Vjernički progon čuda

Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Reinterpretacija

Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.

Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.

„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.

(Isticanje teksta; admin)

————————————————————-

1To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

2Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

3Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čula, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare. Split, 2020, 44-45.

Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Večerašnja tema je Sveta Pričest. Znamo da smo nedjeljom dužni ići na svetu Misu i kad nismo u teškom grijehu pozvani smo pristupiti Svetoj Pričesti. Ako smo u teškom grijehu treba iz toga izići na način da se ispovjedimo kod svećenika, a kod lakog grijeha dovoljno je ono pokajanje na početku Mise.
Za Pričest imamo mogućnost nedjeljom, a oni koji idu i preko tjedna imaju mogućnost pričestiti se i preko tjedna.
Postavlja se pitanje – što za nas pričest JEST? Što za nas ona danas znači?
Kad gledamo kako u nekim zapadnim zemljama gdje je vjera na niskim granama kako pristupaju pričesti onda vidimo i izvanjski da do toga ne drže, da jednostavno to jedna FORMALNOST, OBRED koji im ništa posebno ne znači. I to se pomalo počinje pojavljivat i kod nas, pa se svećenik onda pita da li onaj koji prima pričest VJERUJE i to je jedan poziv da mi obnovimo svoju vjeru u Euharistiju i svoj odnos sa Gospodinom. Kao katolici vjerujemo da je Isus stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, nazočan u svome čovještvu i svome božanstvu. svi drugi u to me vjeruju. pripadnici drugih religija u to ne vjeruju. Pripadnici protestantizma ne vjeruju u euharistiju, oni vjeruju u obred posljednje večere i oni vjeruju da je to običan komad kruha,

To imamo samo mi katolici i pravoslavci. Pravoslavci dijele s nama istu vjeru u Euharistiju, iste sakramente, svih sedam sakramenata. Protestanti imaju samo jedan sakrament a to je krštenje. I evo mi smo baštinici tog najvećeg bogatstva kojeg nam je Bog ostavio, – samoga sebe, povjerio je to nama, slabim ljudima, i mi ga blagujemo u Pričesti. Jedan svetac kaže – “U Euharistiji možemo naći sve pa i tjelesno zdravlje. Spasitelj je božanski balzam za svaku ranu. Nije li iz njegova presvetog čovještva proizlazila snaga koja je liječila svaku slabost. Trebalo bi ga se samo dotaknuti, a sada Njegova se moć se nije smanjila i kontakt s njime je jednako spasonosan.” Vidimo da se oko Isusa za vrijeme njegova javnog djelovanja tiskalo mnoštvo, okupljalo se mnoštvo svijeta, koji su gledali kako će ga dodirnuti da bi dobili ozdravljenje i onda se ozdravljenje i događa kad je bilo vjere. Kad je ona žena koja je bolovala od krvarenja, kad se progurala nekako do njega, i dodirnula ga u čas je OZDRAVILA – JER JE TO TRAŽILA S VJEROM. A svi oni drugi koji su se tiskali oko Njega – jer kažu kad on pita: Tko me je dodirnuo? – Učenici govore: Vidiš li koliko se naroda tiska oko tebe, svatko te dira, kako da to pitaš? Svi oni drugi koji su imali potrebe i bolesti koje je trebalo izliječit NISU GA DODIRIVALI S VJEROM, nego gužvali su se oko njega da ga bolje čuju, da mu budu što bliže i nisu dobili milost ozdravljenja. Tako da Gospodin uvijek kad čini čudo traži da mi s tim čudom SURAĐUJEMO, da s Njegovom milošću, s tim nadnaravnim darom, da surađujemo sa svojom VJEROM, da jednostavno tražimo i primamo s vjerom i onda se događa da običčna da obična jedna riječ može učinit čudo kao kod onoga satnika, on se zalaže za svoga slugu, Isus mu kaže: Doći ću kod tebe, kući. On kaže: Ne treba, samo reci jednu riječ i sluga će moj biti zdrav! I Isus to čini. Zato je pitanje da pazimo na način KAKO PRISTUPAMO GOSPODINU. Da se PRIPREMIMO. Ne možemo mi u zadnji čas doći na misu i očekivat da ćemo primit one darove koje nam je Bog namijenio u toj misi, a nismo se sabrali, nismo posvijestili gdje dolazimo ni što primamo. Potrebno da izdvojimo jedno vrijeme prije da se pripremimo. Zato je dobro kad ljudi imaju PRIJE MISE KRUNICU ili neku DRUGU POBOŽNOST da se ljudi mogu SABRATI, pripremiti za Misu. U protivnom – dođemo zadnji čas i dok se mi saberemo misa već gotova. I onda to ne pomaže. Znači, zato je važno vidjeti što je potrebno i što nam pomaže. Jedna priprema pomaže. I u toj pripremi mi pokušavamo ostaviti sve one brige i doći, usredotočiti se na usredotočiti se na Gospodina i onda pratimo misu i kroz misu ona nas priprema da dođemo do vrhunca, do Pričesti. I na koncu je važno da ako smo se pričestili da se onda i ZAHVALIMO. Način Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama, kaže KATEKIZAM je jedinstven. Uzdiže euharistiju iznad svih sakramenata i čini je tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojem teže svi sakramenti. Misa je ne samo spomen na posljednju večeru, kad je ona ustanovljena nego je ona, kaže se: “spomen-čin”. Ona je i čin kojim se ta posljednja večera, na neki način, ponavlja. To jest, kako kaže Crkva – tu se aktualizira, uprisutnjuje ona Isusova žrtva na križu. Kao što je on na svojoj posljednjoj večeri na neki način anticipirao ono što će se dogoditi dan kasnije na Golgoti, to je ista žrtva koju je On učinio da se dogodi, evo već unaprijed – dan prije – da može svoje tijelo dat svojim učenicima za blagovanje. Tako On može učiniti i ne samo kao što je učinio prema apostolima nego on može učiniti DA TA ISTA ŽRTVA BUDE PRISUTNA I KASNIJE, i učinio je da bude u svim našim MISAMA, učinio je da se ta ŽRTVA UPRISUTNJUJE. I zato mi OLTAR zovemo oltarom jer je on ujedno i ŽRTVENIK. To nije samo stol posljednje večere nego je to i žrtvenik gdje se događa Isusova žrtva. Kršćanski oltar je SIMBOL SAMOGA KRISTA koji je u zajednici svojih vjernika, prisutan i kao žrtva prinesena za naše pomirenje, da nas otkupi i spasi i koja je prinesena i kao nebeska hrana koja nam se dariva. O zahvali se žrtava blagovalo. Tako je i Euharistiju naredio Krist da se blaguje. I ovo blagovanje tijela i krvi Kristove zove se Pričest. To je hrana duše. Onda možemo mislit – koje je OTAJSTVO tu sadržano ako je tu sam ISUS i On nam je dao SEBE da se hranimo njime. On je tu CJELOVIT I ŽIV. Mi kad jedemo hranu običnu, meso ili bilo što drugo, mi jedemo meso mrtvih životinja. I s tim se hranimo, a ovdje se HRANIMO SA ŽIVIM ISUSOM. I On je živ. I euharistijska čuda to potvrđuju. S druge strane, on je cjelovit, u svakoj kosti je cijeli, on nam se daje cijeli u toj maloj hostiji i mi. primamo njega u njegovu čovještvu i u Njegovu božanstvu i on se sjedinjuje s nama na svim razinama. Pošto je to hrana duši i hrana koja nas preobražava čini da mi BUDEMO VIŠE OD LJUDI, da postajemo stvarno Božji, da se PREOBRAZUJEMO U BOGA, i onda ono što nam je ljudski nemoguće postaje moguće. Zato je Isus to zapovjedio i pozvao nas na Pričest. I to je rekao riječima: Zaista, zaista vam kažem, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove nećete imati Života u sebi. I to nam nalaže četvrta crkvena zapovijed. Potrebno je hranit se tom Hranom i to je, dapače još UVJET da bi mogli imati život u sebi.
I kada se pitamo. A kako? Puno toga ne mogu, posebno ne mogu ono što Bog traži od mene, …, živjet kreposti, živjet čistoću, bit svet, biti krepostan, savršen. Dakle jasno, ne mogu to ljudski, ali mogu s Bogom, mogu prije svega – preko Pričesti, preko dostojne pričesti mogu, dopustiti Bogu da preobrazi se nemoguće. Crkva nas obvezuje da nedjeljom sudjelujemo u svetoj misi. I također nas obvezuje i također nas obavezuje da Pričest primamo najmanje jedanput godišnje po mogućnosti u uskrsno vrijeme i da na to budemo pripravljeni sakramentom ispovijedi. To je onaj minimum koji se traži – da se jednom godišnje ispovjedimo i pričestimo (dostojno). Jasno, preporuča se da to činimo puno više- Zato imamo je pobožnost devet prvih petaka, – Isus je dao objave da daje posebne milosti onima koji se ispovjede i pričeste 9 mjeseci uzastopce na 1 petak. Imamo i pet prvih subota gdje je Majka Božja dala isto velika obećanja za one koji se 5 mjeseci uzastopce na prvu subotu ispovjede i pričeste. Dakle, Nebo nam preporučuje, poziva nas da se češće pričešćujemo. Crkva je dopustila da se možemo svaki dan pričvršćivati, čak i dva puta. Ako na drugoj Misi sudjelovali od početka do kraja možemo se i dva puta pričestiti. Imamo to na raspolaganju i možemo stvarno danas kad su velike protivštine, kad je zlo ojačalo, kad se strukturiralo, kad se organiziralo i kad pravi promidžbu sebi na razne načine – mi imamo s druge strane milosna sredstva koja su puno veća nego prije, jer Bog zna da živimo u izazovnim vremenima. i zato nam daje i POSEBNA SREDSTVA, kao objave svete Faustine, Dakle, pobožnost prema Milosrdnom Isusu, prve petke, prve subote, škapular i razne druge stvari to susret pomagala, kratice da brže dođemo do milosti koje su nam potrebne, da brže rastemo, da steknemo imunitet i da se možemo boriti protiv zla kao odrasli ljudi, da možemo promicati dobro. Sveta Pričest se daje samo pod prilikama Kruha, ali Crkva uči da je Isus nazočan ipod prilikama Kruha i vina. Ovaj način – SAMO POD PRILIKAMA KRUHA – se proširio samo iz pastoralnih razloga. I ustalio se u rimskom obredu kao najredovitiji. Može se pričesti pod obje prilike, to vidimo prilikom vjenčanja i prilikom nekih svečanosti, obljetnica braka i slično, da svećenik daje Pričest pod obje prilike, ali redoviti način je samo pod prilikama kruha. U pravoslavnoj Crkvi imamo Pričest s pod obje prilike – i to je redoviti način pričvršćivanja, kod nas to rade grkokatolici, da se sa onom žličicom uzme onaj komadić Kruha – Tijela Kristova pod prilikama Kruha, umoči se u Krv Kristovu i daje se vjernicima.
I za vrijeme u vrijeme korone, kada smo se mi bojali davat vjernicima pričest na usta u to isto vrijeme su pravoslavni vjernici primali i kod nas u Hrvatskoj i drugim zemljama primali su pričest sa tom jednom žličicom koja bi se davala svim vjernicima. I sad ako nas je ovdje sto – dođete na Pričest, on nas sve pričesti sa istom žlicom, i nitko nije obolio – To je pitanje vjere. U što mi vjerujemo? Ako je to stvarni Bog – pa nije Isus nikoga zarazio, kad je one gubavce dodirnuo i ozdravljao dodirom, nije on kasnije postao gubav, i širio gubu oko sebe, jasno da ne treba bit nerazborit, ali pitajmo se – Gdje je vjera? Ovaj način da se pričešćujemo samo pod prilikama kruha nastao je samo iz pastoralnih razloga, da se sveta Krv ne bi oskvrnula, jer bi se pod prilikom vina mogla lako proliti, a teško čuvati. I također iz razloga da se olakša primanja svete pričesti svakome – jer se mnogi boje piti iz zajedničkog kaleža ili ne podnose okus vina. I također zadnji razlog je da se time očituje Crkva protiv krivih učitelja koji su tvrdili da je Isus nije nazočan nego pod obje prilike. Crkva uči da je pod svakom prilikom Isus cijeli nazočan.

Već u prvo vrijeme Crkve dijelila se Pričest samo pod jednom prilikom – onima kojima se nosila kući kao bolesnicima, mučenicima u tamnicama, pustinjacima. No, Crkva dopušta da se možemo pričešćivati pod obje prilike kad je to prikladno i zgodno.

KOJI SU PLODOVI PRIČESTI?

Prvo – Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom Dakle, to je onaj prvi plod, ono najvažnije – sjedinjenje s Kristom. Može se sjediniti s drugim najviše tjelesno u bračnom činu, u braku, kad postaju jedno tijelo, a ovdje se događa puno više – ne događa se samo sjedenje tjelesno, a i to tjelesno je puno više od onoga što se događa u bračnom činu, jer tu Isus ulazi u svaku stanicu našeg bića, našeg tijela, nego se događa i sjedenje duša. Isus je, dakle i dušom nazočan pod prilikama kruha i vina. Prema tome to je ono što se događa kad imamo neku srodnu dušu koja nam je prijatelj u potpunosti, da se tu događa sjedinjenje duša, i to je ono na što su pozvani supružnici, da porade na tom da budu jedna duša, a ne samo jedno tijelo. To je veliko bogatstvo koje se rijetko susreće. Malo je ljudi za koje možemo reći da su pravi prijatelji, ali to je ono što mi prepoznajemo kao vrijednost i to dobivamo u Pričesti i dobivamo sjedinjenja s Bogom – To je ono što nam ne može dat. nitko na svijetu i to je nešto što nadilazi bilo kakvo ljudsko očekivanje. Jer ako je Isus kao Bog tu nazočan, onda mi hraneći se uzimajući njegovo čovještvo, hraneći se njegovim čovještvom, mi u biti primamo i samoga Boga u sebe i i mi se onda preko toga pobožanstvenjujemo. Mi postajemo nositelji Krista, Kristofori dok je On tu nazočan pod prilikama kruha sigurno15 minuta, znači, svetohranište. To je ogromno blago. Drugo – Pričest nas odvaja od grijeha, jer kako se kaže u Misi: Ona je prolivena za mnoge na otpuštenje grijeha. On je došao da nas sve spasi kako kaže pjesma. Spasitelj svih ljudi, ali nisu svi prihvatili niti će svi prihvatiti to spasenje koje nam On nudi i zato je njegova krv prolivena za spasenje MNOGIH, a ne za sve jer oni koji su odbili, koji odbijaju i koji će odbiti spasenje za njih onda dakle Njegova krv ne vrijedi. Zato nas euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od početnih grijeha i ne čuva od budućih grijeha. Ona jednostavno razvija jedan imunitet, otpornost, daje nam snagu da se možemo borit. Danas, kad vidimo pitanje bludnosti koje već u najranijoj dobi, preko mobitela, preko raznih elektronskih stvari, ekrana, pogađa već djecu – kako se s tim nositi? To nije moguće bez Božje pomoći. Trebamo se čuvati prigoda, ali treba rasti u milosti posebno primajući svetu pričest. Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi. Mi vidimo da je naša ljudska ljubav slaba, da se umorimo, da postanemo sami sebi teški, a kamoli drugi, i oni koji su najbliži postanu još prije teški i onda je teško ljubiti. Nemamo snage, ne da mi se, izmoren sam, izranjen i slično i onda bi digli ruke od svega. Tu je važno imati na umu da mi TREBA BOG, i zato ona prva zapovijed kaže Ljubi Boga svoga – to je prvo – svim svojim silama, a onda dolazi druga zapovijed koja prema sebi i prema bližnjem, jer ako ljubiš Boga, onda u toj Božjoj ljubavi dobivaš snagu da možeš ljubiti sebe i onda kad si u najgorim izdanjima, kad ti je najteže, kad si najdublje pa se možeš dignut, pa se možeš vratit, ih samo još vratite se, može prihvatiti svoje slabosti i pomaže ti da ljubiš druge unatoč njihovih izdaja, slabosti i svega. Jasno, ljubimo druge, ne ljubimo ono zlo koje oni čine, ne ljubimo grijeh, ali ljubimo njih, ljubimo kriv, ljubi njih. Na taj način ih onda možemo spasiti tom ljubavlju i vratiti ih na pravi put. A to je, u biti, zato jer smo dopustili da Isusova nadnaravna ljubav bude prisutna u nama i da se onda prelijeva, obuhvaća ljubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Zato je i brak sakramenat jer ljudska, naravna ljubav muža i žene ima svoje granice. I oni ne mogu samo svojim silama, no ako računaju na Boga, ako se oslanjaju na Boga, ako se hrane Kristovim tijelom, onda oni mogu pobjeđivati svoje slabosti, mirit se, dizat se, i rast zajedno u dobru i na kraju stvarno postići jedan uspješan dobar brak gdje će zahvaljivat Bogu jedno na drugom.

Snagom te ljubavi koju zapaljuje u nama EUHARISTIJA NAS ČUVA OD BUDUĆIH SMRTNIH GRIJEHA. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s Njim zbog smrtnog grijeha, to nam i dalje, ta mogućnost smrtnog grijeha sve više nam grijeh postaje odbojan. Što je čovjek više svjetovan, u logici ovog svijeta, u grijehu to mu je sve ono Božje – odbojnije, a što je više u Bogu događa se suprotno. Ono što je grešno postane sve odbojnije i na kraju postaje zazorno i na kraju , ne možemo zaključit – ne možemo služit dvojici gospodara – sušiti. I zato ako se opredijelimo za Boga onda se promjena neće vidjet odmah ali će biti vrlo brzo vidljive i vidjet će se razlika, samo je potrebno ustrajati.

EUHARISTIJA – PRIČEST NAM DAJE JAMSTVO DA ĆEMO SLAVNO USKRSNUTI jer Krist kaže – tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Znači, mi već sada nakon Pričesti dobivamo pred-okus tog vječnog života.

preko toga dobivamo obećanje da će nas Isus uskrisit na vječni život. Tako da je to jedan predokus ili pred-udioništvo u Nebeskoj slavi. EUHARISTIJA, također, STVARA CRKVU. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. On ih sjedinjuje u jedno Tijelo i čini od njih Crkvu. TKO PRIPADA CRKVI? Tu često imamo krive predodžbe o tome tko pripada Crkvi. Crkva, kako kaže Katekizam, sastoji se od tri djela,: sastoji se od one – PROSLAVLJENJE Crkve u nebu, dakle, to su sveci i pravednici koji su spašeni, koji su došli u raj, sastoji se od one TRPEĆE Crkve u čistilištu, to su oni za koje smo pozvani molit da što prije dođu u raj, i sastoji se od pravednika ovdje na zemlji, a to je ona VOJUJUĆA CRKVA. Zaboravljamo, najčešće na onu Crkvu u Raju i na onu Crkvu u čistilištu, a to je većina pripadnika Crkve. Mislimo samo na ovu Crkvu na zemlji. Ono što mi vidimo vara nas.

Jer svi oni koji su u smrtnom grijehu oni su svojevoljno prekinuli vezu sa Kristom. Dakle, onaj koji se nalazi u smrtnom grijehu nije u milosti Božjoj, da umre u tom stanju otišao bi u pakao i prema tome – nije pripadnik Crkve (!!!) – on se sam izopćio, izdvojio iz Crkve.

Crkvi pripadaju samo oni koji su u milosti Božjoj, koji nisu u teškom grijehu. To vrijedi za svakoga, za vjernike, za svećenike, za biskupe, za kardinale, za samog papu. Znači, ako ja kao svećenik umrem, a nalazim se u smrtnom grijehu – ja se ne mogu spasit; nisam se pokajao, ne mogu se spasit. Ne može se tako spasiti ni papa ni kardinal. Ne pomaže to što imamo časti, odgovornosti, autoritet. Prema tome – stvarno stanje Crkve je da CRKVI STVARNO PRIPADAJU ONI KOJI SU U MILOSTI BOŽJOJ (!) a to znači da na žalost 90 % onih koji se zovu kršćanima da u biti – ne pripadaju Crkvi. Scott Hahn u svojoj knjizi o Gozbi Jaganjčevoj, o Euharistiji, spominje da 85 % katolika u Americi koristi KONTRACEPCIJU. Ako redovito koriste kontracepciju u braku ili žive PREDBRAČNE ODNOSE oni su u stalnom teškom grijehu. I još kad se naviknu to NE ISPOVIJEDAT nego se naviknu da je to normalno, onda idu na SVETOGRDNU PRIČEST, – onda je i veliki upitnik koliko će se njih spasit!?

EUHARISTIJA – je put po kojem možemo doć do jedinstva kršćana. Što su bolnije podjele Crkve to su više potrebne molitve Gospodinu da se vrate potpunom jedinstvu oni koji su otpali od Crkve.

Ove MILOSTI EUHARISTIJE prima samo ONAJ TKO SE DOSTOJNO PRIČEŠĆUJE, znači onaj tko se nalazi u milosti posvetnoj. Onaj koji je u teškom grijehu, a pričešćuje se njemu to ništa ne koristi. Dapače, to mu je dodatni grijeh. Tko se nedostojno pričesti on čini teški grijeh SVETOGRĐA i krivac je, kako kaže sveti Pavao Korinćanima: krivac je Tijela i Krvi Gospodnje, sud sebi jede i pije. Dakle, on se ogrješuje o Krista, konkretno o Njegovo tijelo i krv, i sam sebe osuđuje. Mnogo puta se dogodilo već na ovom svijetu da onaj tko je nedostojno primio svetu Pričest otvrdnulo srce kao Judi – koji je onda svetogrdno primio svetu Pričest – presjekao konačno u sebi da će Isusa izdat – tada u nj ulazi Sotona. Ili ih je stigla nagla smrt ili neke druge vremenite kazne. Tako je Kovčeg saveza donosio Izraelcima sreću i blagoslov, a poganima nesreću i prokletstvo. Kad su se Izraelci domogli Kovčega saveza nije im donosio blagoslov nego im je bio na propast. Zato je važno da imamo pripravu. Kod toga treba voditi računa…  Crkva je tražila da se pripremimo i postom, da se od ponoći do mise ništa ne jede, samo se moglo pit i zato je misa bila uvijek ujutro i ljudi su dolazili na tašte, a danas je to samo SAT VREMENA PRIJE PRIČESTI, EUHARISTIJSKI POST. Ako imamo nedjeljnu misu i ako je propovijed duža, 10:15, to znači praktički da vodimo računa da ne jedemo nekih 15 – 20 minuta do početka Mise. To je lako izvodivo, ali svakako i to ispada da mnogi zaborave. Tu spada i žvaka. Ne može netko doći. u crkvu sa žvakom i onda na kraju ići na Pričest. To mu se računa kao da je jeo. Za Pričest treba da smo uredno. čisto i čedno odjeveni. Neki način i odijevanja jednostavno nisu prikladni za Kuću Božju. I tu treba razlikovati odjeću koja je prikladna za crkvu od one koja je prikladna za sportski teren ili plažu. Mi danas imao posebnu tute – vidimo da to lako nosimo svi, i sve više sliče na pidžame – ne razlikuju se od pričama. Znači, prije smo imali ljude koji su u svom siromaštvu imali baš – misno ruho – svečano su dolazili nedjeljom i čuvali to samo za nedjelju. Potrebno je da dolazim na pričest sa čistim rukama, posebno ako primaš na ruku svetu hostiju. I konkretno, na koncu, stolu Gospodnjem treba pristupati što smjernije, sklopljenih ruku i oborenih očiju. Crkva odobrava Pričest na dva načina: na jezik i na ruku. Primajući svetu hostiju na jezik treba jezik spustiti na donju usnicu, jer ako ne spustimo jezik, nema svećenik gdje odložiti hostiju. Čim primimo svetu Hostiju, treba je što prije progutati, a ne ostavljati u ustima. AKo se ona prilijepi za nepce treba je odlijepiti jezikom, a ne prstom, ako to učinimo prstom onda dijelovi Hostije mogu ostati na prstu. Ako pak primaš pričest na ruku onda je važno da ne držiš u rukama krunicu ili bilo koji drugi predmet i da skineš rukavice, ako ih nosiš. A to često pobožne žene znaju nositi krunicu u ruci i onda ako joj daš Pričest odložit ćeš je i dotaknut krunicu, a to treba izbjeći. Pred svećenikom je tada potrebno ispružiti lijevi dlan, a desni okrenut prema uvis – Znači, kad se Hostija stavi u lijevu ruku, onda se s desnom uzme, sa dva prsta, i pred svećenikom se pričesti. Ako ti odeš i okreneš leđa svećeniku da to ne vidi – onda ti možeš ukrasti, ti ili bilo ko drugi može ukrast Hostiju i onda se događa svetogrđe. Da bi se to izbjeglo potrebno je da se pričesti pred svećenikom, da ga on vidi, odmah tu, ili ako je gužva da se odmakne par koraka sa strane, i tu se pričesti, da bude vidljivo da se pričestio. Kad svećenik izgovori: “Tijelo Kristovo” treba odgovoriti: Amen. Nakon što je svećenik stavio hostiju na tvoj dlan, odmah pred njim je malo pomaknut stavlja se hostija u usta. uzimajući pažljivo prstima desne ruke. Ne uzimaj svetu hostiju iz svećenikovih ruku, nego pričekaj da ti on sam stavi Hostiju na ruku. Znalo se dogodit nekad da dođe vjernik i onda dođe ovako s dva prsta da mu damo Pričest. To nije prikladan način. Ako se pričešćuje na ruku onda treba ispružiti lijevu ruku i na nju se onda odloži, a ako je lijevak onda će ispružiti desnu, ali tu se vidi ako ostanu dijelovi hostije na dlanu i onda se to može polizat i onda neće bit nikakvih rasipanja čestica. Poslije Pričesti treba se vratiti na svoje mjesto i ondje neko vrijeme moliti u tišini, Isusu se klanjati, Njemu prikazivati se i moliti ga za milost. Znamo da je Isus u nama prisutan dokle se god ne raspadnu te prilike Kruha, tih 10-15 minuta, to je najviše sjedinjenje s Bogom, i tu ga možemo molit i tražit najrazličitije stvari. To je ono dragocjeno vrijeme i zato je važno da nađemo neki način da se zadržimo u crkvi da ne izjurimo odmah iz crkve van. Pa i cijeli onaj dan kad smo se pričestili, treba što je više moguće misliti o svetoj Pričesti, uživati duhovnu radost u razgovoru s Gospodinom, a kloniti se onih stvari koje nas rastresaju.

Htio bih napraviti jednu paralelu

Vidimo da ne trebamo imati neku posebnu MISU OZDRAVLJENJA, nego da je svaka misa višeslojna prilika za ozdravljenje. Danas nas privlači ono senzacionalno, posebni darovi, polaganje ruku, govor u jezicima, sve to može biti dobro, a svemu tome treba pristupati i s oprezom. Onaj govor u jezicima to je onaj najniži dar. Težite za onim višim darovima, najveći dar je ljubav. Dati se razapeti. I kod toga dara jezika (kao i kod drugih) moraš biti oprezan u smislu da ti govoriš riječi koje ne razumiješ. I zato, kaže Pavao, treba biti netko drugi tko će ti protumačit što ti govoriš. Tvoja nakana može biti dobra, ali riječi ne moraju odgovarati nakani, može se umiješati zao duh, možeš izgovarati psovke i bogohule – i što onda? Onda smo u problemu. I zato je važno da bude uvijek netko tko će tumačiti. Vidimo da sa tim nadnaravnim darovima treba biti oprezan.

Pričali su mi za jednu karizmatsku grupu blizu Splita, to je vodio jedan laik, dobronamjeran čovjek, i ljudi bi se okupljali u velikom broju i kad bi došli poznati karizmatici da mole, onda bi taj molitelj rekao: „Evo, Isus sad ozdravlja nekog od te i te bolesti…“, i taj voditelj zajednice kad bi vidio da se nitko ne ustaje na tu bolest koja je bila rečena, onda bi on pretpostavio evo sad je stvarno netko ozdravio, ali taj se ustručava izići van, onda bi se on digao – da je njega Isus ozdravio. Tu je dobra nakana, ali to nije dobro. Kad ljudi vide da se to nije dogodilo toj osobi, onda će to diskreditirati sve ono drugo dobro koje se tu događa. Ne možemo se služit lažima ni u maloj stvari, treba se do kraja držati istine. Zato Crkva traži da u svim tim zajednicama bude razborit i pobožan svećenik koji će pomoć da se tu stvari ne otmu kontroli, da ne odu krivim putem. Mi možemo tražiti duhovne senzacije, ali to nije smisao duhovnosti. Smisao duhovnosti, konačni cilj na kraju, jest da postanemo sveti. Svetost uključuje i križ. Uključuje i uskrsnuće, ali uključuje i muku i križ.

Misu možemo podijeliti u 5 dijelova i svaki dio mise povezat sa jednim ozdravljenjem.

Ona misa svakodnevna, ona misa na koju idemo nedjeljom, ona u sebi sadrži najmanje 5 karizmi koje nama prolaze nezapaženo.

1.Na početku imamo ozdravljenje duše. To je onaj POKAJNIČKI ČIN.

U tom pokajničkom činu, znamo da možemo dobiti oproštenje za male grijehe. Velike grijehe treba ispovjediti. Ne može se dobit oproštenje bez odrješenja koje Isus daje preko svećenika. Za teške grijehe se moramo ispovjediti, da bi mogli pristupiti pričesti. No za sve druge grijehe, koji nisu teški, koji nisu smrtni, jer teški i smrtni je jedno te isto – a zove se smrtni jer tako zavrjeđujemo pakao – i za te lake grijehe mi tražimo oproštenje od Boga, kajemo se. U staroj misi, pred-koncilskoj, tzv. Tradicionalnoj, puno se više prostora ostavljalo za taj obred pokajanja. Svećenici bi prolazili kroz crkvu, škropili ljude… Neki su svećenici to radili u vrijeme korone, škropili bi i ljude bi blagoslivljao na taj način. Prije je bilo više molitava koje je svećenik sam molio, koje je molio skupa s narodom, a mi smo to sada sve skratili. Bilo je to nekih deset minuta, a još ako se malo stane, napravi pauza, i više. A pošto mi danas svi trčimo, brzo stvari obavljamo, onda mi nemamo vremena za to. Pa i svećenici požure, evo i ja sam zastao – koliko – 30 sekundi. Zato je dobro da se mi sami organiziramo, dođemo prije, saberemo se, predamo Bogu sve te male grijehe s vjerom da će nam on ozdraviti dušu od svih tih malih stvari, ali se nakupi toga puno.

Mi kažemo ono što smo sagriješili mišlju, riječju, djelom i propustom. Svatko od nas sagriješi na tim područjima malim grijehom. I čovjek ne bi htio. Krenimo od misli. Kad vidiš nekog tko je debeo, pomisliš da je neumjeren, a možda je čovjek bolestan i debeo je radi toga. Možda ima neke probleme, možda je u depresiji, ali možemo stvoriti krivi sud. Vidiš neku ženu izazovno obučenu pa počneš razmišljat; kako, zašto, pobude se neke želje, osjećaji i vidiš da to nije dobro, htio bi da toga ne bude; slušaš vijesti nekog od naših političara, kako su nadmeni, kako se bahate, koliko puti bi ljudi ispovijedali za to, da bi se ljutio, kleo, psovao za vrijeme dnevnika. Ne bi čovjek to htio, ali krene. Misao mu pobjegne. Koliko puta čovjek sebe uhvati da o drugom stvori sud, a nije ga čuo, nije ga saslušao, zaključio je, odmakao se od njega, odbacio ga je. Logično, da nije to sve grijeh, ti pokreti u našoj misli dođu spontano. Grijeh su kad mi vidimo da je to loše i na to pristanemo. Nije grijeh osjetiti, grijeh je pristati. Ali mi vidimo da lako na to pristanemo. Prema tome na početku mise trebamo Bogu to predati, da mi misao krene pozitivno, u dobrom smjeru, da vidim koje su mogućnosti, potencijali, darovi u toj osobi, da vidim u toj osobi muku, nevolju, jad, potrebu, da drugi stav imam. Stav koji otkriva ono što je dobro, a ne da vidim samo ono što može biti loše.

Riječju. Sveti Jakov kaže se da je najteže kontrolirat jezik. Ali nije samo to ženama, to je jednako i muškarcima. Muškarci na svoj način, žene na svoj. Žene će više komentirat, pretresat, prepričavat, upast u ogovaranje, a mi se muškarci brzo naljutimo pa će to završit u psovci, ponekad u bogo-psovci, i onda ljudi kažu: to je navika, temperament, nagao sam, imam kratak fitilj i sl. Sve to je ali se to može i mijenjat. To mogu predat Bogu i tražit da me ozdravi od toga! Da mi da da budem blage naravi, da mi da da kontroliram svoje riječi, da me ozdravi od tih brzih startova. Sveti Franjo Saleški je bio poznat kao kolerik, kao onaj koji se lako naljuti, i na kraju postao primjer blagosti. Svetom Jeronimu je to izgleda slabije išlo od ruke. Jer on kad se makao od Rima, od svih ovih blještavila svijeta, ipak je tamo u pustinji u Betlehemu, vidimo kako ga prikazuju da se tuče s kamenom i govori: „Oprosti mi Gospodine, jer sam Dalmatinac“. I ako mi takvu narav dajemo Bog da nas ozdravi, ozdravit će. Sjetit se kakvih se sve nedostataka skupilo, predaj to Bogu, sa živom vjerom, i ako ne bude ozdravljenje odmah vidljivo vidjet ćeš, kao kad uzimaš antibiotik, treba popit cijelu dozu lijeka, a to traje sedam dana. Ali onda se pokaže da je djelovalo, da je terapija bila pogođena. Ne očekuj da će rezultat biti vidljiv, ali s vjerom predaj to Bogu i vidjet ćeš da se stvari mijenjaju. Traži oproštenje za to. Ako smo imali neku neugodnost na poslu ili težak dan onda smo  živčani u kući, pokažemo to izvana na neki način. I skupi se tih sitnica i za sve to možemo tražiti Gospodina da nas ozdravi od toga. Da ne zakazujemo u tim djelima.

I ono što vidimo da zauzima najviše prostora u našem životu je – pitanje propusta.

Bl. Ivan Merz, kao i toliki drugi sveci su imali takozvanu jednu asketsku vježbu već na početku dana, Znači, kad ti zazvoni sat nemoj se rastezat u krevetu nego se ustanu u roku od jedne minute. To je ona tzv. „herojska minuta“ . Ustani i krenuo si u dan sa jednom malom pobjedom. Sad kad je zima to se vrlo lako propusti pa ostanemo u krevetu 5-6 minuta. Možda i više i to se skupi. Vidimo da preko dana susretnemo nekoga tko je u potrebi. Ako je naporan ne javimo se na telefon. Ili nekoga sretnemo na ulici, pa nemamo vremena sjesti na kavu, a znamo da se čovjek želi pojadati i sl. a takvih slučajeva bude puno. Ili u samoj obitelji. Djeca traže da im se posveti više vremena, a ti odeš na mobitel. Ili, kad si zadnji put sa suprugom da vas dvoje u miru prošetate, popričate i sl. za to se nema vremena, trči se, ali se za dnevnik ima vremena, za mobitel ima vremena. To su propusti koji slabe obiteljski život, obiteljsku povezanost, ljubav. I to mogu predat Bogu. Bog će me ozdraviti i od toga. Ovo ozdravljenje duše je veliko, važnije nego ozdravljenje tijela. Jer ako mi u duši dobro funkcioniramo onda nije problem ni bolest. Jedna svetica, Talijanka, umrla je kao djevojka u teškoj bolesti – (Benedeta Boro?) – ona je bolovala nekih 8 ili 9 godina teško, bila je u kolicima, ona je na koncu svog života zahvaljivala Bogu što joj je dao jedan lijepi život. Zamislite da je imala toliko ozdravljenu dušu, da ju je to ispunjalo da joj ono tjelesno nije predstavljalo nikakvu prepreku da bude sretna. A što bi više htjeli u životu? To je put svetosti.

Dakle, misa ozdravlja dušu. Može ozdraviti dušu. Ako mi obratimo pažnju, ako mi to tražimo od Boga. Donesimo mu sve ono što smo vidjeli da nam je taj dan opteretilo dušu.

2. Drugo ozdravljenje je ono koje se događa preko SLUŽBE RIJEČI.

Preko čitanja. (Evo danas, prvo čitanje, psalam, drugo čitanje, evanđelje; običnim danima prvo čitanje, psalam, evanđelje) To je dio koji služi za ozdravljenje uma. Tu možemo tražiti od Gospodina da nam ozdravi razum. Mi smo bombardirani informacijama, predozirani smo informacijama, postali smo ovisni o informacijama. I to su najčešće bespotrebne, glupe informacije koje opterećuju našu memoriju, naš zdrav razum, i onda mi mislimo da to nije važno. Objektivno, to nije važno, ali kad je velika količina toga onda to šteti. Jer onda oduzima prostora za ono dobro. Božja riječ je ona koja nas može vratiti na mentalno zdravlje. Može nas vratiti na one prave postavke. Može jednostavno oblikovat dušu, oblikovat razum drugačije, da u svemu vidi Boga na djelu. Da razmišlja pozitivno, da ga ta Istina Božja oslobađa. Istina će vas oslobodit, kaže Isus. Obratit pažnju na čitanja koja smo čuli, propovijed… ne moramo mi to sve popamtiti što je pročitano u čitanjima ili rečeno u propovijedi. U Italiji u mnogih crkvama imate one listiće za misu, Donesene su sve molitve koje vjernici mole na misi, donesena su čitanja, i to imate sve na onoj preklopnici A4, i onda čovjek može pratit sve ono što je čitano i ništa mu ne mora pobjeći. No, nije to poanta. Poanta je da se mi zadržimo na onom što nas je posebno pogodilo, od svih tih čitanja, od svih tih riječi koje smo čuli. Što nam je Gospodin poručio preko jedne riječi, možda jedne rečenice, dvije rečenice, to je ono što je bilo da mi otvori srce za Gospodina, da dade prosvjetljenje mom razumu da mogu vidjeti koji mi je sljedeći korak.

Jednom mladom svećeniku je rekao jedan vjernik da ga se duboko dojmila njegova propovijed. I nakon toga što je rekao u propovijedi počeo je redovito dolaziti na misu. I onaj svećenik je bio ponosan što se to dogodilo, pomislio je ulagao sam truda, vidi se da se to isplati, zahvalio mu je na svjedočanstvu i onda kad je pošao upitao je: možete li mi reći koja vas je stvar baš pogodila? A on kaže: pa jedna rečenica koju ste rekli u propovijedi da „treba svake nedjelje ići na misu!“ On nije išao na misu osim jedan put, dva puta godišnje, slučajno je tu bio, nije planirao ići na misu, to je čuo i doživio je kao da je to poruka za njega. I on je od tada krenuo svake nedjelje ići na svetu misu. Kad je svećenik razmišljao kako je uopće rekao tu rečenicu, kaže – „pobjegla mi je slučajno, nisam uopće to planirao reć, tema je bila neka druga“, i Bog se poslužio tim, Duh Sveti je dao te riječi jer su bile potrebne za tog čovjeka. Jedna talijanska poslovica kaže: „Pametniji su čovjek i magarac nego sam čovjek.“

Prema tome uvijek možemo od drugoga nešto naučit, posebno u homiliji, uvijek možemo dobit nešto što će nas stvarno potaknut. Dopustiti Gospodinu i tražiti da nam ozdravi misli, da nas ozdravi preko svoje Riječi preko Službe Riječi. To je drugo ozdravljenje.

3. Treće ozdravljenje je PRIKAZANJE DAROVA.

Mi tada na oltar donosimo kruh i vino koji će poslužiti kao materija, nad kojom će svećenik molit pa će se dogoditi pretvorba, …  … Mi donosimo tu svoj doprinos da Gospodin učini čudo i bude nazočan pod prilikama kruha i vina. Ali mi tu možemo donijeti i cijeli svoj život, sve ono što se događalo taj tjedan, sve to prikazat Bogu, sve to predat Bogu, sve brige, i to je ozdravljenje srca. Vidimo da je kod svetog padre Pia misa trajala 2 sata. A nije bilo propovijedi. Evo mi smo sinoć ostali s onom hladnoćom i s Ivom od 6 do 8 ipo, ostali smo dva i pol sata, ali je tu bilo i klanjanje, bila je kateheza, bila je Misa, bilo je više stvari. Kod njega sama misa, bez propovijedi, dva sata. To je bio prosjek. Onda su ga makli tamo sa strane da jednostavno ne odudara toliko od drugih, On bi za prikazanje darova odvojio preko 20 minuta. To je koliko u našim župama inače cijela misa traje. Jedan župnik bivši u Splitu je bio poznat po tome što bi mu bisa trajala 14… 15 minuta. Express A padre Pio 20 minuta samo na prikazanju darova. I ljudi su se okupljali oko te svet mise, vidjeli su da je to nešto drugačije, da je tu Bog na djelu, da tu Bog čini velike stvari. Dakle tu Bogu možemo predat sve ono što mi imamo u životu, imetak, posao, zdravlje, brige, sve ono do čega mi je stalo. Sve ću to na kraju morat ostavit. Evo, Gospodine, donosim ti to sve na oltar, primi sve to, primi moje uspjehe, rezultate, sve ono što činim, … Zašto je to važno? Važno je za to da naše srce bude slobodno.

Sjetimo se onog (Isusova susreta) sa bogatim mladićem. On je tražio više i tako je došao do Isusa. Isus mu kaže – obdržavaj zapovijedi. A on kaže sve sam to čuvao od svoje mladosti. Nije to lako. Nisu Židovi držali samo 10 zapovijedi, nego su imali još 623 propisa koja su morali držat. I on, mladić u naponu snage on je to sve držao. čuvao. I onda mu Isus kaže: Idi prodaj sve što imaš, razdijeli siromasima i dođi i slijedi me. I mladić ode tužan, jer je imao veliko bogatstvo.

Svetom Antunu Pustinjaku je došao jedan koji je htio biti pustinjak – i prodao je sve što je imao, ali je jedan mali dio imetka zadržao za sebe. I pita on svetog Antuna: Što ja trebam činit da postanem pustinjak?

Rekao mu je da otiđe u grad, da kupi 5-6 kg mesa, zaveži to sebi oko pasa, dođi ovdje pa ćemo popričat. Tada je to trajalo malo duže, nije bilo mogućnosti da on koristi kola, konje, auta i sl i on je putovao na povratku možda i dan, dva.

I putem su ga napadale ptice i ranjavale ga, uzimajući nešto od tog mesa da nešto pojedu. Vjerojatno je počelo puštat i neke mirise, i sl. I kad je došao svetom Antunu pita ga on: Jesi li napravio ono što sam rekao? On kaže: Jesam.

I kaže mu: Vidiš koje ti je to posljedice donijelo. Tako isto – ako misliš bit pustinjak moraš biti slobodan od svega. Moraš se svega odreć i onda te sotona neće imat zašto hvatat, zašto napastovat.

U zamjenu mu daje puno više: da bude njegov učenik, da bude s njim stalno. I obećava svojim učenicima – Vi koji ste sve ostavili dobit ćete stostruko već na ovoj zemlji, ne samo život vječni. Neće mu falit ništa.

Narod prepozna ljude koji žive za Boga, koji žive za Krista. Bog će providit. Ako ništa providit će preko onog gavrana da mu donosi hranu. Ali to daje jednu slobodu, da je čovjek oslobođen briga, ne mora mislit o osiguranju, o osiguranju auta, o osiguranju kuće, od lopova, o ovome, onome, kako ćeš kad dođe inflacija, sve te stvari koje moraš riješavat i onda čovjek nema slobodno srce, čovjek ne može bit sretan, ne može bit ispunjen Bogom. Ne mora svatko od nas (biti pustinjak) Nismo svi pozvani biti pustinjaci, biti svećenici, redovnici. Ne traži se od većine kršćana da to stvarno materijalno i naprave. – da sve prodaju i razdaju siromasima, al se traži da u svakom trenutku mogu to ostavit, da budu ne navezani na to, da budu od toga slobodni. To se traži od svakog kršćanina. Zato mi možemo sve to Bogu predat. Bog će nam to vratit uvećano. Sigurno je da će svatko od nas morat umrijet i sve će to morat ostavit. Važno je da mu srce ne ostane ovdje na zemlji, nego da bude spremno za Nebo.  Važno je i zato ako dođu progonstva – da te ne mogu ucjenjivat, moraš napravit kompromis, moraš izdat Isusa, ako želiš zadržat kuću, ako želiš zadržat posao, ako želiš zadržat socijalno, ako želiš primat penziju, Onda ćeš se prodat – ako nisu unutra slobodan. Bog nudi mogućnost kad smo na svetoj misi da oslobodimo svoje srce, da ponovo sve predamo Bogu, da budemo slobodna srca. Da možemo ljubit svim svojim snagama, i Boga, i bližnjega i sebe.

4. Imamo i četvrto ozdravljenje – koje odgovara četvrtom dijelu mise, a to je EUHARISTIJSKA MOLITVA.

To je sama Isusova molitva, to su njegove riječi. On tu moli Oca da se dogodi čudo pretvorbe. zahvaljuje Ocu. Isus čini Pretvorbu preko svećenika. Svećenik na oltaru slavi misu „in persona Christi“, u osobi Isusa Krista. On je poslužitelj. Tu se mi možemo spojit s njegovom molitvom i tu možemo otkriti molitvu hvale koja daje pravu radost – onu koju je imao sveti Franjo. Sveti je Franjo, znamo, živio evanđelje radikalno. Nije bio svećenik bio je cijeli život redovnik, propovijedao je po ulicama, nije mogao po crkvama, jer nije bio svećenik, po trgovima. Živio je siromaštvo i bio je zaljubljen u siromaštvo tako da on bi prosio ostatke od ručkova večera njegovih mještana, u gradovima gdje bi djelovao. I što bi mu ljudi mogli dat. Mogli bi mu dat okrajke, nije on prosio samo od bogataša, prosio je i od siromašnih ljudi, tada se živio nizak standard života. koji su radili težačke poslove, mogao je tražit malo kruha, malo juhe, i ostatke ostataka, imali su brojne obitelji. I on je s tim bio sretan. U njegovim molitvama mi nalazimo samo hvalu. Nigdje ne traži od Gospodina da mu da ni zdravlja ni imetka ni uspjeha. ni novih samostana ni slično, nego zahvaljuje, slavi Boga. Evo zato je potrebno uključit se u Isusovu molitvu, da naša molitva bude ozdravljena, da ne molimo samo za ono što je meni potrebno, nego da otkrijemo ljepotu Boga da se možemo radovat u Bogu, da možemo slavit Boga, zahvaljivat Bogu na dobru, da nas to dobro ojača, potiče da idemo naprijed. To je četvrta dimenzija ozdravljenja mise. I zato je dobro da se tu isto odvoji više vremena. zato sam ja večeras izbrao prvu euharistijsku molitvu, ona je najduža, a ona je i najbogatija sadržajem.

5. I peto ozdravljenje mise imamo U PRIČESTI.

 Imali smo *ozdravljenje duše, *ozdravljenje razuma, *ozdravljenje srca, pa smo dobili *ozdravljenje molitve i sad imamo *POTPUNO OZDRAVLJENJE. Tu dobivamo živog Isusa. Što su ljudi činili da dođu do Isusa dok je bio u Palestini? Donijeli su onog bolesnika, raskrili su krov, spustili su ga, jer nisu mogli drugačije doći pred njega, spustili su ga pred njega da ga Isus ozdravi. Bili su sretni ako mogu dodirnut njegove haljine jer se na dodir haljine oni bi ozdravili. A mi se možemo sjedinit s Njime. Tu se sad događa ne samo da jedemo njegovo tijelo i krv, nego jedemo živoga Isusa. On je tu prisutan svojim božanstvom. Tu se sad događa da je to otajstvo toliko veliko da nije da mi jedemo Njega nego ON preobražava nas u sebe. I tu možemo tražit da nas ozdravi od bilo čega, da nam da potpuno ozdravljenje, i sve one tjelesne nedostake: boli me zub, smeta me kralježnica jer sjedim previše za računalom, boli me ovo i ono  – pa sve to predaj Bogu: „Gospodine, ozdravi me od svega toga, ako je to Tvoja volja.“ I zašto ne – događat će se čuda. Treba dolaziti s vjerom.

Evo vidimo koje se bogatstvo krije u svetoj misi, a prolazimo mimo nas a da mi to ne registriramo. Tražimo senzacije, a ono pravo bogatstvo prolazi nam mimo nas i mi to ne znamo kapitalizirat, ne znamo se time okoristit, ne znanom od toga živjet. Zato je važno razmišljat o Božjim otajstvima sadržanim u Misi, sabirat se u misi, molit, zahvaljivat, i evo zato je ona zahvala nakon Pričesti, kad smo od Gospodina tražili da nas ozdravi, zahvalit se na onomu što smo mogli primit.

I evo s tim ću završit večeras.

Don Josip Mužić

Izvor: Video/ audio – s trodnevnice Sv. Nikoli, u župi svetog Nikole (Rijeka)

Naslov današnje teme je PROGON EUHARISTIJE U CRKVI.

Prvo: Euharistija je živi Bog i znamo da je on nakon Pretvorbe prisutan u prilikama Kruha i vina u svom čovještvu i božanstvu. To je pravi Bog i pravi čovjek kojeg imamo u Euharistiji. I živi Bog. I zato u Crkvi euharistija ima središnju važnost i beskrajnu vrijednost. Ivan Pavao II je kazao Crkva živi od euharistije. II Vatikanski ističe da je Euharistija izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Euharistija, kaže papa Ivan Pavao II izgrađuje Crkvu, a Crkva čini euharistiju.

I kako smo onda mogli doć do toga da se događa da možemo govoriti o progonu euharistije u Crkvi?

Put je bio dugačak, ali vidimo da je ostavio dubokog traga. To je proces koji traje.

Blagujući euharistiju u stanju milosti mi se sjedinjujemo s Bogom i suobličujemo s njim, zato kažemo za nju da je to Kruh Nebeski koja nam omogućuje puno više od mane koja je hranila tijelo Izraelaca 40 godina u pustinji. Ovdje dobivamo hrani duši i zato se zove kruh nadnaravni. Neki sveci kažu kad molimo u Očenašu: Kruh naš svadanji da se to u biti misli da Euharistiju. Da bi se to moglo prevest kao Kruh naš nadnaravni daj nam danas. Ona je najveće čudo od početka svijeta koje je proizišlo iz ljubavi Isusove. Preko euharistije Isus se najprisnije sjedinjuje s osobom i postaje dio nas i omogućava nam ako pristupamo Pričesti u stanju milosti da nam tako postaje moguće ono što je po ljudskome nemoguće – kako u življenju kreposti i odupiranju napadima Zloga tako i u postizanju svetosti. Budite savršeni kako što je savršen Otac vaš nebeski. Taj Isusov zahtjev – kako se može ostvariti? Ljudski, vidimo da smo nemoćni, da su naše snage ograničene i da uz najbolju volju ne možemo doći do toga. Međutim, Bog zna što govori i on nam omogućava da to i ostvarimo i to prije svega preko Euharistije – jer tu primamo i blagujemo Njegovo Tijelo, dušu, krv i božanstvo i suobličujemo se s Njim na najprisniji način. To je razlog zašto je Euharistija glavna zapreka pobjedi đavla. I zato se na ovom terenu već sada odvija odlučujuća borba o kojoj zavisi sudbina tolikih duša. Dokaz za to je mržnja koju iskazuju sotonisti kojima je vrhunac crne mise upravo skrnavljenje euharistije. Znači, sotona vjeruje u stvarnu nazočnost, mrzi Isusa, prisutnog u euharistiji i od toga je učinio vrhunac svoga obreda – nakaradne, izokrenute svete mise. Toga bi se puno puta trebali sjetiti oni mlaki kršćani koji dvoje oko euharistije ili koji su ravnodušni prema euharistiji.

Crkva, kako uči katekizam, slijedi sudbinu Isusa. Pa stoga i ona mora otići na križ. To je sastavni dio njenog poslanja i do konca vremena je to ono što nas čeka. Zato Isus kaže – Kad Sin čovječji dođe na zemlju hoće li naći vjere na zemlji? Jer – Crkva će proći istu sudbinu kao i Krist – bit će razapeta, izgledat će da je nestalo. No, valja vidjeti što će se dogoditi prije toga. Za vrijeme Isusova javnog djelovanja, prvi masovni otpad zbio se zbog propovijedanja euharistije. Sjetimo se tamo je umnožio kruh, nahranio 5000 odraslih muškaraca i oni ga htjedoše zakraljit, on im pobjegne, oni ga nađu u Kafarnaumu i tamo im on navješta da – tko se hoće spasiti mora blagovati njegovo tijelo i piti njegovu Krv i oni to shvaćaju kako on to i govori – i to ne mogu prihvatiti. I zato masovno otpadaju od Njega. U tolikoj mjeri da Isus postavlja pitanje i dvanaestorici žele li i oni otići. U tom pitanju stoji da što je rekao to ne povlači i s druge strane – da imaju slobodu. I sada – nije se tada radilo o nekoliko desetaka ili stotina ljudi, radilo se o tisuće ljudi koji su do tada bili prionuli uz Isusa a kad su čuli njegov nauk, kad su vidjeli čuda koja je činio, kad je uvjerio svojim moralnim, neporočnim životom, te tisuće ljudi su otpale od njega. I to možemo reći da je onda sav taj trud koji je Isus uložio oko tih duša bio uzaludan – makar je tako izgledao.

No, ovaj prvi masovni otpad od Isusa navijestio je ono što će se dogoditi na Golgoti – kad je uslijedio drugi masovni otpad kad je izgledalo da više nitko nije ostao uz njega. Ostali su Gospa, Ivan i nekoliko žena. I od Crkve od njegovih sljedbenika kojih je bilo na desetke tisuća – jer ako su ga osudili bojeći se da će cijeli narod poći za njim – nakon uskrsnuća Lazara čak su se i oni najtvrdokorniji obraćali – radilo se onda o desecima tisuća ljudi i stotine tisuća ljudi koji su ga sad napustili. Tako da se drugi otpad masovni vezuje uz prvi. Prvi se vezuje uz navještaj Euharistije, a drugi otpad se vezuje uz događaj Otkupljenja i kad Euharistijska žrtva bila prinesena.

U povijesti Crkve se događa slično. Prvi otpad se događa zbog Pretvorbe, u kojoj se uprisutnjuje žrtva na križu i vjernici su pozvani na Gozbu Jaganjčevu i predvodnik ovog prvog otpada je Luther koji se smješta na početku moderne povijesti i ovaj prvi otpad sada već zahvaća cijelu Crkvu i tu ćemo vidjeti kasnije iz odnosa kakvog većina vjernika ima prema Euharistiji kao da Isus nije tu. U biti su izgubili vjeru u Njegovu nazočnost. U praksi su otpali. Drugi masovni otpad će biti na kraju povijesti kad će Crkva morati na križ i kada će izgledati da je poražena i činit će se da više nema euharistije na zemlji. Kardinal Sarah kaže – „Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela s jedne strane a s druge Lucifera nastavlja se u srcima vjernika. Sotonina meta je Isusova žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ukidanje euharistije krajnji je cilj đavla i on to provodi na razne načine.

Ovdje sam ih pronašao tri.

1. Prvo je: obeščašćenje. To je način koji je poprimio masovne razmjere na Zapadu gdje se događa postupno sve veće obeščašćenje ovog sakramenta što onda smanjuje i priječi njegovo blagotvorno djelovanje. Mi smo već kod slavljenje svete žrtve navikli na razne zloupotrebe, improvizacije i promjene, kao da nas više ništa ne može iznenaditi. Svako malo naiđemo u medijima nešto egzotično i skandalozno kako se sve slavila sveta misa, u kojim sve mjestima, okolnostima i slično. Pred time je očito da je puno puta očito da je po srijedi gubitak vjere u euharistiju, kako vjernika tako i pastira. Jer kad bi imali vjere ne bi se tako ponašali. Znači da su izgubili vjeru. Sjećam se u jednim talijanskim kat novinama jedan vjernik komentira da mu je svećenik rekao da ide na odmor i kad je naveo zemlju gdje ide – pitao ga je – pa kako ćeš tamo služit misu? – a on kaže: nema veze pa odmorit ću se od mise. Kao da se može bez mise. I to još svećenik.

Paralelno se događa da se sustavno obezvrjeđuje i ukida sakrament ispovijedi, da se masovno prima Pričest u teškom grijehu – upadajući u svetogrđe. Dovoljno je vidjeti što se događa u crkvama u Belgiji, Švicarskoj, Francuskoj… Sakramenat ispovijedi nije samo savjet nego i obveza koja se nalaže zakonikom kanonskog prava u kojemu piše:

 Tko je svjestan teškoga grijeha neka ako prije neka ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim tijelom osim ako ima važnog razloga. A nema li pogodne prigode za ispovijed u tom slučaju neka se sjeti da je dužan pobuditi čin savršenog pokajanja koje uključuje na nakanu da se ispovijedi što prije.

To se odnosi na svećenika.

Jasno za laike, za obične vjernike to znači da ne mogu pristupiti Pričesti ako su u teškom grijehu, ako se prije ne ispovijede.

Scot Hann u svojoj knjizi o euharistiji kaže: da 90 posto američkih katolika koristi kontracepciju, što je teški grijeh a znamo da većina njih pristupa pričesti. To se događa i širom Zapadnog svijeta. Znači, oni su svi u grijehu i to teškom grijehu. Najmanje dvostrukom.

Svećenici su pod sve većim pritiskom da podjeljuju Pričest onima koji žive u javnom grijehu kao što su to rastavljeni koji žive u civilnom braku, ili oni koji su u istospolnim zajednicama. Ako podlegnu pritisku onda i oni obeščašćuju euharistiju a ujedno i sakrament ispovijedi i sakrament braka. Djeluju protiv Božjeg zakona i vlastite savjesti, a upadaju u višestruki teški grijeh. Tada se događa materijalna suradnja svećenika sa Zlom. To se danas sve više želi opravdati „Milosrđem“, inkluzivnošću, razlučivanjem, pratnjom, i sl.  Tako se želi umiriti ili bolje reći eutanazirati savjest svećenika, ozakonivši ovakvu svetogrdnu praksu, i podižući na stupanj više – suradnju sa Zlom – odnosno – ako se to to prihvati onda sudjelovanje u grijehu postaje i formalno. Makar se opravdavalo „poslušnošću“ laika prema svećenicima, svećenika prema biskupima, i tada je pad potpun – jer se pristalo na materijalnu suradnju sa Zlom i na formalnu.

U svim ovim slučajevima euharistija se promeće od blagoslova u prokletstvo u skladu sa proroštvom starca Šimuna o Isusu koji je tu nazočan.

Kardinal Sarah piše – Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniraju a za koje je prolio krv, koju su tako bjedno i okrutno prezreli.

Ali Isus više pati kad dar njegove božanske i ljudske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika i tako možemo shvatiti da se najpodmukliji đavolski napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u euharistiju sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja.“

S druge strane, sveci uče da duše koje se dostojno pričešćuju jesu strah i trepet zlih duhova.

To je  prvi način kako se progoni Euharistija a koji je daleko rasprostranjen – profanacija, obeščašćenje.

2. Drugi način je zabrana svete mise. Sveto pismo govori o ukidanju svagdanje žrtve i mnogi drže da se radi o svetoj misi. Iz povijesti dobro znamo da se to može dogoditi voljom svjetovnih vlasti koji se izrode u protubožju diktaturu o čemu svjedoče katakombe, kućne crkve i oltari na otvorenom, kao što ih imamo kod nas u Bosni i Hercegovini. Ne bi bilo potrebe za tim da se misa mogla slobodno slavit. To se događa i danas u nekim islamskim zemljama gdje je zabranjeno slavljenje svete mise ili u Kini gdje je to strogo ograničeno i djelomično zabranjeno. No, ono što iznenađuje jest da je danas moguće da takva bezbožna vlast pridobije ili prisili crkvenu vlast na takvo nešto pada onda udruženim snagama provode tu odluku. Đavao se danas već osjeća dovoljno jak u samoj crkvi gdje se infiltrirao preko svojih slugana, da cilja na potpuno ukidanje euharistije milom i silom.

Milom se događa sa službom riječi kad u nekim Zapadnim zemljama zbog manjka svećenika (služba Riječi) zamjenjuje misu. I ljudi se pomalo navikavaju da nema svećenika ni Pretvrobe. Dovoljno je otić u Njemačku da to vidite. Pitajte naše koji tamo rade. Silom se dogodilo kao što smo vidjeli za vrijeme pandemije kad su se prvi put u povijesti zatvorile crkve (!) Obavezni smo ići na svetu misu, ali preporučljivo je ići i svaki dan i dostojno primati Isusa, posebno u ovo sadašnje vrijeme kad ne znamo koliko dugo ćemo imati tu milost na raspolaganju. Bogoubojstvo se dogodilo jednom na Golgoti i ne može se ponavljati, ali se mržnja na Boga može iskaljivati i dalje na njegovu čovještvu pod prilikama kruha i vina, i može se ukloniti Njegovu nazočnost u euharistiji. To je ujedno i najučinkovitiji put da se uništi Crkva jer se tako uništava njezin temelj, njezino središte, njezino srce. No, zabrana ima nedostatak a to je da će tada biti previše očito što je po srijedi, i da će biti previše mučenika koji će tada proslaviti Boga.

3. Zato imamo i treći način a to je Ovaj treći način je puno perfidniji i opasniji, a to je hipotetska mogućnost. To se nije, Bogu hvala, do sada dogodilo nego u nekim pojedinačnim slučajevima svećenika koji su eksperimentirali sa euharistijom. Dakle, ova hipotetska mogućnost koju ne možemo isključit da se može dogodit jest da Crkveni autoritet pod pritiskom krivovjerja i poganstva odluči promijeniti formu sakramenta. Pa onda više ne bi bilo Pretvobe i stvarne Isusove Prisutnosti – nego bi se blagovao samo običan kruh i vino kao što to imaju protestanti. Danas kad su mnogi izgubili vjeru, kad se žele po svaku cijenu približiti svijetu, kad govore o ekumenizmu, na nekritičan način, ne bi bilo čudno da se i ovo dogodi i tada se događa ova prevara. Naime, za svaki sakramenat pa tako i za euharistiju, potrebna je materija, a to je pravi kruh i pravo vino, a uz materiju je potrebna i forma, to jest da valjano zaređeni svećenik izgovori riječi Pretvorbe sa Posljednje večere. Mi unutar Katoličke Crkve imamo razne obrede mise: m.arapski, ambrozijanski (na sjeveru Italije) bizantski, siromalabarski, rimski. Osim toga u novom obredniku imamo i razne euharistijske molitve, tako u hrvatskom misalu imamo četiri glavne euharistijske molitve. No unatoč razlika obreda u svim ovim slučajevima vidimo da forma ostaje ista i materija ostaje ista. Ista je materija – kruha i vina i nepromjenjena ostaje forma Pretvorbe. I nakana svećenika da posvećuje u vjeri Crkve. Ako se promijeni forma – ako se promijene riječi Pretvorbe onda više nemamo Misu i svećenik koji bi u tome sudjelovao pristaje na prevaru sebe i vjernika, pretvara se u prevaranta. Ako se nastavi ovo stanje onda možemo pretpostaviti da će mnogi svećenici na to pristati posebno jer je uznapredovala sekularizacija, i gdje mnogo svećenika homoseksualaca ili konkubitaraca – dakle žive u smrtnom grijehu i slave svetu misu (!) Za vjernike je misa valjana ali oni čine još jedan teški grijeh – a to je da čine svetogrđe prema euharistijskom Isusu. To ih je tijekom vremena dovelo do toga da više ne drže do euharistije i da ne vjeruju u nju pa je onda za zaključiti – ako bi došlo do ove promjene da njima ne bi bio nikakav problem to prihvatiti. Njima bi se tada pridružio jedan broj konformista i slabića, i rezultat bi bio da bi samo mali broj svećenika bio kadar se tome oduprijeti i jasno za to bi platili cijenu jer bi im tada nadležne vlasti zabranile vršiti svećeničku službu i ni u jednoj crkvi ne bi mogli slaviti misnu žrtvu…

(do minute min 24)  (…) 

Ime Isusovo ima posebnu snagu. Ime Isusovo znači da je samo ime Božje prisutno u osobi Njegova Sina…. To također znači da jedino božansko ime donosi spasenje. I od sada ga mogu zazivati svi jer se utjelovljenjem On ujedinio sa svim ljudima.

Tako čitamo u Djelima apostolskim da nema ni u kome drugom spasenja, „nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.“ Tako je ime Isus ono najkraće i najpotrebnije što predstavlja naše spasenje.

I vidimo da onda nije slučajno što se javlja pobožnost Imenu Isusovu. IHS (Isusov monogram) se stavljao na ulazu u kuće, na vrata, u kućama, u crkvama. To pokazuje da je ime Isusovo pomagalo ljudima… To ima svoju poveznicu i sa Starim zavjetom, jer vidimo kad se u Egiptu trebala prinijeti žrtva Jaganjca, da se onda sa krvlju tog Jaganjca označavalo te kuće vjernika, pa je anđeo koji je pomorio prvorođence zaobilazio te kuće i izraelski prvorođenci bili spašeni, zahvaljujući tome znaku. U Jeruzalemskom hramu svećenik koji je prinosio žrtvu u svetinji nad svetinjama zazivao je samo jednom godišnje ime Boga Spasitelja da okaje Izraelov grijeh. Tu se škropi krvlju i zaziva ime Boga Spasitelja, jednom godišnje. Onda su i za samo ime Jahve Židovi bili vrlo oprezni i puni strahopoštovanja tako da su izbjegavali izgovarati to ime i jednostavno bi koristili sinonim: Gospodin ili Bog nad vojskama i sl. ali samo ime Bog su izbjegavali, jer su bili svjesni svetosti koja je tu sadržana. Zato jednom godišnje izgovarati ime – i to je izgovarao veliki svećenik kako bi se okajali Izraelovi grijesi snagom Božjeg imena. A pomirilište je bilo mjesto Božje prisutnosti. Bog je bio posebno nazočan u hramu. Sveti Pavao kaže o Isusu da ga je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište  (Rim 3,25) Time želi potvrditi da je u njegovu čovještvu Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom. Tu vidimo snagu svećeničke službe, mogućnosti izgovarati ime Isus, kako je je to činio Veliki svećenik, i to je nešto što daje snagu našemu životu, radost, jasno ako izgovaramo s vjerom. …Ne bilo kako… Čovjek može sa raznim nakanama moliti i izgovarati riječi. Jasno da se traži ispravna nakana, sabranost i onda nas same riječi upućuju na to otajstvo. Mi o tom razmišljamo, ulazimo u to otajstvo, razvijamo prisan odnos sa Gospodinom. Zato je to jedno pomoćno sredstvo i to je nešto što nam je svima na raspolaganju.

Isusovo uskrsnuće, proslava Boga Spasitelja, jer samo ime Isusovo već očituje vrhovnu moć, kako kaže Pavao u poslanici Filipljanima, „Ime nad svakim drugim imenom“. Nije to više ono obično židovsko ime. To je sad ime koje je proslavljeno, i zato se zli duhovi boje Njegova imena, i zato u ime Isusovo učenici čine čudesa, ozdravljanju bolesne, uskrisuju mrtve…

Isus kaže „I sve što zatražite u moje Ime, dobit ćete.“ … Traži se vjera i onda samo ime Isusovo ima ogromnu snagu, mijenja zakone.

Nije čudo, stoga, što je ime Isusovo u središtu kršćanske molitve.

Sve liturgijske molitve završavaju molitvom: „Po Gospodinu našem Isusu Kristu!“. Molitva Zdravo Marijo dosiže vrhunac u riječima: plod utrobe tvoje – Isus. Molitva kod istočnjaka, zvana Isusova molitva kaže: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji smiluj se meni grešniku!“ Vidimo u Ispovijestima ruskog hodočasnika – to je nešto što oni izgovaraju, … Oni koji nemaju obitelji, imaju duhovni poziv i ta se molitva svede na to da da bez stajanja izgovaraju ovaj zaziv imenu Isusovu.

Drugi kršćani, kao sv. Ivana Arška umiru sa samo jednom riječju na usnama, a to je ISUS.

I kroz povijest Crkve su se događala velika čudesa preko imena Isusova.

Nedavno sam naišao na informaciju kako su se pravoslavni monasi za vrijeme komunizma u Rusiji skrivali u planinama, i onda je vlast odlučila 70-ih godina da tome stane na kraj pa su poslali vojsku, poslali su helikoptere, navodili su vojsku da ide za njima i oni su došli u stupicu, na jedno brdo, nisu više imali kuda, vojska je bila iza njih, tu je odmah počinjao ponor. I onda krajnji epilog – jedan je od njih napravio veliki znak križa i hodao je po zraku (!) Drugi su krenuli za njim. On se nakon toga obratio.

Bog može činiti čuda, ako je potrebno, kad postoji vjera. Čudo je već samo to što smo mi danas živi. Bog je mogao učinit da se bura razmaše još više i sve nas odnese. Mogao je bilo kome od nas uskratiti svoju podršku i mi ne bi bili živi. Bog podržava svakoga od nas svake sekunde u životu. To je nešto na čemu doista možemo bez prestanka zahvaljivat. Čudo je sve ono što nas okružuje, ali mi kao posebno čudo Božje prepoznajemo one izvanredne zahvate Božje koji odudaraju od onih redovitih zakona.

Da je Isus Krist Sin Božji, pravi Bog, jedne naravi s Bogom Ocem to nam svjedoče PROROCI koji obećanom Spasitelju daju imena …Bog.

Tako kaže Izaija: Bog sam će doći i spasit će nas. Zovu ga Emanuel, s nama Bog, Iz 7, 14. Presveti, Mirotvorac. Zemaljsko mu je ime dao sam Bog preko anđela.

Osim proroka i Nebeski Otac je posvjedočio da je Njegov Sin.

To imamo na početku javnog djelovanja, na Jordanu, kad ga Ivan Krstitelj krsti, događa se teofanija – objava Boga, očituje se Druga Božanska osoba u liku goluba, i da se čuje glas Očev: Ovo je Sin Moj ljubljeni. Drugi put je otac posvjedočio za njega na gori Tabor kod preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“ U nekim drugim situacijama, vidimo da se otac također očitovao i da su to … nisu razumjeli riječi, … jasno očituje da je Isus Njegov Sin.

Svjedočanstvo Očevo se pribraja svjedočanstvu Isusovu – što je on sam o sebi tvrdio: da je On Sin Božji.

Kad su židovi pitali Isusa – ako si ti Krist reci nam jasno (je li Mesija, pomazanik Božji) Isus im govori jasno. Da im je to Isus rekao na početku tko bi mu vjerovao? Postupnim učenjem, čudima, da su ga mogli upoznati, vidjeli su da živi neporočno i malo pomalo ih je vodio do toga da im može obznaniti istinu da je on  – očekivani Mesija. No, vidimo da je to kod Samarijanke bilo drugačije. Samarijanki je to otkrio u razgovoru koji je mogao trajati 15 minuta, pola sat, on je otkrio njoj ono za što su židovima trebalo mjeseci i godine.

Petar i apostoli su došli do toga, bili su uz Isusa nekoliko godina, kad Petar govori: Ti si Krist, Sin Božji. Imamo različite ljude, različitu raspoloživost, različitu otvorenost, i ona koja je bila grešnica bila je spremnija nego židovi koji su živjeli čestito, jer u tom ispravnom, moralnom načinu života, pitanje je koliko je Bog bio na prvom mjestu, koliko su tražili Boga. A ona koja je bila grešnica iz dna duše vapi za Bogom. Kad su ga Židovi pitali: ako si ti Krist reci nam jasno, onda im on odgovara: „Govorim vam pa ne vjerujete, djela koja ja činim u ime Oca svojega ona svjedoče za me, ja i Otac jedno smo.“

Poziva se na djela. Djela su riječita. Ona govore da to što Isus čini može činit samo Bog. A onda kaže i više od onoga što su ga pitali: Oni su ga pitali je li Pomazanik, Mesija, a on kaže: Ja i Otac, jedno smo. Izjednačuje se s Bogom i zato ga oni optužuju da bogohuli, da se pravi bogom. Kako čovjek sebe može pravit bogom. I kad su mu židovi to progovorili reče im: Kako vi kažete onom koga je otac poslao … ako meni ne vjerujete, djelima vjerujte, da je Otac u meni i ja u Ocu.“

Znači, imamo da Isus to očituje riječima, i da se poziva na djela koja govore isto. Pred velikim vijećem, kad ga ne mogu tužiti, ne pronalaze dovoljan broj svjedoka koji će se složiti u istome svjedočanstvu, onda ga veliki svećenik pita izričito: Ti si dakle Sin Božji?

Isus odgovara: Vi velite, JA JESAM. (Ja jesam – to je Jahve) i na temelju toga biva osuđen. Ako je prije toga taktizirao i pripremio učenike i one koji su ga slijedili da prihvate tu istinu da je On Bog, kad je došao njegov čas, da ne ostane nikakve dileme on se dakle očitovao jasno i zato je bio osuđen. I to je glavni razlog njegove osude. Ono što su ga lažno pred Pilatom da želi preuzeti zemaljsko kraljevstvo, i da ne priznaje rimskoga cara, to je bila izlika. Oni su ga osudili prije toga. Već mnogo prije toga on se nazvao sinom koji poznaje Oca, koji je različit od slugu što ih je Bog prethodno slao, …samih anđela. On je razlikovao svoje sinovstvo od sinovstva svojih učenika. Ne govori Oče naš, osim kad je njima naredio: Vi dakle ovako molite: OČE NAŠ… Tada je naglasio tu razliku: Bogu mojemu i Bogu vašemu. Razlikovao je to sinovstvo od onog na koje smo svi pozvani u Kristu od onoga koje on sam ima odvijeka. Taj svoj nauk Isus je posvjedočio na tri načina: svojim životom, vidimo u njegovu životu da se ne može pronaći ni najmanji grijeh, zato i predstavnik Rimske vlasti Pilat kaže: ne nalazim na njemu nikakve krivice!

Nije on to rekao samo zato što je Isusa upoznao, nego je on imao i informacije od drugih, Rimljani su bili okupatori, oni su pazili na sve što se događa, ¸bojali su se nemira jer su se židovi stalno bunili i onda oni su imali špijune svugdje. I Isus koji je oko sebe okupljao veliko mnoštvo i prolazio kroz razna mjesta i gradove i jasno da im je upao u oko. Oni su sakupljali informacije o njemu, dostavljali ih Pilatu. Pilat je odavno stekao sliku o Njemu da je on za njega politički bezopasan, jer ne poziva na revoluciju, ne poziva na rat, da je njegovo poslanje duhovno, i rimljani nisu u njega dirali. Slušali su o njemu tri godine, nije im smetao, jedino je smetao židovima. Tu mislimo na farizeje i pismoznance, Oni su ga doživljavali kao onog koji njih ugrožava, i oni su se organizirali protiv njega. Pilat je imao jedan sud o njemu, i na temelju informacija taj sud je samo bio potvrđen. Sam njegov izdajica Juda je priznao da je izdao pravednu krv, da je izdao pravednika. Isus sam je mogao upoznati svoje neprijatelje. Koji će me od vas ukoriti za grijeh, recite imate li koji grijeh protiv mene? Oni koji su ga optužili nisu ni pomišljali da ga osude za nešto nemoralno, nisu mogli ništa nać, Znali su da je bio transparentan, poznat svima, ljudi su ga slijedili, ništa mu se ne može prigovoriti. Optužba je bila: pravi se bogom. Naprotiv u Kristovu životu nema kreposti koja … dosljedan, brinuo se za slavu Božju i za svačije spasenje, …onima koji su u potrebi… bio je poslušan…

Bio je takva veličanstva da takvoga svijet nije nikoga vidio, učitelji u hramu se dive njegovoj mudrosti, čude se otkud mu toliko znanje da se ravnopravno može nositi s njima, raspravljati i pokazuje veću mudrost nego oni. Kad je počeo javno djelovati nakon krštenja, vidimo da kao magnet vuče učenike za sobom. I narod se u velikom mnoštvu skuplja oko njega gdje god se pojavi. Ljudi i djeca traže od njega blagoslov. To je bi jedan masovni pokret. U Hrvatskoj 71 masovni pokret naroda … a evo ovo je u Isus je stvarno za sobom povukao mase. Tako da su se farizeji prepali, ako ga ne zaustave, da će cijeli narod otići za njim. Nije se radilo više o nekoliko stotina učenika, nego se radilo o nepreglednom mnoštvu, koji su ga nakon umnažanja kruha

htjeli zakraljit. Nisu to bili ljudi koji su sebi umišljali da će učinit nešto što je nemoguće nego su vidjeli da je to izvodivo. Da ih ima brojčano toliko da su već jedna većina u narodu i da to mogu provest, da je to provodivo. Bez obzira što imaju tu rimljane, da će cijeli narod, da će većina naroda krenuti za njima i da će oni to moći ostvariti.

Sluge poslane da ga uhvate u hramu ostaju zapanjeni od njegovih riječi i kažu – nikad nije čovjek govorio kao što govori ovaj čovjek. Oni su služili praktički cijeli život u hramu, čuli su sve moguće, učitelje, pismoznance, jer je tu bilo stjecište cijelog židovskog naroda iz Izraela, iz cijele Palestine, ali i iz dijaspore, oni su se toga nagledali i naslušali.

Kad je netko sakristan u jednoj župi cijeli život upozna sve moguće svećenike. No kako vidimo kod Isusa su uočili jednu bitnu razliku – nitko nikad nije tako govorio. Zaključuju da takav nauk, takav način govora jednostavno dotad svijet nije upoznao.

Oni koji su ga došli uhititi u vrtu – na riječi Ja sam – oni padnu na zemlju. „Ja sam“ (Ja jesam) pokazuje da je on Jahve, Bog, ima snagu koja pokazuje da oni njemu ne mogu ništa, ako se On ne želi predat njima u ruke, daje im do znanja kakav je tu odnos koji postoji, i čudesa potvrđuju Kristovo božanstvo. Čudo je jedno izvanredno vidljivo djelo koje nije izazvala nikakva prirodna sila nego samo svemogućnost Božja, npr. da oživi čovjek koji je umro, to sotona ne može učiniti, to ne mogu učiniti ni ljudi. Da bi se nekog proglasilo svetim traži se da su se dogodila čuda – jedno čudo za proglašenje blaženim – jedno za proglašenje svetim, jer preko tih čuda Bog daje potvrdu da se tu radi o svecu.

Bog ne može posvjedočiti što ne bi bilo istina.

 Isus je činio mnogo čudesa, pretvorio vodu u vino, kad je počeo javno djelovanje, s nekoliko kruhova je nahranio tisuće ljudi, utišao je vjetar i valove, jednom riječju je liječio bolesne, slijepe, hrome, nijeme, gluhe, i to samo na jednu riječ uskrisiva mrtve, u više navrata, kao mladića u Nainu, kći Jairovu, i na koncu Lazara koji je najduže bi mrtav, izgonio je nečiste duhove. Ta je čudesa činio da preko njih pokaže svoje božansko poslanje i da dokaže da je pravi Bog, zato se poziva na djela i kaže: Djela koja činim svjedoče za mene da me Otac poslao, djelima vjerujte da je Otac u meni i ja u Ocu – kaže na drugom mjestu. To Ivan donosi oba puta.

Mi danas imamo umjetna čuda, kao mađioničari, to je  neka vrsta opsjene – koriste se raznim trikovima da stvore privid čuda. Danas imamo i tehnologije koje mogu to učiniti. Mogu sa projekcijama na nebu učiniti da mi na nebu vidimo razne stvari i da nam se to čini stvarno. To se događa preko moći tehnologije, ali to su sve prividi – nisu čuda u pravom smislu riječi.

Isus je svoj nauk potvrdio i svojim proroštvima. Sve ono što je prorekao to se doslovno i izvršilo.  Time je Isus pokazao da je pravi Bog. On je prorekao samo ono što je Bog unaprijed mogao znati: da će biti predan glavarima svećeničkim, da će ga osuditi na smrt, to je više puta prorekao. Da će ga  predati neznabošcima, poganima, predali su ga rimljanima. Prorekao je Judinu izdaju, Petrovo zatajenje, odreknuće, Prorekao je da će se njegovo evanđelje propovijedati po svemu svijetu. O Jeruzalemu je rekao unaprijed da će ga neprijatelji opkoliti i da neće ostati ni kamen na kamenu. Prvi kršćani su prihvatili ovo proroštvo, i kad su prvi kršćani vidjeli da se bliži njegovo ostvarenje svi su se spasili tako da su pobjegli u gore kako je Isus i tražio.  Mnogi će od naroda židovskoga pasti od mača, a drugi će se raspršiti po cijelome svijetu. Sva su se ta proroštva izvršila. Neka se i danas ispunjaju kao npr. da Crkvu neće nadvladati vrata paklena.

Isus svojim životom, čudima, proroštvima i na koncu – svojom smrću potvrđuje svoje božanstvo. Kad ga veliki svećenik zapita pod zakletvom: „Jesi li ti Krist Sin Božji?“ – Odgovori Isus – Ti kaza. To znači – da. Ali od sad vidjet ćete Sina čovječjega koji sjedi s desne i dolazi na oblacima nebeskim.

Kasnije će i Stjepan reći (prilikom mučenja) da ga vidi s desne strane Bogu – ispovijeda vjeru u Kristovo božanstvo i zato će biti kamenovan.

To su dakle nedvojbeni dokazi na temelju kojih možemo mirno prihvatiti vjeru da je Isus pravi Bog i pravi čovjek.

Vjera nije nerazumna, traži sudjelovanje našeg razuma onoliko koliko razum može dat. I zato prva zapovijed kaže da ljubimo Boga svim svojim umom, znači, onoliko koliko čovjek može spoznat Boga, dužan je to učinit, da bude razumno utemeljena da može i s tom jednom moću duše koja je izuzetno važna da može prihvatit Boga i da može izgrađivat odnos s njime.

Bilješke: M.G. – duhovna obnova, 26.11.2023.

Čuda su zajamčena u svakom dobu, a posebno za posljednja vremena pa tako Otkrivenje najavljuje dolazak dva moćna svjedoka i drugi Kristov dolazak. Dajući sve od sebe, vjernici trebaju uvijek računati na nadnaravnu pomoć. Zato nas se sile zla boje jer znaju da po jednom pravedniku Bog može promijeniti sve pravedniku Bog može promijeniti sve.

Svakome tko malo pažljivije analizira očito je da se okončava proces razaranja takozvanoga ,,starog” svjetskog poretka. On se odvija na više područja istodobno iz kojih ćemo izdvojiti najvažnija. Kao prvo uništava se osoba u svome temeljnom dostojanstvu i pravima i to poglavito preko kulture smrti. Njezini najočitiji primjeri su masovni pobačaji, koji službeno prelaze sedamdeset milijuna godišnje u svijetu,’ trgovina djecom, koja godišnje u svijetu uzrokuje nestanak osam milijuna djece, te sve raširenija eutanazija starih, nemoćnih, bolesnih i umornih od života. Iako smo u prošlosti imali robovlasništvo i žrtvovanje djece idolima, razmjeri sadašnje tragedije neizmjerno ih nadilaze. Na drugom mjestu dolazi razgradnja obitelji preko obeshrabrivanja zasnivanja braka i radanja djece raznim mjerama poput ukidanja obiteljske plaće i nedostižnosti kupnje stana. Na to se nadovezuje ugrožavanje sklopljenih brakova razvodima i sada ozakonjenjem istospolnih zajednica. Treće je područje uništenje naroda preko navođenoga i potpomognutoga useljavanja s kojim ide demografska kriza i iseljavanje domaćega stanovništva.
To se zorno vidi na primjeru  Hrvatske ali i Hrvata u Bosni i Hercegovini gdje bi uskoro mogli nestati kao konstitutivni narod. Na koncu imamo specijalni rat protiv kršćanstva koje je podvrgnuto nesmiljenim napadima izvana, kao što je isticanje slučajeva pedofilije samo kod katoličkih svećenika dok se ono prešućuje u drugim vjerskim zajednicama, ali i iznutra promicanjem  raznih krivovjerja. Rezultat je da osobe lišene obitelji, naroda i vjere ostaju bez ikakve  zaštite u borbi protiv zla i izložene svim  mogućim ucjenama i poniženjima.

Cilj

Najočitiji cilj ovoga smišljenog i sustavnog procesa razaranja jest potpuni nadzor nad čovjekom izvana, preko kamera i mobitela, i iznutra, preko čipa ugrađenoga u tijelo svakoga pojedinca.

Porobljavanje postaje sve gore pa se već najavljuje kontrola disanja, hrane i kretanja te oduzimanjem privatnoga vlasništva. Sloboda sve više postaje posve nepoznat pojam i nedostižan san. No to još nije sve jer se modernim robovima želi oduzeti ljubav kao najdublja veza koja postoji među ljudima. Ljubav se relativizira i svodi samo na spolni čin, a sve vodi prema njezinoj zabrani kao što je to najavio Huxley u svom distopijskom Vrlom novom svijetu. Krajnji cilj je da se jednom kad se čovjeku zarobi duša lišavajući ga slobode i ljubavi, u njemu ,,ubije” Boga. Ateistička ideologizacija tijekom školovanja i doživotna preko medija, skupa s poganskom praksom koja otuđuje od morala i nadnaravnoga trebala bi se okruniti fizičkim ili transhumanističkim onesposobljavanjem čovjeka za istinsku vjeru.

Neprijatelj

Kod svega ovoga treba imati na umu da se ne borimo prvotno protiv zla, koje je na vrhuncu svoje moći, ni struktura grijeha, koje su sve jače, ni protiv malih ili velikih zlotvora koji su samo prodane duše piramidalno ustrojene. Pravi neprijatelj je osobno duhovno biće, Zli, odnosno Sotona, neprijatelj čovjeka od početka, otac laži i ubojica ljudi (Iv 8,44). Sukob nije toliko fizički nego prvenstveno metafizički. U skladu s time i zaziv u molitvi Oče naš može se prevesti i Oslobodi nas od Zloga“. Imajući u vidu o kome se radi neophodno je osloniti se na Boga i oboružati se duhovnim oružjem: pokorom, molitvom i sakramentima.

Otpor

Ne možemo se boriti oponašajući neprijatelja jer ćemo postati onda kao i oni. Ljudi opredijeljeni za dobro još su većina, ali od toga nema koristi jer su međusobno podijeljeni, izmanipulirani i premreženi izdajnicima. To treba pretvoriti u prednost što znači ne oslanjati se na udruge, pokrete i institucije, nego treba biti razdružen odnosno djelovati pojedinačno. Uzor nam mogu biti uskoci, hajduci, kamišari ili urbani pustinjaci koji žive medu drugima, ali su slobodni i zbog toga neshvaćeni i sami. Za takav način života potrebno je ispuniti neke uvjete odnosno postići samodostatnost, kako fizičku (energija, voda, hrana, gotovina…) tako i još više duhovnu, koja zna birati dobre sadržaje i održavati mentalnu higijenu odbacujući sve ono što je štetno. No najvažnije je ponovno otkriti i oživjeti sposobnost ljubavi iz koje se obnavlja osoba, obitelj, narod i vjera. Tako se, unatoč svim nepovoljnim okolnostima, vraća radost življenja i svjetlo razgoni tamu.

Otkrivanje vjere

Naša vremena donose brojna ispunjenja biblijskih proročanstava posebno iz knjige Otkrivenja. Tako nakon dvije tisuće godina imamo ponovno državu Izrael što je jedinstvena stvar i dokaz da Bog upravlja poviješću. Događa se masovni otpad od kršćanstva koji čini sve aktualnijim Isusovo pitanje hoće li naći vjere na zemlji kod svoga drugog dolaska. Žig zvijeri koji omogućava potpuni nadzor nad ljudima prvi je put u povijesti tehnološki sada izvediv preko čipa i bezgotovinskoga plaćanja. Ubrzano se uvodi novo normalno” i već se uspostavlja globalna vlast nad svijetom kao što smo imali prilike vidjeti u vrijeme korone. Kad se i službeno proglasi svjetska vlada, onda je sve spremno za jednoga vladara. On će se ustoličiti kao gospodar svijeta i za njega nam Biblija kaže da će biti Antikrist. Sve do sada smo imali samo njegove blijede najave, male antikriste u liku tolikih tirana i diktatora koji su mrzili Krista.

Sva ova proročanstva koja se ostvaruju nakon toliko stoljeća dokazi su istinitosti Svetoga pisma i stoga prilika za obraćenje. Oslobođenje od vanjskih i nutarnjih okova ima smisla ako promijenimo sebe i držimo se Boga jer inače isti uzroci dovest će opet do istih ishoda. Sotona u svijetu ima moć preko i ljudi koji mu služe preko raznih grijeha. Odričući se njega, svih djela njegovih i svega sjaja njegova, vraćamo svoje dostojanstvo i slobodu. Konačni cilj borbe nije izbavljenje od zemaljskoga ropstva vi uništenja nego od vječne muke i propasti u paklu. Odnosno, treba osvojiti raj i tome sve drugo podrediti.

Pobjeda

Odnos snaga je takav da su snage dobra poražene i potisnute u katakombe. To je jedinstvena prilika da onda kada je sve izgubljeno shvatimo da se bez Boga ne možemo spasiti. Od nas se traži djelovanje koje računa na milost odozgor i samoprijegor koji uključuje spremnost na gubitak svega (dobroga glasa, imetka, života) kao kod naših ratnika tijekom povijesti. Već imamo jasne nagovještaje promjene. Zli je na vrhuncu svoje moći nakon kojega slijedi pad i zato mu se žuri jer zna da im je ostalo malo vremena.

Ljudski je nemoguće preokrenuti sadašnje stanje, ali Bogu je sve moguće. Čuda se i danas događaju kao što smo vidjeli u Domovinskom ratu gdje smo unaprijed bili osuđeni na propast od vanjskih neprijatelja i domaćih izdajnika. Čuda su zajamčena u svakom dobu, a posebno za posljednja vremena pa tako Otkrivenje najavljuje dolazak dva moćna svjedoka i drugi Kristov dolazak. Dajući sve od sebe, vjernici trebaju uvijek računati na nadnaravnu pomoć. Zato nas se sile zla boje jer znaju da po jednom pravedniku Bog može promijeniti sve.

Krist je Kralj kraljeva, Gospodar povijesti i njegova konačna pobjeda nad zlom i Zlim samo je pitanje vremena.

Napomena: isticanje teksta – admin. ; Članak u časopisu Svjetlo riječi – prema predavanju u Zagrebu na znanstvenom slupu

Audio: (objavljen 2.10.2023.)

Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

BOGOUBOJSTVO – To je izraz koji se rijetko kad čuje, koji je u prošlosti bio vezan uz židove kao narod bogoubojica, ali kad malo bolje promotrimo onda vidimo da je to nešto što ima poveznicu sa svima nama jer jasno kad je postao čovjekom onda se učinio i ranjivim,  i dostupnim da mu čovjek može nauditi. Tako da se u ovom slučaju kod bogoubojstva misli još konkretnije na ubojstvo Krista.

I to ima veze ne samo sa onim vremenom kad se to dogodilo, nego ima veze sa našim vremenom i sa svakim od nas. Možemo reći da razmišljat da razmišljati o bogoubojstvu da čovjek na neki način to lako otkloni od sebe kao nešto što je zamorno, jer se čovjek želi radovat, a ne tugovati ili ima slične razloge. Svakako, kako vidimo, razmišljati o muci Gospodinovoj, razmatrat o tome to se ostavi za vrijeme korizme, pa onda obavimo i križni put i slično, ali to je nešto što je što je inače današnjem čovjeku odbojno. I možemo reći da smo razvili određeni imunitet ili neosjetljivost na Kristove muke. Sveci su svakodnevno razmatrali muku Gospodnju da im bude jedna škola ljubavi, a nama kao da to ne treba, jer očito da imamo neke druge sadržaje, neke druge ljubavi koji nas ispunjavaju. Sama pokora koja bi čovjeka trebala približiti muci Gospodinovoj je odbojna, a molitva da zavoli pokoru izgleda preopasna. Zašto bi ja molio za tako nešto? Jasno, ako nisam skloni činiti pokoru i osjećam odbojnost, pa sad da molim za tu nakanu da mi Gospodin da snagu i milost da se rado odazivam i činim  pokorničke vježbe, evo to je nešto što me dekomodira, što izgledao neprivlačno. Mogu se upitati: imam li makar želju da osjećam bol na svojim grijesima, potrebu da ih okajem na zemlji? Da dam zadovoljštinu? Ako me već ne može motivirati ljubav prema Bogu može li me motivirati strah od kazne, to jest od vječnog prokletstva. I doista, kako vidimo savršeno kajanje uključuje bol nad onim grijesima koji sam učinio. Mi ispovijed odradimo, rečemo ono čega se možemo sjetiti, ali evo da osjetimo bol, to bi nam sigurno bilo ljekovito i spasonosno. Ljekovito jer bi se onda bolje čuvali grijeha, a spasonosno jer bi onda dali zadovoljštinu i kajali već ovdje na zemlji ono  zlo što smo učinili. Sveti Franjo Asiški je znao plačući vikati svojim suvremenicima: „Ljubav nije ljubljena!“ I ponavljao se u tome. Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako ljubav može biti  ne ljubljena. No kako vidimo ta neuzvraćenost je bolna za svece i doista kad gledamo objektivno, to je nešto što ne možemo do kraja razumjeti – zašto je to tako. Zašto se događa, da onima koji su nam najbliži, koji su nam možda najviše učinili dobra u životu, da prema njima ne znamo tu ljubav uzvratiti i da prema njima znamo biti hladni i odbojni i sl. jer se ta ljubav pretpostavlja, naših baka naših majki i slično. I onda je tu se čovjek se na neki način drži drugačije. I današnji čovjek se, možemo reći, nalazi u jednog udaljenosti od Boga kao da je vanzemaljac. I prije će današnji čovjek povjerovati da postoje vanzemaljci nego što će, dakle, istinski povjerovati da Bog postoji i svoj život onda ustrojiti i organizirati prema tome. Ta udaljenost od Boga dolazi iz navezanosti na grijeh i jednostavno se događa da su volja, razum, mašta, osjećaji negdje drugdje, nisu kod Boga. I kad se pitamo zašto je to tako, ima više razloga, ali možda  najočitiji razlog su mediji – koji nas bombardiraju svojim sadržajima i koji onda zauzimaju naše misli, stvaraju želje, stvaraju osjećaje, dakle i mi smo onda upravljeni u nekom drugom pravcu. Kad čitamo životopise svetaca i naši suvremenika, onda vidimo da su oni imali jedan poseban senzibilitet za duhovno i za Boga. Ali taj senzibilitet je bio vezan za njihov način života, da su imali jedan način života gdje nisu poznavali medije, npr. djeca u Fatimi nisu imali televiziju, ni radio, ni novine ni ništa, nisu to poznavali. Dakle, oni, kad su imali ukazanje oni su mogli time biti  zaokupljeni cijeli dan, mogli su cijeli dan i noć praktički biti uronjeni u Boga. Ništa ih nije rastresalo od toga. Danas je to puno teže. I zato treba veliki napor, prvo da bi čovjek izašao iz onoga negativnoga, a onda tek kad je oslobodio prostor, može onda i to ispunit sa Bogom. To je ono što možemo reći da spada na stanje duše, da u našoj duši vlada jedna rastresenost, odbojnost, ne privlačnost prema Bogu, prema Križu, konkretno prema muci.

S druge strane, znamo da je Krist Spasitelj i to ne spasitelj, samo općenito, nego Spasitelj konkretno, moj Spasitelj. Dakle, jedino se po njemu čovjek može spasiti i to ne bilo koji čovjek nego i ja. On me je osobno otkupio od mojih grijeha. I svaki put kada smrtno sagriješim ja se odjeljujem od njega i zavrijeđujem pakao. Dakle, svaki put je to u  kontekstu jednog osobnog odnosa s Bogom. Svaki put kad se pokajem i ispovjedim, On mi oprašta tako da primjenjuje svoju muku na me, pere me u svojoj krvi. To je ono što, kako vidimo, Isus je otkupio čovjeka, ako je mene otkupio, nije me otkupio, a mogao je otkupiti i  cijelo čovječanstvo sa jednom kapi svoje krvi. Nije me otkupio sa jednom kapljicom svoje krv nego je prolio svu svoju krv. Dakle, sva  Njegova krv je prolivena za spasenje ljudi, ali možemo još reći da kako se radi o tome da je on Bog, da je On učinio i da je sva njegova muka dana za mene, za moje otkupljenje. I zato je to nešto osobno i zato sa smrtnim grijehom, kako vidimo, ne samo da raskidam vezu s Njim nego uzrokujem, uprisutnjujem, aktualiziram Njegovu muku. I s druge strane kad se pomirujem s njime, to se događa preko primjene te njegove ruke na mene osobno. Mi znamo da pretvorba za vrijeme mise uprisutnjuje muku i smrt Gospodinovu. Taj čin bogoubojstva  dogodio se jedanput, prije 2000 godina, ali se on obnavlja na oltaru. Taj se isti čin uprisutnjuje i postaje prisutan pred nama i zato se misa zove – žrtva. Ne samo uspomena na posljednju večeru nego ona, prije svega žrtva i u posljednjoj večeri u konačnici dogodilo se anticipiranje te iste žrtve. Ista je žrtva na oltaru i Kalvariji. Nije to neka druga žrtva, nego ono što se dogodilo na Kalvariji uprisutnjuje se na oltaru.

Kako Isus nije samo čovjek nego i Bog onda i Njegova muka i smrt koja se dogodila jednom nije ograničena vremenom i prostorom. Dakle, Boga se ne može ograničiti. Našim kategorijama, u kojima mi živimo, dimenzijama vremena i prostora. Bog je neograničen, u Bogu nema protoka vremena, dakle, nego je u Bogu sve sadašnjost. Tako da  se u svakoj valjanoj svetoj misi, u svakom pojedinačnom smrtnom grijehu događa ta muka Gospodinova i njena učinkovitost se primjenjuje u svakom pomirenju s Bogom.  Dakle, to je nešto što danas kad ljudi ne paze na smrtne grijehe, to je nešto što ima masovnu upotrebu. Koliko smo se puta ispovjedili da smo bili u smrtnom grijehu? Svakim smrtnim grijehom mi smo postajali bogoubojice i svakim pomirenjem istinskim u ispovijedi mi smo primjenjivali njegovo pomirenje, njegovu muku na sebe.

Katekizam u broju 598 kaže:

„Crkva u učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca nije nikad zaboravila ovu istinu da su grešnici bili uzročnici, počinitelji svih muka što ih je Krist pretrpio.“

Dakle, uzročnici njegove muke nisu bili samo ti krvnici koji su bili nazočni tada i koji su, dakle, živjeli u Njegovom vremenu i  bili tu tada na Golgoti. Nego su to svi grešnici od početka do kraja ljudske povijesti. Osni su, dakle, svaki ponaosob, uzročnik svih Isusovih muka koje je On pretrpio. Prema tome ta njegova muka je vezana sa mnom osobno, ne samo kod opraštanja grijeha, nego je vezana i kod samog događanja muke, jer sam ja onaj koji je to izazvao, ja sam onaj, jedan od tih krvnika koji je, dakle, jednostavno to proveo.

Postati jedan od njegovih krvnika, ne samo kao daleki ili bliski uzročnik, što se uvijek može pokušati opravdati, nego postati jedan od njegovih krvnika kao izravni počinitelj, kao onaj koji mu zabada čavle, koji mu probada bok, koji ga bičuje i slično, dakle, to znači posvjestiti do kraja da sam ja okaljao ruke bogoubojstvom.

Katekizam nastavlja i kaže: „uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost Isusovoj muci, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino židove. Nesumnjivo je da su židovi bili glavni krivci Isusove muke u vremenu kad je Isus razapet. I s te strane, oni su također ubojice. Međutim, kad mi znamo da je uzrok Isusove muke grijeh, onda se to tiče svakog grešnika, pa se tako tiče i mene. Prema tome ne možemo se izvlačit na židove i tako oprati svoje ruke i  otkloni to od sebe, svoju odgovornost, nego je važno da mi to prihvatimo i da budemo svjesni da to ima veze sa mnom osobno.

Mojim grijehom ja se osobno dižem protiv Njega. Isus se u Evanđelju poistovjećuje s našim bližnjima i poistovjećuje se sa kršćanima. I kaže: „Što učinite nekome od ovih najmanjih meni ste učinili!“ i Pavlu koji proganja kršćane on kaže osobno: „Pavle Pavle, zašto me progoniš?“

Dakle, grijeh je osobni grijeh, osobno je uvreda Kristu i ako je smrtni grijeh, dakle nanošenje smrtnih muka. Mali grijesi su uvreda Boga, a veliki mučenje i ubijanje Boga.

Katekizam kaže, na drugom mjestu: „Grijeh je uvreda nanesena Bogu. Psalam govori: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“

Znači,  grijeh se prije svega događa odnosu prema Bogu, a onda su izvedenice da grijeh čini zlo bližnjemu, da grijehom činimo zlo i samima sebi. No prvo je da grijehom vrijeđamo Boga.

Zloća jednog grijeha, kaže sveti Toma, mjeri se prema osobi koju je prima i osobi koja je učini. Ako mi znamo da smo mi u odnosu s Bogom jedno obično stvorenje, a Bog je Stvoritelj, da smo da je Bog neizmjeran, a mi smo sićušni i neznatni. Ako tako razmišljamo: da se takav jedan stvor ustaje protiv Boga, onda vidimo da je to nešto što jednostavno ne stoji, što je ureda s kojim se može usporediti ni jedna druga.

Katekizam kaže u istom broju: „Krivce te krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naši grijesi učinili, da Gospodin naš Isus Krist podnese muku križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo zasigurno koliko je do njih iznova u samima sebi razapinju i ruže Sina Božjega.“ Sad još Crkva približava još bliže i kaže: ne samo da smrtnim grijehom postaješ bogoubojica, nego se to događa u tvojoj duši. Kao što Isusa primamo u euharistiji, primamo njegovo čovještvo i njegovo božanstvo, tako isto u duši koja je u milosti Bog prebiva, a u duši koja čini smrtni grijeh – tu se događa razapinjanje i ruženje Sina Božjega. Nisu ga samo razapeli nego su se iživljavali na razne načine da su mu se izrugivali i između ostalog govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“

Sve se to događa, znači u nama, u našoj duši je onaj koji je. Bog je onaj koji obuhvaća cijeli svemir univerzum, ali Bog onaj koji obuhvaća i onaj mikrokozmos i koji je u onoj najsićušnijoj stanici našeg bića, prisutan svojom moći, dakle svojom milošću.

Duša je jedna duhovna stvarnost i mi to sebi prikazujemo na razne grafičke načine, posebno evo smještajući dušu u srce. Međutim, duša oživljuje cijelo tijelo i to je samo jedan figurativni pojam, ali u tom duhovnom dijelu našeg bića, koji je neuhvatljiv, u konačnici koja živi, kako znamo, i poslije smrti, neovisno od materije. Evo tu se događa i ova duhovna stvarnost da kako kaže Katekizam: Iznova u samima sebi razapinjemo i ružimo Sina Božjega teškim grijehom.

I kad gledamo koliko su puta počinili teški grijeh u životu, onda – toliko smo puta doveli Isusa na Kalvariju, da prođe križni put da prođe cijelu muku i da umre.

Crkva uči da u duši koja  je u milosti obitava sam Bog i to nalazi iskustvenu potvrdu u životima mnogih mistika kao što je sveta Tereza Avilska koja govori o zamku duše, ona  opisuje slikovito razne odaje duše i cijeli jedan dvorac gradi. I na taj način približava koliko može biti bogat taj nutarnji odnos s Bogom, koliko je on neizmjeran toliko on može proširiti i ispuniti dušu.

Možemo zamisliti koja se tragedija događa u suprotnom slučaju kad čovjek teško sagriješi. On tada raskida s Bogom, istjeruje ga iz svoje kuće, iz svoje duše, kao što se događa kod rastave braka, onda šta, onda je rastava od stola i postelje i onda se jednog tjera iz kuće, ili muž ženu ili žena muža, svakako dakle, nisu više skupa. I otvara se prostor sad nečemu drugome. U slučaju razvoda braka, rastave, ostavlja se prostor nekim novima, muškarcima i ženama koji neće biti zakoniti muževi i žene i onda će se živjeti u preljubu, u konkubinatu, a  u slučaju kad mi istjeramo Boga iz svoje duše smrtnim grijehom mi otvaramo prostor, dakle zloduhu i zato se događa da zloduh tu priliku koristi i onda naša duša se ispunja nekim sasvim protivnim duhovnim sadržajem, stvarnostima, koje onda čine da ljudi… nešto od toga možemo vidjeti na izvanka – kad su  ljudi nezadovoljni, frustrirani, bjesni, puni mržnje, sikći i slično. To se često puta ne može objasniti samo ljudskim okolnostima, nego vidimo se tu stvarno nalazi prisutnost Zlog Duha.

Nedavno je u Njemačkoj u jednom gradu je bio skup ljudi – pasa, znači ljudi koji se smatraju da su oni – psi i onda su oni imali zajedničku manifestaciju. Skupilo ih se nekoliko stotina. To je ono što nam pokazuje da ta degradacija čovjeka može ići u nedogled. Nema jednostavno kraja. Sotona tu ima ogromnu maštu i kreaciju i stalno izmišlja nove stvari kako može ponizit čovjeka. Danas vi možete napravit pobačaj na sve moguće načine sa znanjem i bez znanja roditelja i to je ono tzv. pravo, a s druge strane vidimo da ono što je moralno da se to gleda sa podozrenjem i često se zabranjuje. Danas vi možete prošetat dva ljudska bića kao da su psi, i nitko vam ništa ne može reći, a ako organizirate jednu procesiju kroz grad jer ako organizirate neki vjerski događaj to će izazvati protiv mržnju i sjetite se samo kakvo protivljenje izaziva molitva na trgovima! Takvo protivljenje ne izaziva ova manifestacija ljudi pasa niti šetanje ljudi kroz grad kao da su psi  – to je nešto što se smatra da treba tolerirati različitost koju treba prihvatiti. Tako kad čovjek otvori prostor zloduhu u svojoj duši sotona tu ne miruje nego stavlja čovjeka potpuno u svoje ropstvo. Ovdje vidimo u ovom citatu iz Katekizam također da Crkva na temelju Svetog Pisma naučava da se u smrtnom grijehu čovjek razapinje i izruguje se Kristu baš kao i njegovi krvnici prije 2000 godina.

To je nešto što Crkva nalazi uporište u Svetom Pismu, konkretno Hebrejima 6,6 kad Pavao kaže: „Svatko tko ponovno počini smrtni grijeh, kaže Pavao, ponovno razapinje Sina Božjega i ruglu ga izvrgava. To da smrtnim grijehom ponovo razapinjemo Sina Božjega to se tiče mene osobno i ja kad počinim smrtni grijeh to činim i ta radnja se upristunjuje  u samoj duši grešnika. I kao što se na oltaru događa da se uprisutnjuje žrtva sa Kalvarije, tako se kod smrtnog grijeha događa da se u mojoj duši upristunjuje razapinjanje Sina Božjega.

I dalje kaže Katekizam, u istom broju 598. „I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh židova jer oni po svjedočanstvu apostola: „da su upoznali Kralja slave nikad ga ne bi bili razapeli. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo i kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje nasilničke ruke.“

To poznavanje, ta pripadnost Kristu čini da mi imamo daleko veću odgovornost od onih koji ga ne poznaju.

Ruke mučitelja postaju tako i naše ruke koje čine zločin prema Bogu. Kao što svećenik prilikom misne žrtve djeluje u osobi Krista, „In persona Christi“, tako mi u teškom grijehu djelujemo u osobi njegovih zlostavljača, poistovjećujemo se s njima i evo mi smo oni egzekutori muke. Sveti Franjo stoga veli: i nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.

Dakle, to je moja osobna odgovornost, moj osobni čin. Zlodusi su pali jednom zauvijek i Bogu ne mogu ništa. Za nauditi služe se ljudima, koje zavode, nadahnjuju i potiču na grijeh. Želeći ih strovaliti u vječnu propast. Ljudske ruke su razapele Gospodina i kod svakog smrtnog grijeha ja ponovo postajem zločinac koji se iživljava nad Bogočovjekom.

I jasno, dolazimo tu do logičnog zaključka da Crkva na življenom primjeru svetaca zaključuje da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti. Kad mi to čujemo iz usta svetaca da je bolje umrijeti nego smrtno sagriješiti onda je to nama nepojmljivo, mi smo se navikli na smrtni grijeh da je to nešto sasvim normalno, ako idem na ispovijed moram imat neki smrtni grijeh, jer evo one male grijehe mogu likvidirat u pokorničkom činu, na početku mise. Nama to zvuči grozno da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti jer ovaj život nam je toliko privlačan, njega se čvrsto držimo, jer onaj zagrobni život držimo sa rezervom,  i možda i dvojimo da li će on bit izgledan, i onda ajmo mi u međuvremenu  ajmo mi u ovom uživat koliko možemo .

Čak nam je u ispovijedi teško reći: „Čvrsto odlučujem da više neću griješiti!“

Više puta bi se znalo dogoditi da čovjek dođe i u ispovijedi kaže: „Ja ne mogu to reći da čvrsto odlučujem da više neću griješiti, ja znam da ću sagriješiti.“ I nije spremna učinit sve od sebe, do kraja se založit, potrudit da to više ne čini, i onda okoliša. Ako je čovjek osuđen za ubojstvo i odležao 10, 15 godina robije – neće mu pasti na pamet da ponovo takvo nešto učini. Ovaj Pušić koji je bio osuđen zbog smrti kad su oteli avion, kao hrvatski migranti  gdje je nastradao jedan policajac onda ga je Amerika osudila na 30 godina robije. On je odležao 33 godine. To je maksimalna kazna. Za jedno ubojstvo. A danas se zna dogodit da vam dođe žena koja je napravila 7 ili 8 pobačaja ko ništa, to je ono što zna, a ono što se dogodilo preko spirale ili pilule ‘dan poslije’,  o tome nema spomena. Ali evo, to kao da se ne smatra ništa posebno. Muškarci se uopće ne sjete da su nagovarali, uvjetovali, ucjenjivali ženu  curu da pobaci. Uopće to ne ispovijedaju, trebate ih posebno pitati, ako ispovjede da su imali curu i živjeli nevjenčano pa pitati ih takvo nešto da se sjete.  Evo nama je ubojstvo postalo normalna stvar, ne samo djece, sad se to primjenjuje na stare – eutanazija, potpomognuta smrt i sl. ali evo to ima sve veću primjenu.

Kod ovoga „čvrsto odlučujem“ smeta nam pridjev čvrsto, smeta nam odluka, smeta nam konačnost, pa to onda to razvodnjavamo i kažemo: Nastojat ću ne griješti – jer to više odgovara istini. Kad kažemo tako „nastojat ću“ – to je prilično neodređeno, apstraktno i od toga se lako može odstupiti.

Jednom sam našao u Italiji alternativu umjesto da kažu: Čvrsto odlučujem da više neću griješiti – oni kažu: Molimo tvoj oprost o dobri Isuse, molim tvoj oprost, smiluj se Isuse!

To je nešto što možemo reći da uključuje i ovo drugo ali se može potpuno relativizirat čin kajanja, može se potpuno izbacit odluka, i može od ozbiljnosti ispovijedi ne ostati više ništa.

Svijest neprikladnosti u kojoj se nalazimo, svijest sraza između grijeha i milosti neka nam bude poticaj da makar dođemo do toga da Gospodina možemo moliti:

-Gospodine, utisni križ svoje ljubavi u moje srce!

Da to ne bude ljubav ona osjetilna, osjećajna, ljubav mašte, nego da to bude ljubav u znaku križa, koja će bit prava istinska ljubav koja će me mijenjat i učinit da dođem do svetosti već na ovoj zemlji. Amen.