Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Promjena strategije
Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samo-promidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama. Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo, a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života. Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.
Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak.

No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni,
priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni, a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj
Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih kle-
rika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom.
To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati. Demonska demonstracija sile u
Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutar-crkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj.
Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.
Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro.

Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Prof. ddr sc don Josip Mužić, rujan 2024, Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: admin M.G.)

“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

Biskupi su smatrali da postojeće karitativna društva nisu bila dovoljna za rješavanje postojećih problema, te su zaključili da se trebaju više pozabaviti društvenim nejednakostima te preko župa prikupljati  sredstava za one koji su na marginama društva.

Monika Clark je objavila kako je Katolička kampanja za ljudski razvoj (CCHD –  CATHOLIC CAMPAIGN FOR HUMAN DEVELOPMENT) dodijelila 150 000 dolara bespovratnih sredstava na 9 organizacija.

Među onima koje su dobile novčanu potporu  je i Planting justice (50 000 dolara) . To je organizacija koja se bavi povrtnjacima i organskim uzgojem. Zapošljava ljude „u procesu ozdravljenja“, bivše zatvorenike, siromahe i druge…  Međutim ta ista organizacija krši moralni i društveni nauk Crkve podržavajući i promičući homoseksualnu i transrodnu ideologiju, a što oni koji daju svoj novčani doprinos najčešće niti ne znaju.

U prilogu članka kojeg je objavio Lepanto Institut LEPANTOin.org navodi se niz LGBT aktivnosti koje su podržane od strane organizacije Planting justice.

No, ne samo da promiču LGBT ideologiju nego se bave i molitvama demonima – koje nazivaju bogovima. Naime, na stranici Planting justice se čitatelje poziva na molitvu za pokojne, bogovima (točnije demonima) – s navedenim imenima tih “bogova” (Hermaphroditus, Eris, Inanna, itd…), a također su objavljene slike sa simbolima čarobnjaštva. (pentagram, bodež, “oltar” i sl.), …

Nakon što su uputili određene molitve demonima, okupljeni članovi Planting Justice su zatim ponudili molitve za oko 65 imenovanih pojedinaca koji su ubijeni 2013., završavajući bogohulnom molitvom:

Časni mrtvi, dišemo vas,
jedemo vas,
pijemo vas,
u vama živimo,
krećemo se i postojimo …   (članak na stranici – PLANTING JUSTICE – Sjećanje na naše pokojne) /”ubijene pok. transgender osobe”/

Nema sumnje da je ova organizacija, Planting Justice, sudjelovala u sotonskom ritualu s molitvama stvarnim demonima tijekom sastanka osoblja. I to je učinjeno u izravnoj vezi s transrodnim pokretom.

Planting Justice duboko je uključen u pokret za seksualnu perverziju više od desetljeća, pišući nekoliko članaka u prilog homoseksualnim i transrodnim ideologijama.

Iz svega ovog (što je daleko opširnije prikazano na stranici – ) očito je da tvrdnja CCHD-a kako “ katolici mogu biti uvjereni da [CCHD] ne financira organizacije koje krše moralni ili društveni nauk Crkve” jest potpuno  lažna!

IZVOR: LEPANTO INSTITUT

1 razmatranje je – ISUS KRIST, OBEĆANI SPASITELJ

U vjerovanju, kažemo: „Vjerujemo u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga…“ Vjerujemo u Isusa Krista, vjerujemo da je on Sin Božji. Vjerujemo da je On naš Gospodin. I samo to da „vjerujemo u Isusa Krista“, je bremenito značenjem. Isus Krist je Sin Božji i obećani Spasitelj. Njegov dolazak je bio pripremljen. Bog je dao je obećanje Spasitelja. Učinio je to preko izabranog naroda. I na kraju ga je poslao. Znamo da se za grijeh koji čovjek učini i koji činimo kolektivno moramo zadovoljiti Božjoj pravdi. Čovjek, ne može sam dati zadovoljštinu.

Dobro je i korisno da radimo zadovoljštinu, da posvijestimo sebi težinu grijeha, kako bi primali i više milosti, povećali ljubav prema Bogu. Ali, potpunu, pravu zadovoljštinu Božjoj pravednosti može dati samo onaj koji je Bog. To je razlog zašto je Druga božanska osoba, Sin, uzeo ljudsko tijelo, utjelovio se. I do onda u svome tijelu otkupi nas. To može učiniti samo Bog i on je to učinio, tako što je uzeo naše čovještvo, živio među nama i otišao na križ. Vidimo da se Bog nije ograničio na to da Izrael oslobodi iz ropstva, da ga oslobodi od okupatora. U Izlasku iz Egipta je najočitije da Bog može izbaviti od zemaljskog ropstva cijeli jedan narod ako hoće.

IZLAZAK – To je bila priprema za ono pravo oslobođenje, a to je da oslobodi narod od njegovih grijeha. Taj Izlazak, oslobođenje od zemaljskog ropstva, bilo je slika pravog oslobođenja – od ropstva grijeha. Pošto je grijeh uvijek uvreda Bogu u činu kajanja molimo za oprost. Svjesni smo kako grijeh može negativno djelovati na nas, stvoriti nam loše navike, bude nam zapreka da činimo dobro, izaziva nezadovoljstvo, nutarnju tjeskobu.

Svjesni smo također koliko grijeh utječe na naše odnose s drugima i preko toga se ruše odnose ne samo s onima koji su daleko, nego s onima koji su nam blizu, koji su nam najbliži članovi obitelji.

Počeo sam čitati knjigu koja opisuje život jednog misionara u Amsterdamu. Jedna od stvari koja ga se dojmila jest da su proširena masovna psihička oboljenja. Nudi se psihološka pomoć na telefon. Ljudi upadaju u kolektivnu depresiju, zovu te telefone da se s nekim mogu ispričati, pojadati, pa im bude lakše. Jasno imaju na raspolaganju i razne kemijske preparate da ublaže bol. To je društvo koje se diči ateizmom, sekularizirano društvo, imaju dobro stanje, odmetnuli su se od Boga. A imaju i posljedice toga: vide da nisu sretni, duboko su nesretni.

Lako možemo spoznati što grijeh proizvodi u nama, a ako smo imalo samokritični možemo vidjeti što proizvodi i prema drugima. Isto tako je očito da grijeh razara i naš odnos s Bogom.

Vidimo kod opisa prvog grijeha da su se Adam i Eva sakrili. Prije su  s Bogom mogli pričati kad god bi htjeli, dobiti neku posebnu mističnu milost. To je bilo dostupno. Nakon grijeha se povlače iz kontakta i razgovora s Bogom, jer se ne osjećaju dobro.

Petar će reći: „Odlazi od mene, Gospodine, nisam dostojan. Grešnik sam.“ Čovjek vidi da ga grijeh čini nedostojnim. I stavlja se na mjesto koje mu pripada, ponižava se. Činjenica je da nas grijeh udaljava od Boga. Gubimo osjećaj za Boga. Ne možemo se sabrat, ne možemo biti posvećene tom odnosu, rastrzani smo. Bavimo se nečim drugim. Tako je na primjer kada čovjek prije spavanja gleda televiziju. Nađemo sebi, razna opravdanja. I koje će nas onda misli pratit tu snu? Misli na ono što je gledaš, na što ga te asocira… Teško je onda zaspati sa mišlju na Boga. Važna je sabranost prije spavanja. Od osam sati navečer, pa nadalje je to vrlo važno. Potrebna je jedna priprema.

Mobitel nam je stalno na dohvat ruke. Preko poruka, obavijest i slično, stalno nas drži u kontaktu sa svijetom. I stalno možemo biti zaokupljeni time. A da umjesto toga stalno imamo strelovite molitve i misao upravljenu prema Bogu bilo bi puno korisnije.

Grijeh ruši sva tri odnosa: prema sebi, prema bližnjemu i prema Bogu.

Grijeh je također i uvreda nanesena Bogu. O tome manje razmišljamo. Mi gledamo ono sto možemo spoznat. Kada gledamo sa božjeg stajališta to je tako veliko, da se grijeh prosuđuje prema Onome kome je uvreda nanesena.

A pošto je nanesena je Bogu, stvoritelju koji je neizmjerno dobro – to nešto tako veliko da mi zato ne možemo dati zadovoljštinu. Ne može izbrisat. To jedino može sam Bog.

Izrael spoznajući sve više općenitost uviđa da nema spasenja osima zazivanja imena Boga, Jahve. Kao narod bili su svjesni svoje grešnosti. Pokušali su o tome doskočiti i sve zakonski regulirati, imaju preko 600 propisa koje je potrebno održavati, da bi čovjek živio kao pravednik. Ali vidjeli su da to nije dovoljno, da ih zakon ne može zadovoljiti, ne može nadoknadit onu štetu koja je učinjena. Onda su spoznali da se to može jedino zazivanjem imena Božjeg.

Zato je i nama posebno važno ime ISUS.

Ime Isus označava njegovu službu.

Isusa znamo kao ISUS KRIST. To su 2 različita imena. Možemo reći: ime i prezime. Ime je Isus, prezime Krist. Krist, označava njegova poslanja koje ima.

I Krist je zapravo njegovo ime.

Samo ime ISUS označava ga kao Spasitelja. Isus na hebrejskom znači: Bog spašava ili skraćeno: Spasitelj. Zato je i anđeo Gabriel rekao da mu se nadjene „ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njegovih.“

To nije novo ime. Ono je već postojalo u židovskom narodu. Možemo ga susresti u starom zavjetu. A to je bilo ime koje je bilo najprimjerenije Isusu. Razlog koji daje anđeo: Zato jer će izbaviti narod od grijeha njegovih. On će nas spasiti od grijeha.

Drugo ime: KRIST. U židovskom jeziku: MESIJA. To znači: Pomazanik. Znamo iz Starog zavjeta da su se pomazanici zvali proroci, svećenici i kraljevi. Proroci su  bili pomazani, na neki način, izravno od Boga. Ili kao što je Elizej pomazan od većeg proroka, od proroka Ilije. Dok su svećenici i kraljevi imali regulirano svoje pomazanje. Odatle dolazi svećenički red. Svećenici su bili službeno zaređeni za tu službu. I tu se koristilo ulje kojim bi se pomazali. Dakle, to imamo već u Starom zavjetu. Danas vidimo da se to koristi kod ređenja svećenika i u  krizmi, kod ređenja biskupa i pape. To je nešto što je zadržano do danas. Tu se zorno vidi o što je to pomazanje. Kraljevi su bili pomazani od proroka i svećenika. Tu je bilo očito da je vlast od Boga. Bilo je očito da Bog vlast dodjeljuje jednoj osobi koja onda u Božje ime vrši tu vlast. Mi smo kao krštenici baštinici te tri službe: proročke, svećeničke i kraljevske.

Sve te tri službe imale su svoje puno ostvarenje jedino u Kristu. Zato su ga zvali Mesija ili Pomazanik, da označe njegovu službu svećeničku, proročku i kraljevsku. Mi kažemo: „Ti si svećenik po redu Melkisedekovu“.

Kao svećenik On je zaređen samo od Boga; kao prorok pomazan je od Boga i kao kralj također. Ta se trostruka služba u životu očitovala jasno.

On je kao prorok i učitelj učio ljude. U tom naučavanju sadržana su i razna proroštva. Govori o posljednjim vremenima o uništenju Jeruzalema i o drugim stvarima. On zna ono što pripada samo Bogu – zna budućnost. „Nije došlo moje vrijeme“, „evo sad je čas“ i slično. On nastupa suvereno kao prorok. Kroz njegovo učiteljstvo očituje se njegova proročka služba. Njegova svećenička služba se očituje kad se On kao žrtva prinosi Bogu. Tu se dogodilo naše otkupljenje naše spasenje. On je sam svećenik i on je sam žrtva, on je Jaganjac Božji, ali On je i onaj koji sebe prinosi. Kad svećenik slavi misu, to čini „in persona Christi“ u osobi Isusa Krista. Krist djeluje preko njega. Isus se uprisutnjuje na oltaru.

On je kao kralj osnovao svoje kraljevstvo. Njegovo kraljevstvo je specifično, nije od ovoga svijeta, kako on to tumači, nego je to duhovno kraljevstvo. Crkvu kojoj je on vječni poglavar. Kristovo kraljevstvo je Crkva i On je glava Crkve. Papa je samo namjesnik, onaj koji ima vrhovnu vlast na zemlji, ali on je namjesnik koji mora odgovarati Onome koga je doveo na to mjesto – Isusu Kristu, glavi Crkve. Nitko u Crkvi pa ni papa ne može ići protiv, ići drugačije od onoga što je Krist odredio. Ono što je Krist odredio, to je zacrtano i nepromjenjivo u predaji crkve i to čini polog vjere. Taj polog vjere ne može nitko iskriviti. Možda ga krivo tumačite kao što danas vidimo da se događa.

U protestantskim zemljama ima zanimljiva pojava. Da se neki njihovi pastori koji su plaćeni od države da obavljaju pastirsku službu, pastori su kod njih pandan za svećenika. Ima ih koji kažu za sebe da su nevjernici. Oni su imali vjeru pa su je izgubili. A možda su i postali pastori, a da nisu imali vjere. No, oni kažu: mi držimo, da je naša služba korisna, da možemo nešto pokazati djeci i mladima,  možemo im približiti to da Bog postoji.

One koriste svoju službu da vrše nešto sasvim suprotno od onoga za što su poslani.

To je ono što se nažalost događa sve više događa i od nas. Utjecaj protestantizma ulazi u crkvu i imamo sve više vjernika koje su po imenu. Ne vjeruju da je Isus stvarno prisutan euharistiji, u ispovijedi, u druge sakramente.

Vidimo da se na Zapadu to masovno događa.

To je ono što se onda prenosi i na svećenike. Imamo svećenika koji su mlaki u vjeri. Vjera se pokolebala. I to nije za čudit se. Ako netko živi svjetovno, u grijehu – kao što se to događa kod svećenika homoseksualaca i slično, on svetogrdno drži svetu misu u tom stanju, ako to traje duže vremena. On čini najmanje dva teška grijeha. Ubija svoju savjest i izvana obavlja što treba. Njegovi su sakramenti su i dalje valjani, ali on sve više zrači nevjerom, udaljava vas od Boga. Može upasti i u potpunu nevjeru i da ne želi mijenjati svoj život.

Kako vidimo, u duhovnom kraljevstvu Crkve – Isusu moramo svi polagati račune.

Proročanstva pokazuju božansko poslanje Kristovo. Stari zavjet i proroci koji su bili prije Krista – govore o tome kako možemo Krista prepoznati Mesiju. Zanimljivo je da do dolaska Kristova, kroz 500 godina, točnije 450 godina, nije bilo proroka.

Zadnji prorok možemo reći bio je Ivan Krstitelj, koji možemo reći, nije ništa prorokovao, nego je proročkim, radikalnim, evanđeoskim životom, jedino što je navijestio je – MESIJU i pripremio put Mesiji, Kristu.

Što je proroštvo? To je točno i sigurno navještenje budućeg događaja, koji ovisi i slobodnoj volji Božjoj i o ljudskoj. To je nešto što nitko ne može znati – osim Boga. Ne može se unaprijed znati ništa osim naravnih uzroka.

Mi danas imamo karikaturu proroštva u svijetu, jer sotona i ne zna ništa drugo nego oponašati Božje djelovanje. Imamo i prediktivna predviđanja – prognoze – da se najavi ono što će se dogoditi za godinu, dvije – a u biti najavljuje se ono što je već isplanirano, pripremljeno i što će se onda izvršiti da se tako javnost pripremi. Kad je Bill Gates najavljivao koronu,  godinu dana prije su organizirali vježbe kako postupati u slučaju pandemije, a čak se koristio i naziv Covid – i sl. Sad opet najavljuju da bi se takva slična pandemija mogla dogoditi 2024. To nisu proroštva, nego prediktivna programiranja. Unaprijed ti reče ono što su ti moćnici isplanirali i ti onda dobiješ dojam da su to neka božanstva koja znaju što nam nosi budućnost. To je zapravo karikatura proroštva.

Mi vidimo da Sotona nekada otkriva stvari recimo u egzorcizmu i slično koje su opsjednutom nedostupni. To se može naravnim putem objasniti: Sotona nas prati od začeća do groba i zna sve (iz prošlosti) što smo rekli, učinili, napisali, ophodili se – i nije mu problem iz našeg dosjea izvući neki podatak najsramotniji i iznijeti to na vidjelo, ali ne može znati što će biti u budućnosti. On može reći: Evo sad je stala bura, pa može reći sutra će biti sutra će biti jugo, vidi kakvi su oblaci nad nama, kako puše vjetar i sl. i on može stvoriti privid proroštva, ali pravo proroštvo  koje zavisi o Božjoj volji i slobodnoj ljudskoj volje – on to nema na raspolaganju. Pravo proroštvo takve vrste, može dati samo Bog.  

Iz naravnih uzroka se ne može uvijek znati. Pravo proroštvo može biti samo od Boga, jer samo Bog može znati što će se dogoditi, a ovisi jedino od Njegove i od ljudske volje. Kad se takvo proroštvo dogodi onda to sam Bog potvrđuje.

Za Isusovo božansko poslanje svjedoče najprije proroštva. I vidimo kad se obraća farizejima jasno govori – zašto bi trebali povjerovati u Njega. Ne samo na temelju djela koja čini, na temelju čuda, na temelju svjedočanstva Oca, nego i na temelju Pisma u koje se oni zaklinju. Ta su proroštva o Njemu rečena i na Njemu su se ispunila.

U proroštva spadaju i slike – koje su unaprijed označavale osobu – i djela Kristova. To je kako vidimo duhovno tumačenje događanja u Starom zavjetu koje nam pomaže da vidimo da je i to pripremalo Dolazak Kristov.

Takve slike Spasitelja bile su OSOBE: Abel pravedni,  vidimo da je on slika Krista, Melkisedek (“svećenik po redu Melkisedekovu”), Izak, Josip koji isto nosi naziv “pravedni”, koji je spasio svoj narod u Egiptu, Mojsije je također slika Kristova, David,

A isto tako i događaji i neke uredbe koje imamo u Starom zavjetu. Tako Kovčeg, Noina arka – korablja je slika Crkve, duhovnog Kraljevstva Kristova, gdje se događa spasenje.

Vazmeni Jaganjac koji je bio prinesen u Egiptu, i koji se onda prinosio uoči Pashe, u Jeruzalemu  – to je slika Kristove žrtve koju će on prinijeti na križu.

Prijelaz preko Crvenog mora – izbavljenje naroda,fizički od Egipćana događa se sa Kristovim otkupljenjem,

Mana je slika Euharistije; narod je bio hranjen 40 godina to je slika onog nadnaravnog Kruha (Euharistije) kojeg mi dobivamo 2000 godina, koji se slavi širom cijelog svijeta. Možemo reći da se svakog trenutka događa Pretvorba.  Ako ima pola milijuna svećenika, računajte, da svaki od njih dnevno onda vidimo da je to žrtva koja se neprekidno prinosi Bogu.

Podizanje mjedene zmije  (u vrijeme Mojsija…) – to je slika križa, na kojem se dogodilo naše spasenje.

Slike su također žrtve i ostali obredi iz zakona Mojsijeva koji su onda sažeti u našu Misu.

U proroštvima se tako jasno označuje Spasitelj da ga nije bilo da ga nije bilo teško prepoznati kad je došao.

Tako su proroci prorekli  VRIJEME kad će Spasitelj doći na svijet.

Proroku Danijelu arkanđeo Gabrijel je rekao 70 sedmica je …da se okonča grijeh. (“Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima.” – Dan 9,24… Od časa kad izađe riječ `Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem` pa do Kneza Pomazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet sagrađeni trg … Dan 9.25)

– To je jedan zagonetni govor. Kad gledamo koliko je vremena prošlo od ovog vremena do Krista, to je nekih 490 godina, to je 70 x 7 – Sedmica može označavat jednu godinu i tu vidimo da možemo doć do toga.

Prorečeno je bilo MJESTO gdje će se Krist roditi. I zato kad dolaze mudraci pitaju Heroda, Herod pita pismoznance i oni točno citiraju proroka Miheja koji kaže da je prorečeno da će to biti u Betlehemu. (ʻA ti, Betleheme, zemljo Judina, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će vladati mojim narodom, Izraelom.ʼ ) 

Prorečeno je da će se roditi od Djevice. Tako Izaija kaže: Evo Djevica će roditi Sina.

Prorečeno je da će Spasitelj činiti čudesa, bit će ubog i ponizna i da će trpjeti i umrijeti. Tako kod Izaije nalazimo proroštvo: “Bog sam će doći i spasit će vas. Tada će se otvoriti oči slijepima i uši gluhima…”  Na to se proroštvo poziva Isus kad odgovara učenicima Ivana Krstitelja – Je si li ti Mesija?

Zaharija 9,9,…

Evo kralj ti tvoj dolazi,
krotak, jašuć na magarcu,
na magaretu, mladetu magaričinu. 

Sjetimo se Cvjetnice. 

Zaharija kaže: “Izmjeriše plaću moju, 30 srebrenika” Zah 11,12 – Na to nije izravno utjecao Isus – ako je izbrao magaricu, nije izbrao za koju cijenu će ga prodati.  

U Psalmu 21 nalazimo proroštvo – Probodoše ruke moje i noge, podijeliše među osobom odijelo moje i za haljinu moju baciše kocku. Tu je točno opisana muka. Čavlima su mu proboli i ruke i noge,…

Izaija na koncu kaže (53,6-7)…

Jahve je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷ Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

U svojoj muci vidimo da ne govori, ostaje tih. Rekao je Pilatu što je trebao, posvjedočio je pred Velikim svećenikom, zato su ga osudili, a onda cijelim križnim putem praktički – šuti. Ne otvara usta, ne brani se, ne opravdava se.

Prorečeno je njegovo uskrsnuće. Tako Psalam 15 kaže “Nećeš ostaviti duše moje u podzemlju niti da pravednik tvoj truleži ugleda”

I prorečeno je da će Krist osnovati Kraljevstvo koje će trajati u sve vjeke. Tako Psalam 71 kaže: Vladat će od mora do mora, klanjat će mu se svi kraljevi zemaljski, svi narodi služit će mu.

Proroci su prorokovali dugo vremena prije Krista. Posljednji prorok Malahija prorokovao je 450 godina prije Krista. I ta proroštva su bila poznata ne samo Židovima nego i poganima, jer je Sveto Pismo bilo prevedeno na grčki. Mislim ovdje na Stari zavjet.

Među Grcima su imali veliku dijasporu i nije to bio nikakav problem. Zato je očekivanje Mesije bilo rašireno i među Židovima i među poganima. Očekivali su Božjeg poslanika, izbavitelja i usrećitelja ljudskoga roda.

I sva su se ova proroštva do najmanjih dijelova ispunila na Isusu Kristu. Kao što nam svjedoči njegov život.

I zato su se na ova proroštva mogli pozivati i sam Krist i njegovi apostoli da bi potvrdili istinitost nauka. Isus uči o sebi da je Spasitelj.

To je jasno rekao kad je učio ženu Samaritanku – kad je ona rekla znam da će doći Mesija. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.

(Bilješke 1/2 – M.G.)

Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom

Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35). Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.

Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka. U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.1 U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji, 2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.2 Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.3 Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično. Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”4

I kod nas su vidljivi negativni trendovi koji dolaze sa zapada. U posljednjih dvadeset godina broj onih koji pohađaju misu nedjeljom pao je s 31 % na 22 %.5 Nedavno mi je jedan mladi župnik ispričao da je na misi u svojoj filijali koja broji sedamdeset stanovnika imao samo jednu vjernicu na nedjeljnoj misi. Postavilo mu se pitanje zar ne bi bilo svrsishodnije tu osobu autom prebaciti na misu u susjedno mjesto desetak kilometara dalje? Ako se nastavi tako, neminovno će do toga doći i ta će se crkva možda godišnje koristiti svega nekoliko puta kao što se to već događa drugdje. Na našim otocima stanje je nezavidno, jednako tako i u Zagori, Istri, Lici, a da ne govorimo izvan granica Hrvatske u Boki kotorskoj, Vojvodini ili Republici Srpskoj. No kao da to ne želimo vidjeti i sami sebe obmanjujemo punim crkvama nedjeljom u gradovima. Ipak imajući na umu da su to velike župe koje na papiru broje i desetke tisuća vjernika, to je opet zanemariv broj. Duhovna pustinja širi se po cijelom zapadu pa tako i u našem narodu osvaja sve više prostora, a Europa se sve više prepoznaje kao ateistički kontinent. Kovid je ovom procesu dao ogromno ubrzanje značajno smanjivši, a u nekim zemljama i prepolovivši, broj vjernika na misama. Kako zapad predvodi cijeli svijet svojom kulturom, načinom života, ekonomijom i odgovarajućim svjetonazorima tako on pokazuje što nas čeka na globalnom planu. Drugim riječima, ako Bog ne intervenira, u cijelom svijetu slijedi ubrzano razaranje kršćanstva i njegova svođenja na ostatke ostataka.

Materijalna obnova

Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom. Ta obnova je potrebna, ali oduzima puno vremena i snage s rizikom da se na kraju pastir pretvori u građevinara i da ga takvim doživljavaju i župljani. Desetkovane župske zajednice ne mogu same pokriti troškove pa se sredstva trebaju dobivati drugim putovima koji traže dogovaranje a često i kompromise sa svjetovnim moćnicima. Uz to treba računati na dodatne izdatke i dozvole od strane konzervatora kojima je cilj isključivo očuvanje kulturne baštine.

I kad se sve prepreke savladaju, na kraju često obnovljene crkve zjape prazne ili postanu dio turističke ponude. Najljepše među njima tijekom sezone sve se više pretvaraju u muzeje koji naplaćuju ulaznice. One su tako financijski samoodržive, ali preostali vjernici ih sve više zaobilaze jer ih sve manje doživljavaju kao mjesta bogoslužja i molitve. Kamo to vodi pokazuje primjer Francuske gdje se svake godine prenamjeni ili sruši 40 do 50 crkava.6 Još gore je stanje u Nizozemskoj gdje je 15 % katoličkih crkava promijenilo namjenu, a tijekom sljedeće dvije i pol godine očekuje se da će taj broj doći do 75 %.  7

Imajući sve navedeno u vidu, daleko je razumnije slijediti svetoga Franju koji je shvatio da Isus od njega traži obnovu Crkve, a ne popravljanje zapuštenih crkava. Samu materijalnu obnovu građevina treba prepustiti vjernicima laicima onoliko koliko to služi izgradnji žive Crkve.

Pastoral mrtvih

U okolnostima kada ogromna većina nominalnih vjernika živi praktično bezboštvo svećenika se svodi na službenika koji slavi sv. misu, izdaje potvrde i organizira podjeljivanje sakramenata. Toliko često smo svjedoci da se krste i pričešćuju djeca koju roditelji ne žele odgajati kao vjernike, da sakrament potvrde za ogromnu većinu krizmanika označava razlaz s Crkvom, da se mnogi vjenčaju a nisu spremni živjeti u braku kao kršćani, da se pripušta na pričest one koji žive u javnom grijehu, da se olako daje odrješenje na ispovijedi i slično. Pri tome se još održava izvanjska forma, ali svjetovni sadržaji, poput zabave i darova, u prvom su planu. Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).

Ovaj pastoral duhovnih mrtvaca zamračuje izvorno poslanje svećenika i istiskuje dušobrižništvo. Tako je primjerice postalo vrlo teško naći dobroga ispovjednika, a duhovnik je postao nepoznat pojam. A opet tvrdokorno se održava privid da je sve u redu i kao da nikoga to ne brine. Istina je pak da se ne ide naprijed, nego se nazaduje i u takvim župama vjera odumire. Znakovito je da se, prema istraživanjima, u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina povjerenje u Katoličku Crkvu praktički prepolovilo sa 63 % na 38 %.8 Za pretpostaviti je da je uz sekularizaciju i zakazivanje proročke službe pogotovo kod crkvene hijerarhije glavni razlog upravo ova licemjerna podvojenost većine katolika gdje vjerske obrede ne prate ni uvjerenja ni život. Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika. Kardinal Ratzinger je svojedobno upozorio:

„Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega se on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.”9

Zato je potrebno, koliko je to moguće, napraviti razgraničenje tako da se ne pripušta sakramentima one koji ne zadovoljavaju nužne uvjete. Pri tome je potrebna velika razboritost za donijeti prosudbu u konkretnom slučaju, ali i odvažnost za svetu nepopustljivost u ljubavi. Nije posrijedi pragmatično pitanje uštede vremena, koje nije ni nevažno, nego prije svega odnos prema Gospodinu. Jer ako svećenici dopuštaju i pogoduju banaliziranju i omalovažavanju sakramenta, izdaju Njega. I obrnuto kada brane sakramente, koliko god to bilo zahtjevno, priječe se svetogrđa i pomaže grešnicima da znaju kako se vratiti Bogu.

U slučajevima onih osoba koji, unatoč svemu, ostaju tvrdokorno u grijehu trebaju skladu s Kristovom preporukom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve (Mt 8,22). Odnosno, kad se navještaj vjere susretne sa zatvorenim srcima, bez obzira na to što se zovu kršćanima, valja jednostavno odustati otresavši prašinu s nogu i prepustivši ih sudu Božjem (Mt 10,14-15). Tako je Isus zaobilazio ona mjesta koja ga nisu htjela primiti, a farizeje i pismoznance je oštro korio zbog njihove nevjere. Čak je upozorio: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas” (Mt 7,6).

Pastoral živih

Svako pravo rješenje dolazi od Gospodina i zato se svećenik u ovim vremenima krize u Crkvi treba vratiti prvoj ljubavi posebno kroz revni duhovni život i davati prvenstvo Bogu. Pri tome treba biti spreman na nerazumijevanje i neprihvaćenost u svijetu. Kao što su pustinjaci opstajali i širili kršćanstvo iz pustinje analogno i današnji svećenici, gradski pustinjaci, trebaju to činiti iz duhovnih pustinja u kojima se nalaze.

Pierre-Marie Delfiux, osnivač monaške zajednice koja živi u gradu, napominje: „Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sâm pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta.”10

Zadaća gradskih pustinjaka je upravo u srcu grada voditi „dvostruku borbu: za Boga i protiv zla”.11 Uz njih ima sve više onih, koji se po uzoru na svetoga Ivana Krstitelja, i stvarno povlače iz svijeta i ljudi idu k njima tražeći Boga.

Ljubeći Boga moguće je ljubiti i bližnje. Glavninu svoga pastoralnog djelovanja svećenik bi trebao posvetiti „živima”, odnosno onima kojima je stalo do Krista pa mu nastoje biti vjerni i onima koji ga traže iako su „napukle trske” i „stijenj koji tinja” (Mt 12,21). To znači prvenstveno njegovati osobni odnos s povjerenim dušama i duhovno skrbiti za njih. U isto vrijeme uključuje i savjesno podjeljivanje sakramenata i vršenje bogoslužja, u skladu s izrekom sancta sancte tractanda sunt, kako bi se što bolje surađivalo s milosti. Ništa manje važno je, uz redoviti župski angažman i ispravnu katehezu, razvijati i dodatno djelovanje kao što je duhovna podrška pokretima i zajednicama koje omogućavaju prirodnu socijalizaciju i stvaranje oaza u pustinji.

Na dugu stazu, unatoč malobrojnosti, skrb za „žive” je pravo rješenje koje može preokrenuti proces nestajanja vjere. Tako se smanjuje, iako i ne isključuje, mogućnost otpada i stvara apostolsko ozračje koje olakšava pristup onima koji su bezbošci. U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.

Kada mi surađujemo s milošću, čineći do kraja što nam je moguće, Bog onda čini nemoguće. Kardinal Burke s pravom podsjeća: „Tamo gdje se čini da Crkva nestaje, ona se mora iznova posvetiti nauku vjere, klanjanju, molitvi i kreposnom životu, s obnovljenom snagom i predanošću. Uistinu, iako se po mnogo čemu možda čini da Crkva na zapadu umire, postoje i mnogi znakovi novog procvata vjere, koje moramo poticati i u kojima trebamo sudjelovati. Tijekom posjeta nekim vrlo sekulariziranim zemljama Europe, u kojima se sudjelovanje na nedjeljnoj misi i sudjelovanje u životu Crkve znatno smanjilo, uvijek sam nailazio na predane vjernike i obitelji te mlade svećenike i bogoslove koji vole Crkvu, njezin nauk, njezinu liturgiju i njezinu disciplinu.”12

1 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver, 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

2 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html, (12. svibnja 2022.).

3 Ibidem.

4 Giulio Meotti, „’La crisi dell’Europa figlia del caos da scristianizzazione’. Parla Olivier Roy”, Il Foglio 4. listopada 2019., na: https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/10/04/news/la-crisi-delleuropa-figlia-del-caos-da-scristianizzazione-parla-olivier-roy-278372/, (12. svibnja 2022.).

5 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377.

6 Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, InsideOver 6. rujna 2021., na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html (12. svibnja 2022.).

7 Emanuel Pietrobon, „La scomparsa del cristianesimo nei Paesi Bassi”, InsideOver, 15. siječnja 2020., na: https://it.insideover.com/religioni/la-scomparsa-del-cristianesimo-nei-paesi-bassi.html (12. svibnja 2022.).

8 Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak, „Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine”, Društvena istraživanja, 28/3/2019., 377-378.

9 Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., 52.

10 Pierre – Marie Delfiux, Bog u srcu grada. Jeruzalem, Knjiga Života, Teovizija, Zagreb, 1996., 136.

11 Ibidem, 128.

12 Raymond Leo Burke, Nada za svijet. Obnoviti sve u Kristu, Sofijina Kuća, Vis, 2017., 59.

Izvor:Svjetlo riječi – audio članak na yt: Vjerni Bogu

Nije značajka našeg vremena da voli religiju, nego da voli govoriti o religiji. I oni, koji bi htjeli oboriti Boga s neba, stvaraju religiju od svog bezboštva i vjeru od svoje sumnje. Sa svih strana – iz tisuće pera, iz stotine mikrofona, sa sveučilišnih katedra, opetovano slušamo tako da nam se već vrti u glavi kako je “kiselina modernizma” izgrizla staru vjeru i stari moral i da moderni čovjek mora imati novu religiju u skladu s novim duhom vremena. Ta nova religija – tako nam rekoše mora biti posve drugačija od svega što je prije postojalo. Ona mora biti svježa i moderna, kao i sjajno razdoblje u kojem živimo, s novim nadama, novim izgledima, novim snovima.  

Ako marljivo istražujemo značajke ove nove religije, vidimo da bi ona morala biti socijalna, politička, svjetovna.  

Kad kažu da mora biti socijalna, onda time hoće reći da se ona mora posvetiti NE varavim duhovnim ciljevima, NEGO praktičnim tjelesnim potrebama. Religiozni čovjek ove nove ere davati će kruh gladnim želucima, odijelo golim tjelesima i krov nesklonjenim glavama. Bolje mlijeko za dojenčad, bolja igrališta za djecu, bolji kruh za siromahe – to su stvari od kojih čovjek živi, a ne od vjere, milosti i sakramenata. Religija, koja udovoljava ovim društvenim potrebama jest RELIGIJA BUDUĆNOSTI. 

Nadalje nam rekoše, da ova nova religija mora biti politička, a to znači da mora prestati govoriti o Božjem Kraljevstvu i da mora početi govoriti o zemaljskim republikama. Svu svoju energiju i revnost mora uložiti u pomaganje vladine politike, kao što je kontrola alkohola, zlatni standard i radnički zakon; ne smije se više naglašavati vječnost, molitve i općinstvo svetih, jer svjetski problemi koje treba riješiti nisu religiozni – tako nam kažu – nego ekonomski i politički. Konačna značajka novog kulta bila bi SVJETOVNOST.  

Religija je predugo naglašavala odgovornost Bogu i zadržavala se na dužnostima prema Njemu, umjesto da je isticala službu bližnjemu. Nova religija NEMA VREMENA MISLITI NA ODGOVORNOST PREMA BOGU, jer moderni čovjek, kaže nam George Bernard Shaw previše je zaposlen a da bi mislio na svoje grijehe. Ona čini ČOVJEKA gospodarem svega što vidi, i GOSPODAREM vlastitog života, koga se dakle može vlastitom rukom lišiti, ako hoće, jer tko će se usuditi da mu to uskrati? 

A sada, dozvolite da pitamo ove nove proroke: Koliko je stara njihova nova religija? Je li ona zbilja nešto novo ili je sasvim stara zabluda s novom etiketom?  

Pođimo dvije tisuće godina unatrag Vječnom Galilejcu i naučit ćemo ne samo da je nova religija zapravo stara napast, nego da je i otpor prema njoj zalog Vječnog života.   

Pođimo natrag i pogledajmo našeg Blagoslovljenog Gospodina kako boravi u nenastanjenoj pustoši što se pruža južno od Jerihona do Mrtvog Mora. Ondje je Njegov preteča Ivan, opaljena lica, nerezanih uvojaka, zaodjeven kožnatim pojasom i ogrtačem od devine dlake, pijući riječnu vodu i hraneći se skakavcima i divljim medom, vidio otvoreno nebo i Duha Božjega, kako u sjajnoj slici golubice silazi nad glavu Njegova Učitelja; čuo je, kako preko Jordana odjekuje glas, koji se neočišćenim ušima pričinio grmljavinom: “Ti si moj Sin ljubljeni, u Tebi mi sva milina“ 

Tri su napasti protiv Crkve: Učiniti je socijalnom, političkom i svjetovnom 

Više na yt kanalu: VJERNI BOGU; Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti…  Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti

Moje razrješenje s dužnosti dogodilo se 2017. Bio je to grom iz vedra neba. Dan prije bio je 29. lipnja, svečani blagdan Petra i Pavla i sjećam se da me papa Franjo zagrlio u dvorištu crkve pred svima, na kraju mise, rekavši mi da ima potpuno povjerenje u mene. Upravo mi je to rekao. Sljedećeg sam dana točno otišao na audijenciju u Apostolsku palaču kako bih mu postavio niz pitanja koja su ostala neriješena, bio je to rutinski termin za prefekta Kongregacije vjere.

Na kraju kratkog razgovora rekao mi je jezgrovito: «Završili ste svoj mandat. Hvala Vam na Vašem radu» ne dajući mi nikakav razlog, ali nije ga dao ni kasnije. Ograničio se samo na to da je dodao da će nakon ljeta te godine pronaći neki drugi zadatak koji će mi povjeriti. Od tada se ništa nije dogodilo. Još imamo jasno sjećanje na taj trenutak jer je bilo neočekivano.

Iako iznenađen, odgovorio sam da sam, kad sam došao u Rim 2012., ostavio katedru koju sam toliko volio i veliku biskupiju u Njemačkoj i nisam težio karijeri u rimskoj kuriji; Stigao sam u Vatikan samo da poslušam poziv Benedikta XVI. koji me želio uz sebe zbog moje teološke ekspertize, kako je sam nekoliko puta objasnio.

Je li papi Franji bilo neugodno dok vam je priopćavao tu neočekivanu mjeru?

Ne bih rekao da mu je bilo neugodno. Prije me pogodilo njegovo samodopadno lice. Nešto kasnije doznao sam da je Papa odmah nakon našeg razgovora, praktički čim sam izašao iz sobe, uzeo slušalicu kako bi nazvao isusovca Luisa Francisca Ladariju, sadašnjeg kardinala koji je kasnije imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere, na mom mjestu.

Rekao mu je da je zadovoljan kako je uspio riješiti stvar i što me je natjerao da odem, te je dodao da je dakle slobodan put za zadatak u Ladariji. Uvjeren sam se da je razmišljao o ovom koraku barem dva tjedna unaprijed, dok sam ja bio u neznanju o tome. Nitko mi nikada nije spomenuo ništa slično. Pa ipak, sve je već bilo spremno, čak i to priopćenje.

Puno sam razmišljao o ovom ishitrenom stilu i možda nisam bio previše iznenađen jer je već bilo takvih postupaka. U Kongregaciji za nauk vjere, primjerice, Papa je nešto ranije naglo smijenio neke svećenike. Odustati bez službe i to preko noći. Sjećam se da sam ih branio i čak sam otišao zastupati njihov slučaj u Santa Marti kako bih promijenio Franjino mišljenje, ali nije pomoglo. Ostao je uporan i nije htio čuti razloge. N

Nažalost, ovo modus operandi izazvao je mnogo nelagode u Vatikanu posljednjih godina.

S nekima od onih koji su tim istim uvjetima razriješeni dužnosti, objašnjavao sam da nitko ne može dovoditi u pitanje pontifikat, a trošio sam vrijeme i na razmišljanje o onima koji su izražavali ljutnju i raspirivali redove unutarnje oporbe.

Po mom mišljenju, dobro Crkve mora uvijek prevladati, mora ostati apsolutno načelo. Uvijek moramo težiti obrani jedinstva. U slučaju mog odlaska, saznao sam da je u bazi bilo niz pritužbi na moju strogost u pogledu doktrine, a zatim i zato što sam teolog i još k tomu Nijemac. […]

Izvor: La nuova bussola q. – Audio članak na yt VJERNI BOBU