Što čitate?

Sve do svoje dvadeset pete živio je obuzet takvim ispraznim mislima. Ništa čudno. Bio je vitez, (dvanaesto dijete!) u plemićkoj obitelji. A onda jedna bitka, jedna rana na nozi, jedna dosada i dvije knjige: Život Kristov i Život svetaca mijenjanju cijeli njegov svijet. Vidi da su postojali ljudi koji su se toliko žrtvovali za puno veći i plemenitiji cilj. Služili su Kralju čije kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta. Uvidio je razliku između štiva koje je do tad čitao i ovoga sada. Ono prije bi mu pružalo samo privremeno zadovoljstvo, i poslije ga ostavljalo praznim. Ovo što je sada čitao davalo mu je pravu okrepu za dušu. Navikao je diviti se hrabrim vitezovima s mačem i kopljem, a evo ovdje više od tih vitezova. Isus – Bogočovjek. Njegov Spasitelj. A onda svi ti ljudi koji su zaboravljali sebe i živjeli za druge i za Nebo. Za Boga i Njegovu slavu.

Ne slava ljudi, već slava Božja. To mu je postao i životni moto: „Sve na veću slavu Božju!“ Za tog Kralja, za Njegovu slavu i on se želi boriti. I kad je želja tu i volja je tu. Nije mu bilo teško godinu dana provesti u molitvi i pokori, četiri dana u tjednu strogo postiti, spavati na podu, bičevati se…  Nije mu bilo teško sa trideset tri godine sjesti u studentske klupe, u želji da postane svećenik. A nije želio biti bilo kakav svećenik. Želio je svijet osvajati za Isusa. Životom, prije svega, a onda riječju. Oko sebe je vrlo brzo okupio mladiće koji su kao i on imali iste svete želje. I među njima danas imamo svece.

Sveti Ignacije se nekad nadahnjivao na životima svetaca, a danas se mnogi nadahnjuju na njegovu životu. Neke je možda nadahnula i njegova knjiga: „Duhovne vježbe“ (koju je pisao dok je godinu dana boravio u špilji, u Manresi), a mnogi su sudjelovali na „ignacijevskim duhovnim vježbama“ u šutnji i tamo mijenjali svoje živote…

Sv. Ignacije je umro u 65. god života, a slavi se 31.7.

/više o sv. Ignaciju; a i ovdje /

Zaključimo na kraju samo to – da ono što čitamo i te kako može utjecati na naš izbor. A što čitamo? Kao kršćani ne samo da nam je preporučljivo da čitamo duhovno štivo, već nam je i obaveza da upoznajemo svoju vjeru. Ne kaže se bez razloga da nitko ne može voljeti ono što ne poznaje“, tako isto „Nitko ne može voljeti Onog koga ne poznaje“. To vrijedi i za našu ljubav prema Isusu i prema svecima. To vrijedi i za našu ljubav prema Crkvi katoličkoj.

Sjetimo se da je čitanje promjenilo život i sv. Augustina. Začuo je glas djeteta koje govori: „Uzmi, čitaj!“ i poslušao je. A onda ga je odlomak iz Novog zavjeta tako pogodio da je osjetio kako je ta Živa Riječ upućena direktno njemu. I prominjenio se…

Nikad nije kasno. I nikom nije kasno.

„Uzmi, čitaj…“