Duh Sveti – Magnifikat.hr

DUH SVETI nije neka energija, sila i sl. već OSOBA. Treća osoba Presvetog Trojstva.

M.G. — Sun, 20 May 2018 18:46:28 +0000

Neki noviji pentakostalni pokreti i mnoge malene družbe koje sebe nazivaju „apostolskim crkvama“ vjeruju da je DUH SVETI u stvari Isus Krist, samo u drugom modalitetu. Jehovini svjedoci drže da je Duh Sveti u stvari Božja aktivna sila, slično kao struja, radio-valovi ili radarski snop. Neki opet misle da Duh Sveti nije Bog, već samo duhovno stvorenje, kao primjerice anđeli. Pokret New Age vidi u Duhu Svetom bezličnu kozmičku energiju s kojom ćemo svi jednog dana stopiti.

Duh Sveti je danas reduciran na nekakvu mističnu silu, ili kolektivnu volju, emocionalnu energiju ili nešto slično svemu tome. No sve su to samo varijacije na stare hereze iz trećeg i četvrtog stoljeća. Sebelije, koji je naučavao da je Bog jedna osoba koja se samo manifestira u tri različita modaliteta, bije brzo izopćen iz Crkve, jer su kršćani ubrzo shvatili da Sabelijevo učenje izvrće tradicionalni nauk Crkve. Ova hereza, koja je, zbog ideje o tri modaliteta, dobila ime „modalizam“, ubrzo je odumrla. Nakon Sabelija, u četvrtom se stoljeću pojavio Makedonije, biskup carigradski, koj je doduše priznao da je Duh Sveti osoba, ali je zanijekao njegovo božanstvo, ustvrdivši da je Duh Sveti samo Božji službenik visokog reda, ponešto viši od anđela.

Zbog svega ćemo toga najprije pokazati da je Duh Sveti osoba, i to različita od Oca i Sina. Duh Sveti, naime, posjeduje sva svojstva osobe, jer je obdaren razumom, emocijama i voljom, pa se tako i raduje i žalosti. Tako u Djelima apostolskim (13,29) Sveti Duh naređuje: „Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!“ Radio-valovi ne mogu sami naređivati, nego samo prenositi nečije upute, baš onako kao to vjedno može poslužiti za nošenje vode, ali je ne može i nositi – što može samo čovjek. Vidimo, dakle, da Duh Sveti ima svoj „ja“ jer kaže: „za koje sam ih (ja) odredio“, , a ne „za koje su određene“. Duh Sveti pokazuje emocije, on anas voli i nza nas posreduje: „Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jre i ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima“ (Rim 8,26)? Duh Sveti svjedoči (Iv 15,26) uvodi u istinu (iv 16,13), zabranjuje (Dj 16,6), postavlja nadglednike (Dj 20,28), vodi (Rim 8,14), kori i osuđuje (Iv 16,8), pečati vjeru u našim srcima (Ef 1,13-14), uskrsava od mrtvih, stanuje u nama (Rim 8,11-9). Njemu možemo slagati (Dj 5,3), on govori (Dj 8,29; 10,19-20), čuje (Dj 16,13), zna budućnost (Dj 21,11), zna tajne Božje (1 Kor 2,11), podučava i podsjeća (Iv 14,26), ljubi (Rim 15,30), žalosti se (Ef 4,30; Iz 63,10), čini po svojoj volji (1 Kor 12,1), a možemo ga i uvrijediti (Heb 10,29) i pogrditi (Mk 3,29).

Struja, sila, valovi i slično ne mogu imati nijedno od ovih svojstava, Biblija nam sasvim jasno pokazuje da je Duh Sveti ne samo osoba, več da je različit od Oca i Sina. Tako je Isus obećao da će moliti Oca da pošalje Oca, jer to bi bilo besmisleno (vidi također Iv 15,26). Iz toga neizbježno slijedi da je Duh nužno netko različit od Oca. Razlika između Duha i Sina najbolje se vidi u Ivanovom evanđelju 16,7.13-15). Kad Duh ne bi bio osoba, ili kad ne bi bio osoba različita od Oca i Sina, mnoge bi rečenice u Bibliji izgubile svaki smisao. Duh Sveti je Bog, suštinski jednak s Ocem i Sinom. On posjeduje svojstva koja se pripisuju samo Bogu, iz čega nužno slijedi da i sam mora biti Bog, da ne može biti stvorenje. Duh je vječan (Heb 9,14), sveprisutan (ps 139,7), sveznajući (1 Kor 2,10-11). Iz mnogih redaka u Svetom pismu izvodi se savim jasno da je Duh Sveti Bog. Tako primjerice sveti Pavao veli Židovima: „Zaista, dobro je Duh Sveti kazao vašim ocima po proroku Izaiji“ (Dj 28,25), pa navodi riječi koje je Bo izrekao tom proroku (Iz 6,9-10). U Prvoj poslanici Korinćanima (3,16) Pavao poistovjećuje Duha s Bogom: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ Duha Svetog s Bogom postovjećuje i sveti Petar kad veli Ananiji: „zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duh Svetomu (…) Nisi slagao ljudima, nego Bogu!“ (Dj 5,3-4). Lagati, dakle, Duh Svetom, isto je što i lagati Bogu, iz čega slijedi da je Duh Sveti Bog. Samo je jedan Gospodin (Ef 4,5), a prema Svetom su Pismu oboje, i Otac i Duh, isto što i Gospodin (grčka riječ „Kyrios“ se na hrvatski može prevesti s „Gospodin“, ili „Gospodar“ – Mt 11,25; 2 Kor 3,17).

Crkveni oci su u mnngo navrata naučavali istinu da je Duh Svet osoba, razičita od Oca i Sina, i da je Duh Sveti Bog, sušitnski jednak s Ocem i Sinom. U Polikarpovom mučeništvu (Lake: Teh martyrdrom of Polycarp, 14; 155. N.e.) čitamo: „Hvalim te (Oče) zbog svega, blagoslivljam te slavim te, s vječnim i nebeskim Isusom Kristom, tvojim ljubljenim Sinom, s kojim, tebi i Svetom Duhu, neka je slava sada i u vijeke vjekova. Amen““ Tertulijan je pak u svom djelu Adversus Praxan (216. N.e) vrlo i jasno i precizno obrazložio osobnost i božanstvo Uha Setoga.

Od crkvenih otaca najiscrpnije je i najpostpunije o Svetom Duhu pisamo sveti Atanazije u svojim Poslanicama Serapionu (360.n.e). U tim „poslanicama“ Atanazije brani stav Crkve i odgovaora takozvanim pneumatomahijancima (borcima protvi Duha), koji su smatrali da je Duh stvorenje (osnivač Macedonis). Da pobije njihovu nauku, Atanazije iscrpno citira Sveto pismo pa sve korak po korak dokazuje doktirnu o Svetom Duhu. Nakon Atanazija, sličnim su raspravama heretike pobijali i sveti Bazilije, Didim Aleksandrijski sveti Epifanije, sveti Grgur Nazijanski, sveti Ambrozije, sveti Grgur iz Nise i drugi. Kao i uvijek kad bi se heretici okomili na neko vjerovanje, Crkva je odgovorila preciziranjem i definiranjem dotičnog vjerovanja, to jest proglašavanjem doktrine. Tako još od četvrtog stoljeća imamo razvijenu doktirnu o Svetom Duhu, preciziranu na Carigradskom (381. N.e) i Kalcedonskom saboru (451 n.e).

Isus je tješio apostole, govoreći im da se ne žaloste zbog njegova odlaska, te im im je obećao poslati Duh Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu (Iv 16,13). Zato je Katolička Crkva po apostokskoj predaji i nadahnuću Duha Svetoga i temej istine.

Istina – uvod u apologetiku, str. 35-38

Grijeh protiv Duha Svetoga (ustrajanje u zlu, odbijanje otkupljenja…)

M.G. — Mon, 07 May 2018 19:45:40 +0000

“Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svojem grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.”

…

Na temelju onoga što je dosad rečeno, postaju razumljivije neke druge Isusove riječi, jednako tako potresne i zastrašujuće; mogli bismo ih nazvati riječima „ne-praštanja“. Njih su nam prenijeli sinoptici, a riječ je o posebnom grijehu koji nazivamo „grijehom protiv Duha Svetoga“. Evo kako nam ih prenosi ta trostruka predaja:

Matej: „Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali reknu li bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom ni u budućem“. (Mt 12,31 sl)

Marko: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga“ (Mk 3, 28 sl.)

Luka: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“ (Lk 12,10).

Zašto je „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“ neoprostivo? Kako shvatiti to bogohulstvo? Sveti Toma odgovara da je riječ o grijehu „koji je neoprostiv zbog svoje naravi, jer uključuje sastavne elemente zbog kojih se događa oprotenje grijeha.“ Po toj egzegezi „bogohulstvo“ se ne sastoji zapravo u riječima kojima čovjek uvrijedi Duha Svetoga, nego upravo u činu kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetomu koji djeluje snagom žrtve križa. Ako čovjek odbije ono „dokazivanje grijeha“ što proizlazi od Duha Svetoga i po svojoj naravi ima spasonosno značenje, on samim tim odbija „dolazak“ Branitelja – onaj „dolazak“ koji se ostavio u vazmenom otajstvu zajedno s otkupiteljskom moći krvi Kristove, koja „čisti savjest od mrtvih djela“.

Znamo da je plod takva čišćenja oproštenja grijeha. No onaj tko odbija Duha i krv, ostaje u „mrtvim djelima“ grijeha. Grijeh protiv Duha Svetoga upravo je takav čin kojim čovjek posve odbija primiti oproštenje kojega je Duh Sveti nutarnji djelitelj, a pretpostavlja stvarno obraćenje koje Duh Sveti izvodi u savjesti. Kad Isus veli da se bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni u ovom ni u budućem životu, veli to stoga što je „ne-opraštanje“ povezano sa „ne-obraćenjem“ kao svojim uzrokom. Riječ je o korjenitom odbijanju obraćenja. A to znači čin kojim neki čovjk odbija da crpi iz izvora otkupljenja koji je „trajno“ otvoren u raspoređaju spasenja u kojemu se izvršuje uloga Duha Svetoga. On ima neizmjernu moć da crpi iz tog izvora: „Od mojega će uzimati“ – rekao je Isus. Na taj način on dovršuje u ljudskim dušama otkupiteljsko djelo koje je izvršio Krist dijeleći njegove plodove. Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svojem grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.

Djelo Duha Svetoga koje teži k spasonosnom „dokazivanju grijeha“ nailazi u čovjeku što se vrze u takvoj situaciji na nutarnji otpor, ne neku vrstu neprobojnog zida savjesti, na stanje duše koje se na temelju slobodna izbora okamenilo, a koje Sveto Pismo obično naziva „tvrdoćom srca“ (usp. Ps 81,13; Jr 7,24; Mk 3,5). U naše vrijeme tomu stanju duha i srca odgovara gubitak osjećaja za grijeh, čemu smo posvetili nekoliko stranica Apostolske pobudnice Pomirenje i pokora. Veće je papa Pio XII. Tvrdio da je „grijeh ovoga našega stoljeća gubitak osjećaja za grijeh“. U spomenutoj pobudnici čitamo: „Bog je izvorište i konačna svrha čovjeka, i čovjek u sebi nosi božansku klicu. Stoga upravo otajstvo Boga razotkriva i razjašnjuje otajstvo čovjeka. Uzaludno se dakle nadati da se osjećaj grijeha može održati s obzirom na čovjeka i ljudske vrednote ako je zanemaren osjećaj uvrede počinjene protiv Boga, to jest istinski osjećaj grijeha.“

Stoga Crkva ne prestaje moliti Boga za milost da čovjek ne izgubi ispravnu savjest, da se ne umanji zdrav osjećaj za dobro i zlo. To poštenje i osjećaj duboko su povezani s djelovanjem Duha Svetoga. U tom svjetlu onda dobivaju osobitu težinu opomene sv. Pavla: „Ne žalostite Duha Svetoga!“ (1 Sol 5,19; Ef 4,30). No iznad svega Crkva ne prestaje moliti s osobitim žarom da se u svjetu ne uveća onaj grijeh koji Evanđelje naziva „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“, nego da on, naprotiv, nestane u dušama ljudi – i sukladno s tim u različitim ambijentima i različitim oblicima društva – ustupajući mjesto otvaranju savjesti kako bi mogao Duh Sveti spasonosno djelovati. Crkva moli da taj opasni grijeh protiv Duha Svetoga ustupi mjesto svetoj spremnosti primiti njegovo „tješiteljsko“ djelovanje kada dolazi „dokazivati svijetu“ grijeh, pravednost i osudu.

Isus je u svomu oproštajnom govoru objedinio ta tri područja „dokazivanja“ kao sastavnice Braniteljeva poslanja: grijeh, pravednost i osudu. One ukazuju na prostor ostajstva vjere koje se u čovjekovoj povijesti suprostavlja grijehu, otajstvu bezakonja. Postoji s jedne strane nešto što je sv. Augustin nazvao „ljubav do sebe sve do prezira Boga“ a s druge strane „ljubav do Boga sve do prezira sebe“. Crkva se neprestano moli i trudi oko toga da ne bi povijest ljudskih savjesti i povijest društva u velikoj obitelji čovječnastva skrenula k polu grijeha, odbijajući Božje zapovijedi „sve do prezira Boga, nego da se naprotiv uzdigne do ljubavi u kojoj se objavljuje Duh „koji oživljuje“.

Oni koji dopuštaju da im Duh istine „dokaže grijeh“,dopuštaju također da im „dokaže pravednost i osudu“. Duh istine koji pomaže ljudima, njihovim savjestima, da upoznaju istinu o grijehu, u isto vrijeme pomaže da upoznaju i istinu o onoj pravednosti koja je ušla u čovjekovu povijest s Isusom Kristom. Na taj se način oni kojima je „dokazan grijeh“ obraćaju pod djelovanjem Duha Branitelja i tako bivaju određenom smislu izvedeni iz kruga „osude“ one „osude“ kojem je „knez ovoga svijeta već osuđen“ (Iv 16,11). Obraćenje, u dubini svoga bogočovječnog otajstva, znači kidanje svih okova kojima je grijeh okovao čovjeka u ostajstvo bezakonja. One dakle koji se obrate, Duh Sveti izvodi iz kruga osude, i uvodi u krug pravednosti“ koja je u Isusu Kristu, i to stoga što ju je on primio od Oca. (Usp. Iv 16,15), kao odraz svetosti Presvetoga Trojstva. To je pravednost evanđelja i otkupljenja, pravednost Govora na gori i križa koji čisti savjest po krvi Jaganjčevoj. To je pravednost koji Otac daje Sinu i svima onima koji su s Njim sjediljeni u istini i ljubavi.

Tom se pravednosšću Duh Sveti – kao Duh Oca i Sina – koji „dokazuje svijetu grijeh“ u isto vrijeme i objavljuje i postaje prisutan u čovjeku kao Duh vječnoga života.

Enciklika Ivana Pavla II „Dominum et vivificantem „ – O Duhu Svetom u životu Crkve i svijeta, Br 46. – 48.

Katolička Crkva je u pravu!

M.G. — Wed, 09 Nov 2016 21:07:07 +0000

Za razliku od većine Poljaka nisam bio u mogućnosti upoznati Nauk Katoličke Crkve u djetinjstvu. Moji su roditelji bili deklarirani ateisti i čak nisam bio niti kršten. Danas sam katolik po vlastitom izboru, iz uvjerenja da je Crkva u pravu i da me vodi k spasenju.

Isus uistinu „neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ (2 Pt 3, 9). Zato je i mene tražio tako dugo i strpljivo dok nisam dopustio da me pronađe kao izgubljenu ovcu. On me je pronašao i doveo do Katoličke Crkve.

Ne skrivam da su prvi ljudi koji su mi ukazali na Krista kao na Sina Božjeg i Otkupitelja svijeta bili protestanti. Ipak, kako je to Michael Coren sažeo u svojoj knjizi Zašto je Katolička Crkva u pravu, vidio sam „svojevrstan unutrašnji problem u protestantskom pristupu vjeri.

Kako je Biblija konačna Riječ Božja i jedini put do otkupljenja i vječnog života, zašto su onda nastale na desetke tisuća suprotstavljenih protestantskih denominacija, zašto se mnoge među njima toliko međusobno isključuju? Svi protestanti vjeruju u Bibliju i čitaju ju kao dobri Kristovi učenici i nasljedovatelji, pri čemu se jedni zalažu za krštenje djece, drugi krste samo odrasle; jedni zaređuju žene, drugi – ne; jedni dopuštaju konzumaciju alkohola, drugi – ne; jedni vjeruju da je Euharistija Kristovo Tijelo, drugi pak smatraju kako je ona simbol dubokog značenja, treći pak da je samo vanjski znak. Neke protestantske Crkve smatraju da je samo određeno tumačenje Biblije iz XVII. stoljeća ispravno, a drugi pak da se ti isti varaju. Jedni dopuštaju razvode, čak i sklapanje braka između homoseksualnih osoba, drugi – ne. I tako dalje, i tako dalje. Svi oni ipak ukazuju kako je Biblija njihov nepogrešiv predvodnik. “

Zar je uopće moguće da Biblija bude jedini predvodnik vjernicima? Michael Coren ispravno zaključuje kako u stvarnosti Isus nije ljudima ostavio Sveto Pismo. Rekao bih čak, da s obzirom na to, Katolička Crkva nije „narod knjige“ jer to nije samo jedna u nizu svetih knjiga koja je postala temelj za postojanje zajednice vjernika. Krist, koji je umro za naše grijehe i uskrsnuo radi našeg otkupljenja, nas je okupio oko sebe, u Crkvu, kojoj je podario Duha Svetog i Euharistiju. Upravo je takav bio redoslijed: Isus Krist je podnio savršenu žrtvu za naše grijehe i uprisutnjuje ju u Euharistiji koju slavi zajednica Crkve, potom je dao Crkvi Duha Svetog kako bi vjernike „poučavao i dozivao u pamet“ (Iv 14, 26). I tek tada je, nakon puno godina, po nadahnuću Duha Svetog, Crkva iz potrebe napisala svete knjige Novog Zavjeta. Silom prilika Novi Testament opisivao je samo neke događaje koje je živjela Crkva i nije bio dokument koji je sudjelovao u stvaranju te zajednice.

Stoga je potpuna zabluda uvjerenje da se po življenju po Bibliji može živjeti sukladno Kristovom učenju. U skladu s Kristovim učenjem moramo živjeti u jedinstvu Crkve koju je On sam ustanovio, okupljenu oko otajstva Euharistije i vođenom Duhom Svetim. Riječ Božja nije samo prisutna u tekstu svetih knjiga – ona je „živa i djelotvorna“ (Heb 4, 12) jer je Osoba (Iv 1, 1-14).

Utemeljena od Krista, zajednica vjernika se skuplja oko apostola i njihovih nasljednika, među kojima Petar zauzima osobito mjesto. Upravo na toj stijeni, Petru, Isus gradi svoju Crkvu (Mt 16, 18), koji čuva Njegov nauk i nasljeduje ga. Michael Coren vrlo točno objašnjava da „nepogrješivost pape ne znači da papa kaže: ‘padat će’ pa ono pada, ili odredi da će pobijediti neka sportska ekipa pa zaista i pobijedi. Govoreći ozbiljno, ne znači da su njegova mišljenja i izjave, njegove knjige i članci, njegovi govori i homilije nepogrešive. Naravno, vrijedne su svekolike pozornosti i poštovanja, ali ne moraju biti u potpunosti bez pogreške. Papina nepogrešivost temelji se na nečem drugom. (…) Ona se tiče učenja o Gospodinu. Gospodin Isus je Krist koji je obećao: ‘Bit ću s vama do konca svijeta’; stoga nikada neće dopustiti svojoj Crkvi da padne u potpunu temeljnu zabludu. Takvo je učenje o Duhu Svetom u Katoličkoj Crkvi. (…) Osim toga nepogrešivost se tiče i zajednice biskupa koji naučavaju istinitu doktrinu.“

Iz toga proizlazi da istinska poslušnost Kristu traži od nas priznanje istine o Njegovoj Crkvi. „Krist je dao Petru i njegovim duhovnim nasljednicima ključeve Crkve i obećao im da kada on bude naučavao i upravljao kao sluga (plenipotent) Kristov na zemlji, neće dovesti u zabludu, neće moći pogriješiti. Naš je problem odbacujemo li Krista; a ako idemo za Njim onda trebamo Njegove riječi shvaćati ozbiljno – što je zapravo i logično. Ljudi koji su živjeli u vrijeme sv. Petra činili su to isto.“ (M. Coren, Zašto je Katolička Crkva u pravu).

Otkrio sam tu istinu u svom životu i pronašao sam Krista u zajedništvu Katoličke Crkve!

Izvor: Časopis “Volite jedni druge”

Mirosław Rucki

Sakrament krizme & hrabrost za svjedočenje vjere

M.G. — Sat, 23 Apr 2016 19:52:33 +0000

Izvana krizma/potvrda izgleda kao bilo koja druga ceremonija, kao diplomiranje, kao proslava…

Ali da bi znali što se stvarno događa moramo gledati duboko u dušu. Tvoje srce je stvoreno za Boga i kao bilo koji mišić mora biti prošireno. Što više moliš – to više proširuješ svoje srce i više mjesta daješ Bogu. Bog je najprije ulio Duha Svetoga u tvoje srce na krštenju. Sada, u sakramentu krizme, dar Duha Svetoga raste. Sad dobijaš posebnu snagu da širiš i braniš svoju vjeru.

Ali – tko je Duh Sveti?

Duh Sveti je jedna od tri božanske osobe. Jedan od naziva za Duha Svetoga je Darovatelj života – životvorac. U krizmi Bog ti daje posebne milosti da možeš živjeti kao On, nesebično i za dobro drugih. Možda nećeš osjetiti promjenu u vrijeme krizme, ali Duh Sveti te opečaćuje i štiti. To izlijevanje Duha je ono što je Isus dao svojim apostolima. Nakon smrti i uskrsnuća Isus je obećao učenicima dar Duha Svetoga, a preko njega i snagu koju trebaju da prenose Njegovu riječ širom svijeta. Deset dana kasnije, Marija i apostoli su bili zatvoreni u gornjoj sobi, dok su bili preplašeni i nisu znali što činiti. Jak vjetar je puhnuo i iznad njihovih glava su se pojavili plameni jezici. Njihove duše bile su ispunjene Duhom Svetim. Dobili su nadahnuće i snagu da se suoče sa bilo kojom vrstom progonstva i neprijateljstva. Malo ranije Petar je bio tako prestrašen da Ga je tri put zatajio. Sada hrabro svjedoči svoju vjeru i tog dana 3000 ljudi je postalo sljedbenicima Isusa Krista.

(krizmanicima) Zašto Isus poziva i tebe da primiš to isto izlijevanje Duha Svetoga? Zato jer kao što je slao apostole – On šalje i tebe!

Isus zna da ono što mi trebamo ponekad nije jednostavno – više vjere, nego HRABROST DA ŽIVIMO TU VJERU I DA JE DIJELIMO S DRUGIMA. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli su putovali širom ondašnjeg svijeta i utemeljili kršćanske zajednice koje poznajemo danas. To nije bilo jednostavno. Bili su obilježeni, pljuvani, pa čak i ubijeni. U tvom vlastitom životu, tvojoj školi, tvojoj zajednici, doći ćeš u susret s ljudima koji su u potrebi pokajanja i obraćenja, baš kao što su dolazili i apostoli. To je TVOJ ZADATAK DA SVJEDOČIŠ EVANĐELJE. Ne samo riječima, nego i načinom života, djelovanja u svakodnevnici.

KAKO SE KRIZMA ODRAŽAVA NA NAŠ KRŠĆANSKI ŽIVOT? Postajemo Djeca Božja i primamo izlijevanje Duha Svetoga u krštenju, a to se sada jača i potvrđuje u skaramentu krizme.

Apostoli su polagali ruke na krštenike i krizmali ih prije dvije tisuće godina, a tako to isto čini biskup polažući ruke na tebe. Biskup tada govori: „Primi pečat dara Duha Svetoga“ – i pomazuje tvoju glavu uljem. Kao što vojnici primaju pečat na štit ili oklop tako ti sada imaš pečat – Isusov. (Biraš i svoje krizmano ime – sveca koji će biti tvoj nebeski zaštitnik, molitvena potpora u tvom nastojanju da ispuniš poslanje koje ti je Bog namjenio). Biraš kuma koji će ti biti posebna pomoć ovdje na zemlji. Njegova je zadaća da ti pruži primjer svetosti i da hoda s tobom na tvom putu. Tako, vidiš, krizma nije tek potvrda tvog rasta ili postignuća u vjeri niti prihvaćanje vjere svojom.

Zapravo, to nije tvoje postignuće. Imaš samo primiti dar od Boga i snagu od Duha Svetoga. Bog čini sav posao. On ti daje milost da ideš u svijet kao SVJEDOK ISUSA KRISTA. Zato, kad se krizmaš – primaš sedam darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjest, znanje, jakost, pobožnost, strah Božji. Svaki od ovih darova čini da primaš Božja nadahnuća učinkovitije; možeš prihvatiti te darove i razvijati ih tako da provodiš vrijeme u molitvi s Bogom i trudeći se živjeti dobar, krepostan život. S vremenom možeš vidjeti da sve više odgovaraš na nadahnuća Duha Svetoga i da postaješ sve više kao Krist.

Ali – ako prezreš njegove darove, ako ne provodiš vrijeme s Bogom onda izabireš grijeh.

Sotona je Otac laži koji te zbunjuje u vezi toga što ćete usrećiti i ispuniti. Kao i apostoli, i mi živimo u svijetu borbe između dobra i zla. Sotona je spreman da ti ponudi krivi put. Zbog sakramenta potvrde ti sada nosiš biljeg Isusov i imaš njegovu duhovnu zaštitu, možeš čuti njegov poziv i možeš ga slijediti, s nebrojenim svecima prije tebe, hrabro propovijedajući Evanđelje Kristovo, odbijajući napasti, rastući u krepostima

i postajući ono što Bog želi da budeš – svet/a.

Molitve Duhu Svetomu

M.G. — Mon, 05 Oct 2015 18:40:06 +0000

Himan Duhu Svetomu

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslome Sinu mu,
sa Tješiteljem presvetim
nek bude sada i uvijeke. Amen.

Pošalji Duha svojega i postat će. (Aleluja)

I obnovit ćeš lice zemlje. (Aleluja)

***

Duše Sveti,

dušo moje duše, klanjam Ti se i molim Te, prosvijetli me, vodi me, jačaj me, tješi me! Kaži mi što moram činiti: daj mi svoje naloge! Obećajem Ti da ću se podložiti svemu što Ti želiš od mene i prihvatiti sve što Ti budeš pripustio da me snađe. Daj mi samo milost da spoznam i vršim Tvoju volju!

(molitva kardinala Merciera Duhu Svetom)

…