U određenom smislu riječi moglo bi se reći da Bog šuti. On je već rekao sve što je imao reći. Bog je nekad govorio po prorocima, a u posljednja vremena progovorio je u Sinu. (Heb 1,1-2) Moramo još jednom slušati Božji glas koji govori u ljudskoj povijesti. A ako Njegov glas ne čujemo onda možda uši našeg srca nisu otvorene. U tom smislu i Isus je govorio o onima koji ‘‘gledaju a ne vide, slušaju a ne čuju i ne razumiju’‘.  (Mt 13,13). A iskustvo Boga nam je uvijek dostupno u Isusu Kristu u snazi Duha Svetoga. Da, kršćanstvo je veliko djelo Božje. Riječ postaje sakramenat. Što su drugo sakramenti (svi!) ako ne djelo Isusovo u Duhu Svetom? Kad Crkva krštava to Isus krsti. Kad Crkva odrješuje od grijeha to Isus odriješuje. Kad Crkva slavi euharistiju to je Isus koji slavi: ”Ovo je moje tijelo”… i tako dalje. Svi sakramenti su djelo Božje. I zato je teško govoriti da Bog šuti. Mnogi će učiniti štošta da ušutkaju Božji glas. A zašto? Zato da bi se čuo samo glas čovjeka. Glas koji nema što ponuditi osim stvari ovoga svijeta. Takva ponuda ponekad je ogromnih razmjera. Nije li to tragedija našega stoljeća?

U isto vrijeme Bog je vjeran svom savezu kojeg je učinio sa čovječanstvom u osobi Isusa Krista. On se ne može ne držati svog saveza. Odredio je za čovječanstvo život vječni i Kraljevstvo Božje. Hoće li se čovjek pokoriti ljubavi Božjoj i priznati svoju tragičnu pogrešku? Hoće li se Princ tame, otac laži pokoriti? To nije njemu svojstveno. Čovječanstvo možda ide ka svome otriježnjenju, prema tomu da ljudi otvore svoje uši i čuju što je Bog jednom imao reći svemu čovječanstvu. Svaka osoba može učiti iz svojih pogrešaka. Tako može i čovječanstvo, dopuštajući Bogu da ga vodi.

Bog ne prestaje biti na djelu. Njegovo glavno djelo je križ i uskrnuće. Tako je i sada. To je posljednja riječ istine i ljubavi. To je također neprestani izvor Božjeg djelovanja u sakramentima kao i u drugim putevima koji su samo njenu poznati. Bog sam je djelo koje prolazi kroz srce čovjeka i kroz povijest čovječanstva.

…

Izvor: Prijeći prag nade, Ivan Pavao II