Tema je vezana uz misao sv. Josemaria Escrive koji kaže da su nam za svetost potrebni: Sveta bezobzirnost, sveta prisila, sveta nepopustljivost

(Primjer: Jučer dok sam spremao ovo predavanje pod prozorom u getu čujem čovjeka koji – psuje. To je jedan stariji momak koji vozi karet za dostavu, netko mu je malo oštetio karet i on je 10-15 minuta psovao najgroznije psovke. Nisam ga odma prepozna pa sam mislio da bi mu bilo dobro prolit malo vode po glavi da se otrizni, ili da mu nešto kažen, na kraju sam se pomolio i evo, jutros prvi čovjek kojeg sretnem bio je baš on. I pitam ga: – „Pa šta tako psuješ Božji čovče, ako već moraš psovat uzmi političare, uzmi proste stvari, a ne Boga i Gospu…“      On se počeo ispričavati i govoriti da je tako, da se poslije i sam osjeća jadno i da nije za ništa. On ne ide u crkvu, ali evo ima svijest da je to teški grijeh.)

Tu sam vidio kako OBZIRI s jedne strane imaju smisla. Kako drugome reći istinu u ljubavi, da se promijeni. Donijeti istinu u ljubavi. Pomoliti se da to ima učinka.

S druge strane, može se dogoditi da iz OBZIRNOSTI ne kažemo bratsku opomenu. A to je jedan TEST koliko nam je netko PRIJATELJ. Ako nam netko NIKAD NIJE UPUTIO BRATSKU OPOMENU – pitanje je koliko nam je prijatelj. Ako mi nešto ne vidimo, a netko vidi pa nam kaže trebali bi biti zahvalni za to. Sestra Elvira i zajednica Cenacolo – tu su bivši ovisnici – oni rastu baš preko toga: preko bratske opomene. Bivši ovisnik pomaže onim ovisnicima koji dođu. I tako skupa rastu.

IVO ANDRIĆ je rekao: „Ljudi često cijeli život vuku OBZIRE KAO LANCE, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotrebni.

Ti LAŽNI OBZIRI NAM MOGU JEDINO OTEŽATI ŽIVOT. Da onda iz obzira radimo stvari koje su loše, iz respekta prema autoritetu, iz straha od moćnika, ali to nije dobro. Netko može biti i ministar, ali ako zbog toga što je ministar nitko mu se ne usudi uputiti kritiku to nije niti za njegovo dobro, a niti za opće dobro.

                                                                                                                                                                                                                        LAŽNI OBZIRI lišavaju naše obzore jasnoće istine i evanđeoske ljubavi, da iz lažnih obzira ne zakažemo u ljubavi prema bližnjemu, a možemo lako zakazati i u ljubavi prema Bogu tj. upasti u grijeh. I onda iz obzira tumačimo Riječ Božju po vlastitom nahođenju. Prorok Jeremija kaže: „Čak i svećenici i proroci lutaju po zemlji i ništa ne znaju. Zamislite tu situaciju – imate proroke u narodu, imate svećenike u vrijeme sv. Ilije – bilo ih je 450, a kad je Izrael imao prave proroke znalo ih biti i više stotina na dovru. Imate svećenstvo i cijeli narod je pokriven sa svećenstvom, imate proroke, farizeje i pismoznance. I na kraju jedan čovjek konstatira: Lutaju po zemlji, ništa ne znaju, razum im se zamračio i sve krivo vide i krivo poučavaju!

Ljudi su ostali isti. Kakvi su bili u starom zavjetu, tako i sada. Ljudska NARAV se nije promijenila. Obilježeni smo istočnim grijehom, a osim toga imamo i KOLEKTIVNE GRIJEHE koji su danas i veći nego li su bili u Starom zavjetu. I mi isto možemo doći do stanja KOLEKTIVNOG NEZNANJA tj. kolektivne zablude, ne samo u društvu nego i u Crkvi. I onda ako čovjek ima milost Božju da stvari ispravno vidi može se osjećat kao vanzemaljac ili Alisa u zemlji čudesa.

BLAŽENI IVAN MERZ – u uputama koje daje „orlovima“ kaže: „Ona nam pokazuje budućnost i čvrstu volju protiv vanjskih protivnika time da bez straha od postiđivanja i progona u svim progonima i prijetnjama uvijek dosljedno, bez obzirno odbija rad protivnika vjere i naroda, …njihove utjecaje i napore i pokuse, ustrajemo i u svakom slučaju otkiva neprestano narodu njihove nakane.” 

Ivan Merz nije živio tako davno, prije nekih 100 godina, ali kako vidimo mentalitet se nije bitno promijenio. On tada shvaća svoju vjeru i kršćanstvo kao neprestanu borbu. To znači da imaš neprijatelja pred sobom. Mi danas kao da neprijatelje nemamo. Svi smo za dijalog, za toleranciju, za snošljivost i slično… Međutim, iz tih dijaloga i tolerancija mi uvijek iziđemo prikraćeni, gubimo teren pod nogama. To nije rješenje.

Mi moramo znati da IMAMO NEPRIJATELJE, da NEPRIJATELJ NIJE SAMO SOTONA. Neki danas niječu i postojanje Sotone. Neprijatelj je i naše tijelo, neprijatelj je i svijet. U svijetu imamo i LJUDE KOJI SU SE SVRSTALI NA STRANU ZLA, koji su nam neprijatelji. Imamo neprijatelje i osobno. Jasno da nećemo tražiti neprijateljstvo, ali nećemo ni bježati od toga da imamo neprijatelje. Ako imamo danas razne sekte, koje DJELUJU NEPRIJATELJSKI PREMA KATOLIČKOJ CRKVI i šire izrazito antikatolički nauk, ako imamo masoneriju… Imamo one koji primaju sakramente i misle da mogu sjediti na dvije stolice, a  to posebno vidimo pred izbore kako se vjera zloupotrebljava da bi se dobilo nešto više glasova na izborima.

Mi moramo koristiti svoj razum da bi to mogli prepoznat – ovo je dobro, ovo je zlo, ovo je prijatelj, ovo je neprijatelj, ovaj se možda može obratiti, a ovaj je nepopravljiv i slično. Sukladno tome se treba i postavit. Blaženi Ivan Merz prije sv. Escrive govori da treba biti BEZOBZIRAN U BORBI PREMA NEPRIJATELJSKOM DJELOVANJU. To znači da se ne treba ustručavat sukobit sa okolinom. I ako je potrebno da smo za to spremni žrtvovati svoj vlastiti ugled.

Papa Benedikt je imao medije protiv sebe… Pritisci… Ostavka…

Sadašnji papa ima medije na svojoj strani jer se ne zamjera nikome…

Što kaže sv. Pismo. Neki kažu da imamo za svaki dan u godini po jedan poziv: „Ne boj se!“ (365x u Bibliji je ta rečenica) Poziva da živimo da se ne bojimo, da živimo u slobodi djece Božje… Samo se Bogu klanjaj i nikome više.

I imamo posebno primjer Isusa. Isus nije imao nikakva ustručavanja prema uglednicima, posebno  vjerskim, koji kako je jasnije govorio oni su bili sve više neprijateljski raspoloženi prema njemu, imali su sve tvrđe srce prema njemu. I zato je ih je Isus jače korio i razotkrivao njihove zle naume. To je bio onaj posljednji pokušaj da se oni obrate. I nije tu prezao od oštrih riječi.

Isus preporuča BEZOBZIRNOST i prema samome SEBI. Kad kaže: “Ako te oko sablažnjava iskopaj ga, ako te ruka sablažnjava odsijeci je!” To možemo shvatiti doslovno. Ne moramo to shvatiti samo u prenesenom značenju. Ako imamo u svakoj župi 10 jednookih koji su završili u raju – puno je bolje da imamo takvih bogalja nego da imamo duše koje u vječnosti propadaju i muče se u paklenim mukama. To treba shvatiti i doslovno. Ako vidi da se ne može nositi sa svojom slabošću mora posegnuti za krajnjim mjerama.

Zato, Crkva uči da su tri neprijatelja duše: Sotona, svijet i tijelo. Naše tijelo koje nas vuče ima svoje požude, svoje zakone i sl. vuče nas prema grijehu. Zato treba odbaciti obzire prema sebi kad je Bog u pitanju. Kad je u pitanju vječno spasenje ne možemo biti obzirni prema sebi, prema svome zdravlju, prema svome tijelu.

Sveti Ante,  kojeg mi prikazujemo kao mladića sa ljiljanima i slično djeluje mekoputno, nije ni malo bio takav, kao što nije bio ni sveti Franjo, oni su bili Kristovi borci koji nisu prezali ni od čega, sv. Franjo je išao tamo obratiti sultana, i zbog toga su ga bili dobro izbičevali – …sv. Ante je išao obraćati muslimane pa ga je brodolom vratio. Znači, on se nije ustezao govoriti stvari. A to što ga mi prikazujemo malo feminiziranog to smo mi krivi, što to toleriramo. Muškarac da bi bio Kristov sljedbenik mora biti muževan. A ako toga nema upitno je kako će se spasiti.

Jednom je ispovijedao mladića iz Padove koji se zvao Leonardo on se u ispovijedi optužio da je udario vlastitu majku nogom. Sveti Ante mu je gorko predbacio: Nogu koja udara roditelje trebalo bi odrezati. Mladić se vratio kući, uzeo pilu i odrezao sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku i svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge, s ostalim dijelom mladićeve noge.

Danas bi naši mudraci, teolozi rekli: “To je slika, to je neka pobožna legenda, nema veze sa stvarnošću” kao što kažu isto: Ma nije Isus ozdravio onog opsjednutog, to je bio padavičar. Ili onog drugog koji je bio nijem – „nije on zapravo bio nijem nego je samo mucao“ tako su naši preveli, „mucavac“, a u drugim jezicima stoji „nijemak“- Dakle, razlika je velika. Ako Isus ozdravlja nekog tko je mucavac ili nekoga tko je nijemak. Isus kad čini čudo, čini čudo, nije On logoped, da sad čovjek više ne muca, nego prava čuda.

I u ovom slučaju stvari moramo shvatiti doslovno. To ćemo vidjeti u životima svetaca.

Jedna sveta Brigita je bila kraljevskog roda, kad se odlučila ići do Rima i kasnije do Svete zemlje, onda je procijenila da je još mlada, naočita, lijepa i da riskira da je napadnu i siluju putem, i onda je stavila neka prirodna sredstva na lice i poružnila svoje lice, da nikad više ne bude privlačna, i ostvarila svoj zavjet kao hodočasnica.

Imamo svece koji su se bacali u trnje kad bi osjetili požudu, pa bi se dobro izboli, izgrebali, ali koji je drugi izbor – da teško sagriješiš? Mi u ispovijedi kažemo  – radije umrijeti nego smrtno sagriješiti! A da li mi to stvarno tako mislimo? Šta je to u odnosu na smrt Puno je lakše ostati bez jedne noge i bez jedne ruke nego umrijeti. A ovdje smo spremni dakle dati svoj život da smrtno ne sagriješimo. Znači, jedno je što govorimo riječima, a drugo je što čovjek stvarno misli i živi.

Dakle, potrebno je imati SVETU BEZOBZIRNOST I djelatnu  – prema vlastitom GRIJEHU. Tu se možemo učiti od pogana. Kad mi ne kažemo kad se veliča grijeh da je to BESRAMNO, BESTIDNO, a onda znači da je to postalo NORMALNO. Bezobzirno su činili PROPAGANDU GRIJEHA, dok mi nismo otvrdnuli prema tome i sada je nama normalno da oni paradiraju ulicama i još sa sobom vode malu djecu koja su skupa s njima tu šalju svakakve poruke.

U OBZIRIMA PREMA DRUGIMA Isus je također jasan. Govori da moramo biti spremni na bezobzirnost i prema NAJBLIŽIMA. I on sam daje primjer. Kao mladić od 12 godina, iz doba puberteta, što imamo zapisano kad ga nisu našli i onda ga pronađu u hramu – Kad ga ugledaše zapanjiše se. Majka mu reče: “Sinko zašto si nam to učinio? Gle otqc tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Zar niste znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.

Jedan od poruka Mariji i Josipu koju im je dao, a poruka je bila upućena sigurno i svima nama, jest da BOG DOLAZI PRIJE RODITELJA, PRIJE OBZIRA prema roditeljima. I također on ih je na taj način htio pripremiti na onu žrtvu radi koje je došao na svijet. Znači,  da je on tako izabrao da završi svoj život na križu. Da budu spremni to prihvatiti.

Na drugom mjestu kad su došli njegova majka i njegova braća po njega. K njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnoštvo. On im odgovori: Tko je majka moja i braća moja? I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu u kaže: „Evo majke moje, evo braće moje. Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka”

Slično se ponovilo kad je ona žena rekla: “Blažena utroba koja te nosila i grudi koje su te dojile, On je rekao: Blaženiji oni koji čine volju Božju!”

To nije kritika prema Gospi. Nego, kazuje nam da su puno važnije ove duhovne veze od bioloških. I Marija je tu bila prva njegova učenica i prva kao vjernik. Zato je ovo jedan kompliment Gospi koji je već prepoznala Elizabeta koja je rekla: „Blažena Ti što povjerova… „ Ne samo što je Majka Božja nego što je povjerovala da će Bog u njoj učinit to čudo i što je s vjerom Isusa nosila i rodila.

Ovdje BEZOBZIRNOST I PREMA SVOIJM NAJBLIŽIMA služi i zato da se Boga zadrži na prvom mjestu. 

Možda je naj upečatljivi onaj Isusov govor jednom koji je pozvan kad mu kaže: “Pusti mrtve da pokapaju mrtve!”, a mladić je samo htio da mu dopusti da pokopa oca, pa će ga onda slijediti i naviještati Kraljevstvo Božje. Ovo stvarno izgleda BEZOBZIRNO, jer on je spreman ostaviti sve, a samo mu treba dan, dva, no Isus mu ni to ne dopušta. Ovdje vidimo da ovu rečenicu ne možemo shvatiti doslovno jer mrtvi ne mogu pokapati mrtve, nego se radi O DUHOVNO MRTVIMA. Možemo biti duhovni mrtvaci i imati duhovno mrtve oko sebe. Značenje: Pusti poganima da se brinu za to – jer oni se i tako brinu samo za to. Nemaš ti tu šta oko toga mislit. Imaš Krista, imaš Evanđelje i navještaj. Spašavaj duše, a mrtve ima tko će ih pokopat.

U Starom zavjetu vidimo da je uvriježeno razmišljanje kako je djelo milosrđa pokapanje mrtvih. I danas je to učenje Crkve, da je to djelo milosrđa. Tako imamo primjer Tobita koji je pokapao svoje sunarodnjake koji su stradavali zbog vjere i on je sebe izlagao pokapajući ih. Izgubio je i vid, ali nije odustajao i kad su ga odvraćali.

Pitanje je koliko smo mi puta bili  duhovni mrtvaci, u svom životu. Koliko nas takvi ljudi okružuju, oni koji su potpuno otupili na sve što se tiče vjere, to ih ne zanima.

I danas kad govorimo o cjepivima, možemo spomenut Rudolfa Steinera, osnivača sekte, antropozofija, koji se bave magijom – bijelom i crnom – a koji kaže da oni koji se bave crnom magijom intezivno rade na tome da djeci preko novih cjepiva – isključe vjersku dimenziju – jer, kaže on, tako će postići da će njima lakše vladati.

Zamislite, što sve ljudi snuju i kuju – žele onemogućiti čovjeku da bude vjernik. Jer imamo određene senzore za vjeru, i sad oni žele da se to neutralizira. Hoće li ikada u tome uspjeti, ne znamo.

Oni koji mrze oni imaju šanse da se i obrate, a oni koji su ravnodušni oni su puno teži slučaj.

Nedavno mi je došla jedan djevojka koja se odlučila na duhovni poziv. Poslali su mi je njeni bližnji, da malo porazgovaram s njom, da vidim je li to stvarno duhovni poziv. Ona se odlučila, sve joj je bilo jasno, zna gdje će. Ono što me se posebno dojmilo kod nje jesu njene oči. To je ono što vidite kod nekoga tko je zaljubljen. Mi ne znamo što je sve u životu čeka, hoće li nadvladati kušnje i sl., hoće li je ta zaljubljenost proći. Svi smo mi imali razdoblje kad nam je srce gorjelo za Krista,  a da li se mi  vraćamo na tu ljubav? Njeni su je pokušali odvratiti govoreći da je lakše muškima koji su svećenici, a šta će ona, kad bude časna sestra samo će svima služiti, kakav je to život. No, ona je znala da su to argumenti ovoga svijeta i gledala ih je kao one koji ne razumiju. Ona je izbrala bolji dio.

Kod svete bezobzirnosti možemo spomenuti i ono kad ISUS POZIVA UČENIKE DA IDU DVA PO DVA u razna mjesta, A AKO VAS NE PRIME OTRESITE PRAŠINU S NOGU…

Dakle, NEMA SMISLA INZISTIRAT. AKO TE NETKO NE PRIMA IDI DALJE, K ONIMA KOJI TE ŽELE ČUTI.

Mi zaboravljamo voditi brigu jedni o drugima. Ako mi ne budemo vodili brigu jedni o drugima, o tome da budemo sveti, nećemo ostaviti trag iza sebe, brazdu, kvalitativni iskorak, mijenjati stanje koje nas okružuje. Da jednu druge preko bratske opomene podižemo i sl.

Ne treba gubiti vrijeme oko onih koji ne žele čuti. Treba učiniti ono što treba a onda treba IĆI DALJE. Treba jačati onaj ostatak, onih koji su spremni boriti se za istinu.

To je kao kod sjemena. Nećemo se baviti sa sa GMO, trebamo umnažati pravo sjeme, mijenjati ga između sebe i tražiti prostor gdje to sjeme možemo posijati, a onda ćemo žeti ono što smo posijali. 

Ne možemo se pravdat da nismo shvatili šta se događa. Imamo razum za prepoznavat znakove i izvlačit pouke. Zato Gospodin pretpostavlja da koristimo ono što nam je dao stvaranjem: RAZUM I VOLJU.  ON traži da ljubimo Boga svim svojim silama – razum moramo koristiti za odnos s Bogom i ljudima prije svega – da znamo prepoznavat dobro, da se zla možemo klonit a dobro podržavat.

Rečenica od pape krivo tumačena: “Tko sam ja da sudim?” Ispravno tumačenje je – da ni on kao papa ne može suditi pojedinca jer je sud o svakom čovjeku pridržan Bogu. Samo nas Bog može suditi, no to također znači da moramo SUDITI DJELA. Ako ne znamo koje je djelo dobro koje je loše – onda smo izgubljeni, dezorijentirani. Ne možemo se više nosit sa grijehom. Moramo koristiti razum i znati da postoji grijeh, grijeh bludni, grijeh homoseksualnosti, da je to zlo – tu nema dvojbe…

Kad Isus kaže “LICEMJERI”  – ukazuje na to da smo skloni PRAVIT SE GLUPI: nisam skužio, nisam do toga došao, nisam prepoznao da je to grijeh. I na kraju – “Bog je kriv na kraju jer mi nije dao dovoljno razuma da se obranim od grijeha”…

Isus kaže – poziva u tom odjeljku Lukina evanđelja: SAMI SUDITE! Moramo, dakle, sudit društvene događaje, razlikovat dobro od zla i to je ono što Bog od nas očekuje i zato postoji odgovornost kod svakog od nas. Jesmo li dovoljno razmišljali o svojim i tuđim postupcima? Jesmo li propuštali razmišljati i mogli postići da se tu NE SAGRIJEŠI. Možemo to vidjeti kod čuvanja male djece gdje idemo korak naprijed, pazimo na prepreke, kako se dijete ne bi ozlijedilo…  Tako je to potrebno i na moralnom planu.

Kao što je važno čuvati tijelo, važno je čuvati i DUŠU.

Isus, na drugom mjestu govori o znakovima vremena. U Matejevu evanđelju govori o smokvi – kad počne pupati znate predvidjeti kad će roditi, a tako će biti i s posljednjim vremenima. Dobit ćete DOVOLJNO ZNAKOVA da se pripremite na to, na taj NAJVEĆI POVIJESNI IZAZOV

Na drugom mjestu – Isus kaže nešto što se može činiti kontradikcija ovomu: “Ne brinite se tjeskobno…” Imamo osnova da predvidimo crni scenarij – kao npr.  kad je harala kuga – i to je bila istinska pandemija – da će pokositi pola stanovništva. (Izuzetno teško i opasno, puno ljudi će izginuti…)  Međutim Isus zna da moramo računati na to da je ratno stanje – ali traži da zadržimo potreban MIR i rješavamo problem po problem… (Ako se moramo prehranit – racionalizirat hranu;  kao Ilija prorok – tri i po godine su jeli jednu pogačicu – postili o kruhu i vodi cijelo vrijeme od tri i pol godine)

Ne brinite se tjeskobno – znači napravimo što možemo sada – i idemo naprijed.

Također možemo povezat s onim kad Isus najavljuje svoju muku smrt i uskrsnuće – Nije samo neposredno najavio nego i puno prije – ne da im zagorča život, da se ne zanesu uspjesima – da ih pripremi na muku na smrt, ali i na uskrsnuće. Zlo nema zadnju riječ. Bog ima zadnju riječ nakon Isusove smrti….

Kako to primijeniti na naše vrijeme – živimo u posebnim vremenima – u izvanrednim okolnostima …

Više na video/audio – ZNAKOVI VREMENA

Ako poganski bogovi, grčki, rimski, bili kadri činiti dobro i zlo mi znamo da kod našeg Boga nema ničega zla. Bog ne trpi zlo. On mrzi zlo, ljuti se i kažnjava ga. To (ljutnja na zlo) je nešto drugčije od odnosa prema osobama. On ljubi svakog čovjeka, pa tako i grešnika. Zato je u kršćanstvu jasno razlučeno dobro od zla. Sv. Pavao kaže: „Vidim što bi trebao, a radim drugo!“ Bez obzira na to mi smo stvoreni samo za jedno – za Boga. Psalmist kaže: „Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
²već uživa u zakonu Jahvinu,
o zakonu njegovu misli dan i noć.
³On je k’o stablo zasađeno
pokraj vódâ tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

⁴Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
⁵Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
⁶Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
⁵Stoga se opaki neće održati na sudu,
ni grešnici u zajednici pravednih.
⁶Jer Jahve zna put pravednih,
a propast će put opakih.

(Ps 1,1-6)

Mi vidimo kad netko ide putem dobra ili ide putem zla. Na kraju će se vidjeti i konačni ishod. Ako je netko cijelim putem hodao odvojen od puta dobra, teško da će se i na kraju puta promijeniti. Srce je tad otvrdlo, volja je slaba, oholost proradi i teže se odlučiti za Boga. Na put zla navodi nas i savjet opakih – koji nagovaraju na zlo. Industrija, reklame, puno puta svoje promidžbe rade na onome što je grijeh. Vidimo da se sve svodi na to. Stalno nagovaranje na grijeh. I to nama postane normalno. Pa i najveće opačine. Najprije se prihvate gay parovi, a onda kasnije i zoofili traže svoja prava, jer žele imate odnose sa životinjama. I to polako prolazi. Ako su englezi dozvolili istospolne brakove zašto ne bi i zoofile? Zlo ima jaku promidžbu. To je jedna mašinerija koja ruši. I grijeh se počinje gledati sa simpatijom. Lako je zaključiti da smo se od Boga puno udaljili.

Grešnici imaju svoj put, svoj đir, i privlače i druge da hodaju s njima na tom putu. U kakvom se društvu i na kakvom se putu mladi kreću? Kad jedna mlada osoba krene na studij pa ode u đački dom i i tamo se nađe u lošem društvu pitanje je hoće li poći dobrim ili lošim putem. Bolje da ga se povuče pa da putuje na studij od kuće nego da živi u takvom društvu. Ima jedna izreka: „S kim si takva si!“ Ako smo mi okruženi ljudima koji loše žive ne možemo ostati imuni. Ako smo u društvu gdje svi puše, svi varaju žene, …i  ako se nastavljam družiti s takvima onda je samo pitanje dana kad ću i ja pasti. „ne sjeda u zbor podrugljivaca“ To je danas lako vidjeti. Neki novinari žive od toga da se izruguju. Jedne naše dnevne novine (neću im spominjati ime da ih ne reklamiram) napadaju Blanku Vlašić i to nije slučajno. Svako drugi, treći članak je protiv Crkve, protiv vjere. Treba se pitati – zašto ja to kupujem? Ja onda financiram ruganje sa svetinjom! Sa vjerom. Neke stvari treba zaustaviti. Ako ne dozvoljavam da se netko vrijeđa moju obitelj – po kojoj onda logici dopuštam da se netko ruga mojim svetinjama? Ruganje ostavlja posljedice ako mi to dopuštamo.

Mi smo na zemlji samo putnici. Hodočasnici, može se reći. Ako Boga odbacujem to će biti jedan put – u propast. Svaki naš dan ima nove izazove. Kao na hodočašću. Npr. kad idemo na hodočašće do Gospe Sinjske moramo prijeći Klis. Tu je prvi izazov. Onda idemo dalje i stignemo nadomak Sinju i teški su nam i zadnji kilometri… Taj put ima svoju dinamiku. Također biram i s kojim društvom ću ići, kako ću se postaviti. Tako je i u životu. Koristimo mudrost i iskustvo. U starosti znamo da nemamo snage kao prije. Svaki dan se treba uputit svjesno s nakanom da idem svom konačnom Cilju. Rat je u stalnom biranju između dobra i zla.  Čovjek može obraćati pažnju na druge, ali on zna da ide konačnom cilju. Može malo i skrenuti s puta, pa kad ide u Sinj, skrenuti malo  u Krušvar, ali zna da onda postoji rizik da neće stići na cilj. Ne Možemo sebi dopustiti taj luksuz da lutamo okolo. I onda propustimo puno dobra koje smo mogli napraviti.

Knjiga Sirahova kaže: „Ako hoćeš možeš držati zapovijedi,  u tvojoj je moći da budeš vjeran. …  ”  Ako čovjek koristi darove i sposobnosti koje ima one može birati dobro ili može zatvarati kanale preko kojih je mogao primiti milosti Božje njemu namjenjene.

Razmislimo što nam pomaže u vjeri, a što nam odnemaže.

Možemo birati i poruge u vjeri.

A možemo birati družiti se s ljudima koji nam u vjeri pomažu.

Ako u obitelji netko nije okružen onima koji mu pomažu onda može primati savjete opakih. A može se odlučiti i na savjete dobrih kad je u situacijama nedoumice i kolebanja. Ne samo da čovjek može dobiti zaštitu od zla nego i podršku na svom putu vjere.

Čovjek se pita koji je put dobar. I normalno da sebi postavlja ta pitanja. No, razum ima granice, a onda – počinje vjera. „Tajna vjere!“ – na misi se tom formulom želi reći da ono što mi pokušavamo sebi približiti, ne možemo do kraja shvatiti. Promjenila se bit. Pretvorba. Mi ne osjećamo da  je kruh i vino postalo tijelo i krv Kristova. To je nešto što nadilazi naš razum. Razum može ići do određene mjere, ali ne iznad toga. Ako je Isus onda mogao činiti čuda onda može i danas. Ja to ne mogu shvatiti, ali mogu prihvatiti. Tu razum staje, a nastupa vjera.

Što je dobro i koji je put dobra?

Sva ta pitanja mogu biti potaknuta i od napasnika. No možemo ih gledati i u pozitivnom svjetlu, da posvijestimo putove gdje hodamo, da bolje rasporedimo snage. Kod velikih hodočašća, kao npr. u Chestohowu u Poljskoj, treba i po mjesec dana. Hodočasnici rasporede svoje snage tako da svaki dan prijeđu 30 km, organiziraju mjesta gdje će se okrijepiti, gdje će biti sveta misa, i bez problema dođu do cilja. Ako se ide bez promišljanja može se htjeti prijeći 75 km u jednom danu i tada se „izduši“, snaga ode, dobije žuljeve i sve se poremeti. Važna je razboritost i da se čovjek organizira.

U Italiji su hodočašća, kao što je naše hodočašće u Sinj, puno bolje organizirana. Ako hodočašće traje cijelu noć onda se cijelu noć ima jedan program. Postoji razglas i stalno se nešto događa. Svjedočanstva  i sl. Kod nas je drugčije. Kad se npr. ide u Sinj svatko je prepušten sebi. Na taj način se ne izvuče sve dobro koje se moglo izvući iz tog hodočašća.

Čovjek treba razmišljati o nakani, sagledati što je sve pred njim i izići iz toga sa što više dobra. Protivštine su dio svakog puta. Na to se čovjek pripremi. Kad čovjek ide kod zubara  može se pripremiti da to može i radosno podnijeti. Put jednog sportaša je put odricanja i znoja, a vidimo da i oni pronalaze radost i zadovoljstvo. Sveti Pavao koristi sliku sportaša u odnosu sa Bogom. Potrebno je da budem kao sportaš koji je spreman na odricanje, žrtve, da izvučem od sebe što više. I bogati mladić iz evanđelja je sebi postavljao ova pitanja. Bogati mladić je sebi postavljao ta pitanja, sagledavao svoj život, želio postići više… a koliko mladi ljudi danas sebi postavljaju ta pitanja? Sudeći po krizmama u vrijeme koje se smatra vrijeme zrelosti, većina mladih ta pitanja – ne postavlja. On je bio daleko ispred drugih. Ali, on to nije bio kadar provesti u djelo, jer je Isus od njega tražio da se odreče svega. Isusa nije vrednovao toliko da bi mogao ostaviti sve. I otišao je tužan. Imao je čežnju za tim višim ali nije bio spreman. I zato je na kraju ostalo opet – razočaranje.

Sveti Pavao nakon obraćenja u Damasku pita se – „Što trebam činiti?“

Vjera je povezana sa životom, sa djelima. Pavao govori: Spoznao sam da sam činio krivo. Ali on ne ostaje tu. Da je ostao tu mi danas ne bi imali svetog Pavla, apostola, propovjednika, i mnoge druge kršćane danas… Vidimo i danas da obraćenici nadiđu one koji su cijeli život bili u vjeri. Otkriju ljepotu Boga, puste da ih ta ljepota osvoji, slijede taj Put bez kompromisa i vidimo da to donosi ogromne plodove. Velikodušnost i spremnost da se provodi život u vjeri.

Kad vjeru ne provodimo u život to je zakržljala vjera. Neki misle da to nije za njih i da bolje ne znaju. Vidimo to danas na raznim područjima gdje se umiruje savjest. Mladi počnu zanemarivati šestu zapovijed pa devetu zapovijed – vezane uz bludnost, kasnije odbacuju sedmu – krađu, pa se odbacuje i osma, dopušta laž, jer ne možeš uspjet bez toga, i tako se ovisno o okolnostima izbacuju pojedine zapovijedi, a na kraju života se onda pita – koje je zapovijedi uopće i poštivao.

A kad idemo s povjerenjem u Boga i kad nam je teško, kasnije vidimo da se isplatilo.

Predbračna čistoća je žrtva, ali se nije dovelo u pitanje jedinstvo duša, raste se u vjeri i zajedništvu i međusobno su najbolji prijatelji, a ono tjelesno je ostavljeno za brak. Tako oni brzo raščiste jesu li jedno za drugo. Bez toga je ono tjelesno u prvom planu, misli se: mi se slažemo, a sve drugo ćemo naknadno rješavat, problemi se bacaju pod tapet umjesto da se stave na pravo mjesto. I nije to (zapovijedi) jer nas Bog želi psihološki maltretirat nego zato jer nam želi dobro, da čovjek izvuče najbolje od sebe, da povjeruje u Boga, a ne da misli da zna bolje od Boga što je dobro a što je zlo.

Svaki put u nedoumici trebam se pitat – što je s mojim povjerenjem u Boga. Jesam li to spreman pokazati na djelu?

Kod bogatog mladića vidimo da je to usko povezano s načinom života. Ako iz vjere izbacim moral onda ta vjera ne vodi nigdje. Na Zapadu je došlo do formalne vjere, a praktične nevjere. Nisu otpali imenom, ali jesu životom. Na njih se ne može ozbiljno računati ni u čemu. Ni kod donošenja zakona oni ne mogu dati ono što se od njih očekuje.

Svaki čovjek ima zadatak da svoj život uskladi prema svome konačnom Cilju. Kako uskladiti obitelj, život, penziju, slobodno vrijeme – s Bogom. Tu dobivamo ispravan odgovor na pitanje kako upotrijebiti vrijeme koje imamo. Vjera i djela su nerazdvojivi.

Pred čovjekom je slobodan odabir.

Kod novih izbora moramo birati da ponašanje bude sukladno našoj vjeri. Može se živjeti i protivno vjeri. Čovjek je slobodan u donošenju odluka. Čovjek koji je bolestan i dalje ima slobodu kako će se postaviti u toj svojoj bolesti, hoće li je prihvatiti ili će se prepustiti mržnji i gunđanju. Po tomu što je unutra će nas Bog i sudit. Teške odluke, strah i slabost često su breme, no poslije mogu postati blagoslov. Ne možemo pobjeći od toga. Kad se naučimo nositi s tim kad je teško, s vremenom postajemo sve jači.

Sv. Pavao je opisivao i što je to – kukavica … Svaki čovjek osjeća strah, to je naša ljudska reakcija, kad znamo da je situacija pogibeljna. No izbor ostaje – hoću li biti kukavica. A mogu također biti i heroj. Bitno je kako se čovjek postavi.

Neka nam Majka Božja bude u pomoći u svim protivštinama života.

……………

Razmatranje o vjeri, 3. dio, s duhovne obnove, don J.M., 18.9.2016.

……………

Vidi također:

1. dio, o praktičnim nevjernicima itd..

2. dio, Vjera je odluka…