U ovom razmatranju don Josip je podsjetio na to kako je našem narodu Bog preko Gospe dao mnoge milosti na koje smo zaboravili, čineći tako grijeh propusta. Tako smo zaboravili na Ilaču, (koja nosi i naziv Hrvatski Lurd), tj. na ukazanja koja su od Crkve priznata za manje od godinu dana, (što npr. za Međugorje nije slučaj do sada), a ova su popraćena i čudesnim ozdravljenjima. Čini se da što netko više škole završi to je manje spreman vjerovati u čuda, u nadnaravno, a upravo to nadnaravno je središnji dio naše vjere. I sam Novi zavjet počinje sa ukazanjem (anđela Gospi). Podsjetio je i na druga mjesta (Bošnjaci – Hrvatska Fatima), gdje su ljudi puno pretrpjeli radi Gospina ukazanja u vrijeme komunizma, riskirajući živote radi vjere, na svece i mučenike koji se zaboravljaju, jer kao da imamo osjećaj manje vrijednosti i mislimo da je vrijednije ono što se događa u drugim narodima. Don Josip nas potiče da ne dopustimo da nas obuzima medijsko crnilo i uvjerenje da nama vladaju svjetski moćnici, jer Bog je svemoguć i na Njemu trebamo držati svoj pogled, moleći Gospu za njen moćni zagovor. Ne slušajmo one „učene“ koji umanjuju vrijednost čudesa. Među brojnim zanimljivim činjenicama iznio je i onu da je iza Gospe u jednom ukazanju bila i Hrvatska trobojnica (!) što je narodu (u ono vrijeme Bleiburga) davalo snagu.

***

Sve vas od srca pozdravljam. Evo na početku, pomolit ćemo se kratko Gospi. (Zdravo Marijo… Uzroče naše radosti… Gospe Ilačka…Kraljice Hrvata… moli za nas )

O Gospi se može govoriti puno na razne načine. Večeras sam izabrao temu koja je vezana za ovo svetište, a to je: ukazanja. Kako vidimo, mnogi su već unaprijed rezervirani prema tom pojmu, kad se spomene mnogima proradi znatiželja, a malo je onih koji se zaustave na tim, nad onim što istinska ukazanja donose.

U vjerovanju prođe nam nezapaženo da vjerujemo u stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Mi kažemo da je Bog stvorio sve nevidljivo, a to znači puno toga. Prije svega znamo da to nevidljivo dolazi prije vidljivoga. Bog je bio nevidljiv, Bog je duhovno biće, sve do utjelovljenja, kad je uzeo ljudsko tijelo i nama postao dostupan tijelom. Bog je prvi koji nama označava nama nevidljivu stvarnost. Bog je stvorio i nevidljiva duhovna bića, a to su anđeli. U početku su to bili samo dobri anđeli, a kasnije smo dobili i one pale, zle anđele. Znači mi ispovijedamo postojanje tog nevidljivoga svijeta je i od kojega ustvari počinje sve.

Kad gledamo samoga čovjeka. Kažemo da čovjek ima dušu i tijelo. Dušu ne možemo opipati, izmjeriti, izvagati. Duša je onaj dio tog nevidljivog svijeta. I da čovjek umre, onda se odvaja duša od tijela. I događa se da se tijelo raspada, a duša nastavlja živjeti. Duša je taj duhovni, besmrtni princip koji nam je dao Bog preko naših roditelja i koja onda traje u vječnost. Imamo i dokaze za postojanje duše. Postoje iskustva kliničke smrti. Ima dokumentirano preko 10 000 slučajeva širom svijeta. U Hrvatskoj imamo 4 knjige na tu temu gdje ljudi opisuju što se dogodilo onda kad su proglašeni mrtvima.  Oni su vidjeli svoje tijelo kao da se nalazi iznad njih, vidjeli su što se događa u toj prostoriji, čuli su što ti ljudi pričaju, da su se mogli bez ikakvih zapreka premjestiti sa jednog mjesta na drugo, otići, na primjer, iz te bolničke sobe gdje je bilo njihovo mrtvo tijelo, otići u svoju kuću. Mogli su točno registrirati što ljudi govore, što ljudi rade, opisati kako ti ljudi izgledaju, bez da su ih ti ljudi mogli vidjeti. Kako to onda znanost može objasniti?

Znanost konstatira da se to dogodilo, da su se nakon 10 minuta ili malo kraće, vratili u život i nastavili živjeti tamo gdje su stali, a to  znači da se onaj pravi život, istinski život nalazi u našoj duši i da duša može živjeti bez tijela. U konačnici, kad mi gledamo svoje tijelo, znanost kaže da mi svako 7 godina promijenimo sve svoje stanice tijela, ne samo kosti koje vidimo da rastu, nego svaku stanicu svoga tijela. Čovjek od 70 godina je 10 puta promijenio stanice tijela, to je 10 različitih tijela kroz život istoga čovjeka.  Bit je čovjeka nešto drugo, odakle sve počinje, od čega zavisi materija. …

Zato je važno da onu vjeru u nevidljivu stvarnost zadržimo netaknutu. To je ono što teologija zove nadnaravni svijet ili nadnaravni život.

S druge strane imamo materijalizam koji ispovijeda vjeru, samo ono što je vidljivo, što je dohvatljivo našim osjetilima.  Prema tome materijalisti će unaprijed reć da ne postoje nikakva čuda, ni duhovna bića. Sve su to bajke i izmišljotine Crkve. I one to a priori, niječu. Kad se susreću sa opsjednutim. Ili s nekom pojavom koju ne mogu objasnit. Ne žele to nazvati čudom. Onda oni kažu: „Znanost još nije dovoljno napredovala, a kad znanost bude napredovala, ona će pokazati da to nije bilo čudo.“ Materijalisti unaprijed odbijaju postojanje duhovne nadnaravne stvarnosti, odbijaju sve ono što ih može privesti Bogu i pravoj vjeri. I to je ono što zovemo tvrdokornost, ponos srca koja je danas prisutna, jer su srca jednostavno otežala od navezanosti na ovaj svijet, na materijalne užitke i onda se čovjek naučio zanemarivati duhovno. Niječe da postoji duhovno.

U tu duhovnu stvarnost se smještaju ukazanja. Što se tu događa? Najkraće rečeno, možemo reći, u ukazanju u istinskom ukazanju koje nije prevara da nije manipulacija ni nešto što se može na prirodan način objasnit. Kod pravog ukazanja se događa da duhovno biće uzme vidljivi oblik. Kroz cijelu Povijest spasenja ih susrećemo. U Starom zavjetu Bog govori Mojsiju kroz gorući grm. I drugim velikim osobama starog zavjeta, u povijesti spasenja. Na način da uzima neko obličje, u pravilu ljudsko, Koje je dostupno njihovim osjetilima i … onda one shvate da im se tu objavio Bog. Pitali su hoće li umrijeti ako su vidjeli Boga. Zašto se to događa? Događa se jer mi svojim osjetilima ne možemo vidjeti tu duhovnu stvarnost. Mi možemo u nju vjerovati. Ali ako je vidimo, ako postane dostupna našim osjetilima. onda to nama puno više znači, puno više se usječe u naše srce i osjećaje. I zato Bog u biti to čini da bi se nama približio. Posebno kad želi dati neku objavu.

Kad gledamo početak Novog zavjeta. On u biti počinje sa ukazanjem. Zahariji se ukazao anđeo. Bog mu je progovorio preko anđela. Nakon toga anđeo se ukazuje Gospi. I Gospa je prva žena u Novom zavjetu koja je imala ukazanje. Ona je vidjela anđela. I taj anđeo je bio glasnogovornik Božji. On je objavio što Bog želi od nje. To je ono čega se mi sjećamo. Svaki put kad molimo vjerovanje. Kad molimo Zdravo Marijo, Sveta Marijo. Tu je centralni događaj navještenja: da se anđeo ukazao Gospi i da joj je rekao što Bog od nje želi. Zato možemo reći da je gospa vidjelica u novom zavjetu. Nekako smo se navikli da to vezujemo uz druge ljude, ali ne uz Gospu. Kao da to gospa nije doživjela, a ipak je ona u novom zavjetu prva to iskusila. Možemo reći da nije čudno što ona na poseban način drži do toga oblika objave i što se kroz povijest stalno objavljuje na raznim mjestima u raznim vremenima, u ljudskom obličju, da prepoznaju i znaju da je to Ona. I da im onda postaje Božji glasnogovornik, da im govori što Bog od njih želi… bilo riječima bilo samom svojom pojavom, u jednom ključnom trenutku, bilo na neki drugi način.  I što idemo dalje u noviju povijest to više imamo ukazanja.

Ako je dvadeseto stoljeće označeno ogromnim porastom bezboštva, stradanjima kroz ratove, pobačajima i raznim drugim zločinima označeno je također i posebnim zahvatima Božjim i posebno Njegove Majke. Bog zahvaća u ljudsku povijest tako da šalje svoju majku.

Evo, mi se nalazimo na mjestu (ILAČA) koje je nastalo na temelju Gospina ukazanja. Prije svega, tu smo imali da je provrla voda na putu na neobjašnjiv način. Ljudi su se čudili i nisu znali to objasniti. Bili su sklone dati tome prirodno objašnjenje, da bi onda tu istu noć kad se pojavio izvor vode jedan od mještana imao viđenje u snu. To je ono što zovemo snoviđenje. To je ono što su imali sveci kao što je sveti Ivan Bosco koji je imao objave u snu, ali u Novom zavjetu to je prije svega imao sveti Josip. Njemu se Bog nije objavio kao Gospi, preko anđela izravno nego mu je slao anđela u snu. I onda objavljivao što želi od njega. „Ne boj se,…  to je Dijete Božje, … kreni u Egipat, … vrati se iz Egipta…“ Tu su proročki, objaviteljski snovi gdje se događa ukazanje u snu. Zato je nakon što se pojavio izvor vode objava u snu je bila objašnjenje zašto se izvor pojavio, koje je njegovo porijeklo i da je to Božji dar. Nakon toga tome istome koji je imao snoviđenje događa se da se on budi i da ima viđenje u javi, vidi Gospu. I onda se čak prepao pa se pokrio plahtom, kao malo dijete kad je u strahu, da to na neki način otjera od sebe. I kad je nakon toga maknuo plahtu, opet je vidio Gospu. Tu je bilo ukazanje Gospe na dva načina jednoj osobi. Nakon toga imamo i dodatnu potvrdu, a to su ozdravljenja. Neposredno nakon viđenja događaju se ozdravljenja raznih bolesnika. I to je također Božji znak koji pokazuje da je ovo od Boga izabrano mjesto gdje njen Sin preko nje i njezinog majčinskog zagovora izlijeva milosti na sve one koji ovdje dolaze moliti se pobožno i s vjerom. I na koncu, nakon ozdravljenja, događaju se i skupna viđenja, da mnoštvo koje se ovdje okuplja u više navrata ima priliku vidjeti Gospu. Možemo reći da je to jedinstveno u svijetu. Nije slučajno da mi Ilaču zovemo da je tu HRVATSKI LURD, jer je ILAČA nastala 7 godina nakon Lurda i jer je jedino mjesto Gospinih ukazanja gdje se pojavljuje izvor, gdje izvire voda vezano sa ukazanjima. Kako vidimo tu se događaju ozdravljenja preko vode, preko molitve i preko vjere – kao i u Lurdu. Zato ona s pravom nosi taj naziv.

Imamo također i crkveno odobrenje. Tada je crkva spremno reagirala i u roku od nekoliko mjeseci, manje od godinu dana. Crkva je ispitivala je te stvari i zaključila da može odobriti pobožnost na ovom mjestu te da nema zapreke da ljudi dolaze hodočaste i traže Gospin zagovor za razne svoje potrebe. S te strane to je i priznato ukazanje, a kako vidimo ni nakon 40 godina u Međugorju to nismo dobili, a u Ilači smo to dobili praktički nakon godinu dana.

U Lurdu je samo Bernardica imala ukazanje. Ovdje imamo čovjeka koji je prvi imao ukazanje, a osim njega imamo i puno drugih koji su ovdje imali ukazanje. To je nešto što je možemo reći jedinstveno, koliko ja znam uopće u ukazanjima kao takvima. U pravilu se događa da bude jedan vidioc ili da ima više djece vidioca, ili netko pojedinačno kasnije posvjedoči da je vidio – ali da cijela jedna skupina ljudi u isto vrijeme posvjedoči da su vidjeli Gospu – to je stvarno rijetkost.

To je nešto što možemo usporediti sa čudom koji se dogodilo u Fatimi kad je sunce na nebu zaigralo i na taj način je Bog dao do znanja svim prisutnima kojih je bilo oko 20,000, ako ne i više. (70 000)

Dakle, imamo sve uvjete i sve argumente da Ilača bude jedno svjetsko svetište. Mi gledamo kako je nastao Lurd. Koliko hodočasnika prođe kroz Lurd svake godine? Čini mi se nekih 7 ili 8 milijuna. Kad gledamo što je postalo Međugorje…Onda se pitamo: Zašto je ILača nepoznata čak i u našem samom hrvatskom narodu. Zašto su toliki naši bili u Lurdu i Fatimi, a nikad nisu bili u ILači? Ja sam iz Splita, a u ILaču sam došao tek prije 10 godina. Ali prije toga nisam uopće znao. I većina mojih kolega svećenika ne znaju za postojanja ILače. I tako je, nažalost i u drugim biskupijama. To je inače prisutno kod nas – da ne znamo cijeniti ono što nam je Bog dao. Tko od nas primjerice zna da u Zadru imamo tijelo starca Šimuna bogonosaca, neraspadnuto tijelo toga sveca koji je u rukama držao maloga Isusa u hramu kada su ga Marija i Josip došli prikazati. Tamo ga je STARAC ŠIMUN primio na svoje ruke i rekao: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru…“ Sad sam spreman umrijeti. Ispunilo se proročanstvo koje mi je bilo dano. Da je to u nekom drugom narodu, to bi bilo svetište puno veće od svetog Jakova (S. di Compostela) u Španjolskoj. Evo, ni sami Zadrani nisu svjesni kojeg sveca zaštitnika imaju u svome gradu. Koliko nas primjerice zna da VODNJAN u Istri ima preko 200 relikvija svetaca od kojih je 5-6 neraspadnutih tijela svetaca, mučenika iz prvih stoljeća. To se dogodilo spletom okolnosti kad je Dioklecijan osvojio Veneciju pa su se onda trebale skloniti relikvije mučenika jer bi ih osvajač uništio kao neke izdanke praznovjerja. I onda su oni sklonjeni na sigurno u Istru, u crkvu, u Vodnjanu. I oni su tu i danas. Možemo reći da nitko na svijetu nema toliko relikvija na jednom mjestu. Relikvija tolike vrijednosti i važnosti. To su relikvije prvog stupnja. Jedan od razloga zašto je to tako – zašto mi ne znamo cijeniti Ilaču i zašto ne znamo cijeniti neke druge milosne darove koje nam je Bog dao jest i to kad smo bili pod tuđinom i nesvjesno smo razvili osjećaj manje vrijednosti – da je ono što je Bog u našem narodu dao da je to manje vrijedno nego ono što je Bog dao u drugim narodima. I zato idemo u druga svetišta, u druge zemlje, a svoje ne poznamo i zanemarimo.

Možemo reći da u vezi ukazanja postoji jedno zaziranje, kako sam na početku spomenuo, jedna neugoda i kod samih vjernika da možeš reći da vjeruješ u to, da vjeruješ u ukazanja, da vjeruješ u nadnaravno. U današnjem svijetu koji je izgubio vjeru, koji odbacuje vjeru to zvuči provokativno. Često puta nekima zvuči i sablažnjivo. I onda se mi pokušavamo prilagoditi svijetu. A to je krivi način jer mi tako zatajujemo Krista i njegova dobročinstva, zatajujemo dokaze za vjeru. I onda ćemo naravno odgovarati za grijeh propusta.

Imamo čak i među teolozima svećenicima, katehetama i drugim licima – imamo jednu krivu učenost. Što su više studirali teologiju, to manje vjeruje u čuda, toliko su skloni prešućivati čuda. Nadnaravne događaje u Svetom pismu. Ima i onih koji pod utjecajem protestantizma idu dotle da niječu da je Isus činio čuda, da je Isus ozdravljao bolesne, da je Mojsije proveo narod preko Crvenog mora, da je otvorio prolaz preko mora. Oni kažu, dogodila se oseka. Za one opsjednute kažu da to nisu bili opsjednuti nego psihički labilne osobe. Isus je na njih djelovao umirujuće kao neki dobar psiholog. I to je to. A kod onih drugih ozdravljenja kažu da je to sve na psihosomatskoj bazi, da je On na taj način djelovao na njih. Čak ima onih koji su spremni ići tako daleko da dovode u pitanje Isusovo uskrsnuće. Kažu da to nije stvarni događaj, to se nije nikada stvarno dogodilo, nego kažu da je to samo jedna vrijedna poruka, vrijedna za prihvatiti, koja nas potiče da imamo nadu, da se borimo u ovom životu, da se trudimo, da budemo dobri ljudi, čestiti. To je u biti krivotvorenje vjere. U biti to je sakaćenje vjere. Ako mi vjeri oduzmemo ono nadnaravno onda vjera ostane sakata. Kad sam proučavao Gospina svetišta kod nas i vani onda vidim da je moderni pristup sasvim drugačiji od onog starog pristupa svetištima… Mi smo prije imali u Mariji Bistrici i u Sinju, imali smo knjige gdje su se zapisivala čuda koja su se događala u tom svetištu. Čudesna ozdravljenja razne vrste, sa imenom i prezimenom, datumom i koje su vrste čuda. Toga mi danas više nemamo. Imamo samo, koliko ja znam, u Međugorju i u Lurdu, a u drugim svetištima kao da se to ne događa. Ljudi, ako i dožive čudo, oni nemaju kome to priznat. Jednostavno to zadrže je za sebe.

Jedan fratar koji je pisao o Olovu, nekad najvećem Gospinu svetištu na Balkanu, raspitivao se među vjernicima o tome što njima svetište znači i slično. Došao je do toga da je jedna žena rekla tom fratru kako je trebala izgubiti bebu i da se zavjetovala Gospi u Olovu i kako se beba rodila, živa i zdrava. I kaže ona: Ta beba je danas moj sin koji je fratar. Taj sin nikada nije ni čuo da je njegova majka molila za njega, da je pred Gospom Olovskom izmolila njegov život. Postoji jedna suzdržanost i nelagoda da se govori o čudesima, a potječe od utjecaja protestantizma koji se dogodio preko naših učenih ljudi koji potiskuju to nadnaravno. A jednom kad vjera ostane bez nadnaravnoga, na čemu će se ona temeljiti? Na ljudskoj domišljatosti, inteligenciji, trikovima i tako dalje. Ali to je kratkog daha. Osnovni i sastavni dio naše vjere je nadnaravno. Ako to oduzmemo, to je kao da tijelu oduzmemo dušu. A tijelo bez duše ne može. Ne može funkcionirati, ne može živjeti, raspada se. Počinje truliti i pretvori se u prašinu. Zato je važno da mi obnovimo onu samosvijest, da se ne prilagođavamo svijetu, nego da svjedočimo za ona velika djela koja nam je Bog učinio, u našoj narodnoj povijesti i u našoj osobnoj povijesti. „To je ono što sam se osvjedočio“… da je Božje čudo ono što se dogodilo meni… da se ne povlačim, da zahvaljujem Bogu što mi je to dao, da to može podržati, hraniti moju vjeru.

Za Gospu se kaže da je pohranjivala i prebirala te stvari u svom srcu. To znači da ih je duboko usjekla u svoju memoriju. Znati da se svaki dan vraćala na to. Onda sve više osvaja, naša je srce, pušta korijenje i razvija se i mijenja naš život. Kad bi u braku tako supružnici imali na umu onu prvu ljubav koja ih je povezala i dovela na oltar gdje su tražili da Bog bude jamac njihove ljubavi. Kad bi to urezali u sjećanje i kad bi se na to navraćali – to je ono što drži živu njihovu supružničku ljubav, pomaže im da se razvija. Kad te to zaboravi kad se stavi sa strane, kad se dopusti da brige svjetovne odnesu prevagu i da se o tome više ne misli, onda mislim o glupostima: kako ćemo kupiti novo auto, kako ćemo kupiti novi frižider, novu kuhinju… a ono što je Bog učinio u našem životu, to se potpuno smetne i zaboravi.

Dakle, koliko god nije dobro nepoznavanje vjere nije dobra, ni ta kriva učenost koja jednostavno odbacuje ono što je nadnaravno. Zato, čuvajmo se takvih vjernika bez obzira kakve sve titule imali.

Osim što je Ilača HRVATSKI LURD mi ovdje imamo i jedan drugi znamen Božji koji se dogodio  oko stoljeća  nakon Ilače. Bošnjaci su se dogodili odmah 45-e, nakon pada Nezavisne države Hrvatske. Svega desetak dana nakon toga. Bošnjaci su ovdje vrlo blizu. Hrvatski BOŠNJACI su dobili ime HRVATSKA FATIMA, zato jer je bilo više vidioca, bilo ih je 5-6. Oni su vidjeli Gospu i razne svece i to je trajalo više godina. Ono što je tu posebno, između ostalih stvari jest da su se tu događala čuda, da su ljudi dobivali znakove ozdravljenja i sl. no osim toga vidimo da tu ima onih i koji su stradali zbog toga. Na tom mjestu policija je silom išla potisnuti hodočasnike, tako da su ostavljali bombe, tukli su narod.

Jedan svećenik iz Kaštela, dominikanac, kad je išao u Bošnjake da se osvjedoči – je li to istinito ili nije – proboravio je tu dan dva, prespavao u župnom uredu i došao do zaključka da je to autentično ukazanje. Nakon toga on se uputio da se vrati u svoj samostan, tada nije bilo prijevoznih sredstava uputio se pješke, nikad nije došao u svoj samostan. On je nestao putem. S pravom možemo pretpostaviti da je završio kao mučenik, da su ga komunisti putem likvidirali.  

To vrijeme nakon rata, pa čak i godina nakon rata svatko od njih je mogao raspolagati sa bilo čijim životom. Mogao je ubiti svećenika, mogao je ubiti nekog svog suseljanima, proglasiti ga da je kapitalist, kulak ili štajaznam, da je neprijatelj i gotovo, otišla bi glava.

Jedna od stvari koja se mene posebno dojmila u Bošnjacima jest da se Gospa u jednom ukazanju ukazala sa velikom hrvatskom trobojnicom u pozadini (!). Dakle, sa hrvatskom zastavom bez zvijezde, sa zastavom: crven-bijel-plav. U to vrijeme kad se događao Bleiburg, kad se ubijalo ljude na pravdi boga. To je bilo jedno ogromno ohrabrenje za ovaj narod koji je dolazio iz raznih krajeva, iz Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, iz Slavonije i Posavine. Dolazili su čak iz obližnjih zemalja. Tako da se i u Slovačkoj pisalo od o tome. Vijest je bila prodrla i van.

Možemo reći da je to bio početak cijele jedne serije ukazanja koja su se događala nakon Drugog svjetskog rata u raznim našim mjestima, obično u malim mjestima. To se nije moglo istraživati. Komunisti su to silom suzbili. I mi sad, nakon što imamo Hrvatsku državu 30 godina, tek sad se počinje o tome govorit. Ali još i danas se ljudi boje i ne žele o tome pričat.

No, osim šutnje zbog straha imamo i kriva razmišljanja. A to je da jedan proučavatelj Bošnjaka koji je nedavno preminuo, pokojni Uzbašić, kaže kad je pisao, a napisao je 3-4 knjige o Bošnjacima. Jedna od vidjelica je umrla nedavno ovdje u Đakovu. On kaže da se susreo s tim da su mu svećenici, mjesni, iz biskupije rekli: Pa šta će nama Bošnjaci? Imamo već dovoljno svetišta. Tko će voditi brigu o još jednom svetištu? To je  jedno uskogrudno razmišljanje. Ako je Bog poslao svoju majku tu, ako postoji o tom i samo sumnja… i da se to dogodilo u najtežim vremenima, a oni koji su svjedočili zato riskirali su puno. Riskirali su i svoj život. To zavređuje da se ispita. Ako je autentično, onda to zavređuje da mu damo prostor, vrednovanje koje zaslužuje. Tu vidimo kako griješimo i propustom. I u tome nas drugi narodi često pretječu.

Leopold Mandić, da je umro i živio u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bi bio proglašen svecem. Jer mi takve stvari zanemarimo. „Nije to ništa posebno“ i slično. Ne vidimo koliko smo imali mučenika i nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je ljudi izgubilo život u Domovinskom ratu iz mržnje na vjeru… Ljudi koji su umrli iz mržnje na vjeru, oni su automatski mučenici. Treba se netko potruditi prikupiti te podatke i pokrenuti postupak u Rimu da službeno budu proglašeni mučenicima. To su recimo učinili Španjolci za svoje mučenike poginule u građanskom ratu koji se događao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Mi to za svoje mučenike nismo učinili. Ni za one iza Drugog svjetskog rata, ni za one u Domovinskom ratu, a kamoli za one prije koje smo imali u svojoj povijesti. To je nešto što nije pitanje samo kulture i povijesti nego je pitanje sadašnjosti i budućnosti. Ako mi ne cijenimo one milosti koje smo primili od Boga, one zagovornike koji je imamo u Boga, ako ne znamo prepoznati Božje darove koje smo primili – onda mi u duhovnu borbu ulazimo razoružani, nemamo se na što osloniti, nemamo se s čime boriti. Nemamo što braniti. Mi smo jednostavno ‘tabula rasa’, izbrisana ploča, bez ičega. I to je ono što važno, da osvojimo svoju vjersku pomoć, da usvojimo to da nam je Gospa kroz cijelu povijest bila blizu, posebno onda kad nam je bilo najteže. Vidimo da se i u Domovinskom ratu da se ‘Oluja’ dogodila ne slučajno nego baš na blagdan Gospe snježne. To su stvari koje nam moraju davati snagu, koje nam moraju držati jaku nadu. Onda jasno iz toga ćemo se mi moći drugačije postaviti prema životu. Bit ćemo Božji borci.

Ako mi to zaboravimo, onda će nas potopiti ono crnilo koje dobivamo preko tiskovina, preko medija, preko televizije i slično, onda ćemo misliti da naš život ovisi od tih lokalnih državnih i globalnih moćnika, da smo mi u svemu tome nemoćni i da ne možemo ništa.

Bog je jedini koji je svemoguć. Ako mi držimo oči, uprte u Njega. Onda s njime i mi možemo biti dionici tih Božjih čuda i ta čuda Božja će se nastavljati mijenjat ovaj svijet oko nas.

Slava Ocu… Gospe Ilačka … moli za nas…

Ovo je samo još jedna od stotina jama koje su partizani napravili velikim masovnim grobištima, sprovodeći svoju ideologiju smrti – komunizam.

Prema dosadašnjim saznanjima u nju su partizani od listopada 1944. do završetka Drugog svjetskog rata bacili između 1500 i 2000 osoba s područja Cetinskog i Livanjskog kraja ( za ovaj zločin još nikada nitko nije odgovarao ). Jama je naime bila duboka oko 200 metara, a ljude u nju su bacali uglavnom žive!

Danas se na Vagnju, između Sinja i Livna, redovito svake godine održava sv. misa zadušnica za mnogobrojne nevine žrtve koje su jugokomunisti likvidirali bez ikakva suda i ubacili u Husinu jamu u Drugom svjetskom ratu.

Ovaj kršćanski spomen na nevine žrtve Husine jame održava se (na ovom mučeničkom mjestu) još od 1999., zahvaljujući ponajviše velikom trudu i zalaganju PROF. DR. FRA BOŽE NORCA – KLJAJE, umirovljenog profesora splitskog KBF-a, pokretača svih dosadašnjih komemoracija i hodočašća, kao i utemeljitelju gradnje spomen-kapele podignute na čast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj tik uz samu jamu.

Godine 1968. bila je duboka 170 m, da bi deset godina kasnije njezina dubina bila samo 50 m. Jugokomunističke vlasti zatrpavale su je, naime, raznoraznim otpadom kako bi prikrile stravičan ratni zločin koji je ondje počinjen.

Valja istaći kako se skoro 50 godina uopće nije smjelo spomenuti ime niti jedne žrtve, a kamoli doći pokraj ove zloglasne jame, kraj koje je, kako je nekoć bilo napisano na ploči upozorenja “bilo zabranjeno zaustavljanje i (dakako, op.p.) snimanje”…

O ovom i o drugim strašnim zločinima pročitajte na stranici Husina jama & žrtve Cetinske krajine (komunistickizlocini.net)

O mnogim drugim zločinima partizana tj komunističke ideogije možete čitati na stranici komunistickizlocini.net.,

Između ostalog – svjedočanstvo jednog partizana Ivana Gugića, iz 26.-e Dalmatinske divizije – koji svjedoči o strašnim zlodjelima partizana/komunista  – kod Ljubljane…

1. “Ljude su dovozili u kamionima… ubijanje je vršeno pred jamom, uglavnom metkom u zatiljak, a neki bi živi skakali u jamu, duboku bar 50 m… U jami su neki jaukali zbog čega su partizani s vremena na vrijeme u jamu bacali bombe… Kamionima je svakoga sata stizala jedna tura… (…)

2. (…) Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Većina su bili muškarci, ali manji dio žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane.

Svih ubijenih, u dvije jame – bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.

Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.

Glede žena mogu izjaviti, njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. Žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski vojnici i kod Kočevja ubijeni. Žene su bile odjevene u građanska odijela. Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, njih su potukli sve, svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.

Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdje kada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti.

Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima. (…)

O ovim strašnim zločinima na stranici se može pogledati i VIŠE OD 20 VIDEA, kao npr. Iskapanje u Hudoj jami, (pred kraj videa – hodnik pun ljudskih kostiju)

Prema jednom navodu “i danas je 18 ero živih zločinaca, partizana, koji primaju mirovinu veću od 1500 eura”

Možemo vidjeti i poslušati svjedočanstvo POKAJNIKA S PETOKRAKOM, Sime Dubajića

“Svjedočenje partizanskog majora SIME DUBAJIĆA (+2006) o masovnom pokolju oko 30.000 Hrvata u Kočevskom Rogu od strane partizana u kome je i sam učestvovao!!! Danas je utvrđeno da se na Kočevskom Rogu nalazi nešto više od 40.000 kostura nedužnih ljudi i djece.

Usprkos svom priznanju zločina te pronalasku žrtava nikada nije pokrenut sudski proces protiv Sime Dubajića niti je samim tim kažnjen za svoja zlodjela što predstavlja svjetski presedan u modernoj povijesti čovječanstva!

Dakle počinilac zločina prizna javno zločin, napiše knjigu o svom zločinu, imenuje ostale aktere zločina, ukaže na lokaciju gdje je počinjen zločin, pronađu se kosturi žrtava na lokaciji i nikada se ne pokrene sudski postupak protiv zločinca (!!!) koji je odgovoran za ubojstvo najmanje 40.000 muškaraca, žena i djece!

…

Za one koji žele znati više o KOMUNISTIČKIM ZLOČINIMA, u desnom stupcu su naslovnice KNJIGA na tu temu.