Današnje evanđelje govori o onome što bi mi morali biti: sol zemlje i svjetlo svijeta.

ULOGA SOLI

Sol ima različitu primjenu. Koristi se kao začin jelu, koriste se za konzerviranje mesa, za posipanje cesta da bi se zaštitili u prometu.  Isto tako, koliko je količinski mala ona ima jednu veliku ulogu u onom što čini.

Isus na drugom mjestu kaže da smo mi stado malo. Dakle, pozvani smo da budemo – manjina. Ali da ta manjina bude osviještena i ponosna.

Jedino tada ona može imati funkciju soli, može čuvati od pokvarenosti i može čuvati duše da upadnu u vječnu propast.

ULOGA SVJETLA – kršćani u svijetu zabluda

Druga je slika svjetla svijeta. Mi znamo kako to izgleda kad nema svjetla i kad čovjek treba hodati u mraku. Riskira da jednostavno nastrada.

I zato je svjetlo nužno. Bez svijetla ovaj svijet jednostavno ne bi mogao postojat, zamrznuli bi se, jednostavno bi presušio život na zemlji.

Na duhovnom planu ovaj svijet živi u zabludama, krivim učenjima i krivovjerjima. Zato je Isus za sebe rekao da je on Istina. On je došao donijeti svjetlo na ovaj svijet i  nas je zadužio da mi budemo također nositelji svjetla, da pokažemo ljudima pravi put kako doći do Boga. Zato je važno da mi budemo u ispravnoj vjeru, da budemo poučeni u vjeri, da budemo ponosni na svoju vjeru.

Ne možemo imati komplekse u ovome svijetu – ako smo svjesni da smo sol i svjetlo.  Mnogi kršćani koji su izgubili tu svijest i kojima je oslabila vjera onda – biraju neki drugi put. Biraju put kompromisa onda se radi ustupke svijetu, onda se jednostavno prilagođavaju svijetu i gubi se sve više svoj identitet.

NEMA MJESTA KOMPROMISU

Što se više povlačimo, što smo više spremni na kompromise, što se više odričemo svoga identiteta. To više svijet od nas traži potpunu kapitulaciju.

Kako vidimo to sa homoseksualcima – vidimo da je ta njihova agenda stalno traži više.

Traže od Crkve, ne samo da prihvaća grešnike, nego traži od Crkve da prihvaća grijeh. (!)

Traže da blagoslivljamo njihove veze, a onda će nakon toga tražiti da mogu sklapati brakove u Crkvi,  a onda će tražiti druge stvari pa treće pa četvrte itd.

A onda će biti i drugi koji će tražiti ono što se njima sviđa: feministkinje, komunisti, desničari itd.

Što će onda ostati od baštine vjere i od crkve? Ništa.

Možemo tada jednostavno zatvoriti i zaključati sve crkve.

I to je u konačnici njihov cilj: jer svijet u kojemu vlada mrak želi UGASITI SVJETLO.

I zato mi ne možemo ulaziti u nikakve kompromise. Obavezuje nas objava koju nam je Krist ostavio.

Naši su preci i polagali svoje živote za tu cjelovitu objavu. Dakle, nema tolerancije grijeha, nema ustupaka, nema kompromisa.

Danas je više nego ikad prije u povijesti potrebna sveta nepopustljivost.

O tomu je na svoj način progovorio papa Benedikt XVI.

Kad je govorio o diktaturi relativizma i dao dijagnozu stanja u kojem se mi nalazimo onda je dao i lijek – kako se boriti protiv te diktature.

Progovorio je tada o principima o kojima se pregovara.

Dakle, to je prije svega poručio političarima koji predstavljaju katolike.

Rekao im je da postoje moralni principi oko kojih se ne može pregovarati, oko kojih ne može biti nikakvih kompromisa.

To su svega 3 principa.

1.Prvi je obrana života od začeća do smrti.

2.Drugo je obrana obitelji kao zajednice muškarca i žene.

3.Treće je pravo roditelja da odgajaju svoju djecu slobodno.

Dakle to je zadnja crta obrane koju jednostavno ne smijemo napustiti i po cijenu života.

Mi vidimo da smo napadnuti na sva ta 3 područja.

1.OBRANA ŽIVOTA – OD ZAČEĆA

Na planu života – nikad se prije nije ubijalo djece kao u naše vrijeme.

Mi se zgražamo kako su pogani prinosili idolima svoju djecu i žrtvovali svoju djecu, a mi to danas činimo daleko više.

POBAČAJI

Kako sam već spomenuo službene statistike kažu da imamo godišnje 73 milijuna pobačaja (!)

Smatra se da je rat koji je odnio najviše ljudskih žrtava, bio 2. Svjetski rat. U  4-5 god. trajanja je odnio oko 45 milijuna života, a mi dvostruko više djece pobijemo svake godine. No, izgleda da je to samo polovina od stvarnih ubojstava koja se čine, jer ima pobačaja koji nisu registrirani, oni koji se događa mimo zakona i van zakona.  Imamo pobačaje koji se događaju preko pilula, imamo sad i pilulu dan poslije,  imamo pobačaje koji su događaju preko spirale, koja nije samo kontraceptivna nego i abortivna.  Imamo pobačaje koji se događaju preko umjetne oplodnje, jer se sav onaj višak zametaka djece koja su začeta zaledi, roditelj u pravilu tu djecu ne žele uzeti i ta se djeca kasnije ubiju.

Mi prelazimo sigurno 100 milijuna godišnje – ubijanja nevine dječice. (!!!)

To je 1000 puta više nego što se to događalo u poganskim narodima.

Jedan protestant američki, je na to rekao: „Ako Bog ne kazni ovaj svijet onda ću se na Sudnjem danu morati ispričati Sodomi i Gomori!“

Mi smo daleko nadišli izopačenost Sodome i Gomore u našem vremenu, a Bog nije samo milosrdan nego je i pravedan. I ako ne kazni na ovome svijetu – kaznit će u onom drugom svijetu.

Zato mi i vjerujemo u čistilište. Jer ako čovjek ne da zadovoljštinu za svoje grijehe ovdje, za života na zemlji, a oprošteno mu je, da ne ide u pakao, onda će zadovoljštinu morati dati u čistilištu. Božja Pravda mora biti zadovoljena.

2.OBITELJ

Drugi princip je obitelj.

Gospa je u Fatimi rekla da će u ovome našem vremenu najviše biti napadnuta obitelj.

Obitelj se razara na razne načine. Jedan od načina je i pobačaj ali to nije jedini način.

BRAK

Vidimo da se obitelji sve više raspadaju, da se relativizira sama ustanova, institucija braka i da je pitanje  kad će brak kao takav biti – ukinut.

A bez obitelji nemamo društva, nemamo naroda, nemamo Crkve.

I Treće: sloboda odgoja.

3.SLOBODA ODGOJA

Kako vidimo danas zakazuju i takozvane katoličke škole.

Djeca uče krivo ili ih se pridobiva da uče suprotno od onoga što uči Crkva.

Na jednoj školi sam vidio grafit gdje pište: „Sve što znate krivo je!“ Ima puno istine u tome. Kad vidite koji svjetonazor dobiju naša djeca nakon toga školovanja onda vidite da je to jedan ateistički svjetonazor.

Umjesto da vjeruju da je Bog stvorio svijet, oni vjeruju da je svijet nastao slučajno, kao produkt materije.

Usvoje „dogmu“ evolucije za koju nema nikakav dokaz.

To je samo jedna hipoteza, koja se pokazala ispravnom samo u mikro-evoluciji ali nema nikakvog temelja za makro evoluciju.

Na moralnom planu ih nauče ta ih moral ne zanima da je sve dopušteno i zato uvode spolni odgoj

Naučio ih da je važna tolerancija kao nova dogma modernog društva, a ubiti tako preko tolerancija uče da je sve relativno da nema istine.

I tako redom. I gdje je tu onda sloboda izbora, da roditelji odgajaju djecu u svojoj vjeri?

A naš vjeronauk u školama potpuno zakazuje.

Mi gledamo kako ćemo djecu animirat, zabavit, pričat im pričice, a oni na kraju ne znaju ništa.

Koliko mladih koji se trebaju krizmati koliko njih znaju uopće napamet 10 zapovijedi Božjih? Koliko njih zna izmoliti Vjerovanje? Dakle, neke najosnovnije stvari mi zakazujemo.

To pokazuje da smo zakazali kao sol i kao svjetlo.

Učimo na svojim greškama i obratimo se.

Reorganizirajmo svoj život.

PRIMJER OZDRAVLJENJA – DUŠE I TIJELA

Završit ću sa jednom zgodom iz života.

Upoznao sam jednu mladu ženu kojoj su  dijagnosticirali zloćudni tumor. Živjela kao bezvjernica i vjera je nije zanimala u životu.

Kad je došla pred tu dijagnozu koja mi je davala nekoliko mjeseci života, onda je stala.

Liječnici su joj rekli da ja ne mogu pomoć i ona je bila otpisana.

Tada je ona učinila nešto neočekivano. Ušla je u jednu crkvu i tamo stajala pred Gospin kip i plakala.

Nakon nekog vremena, kaže da je to bilo više od sat vremena, ona je izašla iz crkve promijenjena. Vratila se Bogu i osjećala se drugačije.

 Kad je otišla liječnicima oni su ustanovili da više nema raka.

Ona kao da je svojim suzama, jer je cijelo to vrijeme plakala, kao da je svojim suzama jednostavno izbacila rak iz svoga tijela.

Kako vidimo, kad čovjek doista skruši srce, kad se istinski pokaje, onda Bog može učiniti čudo i na ovome zdravstvenom planu.

Neka Marija, zatornica hereza bude naša vodilja u ovom vremenu i naša snaga. Amen.

VIDEO na yt: VJERNI BOGU

Izvor: Crkva sv. Celemensa – Berlin

(foto sa: fb Župa sv. Petra, Zadar (ploča); u crkvi su bile i relikvije sv. pape Ivana Pavla II)

Don Josip Mužić predvodio je duhovnu obnovu o temi predbračne i bračne čistoće u župnoj crkvi sv. Petra apostola u predjelu Ploče u Zadru u subotu, 12. studenoga, na poziv pločanskog župnika don Damira Šehića.

Za vrijeme susreta don Josip je održao prigodni nagovor, potom su mnogi pristupili sakramentu ispovijedi za koje vrijeme je puk molio krunicu, a onda je don Josip predvodio misno slavlje.

„Čistoća je sredstvo postizanja svetosti, ona je dio poziva na svetost. Spolnost je izvorno dobra, stvorio ju je Bog, no bitno je da čovjek gospodari spolnošću. Suprotnost čistoći je bludnost čije je širenje brzi način da se uništi vjera i čistoća. Čistoća je krepost, a svaka krepost označava snagu i čovjeku daje snagu da može činiti više“ rekao je don Josip, istaknuvši da krepost čistoće obuhvaća i krepost umjerenosti. 

„Čistoću treba živjeti radosno, iz uvjerenja, ne kao frustraciju; ne je doživljavati kao opterećenje vjernosti, nego kao pomoć da osoba još više razvija ljubav. Čistoća živi od ljubavi i za ljubav“ rekao je don Josip, potaknuvši na izbjegavanje dviju krajnosti: skrupuloznosti koja vidi grijeh u svemu, i gdje ga nema te opsesivnosti koja vidi samo vlastiti užitak i može voditi u ovisnost.

„Širenje bludnosti je i način kako se kreativne energije ljudi koje mogu pozitivno pokrenuti svijet usmjeravaju u krivo, s dubokim posljedicama na život. Čistoću nalažu vjera i razum, ona ima naravni i nadnaravni cilj. Bog traži od čovjeka da živi čisto kroz vjernost i nerazrješivost braka, u ljubavi prema bračnom drugu“ rekao je don Josip, upozorivši kako iskustva ljudi koji često mijenjaju partnere pokazuju da se ti ljudi osjećaju zapravo prazni.

„Hodanje je ozbiljna stvarnost tijekom koje se čovjek raščišćava je li to prava osoba za brak za dotičnu osobu. Ako netko iz ljubavi prema osobi s kojom hoda živi čistoću, time pokazuje da osobu istinski voli i pomoći će joj da se prije odluči na brak“ rekao je predavač.

Glede čistoće u području spolnosti i emocija, don Josip je rekao da osobu može privući izvanjski izgled, osobito muškarca, pri čemu postoji opasnost da se drugoga, ženu, gleda kao objekt požude. Upozorio je na iskrivljeni pogled na spolnost, samoblud koji se događa kada osoba izgubi spolnu čistoću, kao i pornografiju s djecom, čak i životinjama.

Govoreći o tjelesnoj i emocionalnoj čistoći, don Josip je rekao kako su žene osobito osjetljive u području osjećaja, koje muškarac može iskoristiti i njima manipulirati da ostvari spolni odnos.

Predavač je poručio da treba izbjegavati prigode koje mogu stvoriti emocionalnu bliskost osoba koje nisu u braku, pa se dogodi da bračni partneri više vremena provode s kolegom/-icom na radnom mjestu, nego sa supružnikom u obitelji. Ako osobe i ne sagriješe bludno, stvori se povezanost u području emocija više s kolegom nego sa suprugom, pa treba paziti na takve situacije kako bismo zaštitili svoje srce.

Glede čistoće u braku, predavač je rekao da bračni čin treba biti usmjeren prenošenju ljudskog života. „Imati otvorenost životu uvećava ljubav bračnih partnera i sagorijeva egoizam. Otvorenost životu nadilazi naše snage jer živimo u kulturi smrti“ rekao je don Josip, podsjetivši na Božju zapovijed čovjeku Plodite se i množite i napučite zemlju.   

U propovijedi misnog slavlja, tragom navještenog Evanđelja, don Josip je istaknuo potrebu upornosti u molitvi, ustrajnost u odnosu s Bogom, što donosi plod u životu.

Naime, skloni smo odustati od molitve i nismo ustrajni. Molimo kad smo sabrani, skoncentrirani i kad osjećamo molitvu. „To nije realno. Nikad nismo potpuno sabrani, osjećaj ne prati uvijek našu molitvu. Najgora molitva je nikakva molitva“ upozorio je don Josip, istaknuvši da je pravi izazov kako uopće početi molitvu. 

„Treba imati osnovu molitve, a onda misliti o kvaliteti molitve. Najprije treba steći naviku molitve i ne dovoditi je u pitanje. Teško je doći do dobre navike, a lako je izgubiti. Kad smo se osvjedočili da nam je molitva korisna i potrebna, onda držimo vrijeme za nju i borimo se da molitva bude kvalitetna. To je stalna molitva. Nikad nećemo biti potpuno sabrani, ali možemo se truditi oko sabranosti“ ohrabrio je don Josip, rekavši da bi molitva trebala biti sastavni dio našeg života ne samo za postizanje onoga što nam je potrebno, nego i za rast u kršćanskoj savršenosti i krepostima, za rast u bračnoj ljubavi, da napredujemo u svetosti.

Istaknuo je da treba stvoriti odluku krenuti s molitvom, npr., moliti 15 minuta dnevno, ili krunicu moliti u hodu, automobilu. Tada osoba vidi koristi li joj ta molitva, ima iskustvo u raznim stanjima i raspoloženjima svoga duha, raznim okolnostima pa može zaključiti što joj molitva daje. Na temelju svoga iskustva trebamo razlučivati situacije koje nam pomažu da nam molitva bude privlačna ili odmažu, što nas odbija od molitve.

Da bi se mlade naučilo molitvi i prenijelo im vjeru, treba krenuti od obiteljske molitve. Propovjednik je podsjetio kako su naši stari molili svaki dan, svaku večer, obitelj bi zajednički molila krunicu.

„Danas se vode pregovori s djecom hoće li ići u crkvu i moliti. Kako se ne pregovara s djecom hoće li ići u školu i na izvanškolske aktivnosti? Ali pregovara se s djecom kad se tiče vjere. Šalje se poruka: važna je škola i tolike aktivnosti, o tome se pregovara, ali misa, vjera nisu važni“ upozorio je don Josip, podsjetivši da dnevno djeca i odrasli puno vremena provode na Internetu i društvenim mrežama.

„Dakle, vremena ima za sve, ali nema vremena za molitvu i misu. Vjerski život, nedjeljnu misu, obiteljsku molitvu ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Živeći to dobiva se poseban blagoslov i djeci se prenosi vjera. Bog ulazi u srca djece, daje im dodatnu zaštitu od grijeha i zla i tu se izlijevaju posebni blagoslovi, da obitelj živi u Božjem blagoslovu i da se čuva ljubav među supružnicima“ rekao je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi fizički kompatibilni, ali puno teže i zahtjevnije je da se supružnici slažu emocionalno, da u cijelosti daju srce jedno drugome. „A još teže je da se osobe slažu duhovno, da su se pronašli u duši, da su jedno srce i jedna duša, ne samo jedno tijelo.

Duhovna povezanost bude jača od bilo kakve druge ljudske povezanosti, krvne, osjećajne, interesne. Kad vjera poveže ljude, tada se živi najvažnije za čovjeka, jer Bog poveže. U braku treba živjeti zajedništvo duša, da se potiču, podržavaju, ohrabruju, napreduju u svetosti i na putu prema Bogu“ rekao je don Josip.

Podsjetio je da su roditelji sv. Male Terezije i mnogi drugi, nepoznati roditelji, dali primjer djeci u molitvi i življenju vjere.

„Na nama je da se to prenosi dalje. Kod proglašenja svetih, većina svetaca i blaženika su mučenici, ispovjeditelji vjere koji su bili redovnici, svećenici i redovnice. Međutim, to ne odgovara stanju u Nebu. 

Oni su službeno proglašeni svetima jer je iza njih bila određena biskupija, zajednica, redovnička družba koja je uložila sredstva, trud, našla ljude koji su ispitali potrebno, promicali pobožnost pa su došli do toga da se nekoga proglasi svetim, da prođu cijeli postupak. Troškovi jednog takvog postupka su između 300 000 i 400 000 eura, a pripremne radnje i proces traje tri do četiri godine.

Tko će se potruditi i na tome poraditi za laike? Zato imamo malo službeno proglašenih laika, ljudi iz svjetovnog staleža, tzv. običnih ljudi. Ali, oni su većina u Nebu, oni su većina pobjedničke Crkve u raju. To su neznani sveci kojima mi dugujemo svoju vjeru koju su nam prenijeli“ istaknuo je don Josip.

Podsjetio je kako je u 11. st. Hrvata bilo koliko i Engleza, a sada engleskog naroda ima deset puta više nego Hrvata. Također, teritorijalno, hrvatska zemlja sada je u trećini svoga prostora od nekadašnjeg teritorija gdje je bila hrvatska zemlja.

„Dakle, gledano povijesno i ljudski, mi smo gubitnici. Na državnom planu stalno smo se smanjivali kao država, na narodnom planu smanjivali smo se brojčano kao narod. Postali smo narod deset puta manji u odnosu na velike narode.

Ali, u Božjim očima, u Božjem kraljevstvu, stvari stoje drugačije. Imamo daleko više mučenika nego što ih imaju Španjolska, Italija, Francuska, Engleska. Dakle, mi imamo velike zagovornike u Nebu. Većina tih zagovornika u Nebu, većina svetaca su obični ljudi za koje se nije imao tko potruditi da službeno budu proglašeni svetima, ali oni su stvarno sveto živjeli, oni su nam svjedočili i prenosili vjeru“ poručio je don Josip.

Istaknuo je da je za divljenje što su činili naši stari za vrijeme Turaka da sačuvaju vjeru. „Fratri u Bosni i Hercegovini bili su u civilu, zvali su ih ujaci, skrivali su se među narodom. Najavili bi da će misa biti u taj dan na tom mjestu. Ljudi bi se skupili iz raznih krajeva, imali bi misu usred prirode jer nije bilo crkava. Cijeli dan bi ‘potrošili’ da bi došli na misu, ispovjedili se, pričestili, primili sakramente. Vjera je bila velika, ogromna. Taj pritisak i borba za opstanak pročišćavali su i utvrđivali našu vjeru“ rekao je don Josip. Upozorio je da se u našem vremenu „pritisak promijenio i mi pod tim pritiskom lakše padamo. Teže prepoznajemo neprijatelje. Zato je borba za čistoću ujedno borba za vjeru.

Jer svaki put kad čovjek izgubi čistoću, izgubi i senzibilitet za Boga“ upozorio je propovjednik.

„Da bismo sačuvali krepost čistoće, potrebno je izbjegavati prigode. Prirodno je da osjećamo privlačnost, simpatiju, imamo spolni nagon. Ali, od nas se očekuje da činimo koliko je do nas da to držimo pod svojom vlašću. To znači da ćemo od sebe udaljiti prigode koje prepoznajemo kao grešne, koje nas navode na grijeh. I molimo Bogu za čistoću. To donosi rezultat da ono što se ljudski čini nemoguće, postane moguće jer nam je Bog dao milost, jer mi smo surađivali s Milošću, udaljili smo se od grešne prigode. To svatko od nas može učiniti da ne padne u tom planu i da to udalji od sebe. Tražimo Božju pomoć, oslonimo se na njega i Bog će nam otvarati put“ poručio je don Josip Mužić.

Izvor: hkm.hr

Obitelj

Vjerojatno bi mnoge obitelji s manjom djecom željele otići par dana negdje, u mir i tišinu, kako bi se u molitvi više posvetili Bogu, kako bi na miru slušali predavanja-kateheze, kako bi se ispovjedili, razgovarali sa svećenikom i kako bi se družili sa drugim kršćanskim obiteljima, ali za to nemaju prilike. Da bi se i takvo nešto omogućilo obiteljima 2004. godine don Josip Mužić je započeo susrete za obitelji. Tada je to bio susret u Vepricu, sa sedam obitelji. Od tada do danas broj članova na ovim susretima je znatno porastao. Ove godine (od 15.-18.og prosinca) na susretu je bilo 240 članova. Od toga 100 mladih. Svi su kroz to vrijeme bili smješteni u Međugorskom dvorcu kod Nancy.

Ondašnja djeca (iz 2004.) danas su odrasli ljudi. Među njima je i Marija Rosa Mužić koja je i napisala donje svjedočanstvo.

Susret obitelji je kao i uvijek bio ispunjen osjećajem pripadnosti i jedinstva u Bogu. Gdje god se okreneš vidiš prave heroje. Heroji – jer nose križeve s radošću koju samo Bog može dati. Na kraju kao što i sam don Jozo kaže oni “ti heroji su – svo potrebno svjedočanstvo. Samo njihovo držanje je vrijednije od bilo kakve kateheze”. Iako kateheze nisu bile suvišne, dapače – bile su podsjetnik onog za čim naša duša vapi.

Tema ovogodišnjeg susreta obitelji bila je rastava braka. Zvuči čudno da bi praktične, uzorne katoličke obitelji o tome trebale slušati, ali bilo bi oholo misliti da su imuniji od bilo koje druge obitelji, jer sotona uvijek vreba. “Mi smo ništa bez Boga” – govorila je sv. Katarina Sijenska, a podsjetila nas je na to i Nancy u svom svjedočanstvu. Dakle kateheze, ukratko rečeno, govorile su o ustrajnosti u bračnoj ljubavi što je stvar volje, a ne zaljubljenosti.

Uzet je za primjer jedan od učestalijih razloga rastave, a to je inkompatibilnost karaktera. Kad je don Jozo pitao  ima li netko tko smatra da su – kompatibilni – nitko se nije javio . Dakle, ispada da cijeli život moramo raditi na kompatibilnosti često ispravljajući mane – nešto što se ne kaže kad se traži rastava braka.

Ono što mi je nekako najviše ostalo u pamćenju je ono što je don Jozo rekao u nedjeljnoj propovjedi, a to je da smo mi kad smo se odlučili na brak s našim izabranikom nismo to učinili zbog nekih fizičkih atributa nego zbog toga što je naša duša prepoznala nešto u njegovoj i da u braku često se koncentriramo na one loše strane čovjeka čime vodimo brak u ponor umjesto da se prisjećamo onog što je lijepo. Dakle, treba bdijeti nad svojim srcem.

Bilo je samo dodatan blagoslov vidjeti ženu u svojim 50-tim i njenog 70-togodišnjeg muža koji su se neumorno tijekom ova četiri dana davali nama. Od nas nisu mogli dobiti ništa više nego “hvala” –  puno manje nego što mi, na žalost, očekujemo od onih koji nas okružuju. Njihova ljubav koju bezuvjetno daju rađa nezamislivim plodovima u životima sviju nas. Da nisu radosni i puni ljubavi mi se ne bi vraćali, bar ne u stalno rastećem broju. I sigurno ne bi nosili njihov primjer u našim srcima.

Kao zaključak svega, uz primjere spomenutih obitelji, misao koju nosim sa sobom je da svaka žrtva, a pogotovo za sakrament, urodjuje stostrukim plodom i ima vječnu vrijednost . Tako gledajući, suprotno od onog što nam sugerira svijet, a i nekad mi sami – ne isplati se rastavljati. 

…

Prva Crkva je rođena pod križem, kad je dobila Mariju za majku, kad je dočekala silazak Duha Svetoga… Nakon toga je nastavila koračat u vjeri i otkrivala Božju volju, korak po korak. Između ostalog to bi značilo da je trebala otkrit i kako se organizirat da bi mogli fiunkcionirat kao jedna ljudska zajednica. Zato vidimo da dolazi do podjele dužnosti i vidimo da se APOSTOLI posvećuju ISKLJUČIVO PROPOVIJEDANJU a onda biraju sedmoricu đakona koji se posvećuju posluživanja i djelima MILOSRĐA. I tu je sadržano jedno učenje koje je značajno i danas, a to je da prvo dolazi NAVJEŠTANJE – dakle, duhovno djelo milosrđa, NAJVEŠTAT DRUGIMA VJERU U KRISTA, a onda nakon toga dolazi BRIGA ZA TIJELO. I DANAS JE ISTO POSLANJE PRED NAMA.

Današnji svijet to, međutim, želi izokrenuti pa bi htjeli svest kršćanstvo na jedno socijalno filantropsku instituciju koja se bavi  tjelesnim djelima milosrđa, a potpuno zanemari i izda ono poslanje da navješta Krista. Dapače, to je danas sablazan – da se navješta Krista kao jedinog Spasitelja, a kršćanstvo kao jedinu pravu vjeru, a to je najveće djelo milosrđa koje možemo u današnjem vremenu i u bilo kojem vremenu učinit i to je ono prvo što trebamo imat na umu. Zato Crkva osim tjelesnih djela milosrđa razlikuje i DUHOVNA DJELA MILOSRĐA – gdje se prije svega misli na spasenje duša i kad bi se našli u nekim krajnjim situacijama i kad bi morali birat između toga – da li nekom spasiti život npr. kod utapanja ili spasiti nekom dušu – da je na samrti i da se treba ispovjedit – onda bi trebali dati prednost duši, da se čovjeku spasi duša. To je današnjem svijetu teško čut i prihvatit – da VJEČNI ŽIVOT ima prednost pred ovozemaljskim životom, zato jer smo nesvjesno uvučeni u ovozemaljsku logiku razmišljanja da život završava sa ovozemnim životom i da nema ništa izvan ovog života, dapače razmišljanje o onostranom ispada kao bijeg  i izdaja odgovornosti koju imamo prema svojim suvremenicima i prema današnjem životu i zato nam se nameću osjećaji manje vrijednosti i neki kompleksi kad se govori o propovijedanju, o najveštanju, o apostolatu. Mnogi kršćani zaziru od toga jer ‘‘ja sam uviđavan, ja sam tolerantan, snošljiv, u skladu s onim što moderni svijet očekuje od mene, ja nikom neću nametat svoje” i onda se dogodi da mi šutimo, a da duše oko nas propadaju. Bog će pozvat na odgovornost ne samo njih zbog tog što su oni zakazali nego će pozvati na odgovornost i svakog od nas što smo propustili učinit nešto, nismo govorili kad smo trebali govorit, propustili smo učinit što smo trebali učinit da ljudima pokažemo istinu – to je prvo poslanje ne samo nas svećenika nego se to odnosi na SVE KRŠĆANE. Poziv svih kršćana je da budu kršćani, da budu Kristovi, to je njihov početak, njihova punina, njihov konačni cilj. Sve ono drugo je dodatno: hoće li netko bit u braku, hoće li bit u redovništvu, posvećenom životu, – to je sukendarno. Prvi treba biti Krist. On treba biti prva ljubav. Mi moramo živjet za Krista. I ovaj život položit za njega. To danas nije jednostavno jer ne živimo više u jednom homogenom društvu koje je oblikovano kršćanstvom u kulturi, u običajima, u ponašanju, u razmišljanju nego živimo u jednom demogafskom ili pluralnom društvu i evo mi susrećemo ljude koji su samo naizgled ili se samo formalno zovu kršćanima, a u biti su SLJEDBENICI RAZLIČITIH SVJETONAZORA, U PRAKSI SU POGANI, materijalisti, naturalistii sl. Ali svakako ŽIVE ZA LOGIKU OVOGA SVIJETA kao da je ovaj život zadnji život i ako se još formalno drže vjere to je više iz praznovjerja, to je više zbog toga jer za svaki slučaj dobro je još sačuvat 10%, 5% ili 1% vjere jer evo ako Bog slučajno postoji da me ne bi kaznio za vrijeme ovog života, da ne bi dopustio da mi nešto krene po krivu da se ne bi ispunili moji planovi koje sam zamislio. I danas je teško donosit ono što Krist donosi. Nije problem donosit Krista kao jedinog Spasitelja. Problem je donijeti ono što to znači u praksi, što to znači u moralnom životu. Svaka vjera, ako želi biti potpuna ona mora imat tri djela: 1. ono u što se vjeruje, 2. način kako se Boga štuje – bogoštovlje i3. kako treba živjeti – tj. moral.

Kad mi danas gledamo MORAL vidimo da se ne govori o tome kako bi jedan kršćanin trebao živjeti. Ispada kao da mi sve to znamo i onda zato što ogromna većina to ne živi – najbolje šutit, da ne stvaramo probleme, a u biti se događa da onda šuteći nakon nekog vremena ljudi shvate da je to normalno da čovjek može biti kršćanin a da to ništa ne utječe na njegov praktični život, na njegovo razmišljanje, na njegovo ponašanje. I onda svatko razmišlja kako mu se sviđa, živi kako mu se sviđa i zato imamo ono što  imamo. Zato je potrebno napraviti jedno razlučivanje već na zemlji – jaraca i ovaca, razučivanje između onih koji žele biti kristovi i onih koji to ne žele. To možemo vrlo dobro učinit kad se progovori o moralu. Moral, posebno spolni moral, svakome teško pada i kad mi tu pokrenemo pitanje vidimo da se o tome uglavnom šuti, da ljudi ulaze u brak, a ne znaju ništa. Šutimo o tome da su predbračni odnosi grijeh, jer vidimo da većina krizmanika, mladih…žive ne poštujući Božje zapovijedi i imaju predbračne odnose pa i žive skupa i OKO TOGA SE VIŠE NITKO NE SABLAŽNJAVA (!) jer je to postala jedna proširena pojava. Međutim to je SMRTNI GRIJEH. Čovjek u takvom stanju ide u pakao i sviđalo se to nama ili ne, šutjeli mi ili ne šutjeli to je tako. Samo je pitanje kako će se onda rasporedit odgovornost. Oni koji su u smrtnom grijehu, idu u pakao a i oni koji šute, prije svega mi svećenici, njihvoi roditelji, oni drugi koji su njima poslani – AKO ŠUTE TAKOĐER SU SUUČESNICI GRIJEHA i oni zavrijeđuju kaznu zbog toga .

MORAL U BRAKU…  Danas, nakon 40-50 godina vidimo da su se obitelji prepolovie po pitanju djece, svele su se na nulu, a da je prije bio prosjek najmanje 5 djece. Zašto se broj snizuje? To nije samo pitanje statistika, nego je to pitanje moralnog života. KONTRACEPCIJA je postala SASTAVNI DIO BRAKA (!). Oni koji se zovu kršćani koriste razne oblike kontracepcije – kao što su spirala koja je abortivna i kontraceptivna, kao što je pilula koja je također abortivna i kontracepcijska, koriste kondome i druge stvari… pa čak i prirodne metode za reguliranje potomstva, samo DA NE BI IMALI DJECE, jer se boje da ne bi ugrozili svoj KOMOD, STANDARD, svoj komfor. Rezultat je smanjenje djece. I tomu trebamo dodat još i POBAČAJ, koji je UBOJSTVO. A to je nešto što se događa i što se događa i što sve nas dovodi u situaciju da smo mi u jednom kolektivnom stanju bolesti i da smo kao Crkva oslabili tim ‘bolestima’ tj smrtnim grijesima. To čini da mi kao Crkva više nemamo snage, da smo skoro na izdisaju.

Jedan egzorcist je sebi postavio pitanje zašto su prije egzorcisti mogli samo sa jednim egzorcizmom itjerati zloduha, a sad treba mjeseci i godine egzorcizma da bi postigli to isto. On kaže da tumačenje dokojeg je došao jest smo mi danas u situaciji bolesti i KOLEKTIVNE SLABOSTI i zbog toga jer se moć izganjanja zloduha događa u ime VJERE CRKVE ta moć je PUNO MANJA nego li je bila prije. I to je dakle situacija u kojoj se mi nalazimo. I zato ne obdržavanje moralnih zakona Božjih je jedan možda najvidljiviji znak onog bolesnog stanja u kojem se nalazimo. I to je POZIV NA OBRAĆENJE. Ne možemo se mi zvat kršćani ako se upisujemo kao kršćani, ako idemo na misu, ako se zovemo kršćanima. Možemo se zvat kršćanima ako ŽELIMO ŽIVJET U SKLADU SA ONIM ŠTO NAM NALAŽE EVANĐELJE i to jasno traži žrtvu i konkretno ne samo da traži žrtvovanje za djecu, za obitelj nego traži i dodatnu ŽRTVU DA BUDEMO CRNE OVCE, DA IDEMO PROTIV VEĆINE, PROTIV STRUJE. Danas je normalno živjet u istospolnoj zajednici, a nije normalno imat brojnu obitelj. Danas se naši mediji izruguju brojnim obiteljima dok veličaju nastrane istospolne zajednice. To je naša stvarnost. Izabrat danas bit kršćanin, živjet po Kristovim zakonima znači ići protiv struje. To je ono dodatno – što nije jednostavno, što svakoga od nas opterećuje jer smo mi socijalna, društvena bića i kad znamo da ćemo zbog toga biti prezreni, odbačeni od većine, prozvani možda u medijima ako smo se u neem možda istakli, onda je to nešto bolno i to je ono što moramo PRIHVATIT.

Sveci su nam tu primjeri. Sv. Rafaela, jedna Španjolska svetica koja je osnovala jedan red, u određenom trenutku joj se dogodilo da su je njene sestre zbog zavisti, zbog borbe za vlast, zbog ljudskih pobuda koje nisu bile nadnaravne – odlučile da će one zauzet njeno mjesto, a nju će svrgnut i onda su je ne samo degradirale da postane portirka, nego su je još proglasile i ludom i onda se više nije govorilo o tom da je osnovala taj red nego su na nju zaboravili i nove setre koje su ulazile dolazile su sa uvjerenjem da je ona jedna luda časna. Čak je i njezin ispovjednik bio u tom uvjerenju da je ona skrenula. I ona je tako proživjela cijeli život, nekih 20 godina dok nije umrla. Kad je umrla u procesu za njeno proglašenje svetom to je bio jedan od glavnih razloga zašto je proglašena svetom – zato jer je sve to trpila i nosila IZ LJUBAVI PREMA KRISTU. I nije se protiv toga bunila. TO je ono – BITI DRUGČIJI OD LOGIKE OVOGA SVIJETA. Mi bi ljudski razmišljali: “pa to nije pravedno, potrebno se pobunit, potrebno je ispraviti nepravdu, potrebno je afirmirati svoje dostojanstvo, ja to znam bolje nego ove sestre koje su se tu nametnule, ja ću proširiti red, dovesti nova zvanja i slično” – međutim Bog ima druge planove. Bog je tu njenu žrtvu – da je ona bila prezrena, osramoćena, odbačena tih 20-ak godina svoga života upotrijebio da učini puno veća dobra koja njoj nisu za života bila vidljiva – ali je Bog u svojoj promisli i svemogućnosti učinio daleko više sa tom žrtvom, sa tim umiranjem sebi, nego da je postala uspješna i da je bila stalno na čelu svoga reda, cijeli svoj život. Zaboravljamo da je ono prvo što trebamo učinit – UDOVOLJIT BOGU i da On zna najbolje što treba učinit i kako se može postići najbolji učinak.

Zato se onda dogodi da kad zaboravimo na Boga da onda u biti tražimo sebe, pa iako smo krenuli sa najboljim pobudama da to bude za Boga i zbog Boga, da na kraju sve ono što činimo u ime vjere služi da bi ja IZVUKAO KORIST ZA SEBE, kao što su naši političari preko vjere i hrvatstva izvlačili za sebe korist, vršili pretvorbu i pljačku. I ako je potrebna lustracija onog vremena komunizma potrebna je lustracija i ovih 20 godina samostalne države. Tamo smo imali politički kriminal, da su ljude progonili zato što različito misle, a ovih 20 godina smo imali ekonomski kriminal – da su ljudi u ime hrvatstva i vjere PLJAČKALI SVOJ NAROD i upropastili nas ekonomski. To je ostavilo tolike obitelji bez posla i dovelo tolike obitelji u situaciju ekonomskog beznađa. To su GRIJESI KOJI VAPIJU PRED BOGOM. Pred tim se ne može zatvorit oči. Pred tim se ne može šutit. I to nije ugodno čut, ali je to tako. Mi vidimo danas da su oni ljudi koji žive u vanbračnoj vezi ili žive tako da su ostavili svoju ženu – kao naš gradonačelnik (St, 2011) i našli ljubavnicu i žive s njom – oni su u javnom grijehu i čine JAVNU SABLAZAN. Oni ne ogu pristupat pričesti, ali isto tako naši POLITIČARI koji su skoro jednoglasno, osim jednoga glasa protiv i jednog suzdržanog izglasali zakon protiv tzv. Diskriminacije, a u biti zakon koji je PROTIV OBITELJI, U PRILOG JEDNOSPOLNIH ZAJEDNICA iNASTRANOSTI oni su dakle glasali za ono što je protiv njihove savjesti i što je protiv njihove vjere koju ispovjedaju. Oni su tako učinili javni grijeh i javnu sablazan i sve takve političare, dok to javno ne opozovu i ne okaju NE BI IH SE SMJELO PRIPUSTIT  SAKRAMENTIMA. Ako je napuljski kardinal, čini mi se, zabranio MAFIJAŠIMA pripuštanje na pričest i drugim sakramentima dok ne iziđu iz mafije onda isto tako vrijedi i za naše političare koji su izglasali zakone koji su PROTIV MORALA I PROTIV VJERE i tako opteretili nas i sve buduće generacije. To je naša stvarnost i pred tim se ne može šutit. To se događa iz dana u dan.  …

(1. dio razmatranja; duhovna obnova, don Jozo Mužić)

Izvor: video snimka: duhovna obnova, 2011)

2. dio vidi na: Život u slobodi, a ne u ropstvu ucjenjivanja i izdaji Boga…