Današnji protivnici štovanja kanoniziranih svetaca ne napadaju svece kao protestanti ranijih stoljeća, nego imaju druge metode kako bi ih omalovažavali. Obrana svetaca od strane sv. Roberta Bellarmina zaslužuje biti bolje poznata, a značajan dio te apologije jesu “Kontraverze protiv reformatora” koje je papa Pio XI proglasio glavnim razlogom, nakon njegove osobne svetosti što je sv. Belarmin proglašen doktorom Crkve.

Sv. Robert nije polemičar po prirodi nego silom okolnosti. A kako bi mogao šutjeti kad su otpadnici kao Marthin Luther otvoreno pisali da su “jedine kanonizirane osobe papistički sveci, a ne i kršćanski.” Temelji koji su napravljeni u njihovu čast služe samo za tovljenje lijenih proždrljivaca.” Priča se kako je Luther bio izuzetno ljut kad je kanoniziran njegov sugrađanin, njemački Adrian VI. Objavio je djelo “Protiv novog idola i starog đavla koji će biti postavljen u Meissenu“.

Bellarmin je otišao u srce protestantskog protivljenja kanoniziranim svecima. Heretici su tvrdili da nema svetaca u nebu, što je Bellarmin branio navodeći i poslanicu svetog Pavla gdje Pavao piše o svojoj želji da sve ostavi i bude s Kristom. Duše svetih nisu zatočene na nekom drugom mjestu, a želja svetog Pavla bila bi samo pusta želja da Isus već nije tamo. Postoji li ikoji razlog zašto bi sveci bili kanonizirani? Ako je tako tko ima moć i pravo da ih kanonizira? I je li njihov sud nepogrešiv kad proglašavaju njihovu svetost?

Prije nego što odgovori na ova pitanja Belarmin najprije objašnjava što je to proces kannonizacije. KANONIZACIJA nije ništa drugo nego javno svjedočanstvo Crkve koja svjedoči o istinskoj svetosti i određenom posjedu nebeske slave neke osobe koja je umrla. To je istodobno izrečen sud o samom svecu i sud o slavi koju ima s Bogom.

Postoji sedam osobitosti i osebujnih počasti koje Crkva propisuje u prilog onih koje podiže na dostojanstvo svetosti.

• Osobe koje su kanonizirane su upisane u katalog svetaca što znači da su ih vjernici dužni zvati svetima i javno im štovati kao svece.
• Oni se stoga mogu kao sveci zazivati u javnom štovanju.
• Crkve i oltari mogu biti podizani u njihovu čast.
• U njihovu čast mogu biti molitve brevijara i prikazane svete mise.
• Njima je pripisan poseban blagdan u crkvenom kalendaru.
• Slike i kipovi mogu biti posvećeni njima uključujući prepoznatljiv znak kojim se prikazuje njihova slava koju sada uživaju u nebu.
• Njihove relikvije mogu biti čuvane u relikvijarima i javno štovane.

  John Calvin (utemeljitelj jednog ogranka protestantizam) tvrdi: “Idolopoklonstvo je da se u bilo kojem stupnju štuju anđeli ili neki takozvani sveci koji su umrli“.

Da štovanje svetaca nije idolatrija pokazuje najstarija tradicija Crkve. Ono što Bellarmina posebno zanima je da pokaže kako knonizacija određenih ljudi u povijesti nije bio hir nego u skladu s Božjom voljom.

Uzmemo li Sveto pismo vidjete ćemo kako povijesne knjige opisuju slavu i smrt nekog velikog čovjeka, prema Božjem nadahnuću. U jednom malom dijelu knjige Sirahove  (od poglavlja 44 do 50)  autor je kanonizirao dvadeset svetih ljudi koji su živjeli prije njegova vremena: Henok, Noa, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Pinhas, Jošua, Kaleb, Samuel, David, Ilija, Elizej i drugi.

U Novom zavjetu imamo istu stvar. Sveti Luka u Djelima apostolskim kanonizira sv. Stjepana, starog Jakova, uz Petra, Pavla, Silu i Barnabu. Najmanje što možemo zaključiti iz svete tradicije jest da Bog najvjerojatnije nije prekinuo praksu koju je On nadahnuo i ohrabrivao godinama, sve do apostolskih vremena.

Štoviše, autoritetom svetog pisanja mi smo dužni častiti svece. “Neka ljudi pokažu svoju mudrost i Crkva objavi pohvalu njima” (Prop 45,15)

Osim Božje objave, sam razum nam kaže da baš kao što zlo i grijeh zaslužuju mržnju i osudu, tako se vrlina i svetost moraju nagraditi s dužim poštovanjem i priznanjem.

Osim toga, čast koju iskazujemo svecima na kraju će se okrenuti u našu prednost jer će nam uzvratiti na našu pažnju tako što će oni za nas postići kod Boga mnoge milosti preko njihova moćnog zagovora.

Ali, kako možemo slaviti svece kao što bismo trebali ako ne možemo razlikovati prave svece od onih koji to nisu?

Treći element u vezi čašćenja svetaca jest dužnost da ih nasljedujemo. U svecima imamo tako puno modela nasljedovanja, toliko vrlina koje nam Bog daje da nas vode kroz život. No, opet sasvim je nemoguće slijediti primjer druge osobe ako ne znamo tko je on ili koje vrline prakticira i kojim kušnjama je podvrngut.

Ne možemo imitirati neku apstrakcije, općenitosti. Parafrazirajući Isusovu rečenicu – svetost svetaca je SVIJEĆA koja ne smije biti stavljena pod varićak nego na svijećnjak da svijetli svima – Crkva to doslovno ispunja svaki put kad kanonizira nekog od odabranika Božjih. iako su sveti, oni nisu daleko od nas i oni ne prestaju biti naša braća u Kristu.

Svi smo mi članovi jednog Tijela i zbog toga dijele iste radosti i tuge. U Božjem planu je da su nam sveci namjenjeni da nam pokažu svoju susojećanost i učine što mogu da priteknu našim potrebama. Nema sumnje da oni svoju ulogu ispunjavju vjerno i to ne samo općenito nego i pojedini svetac pomaže pojedincu na zemlji.

Mi s naše strane trebali smo se pridružiti njihovoj sreći i zahvaliti Bogu za slavu koju im je dao. To je opet teško, ili bolje reći NEMOGUĆE – AKO NE ZNAMO TKO SU SVECI, KAKAV SU HEROJSKA DJELA OSTVARILI I U ČEMU SE SASTOJI NJIHOVO DOSTOJANSTVO.

Sveti Belarmin piše:

Pretpostavimo da Crkva nije eksplicitno ukazala na određene ljude koji su vrijedni našeg štovanja. Rezultat bi bio ZBUNJENOST na kvadrat. Stvarni sveci bi možda mogli biti prepoznati ali u isto vrijeme nemali broj osuđenih bi također bili čašćeni kao sveci.

Dogodio se tako jedan slučaj u vrijeme svetog Martina, a što je zabilježio kroničar Sulpicus. Iz nekog neobjašnjivog razloga lokalni stanovnici su počeli štovati nekog nedavno preminulog pojedinca kao mučenika. Istina, čovjek je bio ubijen, ali zašto? Martin je sumnjao u cijelu tu stvar pa je proveo opsežnu istragu no nije mogao donijeti nikakav konkretan zaključak sve dok mu se kao odgovor na njegove molitve nije ukazao taj “mučenik” i identificirao se. Nije bio mučenik nego kradljivac koji je postao žrtva vlastitih nedjela i osuđen je na pakao za svu vječnost.

Heretik Martin Luther je pisao: “Svaki čovjek je slobodan kanonizirati koga god hoće!” Postavlja se pitanje – ako to nije tako – tko onda ima moć kanoniziranja svetaca?

Bellarmin razlikuje dvije vrste dvije vrste kanonizacije ovisno o tome treba li se osoba smatrati svetom !. samo u svojoj provinciji ili je 2. svetost te osobe treba biti proglašena za cijeli kršćanski svijet. Ako je svetost neke osobe posvjedočena za sve vjernike onda im je zabranjeno dovoditi u pitanje svetost te osobe, što nije slučaj za nekog sveca koji se štuje na lokalnoj razini. Belarmin je također oprezan u ukazivanju na razliku između povijesne prakse i objektivnog privilegija u “kanonirziranju” nekog od “teritorijalnih” svetaca. Prema drevnim autoritetima, običnom biskupu je dopušteno da kanonizira sveca radi štovanja na njegovu biskupskom teritoriju.

Čitamo u jednom od pisama sv. Ciprijana, npr. gdje on naređuje svojim svećenicima da ga obavijeste kad je netko umro radi vjere tako da može odmah slaviti svetu misu u njegovu čast i dodijeliti datum njegove smrti kao datum blagdana biskupije. Mi također znamo da je u starim danima bilo stotine svetih osoba čije štovanje je postojalo u jednoj ili drugoj provinciji ali su bili savim nepoznati izvan mjesta gdje su živjeli. Evo jedan primjer. U Djelima Koncila Firence Grci su počeli častiti jednog Šimuna Metafrasta kao sveca dok su Latini bili iznenađeni da taj uopće postoji. Kako bilo – bio je to običaj koji je od tada zabranjen zbog mnogih zloupotreba koje su nastale.

Od vremena Aleksandra III i Inocenta III nitko se ne može ni lokalno štovati kao svetac osim ako njegovo čašćenje nije formalno odobreno od strane rimskog Pape. Ali kad je riječ o kanoniziranju osoba za cijelu Crkvu svi autoriteti su suglasni da ta moć ne pripada nikom ispod vlasti pape. Kao što spada na papu da proglasi nekog heretikom i da ga kao heretika vjernici trebaju držati – tako ima moć proglasiti sveca i zahtjevati od vjernika da ga kao takvog časte.

“Reformatori” iz vremena sv. Belarmina su se protivili moći pape da kanonizira svece jer su, kako kažu, u rimskoj liturgiji mnogi sveci koji nikada nisu kanonizirani od strane papa. Ako Crkva priznaje kao svece i one koji nikada nisu bili kanonizirani zašto je potrebno da ih papa kanonizira uopće?

Belarmin prizaje povijesnu činjenicu ali odbacuje zaključke koje protestanti izvlače. Prema njegovu izračunu prva papinska kanonizacija je bila za vrijeme pape Lea III oko 816 god. kad je upisao sv. Suiberta u kanon svetaca i odredio 4.9. kao njegov blagdan. On citira rukopis povjesničara Surija kako bi potkrijepio svoju tvrdnju.

I sad kao problem: Sv. Toma Becket, sv. Franjo, sv. Dominik bili su propisno kanonizirani od strane pape. No što je sa svetima prije ovoga vremena?

Univerzalna Crkva počela je štovati ove drevne svece ali ne na temelju pozitivnog zakonodavstva, već kroz neumorni običaj. I legitiman običaj, kako znamo od sv. Tome, ima moralnu snagu zakona kada vladar danog društva daje barem prešutnu suglasnost na dotični običaj.

Slijedom toga, štovanje svakog sveca koji je možda započeo kao mjesni običaj, nakon što ga Crkva u cjelini prihvati, a Vrhovni Pastir prešutno ili eksplicitno odobri takvu praksu postaje obvezujući u savjesti za sve kršćanske vjernike.

John Wyclif, protestant, kaže da “papa nije više nepogrešiv nego li sultan Turske ili kralj Etiopije kad kani kanonizirati sveca.” Lutherova glavna poteškoća protiv kanoniziranja ljudi bila je da je to proturječno Svetom Pismu pa kaže da “nikoga ne možemo proglasiti svetim prije Posljednjeg Suda“.

Premda je Luther morao ublažiti svoje stajalište priznajući barem neupitnu svetost ljudi kao što su Augustin, Jeronim, Ambrozije, Bernarda, Franje i dr. svejedno on ne bi bio toliko siguran, budući da o njima nema ništa u Svetom Pismu. Prema tome “papa niti svi anđeli na nebu nemaju moć postavljanja novog članka vjere koji nije sadržan u Svetom Pismu.”

Nepotrebno je reći da nas Katolička Crkva uči upravo suprotno. A ovako to izražava sv. Belarmin.: Smatramo da Crkva ne griješi u kanonizaciji svetaca. Dokaze za to nije teško naći. Ako bismo sebi dopustili da možemo sumnjati u to da li je kanonizirani svetac zaista svetac ili nije onda bi to (koristeći izraz sv. Augustina) bilo dogmatsko samoubojstvo, jer bi nam tada bilo dopušteno da dovodimo u pitanje bilo što što radi cijela Katolička Crkva.

Ako bi Crkva mogla pogriješiti u njezinim kanonizacijama razultirao bi sa barem dva ozbiljna zla.

Kad bi Crkva u kanoniziranju mogla pogriješiti tada bi: oni koje slavimo kao svece A NISU U NEBU bili lišeni naših molitava za ispokoj duše; zazivali bi na se zlo umjesto blagoslova pitajući Boga da nas obdari milostima koje oni imaju; zazivali bi pomoć i onih koji su u paklu; 2. A što se tiče onih koji su VEĆ U NEBU mi bismo molili i za njih – a njima ne trebaju naše molitve, uskratili bi sebi zagovor mnogih svetaca u nebu…

Cijela optužba na Crkvu je da na čast oltara podiže ljude, muškarce i žene a bez ikakve predhodne istrage. Ako ništa, Crkva bi mogla biti optužena za strogost u tom pogledu. Naime, Crkva zahtjeva određeni broj autentičnih i izvandrednih čuda koja redovit i neophodan uvjet za kanonizaciju.

Niti jedna razumna osoba ne bi dovodila u pitanje posvijesno postojanje Julija Cezara ili Pomeja, jednostavno zato jer je posvjesničari obično slažu da su Cezar i Pompej stvarno živjeli.

Povjesničari su ljudi koji su zbog toga podložni i greškama i obmanama, a mi im ipak vjerujemo. Moramo li manje vjerovati Svemogućem Bogu, Njegovoj beskonačnoj mudrosti i istini, kada svjedoči o svetosti jednog od Njegovih izabranika i potvrđuje Njegovo svjedočanstvo s neupitnim čudima – pogotovo kad nema razloga zašto sumnjati u svetost te osobe.

Zanimljivo je zapamtiti kolika je ogromna razlika između Belarminova stava prema svetima i stava Luthera i njegovih sljedbenika kojima se Belarmin suprostavio. Hartman Grisar piše o Lutheru:

Njegova suprostavljanja kanonizaciji svetaca bilo je diktirano njegovom mržnjom prema svakom štovanju svetaca i njegovom averzijom prema ideji kršćanskog samoodricanja, poslušnog podlaganja rkvi i katoličkoj aktivnosti kojoj su ideali bili kanonizirani sveci. Nigdje drugdje nije tako pokušao srušiti idal kršćanskog života kao ovdje.  Prema njemu, nastojanje oko velike svetosti od strane pojedinaca nije ništa drugo nego odstupanje od Kristova djela, a evanđeoski savjeti potiču samo pogrešno napuštanje svijeta. Pravi sveci moraju biti “dobri jaki (lusty) grešnici koji se ne crvene kad mole ‘otpusti nama duge naše…’…

Belarmin je mislio drugačije. Njegova pobožnost svecima bila je poznata.

Iako svatko prirodno ima želju da ga se sjete nakon smrti i nemali broj njih pokušava  ostvariti neku vrstu besmrtnosti gradeći spomenike, slikajući slike, obajavljujući knjige… U Božjoj providnosti samo će sveci postići časno sjećanje u srcima onih koji ih budu slijedili. Osim toga što čašćenje svetaca donosi slavu Bogu, čiju slavu odražavaju, također i mi imamo koristi. Sveci nam, više nego itko drugi, pokazuju da život savršene kreposti i nije tako nemoguć. Oni su živi svjedoci Isusovih riječi da oni koji su voljni surađivati s Božjom milošću, njihov jaram ne samo da nije gorak i težak nego sladak i lagan za nošenje.

Izvor: therealpresence.org

Sveti papa Pio X definira modernizam kao „subjektivno kršćanstvo“. Može se reći daje to kolekcija svih hereza u crkvenoj povijesti.

Modernizam temelje svoje vjere nema u Petru, nema u Učiteljstvu Crkve, nego u svojim razmišljanjima i osjećajima. Modernizam se ne zanima za objektivnu Istinu.

Primjer na jednom mjestu navodi o. Hardon u razgovoru sa ženom koja kaže da je kontracepcija u redu. Na njegovu izjavu da „nije u redu“ ona odgovara: „Vi imate svoje mišljenje, ja imam svoje mišljenje – i to je to.“

To je jedan od primjera kako se danas ponašaju modernisti u Crkvi. Tako po pitanju abortusa, predbračnih spolnih odnosa, homoseksualnosti, nerazriješivosti braka, ili bilo koje Božje zapovijedi… ili bilo kojeg otajstva vjere: utjelovljenja, Isusove stvarne prisutnosti u euharistiji… Ukratko: „Ja imam svoje mišljenje, ti imaš svoje!“ A to što Katolička Crkva stalno (nepromjenjivo) naučava da su takva ponašanja teški nered tj. teški grijeh kao da nije bitno. Dakle, konkretno – i kontracepcija i predbračni spolni odnosi i homoseksualni čini i preljub – su teški grijeh. I to nije samo nečije „mišljenje“ u Crkvi. Ono što je Isus objavio nije stvar „Isusovo mišljenja“, stvar neke ideologije, „mišljenje nekih papa“ nego – objavljena Istina iza koje stoji On kao Bog koji nam ima pravo reći što valja, a što ne valja – za naše dobro. Za vremenito i vječno dobro.

Oni koji su na vlasti ite kako imaju utjecaj na oblikovanje mišljenja ljudi kojima vladaju. Ako je mišljenje predsjednice Hrvatske da je abortus stvar ženina izbora – to jest njeno mišljenje, ali mišljenje koje se duboko protivi i čovjekoljublju (jer i nerođena djeca su ljudi, nisu komarci) i domoljublju (jer sve nas je manje i zbog toga zla) i Bogoljublju (jer je Bog rekao: Ne ubij!). Predsjednica može imati svoje mišljenje i o primanju svete pričesti – da se npr. ne mora biti u stanju milosti, bez teškog grijeha. Ali mi nismo anglikanci, kod kojih je kralj upravitelj Crkve, pa da prihvatimo kao istinu – ono što predsjednica kaže. Ali ako dopustimo da državnici oblikuju naša uvjerenja lako možemo postati (kao) anglikanci, a samo po imenu „katolici“.

Katolička Crkva nije tu da ima tek „neko mišljenje“ o nečem. Katoličkoj Crkvi je Isus ostavio autoritet da prenosi OBJEKTIVNU, jednu i jedinu Istinu na sljedeća pokoljenja. Istinu o Bogu i čovjeku. Istinu o dobru i zlu. A modernisti, drugim riječima, oduzimaju Bogu pravo da bude Bog. Bog koji je stvorio čovjeka kao da nema pravo reći kako se čovjek treba ponašati.

I u modernom riječniku se izbjegavaju riječi krivovjerje ili hereze ili heretici. Heretici postaju samo „neistomišljenici“. Oni se samo ne slažu s vaši mišljenjem i to je to.

Modernizam je posljedica racionalizma. Kako je rastao racionalizam u 18. I 19 st. tako je svaka tajna vjere, svako otajstvo – izvrgnuto subjektivnom poimanju. Svaka istina vjere je svedena na subjektivnost. Svatko za sebe odlučuje hoće li neku istinu prihvatiti ili neće, hoće li je u potpunosti odbaciti ili će prihvatiti samo jedan dio. Tako Božja Objava pada na milost i nemilost ljudskog razuma. Konačni izvor istine nije ono što je BOG OBJAVIO nego ljudski razum. Ako nešto NE može biti objašnjeno ljudski razumom onda se NE prihvaća kao istinito.

Kad je racionalizam prodro u učene Crkvene krugove počinje se govoriti o MODERNIZMU U CRKVI.

Papa Pio X je uvidio da je modernizam prijetnja samim temeljima kršćanstva i da su glavna meta modernizma u Katoličkoj Crkvi dva otajstva: utjelovljenje i sveta euharistija.

Za moderniste Biblija niti ne sadrži objektivnu povijest spasenja. Tu su, prema njihovu mišljenju, neki pobožni ljudi projicirali svoje pobožne misli.

Za nas je dogma da je Isus Krist Bog, što se jasno zaključuje iz evanđelja. Papa Pio X to ponavlja osuđujući modernizam. Modernisti u to nisu uvjereni, jer se to ne može dokazati. Stoga nije čudo da osporavaju ustanovu sakramenata, a među njima osobito euharistiju i s njom u vezi – sveti red. Među modernistima, na žalost, ima i vjeroučitelja i svećenika i biskupa i kardinala. Ako ih je bilo u vrijeme kad je o. Hardon govorio o ovim problemima, prije 20 godina, danas ih zasigurno ima još i više.

Papa Pio X moderniste vidi kao prijetnju Crkvenom učiteljstvu i dobro shvaća da ovakve demonske sile ne mogu vjernici nadvladati svojim snagama nego uz pomoć Isusa Krista, koji je jednom tjelesno prisutan u Palestini činio čudesa, a i danas je među nama u svom tijelu, u otajstvu euharistije. I dalje On može činiti čuda. I dalje nam on može davati snagu da se odupremo zavodljivostima modernizma. Upravo stoga papa obnavlja praksu klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu i često primanje svete pričesti kako bi se oduprli modernizmu u Crkvi.

Kako bi ostali vjerni Isusu i njegovu učenju moramo, prema papi Piu X, živjeti kao prvi kršćani, koji su snagu nalazili u euharistiji i svaki dan živjeli kao potencijalni mučenici. Biti kršćanin u novije vrijeme sve više podsjeća na ona prva vremena. No, naša snaga nije u nama nego  u Onom koji je obećao biti s nama „do svršetka svijeta“. A on je svoji tijelom ostao prisutan s nama u svetoj euharistiji upravo zato da nas snaži.

usp. o modernizmu – Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Bog se čovjeku objavljuje kroz povijest spasenja (Stari i Novi zavjet) a čovjek na to odgovara – VJEROM. Glavni uzori vjere – u starom zavjetu – Abraham, a u Novom – Gospa. Vjerovati znači pristati uz objavljenu istinu. Bog je istina. Vjera nam je nužna za spasenje, a ona postaje djelotvorna po ljubavi koju iskazujemo. Između vjere i razuma nema sukoba. I vjera i razum su od Boga. Razumom možemo shvatiti nešto o Bogu, vjera u objavljene istine ide iznad razuma. Mi nikad našim razumom ne bi npr. mogli shvatiti da je Bog Presveto Trojstvo ili da je Isus stvarno pristuan u posvećenoj Hostiji… Vjera je nešto osobno, ali i nešto što se hrani vjerom Crkve. Crkva predhodi našoj vjeri. Ona je naša Majka i Učiteljica. “Ne može imati Boga za oca tko nema Crkvu za majku (sv. Ciprijan) Pozvani smo vjerovati one istine koje Crkva jednoglasno ispovjeda… što nam Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno…

25. Kako čovjek odgovara Bogu koji se objavljuje?

Potpomognut božanskom milošću, čovjek odgovara poslušnošću vjere, koja je potpuno predanje Bogu i prihvaćanje njegove Istine, budući da za nju jamči on koji je sama Istina.

26. Tko su u Svetome pismu glavni uzori poslušnosti vjere?

Uzora je mnogo, a osobito se ističu dva: Abraham koji, stavljen na kušnju, »povjerova Bogu« (Rim 4,3), uvijek je slušao njegove pozive pa je stoga postao »ocem svih koji vjeruju« (Rim 4,11.18), i Djevica Marija koja je tijekom cijeloga svoga života na najsavršeniji način ostvarivala poslušnost vjere: »Fiat mihi secundum Verbum tuum – neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1,38).

27. Što za čovjeka znači vjerovati u Boga?

Znači prianjati uz samoga Boga, predati mu se pristajući uza svu istinu što ju je on objavio, jer Bog jest Istina. Znači vjerovati u jedinoga Boga u trima Osobama: Oca, Sina i Duha Svetoga.

28. Koje su značajke vjere?

Vjera, nezasluženi Božji dar, dostupna onima koji je ponizno prose, jest vrhunaravna krjepost neophodna za spasenje. Čin vjere ljudski je čin, tj. čin razuma koji, na poticaj volje koju Bog pokreće milošću, slobodno daje svoj pristanak božanskoj istini. Nadalje, vjera je sigurna jer se temelji na samoj Božjoj riječi; ona je djelotvorna »po ljubavi« (Gal 5,6); ona je u trajnu rastu zahvaljujući slušanju Božje riječi i molitvi. Ona nam već sada daje predokus nebeske radosti.

29. Zašto između vjere i razuma nema proturječja?

Iako vjera nadilazi razum, između vjere i razuma nikada ne može biti proturječja jer oboje potječu od Boga. A isti je Bog koji čovjeku daruje i svjetlo razuma i vjeru.

»Vjeruj da bi razumio, razumi da bi bolje vjerovao« (sveti Augustin).

30. Zašto je vjera osoban i ujedno crkven čin?

Vjera je osoban čin ukoliko je čovjekov slobodan odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. No, istodobno je i crkven čin koji se izražava u ispovijesti: »Vjerujemo«. Crkva je ta koja vjeruje: tako milošću Duha Svetoga ona prethodi, rađa i hrani vjera pojedinoga kršćanina. Zato je Crkva Majka i Učiteljica.
»Ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za Majku« (sveti Ciprijan).

31. Zašto su važne formule vjere?

Formule vjere su važne jer omogućuju da izrazimo, usvojimo i s drugima slavimo istine vjere služeći se zajedničkim govorom.

32. Kako je samo jedna vjera Crkve?

Premda je načinjena od osoba različitih jezika, kultura i obreda, Crkva jednoglasno ispovijeda jedincatu vjeru primljenu od jedinoga Gospodina i prenesenu jedincatom apostolskom predajom. Ispovijeda samo jednoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga – i pokazuje samo jedan put spasenja. Zato jednoga srca i jednodušno vjerujemo sve što je sadržano u pisanoj ili predanoj Božjoj riječi, a što Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno.

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor

Bog želi da se prenosi Božja Objava zato jer želi da se svi ljudi spase. On je sam zapovijedio učenicima da idu i poučavaju. Isusovi apostoli su njegovu poruku prenosili od samih početaka, najprije svojim nasljednicima, biskupima, a preko njih onda i svim generacijama, do našeg vremena.  Isusova poruka, se osim pisanom riječju, tj. Svetim pismom, prenosila i usmeno. To usmeno PRENOŠENJE ISUSOVE PORUKE se zove apostolska predaja. Predaja i Sveto Pismo su povezani. Zajedno čine sadržaj koji nazivamo poklad vjere ili polog vjere. Taj poklad vjere apostoli su predali cijeloj Crkvi, a na Crkvu tj. Crkveno učiteljstvo, papu u zajedništvu s biskupima, spada da tumači taj poklad vjere. Vidi sliku u prilogu. Radi usporedbe – kod protestanata je autoritet prenošenja Isusove poruke – samo Sveto Pismo. (Upravo stoga danas ima na desetke tisuća protestantskih ogranaka.)

…

kompendij:

PRENOŠENJE BOŽANSKE OBJAVE

11. Zašto i kako se božanska Objava prenosi?

Bog »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2,4), tj. Isusa Krista. Zato je potrebno da se Krist navješćuje svim ljudima, po samoj njegovoj zapovijedi: »Idite i poučavajte sve narode« (Mt 28,19). To se ostvaruje apostolskom predajom.

12. Što je apostolska predaja?

Apostolska predaja je prenošenje Kristove poruke koje se od samih početaka kršćanstva vrši propovijedanjem, svjedočenjem, ustanovama, bogoslužjem i nadahnutim spisima. Apostoli su prenijeli svojim nasljednicima biskupima i, preko njih, svim naraštajima sve do dovršenja vremena, ono što su primili od Krista i naučili do Duha Svetoga.

13. Na koje se načine ostvaruje apostolska predaja?

Apostolska se predaja ostvaruje na dva načina: živim prenošenjem Božje riječi (jednostavno nazvanim Predaja) te Svetim pismom, koje je ista, samo zapisana poruka spasenja.

14. Kakav je odnos između Predaje i Svetoga pisma?

Predaja i Sveto pismo usko su međusobno povezani i prožimaju se. Oboje uprisutnjuje i čini u Crkvi plodnim otajstvo Krista i oboje proistječu iz istoga božanskog vrutka: tvore samo jedan sveti polog vjere iz kojega Crkva crpi svoju sigurnost o svim objavljenim istinama.

15. Kome je povjeren poklad vjere?

Poklad vjere apostoli su povjerili čitavoj Crkvi kao cjelini. Sav sveti puk nadnaravnim osjećajem vjere, potpomognut Duhom Svetim i vođen Učiteljstvom Crkve, prihvaća božansku Objavu, sve više je shvaća i u životu primjenjuje.

16. Na koga spada vjerodostojno tumačiti poklad vjere?

Vjerodostojno tumačenje toga poklada povjereno je samo živome Učiteljstvu Crkve, tj. Petrovu nasljedniku, rimskome biskupu i biskupima koji su s njime u zajedništvu. Na Učiteljstvo, koje u služenju Božje riječi uživa karizmu sigurnosti glede istine, spada i definiranje dogma, koje su izričaji istina sadržanih u božanskoj Objavi. Ta se ovlast proteže i na istine nužno povezane s Objavom.

17. Koji je odnos između Pisma, Predaje i Učiteljstva?

Međusobno su tako usko povezani da jedno bez drugoga ne može opstati. Zajedno pak, svatko na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetoga uspješno pridonose spasenju ljudi.

U kratkom videu (u prilogu) možete čuti poljskog svećenika koji želi pokazati istinu o homoseksualnosti, a koja se od javnosti često skriva te se želi nametnuti kao normalno ponašanje.

Činjenice nam govore koliko je ta pojava loša za same te osobe, a onda i za druge s kojima su u odnosu te za cijelo društvo.

• 40% pedofila jesu homoseksualci.
• 60% oboljelih od SIDE jesu gay osobe. Liječenje od AIDS-a je jako skupo. (70 000 dolara po osobi). To opet pada na teret društva. Postavlja se pitanje što takvo ponašanje daje društvu?
• Liječnici primaju sve više oboljelih od SIDE (što je također alarmantno) i boje se zaraze
• Statistike pokazuju da prosječan homoseksualac promijeni 12 partnera godišnje (a to što netko živi u partnerstvu s jednom osobom najčešće ne govori ništa o vjernosti)
• Te iste osobe imaju velik udio u broju onih koji počinjaju samoubojstva.
• Te iste osobe koje su na izvana vesele, nerijetko priznaju da je njihov život tužan život, zapravo – pravi pakao
• Nikada vam ne pokazuju starije gay – osobe – zato jer su uništene… uvijek vam pokazuju mlađe. Oni žive 10-20 godina kraće
• I sama prva dva podatka govore da to nije nikakvo ponašanje koje bi trebalo propagirati nego pak nešto zbog čega tim osobama treba pomoći.

…

Vlč. Dariuzs Oko je svećenik koji i sam pomaže tim osobama koje se odluče na liječenje. Navodi i tvdrnju pape Franje o tom kako u svijetu vlada ideološka kolonizacija. Djecu se u školama uči kako mogu odabrati što su: muško ili žensko, te se na taj način promiče homoseksualnost kao nešto sasvim normalno, a želi se uništiti tradicionalno poimanje braka i obitelji.

Spominje primjere iz Njemačkih udžbenika o spolnom odgoju koje ne može niti pokazati zbog toga jer su pornografskog tipa, a od učenika (15-ogodišnjaka) se kao vježba traži da osmisle javnu kuću za osobe raznih seksualnih sklonosti. Svrha takve vježbe može biti, prema njegovu mišljenju, da se mlade navede da i sami posjete ta nemoralna mjesta.

Pokazao je također knjigu Jaceka Kochanovskog koji priznaje da je gay i koji se hvali da je posjetio takva mjesta, a po svojoj službi je na  Institutu za primijenjene društvene znanosti sveučilišta u Varšavi, na odjelu za sociologiju moralnosti.

Ako netko kaže da živi u vezi sa jednim partnerom 14 godina, to još ne znači da živi vjerno. Ispitivanja pokazuju da je kod homoseksualaca ta vjerojatnost jako mala. Prema istraživanjima jedan gay u životnom vjeku promjeni 500 partnera. Također se poziva na knjigu „Maestro“ gdje se opisuje skandal jednog poljskog voditelja zbora koji se smatra najgorim Poljskim pedofilom. Za njega se smatra da je silovao 400 dječaka, pa i onda kad je bolovao od AIDS-a.

više o tome na: O. Dariusz Oko, o homoseksualnosti i gender ideologiji

Na žalost pojava homoseksualnosti nije strana ni u krugovima Crkve.

O ovom problemu o. Dariusz je razgovarao sa novinarom M. Vorisom (Church Militant)

No unatoč primjerima koje nabraja (pa i u krugovima Vatikana) naglašava da ima i puno dobra u Crkvi, ali je dobro upozoriti i na tu rak-ranu Crkve. I ono što šteti Mističnom tijelu Crkve nisu toliko slučajevi homoseksualnosti i pedofilije izvan Crkve nego – u samoj Crkvi. O svećenicima kaže da bi se mogli razvrstati u tri grupe: sveti, mlaki i pali svećenici. Slučajevi palih svećenika postoje, potrebno je i to reći tvrdi on jer takvi mogu loše utjecati na one dobre svećenike.

Postoji problem primanja u bogosloviju takvih kandidata sa homoseksualnim sklonostima. Možda to jest u teoriji moguće da im se pomogne, ali u praksi  – znamo da im to okruženje gdje su sami muškarci – nikako ne pomaže. To bi bilo, kaže on, kao kad bi se nekog svećenika stavilo zajedno u suživot sa nekom privlačnom ženom. To je situacija u kojoj se tu osobu dovodi u napast. Tako i za takvog bogoslova.

Takvih loših slučajeva je zasigurno više tamo gdje svećenici imaju više slobodnog vremena, gdje ne ispovjedaju, gdje ne dijele sakramente često i onda nalaze neke sporedne zanimacije, bave se profesionalno sportom, a onda krenu i lošim putem, … Oni pali svećenici se trude opravdati svoje ponašanje tako da ne žele javno progovoriti o svojim sklonostima, nego žele izokrenuti učenje Crkve. Pronalaze one slične sebi koji će ih podržavatii u grijehu, pravdajući se da je to sve normalno…

Na žalost, nalazimo se u vremenu kad se loše želi nazvati dobrim, pa i od strane crkvenih pastira. Zato je potrebno ne udaljiti se od Katoličke Crkve zbog loših primjera, nego naprotiv, sa svoje strane učiniti koliko je do nas da ostanemo vjerni Isusu i Učiteljstvu Crkve, onakvom kakvog su nam predali apostoli.