Zbog toga je bolnica privremeno zaustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Ova situacija privukla je veliku pažnju javnosti te je izazvala reakcije raznih udruga i medija. Među njima je i mreža za pravo žene na pobačaj koja nosi naziv „Hrabre sestre“. Paradoksalno, naziv sugerira hrabrost, no pravo pitanje jest: tko je doista hrabar – oni koji štite život ili oni koji ga prekidaju? Odgovor nalazimo u ispravno formiranoj savjesti.

Savjest kršćanina oblikuje se prema Božjoj objavi i riječima Isusa Krista, tumačenim u nepromjenjivom učiteljstvu Crkve. Hrabrost, prema katoličkoj nauci, nije čin nasilja nad nedužnima, već vrlina kojom se čovjek suprotstavlja strahu i ostaje ustrajan u traženju dobra, osobito suočen s poteškoćama.

Neki pokušavaju izjednačiti priziv savjesti kod odbijanja sudjelovanja u pobačaju s prizivom savjesti u slučaju odbijanja vojne službe. To su međutim dvije potpuno različite situacije.

Kod pobačaja se radi o prekidu života nedužnog nerođenog djeteta koje se ne može braniti.
Kod vojne službe radi se o obrani života i zaštiti Domovine od stvarne prijetnje.

Postoji pravedan – obrambeni rat, a pravedan pobačaj ne postoji.

Nadajmo se da će hrabrost medicinskih sestara probuditi i druge uspavane savjesti u našoj Domovini, jer u ovom duhovnom ratu, svaki hrabri pojedinac čini razliku.

A tko su „Hrabre sestre“  koje su postale žestoke protivnice spomenutih medicinskih sestara? To je volonterska mreža osnovana 2020. godine koja pruža podršku ženama kod prekida trudnoće. Kod novonastale situacije u Petrovoj bolnici izvijestile su o poteškoćama žena koje pokušavaju dobiti “uslugu pobačaja”, a medicinske sestre odbijaju raditi.

Dao Bog da i ove žene shvate ono što znanost potvrđuje: život u majčinoj utrobi nije nakupina stanica, već ljudsko biće čije srce kuca već oko 20. dana od početka.

Medicinske sestre u Petrovoj bolnici, koje štite život, zaslužuju našu molitvu, podršku i s pravom naziv: HRABRE.

Bože čuvaj Hrvatsku!

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja održat će se veliki koncert Marka Perkovića Thompsona. Bit će to najveće okupljanje hrvatskog naroda nakon dočeka pape sv. Ivana Pavla II. na istom mjestu 1994. godine i, kao takvo, treba ga promatrati i s duhovne perspektive.

Riječ je nesumnjivo o pravom glazbenom spektaklu, koncertu s najviše prodanih ulaznica svih vremena, ne samo u Hrvatskoj, već i na svijetu, koncertu koji je ušao u Guinessovu knjigu zbog broja ulaznica i kratkog roka u kojem su rasprodane. Nitko pa ni sam izvođač – nije očekivao da će se prodati više od 500 000 ulaznica. I zanimljivo je da još uvijek ima onih koji bi ih željeli kupiti. Bit će to najzahtjevniji događaj u posljednjih trideset godina, i to iz više aspekata: glazbenog, logističkog, organizacijskog, sigurnosnog… No, promatrati ga treba i kao veliki duhovni događaj. Zbog čega je ovaj koncert više od običnog koncerta, nastojat ćemo i pobliže objasniti.

/audio na: yt HVALJEN ISUS I MARIJA

Prvo, toliko velik broj ljudi na jednom mjestu, od kojih su mnogi k tome i vjernici, znači da će ondje vladati određeno ozračje. A ozračju na koncertima ovog pjevača uvelike doprinosi i to što on svaki, ali baš svaki, koncert započinje sa starim hrvatskim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija“, na što publika oduševljeno uzvrati, pa već od samoga početka ti nastupi dobivaju na blagoslovljenosti i svetosti.

Duhovnom raspoloženju doprinijet će i činjenica da će osim laika na koncertu biti i mnogo svećenika, časnih sestara i biskupa. Moguće je da će i jedan od njih, onaj umirovljeni šibenski, mons. Ante Ivas, ondje imati zapaženu ulogu, sudjelujući u izvedbi pjesme „Maranatha” koju je napisao, a Thompson uglazbio i otpjevao. Treba li posebno napominjati da je pjesma čiji naslov glasi: „Dodi, Gospodine”, potpuno vjerskog značenja? I mnoge druge pjesme ovog pjevača imaju vjerska obilježja ili se oni usko isprepliću s domoljubnim i ljubavnim motivima. Spomenimo samo neke poput

Put u raj”, „Neću izdat ja”, „Radost s visina”, „Početak”, „E moj narode”, „Bog i Hrvati”, „Geni kameni”…

Oni koji pohode na ove koncerte svjedoče da se na trenutke čini kao da se nalazite na duhovnoj obnovi. Osim ozračja koje se stvara samim pjesmama, tom dojmu svakako doprinosi i ikonografija koja je izrazito domoljubna i kršćanska. Mnogo je tu znakovlja koji odaju počast domovini, stjegova sa zastavama vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, majica u stilu vojnih odora ili hrvatskih povijesnih postrojbi, kao i vjerskih simbola, poput križeva ili napisanih poruka koje ljudi sami izrade i donesu u publiku.

Glazbeni je to raspon od elemenata narodne glazbe do etno i pop-balada do tvrdog rocka, a šarolika je i publika; od najmlađih do najstarijih jer ljubav prema Bogu, obitelji i domovini nikome od njih nije strana niti suvišna. I upravo te tri riječi koje su kao veliki natpis stajale na pjevačevoj pozornici na njegovim nastupima prije dvadesetak godina možda najbolje opisuju najvažnije poruke njegova glazbenog i životnog opusa. Da, životnog jer osim pjesmama, Thompson vrijednosti o kojima pjeva nastoji živjeti i u svojem privatnom životu.

A on je često bio pod neopravdanim medijskim napadima. No unatoč svemu, Thompsonova popularnost i dalje raste. a tome ne bi bilo tako da nije riječ o autentičnoj osobi koja o spomenutim vrijednostima ne pjeva iz istinskog osobnog uvjerenja. Tko pažljivije prouči stihove njegovih pjesama, čiju je većinu sam napisao, a podosta i uglazbio, jedino što može zaključiti je da takve riječi dolaze iz iskrenog srca koje živi i voli sve ono o čemu i pjeva. Naime, itekako je autentično kada jedan hrvatski branitelj 5 969 dana ratnog staža pjeva o ljubavi prema domovini jer je on svojedobno za tu domovinu išao goloruk ginuti, ne znajući hoće li se živ vratiti kući.

Tko god bude prisustvovao koncertu na Hipodromu, kao i drugdje, uz duhovno obogaćenje i moralno osnaženje, bit će dio obnove zajedništva Hrvata iz domovine i iseljeništva odakle će također doći mnogo ljudi. To jedinstvo koje je devedesetih djelomično i zaživjelo – bila je zamisao predsjednika Franje Tudmana kojeg Thompson u svojim pjesmama nerijetko spominje. Tako njegova glazba ima značajan utjecaj na mlade naraštaje kojima približava i osvješćuje važnost vjere, brige za domovinu i obiteljske vrijednosti više nego ijedan školski plan i program.

Na koncertu na Hipodromu bit će ne samo najvjerniji Thompsonovi obožavatelji, već i njegovi umjereni kao i oni koji ga inače ne slušaju, ali su poželjeli biti dio ovog spektakla. To je izvrsna prilika da se u ovim izazovnim vremenima obnovi i učvrsti hrvatski nacionalni korpus. Zato drugi po veličini, skup Hrvata u cjelokupnoj narodnoj povijesti, treba dobrano popratiti molitvom jer protivštine i napasti zloga zasigurno ne će izostati.

Neka te ljetne večeri sve prođe u redu i neka na sve prisutne siđe Božji blagoslov kojega na kraju svakog koncerta u završnom pozdravu zaziva i sam Marko Perković Thompson.

(Članak iz časopisa “Savez s Marijom”)

Ažuriranje: audio nije dostupan na youtube kanalu jer je youtube opet ukinuo kanal (3c) s obrazloženjem da osobi koji se jednom ukloni kanal više ne može imati novi kanal na youtube-u

Možemo reći da je naše vrijeme – vrijeme znakova, znakova dobra i znakova zla. Ovi znakovi zla su glasniji. Dovoljno sjetiti se zadnjeg Eurosonga pa sad Olimpijade, i tako unazad. Vidimo da stvarno imamo znakove gdje Sotona proglašava da on vlada ovim svijetom. I da mu ne možemo ništa. I više je dosadan sa tim izljevima mržnje, ali to je činjenica koju izgleda teško prihvaćamo – da mi imamo sotonističke vlasti, da imamo sotonizam koji vlada. Nitko se, na ovoj Olimpijadi, nije ustao od naših političara, a bili su Europski predstavnici, nitko se nije ustao protiv toga da se učinilo svetogrđe sa Posljednjom večerom. To pokazuje da oni to odobravaju, da podržavaju, da se s tim slažu. Nemaju hrabrosti. Prema tome da sutra ti isti vlastodršci u Bruxelles-u i drugi proglase progon kršćana, naši bi digli ruku i glasali bez problema. Prema tome to su znakovi koji nas pozivaju da se probudimo, da posvijestimo da živimo u gorem vremenu nego što je to bilo pod Turcima. Vidimo da su sad i muslimani ustali  i protestiraju protiv ove blasfemije u Parizu i da je tu ustao i Erdogan, i u Iranu, – rekli su da je Isus i njima svet i da je tako nešto nedopustivo.

Prema tome, dok su naši stari živjeli, oni su bili diskriminirani, bili su građani druge klase, imali su veće namete, imali su manju slobodu bogoslužja, ali opet je to bio bolji život nego sotonizam, jer smo imali prirodni zakon koji se poštivao, bila je obrana obitelji, bila je obrana Boga, svetinje su nisu dirale  i evo to je ono što vidimo da je islam, islamistički teror bolji nego SOTONISTIČKA DIKTATURA.

Vidimo isto tako da smo U KOMUNIZMU bili proganjani, diskriminirani, također, ali opet je i to bilo bolje nego ovo što sada imamo. SOTONIZAM uništava sve. Ne samo da oduzima slobodu nego on uništava obitelji, uništava Božje zakone, uništava razlike, muško žensko, ne samo da zabranjuje vjeru nego on se bori da iskorijeni vjeru do kraja i da više nitko uopće ne bude vjernik. I kako vidimo stvari se samo pogoršavaju. Možemo samo očekivat da će osim ovog medijskog progona, od ovog kulturološkog progona, zakonskog  progona vrlo brzo doći do toga da nas i FIZIČKI PROGONE I MALTRETIRAJU.

Nije slučajno da U FRANCUSKOJ svaki tjedan izgori neka crkva. Pa kažu: islamisti. A tko kaže da nisu sotonisti?! Sotonisti su oni koji danas vladaju Europom.

To su znakovi koji nas trebaju držati budnima, da budemo svjesni vremena u kojem živimo.

S druge strane imamo ZNAKOVE BOŽJE koji nas pozivaju da budemo hrabri u današnje vrijeme. Ako se mi okupljamo ovdje već drugu godinu, to nije slučajno, to je isto jedan znak, znak zahvalnosti Bogu što je poslao svoju Majku ovdje, da ona se očituje narodu onda kad je narodu bilo najteže, da nas ohrabri, podrži, znak da smo mi nasljednici toga naraštaja. Da cijenimo te žrtve, te suze i patnje koje su bile podnesene da bi se obranila vjera. Mi vidimo da je GOSPA bila uz nas uvijek kad nam je kroz povijest bilo najteže. Tada se to pokazalo i u 20.-om st. Da je ona iza Drugog svjetskog rata, na više od 10 mjesta ona se ukazivala i hrabrila svoj narod. Vidimo da se dogodilo Međugorje – koje je postalo svjetski fenomen. Koliko je ljudi koji su bili vjernici cijeli svoj život Bogu i žrtvovali se za vjeru u našem narodu koliko je njih koji su to izmolili svojim žrtvama, svojim suzama, svojom prolivenom krvlju. Imamo znak da je Gospa s nama, a preko Gospe da je Isus s nama. To su veliki znakovi koji bi nas trebali hrabriti. Imamo i da je na današnji dan (5.8.) bila Oluja pa je oslobođena naša zemlja od agresora, da je završen rat, pobjednički. Mi obnavljamo to da smo izvojevali pobjedu. I ne samo s oružjem nego prije svega s molitvom i borbom duha. To je nešto što trebamo obilježavat na način da budemo zahvalni.

Može se reć: Što mi možemo obilježiti ovdje (Roško polje; mjesto Gospina ukazanja). Malo nas je  u jednom malom mjestu. To kao da nije važno. Pred Bogom nije važan broj. Važna su srca i s kakvom nakanom mi dolazimo.

Danas se službeno proslavlja Oluja, pa službeno idu u crkvu u Kninu i službeno prisustvuju. Niti vjeruju u Boga, niti im je stalo do Hrvatskog naroda niti do Hrvatske. Prema tome oni tu odrade jednu kazališnu ulogu, sutra da je tu neki druga vlast oni bi radili isto. Čast iznimkama. Ali, oni su kompromitirali sve one žrtve koje su se dogodile za vrijeme Oluje, koje su se dogodile u Domovinskom ratu.

Tako da su ovo rezervni položaji, oaze gdje mi možemo susresti ljude koji čista srca vjeruju u Boga, koji žele dobro svome narodu, koji ljube svoj narod.

Možemo se osjećati svoji na svome, bez obzira na titule, bez obzira na govornike, bez obzira na medije. Ali to je ona stvarnost. I Bog vidi ono što je u srcima i Bog cijeni to unutarnje.

Zato trebamo  ustrajati u tome da obilježavamo ovaj dan sa zahvalnošću, Majci Božjoj i Bogu na daru slobode, i Bogu na svim onim darovima koje nam je Gospa davala kroz povijest kad nam je bila blizu i da u tome crpimo nadahnuće da se ne bojimo i da se borimo.

Naše je da se borimo do kraja svim raspoloživim snagama a Bog će učinit ono što nama nije moguće. Bog će učinit nemoguće. Zato, ako je Oluja označava jedno čudo Božje kad se dogodilo nemoguće, znači to je nešto čega se svi možemo još sjećat, dakle, Božja moć se nije smanjila. Bog se nije umorio čineći čuda. On samo traži suradnike preko kojih će činiti čuda.

I ako je židovski narod hranio 40 godina čudesno u pustinji s manom evo i nama može činiti svaki dan nova čuda koja su nam potrebna da budemo svoji na svome da živimo svoji na svome, da obranimo obitelj, da obranimo narod da obranimo prije svega vjeru. I da možemo kao narod živjeti punim plućima, kao katolici i kao Hrvati.

Evo, neka današnji dan i ovo naše okupljanje bude ne samo zahvalnost Bogu neka bude zahvalnost svima onima koji su svojim žrtvama svojim životom, mukama pridonijeli da mi danas možemo biti ovdje, da smo baštinili vjeru, da smo baštinili narod i da možemo slobodno ispovijedat svoju vjeru.

Neka nas u tome podrži i pomogne zagovor Majke Božje. Amen.

Djeco moja…

Noćas je opet padała kiša. Oprała je naš grad. Ali, nije to obična kiša. To su suze heroja, ratnika, izmučenih patnika, majki, djece, izmrcvarenih, poniženih, ali nepokorenih.
To su suze prerano posijedjelih, prerano odraslih – vaših vršnjaka i malo starijih od vas, prije 30 godina.
Zato, danas, nemojte se čuditi suzama onih koji mogu plakati. Još manje se čudite onima na čijem oku suzu nikada niste vidjeli, jer svoje suze kriju. Ma, vojnik ne plače. Vojnik stisne zube i ide dalje. Zato, plače nebo nad našom Hrvatskom. Jer majka Domovina plače nad svojom djecom.

A vi, djeco moja, sokolovi moji, razvedrite nebo nad ovom svetom zemljom.
Sve što radite, radite iz petnih žila, iz srca – iz duše. Kao Oni nekada.
Nisu branili Domovinu 5, 10, 15 ili 20 posto. Branili su je iako je na njih nasrtala Sila više od 15 puta od njih veća.

Pazite, 30.000 nasuprot 1.800. To je više od 1.5000 posto. To je neizrecivo.
Kad vam se nešto ne da, sjetite se njih i radite bar 100 posto. Moći će ponosno gledati, oni na nebu i ovi još na zemlji, na vas.
Tako ćete im polako početi vraćati dug.
A Hrvatska, ova lijepa blagoslovljena Hrvatska ići će dalje.
Nije čudo da “mala Hrvatska” pobijedi jednu “veliku Rusiju”.
Nije čudo imati vrhunske tenisače, košarkaše, olimpijce. Nije čudo živjeti u prelijepim gradovima i selima zemlje koja ima sve, baš sve i more i polja i šume.
Sve to je zarađeno, zasluženo kroz stoljeća.

Zato, pogled uprite na ljude koji su tu, kraj vas. Ljude koji ne govore puno, a puno su dali. Oni vam imaju puno za reći, a ako i ne govore, govori vam podatak gdje su nekad davno bili kad vas i nije bilo.

Nisu bježali u Svijet, oni su išli na prvu crtu. Zaboravili su na sebe, da zaštite one koji se sami nisu mogli zaštiti.

Ostavljali su tople domove i zamijenili ih za hladne i kišne rovove.
Umjesto tuševa, kupala ih je kiša.
Glazbu s radija i TV zamijenila im je stravična grmljavina topova.
Bijeli svijet, u kojem su se sakrili drugi, zamijenili su pocrnjelim nekadašnjim kućama u kojima bi na koji tren predahnuli, onako obučeni u odoru i čizme. Krevete s bijelim plahtama čuvali su za vas.
Zato, kiša nije kiša. Kiša su suze i vašeg oca, strica, ujaka, majke, susjeda, prolaznika, bojovnika.
To su suze hrvatskog ratnika.

18. studenoga 2021.

Voli vas vaša mama.
Dr. Nada Vilić – Srednoselec

Izvor: dragovoljac.com

(foto: Heretic feast – facebook)

23.3.2023.

OTVORENO PISMO GRADSKOJ VLASTI KUTINE I JAVNOSTI
– s obzirom na najavu održavanja “glazbenog” događaja mladih sa 8. na 9. travnja 2023. godine u Kutini,
a nakon pozorne analize, slobodni smo zaključiti sljedeće.

Podržavamo mlade u njihovim kreativnim inicijativama i djelatnostima kao i slobodi izražavanja što je temeljno pravo svakoga čovjeka. Apsolutne slobode nema za bilo koga, pa ni za mlade (inače ne bi bili potrebni zakoni ni bilo kakve norme ponašanja).

Predviđeni glazbeni događaj u Kutini, pod krinkom tobožnje slobode, demokracije i sekularnosti države i društva, potiče na diskriminaciju drugih i drugačijih, mržnju, ubijanje, smrt, ponižavanje vjernika kao većinskih građana Republike Hrvatske i građana Moslavine i grada Kutine. Uz to “glazbeni” događaj je predviđen (da li slučajno?!) na Veliku subotu i sam Uskrs. To po sebi ne bi ništa bilo sporno da se u svjetonazoru organizatora (ili onih koji iza njih stoje) ne kriju tekstovi u kojima je riječ o govoru mržnje ne samo prema većini vjernika i građana županije, grada i cijele države, nego i prema svakom čovjeku.

U pjesmama prevladavaju teme tame, bolesti, truleži, perverzije, incesta, veličanje sexa s majkom), koprofagije (veličanje konzumacije vlastitog izmeta), rata, klanja, krvi, mržnje, smrti, propasti te svakog drugog oblika nemorala, izrazito nasilnog protukršćanskog, ali prvenstveno protučovječnog djelovanja, mržnja prema Židovima (antisemitizam).
Zar ovaj najavljeni događaj nema obilježja sotonizma? (“Drevnog Zmaja služimo, Prijestolje je njegovo”). Za ilustraciju samo još nekoliko primjera: mržnje prema vjernicima i najava njihova istrebljenja (“Smrt trojstva” kao refren pjesme: “Nek’ pod tvojim kopitima gmiže stado raspuštano”; “Mrzitelji svega svetog Protivnici razapetog razapetog. Zgazimo Jahvino stado, “Ugasimo vječno svjetlo”; “Izdignut je Pogan nož ispod vrata Kristovog”; Pastir vaš je kastiran, Na oltar je zakovan, Žrtvovan je Princu Tame, Uskrsnuću nema nade”, Antikrist nas krvlju krsti, Crnim žigom Zla i Mržnje. Betlehemska kurva plače Rajska vrata pred Kultom past će”), mržnja prema svemu narodu (Navješten je pokolj puka uz vladara crnoga protiv boga robova”; Krv će teći ulicama Vašeg svetog grada”), te mržnja prema Židovima (Izdignut je Pogan nož ispod vrata židovskog”; Skinut ćemo zlatnu krunu s glave boga propetoga Stolara iz Nazareta Impotentnog Židova”; “Nečastivi Gospodar Utjelovljen iz Ognja Nabija na kolac Židovskoga boga”)

Očekivali bismo da se mladi ljudi raduju životu, miru, prosperitetu, blagostanju, slobodi, ljubavi, no oni zastupaju ideje smrti, rata, nemira, mržnje, uništenja. S obzirom da je navedeni sadržaj potpuno nespojiv s mentalitetom i osnovnim uvjerenjima naroda Moslavine, Kutine, hrvatskog naroda i građana Hrvatske, smatramo da je njegovo održavanje diskriminirajuće i vrijeđanje svih koji misle drugačije. One koji ukazuju na štetnost ovakvoga skupa naziva se svakakvim pogrdnim imenima i to sve u ime nekakve tobožnje slobode. Ako je ovaj događaj vaša vizija slobode, ljubavi, napretka i svega pozitivnoga onda mi ustrajemo na strani “zaostalih”. S obzirom na sve rečeno odbijamo insinuacije da se ovdje rado o “ratu zbog rocka”.
Radi se o zaštiti osnovnih ljudskih vrijednosti.

Apeliramo na vlast grada Kutine da otkaže ovaj događaj koji ne promiče pozitivne vrijednosti nego negativne i unosi nemir među građane ovoga grada, županije i cijele Hrvatske.

U Zagrebu, 23. ožujka 2023.

Marin Boltek, mag. inf.
Prof. dr. sc. don Josip Mužić
Prof. dr. sc. Stipe Kutleša
Mr. sc. Arna Šebalj, dipl. iur
vlč. Marijan Štingl, upravitelj župe Voloder i povjerenik za pastoral mladih Sisačke biskupije,
don Anđelko Kaćunko, svećenik, novinar i publicist
Pater Dominik K. Gerbic, OP
Danijel Markešić, dipl. kateheta
Slaven Zudenigo dr. med spec. psihijatar, subspec. bolesti ovisnosti, Damir Vuić, dr. med dent.
Mića Vulić, dr. med. spec, anesteziologije

……

Dio koncerta: vidi ovdje

Bigger the hate – veća mržnja

Ova molitva je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svog Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje.

U materijaliziranom svijetu u kojem živimo zaboravilo se na molitvu i mnogi drže da je ona neumitno osuđena na nestanak. No Bog uvijek iznova iznenađuje i onda kada sve izgleda izgubljeno, napravi preokret.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi.[1] Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).[2] U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje (Vinkovci, Slavonski Brod).[3] U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni. Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubožje zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana marijanska pobožnost donosila je obilne plodove tijekom naše stradalničke povijesti, a u naše vrijeme se pokazala pobjedonosnom u Domovinskom ratu. Naši su branitelji nosili krunicu oko vrata stavljajući se pod Gospinu zaštitu, a sada je – skupa sa svima drugima – uzimaju u ruke kao oružje. Trenutne molitvene nakane, koje smetaju medijima, nisu u prvom planu nego sama ovakva molitva je jedna nakana. Ona se sastoji u prošnji upravljenoj Bogu da izbavi svoj narod od propasti, oslobodi ga od zla i podari mu obraćenje.

Radi se o laičkoj inicijativi koja dolazi spontano, iz baze a ne s vrha i koja brzo raste. Njezine domete samo Bog zna, ali sve upućuje da je se ne smije podcijeniti. Djelotvornost javne molitve vidljiva je i iz borbe pokreta za život koji je nedavno postigao ukidanje ozakonjenja pobačaja u SAD-u. Stijepo Gleđ objašnjava: „Krunica je snaga s neba, ona je mač s neba. Moleći krunicu svjesni smo da donosimo nebo na zemlju i da moleći otajstva imamo pored sebe anđele i Majku Božju koja pomaže da se čisti duhovni prostor u kojem živimo tako da sam siguran da postoje veliki plodovi u svemu tome.”[4]

Nositelji su muškarci, što je posebnost imajući na umu da su žene sada većina u crkvama i da one daju pečat pobožnostima. Pravo je osvježenje nakon toliko duhovnih ponuda koje se zasnivaju na osjećajima vidjeti jednu ovakvu zdravu duhovnost u kojoj dominira red, rad i stega. Ovo je najava, u vremenu krize muževnosti, da su muškarci spremni preuzeti svoju ulogu predmolitelja u kući i u javnosti, da su se spremni izložiti. Krunoslav Puškar, jedan od pokretača ove inicijative, kaže: „Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.”[5]

Ove molitelje pokreće viteški duh kao što se vidi i iz naziva koji su si dali. Radosno prihvaćaju borbu koja im je namijenjena kao ponosni dionici vojujuće Crkve. Zato se moli na koljenima ali i vojnički, postrojeno. Time se ispovijeda da se samo pred Bogom kleči i ni pred kim drugim, pa ni onda kada je to bezbožna moda nametnuta u ime novih ideologija. Junaštvo je put kojim se kreće s punim uvjerenjem i plamtećih srdaca. Kristova istina oslobađa od okova i daje dušama krila.

Napadi

Glavnostrujaški mediji koji u pravilu ignoriraju sve dobro što se događa u Crkvi sada ne šute, nego svaki mjesec, iako negativno i tendenciozno, redovito izvještavaju o održanoj molitvi. No, tako i ne htijući prave besplatnu promidžbu. Njihove žestoke pogrde (fanatici, radikali, katolibani, klečavci…) pokazuju da im to itekako smeta što znači da paradoksalno molitvi priznaju vrijednost iako kažu da su agnostici ili ateisti. To je razumljivo jer iza njih, bili oni svjesni ili ne, stoji zao duh za kojega je molitva najubojitije oružje. Stoga se ne može kontrolirati i, kao kod opsjednuća, ima reakcije mržnje i otvoreno vrijeđa.

No ima i onih koji napadaju prikriveno pozivajući se na Sveto pismo kao što je to činio i Sotona kušajući Isusa u pustinji. Na osnovi Isusova traženja da se moli u skrovitosti (Mt 6,5-6) molitelje proglašavaju licemjerima. To je klasična manipulacija gdje se riječi izvlače iz konteksta. Isus ne osuđuje javnu molitvu kao takvu, nego nakanu da se osoba, u vjerničkom okruženju, na taj način istakne i privuče pohvale drugih, kao što su to radili farizeji. U Starom zavjetu pojedinci mole javno za narod poput Salomona čija je molitva bila Bogu ugodna (1 Kr 8,22-61). I Isus je javno molio i to nikome nije predstavljalo problem. Danas živimo u vladavini bezboštva kada se ovakva javna molitva medijski osuđuje te ne ostavlja prostora za farizejske motivacije koliko za svjedočke. Za nas stoga vrijedi primjer Danijela koji je protivno zabrani da se tijekom trideset dana može ikome moliti osim kralju, on javno molio na koljenima i zbog toga bio bačen lavovima (Dan 6,7-25).

Zajednička javna molitva je česta u Svetom pismu posebno u prijelomnim trenucima. U prilog njoj mogu se navesti i Isusove riječi „gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ezra nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva pred otpadom naroda od pravoga Boga žarkom molitvom okuplja oko sebe „mnoštvo” (Ez 10,1). Mojsije se, skupa s još dvojicom, moli cijeli dan na brdu i tako postižu pobjedu Izraelaca na bojnom polju (Izl 17,11-14). Svi stanovnici Jeruzalema jednodušno mole posvuda da zapriječe svetogrđe hrama i molitva im bi uslišana (2 Mak 3,15-28). Stoga je javna molitva, vođena ispravnim pobudama, Bogu ugodna, poželjna i djelotvorna. Zato Pavao uči: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Zaključak

Umjesto zaključka neka posluži izjava jednoga od organizatora javne molitve u Sydneyu.

Na pitanje što je to toliko moćno u javnoj krunici on odgovara:

„Pa upravo to – da muškarci mole i drže krunicu u rukama. Očevi obitelji, poslovni ljudi, građevinski radnici, studenti, mladi, stari – svi oni svjedoče svojim stavom i molitvom – Bog i molitva su prvi a sve ostalo slijedi iz toga. Snažno je to svjedočanstvo današnjem vremenu koje nam kao svoje bogove gura to da moramo naporno raditi duge sate da bismo tako prehranili sebe i svoju obitelj, da bismo imali što veću kuću, bolji auto, više na računu itd., nema kraja popisu toga što nam treba i nema kraja poslu koji valja raditi. A to je laž. Velika laž. Mi trebamo raditi, svatko normalan to zna, ali ne toliko puno. Koliko puta se nađemo u situaciji da nemamo vremena za sebe, za molitvu, za svoje bližnje jer moramo raditi i rješavati hrpu obveza kojima smo zatrpani. Teški dugi naporni rad jednaka je vrsta sličnoga otrova koji razara čovjeka na jednak način kao i droga, alkohol, pornografija, nemoral i grijeh, nema razlike.

Molitva je ono što nam daje mudrost da znamo što nam je činiti u životu i kako to raditi. I zato je molitva najvažnija. A onda uz nju post, te milostinja, točnije desetina naših prihoda treba ići potrebitima i siromašnima. To je put. I to je jedino ispravno. Zar mislite da meni nije subota i da ne bih kao većina drugih mogao raditi ili biti kod kuće, odmarati se ili provesti vrijeme sa svojom obitelji, a ja uzimam slobodnu subotu da bih klečao po kiši ispred katedrale. Ljudski gledano – glupo i gubljenje vremena, no iz Božje perspektive – a sada hvala Bogu i moje – to je nešto što ni jedan čovjek i nikakav novac ne može platiti… Dođite dakle, kleknite, krunicu u ruke – i vidite!”.[6]

Prof. dr. sc. Don Josip Mužić

Iz časopisa Svjetlo Riječi, siječanj 2022.)

(Istaknuti tekst: magnifikat.hr)

Bilješke

[1] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[2] „Stotine muškaraca molilo krunicu ispred zagrebačke katedrale”, HKM, 18. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[3] „Hrvatska krunica muškaraca u Sydneyu – najgledanija objava katoličkih medija u Australiji, Narod.hr, 9. lipnja 2022., (13. prosinca 2022.).

[4] Tihana Semijalac, Stijepo Gleđ Markos: „Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!”, HKM, 23.2.2022., (13. prosinca 2022.).

[5] „TKO SU ONI? Ponovno, moćni prizori u Zagrebu: Stotine muškaraca u molitvi za obraćenje, protiv bluda i pobačaja!”, dnevno.hr, 5. studenoga 2022., (13. prosinca 2022.).

[6] Petar Mamić, „Hrvatski molitelji krunice iz Sydneya – jači od oluje i kiše”, Domovina, (13. prosinca 2022.).

U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznata u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, kada su se smrzli ili poginuli gotovo svi branitelji u noći sa 12. na 13. siječnja 1578.

Gvozdansko, gdje je to? Vjerojatno ste se zapitali pročitavši ovaj naslov. U tom malenom pounjskom selu možete čuti veliku i gotovo nevjerojatnu priču o junaštvu i hrabrosti hrvatskih vojnika. Iznad sela je istoimena utvrda, danas obrasla trnjem i teško dostupna.

Nitko ne zna da se tu, primjerice, nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj. Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Najdulji hrvatski ep napisan je 1940. godine. Zove se Gvozdansko i posvećen je njegovim braniteljima. Objavljen je tek 2000. godine. Kakvu to priču čuvaju zidine Gvozdanskog?

Počnimo od imena

Utvrda Gvozdansko dobila je naziv po istoimenom selu podno te utvrde. Riječ gvozd zastarjela je riječ za šumu i pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda. Tu počinje zaboravljena priča o hrvatskom junaštvu. Gvozdansko se nalazi u Pounju podno Zrinske gore. Točnije, na pola puta između Gline i Dvora. Danas je to slabo razvijeni kraj iz kojeg se stanovništvo već dobrim dijelom iselilo, ali da se možemo vratiti u taj kraj kojih 500-tinjak godina ranije, slika bi bila prilično drugačija. Vratimo se za početak u godinu 1347. kada je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac darovao Jurju Bribirskom srednjovjekovnu utvrdu Zrin na južnim obroncima Zrinske gore. Tako se jedna grana ove velikaške obitelji nazvala Zrinskima. Ovdje su rođeni slavni pripadnici te obitelji – grofovi, banovi, junaci… Od toga su vremena postupno širili svoje posjede između Kupe i Une. Zrinska gora bila je bogata rudama pa je obitelj Zrinski ovdje otvarala svoje rudnike srebra i olova. Kralj Matija Korvin dodijelio je 3. ožujka 1463. Petru II. Zrinskom povlasticu iskorištavanja ruda. Osim toga, dopustio mu je da zadrži prihode, a nije morao plaćati kraljevski rudarski porez. Sljedeći logičan korak bilo je otvaranje kovnice novca. Ne znamo kada je otvorena, ali prvi pisani trag potječe iz 1525. godine. Znamo da je njegov sin Nikola III. Zrinski počeo kovati srebrni novac. Na jednom je mjestu imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ovdje su nastali prekrasni primjerci denara, groša i talira koji svjedoče ne samo o kvaliteti izrade, nego i o izuzetnoj vještini graviranja. Godišnje su Zrinski uspjeli proizvesti 700 – 800 kilograma srebra. Zapisi nam govore da je obitelj Zrinski osigurala stručan kadar i radnike koji su dolazili iz Bosne. U okolnim su mjestima seljaci proizvodili hranu za radnike i vlastelu. Tako je čitav kraj prosperirao. Sve dok se Osmanlije nisu previše približile…

Jedinstven primjer utvrde

Osmanlijska se vojska u 15. stoljeću opasno približila posjedima Zrinskih. Pounje se nalazilo na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Da bi zaštitili svoje rudnike, Zrinski podižu grad-utvrdu Gvozdansko na svojem vlastelinstvu nedaleko od Zrina. To se mjesto prvi put spominje 1488. godine. Prema opisima i nacrtima iz toga vremena znamo da je Gvozdansko bilo izuzetan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti. U tom se razdoblju grade branič-kule i drugi fortifikacijski objekti koji su posebno projektirani za obranu od osmanlijskih topova. Tako je građeno i Gvozdansko. U utvrdu se ulazilo kroz četvrtastu kulu. Na svakom uglu stajala je kružna polukula, dok se u unutrašnjosti utvrde nalazila palača. Utvrda je imala tri kata. Branič-kula bila je visoka 16 metara, a stajala je malo istaknutije od ostatka utvrde. Važno je napomenuti da je riječ o najvećoj očuvanoj branič-kuli u Hrvatskoj. Ulaz u branič-kulu sagrađen je na drugom katu, a u nju se moglo ući jedino preko pokretnog mosta. Na zadnjem katu bio je smješten nužnik, a u prizemlju se nalazilo spremište za hranu te za opremu i streljivo.

Osmanlije zauzimaju komad po komad

Podsjetimo što se događalo na hrvatskim i susjednim prostorima u okviru osmanlijskih osvajanja. Već 1435. kralj Žigmund Luksemburški uspostavlja hrvatski i slavonski obrambeni tabor. U drugoj polovici 15. stoljeća Srbija, Bosna i Hercegovina padaju pod Osmanlije. Sada su se hrvatski krajevi našli na meti osmanlijskih trupa. Nedugo nakon toga odvila se strašna Krbavska bitka (1493.) u kojoj je poginula većina hrvatskog plemstva (Petar II. Zrinski) uz ogromne gubitke ljudstva. Već sljedeće godine opustošen je istok Hrvatske, a osmanlijska vojska stiže do Beča. Godine 1521. padaju Srijem, Knin, Sinj i Skradin. Samo pet godina kasnije pada dio Mađarske nakon Mohačke bitke (1526.). Sljedeće godine Osmanlije osvajaju Liku, Krbavu, dolinu rijeke Zrmanje. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka. Osmanlijske čete utaborene u Bosni oko 1540. kreću u osvajanje zrinskih posjeda u Pounju. Zbog teških uvjeta života stanovnici na području između Kupe i Une više ne moraju plaćati porez kralju.

Četiri napada na Gvozdansko

Nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. prestaje raditi kovnica novca, ali Zrinski nastavljaju kopati rude. Imanjem je počela upravljati njegova udovica Jelena Zrinska te sinovi Ivan i Nikola IV. koji daju rudnike u najam. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj. Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski. Tako je Pounje ostalo bez svojih zaštitnika. U to vrijeme na hrvatske je krajeve brojne napade izveo Malkoč-beg iz Bosanskog sandžaka. Proslavio se osvajanjem Klisa, Sinja i Kostajnice. Neprestano je provaljivao preko granice u Liku i Krajinu, a 1561. kreće na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Iste je godine ponovno krenuo u napad, no i ovoga puta ishod je bio jednak. Nakon toga Osmanlije kreću na obližnje utvrde pa pada Novigrad Zrinski (danas Dvor). U Bosnu stiže štićenik velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića pod imenom Ferhat-beg Sokolović. Stolovao je u Banjoj Luci, kamo je iz Travnika prenio sjedište Bosanskog sandžaka. Ferhat-beg je 1574. godine okušao svoju sreću u napadu na Gvozdansko, ali se i on morao povući. Ostao je poznat kao veliki graditelj Bosne. Naime, u samo nekoliko godina izgradio je više od 200 različitih objekata. Teška godina za Hrvatsku, ali i Bosnu i Sloveniju bila je 1576. kada je Ferhat-paša neprestano upadao u nezaštićena sela i osvajao ih jedno po jedno. Te je godine opet poveo pohod na Gvozdansko, čiji su branitelji uz pomoć banske vojske opet odbili njegov napad. Bio je to već četvrti napad, ali i četvrta pobjeda.

Posljednja opsada

Početkom 1577. Ferhat-beg osvaja većinu mjesta oko Une, osim Zrina i Gvozdanskog. Stigla je kasna jesen kada se prema tadašnjim običajima ratovanja nije kretalo u pohode. Nedostatak hrane i vremenski uvjeti onemogućavali su i napadačima uspješno ratovanje, stoga je u hrvatskim utvrdama ostala tek šačica vojnika, a zadnja opskrba bila je u kolovozu te godine. Ferhat-beg je svega toga bio svjestan i odlučio je krenuti u svoj treći pohod na Gvozdansko. Pred utvrdu je s vojskom stigao početkom listopada, iznenadivši branitelje. Međutim, tu je ostavio tek dio vojske i vratio se u osvojeni Novigrad Zrinski samo kako bi popravio most. To je, naime, bio jedini način da dovuče teško topništvo do Gvozdanskog. Zatim je krenuo na obližnji Zrin i osvojio ga krajem listopada. Sada je sve bilo spremno za konačni pad junačke utvrde. Oko Božića 1577. Ferhat-beg stiže s vojskom od oko 5000 vojnika (neki čak navode 10 000) sastavljenih od Osmanlija i martologa (plaćenika). Opkolili su utvrdu u kojoj je bilo jedva 300 ljudi, od kojih su samo 50-ak bili vojnici. Ostalih 250 osoba bile su žena, djeca, seljaci i rudari. Zanimljivo je da su se na 300 ljudi u utvrdi zatekla čak četiri kapetana od kojih je glavni bio Damjan Doktorović. Do Božića su već praktički ostali bez hrane, ogrjeva i streljiva. Zima 1577./1578. bila je iznimno hladna. Iz zapisa saznajemo da je drveće pucalo od hladnoće, što je strašno odzvanjalo kroz šumu. Temperature su bile toliko niske da su tih dana i konji ugibali. Krajem studenog nastupila je oštra zima zbog koje je sve teže bilo organizirati ljudstvo, a dodatna otežavajuća okolnost bilo je sve lošije stanje same utvrde oštećene brojnim napadima. Ferhad-paša Sokolović tad je prvi put uputio poziv braniteljima da se predaju, što su oni odlučno odbili. Uslijedili su još jači topnički napadi, koji su izbacili iz borbe više desetaka branitelja. Sokolović je na Božić ponovno ponudio braniteljima da prekinu otpor, a zauzvrat će im životi biti pošteđeni. Međutim, braniteljski duh nakon više od dva i pol mjeseca opsade bio je golem i nisu se željeli predati bez borbe, nakon goleme patnje i žrtava koje su podnijeli za sve vrijeme opsade. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja juriša, Ferhad-paša bojao se ići u izravan napad na utvrdu premda je znao da su branitelji na izmaku snaga, bez hrane i streljiva te da čak jedu pse čuvare kako bi preživjeli. Zbog toga je iduća dva tjedna zapovjedio isključivo topničku paljbu po utvrdi kako bi se do kraja slomio moral hrvatskih boraca. Kako su temperature svakim danom postajale sve niže, osmanlijska vojska bila je sve nervoznija i iscrpljenija lošim vremenom, a konji su počeli ugibati od hladnoće, Sokolović je odlučio prekinuti taktiku iscrpljivanja i krenuti u konačni napad. Tako je 10. siječnja 1578. počela posljednja etapa bitke za utvrdu Gvozdansko. Branitelji su u iduća tri dana ponovno odbili nekoliko juriša, međutim, zbog potpunog nedostatka baruta daljnji otpor bio je nemoguć. Tako su 13. siječnja 1578., nakon sto dana opsade, osmanlijske snage konačno zauzele utvrdu. Prema ondašnjim kroničarima, ulazak u dvorište Gvozdanskog zgrozio je Ferhad-pašu Sokolovića i njegove vojnike. Mrtvi i ranjeni hrvatski branitelji ležali su posvuda, a većina od svega tridesetak preživjelih bila je neuhranjena i s teškim ozeblinama.

Kao znak poštovanja prema neprijatelju i njegovu junačkom otporu, Sokolović je zapovjedio da se pronađe svećenik koji će prema običajima katoličke vjere i uz vojne počasti na grobljima obližnjih zauzetih sela pokopati sve mrtve hrvatske branitelje.

Važnost

Opsada Gvozdanskog dugo je, zbog trijumfalne Bitke kod Siska koja je uslijedila 1593. godine, ostala na marginama hrvatske vojne povijesti. Danas se, međutim, u historiografskim krugovima sve više mjesta pridaje istraživanju tog veličanstvenog otpora osmanlijskoj ekspanziji na našim prostorima.

Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep Gvozdansko. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine, a nadahnuće su mu bila djela fra Andrije Kačića Miošića. Tresić Pavičić je svoje djelo nazvao “najviteškijim i najnevjerojatnijim djelom u povijesti čovječanstva“. To je najveći hrvatski ep koji se sastoji od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Sastavljen je da bi budio hrvatski narodni ponos. Objavljen je posmrtno, tek šest desetljeća poslije, 2000. godine.

Ne mislite da su tek mrtvaci

Oni, koje mislim opjevati,

Vječno živi oni su junaci;

Sjajne zviezde, što će viekom sjati

Čovječanstva besprimjerni divi

U Bogu su i u rodu živi.

Ante Tresić Pavičić

Znate li da se tu nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj? Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Gvozdansko je, prema opisima i nacrtima iz toga vremena, vrijedan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti.

Danas se često organiziraju posjeti tom mjestu, a na internetu postoje mnogobrojni članci o junaštvu hrvatskih branitelja u utvrdi Gvozdansko.

Ova divna utvrda, iako u ruševnom stanju, i danas čvrsto stoji na ponosnoj Banovini kojoj je potrebna obnova više nego ikad. Obnovimo i mi u današnjem danu sjećanje na hrabre junake Gvozdanskog, ali i svih hrvatskih branitelja kroz našu povijest.

Izvor: hkm.hr

audio na: yt VJERNI BOGU

U Hrvatskoj je molitva održana u pet gradova, Splitu, Metkoviću, Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Zagrebu, gdje se na Trgu bana Jelačića okupilo oko tri stotine muškaraca.

Molilo se tako
za domovinu,
obraćenje hrvatskog naroda,
da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru,
za prestanak predbračnih odnosa,
čednost u odijevanju i ponašanju
te obnovu katoličkih brakova,
za prestanak pobačaja i otvorenost bračnih parova životu,
za beskompromisne crkvene pastire
i nova duhovna zvanja
te za duše u čistilištu.