Sigurno se sjećate don Josipa Delaša?  Javnosti je poznat po suprotstavljanju novinarima koji su upadali u crkvu i snimali u vrijeme kad je biskup zabranio mise s narodom. A što je veći grijeh: ukidati treću Božju zapovijed (!) ili u afektu izgovoriti nešto neprimjereno onima koji te napadaju? Don Josip D. je tada ispao negativac, a zapravo je želio zaštiti prava vjernika na sakramente.

Možemo zahvaliti Bogu da je bilo i onih koji su (kao ova dva svećenika) ustali u obranu prava vjernika dok je većina tiho pristala na zatvaranja i mise pred ekranom, a moglo se daleko više boriti za slobodu, makar se okupljali i naokolo crkava, na otvorenom…

A zašto opet slaviti obljetnicu? Rekao je kako je vjerojatno da nas na jesen čekaju zatvaranja, pa onda bolje da se sastajemo dok možemo. A drugo: Bogu nikada ne možemo dovoljno zahvaliti na svim milostima.

Budući da su nedjeljom po župama sv. Pričesti i Krizme proslava je bila 11.6., na blagdan sv. Barnabe, a don Jozo ističe:

Barnaba nije kukao nad teškom situacijom nakon Isusova odlaska i vidio je da treba surađivati sa Božjom milošću i počinje svoje misijsko djelovanje. Misijsko djelovanje je neodvojivo od našeg kršćanskog poziva.

Možemo vidjeti da osim evangelizacije postoji i protu-evangelizacijski zamah i da je sve veći.

(O evangelizaciji i anti-evangelizaciji je govorio i nedavno na duhovnoj obnovi – vidi video 1, i video 2 )

Što činiti u takvoj situaciji? Nasljedovati Prvu Crkvu, koja se nije zamarala odnosima snaga i koja zna da Bogu nije ništa nerješivo. S dobrom je pobjeđivala zlo, a to je i na nama.

Došli smo do toga da trebamo poučavati o osnovnim istinama vjere o Isusu, Jedinog Bogu preko koga se jedino može spasit… I danas je puno izdaja, pa okupiti u jednoj kapeli ovolike katolike – to je već uspjeh, jer je danas ugroženo i domoljublje i bogoljublje, te imamo i lažne domoljube i lažne bogoljube.

Moramo se truditi kao sveti Pavao koji je rekao na kraju: Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao, kako bi mogli to reći Gospodinu kad jednom dođemo pred Njega.

Prorok Ilija je također primjer čovjeka koji se borio na svom putu vjere. Noa je gradio korablju sto godina i nije se zamarao s tim koliko ih propada, davao je svjedočanstvo, govorio je, tko je poslušao poslušao je, tko nije nije, stradao je.

Dar je da smo došli do ovih godina i sačuvali vjeru. To je dar kojeg moramo čuvat kako bismo mogli doći pred Gospodina i reći: Evo, Gospodine, sačuvao sam vjeru.

Danas su napadnuti brakovi, obitelji… i veliko je svjedočanstvo danas sačuvati brak, to je moralno čudo i svjedočanstvo svijetu. Želim odati zahvalnost svima vama na vjernosti Bogu i ustrajnosti.

Nekad se čini da se to ne isplati i lako se možemo predat malodušnosti, ali ne gledajmo u ljude, političare, televiziju, nego gledajmo u Boga!

Neka naša vjernost Bogu bude sve veća i  neka nas u tome prati zagovor Majke Božje! – zaključio je don Jozo, a cijelu propovijed (sa fotografijama proslave) možete pronaći na: VJERNI BOGU II

Koliko puta na dan se čuju vijesti koliko je oboljelih, koliko je umrlih…? Je li to baš potrebno toliko naglašavati. Kao da netko namjerno želi pretjerano posijati paniku i strah. “Nismo glupi, shvatili smo da je situacija ozbiljna!”, govori monah Arsenije. Koliko je samo starijih ljudi koji su navikli izići iz svoja četiri zida, a sada ne smiju van i osuđeni su na “zatvor” jer će ih policija uhititi ako iziđu!?” Neki mogu nekako osmisliti taj život, a neki ne mogu. Spasit će se od virusa, a oboljet će im živci, štitnjača… Neki će se i ubiti.

Sotona ima razne načine da pridobije duše. Je li dobro da stari i nemoćni žive u toj stalnoj panici i strahu?

I svećenik može izgubiti volju za molitvom, pa i za životom, ako ne vidi smisla svog svećeničkog zvanja bez vjernika koji ne mogu doći na svetu misu. Jedan nam se svećenik i ubio prije par dana. Samoubojstvo je znamo teški grijeh i nije čin  za opravdavanje. Sotonsko je to djelo da uvuče čovjeka u očaj.

Medijska hajka koja se vodi protiv svećenika don Josipa Delaša moguće da ima isti cilj. A ne zaboravimo što je njegov “zločin”: Htio je da se ne ukida Božja zapovijed zato što su ljudske vlasti to naredile. Htio je da na misu mogu doći vjernici, a ne da misa bude “bez nazočnosti vjernika”, jer “ako mogu u sabor, ako mogu u trgovine mogu i u crkvu”… Htio je biti pastir koji se brine i o dušama svog stada, pa je zato htio “i zvučnike staviti vani da čuju oni koji ne mogu ući”…  Mislio je da je biskup strašno pogriješio što je donio takvu odluku … ( a osim toga nije jedini koji misli tako!) Ali koga briga za njegove dobre motive?! I novinari navale na vrata crkve gdje se moli nekoliko vjernika,  ni sami ne pazeći na propisani razmak, nego čine sve kako bi uvjerili javnost kako don Josip Delaš čini “zločin” protiv općeg dobra. I onda će danima prenositi vijesti kako ih svećenik vjernike “poslao k vragu”, što naravno nije lijepo za čuti, (a pogotovo iz usta svećenika), no… ne budimo brzi u osudi! Zar je teško naljutiti se na novinare. Oni isti koji bi ga oštro osudili zbog jedne beštime i zbog mise s vjernicima (kojih nije niti bilo puno) možda bi bez grižnje savjesti dignuli ruke za pobačaj. Što njih briga i za Božji zakon i za to da je jedan svećenik manje?! Ako nije podoban mediji će nastojati činiti sve da ga zgaze. I hoće li biti dovoljno jak? Hoće li imati volje za molitvu? Hoće li imati ikog da ga podrži u vjeri?  Danas je to don Josip Delaš, a sutra? Koga će se sutra uhvatiti?

I mi, koji se držimo vjernicima, nemojmo misliti da smo dovoljno jaki. Danas možda imamo vjere, ali tko nam garantira da će tako biti i sutra?

Zato, ne sudimo prebrzo… i pazimo na svoje bližnje, ne samo da se ne zaraze od virusa korone, nego i od virusa straha, panike, očaja, malodušnosti… 

O toj situaciji govori dobro i pravoslavni monah Arsenije. Evo što poručuje ZA MIR – u ovo vrijeme panike.

O trenutnoj situaciji: Panika ili spokoj

Budući da smo posljednjih tjedana bili izloženi ogromnom informacijskom pritisku beskrajno je važno da ne progutamo uznemirujuće vijesti i obavijesti iz raznih medija, već da ostanemo mirni, oprezni, trijezni i molitveni.

Istraživaje iz sata u sat, koliko ih je još oboljelo, koliko ih je umrlo, i slično, ne donosi nam nikakvu korist, već samo dodatno uznemirava napetu psihu svejedno. Naravno da znamo da je stanje ozbiljno – i to nam je dovoljno!

Obratimo pozornost na sljedeće retke koji nam mogu pomoći da prođemo kroz ovu kugu i kao pobjednici.

Čovjek je trojedino biće, simboličnim stasom našeg božanskog – Svetog Trojstva – i sastoji se od tijela, duše i duha. Tijelo je u svijetu, duša u tijelu, a duh u duši. Sve je neraskidivo povezano i međuovisno. Ako je jedan od ovih elemenata u poremećaju, postoji ukupna neslaganja – opasna disharmonija.

Čovjekova duša je energetski centar i životni pokretač sastava tijela. Da bi organizam funkcionirao dobro i zdravo – duša mora biti dobra i zdrava. Ljudski duh je najčistiji dio duše, oko duše, duše. Duh hrani i energiji dušu. A da bi naš duh bio zdrav i čist, mora biti u kontaktu sa Duhom Svetim, koji dolazi od Stvoritelja svemira, Boga Oca.
Ljudski duh prima svjetlo, milost, moć i život, a zatim ga prenosi duši. Kada je duša ispunjena zdravim duhom, ona skladno i pravovremeno prenosi životne impulse na cijelo tijelo, što postaje zdravo jer se ispunjavaju zdravstveni uvjeti.
Duša prvenstveno brine o tri sustava, autonomnom živčanom sustavu, endokrinu i imunološkom. Kada su funkcionalni onda drugi sustavi ljudskog organizma djeluju skladno, a to su karprobavni, probavni, dišni, urogenitalni i drugi, a na kraju, a možda i na prvom mjestu – središnji živčani sustav, sa našom sviješću kao krunom.

Kada je čovjek pod stresom, u strahu i panici, duh slabi, pomrači i gubi svoju umiješanost u Duha Svetoga. Drugim riječima: on gubi volju za molitvu, liturgiju i pričest, …

Pomračeni ljudski duh više ne može osvjetljavati dušu i ne vidi, plovi i nije u stanju održavati organizam tijela u harmoniji i zdravlju.
Među prvim imunološkim sustavom pati, antitijela su dezorijentirana, strani mikroorganizmi, bakterije i virusi ulaze slobodno, razmnožavaju se, počinju puštati svoje izlučivanje, koje su otrovne, tj. otrovne i štetne, a čovjek se razboli, a ponekad umre.

Čujemo kako liječnik kaže pacijentu da ne smije biti ljut jer tjeskoba ubija. Međutim, uglavnom se završava na tome, odnosno nema upute kako se ne brinuti (! ). Ponekad dobijemo neki savjet, da budemo više u prirodi, da se zdravo hranimo, da izbjegnemo stresne situacije… ali sve je to proizvoljno i nedovoljno.

Glavni i jedini način očuvanja mira i čvrstoće duha je sudjelovanje u aktivnom vjerničkom životu (…) ispovijed… post… liturgija… pričest…

Imati svoju dnevnu, po mogućnosti, jutarnju i večernju molitvu, gdje je glavni Novi zavjet, psalmi, molitvenik… 

Kada čovjek uvede ovu duhovnu praksu u svoj život, duh, dušu i tijelo, sa svim svojim sustavima oni su zdravi!

Pogotovo tijekom ovih teških razdoblja, poput bolesti, gladi, ratova, prirodnih kataklizma… moramo se brinuti za naše duhovno stanje! Naša molitva tada mora biti jača nego ikad, tj. trebali bismo se moliti što češće, praktično, kontinuirano.

(poznata kratka, strelovita pravoslavna molitva koja se ponavlja, uzastopno…): “ Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešnom…” 

Naša molitva tada mora biti jača nego ikad, tj. trebali bismo se moliti što češće, praktično, kontinuirano.

Tako će naš um i duša biti zaštićeni od uznemirenosti, straha i panike i imunološkog sustava automatski će postati zdrav i dobro organiziran i antitijela će reagirati kao munje na svakog uljeza – virus, bakterije, maligne stanice… te kao i obučena vojska će likvidirati svakog neprijatelja na vrijeme!

Radujmo se jer prisustvujemo još jednom povijesnom ispitu Božjem i očistimo naše grijehe.

I Bog zna što radi!

Izvor 1: Monah Arsenije, facebook

Izvor 2: na youtube kanalu