Čim smo došli u samostan imali smo svetu misu. U propovijedi je nas (i sestre klarise) don Jozo potaknuo da se ne bojimo živjeti tamo gdje jesmo, gdje nas je Bog stavio, a otkud nas mnogi nastoje otjerati utjeravajući nam strah u kosti. Mi (Hrvati) se stalno pred nekim povlačimo. Iz Bosne su nas tjerali Turci, pa smo se povlačili prema Hercegovini, pa prema sadašnjim prostorima gdje se nalazimo, pa se sad opet bježi u zapadne zemlje kao da će nam tamo biti bolje. Osvrćući se na evanđelje o nemogućnosti da se služi Bogu i bogatstvu u isto vrijeme – podsjeća nas da nema ništa od onog života u kojem se ljudi trude samo skupljati blago na zemlji. To je život limunade, „Fante“, „Cole“ i sl…. Blago na zemlji mnogima postane idol, makar nikad neće priznati da su idolopoklonici. U Americi imamo slučaj da se napravio Baalov slavoluk, za kojeg se naglašava da je to onaj koji se spominje u Starom zavjetu, (u kontekstu idolopoklonstva), i onda su se počele raditi replike tog istog. (…) Živimo u vrijeme kad se naglašava riječ „tolerancija“, pa kako svima treba dati da slobodno žive svoja uvjerenja, onda se se događa svašta. Mi možemo izabrati, kad se o nama radi, da se ne branimo i podnosimo nepravdu. Ali ako vidimo da se nepravda čini nekom djetetu, djevojci, onda nemamo pravo šutjeti kao da se nas to ne tiče. Don Jozo je podsjetio i na opasnost diktature relativizma, o kojoj je govorio papa Benedikt XVI. kojom se nastoji se sve istine prikazati kao jednake, pa prema tome ne postoji jedna istina – svaka je istina relativna. I onda nastane strah od svjedočenja Istine. Vidimo da u našem narodu ima ljudi koji su spremni suprostaviti cijelom jednom pokvarenom sustavu (kao Hasanbegović, Marijana Petir…) Ne trebamo se ni mi bojati. Moramo biti Bogu zahvalni što nam je dao mogućnost da možemo biti svjedoci Istine.

Nakon svete mise obratio nam se i fra Gabrijel, duhovnik sestara. Govorio o franjevačkim samostanima, a među njima posebno o samostanu u Kraljevskoj Sutjesci, te o franjevačkoj trećoredici kraljici Katarini koju franjevci štuju kao blaženicu makar nije (još) proglašena blaženom. Sedamnaest godina je živjela u izbjeglištvu, a djecu su joj oteli i islamizirali. Poznata je također po tomu što je poučavala žene u ručnom radu zbog čega se žene u Kraljevoj Sutjesci i danas sjećaju svoje kraljice na način da nose crne marame oplakujući njenu smrt.

Nakon Brestovskog uputili smo se u mjesto VITEZ kako bi vidjeli crkvu i čuli nešto o Vitezu, međutim i crkva i župnik neočekivano bijahu zauzeti. A koju bi internetsku stranicu preporučila za upoznavanje ovog mjesta – ne znam.

(Hodočašće, 5.11.2016.)