Crkva treba donijeti pravorijek o tim događanjima, ali na nam je da ih iznesemo u javnost i budemo upoznati sa tim svojevrsnim svjedočanstvom vjere iz naše nedavne prošlosti.

Bol je poznato turističko mjesto na otoku Braču i dana 25.7. pa sve do kraja rujna 1946. tu su se događala ukazanja u špilji udaljenoj nekih 3 km od središta mjesta. Sve skupa je to bilo jedno ljeto, nekoliko mjeseci.

Nije po srijedi polušpilja poput one u Lurdu nego prava špilja sa ulazom širine od nekih 80 cm i dužine od nekih 5 m koji završava u prostoriji širokoj dva i dugoj dva metra. Dakle, prava špilja sa svojim posebnim ulazom.

Dva su glavna izvora o tadašnjim događanjima. Jedan je dnevnik učiteljice Mine Cvitanić koji pokriva razdoblje od 7.7. do 24.9. 46.-e, a drugi je dnevnik tadašnjeg studenta Božidara Jakšića od 24.7.-238iste godine. To su dva glavna izvora koja su vođeni odmah neposredno kad su se događala ta nadnadnarvna događanja i zapisivana i tako da je to prvorazredno svjedočanstvo.

Luka Jugović Pirula rodio se 1937.-e a umro 2017.-e, potječe iz siromašne obitelji u Bolu. Majka mu je bila revna vjernica … bojao se povratka majke sa nedjeljne mise jer bi joj tada župnik nabrojio sve njegove tjedne nepodopštine a je slijedila kazna. Upravo on je bio glavni protagonist ovih zbivanja.

U dobi od devet godina loveći pticu ušao je za njom u pećinu povrh Bola i izišao nakon nekog vremena rekavši prijateljima koji su bili s njim da je vidio Gospu. To je bilo kako pojašnjava Božidar Jakšić 25.i lipnja 46.-e, a ne dan poslije. To je bio prvi dan ukazanja. Samo dan ranije Crkva slavi rođenje Ivana Krstitelja, kada će 35 godina kasnije početi ukazanja u Međugorju. Lukin prijatelj iz djetinjstva Ivica Karinčić po uvjerenju ateist kao svjedok ovih događanja drži da Luka nije bio nagovoren ili manipuliran od nikoga i da je doista imao nadnaravno iskustvo. Luka nije imao nikakve materijalne koristi od hodočasnika niti se njegova narav promijenila. Njegovi roditelji mu nisu pravili smetnje a oca su mještani podbadali – kako to da se baš njegovu sinu ukazala Gospa.

Nakon nekog vremena još su neka djeca posebno tvrdila da imaju ukazanja.

Luka se držao na distanci od ove druge djece i iskazivao određenu sumnju u njih. Prvi dan o kojem posjedujemo zapise je 7.7. kad se Gospa prvi put riječima obraća Luki. Taj dan su i neka druga djeca vidjela Gospu. Djeca su ona koja redovito imaju viđenja. Osim Luke tu spadaju i 12-ogodišnja Marica Lalić, Tatjana Vučičić, Jerko Malvazija i Lucija Karmelić.

Neka djeca su imala viđenja samo jednom. Tako je 9.7. ujutro djevojčica Mirjana Marinković vidjela Gospu s jednim anđelom a popodne dječak Tonći Bezgrešnu u oblaku.

24.7. 10-ogodišnji Vinko Hrepić vidio je glavu vraga i ruku koja prijeti.

Dan kasnije dvije djevojčice iz Čišća, Franka Eterović i Marija Eterović također su vidjele Gospu.

29.7. 14.-ogodišnja Ecija Marinković vidi dijete kako gori u vatri.

4.8. 9.-ogodišnja Ina Nušić iz selaca vidi zvijezde, trnovu krunu i tri čavla, štap, tri ovce, i tri zvijezde. A Stipe Gamulin vidi vraga, anđele i dva sveca.

I odrasli znaju imati ukazanja više puta, kao Zdenka Karmelić, Nada Kraljević, Katica Katić i Venka Dulčić. No, u pravilu imaju ukazanja samo jednom i puno je tih ukazanja koji su imali samo jednom.

Za neke imamo potpune podatke, za neke nepotpune, ili se znaju samo imena i mjesta boravišta. Neki ipak ne vide ništa ali imaju neki drugi doživljaj. Tako su mladići Ivo Soljačić i Tonko Florio u Špilji osjetili opojan miris ruža. Marici Lalić je Gospa dopustila da joj poljubi ruku. Ali joj nije dozvolila da to učini umjesto jedne nazočne žene. Gospa se ukazuje na razne načine. Kao Bezgrešna, Gospa od sedam žalosti, Gospa od milosrđa, Gospa od Ružarja, Gospa od Karmela, Gospa Lurdska, Gospa Sinjska, Bezgrešno Srce Marijino, ili jednostavno bez ikakve posebne oznake.

Tako Marica Lalić 10.7. vidi Gospu u pratnji dva anđela i svetog Nikole, sa smotanom krunicom oko ruke koju kasnije prebire dok narod moli. A drugu krunicu, što je neobično, nosi oko vrata.

Lice joj je dugo, rumeno, a oči i obrve crne, glava pokrivena velom, ozbiljna, sklopljenih je ruku, a povrh glave su joj zvijezde.

Luka Juginović vidi pak čudotvornu Gospu Sinjsku prepoznatljivu po medaljama kojima su joj okićena prsa. I Gospa za medalje oko vrata kaže da se radi o darovima.

1.8. na upit Gospi zašto je vidi kao malu ona mu odgovara preko Marice: Ja sam malena i velika. A na upit djece Gospi zašto se pokazuje u više oblika kaže: Ja se mogu na više načina pokazivati.

To je doista svojstvo preobraženog tijela. A znamo da je samo u nebu tijelo Isusovo i tijelo Marijino. Viđenja prizora iz Isusova života su česta posebno rođenja, krštenja na Jordanu, posljednje večere, muke i smrti, uskrsnuća, uzašašća ali i Dobrog pastira, Srca Isusova i Svete obitelji.

Bog Otac se pokazuje sa dugom bradom, pokazuje mu se samo glava ili jednostavno samo u liku oka. Duh Sveti se pokazuje u obliku golubice, a Trojstvo liku tri ptice.

Djeca gledaju pojedine ključne događaje iz Povijesti Spasenja, kao što je stvaranje, istočni grijeh ili ubojstvo Abela. Tako da možemo reći da imaju jednu katehezu iz povijesti spasenja. Imaju također i viđenja anđela i demona, te raja, pakla i čistilišta. Tako jednom Luka vidi punu špilju zvijezda koje padaju i tumači mu se da će tako biti na Sudnjem danu. Nekada se ukazuje Presveto, ako i prizori Mise, klanjanja, pričesti, molitve, procesije. 22.8. Zdenka Karmelić ima viđenje svećenika kako diže hostiju u kojoj se vidi krvavi Isus, krv mu kapa u kalež, od velike hostije nastaje mnogo hostija, koje same idu k djeci a svećenik ih uzima i pričešćuje. Sveukupno gledano vidiocima se daje uvid u Božja otajstva ali i u otajstvo grijeha i zla kao i zagrobnog života.

Ukazuju se i sveci posebno sveta Tereza od Djeteta Isusa, ali i mnogi drugi kao sveti Josip, sveta Elizabeta, Ivan Krstitelj, sv. Ana, sv. Petar, sv. Pavao, sv. Ante, sv. Filip, sv. Liberat, sv. Roko, Bartul, Dominik, Marija Magdalena, Jeronim, Alojzije, Franjo, Augustin, Jakov, Jure, sv. Ivan Leonardi i sv. Andrija Bobola. Cijela jedna plejada svetaca.

Pojava svete Bernardice može se objasniti sličnošću njenog viđenja u špilji sa iskustvom vidioca u Bolu, a pojava svetog Nikole i sv. Lucije jer su bliski djeci, kao i bl Imelda Lambertini koaj je zaštitnica prvopričesnika.

Znakovito je da im se ukazuje u nekoliko navrata i poznata stigmatičarka Tereza Neuman, koja je dugo godina živjela samo od Euharistije, i koja nije proglašena svetom.

1.8. postavlja se pitanje: u ovoj špilji pokazuju se prizori iz muke Isusove, i svetog Pisma, blažena Gospa, razni sveci, a tko se zapravo pokazuje u ovoj špilji? Doslovni odgovor je: U ovoj špilji pokazuje nam se Gospa. Znači Gospina viđenja su u prvom planu.

Ukazanja nisu statična kao da je po srijedi slika ili fotografija, iako je bilo viđenja i kipova. Nego su ukazanja dinamična i uključuju vidioce koji kao da su preneseni u dotična događanja i tako dionici nekog virtualnog svijeta nego stvarnog svijeta. Kao da su prebačeni u taj događaj. Okolina u kojoj se nalaze biva skroz promijenjena. Oko 15.7. Marica vidi špilju skroz rasvijetljenu dok su drugi u potpunom mraku. Jedan od nazočnih je testira, pokazujući joj ruku u raznim položajima i ono toćno pogađa u kakvim se položajima ruka nalazi. Potvrđuje njen iskaz da je sve osvjetljeno iako je sve u mraku. Vidioci vide različite prizore a nekad i iste. Pod jakim su dojmom onoga što doživljavaju pa kod nekih viđenja plaču od ganuća, a kod nekih kao što su susreti s vragom žele pobjeći. Sve je to svojevrsna kateheza za djecu i za odrasle ali i za one koji ništa ne vide nego samo prisustvuju ukazanjima. Kada ono što se vidi nije dovoljno jasno daje se objašnjenje bilo preko nekog natpisa bilo usmeno od osobe koja se ukazuje bilo da se dobiva kroz popratne pjesme anđela ili glasa čije se porijeklo ne zna. Djeca ili odrasli preko njih mogu postavljati pitanja na koja u pravilu dobivaju odgovore. Tako primjerice 15.7. na upit Marice dok gleda muku – da li trpi mnogo Isus odgovara da ne trpi. Teološki ispravno jer on ne može u slavi trpjeti više. No, djeci se nekad odgovori uskraćuju ili odgađaju. Bivaju im objavljene i stvari koje ne smiju dijeliti s drugima. Luki je tako 7.7. Gospa povjerila dvije tajne. A u viđenju 13.7. Isus mu povjerava nešto što će moći kazati drugima tek za pola godine. Sve ono što ovako doživljavaju jako iskustvo

Poduke i poruke

Za vrijeme prvih ukazanja Gospa ne govori ništa, a na upit Luke želi li da joj se tu izgradi kapelica odgovara samo sa smiješkom. 7.7. prvi put da je izabrala tu špilju gdje će se ukazivati djeci. I nekoliko dana kasnije opet ponavlja da je špilju odabrala radi djece. 4.8. Isus kaže da bi želio da se u špilji uvijek moli Boga, no ipak svega nekoliko dana kasnije, Marica vidi tablu na kojoj piše: Oče naš, Zdravo Marija i Slava Ocu za obraćenje grešnika. Narode čujte, ne dolazite u ovu špilju prije 5 ujutro, od 5 do 12 dolazite. Od 2 poslijepodne nemojte dolazit. Od 2 do 7 dolazite. Poslije 7 nemojte dolazit. Znači, određeno je vrijeme kad hodočasnici mogu dolazit: od 5 ujutro do 12. i od 2 do 7 popodne. Poručuje im se da je Isusu i Gospi drago što dolaze moliti u špilju i preporučuje im se da drže potrebnu pobožnost. Raspored koji im se daje vodi računa o potrebi počinka, hrane i molitvenog reda. 24.9. Jerku Gospa kaže da ne smijemo po zidovima pećine nego kad ona kaže. Veli dalje da je žalosna što se ulazi i izlazi iz špilje a da se ne prekriži. Isti dan ukazuje se umirući Isus na križu koji kaže da je žalostan što nisu došli u većem broju kako je sinoć rekla Gospa.

13.7. Gospa Luki na neka pitanja poput onog želi li da dolaze odrasli – ne odgovara. Za dolaženje djece odgovara: ja okupljam malene, oko sebe. 14.7. Isus kaže Luki da želi da mu maleni dolaze, anđeli pjevaju: Sred te se pećine Marija javi. 1.8. Isus s ovcama ukazuje, a Marica pita: Jesmo li mi tvoje ovčice. Isus odgovara da jesu. No djeca, uz pohvale znaju primiti i prijekore. Tako Gospa 22.9. na pitanje je li zadovoljna s njima odgovara da nije sa svima. 5.8. na Gospu Snježnu Isus kaže Marici da će im udijeliti blagoslov za 15 minuta, a da kroz to vrijeme šute. Blagoslov je dan u određeno vrijeme koje se točno podudaralo sa blagoslovom sa Presvetim koji se tada udjeljivao u župnoj crkvi. Isus blagoslivlja i u drugim prigodama a nekad i više puta tijekom dana. Djecu i nazočne često blagoslivlje i Gospa, a i mnogi sveci.

24.9. Gospa traži da svi iziđu kako bi blagoslovila Jerka i Maricu, a onda se mogu vratiti i ostali koji će tada nakon njih primiti blagoslov. Isti dan blagoslov udjeljuju i sveti Josip, sveta Bernardica i sveti Jakov.

Ako imamo na umu da su se vjernici okupljali u špilji od jutra do navečer, i da su se kroz skoro cijelo to vrijeme događala ukazanja, onda to nije neobično, posebno jer u špilju može stati ograničeni broj ljudi, a hodočasnika je puno više pa se onda moraju izmjenjivat.

Taj dan sv. Jakov stalno ponavlja da se stalno moli za nazočne, da će se uvijek za njih moliti te da će uvijek dolaziti u ovu špilju. Blagoslov se daje i za nabožne predmete pa tako sveti Alojzije blagoslivlja krunice. Nekad se blagoslov dobiva i za one koji nisu nazočni. Tako Postirani na Veliku Gospu poslije podne traže blagoslov za sebe, ali i za svog župnika koji je odsutan. Gospa im ga daje.

22.8. Zdenka Karmelić vidi anđela kako blagoslivlje s vodom i maslinovom grančicom. I kaže: Tri anđela  zakasnila na blagoslov i mole oprost. Bog se grozi, ali Gospa i Isus mole te ih Bog blagoslovi.

Ovo je neobično jer su anđeli savršeni i ne mogu više sagriješiti, traže oproštenje za ljude na zemlji za koje su zaduženi i koji su zakazali. Nisu došli i zakasnili su na blagoslov.

Glavna poruka koja dolazi preko raznih viđenja je poziv na molitvu. Tako sv. Bernardica poručuje da joj je želja da mole a sv. Terezija tome dodaje i pjevanje vjerskih pjesama. Sveti Roko uz traženje molitve upozorava: molite, molite, mnogo molite – teška vam nevolja prijeti.

Gospa od ružarja poziva na neprestanu molitvu preko dana i noći. Isus je jednom nezadovoljan što malo mole pa traži da iziđu iz špilje, a na njihovu povratku im veseo kaže: Ako hoćete moju milost molite svaki put kao do sada. Drugom prilikom Isus iz hostije poručuje: Ja nagrađujem one koji mi se mole.

Sveti Jeronim na molbu da čuva i obrati Dalmaciju odgovara da moli za nas i da će uvijek moliti. Vjernicima se daje poduka kako snažiti molitvu i izvanjskim činima. Tako na Veliku Gospu, u 2 sata poslije podne Gospa poziva prisutne u špilji da se pridruže župskoj procesiji a onda da se vrate u špilju. Kad su se vratili Gospa izražava zadovoljstvo s održanom procesijom no Gospa traži procesije do špilje. 23.8.  sv. Alojzije želi da se dođe u što većem broju popodne u procesiji kako je tražila Gospa. Taj dan se ukazuje procesija anđela i 20 duša obučenih u crno sa svijećama u rukama koji se preporučuju u molitve. Kad je tog dana popodne procesija stigla, Gospa izražava zadovoljstvo, a Isus poručuje: tko štuje moju Majku majku štuje i mene.

22.9. narod opet dolazi u procesiji do špilje i Gospa poručuje da je Isus zadovoljan time i da želi da i sutra prirede procesiju, ali do crkve sv. Josipa. Sutradan Gospa određuje dan za redovitu procesiju. I kaže: Sinci moji meni je drago da ste učinili ovu procesiju, činite tako svake nedjelje. Osim procesija traži se i paljenje vatri kao čin pobožnosti. Po sebi to nije ništa neobično, jer se to u crkvi običava uoči nekih blagdana pa se tako pali uskrsni krijes na veliku subotu, a 23.6. uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja, užiže svitnjak. Ovdje paljenje vatri nije vezano uz određene datume nego samo je jedan iskaz štovanja. Tako na veliku Gospu, Gospa osim procesije traži da se zapali vatra taj dan i sutradan. Dakle, na sami blagdan, ali i dan iza njega. Nakon prve vatre kaže da su je time razveselili. 22. 9. Isus traži da se naloži vatra  tu večer. Sutradan neki sveci traže da se zapale vatre njima u čast. 24. 9. dolazi do vrhunca jer Isus traži da se tu večer zapali 12 vatri oko špilje. Isti dan Gospa traži 5 vatri u čast Isusa i nje, a sveta Bernardica traži jednu malu vatru za sebe. Oboje se pokazuju veseli kad im je ispunjena molba. Taj dan je sveti Jakov tražio da mu otpjevaju njegovu pjesmu a kako je nisu znali upalili su vatru i njemu u čast. Tako da je taj dan gorjelo čak 19 vatri. Preko ukazanja vidioci bivaju poučeni u učvršćeni u vjerskim istinama. 7.8. poslijepodne Marica Lalić vidi vrpcu s natpisom: „Bog postoji u i uvijek će postojati.“ U vremenu službene vladavine bezboštva to je važna poruka i ohrabrenje da se ustraje u vjeri. Zdenka Karmelić vidi kako Bog zaustavlja i onemogućuje kugu i bolest. Time se pokazuje da je Bog gospodar svega i da se ničega ne treba bojati osim odvojenosti od njega. To je važno jer dosta hodočasnika dolaze sa molbama za bolesnike. Na upit Marice Lalić o bolesnoj majci Gospa odgovara da će ona ozdraviti za 6 mjeseci ali da treba puno moliti. Za bolesnika Pravdana Soljačić Isus kaže ozdravit će ozdravit, samo nije preša. I rukom pravi kretnju: polako. Sveti Josip poručuje za jednu bolesnicu da će ozdraviti ako bude dolazila u špilju. Na prošnje za slijepca iz Jelse Gospa Sinjska kaže da se moli za njega da ona i njezini sveci misle na njega. Dakle, većini se obećaje ozdravljenje, a nekima se daje samo duhovna utjeha i potpora. U nekim slučajevima se ne radi o bolesti nego o brigama i duševnim mukama. Pa tako Luka prenosi Gospi želju jedne žalosne majke i dobiva potvrdan odgovor. Kada se radi o pokojnima onda Gospa za neke objavljuje da su u raju, a za druge se pak otkriva da su u čistilištu. I da su potrebni molitve. Neka se vidi duša pokojnika kako iz čistilišta ide u raj. A drugi put jedna duša traži jednu misu i tri ružarija, jer da njezini ne vjeruju. U drugoj prigodi Gospa poručuje da ne pitaju za ozdravljenja. Djeci se također daju i konkretni naputci koje trebaju slijediti. Jedan koji se često ponavlja je da ne ostaju u špilji iza 19 h nego da idu kući. Osim raznih kratkih poruka imamo i jednu dužu koju je zapisala Zdenka Karmelić 22.8. Tada je Gospa rekla: Na dan Presvetog Srca Isusova želim da se napravi mala svečanost tj. da svi prisustvuju svetoj Pričesti. Zatim da dođu ovamo u procesiji. Hoću da ovdje imam sutra čista srca i molim tebe da sutra paziš koga sutra puštaš u špilju. Puštaj samo čiste duše, pošto je sutra moj žalosni dan želim s time biti razveseljena. Drugo, želim da se ovo mjesto oko špilje drži kao sveto mjesto, kao moj dom. Treće, obraćam se preko tebe svoj mladeži, i molim ih da čine pobožnost presvetom Srcu Isusovu. Pošto on sada mnogo trpi. Nakon što je primila poruke Zdenka je izišla ispred špilje i pročitala ih, a nakon toga su se ukazanja nastavila.

Anđeli

Anđeli se pokazuju u raznim situacijama i tako osvjetljavaju i približavaju svima koji prate viđenja –    ulogu koju im je Bog namijenio na nebu i na zemlji. Oni su tako čuvari koji se pokazuju za pojedine osobe koje su im povjerene, a nekad i za sve nazočne u špilji.

8.8. ukazuje se jedan anđeo iznad glave Željka Ivka iz Dubrovnika. Pitamo – čiji je to anđeo čuvar. I dobivamo odgovor – Ja sam njegov anđeo čuvar. Ja sam uvijek uz njega i ja ga uvijek čuvam. Ja ću do njegove smrti biti uz njega i ogrli ga rukom. Svatko ima anđela čuvara.

Malo kasnije dolaze 15 anđela čuvara, koliko ima djece u špilji, kako raste broj ljudi u špilji tako se razmjerno povećava i broj anđela.

Sutradan se opet pokazuju anđeli čuvari obučeni u bijelo, onoliko ih je koliko ima prisutnih u špilji. 10.8. ukazuje se puno anđela čuvara koji kažu da ih je više od 500. A kako je porastao broj ljudi i njihov broj prelazi 550. taj dan je doista bilo puno vjernika.

U svojstvu čuvara štite i brane nazočne od zlih duhova kojima priječe pristup u špilju ili upozoravaju nazočne da napuste špilju jer vragovi dolaze.

U tome ih nekada znaju pomagati i sveci. Kao sv. Jeronim ili sv. Petar koji kaže: ja sam onaj koji vas čuva od zla. Ako vidite vraga, ne bojte se, to je samo njegova slika. Anđeli ponekad izravno tjeraju zle duhove ili ih tuku, prepiru se s njima, pa tako za zemlju kažu da je njihova, a vragovima koji je prisvajaju poručuju: mi ćemo još mnoge obratiti. Anđeli se bore za spasenje duša koje su im povjerene posebno kad su u pogibelji da izgube vjeru ovdje na zemlji ili iza smrti kad se odlučuje o njihovoj vječnoj sudbini.

Anđeli razotrkivaju obmane đavolske. Nadi, 10.8., kad ima viđenje dviju prijetećih žena, koje za sebe govore da su Gospa, anđeo čuvar govori da su to vragovi pretvoreni u žene. Anđeli podučavaju narod kako će se boriti. Pa tako jednom veliki anđeo traži da se pred špiljom zapali vatra kako bi se otjerali zli dusi.

Ovi nebeski zaštitnici pjesmom i plesom slave Bogu na nebu i na zemlji, donose Božji blagoslov i prenose poruku koja – jedna od njih – 22. 8. glasi – Držite se 10 zapovijedi njegovih, Božjih.

Potiču vjernike da pjevaju skupa s njima: U ponoći se Bog rodi i pjesmu Sred te se pećine.

Služe Gospi koja se 1.8. ukazuje okružena njima i oni je na koncu uznose na nebo. Vjernike pozivlju na molitvu, posebno krunice kako bi se spasili i kao glavni razlog svoga ukazivanja navode da se okupljeni puno mole. Traže pripravu za ukazanja pa tako 24. 9. kažu da sutra u špilju mogu doći samo oni koji su se prethodno ispovjedili i pričestili.

Uz anđele imamo i ukazanje demona.

Vidioci bez obzira što su bili djeca nisu bili pošteđeni ovih dramatičnih iskustava, kao što to nisu bili ni djeca u Fatimi. Bog u svojoj svemogućnosti dopušta i okreće i to na dobro. Zli dusi se pokazuju kod prvog grijeha u Edenu. Za razliku od anđela koji bodre i blagoslivljaju, dusi kad se pojave prijete i pljuju na blagoslovljenu vodu ili na okupljeni narod. To zna djecu i prepasti. Nekad ih se vidi kako tuku nazočne ali to dotični ne osjeća. Protiv zlih duhova vjernici se bore molitvom Vjerovanja i pjesmom Hoćemo Boga i tako ih razotkrivaju i otjeruju. Suprotno od dobrih duhova zli duhovi stražare u špilji zato da se grešnici ne obrate. Uz to imaju nakanu da upropaste vjernike pa i vidioce i odvedu ih u pakao. Kad je jedan čovjek upitao đavla – hoće li ga vidjeti – odgovorio mu je da hoće i to vrlo brzo zato jer je grešnik. To se može objasniti i time da zlom duhu nije skriveno stanje grijeha, ali i njegovim nastojanjem da obeshrabri i odvrati dušu od obraćenja. Na upit hoće li ga druge duše moći vidjeti odgovara da hoće, ali ne danas. Značenje je vjerojatno kao i u prvom slučaju.

Kada 3.8. vjernici traže da se ukaže vrag – on samodopadno odgovara – svi ćete me jedanput vidjeti. U tome se krije prijetnja da će svi jedan put završiti u njegovoj vlasti – u paklu. Zli dolazi u raznim obličjima koja nisu ista nego su drugačija. Razliku u viđenjima može se objasniti i time da se time želi pokazati da svi zlodusi nisu ista i time da i među njima postoji hijerarhija. Djeca imaju viđenja pakla i grešnika koji se u njega strovaljuju i pretvaraju se u anđele s rogovima. Dobivaju i slikovite uvide u to kakvi odnosi vladaju u tom mjestu propasti. Nekada sotona jednostavno prijeti paklom i protivnicima. Pobjeda je zajamčena unatoč svega pa tako Zdenka Dulčić vidi Gospu sa zmijom pod nogama, a na pojasu joj piše Ja sam Bezgrešno začeće, majka puna milosrđa. Marica vidi velikog Zmaja, a onda svetog Mihovila koji ga ubija. A kasnije vidi tri đavla vezana konopcima i njihove prijetnje više ne straše. Njihov dolazak je vezan posebno sa dolaskom u 19 h kad je vidiocima rečeno da idu kući. Zna se dogoditi da nekad stupaju u razgovor s vidiocima ili daju samouvjerene izjave. Tako 10.8. ukazuje se puno zlih duhova, a jedan od njih kaže: „Ja sam onaj koji upravlja svijetom. Ja sam Bog Lucifer Kaferium.“ Drugom prigodom kaže da je Bog i viši od Boga koji je stvorio sam sebe, te da ne postoji drugi Bog. Ova đavolska oholost da sotona sebe stavlja na mjesto Boga je i bio razlog da je zbačen s Neba. Lucifer je poznati predvodnik palih anđela. Naziv kaferium koji se dodaje njegovu imenu je zagonetan i možda dolazi od turske riječi kaferi koja znači: nevjernik. Za njega jedan zloduh kaže da je njihov zapovjednik Bog. On želi nametnuti štovanje sebe. Đavlu smeta molitva i želi odvratiti vjernike od njih. Predstavlja se kao nositelj slobode pa tako 2.8. govori Zovite djecu da dođu k meni, bit će im sve slobodno. Sutradan kaže za sebe da je promicatelj slobode koju ovako definira: Sloboda je stanje u kojem svatko može činiti što je koga volja i može slobodno psovati. Kraj citata. Ne želi prihvatiti poraz pa tako kaže da nije izbačen iz raja. Ne priznaje da trpi nego kaže da uživa. A to što vidioci vide u paklu da ne odgovara istini.

Drugi dio:

Video igrica, Fortnite Battle Royale, uznemirava mnoga kućanstva: roditelji pričaju horor priče o mladim sinovima koji je igraju bez prestanka i odjednom postanu nasilni prema onima koji se protive njihovom igranju.

Za one koji nisu upoznati s Fortniteom , to je iznimno popularna brza videoigra koja je objavljena u ljeto 2017. Otada je prikupila  više od 200 milijuna registriranih igrača diljem svijeta. Svaka igra uključuje stotinu igrača koji su bačeni na virtualni otok i pucaju jedni na druge sve dok jedan pobjednik ili tim igrača ne eliminira ostale igrače. Igra se nudi besplatno, ali igrači mogu i kupuju mnogo korisnih dodataka tijekom bitke.

Fortnite je napadnut iz mnogih kutova: neki jednostavno kažu da je loš za djecu. Drugi tvrde da stvara veliku ovisnost. Igrom gubi nebrojene sate koje je bolje provesti na konstruktivnije načine. A igra pucaj i ubij nedvojbeno je nasilna i koristi vulgarnost.

Izbjegavanje moralne osude
Sve su ovo valjani razlozi da budete protiv Fortnitea. Međutim, malo tko postavlja mučna pitanja: Je li Fortnite grešan? Vodi li to do grešnih djela? Može li njegovo igranje biti grešno?

Stoga bi donošenje moralnog suda o Fortniteu bio izvrstan način da se Crkva učini relevantnom. To bi pokazalo da Crkva ima mišljenje o određenim stvarima koje utječu na svakodnevni život ljudi. Nazivajući te stvari grešnima, vjernici bi se otvoreno sukobili s kulturom koju treba izazvati. Ljudi bi stvari nazvali pravim imenom.

Međutim, neka se izazivač pripazi. Oni koji stvari nazivaju grešnima navući će na sebe gnjev onih koji poriču grijeh. Budite spremni da vas osuđuju oni koji druge osuđuju.

Stoga će odgovor na pitanje je li Fortnite grešan biti bolan. Najbolje ga je popratiti logičnim objašnjenjem.

Odgovaranje na pitanje
Najbolji način da procijenite Fortnite je analizirati njegove loše učinke . Izvještaji s bojišta nebrojenih domova vrlo su inkriminirajući.

Djeca, posebno dječaci, ne spavaju od igre. Oni se izoliraju i postaju grubi, nasilni i nemilosrdni. Neki se debljaju zbog nedostatka tjelesne aktivnosti. Drugi gube na težini zbog odbijanja jesti zbog intenzivnog igranja igara. Neki kradu novac kako bi platili dodatke za igru. Stres za obitelji je ozbiljan jer igrači gube interes za obiteljske stvari, ne slušaju roditelje i stvaraju sukobe.

U moralnim raspravama često se zanemaruju roditelji koji ne uspijevaju vježbati potrebnu hrabrost i ne obuzdavaju djetetovu opsjednutost igrom. Popuštaju izljevima bijesa svoje djece i dopuštaju im da se prepuste takvom ponašanju.

Sve te loše posljedice uključuju grijeh. Grijeh uvijek dovodi do samouništenja i sukoba poput onih koje uzrokuje Fortnite. Ovakva ponašanja mogu biti čak i smrtno grešna ako uključuju svojevoljno ponašanje koje je ozbiljno štetno za njih same i one oko njih. Oni su prije svega grešni jer vrijeđaju Boga djelujući protivno poretku koji je on zaveo u društvu.

Neće sve epizode igre uzrokovati ovakva ponašanja. Međutim, kada Fortnite potiče ta djela, igra postaje agent koji olakšava grijeh i mora se izbjegavati.

Igrači Fortnitea griješe protiv umjerenosti .

Branitelji Fortnitea reći će da igra nije grešna jer pravi problem nije igra, već način na koji igrači koriste igru ​​i koliko dugo je igraju. Nadalje tvrde da ako se igra umjereno, igra se može tolerirati, pa čak i poticati jer razvija korisne “vještine”. Na ovaj način, zagovornici se nadaju da će odvratiti kritike i insinuirati da većina igrača može nastaviti igrati Fortnite “umjereno”, bez rizika za svoje duše.

Međutim, takvi promotori ne razumiju pravu prirodu igre. Gore navedeni grijesi samo su posljedice strukturnog dizajna Fortnitea. Igra nije zamišljena za umjereno igranje. Ima ugrađene značajke koje ga čine krajnje neumjerenim i stoga grešnim.

Umjerenost je vrlina kojom se upravlja i umjereno prirodnim apetitima i strastima u skladu s normama koje propisuje razum. Kad ljudi nisu u stanju upravljati svojim apetitima i strastima, čine grijeh neumjerenosti.

Fortnite je napravljen da se dopadne mladim dečkima koji lako mogu izgubiti kontrolu nad svojim strastima. 

Mladi su posebno osjetljivi na Fortniteovu neumjerenost. Psiholozi već dugo upozoravaju da mala djeca imaju sustave samokontrole koji nisu u potpunosti razvijeni. Igre kao što je Fortnite potiču oslobađanje dopamina, hormona zadovoljstva koji uzrokuje vrlo ovisno ponašanje , poput onog kod droga.

Nova tehnologija i programiranje učinili su Fortnite privlačnim, interaktivnim i uzbudljivim. Njegovi brojni potencijalni zapleti i platforma za više igrača stimuliraju mozak i tjeraju igrače da još više žude za njim. Poput automata za igre na sreću, tvorci igrica uveli su nepredvidive i promjenjive rasporede nagrada koji također otežavaju isključivanje.

Stoga je glavni problem Fortnitea to što potiče neumjerenost. Potiče pojavu tjeskobe, depresije ili poremećaja raspoloženja koji se manifestiraju u interaktivnim medijskim okruženjima. Neće svaka epizoda uključivati ​​grijeh neumjerenosti. Međutim, kada igra uzrokuje ove krajnje neuravnotežene pozicije kod igrača (a to se često događa), ona postaje grešna i treba je izbjegavati. 

Kada igranje igrice prijeti rušenjem obitelji, to je također grešno i roditelji bi trebali poduzeti mjere protiv toga.

Poricanje grijeha
Takva će razmatranja neizbježno iritirati one koji vide igre poput Fortnitea kao priliku za zabavu i razonodu. Iako igra uništava živote mnogih igrača, zagovornici igre radije bi živjeli u poricanju njezinih opasnosti. Najvjerojatnije će kritizirati one koji se protive Fortniteu kao krute i netolerantne.

Pravi razlog za ovo neprijateljstvo je poricanje grijeha i moralnog zakona. Stoga je osuda Fortnitea podsjetnik da grijeh postoji. Mora se izbjegavati donošenje moralne presude jer je štetna i neosjetljiva za one koji griješe.

Odbijajući priznati pojam grijeha, ova sekularna perspektiva niječe kršćanstvo. Jer ako grijeh nije stvaran, onda naše otkupljenje po našem Gospodinu Isusu Kristu postaje neshvatljivo i Crkva gubi svoju logičnu vezu s poviješću i životom.

Stalna borba Crkve sa suvremenošću odavno je pretjerana. Progresivni elementi unutar Crkve inzistirali su na tome da se Crkva prilagodi svijetu i da ne govori o grijehu. Kao rezultat toga, Crkva se povukla iz mnogih kulturnih rasprava koje uključuju crkveni nauk i njezino posvećujuće poslanje. Takvo povlačenje olakšava slobodnu vladavinu grijeha posvuda.

Traženje rješenja
Zato je toliko važno da Crkva progovori protiv grijeha i kulture. Crkva mora raditi na posvećenju duša. Ona treba iznijeti svoje stavove i hrabro se suprotstaviti igrama, modi i opcijama zabave koje razaraju moral društva. Ona mora predložiti moćne i čudesne alternative u skladu s ljudskom prirodom i praksom vrline.

Kada se pojavi nešto poput Fortnitea, Crkva se ne bi trebala bojati zauzeti stav, makar on bio i nepopularan. Mnogi katolici žude za vodstvom u ovom pitanju. Vrijeme je da Crkva ponovno preuzme ulogu u oblikovanju naše kulture.

Izvor: Ivan Horvat

Sara Winter borila se za pravo  na pobačaj, izrugivala se sa kršćanima i sa križem, izvodila besramne performanse na ulicama Brazila, propagirala homoseksualnost, a onda se –ispričala kršćanima.

Sara  je u Brazilu privukla veliku pozornost javnosti kao osnivačica femnističke grupe “FEMEN” kada je nastupala u prosvjedima skupa sa još tri djevojke.  Smatrala je to borbom za ženska prava.

Sara je napustila feministički pokret nazivajući ga feminističkom sektom koja koristi žene kao objekte,  promovira lezbijstvo te prikriva pedofiliju. Žene tu  nisu poštivane kao žene nego su promatrane kao objekti. One se koriste kako bi se potpirivala mržnja prema kršćanstvu i mržnja prema obiteljima.

U svojoj knjizi opisuje kako su se prema njoj ponašali pripadnici feminističkog pokreta. Često su je uvlačili u svijet droge, u spolne odnose sa nepoznatim osobama, a zlostavljale su je čak i lezbijke. Spominje i to kako je kao tinejdžerka bila uvučena u prostituciju, a kad je to povjerila jednoj feministkinji koja je bila sveučilišna profesorica, ova je, umjesto da joj pokaže  drugačiji put, podržala to čime se bavila.

Primjećuje također da je od onih rijetkih puta kad bi primila ljubav i poštovanje to bilo od strane jednog starijeg gospodina koji je bio konzervativan i protiv feminizma, ali koji ju je tretirao kao svoju kćer.

U njenoj promjeni veliku ulogu je imalo i rođenje sina. To je promijenilo njene stavove o pravu na život. Počela je drugačije gledati na majčinstvo. Sara je napustila feministkinje i svoju ‘biseksualnu orjentaciju’. Da se izjašnjava kao biseksualka bila je tjerana od ostalih članova pokreta, a sve kako bi zadobila veće poštovanje.

Ispričala se kršćanima za besramnu fotografiju na kojoj je u lezbijskom poljupcu na pločniku pred crkvom (2014.), na nacrtanom križu. Objavila je snimku na youtube-u gdje se ispričava za feministički prosvjed pred crkvom. “Tražim od kršćana oprost za feministički prosvjed.” “Otišli smo predaleko i na kraju uvrijedili mnoge vjernike, ali i nereligiozne ljude. Prepoznala je u tom činu neki oblik bogohuljenja. Ne kaže da je postala kršćanka, ali svakako, napravila je jednu  promjenu na bolje.

Ostavila je pokret koji je kroz četiri godine bio među glavnim simbolima Brazila. A kao ishod toga – Sara kaže kako se sada osjeća puno sretnije i može puno više pomoći ženama.

Izvor: lifesitenews.com

‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

 Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da se pojavila nova normalnost, koja je do sada bila predmetom ustrajnih pokušaja prekidanja.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

(1)Stvar počinje s od strane države propisanog i podupiranog uvođenja djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, dotle da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ta posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Mentalni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da je tadašnja odjeća podjednako izazivala agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme, i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Jedan od izvanjskih aspekata revolucije iz 1968. godine bio je i taj da se pedofiliju smatralo dopuštenom i prikladnom.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim ograničenjima. Posljedice tih promjena bile su dramatičan kolaps sljedećega naraštaja svećenika u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na prirodnome pravu, a Sveto pismo citiralo se samo za davanje pozadine ili potkrjepljivanje. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija prirodnoga prava uglavnom je napuštena, i zahtijevalo se moralnu teologiju posve utemeljenu na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prelijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti samo iz Biblije. Pokušao je razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u negodovanje protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima čina koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će je on izazivati sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima čina koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je vidljivo u tome što se ona čvrsto drži slike Božje, i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral pripadaju skupa, i tako dovode do znakovite promjene kršćanskoga stava prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od običnoga načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

Izvor: bitno.net

(nastavak… 2. dio)

Obitelj Vukašinović osnovala je i tamburaški sastav koji predvodi otac Josip, Ružica pjeva, a njihovih petero djece sviraju.

Kada je prije 32 godina sklopio brak s Ružicom, Josip Vukašinović iz Velike pokraj Požege je mislio kako će imati svega dvoje djece. Međutim, iza drugog djeteta došlo je treće, pa četvrto, peto… I tako sve do 16-og.

Sve je Božje djelo!

Na odluku da ima ovoliko djece na Josipa je najviše utjecala njegova supruga koja je, kao osmo i posljednje dijete svojih roditelja uvijek ‘gnjavila’ majku da rodi još djece kako bi se ona imala s kim igrati. Ružica tada nije shvaćala da je njezina majka već u poodmaklim godinama te nije više mogla rađati, pa je sebi obećala da će ona, kada se jednog dana sretno uda, imati puno djece.

Ova odluka još se više učvrstila kada je pročitala životopis sv. Katarine Sijenske koja je dvadeset i četvrto dijete u svojih roditelja.

“Da je njezina majka rekla životu ‘ne’, ne bi bilo ove naučiteljice Crkve. Posebno me je inspirirala jedna rečenica iz knjige o sv. Katarini: Svake godine je moja majka obradovala svoga muža jednim ili s dvoje djece. I onako sam se zamislila: ‘Pa kad je ona mogla imati u to doba kada nije bilo ni perilice rublja, ni pelene ni ničega, zašto ja ne bih mogla?!’ Zaista bi bilo dobro da svaka žena pročita ovu knjigu, vjerujem da bi im se potpuno promijenilo shvaćanje o djeci”, kaže Ružica Vukašinović te nastavlja svoju priču o tome kako Josip nije želio u početku djecu.

Odlazak u Međugorje za koje je smatrao da je obična izmišljotina predstavlja prekretnicu u njegovom životu. Tamo je dobio obraćenje, u njemu se snažno probudila vjera. “Bog mi je dao hrabrost da se ne bojim života. Nije me strah što će djeca biti i kakva će biti jer znam da je sve u Božjoj ruci”, ističe 62-godišnji Josip, dok se 10 godina mlađa Ružica kroz smijeh nadovezuje: “Sve je Božje djelo. Kod nas djeca nisu dolazila u pijanom stanju i neznanju.”

11 dječaka i 5 djevojčica

Obitelj Vukašinović ima 11 dječaka i 5 djevojčica. To su: Branko, Željko, Karolina, Jakov, Marija, Mihael, Ivan, Petar, Katarina, Ana, Luka, Marko, Matej, Marta, Samuel i Emanuel koji je sa 6 godina najmlađe njihovo dijete.

Najstariji Branko se oženio, a Ružica i Josip postali su baka i djed dvoje unučića.

Ružica kaže kako je tijekom godina bilo „svega i svačega“, i lijepih, manje lijepih, ali i teških trenutaka, neprospavanih noći, jer Ružica i Josip sami su odgajali djecu. Treba svaki dan ustati, pripremiti obrok, pospremiti 18 kreveta, oprati rublje, očistiti… Posla u kući uvijek ima i svi su uvijek na nogama.

“Uz Božju pomoć uvijek smo sve prebrodili. Najmanji su problem neprospavane noći. Smatram da je to posve normalo dok je beba još mala. Majka jednim uhom spava, a jednim sluša. Kad sam rađala stariju djecu, onda još nije bilo modernih pelena, samo platnene, a ja rađala svake godine. Možete misliti koliko sam pelena imala na štriku. Uživala sam vješajući ih i priželjkivala još. Ni danas, kada su djeca većinom odrasla, neki su na fakultetima, u školama, kod nas nema dosade. Međutim, nema ni gledanja televizije, jer za to nemamo vremena”, kaže Ružica.

Žive od dječjeg dodatka i rodiljskog, i od, kako ističu oboje, Božje providnosti. Imaju i svoju hranu jer drže domaće životinje. “Kada nešto dodatno ustreba, Bog se već pobrine da i to nekako dobijemo”, ističe Ružica.

Glazbena nadarenost

Obitelj Vukašinović osnovala je i tamburaški sastav koji predvodi otac Josip, Ružica pjeva, a njihovih petero djece sviraju. Putuju po župama i izvode poznate duhovne šansone. Njihov je sastav prvi put zasvirao u njihovoj župi prije osam godina na misi i krštenju petnaestog djeteta. Drugi nastup je bio godinu dana nakon toga kad su 2009. krstili svoje šesnaesto dijete Emanuela. Svirali su i u Ciboni 2010. za Božić, pa u Osijeku, Zagrebu, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Našicama, te brojnim drugim gradovima i župama, a od 2012. krenuli su i izvan Hrvatske. Pa su zasvirali i u Međugorju na Festivalu mladih, Bosanskoj Posavini, Austriji… U svim ovim gradovima, Ružica i Josip, osim svirke, svjedoče o daru života, pri tom hrabreći prisutne majke da se ne boje prihvaćanja života.

“Života se ne treba bojati. Evo, ja sam zadnje dijete rodila s 46. Liječnici obično svaku trudnicu iznad 30 šalje u Zagreb na preglede, jer joj je, kao, rizičnija trudnoća. Ja sam svom liječniku rekla da ja svoje dijete želim roditi, imalo ono ili ne i ruke i noge. Nikad me više nije slao”, kaže Ružica te dodaje: “Mi smo samo u prolazu na putu za onaj svijet. Ako budemo ovdje ljubili Gospodina i vršili Njegovu volju, čeka nas neopisiva radost u vječnosti. Isplati se za to žrtvovati.”

Odvija se borba “prsa o prsa”: neprijatelj se u našem društvu na svakome koraku obrušava na duše naše djece. Iako ste puno toga učinili da biste svoju obitelj zaštitili od najgorega, nitko onije imun, ma koliko toga učinili ispravno. To znači da potpuno budni roditelji trebaju razviti strategiju molitve.

Svaki put kada osjetite, naslutite ili pak ustanovite kako je nešto pokvareno ušlo u život vašeg djeteta, izmolite molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu. Okrenite Sotoninu taktiku protiv njega samoga. Od neizmjerne je važnosti znati (i zapamtiti) kako Sotona neće odmah odustati od pokušaja da vam naudi. Može se čak i snažnije oboriti na vas kako bi vas obeshrabrio, naveo da prestanete moliti protiv njega te vas uvjerio kako je riječ o beskorisnoj navadi zbog koje vam je još gore nego prije. On je jako pametan i ima doktorat iz psihologije.

Zna se čuti prigovor kao: Što će djeca u redovima za ispovijed? Oni ionako nemaju što ispovjedati nego uobičajene svakodnevne pogreške, kao neposlušnost roditeljima i sl. No, ispovijedanje i lakih grijeha je duši korisno jer uvećava milost u duši i stoga je potrebno ohrabrivati primanje sakramenta ispovijedi kod djece. Iako se većina teologa slaže da prvi teži grijesi bivaju počinjeni u pubertetu to nipošto ne znači da se ne treba ranije pristupati ovom sakramentu.

U prošlosti su poznati krivovjerci JANSENISTI koji su bili protiv čestog primanja sakramenta. Talijanski jansenisti su tvrdili da se ne može pristupati sakramentu ispovijedi ako se nema stvarno duoboko kajanje u savršenoj ljubavi prema Bogu. Prema tom mišljenju onda je osoba mogla čekati i cijeli život ne bi li dosegla taj stupanj savršenosti u ljubavi. Smatrali su da treba drastično smanjiti primanje sakramenata ispovijedanja lakih grijeha misleći da to može postati rutina a zbog toga prezrena od strane pokornika.

Papa PIO X u to vrijeme, u nekoliko dokumenata, potiče na često primanje sakramenta, jer su to moćna sredstva Božje milosti kj su Crkvi od Boga dana.

Korjen problema nije u vjernicima nego u onima koji ih trebaju predvoditi tj. na pastirima. Pastiri bi često bili svjesni potrebe sakramenta za spasenje, ali nesigurni u vezi uvjeta za njihovo primanje.

Za primanje sakramenta ispovijedi traži se da se dosegne dob razuma, da se zna razlikovati dobro od zla. Tako i za pričest, čeka se da osoba dođe u doba da zna razlikovati običan kruh od Svete Hostije, te nije potrebno da stekne odmah svo znanje o sakramentu Pričesti, makar se potrebno pripremiti u skladu sa svojom dobi.

U dječjoj dobi najčešće se ne radi o zloći nego o nerazmišljanju.  Ako je dijete motivirano za dobro onda je prilično nesposobno za zle namjere. A ako ima lošu savjest, ako se radi o nekoj krađi, varanju, i sl. takvu savjest treba popravljati, odgajati. Često je važno i u kakvim uvjetima dijete živi i je li često izloženo lošem primjeru od strane starijih.

U svakom slučaju crkvena praksa je da djeca primaju sakramente ispovijedi i pričesti od rane dobi, prije nego li će vjerojatno teže sagriješiti.

Odriješivanjem od lakih grijeha onaj koji se ispovijeda prima posebne milosti.

Ako je tako zašto te milosti ne dobiti što je češće moguće?

Rezultati pastirskog djelovanja pape Pia X bili su vidljivi. Deset godina nakon njegove smrti moglo se primjetiti da je počelo učestalije primanje sakramenata. Papa Pio je prigovore zbog „nepotrebnih dječjih redova za ispovjedanje običnih svakodnevnih pogrešaka“ – nazvao krivim učenjem.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Pokret za abortus  je pokret napravljen kao kula od karata. Upotrebljava termine koji se krivo shvate, kao „pro – choice“ ili pravo na izbor. Ali kad istinu potražite dublje shvatite da je to sve kao kula od karata.

(Video: Imaju li nerođena djeca prava? -Ne ako su nerođena, jer nisu djeca.

-Što ste vi bili kad ste bili u majčinoj utrobi? -Bio sam fetus, bi sm nerođen i nisam bio dijete

-Jeste li bili dijete? -Ok, idite… byee…  )

LAŽ BROJ 1: „LJUDSKI FETUS NIJE DIJETE!“

Prva stvar koji čine je da niječu istinu o nerođenom dijetetu. Znanost je tu prilično jasna: U momentu začeća jedinstven organizam dolazi u postojanje. Ako ima ljudski DNA i ima ljudske roditelje može jedino biti opisano kao – LJUDSKI ŽIVOT. Dokrorica Michelline matthew Roth, profesorica medicine, kaže:  „znanstveno je ispravno reći da pojedinačni ljudski život počinje u trenutku začeća.“ Dr Alfred Bongiovanni, profesro pedijatrije, sa sveučilišta u Pensilvaniji tvrdi da je ljudski život prisutan od trenutka začeća do odrasle dobi i bilo koji prekid u bilo kojem trenutku tijekom tog vremena predstavlja prekid ljudskog života“ Profesor H. Gordon, utemeljitelj klinike (…) 2.29? .. „prema svim kriterijima moderne molekularne biologije, život je prisutan od trenutka začeća“ Tako je očito da pokret za abortus – ODBIJA ZNANSTVENU ISTINU!

LAŽ BR. 2: MOJE TIJELO – MOJ IZBOR“

(VIDEO: Znate što ovo je moj stomak, i radit ću što me volja, jer je to moje…  )

Nerođeno dijete nije stomak, niti dio stomaka nego je stvarna osoba koja raste unutar majčine utrobe. Ubija se: malo ljudsko biće sa svojom vlastitom genetikom.

LAŽ BROJ 3: „TO JE SAMO NAKUPINA STANICA, TO NIJE DIJETE“

Mi smo daleko više od toga. Bog nas je stvorio sa besmrtnom dušom. I svi smo kao dio mozaika na virtaju od kojih svaki ima svoju ulogu… (…) Nikada neće biti neko drugo ti… Abortus je teški grijeh protiv Autora života.

LAŽ BR. 4: „ABORTUS JE ŽENINO PRAVO“

Ni muškarac ni žena nemaju pravo ubiti nedužno dijete. Nema temeljnijeg prava nego pravo na život. Kako onda nijekanjem ovoga prava može nastati ženino pravo da ubije. Nemoguće…

Roditelji su birali, što je bilo predvidljivo, TV zvijezde, slavne osobe iz svijeta glazbe ili filma…

a onda je došao red na djecu…

a što su djeca odgovorila?
Pogledajte…