Vjernički progon čuda

Čudo je događaj izvan i mimo prirodnih zakona ili uzroka koji je moguć samo Bogu kao stvoritelju i svemogućem držitelju svega. Đavao ne može stvarno učiniti čudo, nego ga mole samo oponašati, što i čini s ciljem da čovjeka prevari. Kako posjeduje veću inteligenciju i znanje nego ljudi, može prikazati kao čudo ono što naša znanost još nije otkrila. Đavao također može i stvoriti privid čuda slično kao što to čine mađioničari. Bog je prvi uzrok čuda, no time nije isključena mogućnost sudjelovanja čudotvorca, koji radi kao suradnik Božji. Primjer je Jošua koji je svojom moli tvom dobio od Boga produžetak dana kako bi mogao poraziti neprijatelje (Jš 10,12-14) i zaustavljanje Jordana kako bi narod na suhu mogao uči u Obećanu zemlja (143).

Nevjernici isključuju mogućnost čuda kao takvoga, dok vjernici prihvaćaju stvarnost čuda, ali se razlikuju u pristupu istom. Općenito uzevši u naše vrijeme, pod utjecajem sekularizacije, među vjernicima se pristup nadnaravnom bitno promijenio. Ako su vjernici bili skloni lakovjernosti i brzom proglašavanju nečega čudom, danas su im čuda često nepoželjna i to se očituje u raznim stavovima koji se po našem mišljenju, mogu svesti na tri glavna.

Ignoriranje

Vjernici racionalisti ne usuđuju se izričito tvrditi da se čuda ne događaju, ali se ponašaju kao da ne postoje. No tako upadaju u nerazumnost jer praktično niječu očite činjenice koje svjedoče milijuni ljudi u svim vremenima. Razumijevanje nije uvijek nužan uvjet za znanje pa tako možemo nešto znati što ne znamo objasniti kao u slučaju nadnaravnoga događaja.

Ignoriranje nadnaravnoga, pa i protiv dokazanoga iskustva, dovodi do hotimične sljepoće. Takvi stoga ne primjećuju čuda koja se događaju pred njihovim očima niti ih ona zanimaju. Primjerice sveti oganj se čudesno pali svake godine na Kristovu grobu u Jeruzalemu i prolazi nezapaženo. Ne pridaje se važnost ni onome što je znanost proglasila čudima kao Torinsko platno koje svjedoči lsusovu muku i uskrsnuće, nerukotvorena slika Gospe Guadalupske u čijim zjenicama je trinaest ljudskih likova, Lanciano gdje i nakon trinaest stoljeća imamo sačuvano meso i krv nastalih od hostije i vina…

Posljedica ovakvoga shvaćanja jest današnje rašireno prešućivanje čuda u Crkvi iako, zahvaljujući modernim medijima i prijevoznim sredstvima, nikad nisu bila dostupnija. Tako se više u našim svetištima ne prikuplja dokumentacija o čudesnim uslišanjima molitava. Iznimke su tek Lurd i Medugorje dok je prije praktički svako veće svetište to imalo. Ne izlažu se više zavjetni darovi ili svjedočanstva o primljenim milostima kao što su štake, slike, makete brodova i slično. To obeshrabruje ljude da se obraćaju Bogu u svojim potrebama za čudesna uslišanja kojih onda i ima sve manje. Ubrzano se gube sjećanja na čuda iz prošlosti, relikvije i na Božje ugodnike po kojima su se događala. Povezano s time sve se teže prepoznaju čuda iz sadašnjosti. Bog se nije promijenio, ali mi jesmo jer se naša vjera smanjila.

Reinterpretacija

Moderni bezvjerci sa sa svojim idejama o kršćanstvu utjecali na brojne protestantske, a onda i katoličke teologe koji se u ime prilagođavanja svijetu odriču nadnaravnoga. Čuda su za njih samo prividno takva, a u biti iza njih stoji neznanje, lakovjernost i prirodno objašnjenje. Tako je u Bibliji razdvajanje Crvenoga mora bilo oseka, gorući grm koji ne sagorijeva zapaljena nafta, opsjednutost padavica ili psihička bolest… Slično prolaze i čudesa svetih tijekom povijesti. Ispada kao da su ovi egzegeti razvodnjene vjere otkrili toplu vodu, a sva ta tumačenja su bila poznata i tadašnjim suvremenicima i nisu za njima posegnuli. No ipak puke pretpostavke se nude kao dokazi.

Pobožna varijanta reinterpretacije čuda je da se Bog poslužio nekom prirodnom pojavom kako bi pomogao potrebnima. Primjerice kod opsade Sinja Bog je pripustio Turcima dizenteriju kako bi ih natjerao da se povuku. Pri tome se prešutno zaobilazi ukazanje Gospe kao da se nije dogodilo odnosno da je plod mašte. Tako se prividno zadovoljava senzibilitet vjernika, a u biti se maksimalno podilazi ateističkom tumačenju koje onda prevlada. Završno je tumačenje, koje okončava svaku raspravu, da čuda spadaju u mitologiju. Dakle ne radi se o stvarnim događajima, nego o pobožnim pričama za odrasle u kojima je važna poruka. Tu poruku treba sačuvati i ona je jedino vrijedna. Tako u slučaju uskrsnuća Kristova nije bitno li se dogodilo stvarno, nego je važna poruka nade koja se preko toga šalje. Na to je već Pavao odgovorio: ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje i vjera vaša (1 Kor 15,14). Po kršćanskom nauku čudo je razumski shvatljivo i može biti dokazano da ono što se dogodilo krši empirijske zakone. Sasvim pogrešno je nuditi tumačenja koja se svode na nijekanje čuda jer se time osporava i razara kršćanstvo. Čak i shvaćanje da su čuda sporedna u vjeri je neprihvatljivo se sam Krist poziva na čuda koja imaju dokaznu snagu prvoga reda. Bez čuda bi povijest spasenja bila velika laž, a Isus prevarant.

Zamjena

Na koncu mnogi vjernici prihvaćaju, često i nesvjesno, zamjenu nadnaravnoga s naravnim koje im nudi svijet. Isticanjem prirodnih fenomena kao čudesnih slavi se prirodu umjesto njezina Stvoritelja.

Nova dostignuća znanosti, tehnike, medicine, robotike, informatike proglašava ju se čudima. Tako se uči da autor čuda nije više Bog nego samo čovjek. Širi se vjera u napredak koji će s vremenom dati objašnjenja za sve što sada još neki smatraju očitovanjem nadnaravnoga. Sve je veća ponuda lažnih čuda od znanstvene fantastike, superjunaka i izvanzemaljaca, preko raznih tehnika New age, do ezoterije i magije.

Svim ovim patvorinama, koje pokrivaju raspon od čudnovatoga do čudovišnoga, zajednički je senzacionalizam i prodaja magle: nove pseudoznanstvene mitologije, samodostatnosti čovjeka i njegova pobožanstvenja. Oni koji ih usvoje smatraju se modernima, ali od vjere im ostane malo ili ništa. Posljedica je u velikoj mjeri gubitak sposobnosti zapažanja nadnaravnoga i tvrdokornost srca koje nije kadro prihvatiti ni empirijski nepobitna čuda.1 Poznat mi je slučaj gospode iz Cesene kojoj su davali još nekoliko mjeseci života. Otišla je u Međugorje i na povratku su liječnici utvrdili ozdravljenje, no tražili su od nje da ipak, za svaki slučaj, uzima kemoterapiju. Ona ih je poslušala, nakon pola godine bolest se vratila i žena je umrla. Ovdje je bilo nijekanje čuda od strane liječnika, a od strane žene nezahvalnost i izazivanje Boga. Ishod je bio tragičan.

***

Čuda smetaju suvremenom čovjeku jer ga suočavaju s Bogom koji mu otkriva neugodnu istinu njegove grešnosti i traži obraćenje2, a on drži da mu je dobro ovako i ne želi ništa promijeniti u svom životu. Navezan je na komfor, potrošnju, blagostanje, užitke i Boga doživljava kao ugrozu pa mu onda i čuda izazivaju nelagodu. U prošlosti su čuda izaziva- la i masovna obraćenja. Primjerice 100 000 krivovjeraca Pavličana se u kratko vrijeme obratilo pred čudima kopije slike Gospe Olovske u Bugarskoj.3 Danas je tako nešto teško zamislivo jer medu vjernicima prevladava stav nelagode i zatvorenosti pred nadnaravnim.

Kad netko osobno doživi čudo, kao u slučaju iskustva kliničke smrti, to mu u pravilu promijeni život, ali nerado o tome govori jer se boji nerazumijevanja i osude drugih. No čuda se događaju i u redovitim okolnostima kao primjerice u prometu kad čovjek u zadnji trenutak izbjegne nezgodu koja je mogla biti kobna. U tome trenutku najčešće i bude svjestan da se radilo o zahvatu odozgo pa čak i zahvali Bogu, ali se sve brzo zaboravi, umanji i na koncu pripiše slučaju i sreći.

„Vjernički” progon čuda pokazatelj je, ali i uzrok sve veće nevjere. Potrebno se suočiti sa zabludama i krenuti u ponovno otkrivanje nadnaravnoga preko kojega se dolazi do Krista i dobiva život u izobilju.

(Isticanje teksta; admin)

————————————————————-

1To je zorno prikazano u romanu Bruce Marshalla, Čudo oca Malahije, Verbum, Split, 2023.

2Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili. Ali kažem vam: Tiru i Sidonu bit će na Dan sudnji lakše negoli vama.” (Mt 11,21-22)

3Josip Mužić, Gospa i Hrvati. Pučka pobožnost, vjera Božjih ugodnika i čula, Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja – Zaklada Vigilare. Split, 2020, 44-45.

Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…

Ovih dana se slavi 70. obljetnica suza Gospe Sirakuške.
Radi se o suzama neobjašnjivima ljudskoj znanosti, a potekle iz reljefne gipsane slike Bezgrešnog Srca Marijina, koja je bila vjenčani dar za mladi bračni par.
Bili su to 27-godišnji Angelo Iannuso, poljoprivredni radnik, i Antonina Giusto, 20-godišnja domaćica.
Reljefna slika je počela plakati 29.8.1953., a onda je plakala kroz četiri dana, još nekoliko puta, do 1.9.
Mladi bračni par Angelo i Antonina te su se godine vjenčali.
Živjeli su u skromnoj kući.
Antonina je očekivala svoje prvo dijete, ali je trudnoća bila teška, do te mjere da je ponekad gubila vid. 29. kolovoza oko 3 sata u noći taj se poremećaj pogoršao dotle da je Antonina potpuno oslijepila.
Bila je jako žalosna i potpuno obeshrabrena.
No, oko 8.30 ujutro vid joj se vratio kao prije i kad je podigla pogled prema slici koja je bila pričvršćena na zid iznad kreveta s nevjericom je gledala kako se Gospine suze kotrljaju niz krevet.
Odmah je to rekla svom suprugu, a vrlo brzo glas o Gospi koja plače se proširio po gradu.
Svi su htjeli vidjeti Gospine suze te se njihova kuća pretvorila u hodočasničko mjesto.
Kasnije je napravljeno svetište koje godišnje okupi i do milijun hodočasnika.
Među stručnjacima koji su ispitivali ovaj fenomen bio je i ateist Michael Cassola, koji je jednom i sam bio očevidac prolijevanja suza sa slike-kipa.
9.9. je potpisano izvješće znanstvenika da se radi o pravim ljudskim suzama i da ne mogu protumačiti njihov nastanak.
Tri mjeseca kasnije Crkva je proglasila događaj neobjašnjivim fenomenom tj. autentičnim čudom.

Suze nisu bile jedini nebeski znak tih dana. Pratile su ih stotine tjelesnih ozdravljenja koje je liječnička komisija ocijenila izvanrednima: samo u prva dva i pol mjeseca od početka događaja zabilježeno je oko 300 slučajeva ozdravljenja na neobjašnjiv način .
Među mnogim čudima je i čudo trogodišnje djevojčice koja je od prve godine života imala paraliziranu desnu ruku. Ona je odvedena do čudesnog Gospina lika, počela je da micati ruku nakon što je na nju stavljeno malo vate natopljene suzama Nebeske Majke.
Zanimljivo je spomenuti da je i znanstvenik, doktor Cassola , koji je u ono vrijeme spomenutog čuda bio ateist, na samrtnoj postelji na svojim prsima je držao relikvijar u kojem se još nalaze neke od suza s Gospine slike.

U Hrvatskoj se Gospa od Suza štuje u Svetištu Gospe od Suza u Pleternici. Prva sveta misa održana je 23. kolovoza 1995. godine.
Velečasni Petrak osmislio svečano slavljenje Gospe od suza koje traje devet uzastopnih dana, od 23. kolovoza do 1. rujna.

17. listopada 1954., papa Pio XII., poslao je radio poruku svijetu, između ostaloga rekao je:
„Hoće li ljudi razumjeti tajanstveni jezik tih suza?
O, suze Marijine!».
Bilo je to usred sovjetske željezne zavjese i Crkve šutnje, progonjene od strane komunističkog režima.

Izvori:
https://lanuovabq.it/it/le-lacrime-della-madonna-di-siracusa-un-richiamo-per-loggi
https://www.famigliacristiana.it/articolo/madonna-delle-lacrime-di-siracusa-le-cose-da-sapere.aspx

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

Kad čujemo govoriti o bl. Mariji Propetog Isusa Petković, čiji smo blagdan nedavno proslavili, nećemo čuti gdje se govori o čudima, a zašto? Kao da su to priče za djecu! A znamo da je velik dio Evanđelja baš to  – Isusova čuda. I ne možemo ih tako olako preskakati ili objašnjavati kao nekakav simboličan govor.

Evo jedno od tih zaboravljenih čuda iz Autobiografije naše blaženice.

 OLUJA NA MORU

Izgleda da je sam pakao podigao tu strašnu oluju na moru da spriječi Marijin polazak iz Babine, da se spremi na odlazak, na osnutak nove družbe ili da joj skrši život, jer je ona morala poći za glasom Božjim.
Zato je imala čvrsto pouzdanje da će sam Gospodin smiriti oluju.
Oluja je bila sve veća i žešća baš kad smo se malom barčicom na vesla imali uputiti iz Babine u Prigradicu, na put dalek dva do tri sata veslanja.
Marija Telenta se prestraši te oluje već od straha nije mogla izaći iz kuće već je plakala, molila i strašila se i pogledati more. Tako isto su se prestrašila i četiri jaka mladića, mornari koji su dragovoljno odlučili svoju gospođicu Mariju iz zahvalnosti odvesti barkom u Prigradicu.
Upali su u strah radi te oluje i penjali se na brdo da bolje vide svo more.
A i onaj kojemu je pripadala lađa nije im je radi nevremena htio dati da mu se ne razbije i izgubi, potopi. A još više iz odgovornosti
za osobe koje bi stradale životom.
Ali Marija je morala poći u Blato da položi zavjete u Trećeme redu svetoga Franje za koje zavjetovanje je bio došao otac franjevac iz Korčule.
I drugo, da se po Božjem nadahnuću spremi na Božji poziv. Na velike Marijine molbe i uvjeravanje da će ih Bog čuvati i pomoći im čovjek je dao lađu. Ali se Marija Telenta od straha pred morskom olujom bojala izaći iz kuće.
Marija joj poručila neka dakle ostane sama u kući. Telenta se bojala u toj samoći ostati sama u kući i nije joj preostalo drugo nego da i ona dođe na obalu. Svi su se sa strahom gledali, gledali su u crno nebo i na crno uzburkano more koje je prema Konavlima bilo sve crnje i već su počele s vjetrom padati neke debele kapi kiše. Ali na Marijin poticaj svi su se ukrcali u lađu
i mornari su otisnuli lađu od kraja. Još je lako bilo preko zatvorene vale gdje more ni ne bude toliko uzburkano, ali kad su iza punte izašli iza vale na otvoreno more, vidjeli su svu strahotu mora. Na to se Marija s velikim pouzdanjem i vjerom podigne i okrene se prema širokom, bijesnom moru.

Podigne ruku i reče tiho: “U ime Isusovo, umiri se!”
I napravi znak svetog križa: “U ime Oca…”
U isti čas postane more mirno kao ulje.

Površina mu je bila ravna i bijela poput svijetlog i bijelog pravog mramora, a lađa je nečujno tiho sklizala
kao da leti. Na to su mornari položili vesla jer su vidjeli da lađa sama ide i počeli s nama pjevati pobožne pjesme.

Živimo u vremenima kad ispada da se u svemu na području morala može postići dogovor, odnosno „sve je relativno“. Međutim mi znamo da za Boga nije sve relativno, nego da se zna šta je crno, šta je bijelo, šta je dobro, šta je zlo. Prema tome, tu nema mogućnosti da zamijenimo teze, da pomiješamo karte, da rečemo: „Evo ovo je pola dobro, ovo je pola zlo“ Nego se točno zna što je što. I Bog nam je jedini orijentir. Dovoljno je uzeti deset zapovijedi. Deset zapovijedi Bog nam nije trebao dati jer su upisane u našoj naravi, mi ih možemo prepoznati svojim razumom, zato u raznim kulturama vidimo da ljudi do toga dolaze svojim razumom. Međutim Bog zna da se naš razum može zamračit, može zastranit pod utjecajem grijeha, ljudskih slabosti. I zato nam je ostavio deset zapovijedi, da nam stvari budu jasne, ako mi eventualno zalutamo.

Međutim, mi dolazimo u situaciju da čovjek sebi uzima za pravo da on piše novih deset zapovijedi. Kao u jednoj Američkoj saveznoj državi, Missouri, imamo deset zapovijedi Novog svjetskog poretka. Jer umjesto naše pete zapovijedi: „Ne ubij“ – stoji da je idealan broj koliko nas treba biti na svijetu – pola milijarde. Znači, ako nas sada ima skoro 8 milijardi onda 7,5 milijardi ljudi su višak. Znači, treba u Novom svjetskom poretku stari organizirat tako da se pučanstvo smanji za nekih 7 puta i da dođemo do njihovog optimalnog broja. Ne znači da će se to ostvariti, hoće li oni biti toliko moćni, ali to na kraju nije važno. Ono što je važno jest da to pokazuje koliko je čovjek postao ohol i drzak i preuzetan. Misli da on sada mjesto Boga može stvarat novu Objavu, stvarat nove zapovijedi, mijenjat Božje zakone, i da on sam može određivat što je moralno, a što je nemoralno? Dapače, to je ideja transhumanizma, da mu je dozvoljeno i genetski prepravljat čovjeka da učini nekog boljeg čovjeka, da ga se spoji na tehniku, na informatiku, na ova druga moderna čuda, i da onda ima jedno novo stvaranje čovjeka.

To nam samo pokazuje koliko je uznapredovala oholost čovjeka. U Starom zavjetu čitamo kad su ljudi gradili kulu Babilonsku, znači da su se složili da izgrade jedan Novi svjetski poredak, jedno novo normalno, protu-Božje „normalno”, da je Bog onda dobro potroše svoje snage u tom zidanju, i kad su onda došli blizu cilja, onda im je pomutio pamet i sve je palo u vodu. Znači, zlo ne može imati zadnju riječ. Čovjekova oholost – Bog je može pustiti da se ona raspojasa, raspusti, ali je onda nakon nekog vremena zaustavi. Zato, Božji zakoni dolaze ispred ljudskih zakona. Ako ljudski zakoni nisu protivni Božjim zakonima mi smo ih dužni poštivat kao da dolaze od Boga. Jer, na kraju, slušajući te zakone – mi slušamo Boga. Međutim, ako su ljudski zakoni, bez obzira od koga dolaze, može to dolaziti od premijera, od predsjednika države, od predsjednika sutra svjetske vlade, Svetog Oca pape – ali ako su ti zakoni protivni Božjim zakonima – nismo ih dužni poslušat nego smo ih dužni kršit! Borit se protiv njih! Jer Bog dolazi prije bilo kojeg čovjeka.

Danas se svijet složio, sve države svijeta su se složile oko toga da ubiti dijete u majčinoj utrobi nije grijeh, da nije zločin, dapače, još to države financiraju, a to je nešto što je duboko nemoralno i grešno. Mi to nikada ne možemo odobriti. Mi se trebamo protiv toga boriti, protiv te kulture smrti. To je doista u nebo vapijući grijeh pred Bogom. Nedavno sam vidio da svake godine umre u svijetu umre 50 milijuna ljudi, a mi godišnje ubijemo 73 milijuna djece u majčinoj utrobi. To je ono što je registtrirano, a šta je sa onim što nije registrirano? Sa pilulom dan poslije? Sa umjetnom oplodnjom? Djeca koja ostanu zaleđena pa ih se baca u škovace i sl., mi smo sigurno došli do 100 milijuna. Znači, mi više djece ubijemo nego što ih u svijetu (ne računajući njih) umre svake godine. Kakav je to svijet?

Nije slučajno jedan protestant rekao: Ako Bog tu ne intervenira, a mi smo nadišli Sodomu i Gomoru onda će se Bog trebat ispričati Sodomi i Gomori na Sudnjem danu. Jer ovo prelazi svaku mjeru.

U načelima treba biti jasan i nepopustljiv. A u provođenju tih načela treba biti strpljiv i obziran prema ljudskim slabostima.

To je ono što moramo razlikovat. Načela se nikada ne možemo odreći. U primjeni načela možemo taktizirati, biti strpljivi i obzirni prema ljudskim slabostima, ali kad dođe stani-pani tu više nema povlačenja. Tu onda moramo stvari dovesti na čistac.

I evo jedan drugi primjer iz života svetog Ante kaže – Kad je on došao u Rimini – grad je tada bio u rukama krivovjeraca. KRIVOVJERJE tada u srednjem vijeku nije nastalo slučajno., nego je NASTALO NA TEMELJU – IZOPAČENOSTI MORALNOG ŽIVOTA velikog djela KLERA i vrhova CRKVE. Na temelju toga krivovjerci su našli plodno tlo da se mogu širiti, da mogu propovijedati herezu i onda su osvajali cijela područja. I tamo gdje je jedan svećenik k**var  ili peder jasno da nema nikakve šanse da će tu vjernici opstati. I kad dođe jedan krivovjerac koji živi autentično, živi pokornički, moli Boga, vjeruje u Boga, i jasno da će on onda vjernike povući za sobom.

Zato obnova Crkve nije uspijevala od vrha Crkve nego je obnova uspjela odozdo – preko pojedinaca, koji su odlučili založit svoj ŽIVOT ZA OBNOVU CRKVE. Zato jedna Tereza Avilska, sveti Ignacije Loyolski, sveti Filip Neri i toliko svetaca, oni su svi bili tzv protureforma, u biti PRAVA REFORMA, PRAVA OBNOVA CRKVE. Kao i sv. Franjo. Oni su odozdo obnovili Crkvu. Sveti Franjo je na početku propovijedao kao laik, jer nisu mu još priznali da je redovnik i propovijedao je po trgovima jer nije mogao u crkvama. I svojim autentičnim životom, življenjem od Providnosti iz dana u dan, dakle, on nije imao zalihe niti za sutra. Njegova subraća jeli bi ono što bi isprosili taj dan. On je na taj način obraćao heretike. I sveti Ante je tako djelovao. Preko takvih ljudi je Crkva obratila one izgubljene ovce u svoj tor i dogodila se obnova Crkve.

I kad je u Rimini došao sveti Ante i vidio da je grad potpuno u rukama krivovjeraca i onda su dali znak kad on dođe da će ga jednostavno – bojkotirati. Pravit će se kao da ne postoji. I on se na taj način nikom nije mogao obratiti. Nitko ga nije htio čut. Nitko se nije okupljao oko njega. Crkve su ostale prazne. Onda je izišao na trg. Nije ni tu nikoga našao. Svi su se razbježali kad bi ga vidili.

I on je onda došao do morske obale i tamo počeo dozivati slušatelje: “Dođite vi ribice i poslušajte riječ Božju, kad se ljude ne žele udostojati približiti.” I počeo je propovijedati ribama koje su došle u velikom broju i slušale što im ima reći. I tada je proradila znatiželja kod krivovjeraca koji su iz znatiželje došli do toga da odbiju preporuku svojih kolovođa i da vide šta se tu događa. Nije im bilo jasno šta se tu događa. I onda kad su vidjeli, onda je nakon čuđenja i zanosa došli su osjećaji kajanja  i povratak u Crkvu. Nije popustio u svom poslanju kad je vidio da su mu svi zatvorili srce,  nego je učinio ono što je mogao, a onda je Bog intervenirao.

I danas kad se mi pitamo što učiniti sa ovim ucjenama koje se sve više povećavaju oko cijepljenja mi smo dužni učinit koliko možemo, do kraja. I kad vidimo da na možemo više onda možemo s pravom očekivat da će Bog intervenirat i učinit ono što nije u našoj moći. Ali ako mi ne učinimo ono što je do nas onda kako možemo očekivat od Boga da on učini svoj dio.

Čuda ne smiju biti pokriće za nerad ili popustljivost. Mi vidimo da Isus kaže budite mudri, lukavi kao lisice, a bezazleni kao golubovi. Potrebno je stvorit jedno i drugo. Potrebno je sačuvati onu djetinju bezazlenost, odbacivanje, nepoznavanje zla. A s druge strane potrebno je biti lukav, potrebno se znat nosit sa ovim svijetom. Znat kako funkcionira i koristiti one mogućnosti koje su nam na raspolaganju. Kao i sv. Pavao. On je prihvatio da će biti progonjen, da će biti mučen. A nije zato onom koji ga je htio ubit stavio glavu na pladanj i rekao: odsijeci mi glavu. Oni su ga htjeli ubit nakon njegova obraćenja, tamo u Siriji, on je pobjegao tako da su ga spustili košarom preko zidina, on je tako što je pobjegao dobio još 10-20 godina djelovanja. I onda je koristio sva sredstva koja je imao na raspolaganju. Posvadio je farizeje i saduceje, jer su jedni vjerovali u uskrsnuće tijela a drugi nisu, onda je tako dobio da su ga prepustili rimskoj vlasti, onda je tu povukao to da je Rimski građanin, pa su ga morali poslati u Rim, i putem je propovijedao. Tamo je bio zatočen u stanu, u kući, i onda su se ljudi okupljali oko njega. Pa je bio oslobođen, i išao je dalje, pa je drugi put bio zatočen, i odrubili su mu glavu. Nije došao čas. Moramo prepustiti Bogu da odredi kad je čas. A do tada moramo učiniti sve što je moguće da činimo ono što nam je povjereno i do kraja.

Neki danas optužuju katolike -ako čuvaju moralna načela – za krutost, nazadnost, nerazumnu tvrdoglavost. Na taj način ih čine savitljivima, podatnima za kompromise. Onda, da bi se ti pokazao da si normalan, da si fleksibilan, da nisi nazadan nego napredan, i na kraju činiš kompromise i sve više se udaljavaš od Boga. Zato je važno znat da postoje zadnje crte obrane koje se ne mogu pustiti, od kojih nema uzmicanja. Znači, kad je čovjek učinio sve što je mogao i došao do zadnje crte obrane, ostane mu samo da bude spreman da položi svoj život, nema dalje. To je ono da mi kao kršćani moramo biti spremni i na mučeništvo, polaganje života za svoju vjeru. I kad nema drugog izlaza nego to – budimo zahvalni Bogu ako nam da tu milost. Onda smo izbjegli čistilište, a čistilište može trajati i tisuće godina. A ovako ispatit ćeš se nekoliko dana, sati, al šta ti to znači prema vječnosti. Ništa. Žene se napate kad rađaju pa zaborave vrlo brzo. Pa i mi ćemo to zaboravit. Važna je vječnost i zato se ne treba bojat MUČENIŠTVA. I molit Boga: “Gospodine, daj mi mučeništvo – ako me držiš dostojna toga ili daj mu tu milost, daj mi snagu da mogu položit svoj život za Tebe.”  To je onaj prijeki put do raja. Izbjegli smo puno zemaljskih muka, a u konačnici ako gledamo završetak ljudskog života, ako čovjek živi normalno i normalno umre, kako mu izgledaju ti zadnji mjeseci ili godine života. Mučiš se malo po malo, boriš se protiv raznih bolesti na zemlji, prolaziš čistilište na zemlji. Ok. A ako će ti to neprijatelj skratit pa će to biti par dana ili par sati – di ćeš bolje? Bogu hvala. Dakle, nije to kraj svita, kako mi to zamišljamo. Nego to treba postavit sasvim drugačije.

Zadnje crte obrane su danas – EUHARISTIJA I GOSPA, koje su posebno napadnute izravno ili neizravno.

Zato je važno bilo prije, na početku ove korone, kakav je odnos prema Pričesti, jer vidimo da je to razdjelnica između onih koji doista vjeruju da je tu Isus prisutan stvarno i onih koji ne vjeruju, ili sumnjaju ili ih nije briga. Kako objasnit da mi u situaciji u kojoj se nalazimo, jer u Hrvatskoj državi bi mjere trebale vrijediti za sve, imamo pravoslavnu Crkvu u Hrvatskoj koja cijelo vrijeme pričešćuje sa kašikom pod obje prilike, sa istom kašikom pričeste 200-300 ljudi i to od početka pandemije do danas i nitko od toga ne pravi problem. Nitko ne kontrolira. A mi vidimo šta se događa kod nas. Neokatakumeni koji su se pričešćivali pod obje prilike dobili su direktivu, nećemo se više pričešćivat pod prilikama vina. Ne pričešćuju se više iz kaleža, nego samo pod prilikama kruha. Opus Dei koji je glasio kao bastion pravovjerja, oni isto u nekim župama u Španjolskoj… Zar je moguće da smo mi toliko slabi? Mi možemo manjina, ali ne možemo biti slaba manjina. Pitanje je kako se čovjek postavi. Ako se unaprijed postavi kao gubitnik, onaj koji će u svemu popuštati do kraja onda je on izgorio već na početku. A ako će se boriti svim sredstvima koja ima na raspolaganju, i da će Bogu zahvaljivat što mu je dao mogućnost da se bori onda izazovi koji se pojavljuju su samo nove prilike da stječemo zasluge pred Bogom, a ne da stvaramo sebi komplekse, povlačimo se i činimo neke trule kompromise.

U knjizi Sirahovoj (23)  čitamo: „Gospodine, Oče i vladaru života mojega, ne prepusti me ćudi njihovoj, ne dopusti da propadnem zbog njih. Tko će biti bič mislima mojim i stega mudrosti srcu mojemu, nemilosrdan prijestupcima mojim i nepopustljiv grijesima mojim, da ne uzobiluju pogreške moje i ne namnože se moji grijesi; da ne padnem naočigled protivnika svojih i da neprijatelj moj ne likuje nada mnom?“

Ovo je jedno od rijetkih mjesta ili jedino u Svetom Pismu gdje se spominje izraz „nepopustljiv“. Možda je to i grešnik koji se pokajao za svoje grijehe, moli od Boga da bude nepopustljiv prema njegovim grijesima. Znači da moli od Boga da ga kažnjava, da ga spasi od pakla, od veće propasti.

Mi se danas grozimo čim čujemo za Božju KAZNU. To već zvuči bogohulno. Nedavno sam bio u društvu s nekim svećenicima, a kaže jedan: „Ne mogu prihvatit to da ste Vi rekli – da Bog kažnjava!“ A kažem: „Imaš Sveto Pismo. Imaš otkrivenje. Možeš li prihvatit da postoji pakao? Jel to Božja kazna?“ On kaže: „A je…“ Nema izbora. Jer je to dogma vjere. Da li će mu profesor dogmatike povladit to da Bog nije onaj koji kažnjava? Ne može. Nama to može bit neugodno za čut. Ali Bog kažnjava i to kažnjava iz ljubavi. Zato jer želi dobro. Kakav bi to otac bio koji bi dopustio da se njegov sin ili kćer ubija na razne načine, da sebi naudi i šteti jer nema srca da ga kazni, jer ne može stisnut srce i onda mu dat kaznu koju zaslužuje. Kazna nije iživljavanje, nego pedagoška mjera da se spriječi veće zlo. Nama je teško shvatit Božju kaznu kao takvu a kamoli da još molim: Bože, kazni me zbog mojih grijeha već ovdje na zemlji, da me poštediš čistilišta i da me poštediš pakla. Bolje dati zadovoljštinu na zemlji nego u čistilištu ili u paklu. Koliko god mi mislili da je čistilište mačji kašalj, čistilište Bog može protegnuti u vremenu koliko god hoće. Šta je to u vječnosti? Ništa. Jedan dan i jednu noć kad se netko muči od Covida, ili oni najteži slučajevi 20 dana, pa završe na respiratoru… a zamislite da je čovjek na respiratoru milijun godina i da se bori za svaki dan. A šta onda? A čistilište može biti i tako. Nije se igrat sa čistilištem. Nemojmo sebi spuštati ljestvicu, nemojmo da cilj bude nešto niže, nego na raj, naš je cilj – raj. Mi moramo biti sveti ovdje. Borimo se za raj. Nemojmo bit polovični. Jer ako mi počnemo ići u kompromise i nagodbe da bi se provukli i  otišli u čistilište pitanje je oćeš li otić u čistilište i di ćeš završit.

U vrijeme kad je Ahtioh Epifan silom nametao bezboštvo Izabranom narodu mnogi su Izraelci pristali na izdaju i otpali od vjere. No nisu svi. ostalo je i tada pravednika u narodu. Međutim, bitni preokret se dogodio kad je Matatija Makabejac odlučio da će ostati postojan u vjeri svojih predaka, u pravoj vjeri, da neće popustit, da neće bit kompromisa, da će bit nepopustljiv, i onda su ga počeli nagovarati izaslanici kraljevi da se izda da će mu dati razne pogodnosti na ovom svijetu. On nije pristao na to. I na kraju on se pobunio. Obranio pravovjerje, pred svima se pobunio. Kad je vidio da jedan njegov ide tamo žrtvovati idolima došao je i odrubio mu glavu a i onome kraljevu poslaniku, i pozvao je narod na pobunu, na otpor. Pokrenuo je pokret otpora. Taj pokret je postao masovan i s tim neprijatelji nisu mogli onda izići na kraj. Bogu ne treba broj, Bogu treba srce ljudsko. Bogu treba srčano, veliko, hrabro, s pouzdanjem u Boga, jer on preko jednog srca može učiniti da se promijeni stanje u jednom narodu i šire.

Za temu svete nepopustljivost uzeo sam posebno besjedu u Kafarnaumu, jer to nam pokazuje Isusov odnos prema euharistiji.

Znači, Isus nakon umnažanja kruha dolazi u Kafarnaum, ljudi su ga tražili jer ih je tamo dobro nasitio, najeo, i htjeli su ga učiniti kraljem, i čude se kako je uspio doć tamo.

I onda im on drži govor. Daje navještaj euharistije. I nakon tog navještaja euharistije događa se masovni otpad. Dakle i njegovi su ga učenici napustili, a bilo ih je najmanje 144, dotle da su bili upitni i njih 12 apostola. Postajala je mogućnost da Isus ostane sam. Nakon tri i pol godine čuda, djelovanja, propovijedanja, da sve prokocka zato što je navijestio ISTINU O EUHARISTIJI koju oni jednostavno nisu mogli shvatiti. On je od njih tražio da vjeruju da za spasenje moraju jesti Njegovo tijelo i piti njegovu krv. Znači, oni su to shvatili da je to ljudožderstvo. I to jednostavno u svojoj glavi nisu mogli pomirit. Oni nisu imali vjeru u Isusovo božanstvo. Oni su vjerovali da je on Mesija, da je Prorok i sl. ali nisu vjerovali da je On Bog. Dakle, ako mi vjerujemo da je Krist Bog, onda On može učiniti mogućim ono što je nama nemoguće. Isus je tu navijestio jednu Istinu vjere koja je izuzetno zahtjevna, koju ne zovemo uzalud otajstvo vjere, misterij, tajna vjere. Zato jer je to nešto što nadilazi ljudski razum. Bez vjere to ne možemo ispravno shvatit.

Isus je ostavio način da ostane cjelovit u svom ljudskom tijelu i preobraženom tijelu u nebu, a ujedno da ga možemo jesti i piti za vrijeme svete mise. Za pomiriti te dvije stvari nepomirljive ljudskom razumu treba vjera. I oni jednostavno nisu imali dovoljno vjere da to mogu prihvatiti. Međutim Isus je smatrao toliko važnim NAVJEŠTAJ EUHARISTIJE da je bio spreman da izgubi sve plodove svoga djelovanja do tada sve učenike, pristaše, ali da ta istina vjere ostane jasna, da se bez toga čovjek ne može spasiti.

On kaže: radite za hranu koja ostaje za život vječni. Nju će vam dati Sin Čovječji. Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojeg je Otac poslao. A onda nastavlja dalje – Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski, jer kruh je Onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu. Dakle, Kruh Nebeski, kruh istinski je sam Isus Krist koji je sišao s neba i daje život svijetu. Mi život ne možemo imat danas bez Krista, bez euharistije. I zato je to za nas bitna stvar oko koje nema kompromisa. To je toliko bitno da vidimo – da i kad najveći grešnik među svećenicima slavi svetu misu, a znamo da je ta sveta misa valjana, valjani su sakramenti, mi iz njegovih grešnih ruku primamo Tijelo Kristovo, to  nam je potrebno, nemamo drugog izbora, pričestit ćemo se jer je to nama potrebno, da ostanemo Božji.

I kaže: “Tko god vidi Sina i vjeruje u Njega ima život vječni. Židovi na to mrmljaju protiv Njega što je rekao: Ja sam Kruh koji je sišao s neba. Kažu: Nije li to Isus, Sin Josipov? Ne poznamo li mu oca i majku? Kako sada govori – sišao sam s neba?”

Znaju okolnosti u kojima se rodio, znaju tko mu je službeno otac, znaju ko mu je majka, i misle da znaju sve o njemu. Znači, nemaju vjere da je On Bog. A Isus im odvrati: Ne mrmljajte među sobom. Nitko ne može doći k meni, ako ga ne privuče Otac koji me posla i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. I nastavlja, malo dalje: „Zaista, zaista kažem vam: tko vjeruje ima život vječni. Ja sam Kruh života. Za sebe kaže da je Kruh života. „Očevi vaši jedoše u pustinju manu i pomriješe, ovo je Kruh koji silazi s neba, da tko od njega jede ne umre. To je kruh koji nam daje vječni život. I ako Krist može učiniti to da se Njegovo tijelo umnaža po cijelom svijetu, po svim crkvama, u svakoj hostiji, i da bude za sve kršćane koliko ih ima, za nekoliko milijardi, može učiniti i bilo koje drugo čudo.

„Ja sam Kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati Tijelo je moje za život svijeta.“ Znači, on kaže da je kruh živi. On kaže da je taj Kruh koji je potreban Njegovo tijelo. Tu nema mogućnosti za neka druga tumačenja kako to danas i već odavno čine protestanti. Da to treba shvatit samo u prenesenom, u duhovnom značenju. Mi stvarno trebamo jesti Tijelo Kristovo i piti Njegovu krv da bi imali život vječni. To nije varka to je istina. To nije samo simbol ili sjećanje na Posljednjoj večeri. Židov se na to prepirahu: Kako nam ovaj može dati Tijelo svoje za jelo? Kako on koji je živ pred njima može sebe raskomadati i dati njima za jelo? A da i dalje ostane živ? Čovjeku je to nemoguće, ali Bogu je moguće.

Reče im stoga Isus: „Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete Tijela Sina čovječjega, i ne pijete Krvi Njegove nemate života u sebi.“ Piti krv ljudsku bilo je za njih nešto najgore što se može zamisliti, jer ako je zabranjeno bilo piti i životinjsku krv, morali su meso jesti tako da odvoje krv od mesa, i sad on od njih traži da piju njegovu krv?!

On kaže: „nemate života u sebi. Tko blaguje Tijelo moje i pije krv moju ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan.“ Znači, to je UVJET ZA USKRSNUĆE. Znači, nije euharistija komadić hostije, komadić kruha prema kojem se može ophoditi na bilo koji način, i bio kako i imati bilo kakvu vjeru. To je sam Bog. I onda ako ne vjerujemo onda nemojmo primat pričest. Apsurdno je da mi danas da bi se dodvorili političarima kao što je Biden ili neki lokalni političari koji više ne vjeruju u Boga, ne vjeruju u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, da im mi dajemo pričest. Po kojoj logici?! To je SVETOGRĐE. Mi im pomažemo da na grijeh koji su već počinili dodaju grijeh svetogrđa. Mi onda u tome sudjelujemo i to je onda i moj grijeh kao svećenika, ako na to pristajem iz nekih lažnih obzira. Tu treba biti NEPOPUSTLJIV.

Tijelo je moje je jelo istinsko, krv je moja piće istinsko, tko jede moje tijelo i pije moju krv u meni ostaje i ja u njemu.

Protestanti koji ne vjeruju u stvarnu nazočnost Isusa u euharistiji, ali kako vidimo, oni su kršteni, kršćani su, traže Božju nazočnost, vjeruju, bore se, i Bog među njima također čini velika djela. A zamislimo koja bi još veća djela bila da oni vjeruju da je Isus nazočan u euharistiji. Mi možemo od njih učit koliko je naša vjera slaba.

Kao što je mene poslao Otac koji živi i ja živim po Ocu; tako će i onaj koji mene jede živjeti po meni.

Ovo je Kruh koji je s Neba sišao. Ne onaj koji jedoše očevi vaši i pomriješe, (misli na manu), koji jede ovaj kruh živjet će uvijeke. To reče Isus naučavajući u sinagogi, u Kafarnaumu. Mnogi od njegovih učenika rekoše: trvda je to besjeda, tko je može slušati. A Isus znajući da njegovi učenici zbog toga mrmljaju reče: „Zar vas to sablažnajva? A što ako ugledate Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje. Tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio Duh su i život su.”

Da bi mogli shvatit ono što Isus govori moramo imati vjeru. I onda po Duhu možemo doći do ispravnog zaključka. Drugačije se to ne može razumjet. Onaj koji ne vjeruje da je Isus Bog ne može ništa od toga prihvatiti.

A ipak ima ih među vama, nastavi on, koji ne vjeruju. Jer znao je Isus od početka koji su oni koji ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda:“ Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca. Od tada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime.“

Da je Isus tu bio diplomata i gledao kako ih sačuvat da se ne dogodi otpad 99,9%, njegovih sljedbenika mi danas ne bi imali euharistiju, ne bi znali za pretvorbu.

Zahvaljujući tome što je bio nepopustljiv i što se bio spreman odreći svih učenika, sljedbenika koji su ga slijedili, mi danas imamo ono što imamo.

Isusova nepopustljivost se pokazuje u najavi Njegove smrti i uskrsnuća. Tri puta to čini i ne da se pokolebati što apostoli mrmljaju, što ga Petar odvraća od toga, vidimo to po odlučnosti s kojom ulazi u Jeruzalem zadnji put, kad zna da mu je sad muka blizu, vidimo kad se predaje u ruke krvnika u Maslinskom vrtu – sam se predaje, a mogao je to spriječit. Koga tražite… On im kaže, a oni svi popadaju po zemlji. Mogao je tada otići između njih i nestati, ako i toliko puta prije toga, (kao i u Nazaretu kad su ga htjeli strmoglaviti) znao je da je njegov čas, i otišao je na križ. Ispio je kalež svoje muke do kraja, bez poštede.

Na nama je danas da budemo zahvalni Bogu na protivštinama, da molimo za dar ustrajnosti, i da budemo svjesni – da onaj koji ustraje do kraja – da će biti SPAŠEN.

Neka nam u tome zagovornica bude Majka Božja.

Jedno od najranijih euharijstijskih čuda dogodilo oko 750. godine U LANCIANU U ITALIJI

Jedan od redovnika iz samostana sv. prema ljetopiscima, Bazilije, bio je čovjek obrazovan, ali u pitanjima vjere nije bio tako siguran. Sumnjao je u Božju prisutnost u Presvetom Sakramentu, često se pitajući  je li moguće da će Kristovo Tijelo i Krv biti prisutni u obliku kruha i vina nakon transupstancijacije, sve dok se jednom prilikom, nakon posvećenja, nije dogodilo da  je Hostija u njegovim rukama izgleda kao da je to dio ljudskog tijela, a u kaležu se pojavila krvava tekućina. Relikvije ovog čuda čuvaju se do danas u crkvi sv. Legoncjana, koja pripada franjevcima. Pape Ivan Pavao II i Benedikt XVI. govorili su o relikvijama čuda u Lancianu.

Sličan se događaj dogodio u blizini talijanskog grada ORVIETO. U kolovozu 1263. svećenik Petar iz Praga, hodočastivši na grobove apostola boravio je u obližnjem Bolsenu. Tijekom proslave svete misne žrtve u crkvi sv. Krystyna počeo je sumnjati u Kristovu prisutnost u Euharistiji upravo kad je izgovorio riječi transupstancijacije. Tada je krv počela teći iz Hostije. O toj neobičnoj pojavi je obaviješten Papa Urban IV, koji je u to vrijeme boravio u Orvietu. Nakon pregleda nalaza posebnog povjerenstva, 1264. izdao je bulu Transiturus de hoc mundo, uvodeći svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove u cijelu Crkvu, koju je prije tražio Bl. Julijan iz Cornillona. Predaja kaže da je sv. Toma Akvinski, na papin zahtjev, pod utjecajem ovog čuda, napisao je himnu.

Posljednjih godina u Poljskoj su se dogodila dva poznata euharistijska čuda. Prva u crkvi sv. Antuna u SOKóLKI 2008. Poslije pet godina, U LEGNICI. U oba slučaja dogodilo se slično. Dok se dijelila sveta pričest jedan od Hostija pala je na pod. Svećenici su Hostije stavili u posudu s vodom koja je služila za pranje mrvica s prstiju nakon pričesti. Čekali su da se Euharistija sama razgradi. Ispostavilo se, međutim, da se na potopljenoj Hostiji nalazi crvena mrlja, kao da je trag krvi. Studije  koje su provodili profesori medicinskih fakulteta  pokazale su da se radi o ljudskom tkivu.

Usp. Fr. Henryk Zieliński fronda.pl

Prisjetimo se što se dogodilo u našem hrvatskom svetištu Predragocjene Krvi Kristove u LUDBREGU, kod Zagreba.
Svećenik je posumnjao u riječi Pretvorbe i pred njegovim očima se vino u kaležu i na vidljiv način pretvorilo u KRV. On je u strahu zazidao kalež u zid i otkrio taj događaj svojoj subraći tek na samrti.

Papa Julije je 1512. poslao svoje izaslanike u Ludbreg da ispitaju svoj događaj. Izvješće je bilo napisano u prilog tomu da se doista dogodilo euharistijsko čudo, a toj prosudbi su pridonijela i čudesna ozdravljenja koja su se događala tijekom molitve u svetištu.

Ukazanje u Cotignacu jedno od rijetkih ukazanja sv. Josipa koje ima službenu potvrdu Crkve. Dogodilo se 7. lipnja 1660. godine

Dvadesetdvogodišnji pastir Gaspard Ricard tom je prilikom vodio stado na ispašu. Ubrzo, oko 1 sat poslijepodne, velika vrućina probudila je u njemu snažnu žeđ   te se naslonio na jednu stijenu kako bi odmorio.

Iznenada pred njega je stao visok čovjek, pokazao na obližnju stijenu i rekao:

“Ja sam Josip, podigni onu stijenu i pij.”

 Gaspard je međutim u nevjerici gledao veliki kamen znajući da bi ga teško pomaklo i više ljudi zajedno, no stranac je samo ponovio ono što je već rekao.

Mladić je poslušno pokušao podignuti stijenu te je, čudom, uspio. Pronašao je ispod stijene izvor vode. Iznemogao od žeđi počeo je piti. Kad se napio vode shvatio je kako je njegov dobročinitelj nestao bez traga. 

Pastir je otrčao u selo kako bi rekao svima što se dogodilo. Ne možemo ni zamisliti kako se osjećao. Poznavajući ga kao skromnog mladića, svi su mu vjerovali. Požurili su vidjeti novootkriveni izvor i iznenađujuću količinu vode, tamo gdje do tad vode nije bilo. Josipa više nisu vidjeli.

Ljudi su ubrzo odasvud počeli pristizati pa se ubrzo na tom mjestu počela graditi kapela u čast sv. Josipa. Svake godine mjesto posjećuje tisuće hodočasnika.

Vodu su pili, kupali se u njoj, a pokazalo se da je voda čudotvorna.

Među ozdravljenima je npr. i jedan hromi čovjek koji se s tog izvora vratio kući zdrav, bez štaka.

1662. godine otac Allard (iz Oratorija koji je sagrađen na ovom mjestu) napisao je: “Vode svetog Josipa donose čuda. Otkako sam se vratio, čovjek kojeg poznajemo iz Avignona, rođen hrom, otišao je do izvora i vratio se izliječen, ostavivši tamo štake. Svi piju i nose vodu.”

Iz svih mjesta u pokrajini i susjednih zemalja dolaze nemoćni, bolesnici svih vrsta, a većina njih se vrati izliječena od svojih bolesti i utješena.”  piše on.

Sam francuski kralj, Luj VIII., posjetio je to mjesto te je je odlučio da se dan na koji se ukazao sv. Josip obilježava u cijelom Kraljevstvu kao nacionalni praznik.

Što nas poučava sveti Josip?

Josip nas poučava šutnji, poslušnosti i nasljedovanju Isusa.

On nije govorio puno riječi. U evanđelju ne postoji ni jedan događaj gdje bi Josip nešto govorio.

I u ovom malom mjestu nije puno govorio. Samo jednu kratku rečenicu.

U naše vrijeme ljudi su obasuti lavinom riječi. Odasvuda. Navikli su živjeti u buci. Sveti Josip nas uči da volimo tišinu. Josipova tišina nije prazna! – govori svećenik iz tamošnjeg svetišta. To je samo nepostojanje nepotrebnih riječi.

Sveti Josip je bio poslušan. Što bi mu Bog naredio on bi odmah i izvršio.

U ovom slučaju i pastir Gaspard sluša Josipa. Nema puno riječi. Podiže ogromnu stijenu za koju je bio siguran da je ni pun ljudi zajedno ne bi podigli. Bog nagrađuje poslušnost.

Josip nasljeduje Isusa. Isus je činio čuda tamo gdje je bilo vjere.

I sveti Josip pokazuje čuda tamo gdje ga vjernici mole i s pouzdanjem ga traže za pomoć.

Neka sveti Josip i nama bude u pomoći.

Izvor teksta: ncregister.com