FRANJINA OBITELJ:

Sveti Franjo se rodio u dobrostojećoj obitelji, u Asizu, u Italiji, oko 1181. god. Njegov otac bi je bogati trgovac tkaninama. Često je zbog posla išao u Francusku pa je stoga i sinu dao francusko ime: Francesco – Franjo. Nada se da će Franjo jednoga dana naslijediti njegov posao ili da će biti vitez.

ZAROBLJENIŠTVO I POČETAK PROMJENE:

Franjo je imao bezbrižan život i volio se zabavljati po ulicama Asiza. S 20 godina sudjelovao je u građanskom ratu i bio zarobljen. Razbolio se, pa je oslobođen. Nakon povratka u Asiz, u njemu je započela polagana promjena tj. FRANJINO OBRAĆENJE. Nije mu više bilo do ranijih zabava. Razmišljao je o smislu života.

SUSRET S GUBAVCEM:

Franjo je jednoga dana jašući na konju prošao pored gubavca. Bilo mu je odvratno gledati ga pa je produžio. Posvijestio je sebi da je Isus prisutan u tom trpećem bratu. Sišao je s konja i poljubio gubavca, vjerujući da je u tom trpećem čovjeku prisutan živi Isus.

KAD JE U CRKVI MOLIO DA UPOZNA VOLJU BOŽJU

Isus oživi s raspela i tri puta mu kaže: Franjo, vidiš li da se moja Crkva ruši. Idi i popravi je! Franjo je isprva mislio na malu crkvicu sv. Damjana, pa se dao na popravljanje crkvice. Kasnije je shvatio da je Isus mislio na nešto puno veće: na duhovnu Crkvu tj. na vjernike.

LOŠE STANJE U CRKVI:

U to vrijeme u Crkvi je vjera bila POVRŠNA. Vjersko znanje bilo je slabo. Širilo se KRIVOVJERJE. U svećenicima se ohladila ljubav prema Isusu.

SAN PAPE INOCENTA III:

Papa je u snu vidio baziliku sv. Ivana Lateranskog, majku svih crkava, kako se ruši. Vido je također jednog malog redovnika koji podupire crkvu na svojim ramenima kako bi spriječio pad. papa je prepoznao u Franji tog redovnika kojeg je sanjao, kasnije kad mu je došao u posjet.

PRED BISKUPOM U ASIZU:

Kad mu je otac Bernardone zamjerio i bio ljut na njega – što previše daje siromašnima Franjo je stojeći pred Asiškim biskupom, u simboličnoj gesti svukao odjeću pokazujući tako da se odriče očeve baštine. Baš kao i u trenutku stvaranja, Franjo nije imao ništa, samo život koji mu je Bog dao i u čije se ruke predao.

FRANJIN POZIV:

Počeo je živjeti kao pustinjak. 1208. se događa još jedan važan korak na njegovu putu obraćenja. Slušajući odlomak iz Evanđelja po Mateju Isusov govor o apostolima koje je poslao u misiju – Franjo se osjećao pozvanim ŽIVJETI U SIROMAŠTVU i posvetiti se propovijedanju.

PRVI FRATRI – FRANJEVCI:

Franji se pridružuju i drugi koji žele živjeti kao on. kad ih je bilo 12 odlaze kod pape Inocenta III. tražiti dopuštenje za osnivanje novog reda u Crkvi (1209.) Papa u Franji prepoznaje redovnika koji spašava Crkvu od rušenja. Tako je započeo red “Male braće” tj. fratri.

ŽIVOT “MALE BRAĆE”

Molili su, radili i propovijedali. Mala braća – prvi fratri – živjeli su jako SIROMAŠNO. Radili su svojim rukama i prosili. Zato su se franjevci (kao i dominikanci) nazivali PROSJAČKIM REDOM. Događala su se i čudesa sa hranom.

OBNOVA NARODA BOŽJEG – SLUŠANJEM BOŽJE RIJEČI.

Franjo je svojim jednostavnim životom i propovijedanjem želio obnavaljti Božji narod; pozvati ih natrag na slušanje Riječi i na poslušnost Kristu.

FRANJO, KLARA I KLARISE.

Među Franjinim slušateljima bila je djevojka iz plemićke obitelji – Klara. Klara je rado slušala svetog Franju i željela nasljedovati Isusa kao on, u molitvi, siromaštvu i jednostavnosti. Franjo osniva red za žene – KLARISE (simboličnim šišanjem kose – Klara se odriče svijeta i želeći živjeti za Boga) Klarise su redovnice koje žive u zatvorenom samostanu (“Izolacija” od svijeta; život s bogom; za duše…)

FRANJEVAČKI REDOVI:

franjevci, klarise, franjevke, franjevački trećoreci (trećoreci ne žive u samostanu, nego kod kuće – nastojeći u svom okruženju živjeti franjevačku duhovnost)

FRANJO I SULTAN:

Franji je stalo da širi evanđelje po svijetu, kao je Isus to i tražio. S tom željom uputio se čak muslimanskom sultanu. Franjo je bio naoružan samo vjerom i poniznošću kronike bilježe da ga je sultan srdačno primio.

FRANJO I GROF CATANI:

Grof Orlando Catani bio je očaran Franjinim propovijedanjem na trgu. Poklonio mu je svoje planinsko imanje La Verna. Tamo je Franjo rado odlazio na molitvu.

FRANJO I BOŽJA STVORENJA:

Franjo je volio sva Božja stvorenja. Na žalost, danas ga se često spominje samo po tomu) Priroda je bila i ostala jedan od puteva upoznavanja Boga. Jedna Franjina pjesma: Vjek’ hvaljen budi o moj Gospodine (za stvorenja što si ih stvorio…)

STVOROVI SLAVE STVORITELJA

Iz životopisa sv. Franje kojeg je pisao sv. Bonaventura: “… Kod svete Marije Porcijunkulske na smokvi je sjedio cvrčak i pjevao. Budući da je Gospodinova slugu koji bijaše vičan diviti se Stvoriteljevoj veličini i u malim stvarima, svojim pjevanjem češće poticao da slavi Boga, jednoga dana ga je pozvao, a cvrčak kao da je poučen s neba, doleti na Svečevu ruku. I kad mu je otac rekao: Pjevaj brate moj cvrčku, svojom pjesmom slavi Gospodina Stvoritelja”. Cvrčak je bez oklijevanja počeo pjevati i nije prestao, dok na očevu zapovijed nije odletio na svoje mjesto. Ondje je ostao osam dana. Svakoga bi dana na očevu zapovijed dolazio, pjevao i odlazio. Napokon je čovjek Božji rekao subraći: “Podajmo već slobodu svome bratu cvrčku. Svojom nas je pjesmom dosta razveseljavao i osam nas dana poticao da slavimo Boga.” I čim je cvrčak dobio dopuštenje, odmah se udaljio i više se ondje nije pokazivao, kao da se na neki način nije usuđivao prestupiti Svečev nalog.

FRANJO I OBRAĆENJA:

na Franjine propovijedi mnogi su se obraćali. Među njima je bio i jedan razbojnik kojeg su se ljudi bojali, a živo je u planinama La Verne. Nakon obraćenja postaje jedan od FranJine braće, franjevaca – brat Angello.

FRANJO RAZGOVARA S ISUSOM.

Molitva je razgovor s Bogom. U ljeto 1224. Franjo proživljava teške trenutke i razgovara s Isusom u molitvi. Isus mu se ukazuje.

FRANJO NIKADA NIJE POSTAO SVEĆENIK

Imao je veliku ljubav prema euharistiji. Također i poštovanje prema svećenicima ali se sam nije smatrao dostojnim da bude svećenik. ostao je brat ĐAKON – pomoćnik svećenicima. Bojao se za svoju Malu braću – fratre -da će izgubiti poniznost ako se daju na dugo školovanje. Redu Male braće mogli su pristupati mnogi jednostavni kršćani.

VIĐENJE U LA VERNI I FRANINE STIGME:

Franjo je jednom prigodom molio u planinama La Verne. Imao je viziju Raspetog Isusa u obliku anđela, serafa. Iz raspetog su izlazile zrake koje su Franji probole ruke, noge i prsa na mjestima Isusovih rana. Franjo je tako na osobit način živio svoje suobličenje Isusu. Dobio je stigme (Isusove rane). Bilo je to 1224. Stigme je imao dvije godine, do svoje smrti.

“LJUBAV NIJE LJUBLJENA!”

Poznata je rečenica svetog Franje. Boljela ga je duša od spoznaje da je Bog postao čovjekom kako bi umro za nas, a od ljudi nije voljen. Hodao je putem i plačući govorio: “Ljubav nije ljubljena”

FRANJO I PRVE BETLEHEMSKE JASLICE:

Franjo je započeo prve žive jaslice. U životopisu svetog Franje (kojeg je pisao sveti Bonaventura, franjevac) piše kako je Franjo dobio dopuštenje da uprizori Betlehem dovodeći u jednu seosku talijansku špilju životinje. Potom je pozvao seljake da gledaju u taj prizor dok je on propovijedao o Betlehemskom Djetetu.

FRANJINA POKORA:

U životopisu kojeg je pisao sv. Bonaventura navodi se kako je Franjo svoje tijelo nazivao “Bratom magarcem” kojeg je usljed navale napasti, udarao bičevima.

FRANJINA SMRT:

Franjo umire 2 godine nakon što je primio stigme. Umire ležeći na zemlji u noći 3.10.1226. svetog Franju slavimo 4.10.

FRANJINA HALJINA

– (odraz njegova siromaštva) Od 2001. čuva se u La Verni. Od haljine su uzimani djelići, kao relikvije.

NEKA ČUDA SVETOG FRANJE:

Kad se Franjo (pred kraj svoga života penjao na brdo La Verna već je bio onemoćao i vid mu je oslabio. Pratio ga je jedan seljak. Bila je velika žega. Franjina vjera učinila je da se pred njima pojavi izvor vode kako bi utažili žeđ.

IZLIJEČENJE NOGU:

Neki prosjak Bartol bio je zgrčen i nije mogao hodati bez pomoći štapa. Jedna mu se noga stanjila i osušila. U svojoj bijedi obrati se molitvom svetom Franji. U snu mu se ukaže Franjo i reče mu da ode na kupalište te da će tamo ozdraviti. Bartol povjeri svoje viđenje biskupu. Biskup ga blagoslovi i uputi kuda ga je Franjo poslao. Bartol, koji je šest godina bio teško bolestan, iz kupališta je izišao zdrav.

UKOČENI VRAT SE ISPRAVIO:

Kod Franjina lijesa dovedena je djevojčica koja je godinama imala iskrivljeni vrat i čija glava je bila prignuta do ramena. Ona je prema gore mogla gledati samo ukoso jer joj je glava bila prignuta. kad je glavu prignula do Franjina lijesa vrat se odmah ispravio, a onda je plačući od sreće počela trčati okolo. Na ramenu se vidjela udubina od dugotrajnog položaja glave.

MOLITVA SV. FRANJE KOD ULASKA U CRKVU:

KLANJAMO TI SE GOSPODINE ISUSE KRISTE, ovdje i po svim tvojim crkvama koje su po cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si po svetome križu otkupio svijet.

U ČEMU NAM DANAS SVETI FRANJO MOŽE BITI UZOR:

Duboka, iskrena ljubav prema Isusu. Želja za širenjem evanđelja (čak i tamo gdje je bilo opasno ići). Jednostavnost, skromnost, poniznost. Snažna VJERA, pouzdanje u BOGA. Ljubav prema Bogu STVORITELJU i njegovim stvorenjima. LJUBAV PREMA CRKVI KOJA SE RUŠI… Obnavljanje Crkve svojim kršćanskim, PREDANIM ŽIVLJENJEM.

Gornji tekst u obliku video-slajdova možete pronaći na kanalu: Vjerni Bogu

Za priznavanje svetim Sveta kongregacija u Rimu i sam Sveti Otac papa moraju imati opipljive dokaze. Želim ovdje kratko opisati dva slučaja koja su izravno pridonijela proglašenju i proslavi Leopolda Bogdana Mandića svetim.

Gospođici Elzi Raimondi iz Cavazzane di Lusia (Rovigo) operirani su u bolnici u Lendinari slijepo crijevo i bruh u preponi 6. lipnja 1944. godine. Dana 16. travnja 1946. učinjen je kirurški zahvat samo istraživačke naravi jer se otkrio teški oblik tuberkulozne upale potrbušnice.

 Otpuštena je iz bolnice s beznadnom dijagnozom. U svojoj kući, kada bi samo pokušala ustati ili sjesti u krevetu, padala je u nesvijest. Mjesni župnik govorio joj je o ocu Leopoldu i poticao je da mu se moli. Počela je 30. srpnja, zajedno s drugim osobama, moliti devetnicu. Molila je da joj izmoli ozdravljenje od Gospe del Pilastrello koja se štuje u obližnjem svetištu u Lendinari, a slavi se 12. rujna. Na kraju devetnice Raimondi tvrdi da je vidjela oca Leopolda. Na njegov upit želi li ozdraviti 12. rujna, odgovorila: “Da, da, želim!” Došao je taj dan, a bolest se pogoršavala. Zaželjela je da je odnesu s ostalim bolesnicima u svetište. Liječnik ju je odmah vratio kući bojeći se za njezin život. Uvečer joj je neki unutarnji glas postojano naređivao da ustane iz kreveta. Konačno je izvršila tu naredbu govoreći prisutnima: “Nisam više bolesna. Ozdravila sam. Jeste li vidjeli oca Leopolda?” U taj je čas stigao liječnik, pregledao ju je odmah i na veliko zaprepaštenje otkrio da je klinički zdrava. Raimondi je odmah poželjela otići u crkvu zahvaliti Bogu, Gospi i ocu Leopoldu koji joj je izmolio ozdravljenje. To je učinila u pratnji ljudi koji su htjeli vidjeti što će se dogoditi. Ozdravljenica je dugo molila klečeći pred svetohraništem, a potom se pješice vratila kući. Doista jeozdravila i više se nije tužila ni na kakve smetnje. U znak zahvalnosti daljnji je život posvetila brizi za napuštenu djecu u prihvatilištu Mala kuća oca Leopolda u Rovigu.

Gospodina Paola Castelia iz Pagnana di Merata, rođenog 1902., nakon zdrava i radina života iznenada u nedjelju ujutro 4. ožujka 1962. nakon mise zahvatiše teški bolovi u želucu. Liječnik hitne službe ocijenio je slučaj teškim i poslao ga u bolnicu u Merate. Više liječnika mislilo je da je riječ o perforaciji želuca i odlučili su ga odmah operirati. Otkrili su trombozu u predjelu gornje trbušne maramice, s proširenim infarktom tankoga crijeva. Odgodili su operaciju. Sudbina bolesnika bila je infaustna. Iste večeri podijeljen mu je sakrament bolesničkog pomazanja. Suprotno očekivanju, Casteli je ponovno došao u bolnicu u 2 sata sljedećeg četvrtka. Supruga je odavno štovala oca Leopolda i poticala na to i članove svoje obitelji. Prije no što je muž trebao biti operiran, na potkošulju mu je pribola medaljicu tada već Sluge Božjega i zatim se povukla u kapelu na molitvu. Molila je puno sve te dane jer je osjećala da će biti uslišana. Četvrte noći bodrila je muža da pokuša zaspati jer nakon operacije nije spavao i u to je stala moliti 12 očenaša. Nije ih niti dovršila kad se njezin muž uznemirio vičući: “Slabo mi je, slabo mi je, umirem!” Zapalila je svjetlo i vidjela oznojenog i na smrt blijedog muža. Ona kaže: “Pomogla sam mu spustiti noge da mu vise s kreveta i stala mu brisati znoj.” Bolesnik je vikao: “Umirem, umirem, ti ne znaš kako me boli!” Imao je bijele oči, ispustio je hropac i prevrnuo se u krevet. Žena je uskliknula: “Gospodine, neka se vrši Tvoja volja!” U istom trenutku Castelli je progovorio: “Ozdravio sam, ne osjećam više boli.” Ostatak noći proveo je mirno razgovarajući sa suprugom. Ujutro ga je liječnik našao klinički zdrava. Zadržali su ga na promatranju još nekoliko dana, a potom je poslan kući.

Ova ozdravljenja ispitivana su u zasebnim procesima u Padovi, Milanu i Trentu. Podastrti su u Rim velikom vijeću liječnika Svete Stolice koja je pojedine slučajeve ozdravljenja ocijenila “trenutačnim, savršenim, trajnim i neprotumačivim ni na koji prirodan način.”

Teološka komisija smatra spomenute slučajeve pravim čudima i pripisuje ih posredovanju oca Leopolda Bogdana Mandića.

….

Blaženoga Leopolda Bogdana Mandića papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim u nedjelju 16. listopada 1983. godine. Na proslavi proglašenja na Trgu sv. Petra u Rimu bilo je prisutno približno 170.000 ljudi. Sam je Sveti Otac izjavio da još nije nikad vidio toliko naroda na proglašenju svetaca. Usput rečeno, na pogrebu Leopolda Bogdana Mandića u Padovi bilo je približno isto ljudi, a narod je vikao: “Umro je Svetac! – Il Santo!” Bila je to prva takozvana pučka kanonizacija. Sjetimo se samo da je na pogrebu Ivanu Pavlu II. narod vikao: “Il Santo! Subito!”

…

https://hrcak.srce.hr/file/112793

Dr. Carrel je u tijeku studiranja postao ateist. Bio je vrsni student, a kasnije izuzetan kirurg. Čuvši za čudesa u Lurdu smatrao je da nekako moraju biti znanstveno objašnjiva, da su rezultat autosugestije... A onda je bio pozvan na put u Lurd – i svjedočio nevjerojatnom čudu ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti, a za koju se pred špiljom pomolio, tražeći od Gospe da njoj vrati život, a njemu vjeru. To se i dogodilo.

…

GUBITAK VJERE

Aleksis Carrel je rođen u bogatoj obitelji, blizu Liona. Otac mu je umro kad je imao pet godina, a majka je nastojala kršćanski odgajati troje djece. Pohađao je školu kod isusovaca i pokazao izvanrednu darovitost za znanosti.  Na studiju medicine se opet pokazao izvanredno darovit i imao je snažnu želju da se usavršava u svom znanju.  Ubrzo je postao jako vješt u najsloženijim operacijama. Bio je prvi koji je razvio metodu šivanja arterija. Objavljivao je članke, držao predavanja, provodio istraživanja no njegov trud nije naišao na razumjevanje kolega. Glavni razlog bio je – zavist. Tijekom studija Carrel je pao pod utjecaj racionalističke filozofije koja je pitanje poznavanja Boga stavljala pod upitnik. Tako je počeo vjerovati da Bog ne postoji i da čovjek sam može odlučiti je li nešto dobro ili ne.

Zbog ovog gubitka vjere njegova majka je jako patila. Ne znajući što da drugo čini počela mu je govoriti o ukazanjima Blažene Djevice Marije u Lurdu i o čudesima. Katolički tisak je dobar dio prostora posvećivao čudesnim ozdravljenjima u Lurdu, no on to nije smatrao čudesima nego rezultatom autosugestije. Susreo se i s knjigom koju je napisao dr. Gustave Boissaire, direktor medicinskog ureda u Lurdu koji je dokumentirao znanosti neobjašnjiva ozdravljenja. Kako bilo, on je ostao u uvjerenju da znanost mora imati neko objašnjenje za to. Nakon svega u njemu je porasla želja da otiđe u Lurd i iz prve ruke ispita te izvanredne događaje.

PUTOVANJE U LURD

U svibnju, 1903. dr. Alexis je pozvan da prati grupu bolesnika na hodočašću u Lurd. Krenuo je vlakom sa 300 putnika iz Liona u Lurd. Pažljivo je pregledao bolesnike, među kojimaje bila i Marie Bailly u završnoj fazi tuberkuloze. Razgovarao je sa svećenikom koji je kroz 25 godina organizirao hodočašće za bolesnike i čuo da iz grupe od 300 njih oko 60 doživi iskustvo milosti ozdravljenja. Ostali se vrate kući sa iskustvom ojačane vjere, ispunjeni radošću, i u uvjerenju da je i njihovo trpljenje milost kad biva prikazana Isusu. Kad osobe koje trpe ujedine svoje trpljenje sa trpećim Kristom  – objasnio je svećenik – oni primaju milost da s Isusom sudjeluju u spašavanju svijeta, tako doprinose obraćenju grešnika i ateista, pomažući da se spase od vječne propasti.

Carrel je bio zamoljen da da injekciju morfina za 21. -godišnju Marie Baily koja je bila u posljednjem stadiju tuberkuloze i bila je u teškim bolovima. Njeni roditelji i brat umrli su od iste bolesti. Marie nije mogla sjesti, pljuvala je krv, često je povraćala, a njen stomak je bio jako natečen. Jako je trpjela a svoju bol prikazivala je za obraćenje rođaka koji je bio novinar. Njeni doktori i njena obitelj su se protivili njenom putovanju u Lurd. Na kraju su popustili jer su to smatrali kao njenu posljednju želju, prije smrti. Dr. Carrel joj je dao injekciju za ublažavanje boli. Vidio je da ima visoku temperaturu, da su joj noge i stomak otečeni, da oko pupka ima veliki mjehur ispunjen vodom, što su bili simptomi koji su nagovještali skori kraj. Dr. Carrel je znao da je Marie mogla umrijeti svakog trenutka.

Putovanje je trajalo oko 14 sati. Među putnicima je bio i njegov nekadašnji školski kolega. Alexis se čudio njegovoj djetinjoj vjeri. Ostale hodočasnike je promatrao sa sažaljenjem. Bio je uvjeren da oni žive u nekom svijetu samo-načinjenog vjerovanja. Unatoč tomu u njemu je postojala želja za ljubavlju koja bi bila jača od smrti. Njegov kolega mu je pričao o Lurdskim ozdravljenjima koja je vidio svojim vlastitim očima. Alexis je i dalje vjerovao da je to plod autosugestije. Kolega mu je nastavio pričati o slučaju čovjeka koji je imao slomljene kosti u nogama koje kroz osam godina nisu mogle zarasti. Doživio je trenutačno  ozdravljenje moleći se i posvećujući sebe Gospi, ispred Gospina svetišta u Lurdu. To čudesno zarastanje kostiju dokumentirano je i rendgenskom snimkom. Carrel je priznao da je to tajnovito, ali prema njegovu mišljenju treba biti skeptičan čak i u takvim slučajevima. „Ako bi Bog postojao onda bi takva čuda bila moguća. No, budući da Bog ne postoji onda će znanost eventualno dokazati čak i takve događaje.“ – tvrdio je Carrel.

Došao je u Lurd kako bi snimao situaciju i ako bi svojim vlastitim očima vidio ozdravljenje, obnovu amputirane noge, nestanak raka, ožiljka rane i sl. tek onda će vjerovati da Bog postoji!

Pokazao je rukom na djevojku Marie Bailly i rekao: „Ako bi ova djevojka ozdravila, e to bi stvarno bilo čudo. Ja bih sve povjerovao i postao monah.“

ČUDESNO OZDRAVLJENJE

Dr. Carrel je pregledao Marie B. Čije stanje je bilo kritično. Bila je u stanju smrtne agonije. Carrel nije smatrao da je dobro odvesti je takvu do špilje, ali činilo se okrutno ne dopustiti joj takvo što budući da je to bila njena posljednja želja prije smrti. Carrel ju je pratio ne napuštajući je niti trenutka. Nisu je zaranjili u izvor, samo su je poprskali s vodom i postavili je pred špilju. Pokrili su je smeđim pokrivačem. Njeno lice je bilo blijedo, a njen otečeni stomak se primjećivao kroz pokrivač. Alexis je bio dirnut njenom patnjom pa je počeo moliti:

„Sveta Djevice kako bih ja želio vjerovati! Kao svi ovi nesretnici… da ovaj čudesni izvor nije samo plod mašte! Ozdravi ovu jadnu djevojku! Ona toliko trpi! Daruj njoj život, a meni vjeru! Ako ova djevojka ozdravi, što se čini apsurd, daj mi da vjerujem.“

Započela je molitva za bolesnike. Svećenik je počeo moliti najprije za one koji boluju na duši i koji su u opasnosti da izgube za uvijek vječni život, zbog odbacivanja Boga i pristajanja uz grijeh. A onda je uslijedila molitva za ozdravljenje od razno raznih oboljenja tijela.

Gledajući u Marie, dr. Carel je primjetio da je njeno blijedo lice počelo dobivati rumenu boju. Nije mogao vjerovati svojim očima! U njeno lice se počeo vraćati život. Oteklina na njenom stomaku je postajala sve manja. Osjećao je da sudjeluje u izvanrednom događaju. Njeno srce kucalo je mirno, a njeno disanje bilo je normalno. Upitao ju je kako se osjeća a ona mu reče: „Mislim da sam ozdravila!“

Marie je popila čašu mlijeka i ustala bez pomoći. Carrel je bio izvan sebe. Postao je svjedok trenutačnog ozdravljenja djevojke koja je bila na samrti. Ono nezamislivo se dogodilo! Smjesta je otišao izvjestiti medicinski ured i pregledati Marie. Na putu je susreo mnoge koji nisu ozdravili od raka i drugih bolesti ali je na njihovim licima čitao neku tajanstvnu radost. Tada Carrel to nije razumio, ali to je bio znak njihova duhovnog ozdravljenja.

Kad je Carrel došao do njenog kreveta ona je sjedila smješeći se. „Doktore“ – uzviknula je – „ja sam potpuno ozdravila!“ Doktor Carrel ju je pregledao. Puls je bio normlan, na stomaku nije bilo znakova natečenosti, i sve ostalo bilo je u redu. Potpuno ozdravljenje! S medicinske točke gledišta ovo je bila neupitna činjenica. Još dva doktora su izvršila pregled i ustavnovila isto – dogodilo se potpuno ozdravljenje. Svi su bili uvjereni da su svjedočili velikom čudu.

…

nastavit će se…

Izvor: časopis  Ljubite jedni druge, god 2012, br, 22