RAD  – To je ono što čini velik dio našeg dana pa je važno kako se prema radu odnosimo. Postavio sam studentima pitanje – što bi oni radili kad bi dobili jednu bogatu mirovinu. Jedan franjevački bogoslov je npr. rekao da bi otišao na rivu i pio kavu. Drugi slučaj, jedan penzioner koji se vratio iz Njemačke, ali je još u snazi, čovjek koji ima preko 60 godina, na pitanje što sad radi – kaže da čeka smrt. Tako, ljudi mogu na različite načine pristupiti svom vremenu i radu.

Je li rad pokora?

Rad se uglavnom doživljava kao pokora. Kao da je to nešto protiv čovjeka, pa se zato želi živjeti bez rada.

Ali već u zemaljskom vrtu, prije grijeha, Bog je dao čovjeku nešto da radi. Tu je rad bio radi čovjekova zadovoljstva. Čovjek je mogao gledati djelo svojih ruku, kako stvari napreduju itd. To je nešto što čovjeka može radovati. Bog je rad zamislio drugačije, da bude na dobro čovjeku, a ne da mu bude teret, da mu to bude radost, da tako ostvaruje sebe i da tako surađuje s Bogom.

Sve se mijenja ovisno o tome kakvu svijest čovjek ima o onom što radi: za čim ide, što u tome traži?

Kriteriji društva u kojem živimo

Kad razmišljamo o položaju žene u društvu, vidimo da živimo u vremenu kad se čini da se žena može ostvariti samo u radu izvan kuće kao da je to rad koji je jedino društveno prihvatljiv, a ono što radi za obitelj i u kući – to se ne smatra radom. To donosi posljedice  žena koja tako odraste, a tu svijest usvajamo svi kroz školovanje (Tako se žena pita: „A zašto sam studirala pa da se sad bavim kućnim poslovima i djecom!“). I onda se osjeća frustrirano.

Raditi onako kako je prirodnije

U biti, kad gledamo što je bolje, što je prirodnije i što čovjeka može više radovati to je biti cijeli dan s onima koje voliš, podizati djecu. To je najviše što možeš učiniti za druge. Tjerati karijeru – to iskrivi ženinu prirodu, a i mušarcu to nanosi štetu ako se ne zna obuzdati.

I zato je život drugačiji nego prije kad su obitelji živjele na selu, kad se radilo u kući i oko kuće, muž i žena bili su skupa, djeca su bila u blizini, obitelj je bila na okupu, bili su zadovoljni, nisu radili za druge, i ništa im nije falilo. A danas ljudi idu na posao opterećeni, vrate se frustrirani, bore se sa obavezama  koje ih čekaju kod kuće. Mi postavljamo stvari tako da radimo protiv ljudske naravi.

I ono što je najvažnije – da radi za Boga i svoje najbliže, to se sad pretvara u to da radi za neke kapitaliste, bankare i sl. i rad poprima neku drugu dimenziju.

To se onda održava i na međusobne odnose. Ako ljudi nisu radosni, nego opterećeni,  onda ne znaju donositi radost ni drugima, uvijek su smrknuti, smućeni, neraspoloženi i tako svoje opterećenje prenosimo na druge. Tako život gubi ljepotu koju je Bog zamislio.

Ono što se danas smatra bontonom i kulturom ponašanja to je ono što je proizišlo iz naravnog i kršćanskog promišljanja kako drugima olakšati život. Biti prijazan, susretljiv, to olakšava međusobni život i čini ga ugodnijim. Kad si otresit i loše raspoložen to se prenosi i na druge i to se onda širi. Zato bi trebalo raditi bez tenzija.

Ako čovjek želi biti suradnik Božji onda bi to trebao živjeti bez neurednih navezanosti, bez tjeskoba koje dolaze iz tih navezanosti.

Raditi bez Boga (Tjelesan rad) – To mogu i ateisti

Kad radimo bez Boga onda je naš rad – tjelesni rad. To mogu raditi i ateisti. Mi onda krećemo od nas samih, imamo svoje ciljeve i kao da je sve to u našoj vlasti. Nema prostora za to da se može dogodit nešto nepredviđeno, da Bog može intervenirat, … da može pomoći, blagosloviti…

Koliko su ljudi prije držali do blagoslova, a koliko danas? Kad su naši ljudi živjeli na selu onda su razvili posebnu liturgiju: blagoslov polja, blagoslov blaga, blagoslov kuća, blagoslov obitelji, … A što mi danas blagoslivljamo? Mogli bi samo mobitele i računala?! Ispada da nemamo potrebu za blagoslovima nego da je sve to u kontroli ljudi i u našoj kontroli. Ne vidimo da je Bog tu na djelu. Mi vidimo da su vlasnici mobitela i proizvođači ovi veliki kapitalisti kao Bill Gates i drugi, da su vlasnici struje ‘Hep’, ‘Vodovod’ i sl. i sve što nas okružuje vezujemo s ljudima misleći da nama blagoslov ne treba nego samo trebamo tražit ljudske veze, da trebamo samo naći utjecajne ljude i da će onda stvari ići dobro, a ne idu.

Imamo ljude koji su bogati, utjecajni, na položajima, imaju komfor, ali to ih nije učinilo sretnima. Nije sve u tome. To je ono što možemo nazvati tjelesni pristup radu.

Kršćanski rad je – duhovan

Takav ne bi trebao biti kršćanski rad. Naš rad bi trebao biti duhovan.

Mi nismo samo tjelesna bića.

Mi smo ne samo tjelesna bića nego i duhovna. Ako živimo samo na tjelesan način onda živimo slično kao što žive i životinje. Sve ono što ima život ima dušu. Zato filozofija govori o biljnoj duši, životinjskoj duši i o duhovnoj duši – kod čovjeka. Ako čovjek zaboravi da je također duhovno biće i ako živi samo kao tjelesno biće, onda živi slično kao životinja; nema tu puno razlika. I životinje imaju jedno rudimentalno razmišljnje. (Za lisicu kažemo da je lukava i sl.) Znači, oni jedno osjetilno razmišljanje povezano s nagonom i sl., i može živjet onako kao mu dođe instiktivno, nagonski, ali on sebe tako osakaćuje za ovu bitnu, duhovnu dimenziju. Ako ne vodi računa o toj dimenziji, ako ne inkorporira duhovnu dimenziju u svoj život onda on ne može biti sretan, jer je on stvoren za više, stvoren je ova duhovna dimenzija prožimlje ovu tjelesnu, kao što je duša u tijelu da u svim našim aktivnostima ono duhovno bude također zastupljeno. To možemo vidjeti i u odnosima, između djevojaka i momaka, da se danas o toj duhovnoj dimenziji da je se prešućuje i zanemaruje, misli se: evo ako smo uspješni, ako smo završili fakultet, ako imamo posao, ako dobro izgledamo, ako je dobra kemija između nas, onda veza funkcionira. Kako vidimo nije to tako. Puno je teže i zahtjevnije ostvariti ovo duhovno zbližavanje, duhovno zajedništvo, nego tjelesno, fizičko, poslovno, interesno i sl. To može svatko. A ovo duhovno je najvažnije i to je u konačnici ono što nosi jedan brak, jednu vezu, jer na tome se može graditi cijeli život. Na tome se može graditi i vječnost. A ovo sve drugo je prolazno i relativno, može se čovjeku preko noći dogoditi nesreća pa,  da imamo invalida u kući, da moramo mijenjat pelene, mislit o stotim stvarima. Zato je stvar možemo reć instrumentalizirana i zloupotrebljena, jer današnji svijet može puno bolje zarađivat na tome – ako nam prikaže ljubav samo pod vidom nagona, tjelesnog zadovoljstva, onda se tu može zarađivat na kontracepciji, na pobačaju, na bezbroj načina, na industriji zabave, a društvo tu nema nikakvih troškova. Izgradit jednu obitelj, podržat jednu obitelj, društvo bi tu trebalo uložit sa svoje strane, a ne izvlačit novac. To je ono što je puno lakše instrumentalizirat ljubav kao takvu, svesti je samo na tjelesnost i zanemariti ono drugo, …. onda kršćanski život izgleda puno drugačije nego bi trebao izgledati jedan kršćanski život i kršćansko društvo.

Raditi kao Božji suradnici

Raditi na način da naš rad bude duhovan, a ne samo tjelesan znači da kad radimo s Bogom kao njegovi suradnici da nećemo dopuštat sebi da se ljutimo ako vidimo da stvari ne idu onako kako bismo mi htjeli, po našoj volji. Dopuštamo da Bog može bolje od mene znati što je za mene dobro, i da onda On može imat druge planove, i da može moje planove promijeniti modificirati, i ako sam ja sebi zacrtao da u tom roku moram izgradit kuću ili kupit stan, kupit auto i ne ide mi, položit ispit, ako to ne uspjevam, ništa ne riješavam ako se ljutim sam na sebe, ljutim se na profesora, na bilo koga, mogu razmišljat da to Bog dopušta za jedno veće dobro, i pokušat sačuvat mir. Jasno čovjek se trudi, radi, koliko je do njega, ali je svjestan da plod ne zavisi od njega nego da je to u Božjim rukama.

Kad gledamo ispite na fakultetima koji znaju biti vrlo zahtjevni tko nam garantira da ćemo jedan zahtjevan ispit položit? Kad se na pravu polaže Rimsko pravo, ili na medicini anatomija i sl. koliko stvari tu čovjek treba memorirat?! Ako te profesor želi bacit uvijek može pronaći pitanja da te sruši bez problema. Kad se ima državni ispit, pravosudni, za one koji završe pravo, takve neke velike ispite, cijeli fakultet moraš sažet u jedno, tko će garantirat da ćeš to tako dobro naučit da ćeš garant proć. To u konačnici nije u našoj moći. A kad nam stvari idu od ruke, kad redovito polažemo, mi mislimo da je to normalno, da smo mi posebno obdareni, pametni, uspješni i uljuljamo se u to i počnemo sebi pripisivat – e ja sam izgradio to, uspio to, ja, uvijek ja. A gdje je Bog koji mi je dao zdravlje, koji mi je dao milost, pamet, koji mi je dao svijetlo, i dao mi je da profesor bude blagonaklon, i da mi da dobra pitanja, to se sve onda izostavi i zanemari. I jasno da Bog onda nekad dopušta da doživimo neuspjeh, poraze, na profesionalnom planu, na studiju, na nekim drugim planovima, kako bi se otrijeznili i uvijedli da ako živimo svoj život samo svojim silama, bez Boga, onda ću se nasukat, prije ili kasnije. I takav me život vodi u propast. I bolje da me Bog zaustavi sa nekim neuspjesima i da mi pokaže da bi pravi život trebao biti drugačiji, da se tako pripremam za onaj vječni život, nego da reče – dobro kad ti želiš tako, idi i propadni, šta ću ti ja.

Bog se bori za svakog od nas, za svaku dušu cijeli život i Bogu nije stalo da mi propadnemo. Njemu je stalo da se spasimo. Međutim Božje milosrđe je ipak ograničeno. Bog nam daje šansu da se spasimo, do zadnje sekunde našeg života i da možemo biti u zajedništvu s njim. Ali ako mi i tu zadnju sekundu ne iskoristimo i ako sustavno odbacujemo Božju ponudu jasno da će Bog onda prihvatiti ono što smo mi izabrali. I možemo otići u vječnosti propast.

Kad vidimo stanje kod sebe vidimo da se nalazimo u krizi… I Crkva se nalazi u krizi. Ta kriza nje prije svega ekonomska nego DUHOVNA KRIZA. Zato to treba riješavat na duhovnoj razini.

Odgovor je – vratiti se izvorima. A to zapravo znači BITI SVET.

Mi govorimo u vjerovanju – Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Svetu Crkvu. Uvijek se tu govori o svetima u CRKVI, A KOJI NISU ONI SE NE MOGU SPASITI. Oni nisu dio Crkve. Kad je čovjek u grijehu on nije član Crkve nego samo formalno.

Uzmimo jedan primjer:

Netko dobije s rođenjem u nasljedstvo 1 milijun eura no uz neke uvjete. Uvjet je da da od svoje 6 pa do 18 godine zadrži tu istu svotu ili da je poveća. Život jedne takve osobe bi izgledao drugačije nego kod osobe koja nije dobila to nasljedstvo. Ako smo roditelji tog djeteta onda bismo ga osposobljavali da upravlja imetkom kako bi se tu stvar moglo prepustiti njemu. Inače može izgubiti svo to nasljedstvo i cijeli život može biti osuđen na život u oskudici. Ako u tom zadatku uspije produžava mu se rok do 21 godine, a ako uspije uvećati imetak onda mu se daje jamstvo da neće biti siromašan.  To da se dijete „baca u vatru“ sa 6 godina nije neobično. Prije se djetetu povjeravalo zadatke i kad je bilo tako malo, npr da čuva stado. U konačnici, i  mi računamo da je odgovornost za GRIJEH od tih godina. To nije prerano. Danas je dijete u školi opterećeno brojnim zadacima. Ima školske obaveze, druge aktivnosti, vanškolske i tako do 18-e.

Ako razmišljamo o tome to postaje jedno ponašanje koje je prihvaljivo. Svi razmišljamo kako materijalno zbrinuti djecu. To je nešto što većina ljudi prihvaća.

Primjer: ima jedan trener tenisa koji je svoga sina trenirao da od treće godine trenira. I to je nastavio i kasnije. Susreo samo ga nakon 20ak godina i pitao što je s njim? Rekao je kako nije ostavario neke velike rezultate, ali da radi u jednoj velikoj Američkoj firmi.. i otac je osjećao da je postigao svoj cilj.

Mi ovu sliku brige za zemaljsko možemo prenijeti na DUHOVNI ŽIVOT.

Nasljedstvo je POSVETNA MILOST.

Kada bi se mi ponašali prema tom nasljedstvu – posvetnoj milosti – kao da je to kapital trebali bismo učiti dijete da se s tim nosi do svoje osamnaeste godine i da postane svet. TAKO da spasi  SVOJU DUŠU. Ako to ne ostvari ima produžetke, to se misli na čistilište. Ili ako promaši, pakao. Mi imamo i svece koji su postali sveci sa 12-13 godina. I tada se može biti svet. Kad mi tražimo od djece da nađu svoje mjesto pod suncem tako isto možemo razmišljati u duhovnom svijetu. Ako mi ne držimo do toga onda ispada da se djeca odgajaju kao pogani, oni koji do duhovnog ništa ne drže, pa kad odu od kuće onda se odmetnu od Boga.

Kako mi vrednujemo posvetnu milost koju smo dobili da se razvija?

Bog je svet. Samo Bog je zapravo svet. To je isključivo obilježje Boga. Zato kažemo: „svet svet, svet“. Bog je najveća svetost. To je nešto što nadilazi našu narav. Nadnaravna svetost nadilazi mogućnosti našeg bića. Sva stvorenja su poznata kao oni koji nisu sveti.

Bog je svojom milošću posvetio čovjeka i to tako da ga je učinio dionikom svojih, Božjih milosti. Isus Krist je pravi Sin Božji, a mi smo posvojena djeca Božja. U predslovlju svete mise molimo: „Svet si Gospodine, izvore svake svetosti“. Bog je izvor svetosti i to se prenosi na druge. Zato se i za Isusa kaže da je svet. „Sveti sluga Božji“. Ljudi pred Isusom upoznaju svoje stanje grešnosti. „Odstupi od mene Gospodine grešan sam čovjek!“ Obuzima ih ova svijest da tu postoji ogromna razlika. Sveci koji su se približili Bogu oni su imali najveću svijest grešnosti (sv. Leopold se npr. ispovijedao svaki dan) Naš senzibilitet je drugčiji i nama te „sitnice“ ne smetaju. Kad gledamo na izgled onda je tu svaka sitnica važna. A tako treba držati i do duše.

Krist posvećuje ljude svojom mukom, smrću, uskrsnućem, uzašašćem na nebo, priopćavanjem Duha Svetoga. Po Božjoj milost postajemo sveti. Zato su se prvi kršćani zvali „sveti“. To je postajalo ime za sve vjernike. Tu se radi prije svega o jednoj ontološkoj svetosti. Tiče se bića. Ta ontološka svetost (duhovni kapital) traži da mi s tim surađujemo.

Kad čitamo Novi zavjet vidimo „ovo je volja Božja – vaše posvećenje“. To podrazumjeva s jedne strane da je Bog svjestan stanja u nama, što je u nama proizveo grijeh naših praroditelja, grijesi naših bližnjih, i kad unatoč tome traži da budemo sveti kao što je Otac naš nebeski. On zna da mi to svojim silama ne možemo. On to od nas traži jer nam je dao sposobnost da to možemo bit. Mi smo dobili duhovni kapital. Posvetna milost. Na nama je hoćemo li to iskoristit ili ne. Može se dogoditi ne samo da ne postanemo sveti nego se može dogoditi i da izgubimo vjeru. Oni koji se odmetnu. Odmetnici znaju biti gori nego oni koji su bili uvijek pogani. Zato je njihova odgovornost izuzetno velika.

Posvetna milost sa sobom nosi POBOŽANSTVENJENJE. Isus Krist posvećuje čovjeka, daje mu sposobnost da bude popust Boga, daje mu Duha Svetoga i svoju milost. Tako se čovjek pobožanstvenjuje.   Kad gledamo nekoga koji živi kršćanski onda kažemo da živi kao anđeo, dok kad vidimo onoga koji živi drugačije za njega koristimo druge izraze. Anđeoski život je život najbliže Bogu.

Tko se rađa od tijela on je tijelo, tko se rađa od Duha on je duh. I mi smo djeca Božja jer smo se u Kristu rodili iz vode i Duha. S druge strane, samo Bog može pobožanstvenit čovjeka. Samo svet može posvećivat. Bog nas čini dionicima božanske naravi. Njihova narav je preobražena po milosti Božjoj. Ne samo da razmišljaju drugačije, nije im stalo samo do zemaljskih stvari, nego je njihova volja i način funkcioniranja drugačiji.

Pobožanstvenjenje je visok cilj.  Današnjem čovjeku to je cilj koji ga i ne zanima. Čovjek u sebi ima težnju koja je od Boga upisana… Vidimo kod prvih ljudi nagovaranja sotone: bit ćete kao Bog. Danas je ta napast puno veća, jer oni su bili bez grijeha, a mi smo ljudi opterećeni grijehom… Tajna društva, kao masonerija, vjeruju da će svojim obredima inicijacije pobožanstvenit čovjeka. Oni se zovu vojnicima i već drže malim bogovima na zemlji. Kao što su u Grčkoj izmišljali bogove, tako su i oni smatrali da su nadišli ono ljudsko. I to je napast kojoj čovjek stalno podliježe. (biti kao Bog).

Na nama je da s Bogom surađujemo da dođemo do tog cilja, do vječnog spasenja.

Drugi put je da se pokušava ukrasti taj dar sa svojim vlastitim lukavstvima i svojim nekim postupcima, jer je drugčije ponižavajuće za nas. I to su zamke sotone.

Poziv na svetost je jedna poruka osolobođenja. Zašto? Živimo u svijetu u kojem vlada dogma uspjeha. Vidimo da djevojke žene misle kako moraju bit lijepe kao top modeli i sl. oni moraju zadovoljiti kriterije koji su jako zahtjevni. Ovaj svijet traži puno. Modeli koji su stavljeni za uzore (kao npr. Bill Gates) uspjeli su ostvariti veliko bogatstvo. Zajedniči rezultati uz veliko zalaganje… traži se ljepota, postizanje bogatstva, snalažljivost, uspjeh,… razne su varijacije na temu, za žene i muškarce, ali sve se svodi na to: imetak, karijera i ugled.

Jedan suvremeni autor, teolog, kaže da je teže doći do uspjeha kojeg traži suvremena kultura nego do onog koje traži evanđelje. U evanđelju Isus kaže: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti! Uzmite moj jaram na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Doista jaram je moj sladak i breme je moje lako.“ Isus ne taji da je to jaram,  zahtjevno, ali daje mir i spokoj … svi vi koji ste umorni i opterećeni ja ću vas odmoriti… To je nešto gdje čovjek nalazi zadovoljstvo, nalazi da je ostvaren, ne služi jaram za to da ga ubija i tlači, nego da ga drži u kondiciji.

Pod Božjim pogledom oslobođeni smo toga da moramo biti pobjednici, možemo se opustiti ne moramo se stalno dokazivati, pokazivati u lijepom svjetlu, trošiti silnu energiju da bi se pokazali da jesmo ono što nismo. Bog nas ljubi onakve nas je stvorio…  kakvi jesmo. Možemo biti ono što jesmo. Možemo reći da je to jedan pokazatelj ljubavi između muškarca i žene: oni su kadri ljubiti onog drugog onakve kakav je, ne nastoje jedni drugo preodgojiti, on nju ili ona njega… nema borbe tko će koga nadvladati, da osoba bude drugačija…

Mala siromašna djeca… znaju se odmarati u naručju Boga koji ih voli takve kakvi jesu. Mi mislimo da ne zaslužujemo biti ljubljeni pa se stalno moramo dokazivati. Čovjek radi lakomosti mora se takmičiti s drugima da postigne rezultat. To se prenosi i na odnos s Bogom.  Misli da dok nije riješen svake nesavršenosti ne može ući u dobar odnos s Bogom. Pod Božjim pogledom shvaćamo da nije tako. Naše siromaštvo ne može spriječiti Boga da nas ljubi. Sve smo dobili besplatno, sve najbolje stvari. Mi bi htjeli kupiti ulaznicu u raj jer onda nije mi nitko ništa dao. Bog traži da primimo dar. Odgovorni smo da s njime surađujemo.

Preko Božjeg pogleda i Božje ljubavi čovjek se oslobađa zastrašujućeg pritiska, koji tjera u očaj, da mora postati dobar da bi zaslužio ljubav. Netko se nauči živjeti kreposno, ali to još nije svetost. To je pohvalno, ali nije svetost. Razlika je između dobrog čovjeka i svetog čovjeka, bogonositelja. Bog želi da radosno i odvažno težimo za svetošću. Bog nam to želi i može dati. Ta suradnja je prije svega na razini težnje. Da stremimo prema tom cilju. To je cilj našeg života. Da se ne brinemo…

I kad mi o tom razmišljamo vidimo da se u srcu događaju razne stvari. Kad čovjek treba kupiti neku stvar onda o tom razmišlja. Ako je to auto, cipele ili sl. onda o tom razmišlja, ide u dućan, pita druge ljude, obilazi i više dućana, i na kraju kupi ono što njemu najviše odgovara. Tu je naše srce na neki način obuzeto s tim. Kad bi nas tako prožimao duhovni cilj, da budemo sveti, da nam to bude duhovna preokupacija, onda bi nas sve vodilo tom Cilju.

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove; voditelj don Josip Mužić, 23.9.2018.)

Isusovo uzašašće na nebo je povezano s time… Tada jedanaestorica pođoše u Galileju – .. Nije brežuljak nego baš gora. Preko 300… 400 i više metara. I s te gore se ima bolji pogled na svakodnevnicu,  ono što mi u pravilu ne primjećujemo.

Pogled odozgo, iz druge perspektive –  Mi kad dolazimo iz Kaštela, Splita i Trogira ne vidimo stvari iz ptičje perspektive, nemamo dron da promatramo stvari odozgo, nego možemo vidjeti stvari odavde, sa vrha. Odavde vidimo da su naši stanovi, kuće, neboderi, to su na kraju vrlo male stvarnosti. Kad se malo odmaknemo one postaju male, neznatne i zanemarive. Što se više penjemo uvis to one postaju manje. To je također jedna slika: što čovjek više uzdiže duh Bogu, što je više upravljen na njega, to više zemaljske stvai postaju male i neznatne. Vidimo da stvarnost postaje drugačija. Ne možemo ih napustit, obezvrijedit i zanemarit, ali ih moramo stavit u jednu kategoriju relativnosti. Oni imaju privremenu vrijednost, za vrijeme našeg života i one su prolazne, dok je duhovni život ne prolazan i vječan. To je nešto što ono što ulažemo na tom području ostaje za vječnost. Možemo ovdje graditi vikendice i obrađivat polja, gradit kuće, ali  ništa od toga ne možemo ponijet.

I Gospodin kad dođe u slavi kod svog Drugog dolaska sve će to jednostavno uništiti i sve će napraviti novo. Jedino što možemo je ono što izgradimo na ovoj nadnaravnoj stvarnosti, u perspektivi vječnosti. I zato je važno da se svaki dan pokušamo uskaditi s tim našim konačnim ciljem. Da ne dopustimo da ovozemne stvarnosti odnesu prevagu.

Apostoli su poslušali, izvršili su točno ono što se od njih traži. Vrijeme je možda bilo sunčano kao i danas pa su se oznojili putem, ali došli su gore i onda su očekivali što će se dogoditi. I onda se susreću s njim. Taj susret više nije bio isti kao u dvorani posljednje večere, kad su bili u strahu, nisu bili sigurni imaju li pred sobom utvaru, privid… da to nije stvarno tijelo. Nego su svladali strah i čudili su se da im je Isus oprostio, tražio je od Petra ispovijed ljubavi, vidjeli su kad su opipali rane da je to stvarno tijelo, vidjeli su Isusa koji s njima blaguje kod onog čudesnog ribolova, da blaguje ribu skupa s njima koju im je pripravio za doručak, osvjedočili su se,… Duh ne može jesti, ne može piti, duh ne možemo opipat, … To je ono isto tijelo koje je bilo razapeto, mučeno, koje je bilo položeno u grob, ali je to tijelo koje sad ima nove potencijale, preobraženo tijelo, drugačije nego što je bilo, ali isto.

U tome tijelu se vidi Isusovo božanstvo. Ako su apostoli prije imali problema da u Isusu vide išta drugo osim čovještva onda ih je Isus pomalo morao vodit preko svih čuda, primjera života, da je on doista Mesija, prorok, pa onda tek nakon toga Sin Božji, pa su na kraju povjerovali. Bilo im je svejedno teško. Naučili su se gledati ga kao običnog čovjeka. Nakon uskrsnuća oni nešto vide u njegovu tijelu, u njegovoj osobi, što pokazuje da to više nije čovjek kojeg su poznavali, to nije više isti čovjek, imaju mogućnost svojim osjetilima ući u tu tajnu Isusova božanstva. I zato je sad njihov stav sada drugačiji prema Isusu, to je jedan stav strahopoštovanja i bogobojaznosti. Ne pričaju više puno, malo je riječi, oni su osvjedočeni. Padoše pred njim ničice jer su svjesni da imaju pred sobom Boga u ljudskom obličju. I tada neki posumnjaše.

Kako vidimo Boga se objavljuje na razne načine, ali uvijek ostavlja prostora našoj slobodi. Bog može činit razna čuda ali uvijek ostavi prostora da to čovjek prihvati s vjerom, a i da može zauzeti stav nevjere i odbacit. Može se za čuda reć: Čovjek je nesavršen pa to sad ne može objasnit, ali jednog dana se možda za nekoliko stotina, ii tisuća godina znanost će to objasnit što mi sad ne možemo,…  I tako bi mi mogli negirat sva Isusova čuda: kad je uskrsnuo Lazara, ozdravljao slijepe, gluhe, nijeme, sve je to nešto što je neobjašnjivo,… sad je to nama čudesno, ali za to će znanost za 100,… 200,… 300 godina dat jedan odgovor. Kao „moderni Babilonci“ mogu reći za evoluciju – evo prije 2… 3 milujuna godina… a tko će znat šta je bilo prije 2, 3 milijuna godina. Ajde ti dokaži!…  I ako znanost sve može objasnit, pa i čuda za nekoliko godina, – ispada da čuda – nema! I da ono što je Isus činio sve je to onda ljudski objašnjivo samo što još nismo na tom stupnju znanja…

Dakle, pitanje vjere i nevjere je pitanje čovjekove slobode. Ako on hoće nevjerovat Bog mu ostavlja prostora za nevjeru. Ako se on hoće upropastit, Bog mu ostavlja prostora da se može upropastit. Ako hoće završit u paklu jer vjeruje da je „tamo ekipa“ Bog mu daje … Bog se ne nameće silom. I ovdje pred preobraženim Isusom, u Njegovu preobraženom tijelu moglo se vidjet Njegovo božanstvo, ali neki su i tada posumnjali. Vidjeli su da je položen u grob, da je bio sahranjen, i kako sad mogu objasnit da ga imaju pred sobom, da je sad – živ. To je nemoguće.

Mogu kao X. Koji je napisao knjigu o ukazanjima Gospe gdje on tumači da to nisu bila ukazanja Gospe kao što mi katolici vjerujemo, nego da su to bili vanzemaljci koji su koristili svoje posebne sposobnosti i znanja i onda se nama prikažu i uvjere nas u razne stvari. Mogu tako izmiliti neku bajku da se to spustio neki poganski bog, ili da je to nešto drugo, ali ako ne žele vjerovat mogu se povodit bilo kojim pričama. Posumnjali su da je to pred njima Isus, da je to pravi Isus, mislili su da je to privid… ko zna što su složili u svojoj glavi.. Ali Bog im daje slobodu da to mogu činit.

No Isus ih ne tjera od sebe nego im pristupa svima…“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! „ Tu očituje ono što mu je dano. Ako se prije postupno otkrivao sad im to izričito govori. Da ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Mi kažemo da vjerujemo da je Boga svemoguć. Ako vjerujemo da je Isus – Bog onda automatski vjerujemo i da je – svemoguć. Ali evo posvjestimo to sebi, krenimo od te vjere. Vidmo da to ima neke izvedenice. To onda znači da se nemamo čega bojat. I onda sve ono što mi dopusti dogodit e se za moje dobro. Nemam se čega bojat. Ne moram živjet u strahu. Ne moram se dodvoravat, ulizivat, prodavat svoje dostojanstvo zbog obzira, okolnosti, političara i sl. nego mogu biti slobodno ljudsko biće. Ne treba strepiti od ničega. Mi vjerujemo da strukture grijeha idu za tim da koncentriraju vlast nad svijetom, pa kad evo ove agencije koje broje broj super-bogataša iz godine u godinu konstatiraju da se njihov broj iz godine u godinu smanjuje. Ako je prošle godine bilo 64 superbogataša koji su imali imovine kao pola čovječanstva ove gdoine ih je bio samo 32. Broj se prepolovio. Svake godine se smanjuje. Brzo onda možemo doć do toga da nekoliko ljudi ili jedan čovjek ima bogatstvo cijeloga svijeta. Ekonomsku, političku, vojnu moć, sve će imat u svojim rukama. Mogu nas onda natjerat u situaciju da bez čipa nećemo moći ništa kupovati ni prodavati . I onda što u toj situaciji? Ili umrijeti od gladi ili vjerovati – da je Bog svemoguć. Ako je Bog svemoguć onda će nam davat hranu dan za danom, kako je davao Izraelcima u pustinji. Ili ako pusti da umremo od gladi onda je prosudio da je to za nas najbolje. Ako Bog vidi da ćemo u nekoj novoj situaciji postati izdajnici i Jude, onda bolje da umremo od gladi. Umrijet ćemo onda kao Maksimilijan Kolbe ili neki drugi koji su umrli baš od gladi .. to je jedna svjedočka, mučenička smrt. Možemo biti ponosni. Ako je Isus dana sva vlas na nebu i na zemlji  onda se ništa ne događa mimo njegov volje .. sve ono što pogani čine protiv Boga a oni vode ljudsku povijest. Bog to dopušta i preko zlih nauma on čini jedno veće dobro. I u konačnici se svime time služi za naše spasenje.

Ako znamo da i mi postajemo sve bezbožnija sredina i da se sve više progoni naravni moral i kršćanski moral Bog i to dopušta da što više ljudi se osvjesti i progleda, da vide što se događa. Vidimo preko „Hoda za život“, preko prosvjeda protiv Istanbuske konvencije, da se ljudi bude… ali da nije bilo ovih situacija ne bi imali ni ovu manjinu. Dogodilo bi se ko sa Bosnom („Bosna šaptom pade“), nestalo bi nas a da nitko uopće nije registrirao da se to dogodilo i da smo preko noći postali potpuno bezbožan narod.

Ovako je ostalo jedno stado malo, stado izabrano, koji će sačuvat vjeru i prenositi na sljedeće naraštaje sve dok se Bogu ne svidi da dovrši sa poviješću ovoga svijeta, i da dođe u slavi, da se obračuna sa zlikovcima, i da sruši sve strukture grijeha, i  da sruši diktaturu relativizma i ne-relativizma, i da uvede Božji zakon koji će vrijediti u svakom segmentu života. Ono što nam je činiti u međuvremenu nije samo da se ne bojimo, da se držim ove vjere, da je naš Bog svemoguć, da je naš Bog pobjedio zlo, pobjedio svaki ljudski obzir, nego da i činimo što možemo i djelujemo na spas duša. Zato Isus kaže: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!“ i “učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio“. Znači, otići iz svoga okruženja, otići iz svoje zatvorenosti, iz okrenutosti samo na sebe, i primjetiti druge i prijetiti njihove potrebe.

To mogu biti ljudi iz naše sredini, ne moraju to biti misije preko granice, državne. „Učinite ih mojim učenicima!“ Što to znači? Kako ćemo ljude koji su bezbošci učiniti kršćanima? Tu se treba pokazati da je ljubav domišljata. Teba ih dovesti do toga da povjeruju da je Krist jedini Spasitelj. A onda kad to prihvate onda im možemo pomalo davati poduku, podučiti ih, da usvoje u potpunosti kršćanksi nauk i da postanu kršćani. I onda ako su usvojili kršćanski nauk onda ih možemo krstiti.

Možemo reć da je naša prva dužnost evangelizirati one koji su samo po imenu kršćani – da budu stvarni kršćani. To je ova nova evangelizacije o kojoj je govorio Ivan Pavao II, koja je danas nama potrebna. Obraćenje onih koji drže da su kršćani, a nisu. I tek onda dolazi krštenje, a u ovom slučaju osobno prihvaćanje toga krštenja kojeg du dobili preko drugih.

Zadnje što traži: „Učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Nije dovoljno samo postati kršćanin nego je potrebno – ustrajati. Potrebno je na temelju svog iskustva da poučimo ljude „… čuvajući sve što sam vam zapovijedio“ – Nitko nam ne može oteti niti dio vjere. Polog vjere nam je dan u cjelovitosti i ne možemo dopustiti niti svećeniku, niti kateheti, niti biskupu, kardinalu, pa čak ni papi da nam oduzmu niti jedan dio vjere.

Evo sad bi neki  htjeli izbacit neki dio iz vjerovanja. I ako su pederi danas moćni, i ako vladaju u mnogim zemljama svijeta, do te mjere da se zabrani prodavanje Biblije, jer Biblija sadrži djelove koji su protiv homoseksualca – ne možemo mi zbog toga izdvati nove Biblije gdje takvih djelova neće biti. To je krivotvorenje svetog Pisma. Ako nam oni to zabrane izdavat ćemo u drugim državama. Ako nam zabrane i u drugim državama – onda ćemo izdavat ilegalno, ako nam i to zabrane onda ćemo učiti Bibiju napamet. I onda ćemo je prenositi napamet. Tu nema kompromisa. Ako mogu kapitulirati pojedinici i ako može kapitulirati većina, mi se ne možemo pokrivat s njima, pastirima, ne-pastirima i sl. Svatko će osobno odgovarati za svoju vjeru – koliko je ostao stamen i postojan u vjeri koja mu je dana. I tu je velika opasnot. Tu mi stojimo i padamo.

Zato učimo iz svoga iskustva kako ostati postojan, ne dopustit da nam tu vjeru rasprodaju na akcijama, da nam tu vjeru kompromitiraju sa kompromisima, ne možemo dopustiti da nam tu vjeru prostituiraju i da se dodovaravaju raznim političarima…    sačuvati cjeloviti polog vjere… ostati katolici…

Zato je potrebno da iskoristimo ovo vrijeme slobode koje još imamo, da usvojimo što više Svetoga Pisma, učiti ga na pamet, da usvojimo što više katekizma, da ne dopustimo da nas itko dovede u pitanje, o pologu vjere. To je ono što čini nas kao vjernike. I onda je potrebno to stavljat u život.

Isus ne govori kad su progonstva – ne mojte evagelizirat. Apostolat je put. To je kao da se netko odluči na brak i u tom braku odluči da neće imati djecu. Tada taj brak nije valjan. Ništavan je od početka. Tako ako je netko odlučio postati kršćanin, primiti sve sakramente, ali ne radit ništa na apostolatu, jer to sad nije popularno, nije politički korektno, jer se to zove prozelitizam, jer se na to gleda neugodno i slično onda ne mogu postati kršćani. I ne može se spasiti. Kratko i jasno. Njegovo je onda krštenje nevaljano. On je sam obezvrijedio svoje krštenje.

Zato je važno vidjeti da je sastavni dio našega poslanja, našega identiteta, da širimo vjeru. Bez obzira jesu li okolnosti dobre ili loše. Ako su loše bit će veće milosti i onda ćemo u tim okolnostima uz Božju pomoć moći činiti više. Ništa nas ne može u tome omest.

U konačnici on kaže: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!“ On je svemoguć i On nam garantira da će ostat sa svakim od nas svaki dan. I to znači ako si u braku i imaš ženu muža i sl. onda se nemaš šta bojat sa svakim novim djetetom. Bog će biti s tobom u sve dane tvog života. Neće dopustiti da niti jedno dijete umre od gladi. Ja ne znam da je u zadnjih 50 ili 100 godina u Hrvatskoj neko dijete umrlo od gladi. Čega se onda bojiš? Čega se ja kao svećenik moram bojati kao svećenik ako govorim stvari koje nije ugodno čuti? Koje svijet ne želi čuti? Ako je Bog s nama mi smo s njime i i činimo ono što nam je povjereno…  Hoće li to nekom biti ugodno ili neugodno to je njegov problem. A mi činimo ono što nam je dano. A ako tu zakažemo može nam se dogoditi ne samo kao Petru  da dovede u pitanje svoje spasenje, nego nam se može dogoditi i kao Judi da sami sebi presudimo i osudimo se na propast.

Neka nas prati zagovor majke Božje da ostanemo postojani u vjeri i ponosni na svoju vjeru. Amen

(propovijed, 27.5., don Josip Mužić)