Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Temeljni izvori Ignacijeve duhovnosti:

1. Postoji 40 svezaka napisanih što od strane samog sv. Ignacija što od njegovih suvremenika

2. Konstitucija Družbe Isusove tj. Isusovaca, koja se nije mijenjala kroz 400 godina iako je bilo pokušaja. Jednom je sam papa (Pavao VI) spasio Družbu od promjena Konstitucije, spasio ih je “od njihove vlastite gluposti”, jer je pozvao isusovce sa Generalnog kapitula (G.k. – sastanak redovničkih poglavara cijeloga reda) da se vrate kućama. Ako je nešto dobro onda ne treba mijenjati. Ovdje nije govor o duhovnosti isusovaca nego o Ignacijevoj duhovnosti. Kod benediktinaca, franjevaca I dominikanaca identificirmo duhovnost s njihovim utemeljiteljem. Ovdje to nije slučaj jer je Ignacije strogo zabranio da se Družba zove po njemu. Zabranio je bilo kojem isusovcu da se naziva po Ignaciju (Ignacijevac). Dakle, želio je Družbu Isusova. Ono što mi nazivamo duhovnost Družbe Isusove je nešto što je već drugčije, jer Ignacije je umro prije četiri stoljeća i od tada se puno toga promijenilo. Isusovci su razvili razne ideje i tradicije. Ovdje nije riječ o isusovačkoj duhovnosti nego Ignacijevoj. Ako je isusovačka duhovnost autentična onda mora biti – Ignacijeva. Isusovačka duhovnost je nešto za isusovce, a Ignacijeva, kao i benediktinska, franjevačka ili dominikanska je za sav narod Božji.

Konstituciju je Ignacije započeo pisati u Manressi, gdje je u špilji provodio vrijeme molitve i pokore, planirajući svoju budućnost. Tijekom ovog vremena osobito ga pohodi Blažena Djevica Marija zbog čega je razmišljao da družbu nazove po njoj (Družba Marijina). No, ona je bila ta koja mu je rekla: “Ne, nazovi je Družba Isusova!”

“Aktivni” – u odnosu na dosadašnje kontemplativne redovnike

Ignacije je obilježio ono što mi danas nazivamo apostolski (aktivni) život redovnika u modernom svijetu. Mi smo nekad žrtve vlastitog riječnika. Mi ne mislimo da zajednice prije Ignacija nisu bile apostolske, nego se misli na to kako su zajednice prije Ignacija bile u svojim temeljima konteplativne. Kontemplacija je srž. A onda iz te kontemplacije nosiš svoje zajedništvo s Bogom drugima. Ignacije je bio taj koji je primjetio da nešto treba biti učinjeno kako bi redovnici bili dostupniji, mobilniji nego do sada. Dakle, kad kažemo “apostolski” mislimo na one čija nije prvenstvena svrha samostanska kontemplacija.

Ne postoji ženski red Družbe Isusove

Ignacije nije želio žene u Družbi Isusovoj. Tako je to ostalo kroz četiri stoljeća. Mnoge su žene započinjale žensku granu Družbe Isusove, ali u to vrijeme isusovci su prikazivali mise i sve drugo kako bi zaštitili Družbu od onog što su vidjeli kao nevolju za Družbu. To je jedini red u Crkvi koji je i uspio u tomu da se odupre takvim nastojanjima, makar i od onih koji su imali dobre nakane. Najbliže ostvarenju takvog nečeg bila je Mary Ward, čiji život je fascinantna priča. Moglo bi se upitati – “Zašto ne žene u isusovačkom redu?” Pa, mi (Isusovci) volimo na to gledati kao na nešto što je od Boga nadahnuto!” – govori o. Hardon S.J. Nadalje, kaže on, Ignacije je imao neka loša iskustva sa ženama, neka prije svog obraćenja a neka i poslije. Nakon njegova obraćenja žene su mu pomagale i on ih je savjetovao, ali one su mu prouzrokovale daljnje nevolje. Jednoj od njegovih dobročiniteljica koja se potpisivala kao “duhovna kći”, rekao je kako joj ne može posvetiti vremena koliko ona želi. Isprva nije mogla vjerovati, a onda ga je podsjetila: “Znaš li ti koliko sam ti novca dala?” “Da” odgovorio je. “Onda, ili ćeš mi davati duhovne savjete ili želim svoj novac natrag.” Nedavno je u tisak izišao fascinanatan životopis sv. Ignacija od oko 500 stranica, naslovljen “Sveti Ignacije i žene” (o. Hardon S.J. preporuča)

Moglo bi se reći da je sv. Ignacije taj koji je, na neki način, doveo u postojanje sve redovničke ženske redove koje danas imamo. Ti redovi su dobili od Svete Stolice dobili dopuštenje da posude njegovo pisanje i onda im je odobreno osnivanje. Kad čitam neke konstitucije ženskih zajedica pomislim: “Pa to je moje pravilo!” – govori o: Hardon S.J.

Kad je uveo jednostavne zavjete otvorio je vrata za druge zajednice. Danas je preko million ženskih zajednica koje polažu jednostavne zavjete u katoličkoj Crkvi. Prije Ignacija nije bila niti jedna.

Misionarsko djelovanje Isusovaca

Nadalje, želio je biti siguran da će Tridentinski koncil odobriti Družbu Isusovu. (Tridentinski koncil, u današnjem gradu Trentu u Italiji, sazvan je u vrijeme širenja protestanskih hereza kako bi odgovorio na nastale probleme i pokrenuo obnovu u Crkvi. Trajao je 18 godina.)

Ignacijev duhovni sin, Franjo Ksaverski započeo je moderni misijski pokret. Franjo Ksaverski se uputio u Indiju gdje je krstio oko stotinu ljudi i otvorio put misionarskom djelovanju šireom svijeta. Nikad se nije vratio natrag. Do dana današnjeg Družba Isusova je najveći misijski red u cijeloj Crkvi.

Osnivanje škola u kojima su poučavali redovnici. Sv. Dominik je započeo ovu tradiciju. No, dok je Dominik bio više usmjeren na one koji su bili vođe u društvu, dakle na viši stupanj obrazovanja dotle je Ignacije bio usmjeren na one niže stupnjeve. U svakom slučaju Igancije je smatrao kako redovnici trebaju obrazovati i odgajati cjelokupnu osobu, ne samo razum.

Ignacije je također postavio temelje za apostolske (aktivne) ženske zajednice. Ponovimo, riječ “apostolske” (aktivne) nije najbolji izraz, ali nam objašnjava razliku između onih “kontemplativnih” zajednica. Riječ “apostolske” (aktivne) upotrijebljavam da označimo one koje nisu kontemplativne.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)