Izgubila je oca u djetinjstvu, ali se Eutihija, njezina majka, posebno brinula da joj podari nježne i uzvišene osjećaje pobožnosti i vjere. Po ranim dojmovima koje je Lucija primila i snažnom utjecaju božanske milosti, Lucija je bila još vrlo mlada kad je ponudila Bogu cvijet svog djevičanstva. Taj je zavjet, međutim, držala u tajnosti, a njezina majka, kojoj je to bilo strano, natjerala ju je da se uda za mladog gospodina koji je bio poganin. Svetac je tražio prilike da spriječi ovaj plan da stupi na snagu, a njezinu je majku mučilo dugo krvarenje od kojeg je trpjela četiri godine, a da nije pronašla nikakav lijek obilazeći liječnike. Na kraju ju je Lucija nagovorila da ode u Catanu i iznese svoje molitve Bogu za pomoć na grobu svete Agate. Onamo ju je pratila sveta Lucija, a njihove su molitve bile uspješne.

Nakon toga je naša svetica otkrila svojoj majci svoju želju da se posveti Bogu u stanju trajnog djevičanstva i da svoje bogatstvo podari siromasima: a Eutihija ju je, u znak zahvalnosti, ostavila punu slobodu da slijedi svoje pobožne sklonosti. Mladi plemić, s kojim je majka razgovarala o udaji za nju, shvatio je to prodajom njezinih dragulja i dobara, te raspodjelom cijene među siromasima, te ju je u svom bijesu optužio pred namjesnikom Pashazijem kao kršćanku , Dioklecijanovo progonstvo tada je bjesnilo s najvećim bijesom. Sudac je zapovjedio da sveta djevica bude izložena prostituciji u bordelu; ali Bog ju je učinio nepomičnom, tako da je stražari nisu mogli onamo odnijeti. Također ju je učinio nadmoćnom kod sve okrutnosti progonitelja, u svladavanju vatre i drugih muka. Nakon duge i slavne borbe umrla je u zatvoru od zadobivenih rana, oko 304. godine. Bila je počašćena u Rimu u šestom stoljeću među najslavnijim djevicama i mučenicima, čije trijumfe crkva slavi, kao što se vidi iz Sakramentar svetog Grgura, Bede i drugih. Njezin se blagdan držao u Engleskoj sve do promjene vjere, kao sveti dan drugog reda, u kojem nije bio dopušten nikakav rad osim oranja zemlje ili slično.

Njezino je tijelo ostalo u Sirakuzi mnogo godina; ali je naposljetku prevezeno u Italiju, a odatle po ovlaštenju cara Otona I. u Metz, kako pripovijeda Sigebert od Gembloursa. Tamo je izložena javnom štovanju u bogatoj kapeli crkve sv. Vinka. Dio njezinih relikvija prenesen je u Carigrad, a odatle u Veneciju, gdje se čuva s osobitim štovanjem.

Sv. Lucy je često slikana s očnim jabučicama položenim u zdjelu: možda su joj oči bile oštećene ili iščupane, iako njezina sadašnja djela ne spominju takve okolnosti. Na mnogim mjestima njezin se zagovor osobito moli za očne bolesti.

***

Od najveće je važnosti koje su ideje utisnute u fleksibilne umove djece, koji su osjećaji utisnuti u njihova srca i prema kojim su navikama najprije oblikovani. Neka se naviknu na mala odricanja, kako u svojoj volji tako i u osjetilima, i neka nauče da se užitaka koji zadovoljavaju osjetila moraju čuvati i upotrebljavati s velikim strahom i umjerenošću: jer njima se duša može pokvariti…

Malo je Lucija danas među kršćanskim damama, jer su senzualnost, ponos i taština usađeni u njihov um lažnim maksimama i pogubnim primjerom onih s kojima su najprije razgovarale.

Na žalost, osim ako stalna budnost i suzdržanost ne proizvode i ne jačaju dobre navike, sklonosti naših duša same od sebe naginju prema pokvarenosti.

Izvor: ewtn

(foto sa: fb Župa sv. Petra, Zadar (ploča); u crkvi su bile i relikvije sv. pape Ivana Pavla II)

Don Josip Mužić predvodio je duhovnu obnovu o temi predbračne i bračne čistoće u župnoj crkvi sv. Petra apostola u predjelu Ploče u Zadru u subotu, 12. studenoga, na poziv pločanskog župnika don Damira Šehića.

Za vrijeme susreta don Josip je održao prigodni nagovor, potom su mnogi pristupili sakramentu ispovijedi za koje vrijeme je puk molio krunicu, a onda je don Josip predvodio misno slavlje.

„Čistoća je sredstvo postizanja svetosti, ona je dio poziva na svetost. Spolnost je izvorno dobra, stvorio ju je Bog, no bitno je da čovjek gospodari spolnošću. Suprotnost čistoći je bludnost čije je širenje brzi način da se uništi vjera i čistoća. Čistoća je krepost, a svaka krepost označava snagu i čovjeku daje snagu da može činiti više“ rekao je don Josip, istaknuvši da krepost čistoće obuhvaća i krepost umjerenosti. 

„Čistoću treba živjeti radosno, iz uvjerenja, ne kao frustraciju; ne je doživljavati kao opterećenje vjernosti, nego kao pomoć da osoba još više razvija ljubav. Čistoća živi od ljubavi i za ljubav“ rekao je don Josip, potaknuvši na izbjegavanje dviju krajnosti: skrupuloznosti koja vidi grijeh u svemu, i gdje ga nema te opsesivnosti koja vidi samo vlastiti užitak i može voditi u ovisnost.

„Širenje bludnosti je i način kako se kreativne energije ljudi koje mogu pozitivno pokrenuti svijet usmjeravaju u krivo, s dubokim posljedicama na život. Čistoću nalažu vjera i razum, ona ima naravni i nadnaravni cilj. Bog traži od čovjeka da živi čisto kroz vjernost i nerazrješivost braka, u ljubavi prema bračnom drugu“ rekao je don Josip, upozorivši kako iskustva ljudi koji često mijenjaju partnere pokazuju da se ti ljudi osjećaju zapravo prazni.

„Hodanje je ozbiljna stvarnost tijekom koje se čovjek raščišćava je li to prava osoba za brak za dotičnu osobu. Ako netko iz ljubavi prema osobi s kojom hoda živi čistoću, time pokazuje da osobu istinski voli i pomoći će joj da se prije odluči na brak“ rekao je predavač.

Glede čistoće u području spolnosti i emocija, don Josip je rekao da osobu može privući izvanjski izgled, osobito muškarca, pri čemu postoji opasnost da se drugoga, ženu, gleda kao objekt požude. Upozorio je na iskrivljeni pogled na spolnost, samoblud koji se događa kada osoba izgubi spolnu čistoću, kao i pornografiju s djecom, čak i životinjama.

Govoreći o tjelesnoj i emocionalnoj čistoći, don Josip je rekao kako su žene osobito osjetljive u području osjećaja, koje muškarac može iskoristiti i njima manipulirati da ostvari spolni odnos.

Predavač je poručio da treba izbjegavati prigode koje mogu stvoriti emocionalnu bliskost osoba koje nisu u braku, pa se dogodi da bračni partneri više vremena provode s kolegom/-icom na radnom mjestu, nego sa supružnikom u obitelji. Ako osobe i ne sagriješe bludno, stvori se povezanost u području emocija više s kolegom nego sa suprugom, pa treba paziti na takve situacije kako bismo zaštitili svoje srce.

Glede čistoće u braku, predavač je rekao da bračni čin treba biti usmjeren prenošenju ljudskog života. „Imati otvorenost životu uvećava ljubav bračnih partnera i sagorijeva egoizam. Otvorenost životu nadilazi naše snage jer živimo u kulturi smrti“ rekao je don Josip, podsjetivši na Božju zapovijed čovjeku Plodite se i množite i napučite zemlju.   

U propovijedi misnog slavlja, tragom navještenog Evanđelja, don Josip je istaknuo potrebu upornosti u molitvi, ustrajnost u odnosu s Bogom, što donosi plod u životu.

Naime, skloni smo odustati od molitve i nismo ustrajni. Molimo kad smo sabrani, skoncentrirani i kad osjećamo molitvu. „To nije realno. Nikad nismo potpuno sabrani, osjećaj ne prati uvijek našu molitvu. Najgora molitva je nikakva molitva“ upozorio je don Josip, istaknuvši da je pravi izazov kako uopće početi molitvu. 

„Treba imati osnovu molitve, a onda misliti o kvaliteti molitve. Najprije treba steći naviku molitve i ne dovoditi je u pitanje. Teško je doći do dobre navike, a lako je izgubiti. Kad smo se osvjedočili da nam je molitva korisna i potrebna, onda držimo vrijeme za nju i borimo se da molitva bude kvalitetna. To je stalna molitva. Nikad nećemo biti potpuno sabrani, ali možemo se truditi oko sabranosti“ ohrabrio je don Josip, rekavši da bi molitva trebala biti sastavni dio našeg života ne samo za postizanje onoga što nam je potrebno, nego i za rast u kršćanskoj savršenosti i krepostima, za rast u bračnoj ljubavi, da napredujemo u svetosti.

Istaknuo je da treba stvoriti odluku krenuti s molitvom, npr., moliti 15 minuta dnevno, ili krunicu moliti u hodu, automobilu. Tada osoba vidi koristi li joj ta molitva, ima iskustvo u raznim stanjima i raspoloženjima svoga duha, raznim okolnostima pa može zaključiti što joj molitva daje. Na temelju svoga iskustva trebamo razlučivati situacije koje nam pomažu da nam molitva bude privlačna ili odmažu, što nas odbija od molitve.

Da bi se mlade naučilo molitvi i prenijelo im vjeru, treba krenuti od obiteljske molitve. Propovjednik je podsjetio kako su naši stari molili svaki dan, svaku večer, obitelj bi zajednički molila krunicu.

„Danas se vode pregovori s djecom hoće li ići u crkvu i moliti. Kako se ne pregovara s djecom hoće li ići u školu i na izvanškolske aktivnosti? Ali pregovara se s djecom kad se tiče vjere. Šalje se poruka: važna je škola i tolike aktivnosti, o tome se pregovara, ali misa, vjera nisu važni“ upozorio je don Josip, podsjetivši da dnevno djeca i odrasli puno vremena provode na Internetu i društvenim mrežama.

„Dakle, vremena ima za sve, ali nema vremena za molitvu i misu. Vjerski život, nedjeljnu misu, obiteljsku molitvu ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Živeći to dobiva se poseban blagoslov i djeci se prenosi vjera. Bog ulazi u srca djece, daje im dodatnu zaštitu od grijeha i zla i tu se izlijevaju posebni blagoslovi, da obitelj živi u Božjem blagoslovu i da se čuva ljubav među supružnicima“ rekao je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi fizički kompatibilni, ali puno teže i zahtjevnije je da se supružnici slažu emocionalno, da u cijelosti daju srce jedno drugome. „A još teže je da se osobe slažu duhovno, da su se pronašli u duši, da su jedno srce i jedna duša, ne samo jedno tijelo.

Duhovna povezanost bude jača od bilo kakve druge ljudske povezanosti, krvne, osjećajne, interesne. Kad vjera poveže ljude, tada se živi najvažnije za čovjeka, jer Bog poveže. U braku treba živjeti zajedništvo duša, da se potiču, podržavaju, ohrabruju, napreduju u svetosti i na putu prema Bogu“ rekao je don Josip.

Podsjetio je da su roditelji sv. Male Terezije i mnogi drugi, nepoznati roditelji, dali primjer djeci u molitvi i življenju vjere.

„Na nama je da se to prenosi dalje. Kod proglašenja svetih, većina svetaca i blaženika su mučenici, ispovjeditelji vjere koji su bili redovnici, svećenici i redovnice. Međutim, to ne odgovara stanju u Nebu. 

Oni su službeno proglašeni svetima jer je iza njih bila određena biskupija, zajednica, redovnička družba koja je uložila sredstva, trud, našla ljude koji su ispitali potrebno, promicali pobožnost pa su došli do toga da se nekoga proglasi svetim, da prođu cijeli postupak. Troškovi jednog takvog postupka su između 300 000 i 400 000 eura, a pripremne radnje i proces traje tri do četiri godine.

Tko će se potruditi i na tome poraditi za laike? Zato imamo malo službeno proglašenih laika, ljudi iz svjetovnog staleža, tzv. običnih ljudi. Ali, oni su većina u Nebu, oni su većina pobjedničke Crkve u raju. To su neznani sveci kojima mi dugujemo svoju vjeru koju su nam prenijeli“ istaknuo je don Josip.

Podsjetio je kako je u 11. st. Hrvata bilo koliko i Engleza, a sada engleskog naroda ima deset puta više nego Hrvata. Također, teritorijalno, hrvatska zemlja sada je u trećini svoga prostora od nekadašnjeg teritorija gdje je bila hrvatska zemlja.

„Dakle, gledano povijesno i ljudski, mi smo gubitnici. Na državnom planu stalno smo se smanjivali kao država, na narodnom planu smanjivali smo se brojčano kao narod. Postali smo narod deset puta manji u odnosu na velike narode.

Ali, u Božjim očima, u Božjem kraljevstvu, stvari stoje drugačije. Imamo daleko više mučenika nego što ih imaju Španjolska, Italija, Francuska, Engleska. Dakle, mi imamo velike zagovornike u Nebu. Većina tih zagovornika u Nebu, većina svetaca su obični ljudi za koje se nije imao tko potruditi da službeno budu proglašeni svetima, ali oni su stvarno sveto živjeli, oni su nam svjedočili i prenosili vjeru“ poručio je don Josip.

Istaknuo je da je za divljenje što su činili naši stari za vrijeme Turaka da sačuvaju vjeru. „Fratri u Bosni i Hercegovini bili su u civilu, zvali su ih ujaci, skrivali su se među narodom. Najavili bi da će misa biti u taj dan na tom mjestu. Ljudi bi se skupili iz raznih krajeva, imali bi misu usred prirode jer nije bilo crkava. Cijeli dan bi ‘potrošili’ da bi došli na misu, ispovjedili se, pričestili, primili sakramente. Vjera je bila velika, ogromna. Taj pritisak i borba za opstanak pročišćavali su i utvrđivali našu vjeru“ rekao je don Josip. Upozorio je da se u našem vremenu „pritisak promijenio i mi pod tim pritiskom lakše padamo. Teže prepoznajemo neprijatelje. Zato je borba za čistoću ujedno borba za vjeru.

Jer svaki put kad čovjek izgubi čistoću, izgubi i senzibilitet za Boga“ upozorio je propovjednik.

„Da bismo sačuvali krepost čistoće, potrebno je izbjegavati prigode. Prirodno je da osjećamo privlačnost, simpatiju, imamo spolni nagon. Ali, od nas se očekuje da činimo koliko je do nas da to držimo pod svojom vlašću. To znači da ćemo od sebe udaljiti prigode koje prepoznajemo kao grešne, koje nas navode na grijeh. I molimo Bogu za čistoću. To donosi rezultat da ono što se ljudski čini nemoguće, postane moguće jer nam je Bog dao milost, jer mi smo surađivali s Milošću, udaljili smo se od grešne prigode. To svatko od nas može učiniti da ne padne u tom planu i da to udalji od sebe. Tražimo Božju pomoć, oslonimo se na njega i Bog će nam otvarati put“ poručio je don Josip Mužić.

Izvor: hkm.hr

Gospodin Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,27), dao nam razum, slobodnu volju i učinio nas sposobnima ljubiti. Ljubav je najveći dar koji se može primiti i najveći dar koji se može dati drugima.

Nesebičan dar

Samo ljubav daje smisao životu čovjeka koji „ne može pronaći sebe u potpunosti osim kroz iskreno darivanje samoga sebe“ (Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes , 24).

Muškarac i žena imaju sposobnost voljeti, odnosno postati nesebičnim darom sebe svom supružniku, primljenim od Boga. Na taj način, kao supružnici, postaju izvor života i ljubavi za svoju djecu. I neoženjeni su pozvani na ljubav, koju trebaju izražavati na način koji odgovara njihovom stanju.

Ljubav je nesebično davanje, a ne traženje sebe

Sveti Ivan Pavao II piše:

“Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Čovjek ostaje biće koje je sebi nedokučivo, njegov život je besmislen, ako mu se Ljubav ne otkrije, ako ne upozna Ljubav, ako je ne dotakne i ne učini svojom, ako u njoj ne sudjeluje. Zato Krist Otkupitelj »u potpunosti objavljuje čovjeka samome čovjeku« ( Redemptor Hominis , 10).

Sposobnost biti potpuni dar drugima i izraziti ljubav sv. Ivan Pavao II. nazvao je „supružničko značenje tijela“. Napisao je:

„Jer tijelo, i samo ono, može učiniti vidljivim ono što je nevidljivo, duhovno i božansko. Stvorena je da prenese u vidljivu stvarnost svijeta otajstvo vječno skriveno u Bogu i da bude njegov znak« ( Teologia brak , 19, 4, str. 142).

Trebamo zapamtiti da su naša tijela hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19), da smo tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12,27), njegovo djelo (usp. Ef 2,10) . Također se mora zapamtiti da ljudsko tijelo ne može biti „svedeno na dimenzije čiste materije. Jer to je duhovno tijelo, slično je duh tako duboko sjedinjen s tijelom da se na neki način može nazvati utjelovljenim duhom” (Ivan Pavao II., Poslanica obiteljima , 19).

Ljudsko tijelo je manifestacija, manifestacija osobe. Što god činimo s tijelom, činimo isto i s osobom. Tijelo utječe na dušu i duša utječe na tijelo. Dakle, namjerno i dobrovoljno počinjeni grijesi nečistoće vode čitavu osobu, tijelo i dušu, na put gubitka spasenja i ropstva zlim duhovima.

Sveti Pavao upozorava:

“ Čuvajte se bluda; sav čovjekov grijeh je izvan tijela; a tko god blud čini, protiv vlastitog tijela griješi” (1 Kor 6,18).

I podsjeća:

„Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se!  Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni razvratnici, ni muškoložnici, ni lopovi, ni pohlepnici, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega ” (1 Kor 6,9-10).

Sveti znak

Bog želi da sfera ljudske spolnosti bude mjesto doživljavanja njegove posebne prisutnosti, koja posvećuje i spaja supružnike u ljubavi i poziva na postojanje novih ljudi.

Bog također želi da spolni odnos muškarca i žene bude sveti znak sakramenta ženidbe. Tada supružnici postaju “jedno tijelo” i prenose jedno drugome sva duhovna i tjelesna bogatstva svoje ljudskosti, daju jedno drugome ljubav koju primaju od Krista.

Spolni odnos u Božjim planovima trebao bi biti izraz uzajamne ljubavi muža i žene u Kristovoj ljubavi.

Stvarna prisutnost Krista u sakramentu ženidbe prijeko je potrebna kako bi spolni odnos između muškarca i žene mogao izraziti istinu o ljubavi i biti izvor uzajamnog posvećenja.

Kad zaručnici izreknu bračni zavjet, Bog svojom stvaralačkom snagom čini da žena i muškarac jedno drugom postanu muž i žena. Ujedinjeni su tako snažnom sakramentalnom bračnom vezom da je jedino može raskinuti smrt jednog od njih.

Samo Gospodin Isus u sakramentu ženidbe daje pravo izražavanja međusobne ljubavi u spolnom odnosu. Ako mladić i djevojka imaju odnos prije braka, onda prenose laž i duhovnu smrt, krše Božju zapovijed „ne čini preljuba“, odbacuju Krista i Njegov nauk o važnosti seksa i braka. Tako sebi uzrokuju strašnu štetu, nanoseći smrt ljubavi.

Pokret čistih srca

Gospodin Isus daje nam shvatiti da možemo ljubiti samo čistim srcem. Čisto srce je dar koji Isus daje svakome tko traži taj dar. Put koji vodi do čistoće srca – piše Ivan Pavao II.

“To mora biti način obuzdavanja i kontrole želja, i to na samom početku, u još uvijek čisto unutarnjoj sferi” (Rim, 3. prosinca 1980.).

Stoga je potrebno svim srcem prionuti uz Krista i podvrgnuti se njegovom ozdravljenju od ovisnosti o raznim vrstama grijeha nečistoće.

Sami nismo u stanju nadvladati požude svojih očiju ili tijela, niti svoje osjećaje i želje podložiti zakonu ljubavi. Zato Gospodin Isus poziva sve da se pridruže zajednici Pokreta čistih srdaca, kako bismo ga svaki dan davali za ozdravljenje naših srca, ranjena grijesima i zarobljena sebičnošću – kako bi ih On ozdravio i omogućio čistu ljubav.

Zato odbaci sav strah i tjeskobu i idi na ispovijed; ispovjedite sve svoje grijehe Isusu, a nakon što ga primite u svetoj pričesti. predaj se Njemu izgovarajući molitvu povjerenja.

Molite riječi ove molitve svako jutro kako biste se sjetili svojih obveza i proveli ih u djelo. Nemoj se nikada obeshrabriti i ustati od svakog pada u ispovijedi. Molimo Vas da obavijestite našu redakciju o velikom događaju Vašeg učlanjenja u RCS i pošaljete nam svoje podatke kako bismo Vas upisali u  Knjigu čistih srca i uputili Vam poseban blagoslov.

Imajte neizmjerno povjerenje u Isusa i izrazite svoje djetinje povjerenje u ustrajnoj, svakodnevnoj molitvi. Na putu vjere i sazrijevanja ljubavi ne podliježite promjenjivim raspoloženjima i osjećajima.

Obavezno morate napraviti dnevni raspored u kojem ćete odvojiti vrijeme za molitvu, rad i odmor. Ako je moguće, svaki dan sudjelujte u Euharistiji i klanjajte se Isusu prisutnom u Presvetom Sakramentu. Pobrinite se da slijedite svoj dnevni raspored bez obeshrabrenja.

Zahtijevati od sebe; sustavno se bavite nekom vrstom sporta jer je to najbolji oblik odmora.

Također, nemojte gubiti dragocjeno vrijeme na neuredno gledanje televizije i besmisleno surfanje internetom.

U svakodnevnom stremljenju zacrtanom cilju nužni su odricanje i disciplina.

Samo tada će Isus moći izliječiti vaše ranjeno srce i oblikovati u vama lijep karakter.

Put vjere na koji nas Isus vodi nije lak, ali s druge strane, kada se njime ide svaki dan, jednostavno je fascinantan. 

Samo ona vodi do ljubavi, do potpune sreće u nebu.

Pošaljite svoja svjedočanstva uredništvu i podijelite blago vjere s drugima. Neka bude tvoja radost i ljubav koju nam Isus daje u otajstvu Božića.

Sve vas od srca blagoslivljam vlč .
M. Piotrowski TChr
s uredništvom

Izvor: Izvor – časopis – Ljubite jedni druge

Molitva Pokreta čistih srdaca

Gospodine Isuse, zahvaljujem Ti što me ljubiš bezgraničnom ljubavlju, koja me štiti od zla, podiže me od najvećih padova i liječi najbolnije rane. Dajem ti svoje pamćenje, um, volju, dušu i tijelo zajedno sa svojom spolnošću.

Obećajem da neću stupiti u spolne odnose do sklapanja sakramenta ženidbe. Odlučio sam ne kupovati, čitati ili gledati pornografske časopise, programe ili filmove. (Djevojke dodaju: “Biram se skromno odijevati i ni na koji način ne izazivam druge požudne misli ili želje”).

Obećajem da ću Te svakodnevno susretati u molitvi i čitanju Svetoga pisma te u čestom pričešćivanju. i u klanjanju Presvetom Sakramentu. Odlučujem redovito primati sakrament pomirenja, ne klonuti duhom i odmah ustati od svakog grijeha.

Gospodine Isuse, nauči me sustavnom radu na sebi, osobito sposobnosti kontrole spolnog uzbuđenja i emocija.

Molim te za hrabrost u mojoj svakodnevnoj borbi protiv zla, da se nikada ne drogiram i izbjegavam sve što stvara ovisnost, osobito alkohol i nikotin. Nauči me da se ponašam tako da mi LJUBAV bude najvažnija stvar u životu.

Marijo, Majko moja, vodi me putovima vjere do samog izvora ljubavi – do Isusa. Sa sv. Ivanom Pavlom II., želim se potpuno povjeriti Tebi: “Totus Tuus, Marijo!” U tvoje Bezgrješno Srce stavljam cijelog (sve) sebe, sve što jesam, svaki korak koji učinim, svaki trenutak svog života.

Blažena Karolina, isprosi mi dar čistog srca.

Amen!

a) Djevičanstvo

Ovaj pojam prvotno ukazuje na biološki sadržaj pod kojim se misli tjelesni integritet ljudskog bića. Jiftahova kći oplakivala je na brdima svoje djevičanstvo jer je držala sramotom što će umrijeti, a da nije rodila (Suci 11, 30-40).

Djevičanstvo međutim ima i religijski smisao, naime dragovoljno odricanje od braka iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskom. Radi se o činjenici koja je utemeljena religioznim iskustvom. U ovom drugom smislu pojam se najčeće odnosi na žene iako se u Svetom pismu primjenjuje i na muškarce koji se iz religioznih razloga odriču braka (usp. Otk 14,4).

Crkveni oci pisali su spise o djevičanstvu i time iskazivali hvalu svetim djevicama. Katolička liturgija sadržava u misalu i časoslovu vlastite tekstove za spomendane i blagdane svetih djevica.

U pontifikalu nalazimo na svečani obred koji najčešće služi biskup, a kojim se djevice posvećuju Gospodinu.

Tridentski sabor proglasio je posvećeno djevičanstvo stanjem iznad braka (24. Zasjedanje 11. studenoga 1563., kanon 10), što međutim ne znači da nekoga tko je posvećen tim obredom odmah smatramo svecem ili sveticom, odnosno da je svetiji od bračnhih drugova koji žive u savršenstvu bračne zajednice.

Sveti Ignacije Loyolski označio je držanje onih koji slave i cijene djevičanstvo kao znak „da osjećamo s Crkvom“ čak i kad nisu pozvani od Boga da mu u tom staležu služe (usp. Duhovne vježbe, 4. Pravila da osjećamo s Crkvom)

b) Celibat

I ovaj pojam ima najmanje dva značenja.

Jednom se misli naprosto na činjenicu da netko nije oženjen, drugi put na one koji nisu u braku iz religioznih razloga.

Postoje jezici u kojima se riječ „u celibatu“ u svakodnevnom govoru koristi kao istoznačnica s „neoženjen“ ali ipak taj izraz tada ne uključuje značenje života „u čistoći“.

Među katolicima riječ „celibat“ dodano je religijsko značenje i odnosi se posebno na muškarca kji, s obzirom na svećeničku službu Rimske Crkve, daje svečano obećanje da se neće ženiti i da će s tim u skladu živjeti u celibatnoj čistoći.

Oznaka „djevica“ pretežno koristimo za žene, a „celibat“ za muškarce. Muškarac se može zavjetovati na celibat pošto ostane udovac, pa i nakon nečista života. Žene međutim ne mogu dati zavjet djevičanstva ako su bile udane ili ako su dragovoljno izgubile djevičanstvo, ali se mogu zavjetovati da će ubuduće obdržavati čistoću celibatnog stanja.

c) Čistoća

Čistoća je jedan oblik kreposti umjerenosti koja se sastoji u tome da ovlada strastima i čulnim žudnjama čovjeka kako ne bi ugrozile cilj ljudskog i kršćanskog života. Taj život za nas znači: „živjeti za Boga“. Ništa nam ne smije biti važnije od Njega kako ne bismo slijedili svrhu odvojenu od Boga. Riječju, one nas ne smiju spriječiti da Boga ljubimo svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom (usp. Pnz 6,5; Mt 22,37).

Umjerenost se odnosi na ispravan odnos prema zemaljskim stvarima. Čovjek je treba kako bi te stvari ostale u svojstvu sredstva radi konačnog cilja ljudskog bitka, kako ne bi postale same sebi svrhom. U odnosu na različita stale same sebi svrhom. U odnosu na različita vremenita dobra, ljudska narav zahvaćena grijehom reagira snažnim žudnjama kako što su pohlepa, želja za moći, oholost, želja za slavom ili seksualna pohota (v 1 Iv 2,16).

Umjerenost i čistoća pomažu čovjeku da ostane vjeran istini svojeg života kako neuredne strasti ne bi narasle do idola i osporavale Bogu njegovo mjesto i ljubav na koje samo On ima pravo.

Konkretno čistoća dopušta čovjeku da ostane gospodar svoje čulnosti, da čuva i prakticira spolnost u skladu s onim za što je dana a da pritom njegova ljubav prema Bogu ne bude manja i ne ograničava slobodu koja pripada djeci Božjoj.

Krepost čistoće može poprimiti mnoge oblike i nijanse u skladu sa staležom i stanjem kršćanina. Od čovjeka koji se posvetio djevičanstvu ili celibatu čistoća zahtjeva nešto drugo nego od onoga koji je pravovaljano vjenčan ili od nekoga tko nije u braku ali ima namjeru ili želju jednoga se dana vjenčati.

Svim oblicima čistoće zajedničko je međutim jedno: ovladavanje spolnim nagonom kao izraz težnje za Bogom koja je iznad svih ostalih dobara. Tako se svakom dobru teži samo u skladu prema toj težnji za Bogom i Njegovoj ljubavi.

Čistoća nije dakle negativan stav jer, iako zahtjeva žrtvu i odricanje, cilj joj je uvijek najveće pozitivno dobro: ljubav Božja. Čisti smo kako bismo ljubili Boga. Tako trebamo shvatiti blaženstvo prema kojem će oni koji su čista srca biti sretni jer će Boga gledati (v. Mt 5,8); tko je u najširem smislu riječi čist, u stanju je Boga „gledati“, Njega ljubiti, iskreno Mu reći da ništa nije važno kao On bez obzira na situaciju i okolnosti.

_______________________________

Knjižicu možete pročitati i online:

Krepost čistoće

c) AIDS

Svjetska je javnost s pravom zabrinuta zbog pojave ove epidemije koja se očito nezaustavljivo širi jer sve do danas za nju nije nađen lijek.

Tema AIDS-a usko je povezana sa čistoćom. Prije svega zato jer se zaraza najčešće prenosi seksualnim odnosom. Velik udio pri tome imaju homoseksualni kontakti, ali ima sve više slučajeva u kojima se zaraza prenosi heteroseksualnim odnosom. Znatno je manje zaraza među supružnicima koji se čvrsto drže bračne vjernosti.

Kad analiziramo podatke koji su nam danas na raspolaganju možemo zaključiti  da su bračna vjernost i čistoća najučinkovitije prepreke protiv širenja AIDS-a.

Treba reći i da širenju AIDS-a najviše pridonosi neuredan, nečist i prije svega istospolni seksualni život.

S bolom moramo konstatirati da se borba protiv AIDS-a usredotočuje prije svega na podjelu i uporabu kondoma, čime se propagira  „siguran seks“. Pritom se ni u najmanjoj mjeri ne ulazi u moralnu procjenu spolnog odnosa niti se ukazuje na nemali postotak slučajeva u kojima ti potpuno mehanički elementi zakazuju pa se ljudi dovode u zabludu.

U permisivnom društvu smatra se da se „odgoj“ sastoji od izbjegavanja rizika a nitko se ne pita o načinu izbjegavanja rizika niti o moralnosti sredstava koja se koriste. Čovjek bi pomislio kako je „siguran seks“ najvažniji kriterij a riječ je u ovom slučaju o istoznačnici s pojmom „siguran grijeh“.

Sve dok ne počnemo inzistirati na važnosti čista načina života pri suzbijanju AIDS-a, ta se pošast neće moći ispravno procijeniti.

d) Rastava braka

Sigurno bismo stvari grubo pojednostavnili kad bismo ustvrdili da je neuspjeh bračne zajednice nešto što uvijek i isključivo možemo svesti na nekorektno seksualno ponašanje jednog od supružnika. S druge strane, zbog očita nepoznavanja zbilje, moglo bi se tvrditi da ponašanje koje je suprotno čistoći neznatno utječe ili uopće ne utječe na propast braka. Propast bračne zajednice obično je rezultat više čindbenika no važnu ulogu pripisujem nedostatku seksualnog samosvladavanja. Postoje neuredni seksualni predbračni oblici ponašanja koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore, osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje. Ono se opisuje kao „bećarsko“ umjesto da se smatra uvredom Boga, a i  ljudske prirode.

Kad se među supružnicima dogodi slom koji se više ne može zaliječiti, otvara se novo područje za čistoću: vjernost prema partneru od kojeg smo razdvojeni, a koji možda nosi znatan dio odgovornosti koju teško mogu razumijeti oni koji u braku vide samo ugovor o suživotu dok,

kako se kaže „ljubav traje“.

e) „Odgoj za ispravan odnos prema seksualnosti“

Ova tema je na dnevnom redu otkad je Ministarstvo odgoja i obrazovanja o njoj izdalo dvije publikacije. U dokumentima se navodno težilo tomu da se nađe „najmanji zajednički nazivnik“, ali vrijednost ponuđena sadržaja ne smatramo prikladnim za stjecanje orjentacije upravo zato jer ga je njihov „pluralizam“ spriječio da za ishodište uzme objektivni moral.

Prvi dokument govori o „seksualnom odgoju“, dakle o dvoznačnom izrazu, koji je u drugom izdanju zamijenjen pojmom „odgoj koji se tiče seksualnosti“, što zasigurno bolje zvuči. Pa ipak se ni u prvom ni u drugom izdanju ne spominje čistoća u kontekstu seksualnosti i spolnosti kao ponašanje koji se pristoji zrelom muškarcu i zreloj ženi.

Bez osnova jedne ispravne antropologije odgoj nije moguć. Kad se ne zna što je čovjek, što mu je cilj i smisao života i djelovanja, ne može se izgraditi projekt odgoja. Jedna istinska ljudska antropologija ne počiva isključivo na sociološkim statistikama ili psihološkim zapažanjima nego mora bezuvjetno uključiti i odgoj u seksualnom području, koji naravno ovisi o cjelokupnoj čovjekovoj slici, njegovoj prirodi, cilju i djelovanju.

Drugi tekst je važan prije svega zato jer obitelji i svakoj odgojnoj ustanovi priznaje autonomno pravo da odredi programske sadržaje odgoja na tom području. U cjelovitu odgoju važno mjesto zasigurno zauzima odgoj za čistoću.

f) Godina obitelji

Ujedinjeni narodi i Katolička Crkva proglasili su 1994. „godinom obitelji“. Tijekom te godine Crkva poduzima velike napore kako bi ojačala kršćansku obitelj i kako bi svaki dom postao ono što treba biti prema Božjem planu punom ljubavi, izvorom istinske ljudske savršenosti.

Dio tih napora Crkve zacijelo će biti posvećen podukama o braku, o podrijetlu i osnovama obitelji, o pripremama za brak, o ispunjenu životu u obiteljskoj zajednici, o obitelji kao glavnom čindbeniku odgoja djece, o religioznoj prirodi obiteljske zbilje, o obiteljskim krizama itd.

Čistoća je izuzetno važan čimbenik u životu obitelji. Priprema za brak mora biti čista, međusobna ljubav supružnika mora biti čista a djeca moraju u obiteljskom okružju imati pretpostavke za odgoj u čistoći.

Ne želim nipošto tvrditi da je čistoća jedina sktrukturna sastavnica kršćanske obitelji. Ipak treba inzistirati na tome da je uz ostale sastavnice upravo ona jedan od njezinih nosivih stupova. Ostale sastavnice čine se bez nje nepostpunima i oslabljenima. Bez nje nedostaje im organska ljepota, vanjska i unutarnja harmonija osoba koje čine obiteljsku zajednicu.

Ozračje čistoće u jednoj obitelji dolazi do izražaja u dostojanstvu njeziih članova i nužna je pretpostvka za osjećaj Božje prisutnosti u toj osnovnoj zajednici „kućne Ckrve“. Obitelj je prikladno okružje za cjelovit odgoj djece kji nesumnjivo mora sadržavati i odgoj za čistoću.

Dosadašnja razmatranja ukazuju na cijeli niz činjenica i situacija koji razmatranje o čistoći ne čine samo primjerenim nego dapače nužnim. Problemi na koje ukazuju navedene činjenice neće se moći adekvatno riješiti ako se ne poduzmu napori za cjelovit odgoj čovjeka. A on uključuje odgoj koji dovodi do toga da se nauči i cijeni ponašanje u skladu sa čistoćom.

Iz pastirske poslanica kardinala Jorgea Medine Esteveza

koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu

Najveća težnja i cilj ljudskog života je voljeti i biti voljen. Čovjek je jedini među svim stvorenjima sposoban za ljubav. Upravo jer je stvoren na “sliku i priliku Božju”, čovjeku je dana besmrtnost duše, razum u prosudbi dobra i zla, te slobodna volja. Papa Ivan Pavao II naglašava da “čovjek postaje `slika i prilika´ Božja, ne samo kroz vlastito postojanje, već i kroz zajedništvo osoba koju muškarac i žena formiraju od samog početka… To je slika nedokučivog Božanskog zajedništva osoba” (Kateheza 14.11.1979).

Radosna istina o ljudskoj spolnosti

Sjedinjenje muškarca i žene u ženidbenom činu je tako intimno da dvije osobe postaju “jedno tijelo” (Post 2, 24). Po toj povezanosti Stvoritelj ih daruje blagoslovom plodnosti. Otkrivenje nam govori kako je bračna zajednica supružnika u kojoj kasnije, u čistoći njihova srca, oni postaju cjelokupan i nesebičan dar jedan drugome znak i slika “Božanskog zajedništva osoba. ” U svetom činu spolnog odnosa supružnici postaju “jedno tijelo” međusobno se darivajući sa svim duhovnim i tjelesnim bogatstvima koje posjeduju; iznad svega daruju si tu plodnu ljubav koju primaju od Krista. Tako proživljeno spolno sjedinjenje supružnika postaje pečatom sakramenta ženidbe. To je sveto iskustvo Kristove ljubavi, koja ujedinjuje muža i ženu u zajednicu tako intimnu da  postaju “jedno tijelo” – slika “Božanskog zajedništva osoba.”

Bog želi da domena ljudske spolnosti bude posebno usmjerena na očitovanje Njegove stvoriteljske prisutnosti, koja posvećuje i združuje par u ljubavi te poziva nova ljudska bića na život. Spolni čin je sveti čin koji moramo povjeriti Isusu i na taj način omogućiti da nas On oslobodi od svakog zla, uklanjajući svaku sklonosti sebičnosti i požudi.

Ivan Pavao II navodi: “Muškarac i žena, međusobno ujedinjeni (u bračnom činu) tako intimno da postaju `jedno tijelo´, otkrivaju, može se reći, svaki put ali na poseban način otajstvo stvaranja. Na taj način se prisjećaju sjedinjenja u čovječanstvu (“tijelo moga tijela i kosti mojih kostiju”), što im omogućuje da prepoznaju jedni druge te kao i prvi put, nazivaju se imenom. To znači oživjeti, u određenom smislu, iskonsku djevičansku vrijednost čovjeka, koja proizlazi iz otajstva njegove samoće pred Bogom i pred svijetom. Činjenica da oni postaju “jedno tijelo” snažna je spona ustanovljena od strane Stvoritelja. Kroz nju otkrivaju bit vlastitog postojanja, kako u prvobitnom jedinstvu, tako i u dvojnosti tajanstvene uzajamne privlačnosti. Spolni odnos je nešto više od tajanstvene moći ljudskog tijela, koja djeluje gotovo na temelju nagona” (Kateheza 21.11.1979.).

 Zašto spolni odnos izvan braka uništava ljubav?

Bog nam otkriva da je spolni odnos “jezik ljubavi”, koji izražava supružnikovu nesebičnu i potpunu ljubav na način da se jedan drugome u potpunosti predaju. Taj “jezik ljubavi” koji se spominje kroz spolni odnos istovremeno treba prenijeti ljubav samoga Boga, te je u cijelosti postignuta samo u sakramentalnom braku.

Ljubav je nešto neizmjerno veće i dublje od snage osjećaja i strasti povezane sa spolnom privlačnosti. Ljubav je odluka dobrovoljno se žrtvovati za najviše dobro voljene osobe. To znači spremnost predati sebe na dar drugoj osobi – dar koji je potpun, iskren i plodonosan. Samo u sakramentu braka spolni čin može prenosi Božju ljubav i biti znak Kristove sakramentalne prisutnosti – trenutka u kojem bračni supružnici postaju “jedno tijelo” u svojoj međusobnoj ljubavi. Spolni čin je specifičan oblik `govora´, koji uvijek treba prenijeti istinu. Muškarac i žena koji se upuštaju u spolnu intimnost izvan braka zadaju jedno drugom duhovnu smrt i prenose laž, jer su prekršili Božju zapovijed – „ne sagriješi bludno“. Kroz spolni odnos kažu da pripadaju jedno drugome u potpunosti i zauvijek, a ipak njihov “govor tijela” prenosi uzajamnu laž, jer se nisu obvezali jedno za drugo u braku, koji jedini jamči cjelovitost i trajnost tog dara. Sakrament braka je apsolutno neophodan kako bi spolni odnos izražavao istinu o ljubavi i kako bi bio izvor uzajamnog posvećenja. U vrijeme kada muškarac i žena stupaju u brak i govore bračne zavjete bivaju nadahnuti i osnaženi snagom Duha Svetoga. Od tog trenutka oni postaju muž i žena. Snagom Boga oni su združeni tako čvrsto da ih samo smrt jednog od supružnika može rastaviti. Kada su mladić i djevojka zreli i nalaze se u ljubavi te žele izraziti svoju ljubav u spolnoj intimnosti, tada imaju jasan znak kako je vrijema da stupe u brak. Dok ne daju jedno drugome to obećanje formalno – u sakramentu svetog braka, oni se suzdržavaju od spolnog odnosa kako ne bi uništiti veliko blago, a to je njihova međusobna ljubav. Samo Isus, u sakramentu ženidbe daje im za pravo izraziti međusobnu ljubav kroz “govor tijela” – spolni odnos. Ako imaju spolni odnos prije braka, oni odaju svoje neznanje i nerazumijevanje spolne intimnosti i braka.  Postupajući tako međusobno si nanose veliku štetu, uzrokujući propast ljubavi.

Mirosław Rucki

Izvor: časopis “Love one another”, god. 2010., br. 11

Prijevod: Mia R.

Žene su se izborile za svoje PRAVO ali su izgubile DOSTOJANSTVO – pristajući nositi odjeću koja se protivi čednosti..

…
Način odijevanja je vrlo važan jer odjećom čuvamo svoje tijelo ali i nutrinu. Svrha ovog članka nije pametovanje s visoka nego jednostavno predstaviti kršćansku istinu koja će pomoći iskrenim katolicima da zamijene lažni mentalitet onim pravim katoličkim, koji je u skladu s Božjom voljom.

 Čednost i dostojanstvo osobe

“Kršćansku čednost u odijevanju valja podučavati ‘pod  svaku  cijenu’. Treba početi s najmlađima da se u njihovo srce ukorijeni duh krijeposti, osjećaj neizbrisivoga dostojanstva ljudske duše.”( Papa Pio XI )¹

Definirajmo najprije pojam čednost s katoličkog stajališta. Čednost je vrlina koja određuje nečije ponašanje u odnosu  prema spolnosti; ta vrlina stavlja pod kontrolu elemente ponašanja – riječi, djela i način odijevanja – kako bi se izbjeglo neprikladno tjelesno uzbuđenje. Biti čedan znači čuvati svoju intimu, ne otkrivati ono što treba ostati skriveno. 

U Katekizmu Katoličke Crkve za čednost se koristi sinonim ‘čistoća’: “Čista osoba održava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Ne podnosi ni dvostruk život, ni dvostruk govor. Čistoća zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Alternativa je jasna: ili čovjek zapovijeda svojim strastima i postiže mir, ili se pušta da ga zarobe i postaje nesretan“. (KKC toč. 2338. – 2339.) Oblačiti se čedno znači svjesno izbjegavati napast, odnosno ne dovoditi druge u napast. Naše tijelo i odijevanje nije izlog u koji je svatko pozvan zaviriti se, nadviti se, dotaknuti i slično. Ono u svojem dostojanstvu stvorenja i djeteta Božjeg kao dio bića sudjeluje u spasenju cijelog bića te je stoga pozvano na svetost. Ono je dar samo jednoj osobi u svetosti življenja  sakramenta ženidbe. Stoga ima puno uzvišeniju svrhu od pukog zadovoljenja  neprosvijetljenih strasti.

Postoje dva vida kršćanske čednosti u odijevanju: izbjegavanje prigoda da drugome budem povod za grijeh, i biti ispunjen duhom čednosti, nadahnut dubokom ljubavlju prema kreposti čistoće i pravim razumijevanjem kako je svrha naše odjeće uzdići dostojanstvo ljudskog tijela. Prekrivanjem tijela otkrivamo svoje dostojanstvo, ne želimo otkriti ono što je prikladno da ostane skriveno. Poznato je kako je zametak skriven u ljusci. Ako u znatiželji ljusku otvorimo, nikada neće biti ploda jer i ovdje vrijedi pravilo skrovitosti.  Čovjekova spolnost je dragocjena i zato ju treba čuvati od nepozvanih. To se postiže čednim odijevanjem jer čednost čuva čovjekovu osobnost i pomaže mu da se u potpunosti ostvari i živi život u punini.² 

Kreposti čovjeka vode do integracije i cjelovitosti u kojoj postaje svjestan svojeg dostojanstva, kao muškarca i žena stvorenih na sliku Božju. Tjelesna privlačnost je sama po sebi dobra no grijeh je često pretvara u požudu. Nečedno odijevanje čovjeka onesposobljuje za ljubav i poštivanje drugih jer je doveden u napast u kojoj više ne primjećuje osobu kraj sebe već tijelo. Danas, u doba velike moralne bijede i pokvarenosti, trebamo obnoviti krepost čistoće u obitelji, u svojoj sredini i čitavom društvu. S razlogom se u suvremenoj kulturi naveliko napada upravo ova krepost, jer bez nje čovjek vrlo lako pada u ostale grijehe, živi nesređenim i neurednim životom, nesposoban slijediti Božje zakone.

Negativni društveni utjecaji

Duboke promjene u društvu možemo pratiti od Industrijske revolucije. Razvojem tehnike čovjek se sve više udaljava od potrebe za duhovnim i sve više usmjerava na MATERIJALNO. Brojni revolucionarni izumi su čovjeku dali privid njegove snage koja u svojoj oholosti briše granicu dobra i zla, čovjek postaje sam sebi dovoljan. Jedna od velikih promjena je vidljiva i u načinu odijevanja koje sve više gubi obilježje čednosti i dostojanstva osobe. Modna industrija plasira nečedne modne trendove koji se nakon prvotnog protivljenja danas najnormalnije podrazumijevaju. U borbi za jednaka prava s muškarcem, žene su počele nositi hlače, poslovna odijela, pa čak i kravate; u modu prvi put dolazi kratka ‘zalizana’ frizura, dužina haljina, nogavica hlača i rukava je sve kraća.

Žene su se izborile za svoje PRAVO ali su izgubile DOSTOJANSTVO pristajući nositi odjeću koja se protivi čednosti.

Dekadencija se nastavlja 60-tih godina prošlog stoljeća kada seksualnu revoluciju u stopu prati modna revolucija koju predvodi Mary Quant, MODNA KREATORICA mini-suknji i kratkih hlačica. U svojoj je izjavi 1967. godine: “volim vulgarnost, dobar ukus je mrtav, živjela vulgarnost!”³, vrlo jasno ukazala odakle crpi ideje za svoje kreacije.

Modna industrija ide za tim da kroz odjeću izloži tijelo senzualnosti i seksualnosti. Modne revije nerijetko nude prilično zastrašujuće prizore novih kreacija koje pokazuju nepoštovanje prema čovjeku a veličaju devijantnost i apsurdnost. STVARANJEM VULGARNE I SPOLNO LIBERALNE KULTURE NASTOJI SE ZAMJENITI KATOLIČKA KULTURA.

Na žalost i mnogi kršćani se tu ne snalaze pa podliježu “modi” nošenja neprimjerene odjeće koju mogu vidjeti u izlozima trgovina, na ulici, u medijima; no katolici ne smiju zaboraviti da ako većina prihvaća takav način odijevanja, ne znači da su u pravu.
“U ovim nesretnim vremenima vladat će razuzdana rastrošnost koja će djelovati tako da ostatak namami u grijeh, osvojit će brojne lakoumne duše koje će biti izgubljene. Nevinosti se gotovo neće moći pronaći kod djece, niti čednosti u žena i u ovom presudnom času potrebe za Crkvom oni koji bi trebali govoriti – zašutjet će.”⁴ Gospa u Fatimi govori o tome kako će biti “uvedeni određeni načini odijevanja koji će Gospodina jako vrijeđati. Oni koji služe Bogu ne bi trebali slijediti takvu modu. Crkva ne poznaje modu. Gospodin je uvijek isti.”⁵

Ovdje treba primijetiti da moda sama po sebi nije loša. Gospodina vrijeđa NEČEDNA MODA. Danas se ne moramo odijevati isto kao prije dvije tisuće godina, ali moramo slijediti ista mjerila. Dizajn i materijali jesu novi ali je svrha odjeće uvijek ista. Ne smijemo se ravnati prema javnom mišljenju nego prema Istini koju imamo po autoritetu Crkve. Katolici su pozvani biti protuteža ovoj protukatoličkoj kulturnoj revoluciji. Jedan od načina na koji bi mogli i trebali to učiniti je birati odjeću koja odražava našu kršćansku vjeru.

Papa Pio XI upozorava kako je „nemoguće združiti sramotnu nečednu žensku nošnju i ispovijedanje katoličke vjere”.⁶ Sveti Pavao nam poručuje da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego da se preobrazimo obnavljanjem svoje pameti kako bi mogli razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. ( Usp. Rim 12,2 ).

(…)

Kod odijevanja trebamo se upitati tri stvari:

• kakvo je vrijeme?,
• za koju priliku se odijevam?,
• je li odabrana odjeća čedna?          (…)

…

Više na: katolik.hr – Odijevanje u crkvi i izvan nje za katolike