Djeco moja…

Noćas je opet padała kiša. Oprała je naš grad. Ali, nije to obična kiša. To su suze heroja, ratnika, izmučenih patnika, majki, djece, izmrcvarenih, poniženih, ali nepokorenih.
To su suze prerano posijedjelih, prerano odraslih – vaših vršnjaka i malo starijih od vas, prije 30 godina.
Zato, danas, nemojte se čuditi suzama onih koji mogu plakati. Još manje se čudite onima na čijem oku suzu nikada niste vidjeli, jer svoje suze kriju. Ma, vojnik ne plače. Vojnik stisne zube i ide dalje. Zato, plače nebo nad našom Hrvatskom. Jer majka Domovina plače nad svojom djecom.

A vi, djeco moja, sokolovi moji, razvedrite nebo nad ovom svetom zemljom.
Sve što radite, radite iz petnih žila, iz srca – iz duše. Kao Oni nekada.
Nisu branili Domovinu 5, 10, 15 ili 20 posto. Branili su je iako je na njih nasrtala Sila više od 15 puta od njih veća.

Pazite, 30.000 nasuprot 1.800. To je više od 1.5000 posto. To je neizrecivo.
Kad vam se nešto ne da, sjetite se njih i radite bar 100 posto. Moći će ponosno gledati, oni na nebu i ovi još na zemlji, na vas.
Tako ćete im polako početi vraćati dug.
A Hrvatska, ova lijepa blagoslovljena Hrvatska ići će dalje.
Nije čudo da “mala Hrvatska” pobijedi jednu “veliku Rusiju”.
Nije čudo imati vrhunske tenisače, košarkaše, olimpijce. Nije čudo živjeti u prelijepim gradovima i selima zemlje koja ima sve, baš sve i more i polja i šume.
Sve to je zarađeno, zasluženo kroz stoljeća.

Zato, pogled uprite na ljude koji su tu, kraj vas. Ljude koji ne govore puno, a puno su dali. Oni vam imaju puno za reći, a ako i ne govore, govori vam podatak gdje su nekad davno bili kad vas i nije bilo.

Nisu bježali u Svijet, oni su išli na prvu crtu. Zaboravili su na sebe, da zaštite one koji se sami nisu mogli zaštiti.

Ostavljali su tople domove i zamijenili ih za hladne i kišne rovove.
Umjesto tuševa, kupala ih je kiša.
Glazbu s radija i TV zamijenila im je stravična grmljavina topova.
Bijeli svijet, u kojem su se sakrili drugi, zamijenili su pocrnjelim nekadašnjim kućama u kojima bi na koji tren predahnuli, onako obučeni u odoru i čizme. Krevete s bijelim plahtama čuvali su za vas.
Zato, kiša nije kiša. Kiša su suze i vašeg oca, strica, ujaka, majke, susjeda, prolaznika, bojovnika.
To su suze hrvatskog ratnika.

18. studenoga 2021.

Voli vas vaša mama.
Dr. Nada Vilić – Srednoselec

Izvor: dragovoljac.com

Umrli  nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni – 

Odžak se nalazi na samom sjeveru Bosne i Hercegovine, na granici s Hrvatskom i sa većinskim hrvatskim stanovništvom, njih oko 12 000.

Vi, znate, govori don Pave hodočasnicima iz Splita, kako ljudi čuvaju spomen na svoje poginule, pa kažu: ovdje ih je poginulo 10, ondje ih je poginulo 20… a ovdje… ovdje je ih je poginulo 3404.! (…)”

Don Pavao piše kako je poželio svoje zadnje svećeničke dane provesti u župni Vlaška mala ili kako su je kasnije prozvali Posavska Mahala, kako bi tamo molio za duše pokojnih, duše poginulih među kojima je bio i njegov otac.

Pave je, kao i drugi dječaci odonud, bio ratno siroče. Djeca su se nazivala po majkama, jer su im očevi mahom pobijeni. Želja don Pave se ostvarila. Biskup je dao dopuštenje, a onda se počeo raditi spomen park na poginule, sa svim imenima i prezimenima stradalih.

Mnoga prezimena su poznata i nama iz Dalmacije.

Oni koji su odgajani u Jugoslaviji poznato je kako se djeci pralo mozgove komunističkim lažima. Don Pave se prisjeća onih dana iz škole, kad pravu istinu nije znao, kako je bila neka proslava i kako su on i brat uzvikivali: „Živio Tito, živjela Partija!“

Uvečer je majka zaključala kuću i dobro ih istukla. Pola sata ih je tukla, a da nisu imali pojma zašto to radi. Na kraju ih je zagrlila i upitala: „Znate li zašto sam vas tukla?“ „Ne znamo!“ – odgovorila su djeca. „Oni su vam ubili oca, a vi njih slavite!“ – otkrila im je konačno majka. Pave je u vrijeme ubojstva svoga oca još bio u majčinoj utrobi, a kad je saznao istinu bilo mu je deset godina.

Majka je riskirala puno rekavši istinu, ali mislila je kako je vrijeme da saznaju.

Nije li to žalosno? Veličati one koji su toliko zla napravili!

Nije li žalosno da su toliki pobijeni braneći svoje, (ne želeći tuđe), a da se njihova žrtva tako lako zaboravlja?

Nedaleko od Posavske Mahale je i Burića štala, mjesto gdje su partizani na prevaru namamili 500 mještana, govoreći im da dođu, da predaju oružje jer je rat gotov, a onda su ih zatvorili unutra te ih tri dana držali gladne i žedne. Nakon toga su ih u tri navrata odvodili, ubijali i bacali u jame. (VIDEO: yt – vjerni Bogu)

Masovne grobnice branitelja su krv koja iz zemlje viče da se istina ne zaboravi – tko su krvnici, a tko žrtve i za što su se borili.

Molimo za duše stradalih da dođu k Bogu, u Nebesku Domovinu prema kojoj svi idemo.

Nebeska Domovina je naše zadnje odredište, a na nama je da na putu do tamo ostanemo zahvalni za život koji imamo i kojeg još možemo upotrijebiti na dobro svog naroda i na slavu Božju, vjerni svom Bogu.

Knjigu možete pročitati ovdje: POSAVSKA MAHALA

M.G.

U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznata u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, kada su se smrzli ili poginuli gotovo svi branitelji u noći sa 12. na 13. siječnja 1578.

Gvozdansko, gdje je to? Vjerojatno ste se zapitali pročitavši ovaj naslov. U tom malenom pounjskom selu možete čuti veliku i gotovo nevjerojatnu priču o junaštvu i hrabrosti hrvatskih vojnika. Iznad sela je istoimena utvrda, danas obrasla trnjem i teško dostupna.

Nitko ne zna da se tu, primjerice, nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj. Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Najdulji hrvatski ep napisan je 1940. godine. Zove se Gvozdansko i posvećen je njegovim braniteljima. Objavljen je tek 2000. godine. Kakvu to priču čuvaju zidine Gvozdanskog?

Počnimo od imena

Utvrda Gvozdansko dobila je naziv po istoimenom selu podno te utvrde. Riječ gvozd zastarjela je riječ za šumu i pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda. Tu počinje zaboravljena priča o hrvatskom junaštvu. Gvozdansko se nalazi u Pounju podno Zrinske gore. Točnije, na pola puta između Gline i Dvora. Danas je to slabo razvijeni kraj iz kojeg se stanovništvo već dobrim dijelom iselilo, ali da se možemo vratiti u taj kraj kojih 500-tinjak godina ranije, slika bi bila prilično drugačija. Vratimo se za početak u godinu 1347. kada je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac darovao Jurju Bribirskom srednjovjekovnu utvrdu Zrin na južnim obroncima Zrinske gore. Tako se jedna grana ove velikaške obitelji nazvala Zrinskima. Ovdje su rođeni slavni pripadnici te obitelji – grofovi, banovi, junaci… Od toga su vremena postupno širili svoje posjede između Kupe i Une. Zrinska gora bila je bogata rudama pa je obitelj Zrinski ovdje otvarala svoje rudnike srebra i olova. Kralj Matija Korvin dodijelio je 3. ožujka 1463. Petru II. Zrinskom povlasticu iskorištavanja ruda. Osim toga, dopustio mu je da zadrži prihode, a nije morao plaćati kraljevski rudarski porez. Sljedeći logičan korak bilo je otvaranje kovnice novca. Ne znamo kada je otvorena, ali prvi pisani trag potječe iz 1525. godine. Znamo da je njegov sin Nikola III. Zrinski počeo kovati srebrni novac. Na jednom je mjestu imao topionicu, ljevaonicu i kovnicu novca. Ovdje su nastali prekrasni primjerci denara, groša i talira koji svjedoče ne samo o kvaliteti izrade, nego i o izuzetnoj vještini graviranja. Godišnje su Zrinski uspjeli proizvesti 700 – 800 kilograma srebra. Zapisi nam govore da je obitelj Zrinski osigurala stručan kadar i radnike koji su dolazili iz Bosne. U okolnim su mjestima seljaci proizvodili hranu za radnike i vlastelu. Tako je čitav kraj prosperirao. Sve dok se Osmanlije nisu previše približile…

Jedinstven primjer utvrde

Osmanlijska se vojska u 15. stoljeću opasno približila posjedima Zrinskih. Pounje se nalazilo na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Da bi zaštitili svoje rudnike, Zrinski podižu grad-utvrdu Gvozdansko na svojem vlastelinstvu nedaleko od Zrina. To se mjesto prvi put spominje 1488. godine. Prema opisima i nacrtima iz toga vremena znamo da je Gvozdansko bilo izuzetan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti. U tom se razdoblju grade branič-kule i drugi fortifikacijski objekti koji su posebno projektirani za obranu od osmanlijskih topova. Tako je građeno i Gvozdansko. U utvrdu se ulazilo kroz četvrtastu kulu. Na svakom uglu stajala je kružna polukula, dok se u unutrašnjosti utvrde nalazila palača. Utvrda je imala tri kata. Branič-kula bila je visoka 16 metara, a stajala je malo istaknutije od ostatka utvrde. Važno je napomenuti da je riječ o najvećoj očuvanoj branič-kuli u Hrvatskoj. Ulaz u branič-kulu sagrađen je na drugom katu, a u nju se moglo ući jedino preko pokretnog mosta. Na zadnjem katu bio je smješten nužnik, a u prizemlju se nalazilo spremište za hranu te za opremu i streljivo.

Osmanlije zauzimaju komad po komad

Podsjetimo što se događalo na hrvatskim i susjednim prostorima u okviru osmanlijskih osvajanja. Već 1435. kralj Žigmund Luksemburški uspostavlja hrvatski i slavonski obrambeni tabor. U drugoj polovici 15. stoljeća Srbija, Bosna i Hercegovina padaju pod Osmanlije. Sada su se hrvatski krajevi našli na meti osmanlijskih trupa. Nedugo nakon toga odvila se strašna Krbavska bitka (1493.) u kojoj je poginula većina hrvatskog plemstva (Petar II. Zrinski) uz ogromne gubitke ljudstva. Već sljedeće godine opustošen je istok Hrvatske, a osmanlijska vojska stiže do Beča. Godine 1521. padaju Srijem, Knin, Sinj i Skradin. Samo pet godina kasnije pada dio Mađarske nakon Mohačke bitke (1526.). Sljedeće godine Osmanlije osvajaju Liku, Krbavu, dolinu rijeke Zrmanje. Hrvatska je svedena na ostatke ostataka. Osmanlijske čete utaborene u Bosni oko 1540. kreću u osvajanje zrinskih posjeda u Pounju. Zbog teških uvjeta života stanovnici na području između Kupe i Une više ne moraju plaćati porez kralju.

Četiri napada na Gvozdansko

Nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. prestaje raditi kovnica novca, ali Zrinski nastavljaju kopati rude. Imanjem je počela upravljati njegova udovica Jelena Zrinska te sinovi Ivan i Nikola IV. koji daju rudnike u najam. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj. Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski. Tako je Pounje ostalo bez svojih zaštitnika. U to vrijeme na hrvatske je krajeve brojne napade izveo Malkoč-beg iz Bosanskog sandžaka. Proslavio se osvajanjem Klisa, Sinja i Kostajnice. Neprestano je provaljivao preko granice u Liku i Krajinu, a 1561. kreće na Gvozdansko, ali bez uspjeha. Iste je godine ponovno krenuo u napad, no i ovoga puta ishod je bio jednak. Nakon toga Osmanlije kreću na obližnje utvrde pa pada Novigrad Zrinski (danas Dvor). U Bosnu stiže štićenik velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića pod imenom Ferhat-beg Sokolović. Stolovao je u Banjoj Luci, kamo je iz Travnika prenio sjedište Bosanskog sandžaka. Ferhat-beg je 1574. godine okušao svoju sreću u napadu na Gvozdansko, ali se i on morao povući. Ostao je poznat kao veliki graditelj Bosne. Naime, u samo nekoliko godina izgradio je više od 200 različitih objekata. Teška godina za Hrvatsku, ali i Bosnu i Sloveniju bila je 1576. kada je Ferhat-paša neprestano upadao u nezaštićena sela i osvajao ih jedno po jedno. Te je godine opet poveo pohod na Gvozdansko, čiji su branitelji uz pomoć banske vojske opet odbili njegov napad. Bio je to već četvrti napad, ali i četvrta pobjeda.

Posljednja opsada

Početkom 1577. Ferhat-beg osvaja većinu mjesta oko Une, osim Zrina i Gvozdanskog. Stigla je kasna jesen kada se prema tadašnjim običajima ratovanja nije kretalo u pohode. Nedostatak hrane i vremenski uvjeti onemogućavali su i napadačima uspješno ratovanje, stoga je u hrvatskim utvrdama ostala tek šačica vojnika, a zadnja opskrba bila je u kolovozu te godine. Ferhat-beg je svega toga bio svjestan i odlučio je krenuti u svoj treći pohod na Gvozdansko. Pred utvrdu je s vojskom stigao početkom listopada, iznenadivši branitelje. Međutim, tu je ostavio tek dio vojske i vratio se u osvojeni Novigrad Zrinski samo kako bi popravio most. To je, naime, bio jedini način da dovuče teško topništvo do Gvozdanskog. Zatim je krenuo na obližnji Zrin i osvojio ga krajem listopada. Sada je sve bilo spremno za konačni pad junačke utvrde. Oko Božića 1577. Ferhat-beg stiže s vojskom od oko 5000 vojnika (neki čak navode 10 000) sastavljenih od Osmanlija i martologa (plaćenika). Opkolili su utvrdu u kojoj je bilo jedva 300 ljudi, od kojih su samo 50-ak bili vojnici. Ostalih 250 osoba bile su žena, djeca, seljaci i rudari. Zanimljivo je da su se na 300 ljudi u utvrdi zatekla čak četiri kapetana od kojih je glavni bio Damjan Doktorović. Do Božića su već praktički ostali bez hrane, ogrjeva i streljiva. Zima 1577./1578. bila je iznimno hladna. Iz zapisa saznajemo da je drveće pucalo od hladnoće, što je strašno odzvanjalo kroz šumu. Temperature su bile toliko niske da su tih dana i konji ugibali. Krajem studenog nastupila je oštra zima zbog koje je sve teže bilo organizirati ljudstvo, a dodatna otežavajuća okolnost bilo je sve lošije stanje same utvrde oštećene brojnim napadima. Ferhad-paša Sokolović tad je prvi put uputio poziv braniteljima da se predaju, što su oni odlučno odbili. Uslijedili su još jači topnički napadi, koji su izbacili iz borbe više desetaka branitelja. Sokolović je na Božić ponovno ponudio braniteljima da prekinu otpor, a zauzvrat će im životi biti pošteđeni. Međutim, braniteljski duh nakon više od dva i pol mjeseca opsade bio je golem i nisu se željeli predati bez borbe, nakon goleme patnje i žrtava koje su podnijeli za sve vrijeme opsade. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja juriša, Ferhad-paša bojao se ići u izravan napad na utvrdu premda je znao da su branitelji na izmaku snaga, bez hrane i streljiva te da čak jedu pse čuvare kako bi preživjeli. Zbog toga je iduća dva tjedna zapovjedio isključivo topničku paljbu po utvrdi kako bi se do kraja slomio moral hrvatskih boraca. Kako su temperature svakim danom postajale sve niže, osmanlijska vojska bila je sve nervoznija i iscrpljenija lošim vremenom, a konji su počeli ugibati od hladnoće, Sokolović je odlučio prekinuti taktiku iscrpljivanja i krenuti u konačni napad. Tako je 10. siječnja 1578. počela posljednja etapa bitke za utvrdu Gvozdansko. Branitelji su u iduća tri dana ponovno odbili nekoliko juriša, međutim, zbog potpunog nedostatka baruta daljnji otpor bio je nemoguć. Tako su 13. siječnja 1578., nakon sto dana opsade, osmanlijske snage konačno zauzele utvrdu. Prema ondašnjim kroničarima, ulazak u dvorište Gvozdanskog zgrozio je Ferhad-pašu Sokolovića i njegove vojnike. Mrtvi i ranjeni hrvatski branitelji ležali su posvuda, a većina od svega tridesetak preživjelih bila je neuhranjena i s teškim ozeblinama.

Kao znak poštovanja prema neprijatelju i njegovu junačkom otporu, Sokolović je zapovjedio da se pronađe svećenik koji će prema običajima katoličke vjere i uz vojne počasti na grobljima obližnjih zauzetih sela pokopati sve mrtve hrvatske branitelje.

Važnost

Opsada Gvozdanskog dugo je, zbog trijumfalne Bitke kod Siska koja je uslijedila 1593. godine, ostala na marginama hrvatske vojne povijesti. Danas se, međutim, u historiografskim krugovima sve više mjesta pridaje istraživanju tog veličanstvenog otpora osmanlijskoj ekspanziji na našim prostorima.

Hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić napisao je ep Gvozdansko. Pisao ga je tri godine, od 1937. do 1940. godine, a nadahnuće su mu bila djela fra Andrije Kačića Miošića. Tresić Pavičić je svoje djelo nazvao “najviteškijim i najnevjerojatnijim djelom u povijesti čovječanstva“. To je najveći hrvatski ep koji se sastoji od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja. Sastavljen je da bi budio hrvatski narodni ponos. Objavljen je posmrtno, tek šest desetljeća poslije, 2000. godine.

Ne mislite da su tek mrtvaci

Oni, koje mislim opjevati,

Vječno živi oni su junaci;

Sjajne zviezde, što će viekom sjati

Čovječanstva besprimjerni divi

U Bogu su i u rodu živi.

Ante Tresić Pavičić

Znate li da se tu nalazi najveća očuvana branič-kula kružnog tlocrta u Hrvatskoj? Još je nevjerojatnije da arheološka iskapanja ovdje nikada nisu provedena, a neke informacije o bitkama koje su se ovdje odigravale u 16. stoljeću pronalazimo samo u osmanlijskim izvorima. Gvozdansko je, prema opisima i nacrtima iz toga vremena, vrijedan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti.

Danas se često organiziraju posjeti tom mjestu, a na internetu postoje mnogobrojni članci o junaštvu hrvatskih branitelja u utvrdi Gvozdansko.

Ova divna utvrda, iako u ruševnom stanju, i danas čvrsto stoji na ponosnoj Banovini kojoj je potrebna obnova više nego ikad. Obnovimo i mi u današnjem danu sjećanje na hrabre junake Gvozdanskog, ali i svih hrvatskih branitelja kroz našu povijest.

Izvor: hkm.hr

audio na: yt VJERNI BOGU