Izgubila je oca u djetinjstvu, ali se Eutihija, njezina majka, posebno brinula da joj podari nježne i uzvišene osjećaje pobožnosti i vjere. Po ranim dojmovima koje je Lucija primila i snažnom utjecaju božanske milosti, Lucija je bila još vrlo mlada kad je ponudila Bogu cvijet svog djevičanstva. Taj je zavjet, međutim, držala u tajnosti, a njezina majka, kojoj je to bilo strano, natjerala ju je da se uda za mladog gospodina koji je bio poganin. Svetac je tražio prilike da spriječi ovaj plan da stupi na snagu, a njezinu je majku mučilo dugo krvarenje od kojeg je trpjela četiri godine, a da nije pronašla nikakav lijek obilazeći liječnike. Na kraju ju je Lucija nagovorila da ode u Catanu i iznese svoje molitve Bogu za pomoć na grobu svete Agate. Onamo ju je pratila sveta Lucija, a njihove su molitve bile uspješne.

Nakon toga je naša svetica otkrila svojoj majci svoju želju da se posveti Bogu u stanju trajnog djevičanstva i da svoje bogatstvo podari siromasima: a Eutihija ju je, u znak zahvalnosti, ostavila punu slobodu da slijedi svoje pobožne sklonosti. Mladi plemić, s kojim je majka razgovarala o udaji za nju, shvatio je to prodajom njezinih dragulja i dobara, te raspodjelom cijene među siromasima, te ju je u svom bijesu optužio pred namjesnikom Pashazijem kao kršćanku , Dioklecijanovo progonstvo tada je bjesnilo s najvećim bijesom. Sudac je zapovjedio da sveta djevica bude izložena prostituciji u bordelu; ali Bog ju je učinio nepomičnom, tako da je stražari nisu mogli onamo odnijeti. Također ju je učinio nadmoćnom kod sve okrutnosti progonitelja, u svladavanju vatre i drugih muka. Nakon duge i slavne borbe umrla je u zatvoru od zadobivenih rana, oko 304. godine. Bila je počašćena u Rimu u šestom stoljeću među najslavnijim djevicama i mučenicima, čije trijumfe crkva slavi, kao što se vidi iz Sakramentar svetog Grgura, Bede i drugih. Njezin se blagdan držao u Engleskoj sve do promjene vjere, kao sveti dan drugog reda, u kojem nije bio dopušten nikakav rad osim oranja zemlje ili slično.

Njezino je tijelo ostalo u Sirakuzi mnogo godina; ali je naposljetku prevezeno u Italiju, a odatle po ovlaštenju cara Otona I. u Metz, kako pripovijeda Sigebert od Gembloursa. Tamo je izložena javnom štovanju u bogatoj kapeli crkve sv. Vinka. Dio njezinih relikvija prenesen je u Carigrad, a odatle u Veneciju, gdje se čuva s osobitim štovanjem.

Sv. Lucy je često slikana s očnim jabučicama položenim u zdjelu: možda su joj oči bile oštećene ili iščupane, iako njezina sadašnja djela ne spominju takve okolnosti. Na mnogim mjestima njezin se zagovor osobito moli za očne bolesti.

***

Od najveće je važnosti koje su ideje utisnute u fleksibilne umove djece, koji su osjećaji utisnuti u njihova srca i prema kojim su navikama najprije oblikovani. Neka se naviknu na mala odricanja, kako u svojoj volji tako i u osjetilima, i neka nauče da se užitaka koji zadovoljavaju osjetila moraju čuvati i upotrebljavati s velikim strahom i umjerenošću: jer njima se duša može pokvariti…

Malo je Lucija danas među kršćanskim damama, jer su senzualnost, ponos i taština usađeni u njihov um lažnim maksimama i pogubnim primjerom onih s kojima su najprije razgovarale.

Na žalost, osim ako stalna budnost i suzdržanost ne proizvode i ne jačaju dobre navike, sklonosti naših duša same od sebe naginju prema pokvarenosti.

Izvor: ewtn

a) Djevičanstvo

Ovaj pojam prvotno ukazuje na biološki sadržaj pod kojim se misli tjelesni integritet ljudskog bića. Jiftahova kći oplakivala je na brdima svoje djevičanstvo jer je držala sramotom što će umrijeti, a da nije rodila (Suci 11, 30-40).

Djevičanstvo međutim ima i religijski smisao, naime dragovoljno odricanje od braka iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskom. Radi se o činjenici koja je utemeljena religioznim iskustvom. U ovom drugom smislu pojam se najčeće odnosi na žene iako se u Svetom pismu primjenjuje i na muškarce koji se iz religioznih razloga odriču braka (usp. Otk 14,4).

Crkveni oci pisali su spise o djevičanstvu i time iskazivali hvalu svetim djevicama. Katolička liturgija sadržava u misalu i časoslovu vlastite tekstove za spomendane i blagdane svetih djevica.

U pontifikalu nalazimo na svečani obred koji najčešće služi biskup, a kojim se djevice posvećuju Gospodinu.

Tridentski sabor proglasio je posvećeno djevičanstvo stanjem iznad braka (24. Zasjedanje 11. studenoga 1563., kanon 10), što međutim ne znači da nekoga tko je posvećen tim obredom odmah smatramo svecem ili sveticom, odnosno da je svetiji od bračnhih drugova koji žive u savršenstvu bračne zajednice.

Sveti Ignacije Loyolski označio je držanje onih koji slave i cijene djevičanstvo kao znak „da osjećamo s Crkvom“ čak i kad nisu pozvani od Boga da mu u tom staležu služe (usp. Duhovne vježbe, 4. Pravila da osjećamo s Crkvom)

b) Celibat

I ovaj pojam ima najmanje dva značenja.

Jednom se misli naprosto na činjenicu da netko nije oženjen, drugi put na one koji nisu u braku iz religioznih razloga.

Postoje jezici u kojima se riječ „u celibatu“ u svakodnevnom govoru koristi kao istoznačnica s „neoženjen“ ali ipak taj izraz tada ne uključuje značenje života „u čistoći“.

Među katolicima riječ „celibat“ dodano je religijsko značenje i odnosi se posebno na muškarca kji, s obzirom na svećeničku službu Rimske Crkve, daje svečano obećanje da se neće ženiti i da će s tim u skladu živjeti u celibatnoj čistoći.

Oznaka „djevica“ pretežno koristimo za žene, a „celibat“ za muškarce. Muškarac se može zavjetovati na celibat pošto ostane udovac, pa i nakon nečista života. Žene međutim ne mogu dati zavjet djevičanstva ako su bile udane ili ako su dragovoljno izgubile djevičanstvo, ali se mogu zavjetovati da će ubuduće obdržavati čistoću celibatnog stanja.

c) Čistoća

Čistoća je jedan oblik kreposti umjerenosti koja se sastoji u tome da ovlada strastima i čulnim žudnjama čovjeka kako ne bi ugrozile cilj ljudskog i kršćanskog života. Taj život za nas znači: „živjeti za Boga“. Ništa nam ne smije biti važnije od Njega kako ne bismo slijedili svrhu odvojenu od Boga. Riječju, one nas ne smiju spriječiti da Boga ljubimo svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (usp. Pnz 6,5; Mt 22,37).

Umjerenost se odnosi na ispravan odnos prema zemaljskim stvarima. Čovjek je treba kako bi te stvari ostale u svojstvu sredstva radi konačnog cilja ljudskog bitka, kako ne bi postale same sebi svrhom. U odnosu na različita stale same sebi svrhom. U odnosu na različita vremenita dobra, ljudska narav zahvaćena grijehom reagira snažnim žudnjama kako što su pohlepa, želja za moći, oholost, želja za slavom ili seksualna pohota (v 1 Iv 2,16).

Umjerenost i čistoća pomažu čovjeku da ostane vjeran istini svojeg života kako neuredne strasti ne bi narasle do idola i osporavale Bogu njegovo mjesto i ljubav na koje samo On ima pravo.

Konkretno čistoća dopušta čovjeku da ostane gospodar svoje čulnosti, da čuva i prakticira spolnost u skladu s onim za što je dana a da pritom njegova ljubav prema Bogu ne bude manja i ne ograničava slobodu koja pripada djeci Božjoj.

Krepost čistoće može poprimiti mnoge oblike i nijanse u skladu sa staležom i stanjem kršćanina. Od čovjeka koji se posvetio djevičanstvu ili celibatu čistoća zahtjeva nešto drugo nego od onoga koji je pravovaljano vjenčan ili od nekoga tko nije u braku ali ima namjeru ili želju jednoga se dana vjenčati.

Svim oblicima čistoće zajedničko je međutim jedno: ovladavanje spolnim nagonom kao izraz težnje za Bogom koja je iznad svih ostalih dobara. Tako se svakom dobru teži samo u skladu prema toj težnji za Bogom i Njegovoj ljubavi.

Čistoća nije dakle negativan stav jer, iako zahtjeva žrtvu i odricanje, cilj joj je uvijek najveće pozitivno dobro: ljubav Božja. Čisti smo kako bismo ljubili Boga. Tako trebamo shvatiti blaženstvo prema kojem će oni koji su čista srca biti sretni jer će Boga gledati (v. Mt 5,8); tko je u najširem smislu riječi čist, u stanju je Boga „gledati“, Njega ljubiti, iskreno Mu reći da ništa nije važno kao On bez obzira na situaciju i okolnosti.

_______________________________

Knjižicu možete pročitati i online:

Krepost čistoće

Hrvatski narod iz Rame u Bosni i Hercegovini već desetljećima, prve nedjelje u srpnju, hodočasti na jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine.

U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve, hrvatske mučenice. Divu je, kaže legenda, u cvijetu mladosti ubio razuzdani turski plemić jer je odbila njegovu prosidbu.

Početkom dvadesetog stoljeća hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade djevojke. Truhelka je objavio i knjigu ‘Djevojački grob’. Poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom, u obliku mjedenog spomenika, kipara Kuzme Kovačića iz 1998. godine Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame. Opjevao i popularizirao ju je i pjevač   Marko Perković Thompson, a film na temu o ovoj hrabroj djevojci ‘Divin krik s Vrana’ autora Miljenka Karačića dobio je na Međunarodnom festivalu turističkog filma, 2012. godine, posebno priznanje za ‘iznimno kvalitetnu te dojmljivu redateljsku i scenarističku priču o davnim zbivanjima na ovom lokalitetu, u funkciji očuvanja baštine i daljnjeg razvoja hodočasničkog turizma’.

Legenda o mučenici

Diva Grabovčeva, kći Luke i Luce Grabovac živjela je u Rami, negdje u 17. stoljeću, u vremenu turske vladavine. Bila je Božji dar roditeljima. U poodmakloj dobi Bog je milo pogledao na dvoje vjernih sluga i podario im prekrasnu djevojčicu koju su nazvali Diva.
Po ondašnjim običajima, kad je bila dovoljno odrasla, roditelji je šalju na čuvanje stada ovaca na planinu Radušu. Kad je stasala u djevojku, bila je izrazito lijepa i tom svojom ljepotom plijenila pozornost velikog broja mladića.

Kako legenda kaže, jednom prilikom kada je sa svojim prijateljicama bila na mjesnom bunaru, pored njih nailazi turski mladić Tahirbeg s Kupresa. Odmah mu zapada ljepota djevojka u oči. Od tada je često tražio razlog da dođe u Ramu i Varvaru kako bi susreo Divu. Kako je vrijeme prolazilo, Tahirbeg se zaljubljuje u djevojku i jednom prilikom ju je zaprosio. Diva, koje je prema legendi bila izrazito pobožna i odana katoličkoj vjeri, tu prošnju odbija jer se ne želi udati za Turčina.

Na drugi pokušaj prosidbe, na koju je Tahirbeg poslao svoje izaslanike i darove, Diva, a i njeni roditelji dali su isti odgovor. Ljutit i uvrijeđen zbog ponovnog odbijanja njegove prosidbe, Tahirbeg je vrebao priliku kako bi oteo djevojku i na silu je doveo sebi za ženu.
Tahirbeg sa svojim slugama odlazi na Vran gdje je Diva čuvala stado, s odlukom da se pod svaku cijenu ‘dokopa’ djevojke. Kad je našao Divu, pokušao ju je silom uzeti, ali se djevojka borila i tako naljutila nasilnika koji je ubija nožem.

Početak hodočašćenja

Uz pronalazak groba Dive Grabovčeve veže se još jedna legenda. Navodno ga je slučajno otkrila jedna bolesna djevojka koja je čuvajući stado zaspala na grobu, kad se probudila bila je u potpunosti zdrava. S tom legendom kreće i štovanje hrvatske mučenice i djevice.
S vremenom to mjesto pokopa Dive postaje zavjetno mjesto na koje su brojne ramske djevojke odlazile.

U početku, fratri su se protivili takvim hodočašćima.

Početkom prošlog stoljeća, 1909. godine, fratri pozivaju tada poznatoga hrvatskog arheologa, Ćiru Truhelku da ispita što krije grob na koji mnogi hodočaste. Truhelka je otkopao grob i u njemu pronašao kostur ženske osobe u dobi o 16 – 17 godina. Prema kostima lica i tijela, zaključuje da je djevojka bila izrazite ljepote.

Nakon što je završio istraživanje groba, sve vraća u prvotno stanje. Kasnije je na grob postavljen veliki kameni stećak koji se na njemu nalazi i danas, kao i spomenuti spomenik Kuzme Kovačića.

‘Divin dan’ slavi se svake godine nakon Petrova, na prvu nedjelju u srpnju, a priča o djevojci koja je svoj život dala za Boga i vjeru, priča je koju ramske djevojke i dan danas s velikim interesom rado slušaju od svojih roditelja, baka i djedova.   Izvor: croexpress

……….

Diva Grabovčeva

Bila jednom u tim davnim danima
Grabovčeva lijepa kći
gdje iz kamena voda teče
na Hercegovu tlu
gdje iz kamena raste cvijeće
u sjecanje na nju

Dušman tuče, mlado tijelo ubija
u oku joj gasi nevin sjaj
molitva je na usnama bila joj za kraj
umre tijelo, al’ duša ode u Gospin zagrljaj

Ref.
Diva, Diva Grabovčeva
zauvijek na nebu s’ja
teče voda Hercegova
tamo gdje bi njezin kraj

Pogledaj u oči nasim ženama
i kad vidiš jedan divan sjaj
to je Diva Grabovčeva
jos je ona živa znaj

Teče voda Hercegova
tamo gdje bi njezin kraj

Ref.

Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli
vlada opći nespokoj
ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj
o toj ženi, čistoj, hrabroj
Divi Grabovčevoj

  (Thompson)