nije tako teško. Dovoljno je zamisliti kako izgleda neki premijer, ugledni političar, netko tko je spreman na kompromis – samo da ostane na vlasti. Takvih imamo na pretek. A kako zamisliti Iliju? Takvih je već manje. To je osoba koja izgara za Boga, želi istinu bez kompromisa. To su glavni protagonisti.

Kraljevstvo u Izraelu se podijelilo na dva dijela, a to je posljedica grijeha Salamonova tj. njegova odmetništva. Kad se izgubi jedinstvo s Bogom onda se također gubi i jedinstvo s ljudima. „Ahab… u Jahvim očima činio više zala od svojih predhodnika. Kada oči ništa ne vide – njima odgovara da se od njih ništa ne traži na moralnom planu, da su siti, da je mir na zemlji i gotovo. Cijeli narod je u pasivnosti, prihvaćaju takvo stanje, a narod se mogao i bunit. Da se narod bunio onda bi i kralj Ahab neke stvari mogao drugačije postavit.

Gdje su svećenici? Pismoznanci? Šute! Ovi su našli svoj interes u tome da šute. Oči ljudi su slijepe na ono što se događa. Zaslijepio ih je grijeh u koji su upali. No, Božje oči su otvorene. On vidi što se događa. On vidi da je dijagnoza: „Ovaj kralj čini više zla od svojih predhodnika“ Zlo se akumulira, sve se više širi – i u to zlo se može upadat sve dublje. Za činiti zlo ne treba biti karakteran. Takvi su idealni za – izdaju.

”I malo mu bijaše što je hodio u grijesima Jeroboama… nego se još oženi Izabelom…“ To je dakle po političkoj računici – vezanje sa susjednim narodima da bi se ojačalo kraljevstvo,a u toj računici nema mjesta za vjeru. To su poganski narodi. Ako se prisjetimo Jakova iz Biblije – vidimo da je on prešao velik put da bi došao do svoje žene. Izabela je kćerka Etbaala, a Etbaal je promicatelj kulta Baala. Ahab je sad mogao uvesti vjeru tog naroda uz svoju vjeru. Kad je prihvatio štovanje Baala brzo mu je napravio hram i poziva narod na štovanje Baala! Ahab je podigao i Ašeru i učinio druga zlodjela i razljutio jahvu, Boga Izraelova više od svih kraljeva Izreala“… Vidimo kako se i na planu vjere mogu činiti zlodjela. Preljub prema Bogu, preljub u braku – to su prva zlodjela…

„I razljutio je Jahvu“… To je jedna slika Boga u starom zavjetu – a je li ta slika nadiđena? A kako mi mislimo da se Bog mora osjećati pred izdajom? Zar bi to bio Bog koji nam želi dobro? Da mu je svejedno što propadamo? Bog koji se ne bi zanimao za nas? Ako se ne bi On interesirao za nas, zašto bi mi za Njega? Kad gledamo objavu Božju vidimo da se Isus razljutio u hramu pred istom stvari. Tjera ih. Nije bio miran s onim što se događa. Pretvorili su kuću njegova Oca u špilju razbojničku! Za njegovo vrijeme Hiel gradi Jerihon uz žrtvu svog prvorođenca Abirama – temelje (!),a uz žrtvu svog mezimca Seguba postavlja gradska vrata (!). (Užas!)

Ahab je odgovoran i za ono što čini Hiel. Da netko žrtvuje svoje dvoje djece u tu svrhu = to je potpuno nezamislivo. To je znak da je netko već davno i duboko otpao od svoje vjere!!! Kako prinošenje djece može biti normalno. U ovakvoj situaciji Bog šalje Iliju kralju Ahabu! Ilija Ahabu: „Živoga mi Jahve, Boga Izraelova komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed.“

„Živoga mi Jahve“ – to je njegova ispovijest vjere – u ime naroda koji je ostao vjeran. To nije mrtvi Bog! Ako ga je većina i izdala. To je Bog naroda koji se odmetnuo od njega. I tu se Ilija izlaže – ponosan što ga je Bog izabrao za svoju službu. „Neće ovih godina biti kiše…“ Nije se radilo od danima već o godinama, a za one koji žive od zemlje – to je značilo i glad… Bog bira kaznu na području njihove nevjere, jer oni Baalu pripisuju moć da dade dobro vrijeme, kišu i sl. Bog daje da tu osjete da je On – pravi Bog. A to što čini da čovjeka izbavi od grijeha i dozove ga pameti.

„Upućena mu je riječ Jahvina: Idi odavde….“
Ahab nije reagirao. Nije stvari shvaćao ozbiljno. Kad se vidjelo da nema ni kiše ni rose shvaća Iliju kao prijetnju koju želi eliminirat… Bog označava Iliji mjesto gdje će se sakrit – tako da ne budeš upadljiv – iz palače u pustinju. A to je pust kraj – u kojem ima potok za piće i slat će gavrana da ga hrane. Smještaj koji mu Bog organizira je skroman. Nema ni tri ni pet zvjezdica. Ima ono što mu je najnužnije.

Ode on i učini po riječi Jahvinoj. Gavrani nisu spremali kruh – uzimali su gotove pogače… kako bilo, imao je kruh. A meso? Moglo je također biti ulovljeno ili uzeto… Nije imao „menu“. To je primao. Čovjeku je u konačnici potrebno malo za tijelo, ali mi smo ti koji stvaramo potrebe tj. želje preko potrebe i to nam onda zakomplicira život.

Maria Tereza Carloni bila je jedna od najvećih mistika sa stigmama, izabrana i pripremljena od Gospodina za veliku misiju u Crkvi.

Rođena je 1919 god. u Urbaniji, u središnjoj Italiji, u aristokratskoj obitelji gdje su religijska tradicija i duh velikodušnosti jako vrednovani. Izgubila je roditelje u vrlo ranoj dobi. Njena majka je umrla od raka kad joj je bilo tri godine. Otac joj je umro tri mjeseca kasnije, također od raka. Mala Marija Tereza i njen brat Adolf koji je bio šest godina stariji bili su povjereni brizi bake, ženi jakih moralnih principa, koja im je željela dati dobar odgoj, prikladan njihovom socijalnom statusu.

Njene metode su se sukobljavale sa vatrenim i snažnim temperamentom njene unuke pa je često znalo doći do sukoba. Dijete je razvijalo veliku potrebu za ljubavlju, ali začuđujuće – ne toliko da je primi, koliko da  daje: „Kad mi je bilo pet godina već sam sanjala o ljubavi. Išla bi spavati držeći u naručju ružnu lutku. Plakala bi, osjećajući se kao njena majka. Ta igračka mi je pomagala da shvatim da treba trpjeti i voljeti i nikad ništa ne očekivati zauzvrat.“

U revnom nastojanju oko odgoja, njena baka nije primjetila da među poslugom postoje članovi koji bi mogli sablazniti dijete ili je odvesti na krivi put njihovim nemoralnim stavovima. Mala Marija Tereza nije imala nikog komu bi povjerila svoje sumnje koje je skupljala u sebi. Ni ispovjednik nije dorastao zadatku. Za nj su to bili skrupuli. Ova situacija je pokvarila i dan njene prve svete Pričesti. Mislila je da taj sakrament primila svetogrdno. Ona je voljela euharistijskog Isusa, ali ga se bojala. Bojala se svećenika, ispovijedi, religizonih čina. Mučile su je i suicidalne misli. U dobi od sedamnaest napravila je životnu  ispovijed, ali na nesreću potrefila je na potpuno antipatičnog svećenika. Pobjegla je iz ispovjedaonice. Trčeći van iz crkve pogledala je natrag u križ i izustila riječi: „Vidimo se ponovo!“ I stvarno jest, ali do dolaska Raspetom Isusu trebalo je proći dugi put.

Provela je godine Drugog svjetskog rata studirajući u Rimu i angažirala se u medicinskom radu u kojem se potpuno posvetila. Molila je i žrtvovala se tako herojski za obraćenje ranjenih i umirućih. „Što mogu učiniti ja, sirota grana otkinuta od Trsa? Besane noći na hladnom podu, pored bolesnika koji su svejedno umirali u svom revoltu. Kad bi samo znali za mir. Kroz cijeli mjesec zaboravila sam na spavanje. Provela bi noći u praznoj kapeli, ležeći u obliku križa ispred Presvetog sakramenta. Za što sam molila? Za sebe ništa, jer sebe nisam smatrala živom. Molila sam za one koji još nisu bili došli Crkvi.“

Nigdje nije mogla pronaći duhovni mir. Jednom prilikom jedan svećenik joj je rekao da njena djela nemaju ama baš nikakvu vrijednost, budući da nije bila na misi niti primila svetu pričest. „Nitko mi nije rekao da je Bog milosrdan. Nitko mi nije davao zraku nade da uopće mogu izići iz svoje bjede…. Osjećala sam da što sam se više predavala Bogu to sam ga više voljela.“

Dok je radila u bolnici tijekom rata upoznala je mladog vrijednog doktora s kojim je postala jako povezana. Ali opet ju je zadesila nesreća. Jednu večer dok su išli u bolnicu u noćnu smjenu zaustavila ih je patrola. Prije nego su mogli pokazati svoje dokumente policajac je pucao u doktora. Marija Tereza je pokušala uzeti ranjena čovjeka u bolnicu, ali on je umro na putu. S njim su umrle i sve njene nade da će ikad pronaći sreću u braku.

Kad je rat završio Marija Tereza je imala dvadeset šest godina i nije imala pojma što bi sad radila. Završila je studij pedagogije, ali poučavanje nije bilo za nju. Radije bi se posvetila medicinskom poslu. Sve što bi poduzimala željela je raditi potpuno. Njen moto je bio: „Sve ili ništa!“. „Radit ću sve što je u mojoj moći, a i ono što nije također ću raditi!“

Marijina obitelj nije mnogo razmišljala o tom da se željela posvetiti poslu medicinske sestre. Oni su za nju željeli naći muža. U to vrijeme njen brat koji je već imao obitelj odselio se, a baka je bila ozbiljno bolesna. Marija Tereza je razmišljala kako umiruću ženu približiti Bogu. Budući da bi neki prosvjetljeni svećenik mogao pomoći u ovoj zadaći ona ju povjeri brizi svećeniku Christoforu Campani koji je uzeo brigu o bolesnoj ženi. Marijina baka je umrla mirno  u svibnju 1951. god.

Marija Tereza je pronašla sebe potpuno samu i na raskršću. Pomisao o oduzimanu života ponovno je došla. „Satrvena svim tim“ kasnije je ispovijedila, „potpuno iscrpljena, a i mučena strahom da ću umrijeti a da da nisam postigla ništa vrijedno u očajničkom činu volje učinila sam odluku da odem na ispovijed. Zavjetujući se: sad il nikad  – pripremala sam se za to cijeli tjedan dugim molitvama i činima odricanja. Čudno, ali shvatila sam da je i taj čin volje također bio milost. Svećenik me nije odbacio kad sam se ispovijedila. Nije se iznenadio. Nije me osudio. Šesnaest sati duga ispovijed, koja je bila obavljena u tri navrata, omogućila mi je barem da se riješim silnog tereta i obnovim mir.“ Nakon ovog uslijedila je i druga je ispovijed. Svećenik je uvidio da njegovo vodstvo zahtjeva dublji duhovni život, veću pokoru, veća odricanja i dublje jedinstvo s Bogom. Ona je izrazila želju da bi dala zavjet čistoće, ali je ispovjednik uskratio pristanak, budući da je Marija Tereza bila mlada i jako lijepa. Na kraju je ipak dao dopuštenje. Mimo želje njene rodbine Marija Tereza je otišla na posao kao medicinska sestra u Milano, u red sv. Kamila. No, ostala je u kontaktu sa svojim duhovnikom u Urbaniji dajući mu do znanja sve što se s njom zbivalo.

Početkom 1952 god pisma su pokazivala nove događanje u njenom životu. Na momente je bila totalno indiferentna prema svijetu oko sebe. U isto vrijeme je počela osjećati unutar sebe prisutnost druge osobe koja je govorila. To se događalo utorkom i petkom. Ponekad bi taj glas bio tako jak – da bi se morala zatvoriti u svoju sobu da drugi ne bi primjetili što joj se događa. Glas bi govorio i onda bi odgovarala.

Kad je jednom, završavajući posao u sv. Kamila u Milanu, Marija Tereza došla natrag u Urbaniju, svećenik Campagna, kao onaj koji je bio zadužen za to bio je svjedok tih događanja. Rekao joj je da zapiše sve što joj je glas nalagao. Ovako opisuje te mistične dijaloge. „Kada joj je govorio vidio sam da je oči imala napola zatvorene. Kao da nije više prisutna sa mnom, bila bi s „nekim“ koga ja nisam mogao vidjeti, ali tko je bio prisutan u njenoj mašti. Ovo bi trajalo petnaest minuta ili trideset i onda bi se sve vratilo u normalu. Dijalog bi uvijek imao duhovni karakter i potpuno se slagao s naukom Crkve. Bio je to zov na čak veću ljubav prema Bogu i izražen u prvom i drugom licu: „Ja“ i „ti“.

Glas je također dao direktive duhovniku uvijek preko Marije Tereze. U ožujku 1952. On je primio sljedeću lokuciju: „Želim ponoviti svoju muku u ovoj duši.Ti, kao njen duhovnik, možeš ovo prihvatiti ili ne, jer nosiš autoritet u moje ime, ali znaj da je to moja volja.“ „Ali tko si ti?“ – pitao sam kao da ne znam tko je to bio. „Ja sam Isus“ – čuo sam u ispovjedaonici. Ova duša se predala meni i ja sam primio njeno predanje.“

Želeći biti sigurna da je Marija Tereza potpuno razumjela i da je bila spremna činiti volju Božju ispovjednik je pitao slaže li se da jedinstvo s Isusom znači jedinstvo s njegovom mukom. Marija Tereza je odvratila: „Ako je to ono što on od mene traži ja sam spremna!“ Od tada je svakog petka između dvanaest i tri sata popodne sudjelovala u tri sata Kristove muke na križu. Na zahtjev duhovnika prošla je ispitivanje psihijatra koji nije našao ništa ne-normalno kod nje. Nadolaskom 1952 Marija Tereza je primila stigme.

Dva mjeseca kasnije, glas je rekao  duhovniku Marije Tereze da je povede u praznu kapelu crkve za proslavu duhovnog vjenčanja. Kad je klekla ispred oltara začula je: „Isus se slaže da bude zaručnik, ali on od svoje zaručnice traži da bude kao On: bit će progonjena, zlostavljana, oklevetana. Trpjet će u duši i tijelu. Kad je ljudi stanu izrugivati Bog će je prihvatiti kao najdragocjeniju dušu prinesenu kao naknadu tako da više duša može doći u raj. Ispovjedniku je Isus uputio ove riječi: „Otiđi do  oltara, uzmi zlatni prsten koji je ispod platna i stavi na prsten moje zaručnice kao vidljivi znak vjenčanja.“. Svećenik je učinio kao što mu je rečeno: ispod platna kod tabernakula pronašao je zlatni prsten koji nikad ranije nije vidio. Stavio je prsten Mariji Terezi govoreći: “Ovo nije od mene. Netko ti daje ovaj prsten kao znak jedinstva s tobom.“ Marija Tereza je izabrana i pripremana  za veliku misiju koju ima nositi u Crkvi.

Kako ta misija ima početi?

Ovdje ćemo navesti riječi ispovjednika Marije Tereze: „4. 1. 1953, u Rusiji je umrla Ivana Puškin, pra pra unuka velikog ruskog pjesnika. Ona je potajno prihvatila Katoličku Crkvu, organizirala podzemnu Crkvu i prikazala svoj život za spasenje Rusije neprestano moleći za Staljinovu dušu, jer veličina njegove zloće za nju je bila zaprepašćujuća. Jednog petka popodne, za vrijeme trosatne agonije Marije Tereze bio sam informiran o smrti ove žene. Upućen sam da pitam je li spremna prihvatiti žrtvu umjesto te žene skupa sa svim posljedicama žrtvovanja sebe za Rusiju i zemlje kojima je dominirala i nad kojima je nametnula svoju doktrinu ateističkog materijalizma. Pitao sam je to čak prije nego su završile njene tri ure agonije. On mi je rekla: “Ako Gospodin to želi i ako mi On da potrebnu milost ja se slažem“. Od tada je Marija Tereza osjećala kako se njeno trpljenje povećava – patnja i teška tuga pogodile su njenu dušu.“ Uz ono psihičko i moralno trpljenje prošla je i đavolske napadaje. Sotona ju je napadao i fizički je ranjavao.  Također je trpjela kriticizam i klevete onih koji su živjeli oko nje. Budući da je svećenik Campagna često posjećivao Mariju Terezu počele su se širiti glasine da je među njima više od duhovnog vodstva. On se čak obratio i biskupu s ovom problemom, ali je bio savjetovan da ne prestane biti duhovnik ovoj mističnoj duši, budući daje bila takva potreba.

Ranije u ožujku, ispovjednik dalje govori, Staljin se razbolio i bio je blizu smrti. Sljedeći petak, prije nego je Marija Tereza započela sa tri sata agonije isti glas mi je rekao: ‘Sada ću te nešto pitati ako se ti i druga osoba slažete. Prije nego Staljin umre, unatoč njegovim zločinima, želim mu dati šansu za spasenje, baš kao što činim sa svim otkupljenim dušama. Ako se slažeš, molim te da prikažeš ove tri ure agonije za Staljinovu dušu. Ali neka te trpljenje ove duše ne plaši.’

Pitao sam Mariju Terezu je li spremna učiniti tu žrtvu. Ona se složila. Uslijedila su tri sata trpljenja, u istoj kapeli. Bilo je popodne. Bio sam prisutan cijelo vrijeme. Nikad neću zaboraviti te tri ure. Nikad više neću vidijeti takvu patnju koja je bila i fizička. Plakao sam od užasa i htio sam vikati: „Dosta! Dosta!“

Je li su li Staljinu pomogle ove posljednje milosti? – pitao se…

Sve do zadnjeg trenutka našeg života Bog nam daje šansu da iskažemo žalost za naše grijehe i da se okrenemo njegovu milosrđu. Onima koji promatraju, može se činiti da ne postoji kontakt sa bolesnoj osobom, ali Bog ima svoje nevidljive načine. „Božje milosrđe“ piše sestra Faustina „ponekad takne grešnika u zadnjem trenutku na čudesan i divan način. Izvana se čini da je sve izgubljeno ali – nije tako. Duša, prosvjetljena zrakom moćne Božje konačne milosti, okreće se Bogu u zadnjem trenutku takvom snagom ljubavi da u trenu prima od Boga oproštenje od grijeha i kazne, iako na izvana ne pokazuju znakovi pokajanja ni obraćenja, jer duša u tom stadiju ne reagira na vanjske stvari.

O, kako je Božja milost iznad naših shvaćanja! Ali, postoji i drugi slučaj: horor! – kad duša slobodno odbija ovu milost! Iako je osoba u trenutku umiranja Bog daje duši taj moment – unutarnje rasvjetljenje tako da duša ako želi ima mogućnost vratiti se Bogu. Ali ponekad je bezdušnost duše tako velika da duša svjesno bira pakao; te čini beskorisnima molitve i nastojanje samoga Boga. (Dnevnik, 1698)

Staljinova kćer, Svjetlana, prisjeća se njegovih zadnjih trenutaka. Iako je živjela u istoj građevini kao i njen otac, u Kremlju, kontakt s njim je bio jako otežan, otkako ga je Lavrenty Beria, koji je trebao zauzeti položaj nakon Staljina, okružio takvim obručem, da je čak i njegovoj kćerki bilo nemoguće da ga vidi. Kad je ona čula da je bio teško bolestan skupila je hrabrost i uspjela se provući pokraj straže do očeva kreveta. Znala je odmah da je njegova situacija bila vrlo ozbiljna. Staljin nije bio pri svijesti, oči su mu bile zatvorene. Svjetlana je sjela pokraj njega i odlučila tu ostati do samog kraja. U određenom trenutku vidjela je umirućeg čovjeka kao otvara oči i gleda u nju. Onda je u njegovim očima vidjela takav divlji teror da je zanijemila od straha. Sekundu kasnije Staljin više nije bio živ. (nastavlja se)

Tereza Tyszkiewich

Prema biografiji Marije Tereze, izdate od Loretanskih sestara u Varšavi 2009.

izvor: Časopis LOVE ONE ANOTHER , 20/2011

nastavak na: Bogu ništa nije nemoguće, 2. dio