Michele, kako su ga njegovi roditelji krstili, rođen je kao četvrti od sedmero djece, 11. ožujka 1919. u San Giovanni Rotondou. ,,,  Dana 4. lipnja 1933., na blagdan Pedesetnice, krenuo je prema samostanu da prisustvuje Svetoj misi i kako bi primio blagoslov prije ulaska u sjemenište kapucinske braće. U sakristiji je upoznao Padre Pija. Velika je bila njegova radost i iznenađenje, jer otac nije bio povezan s vjernicima već dvije godine. Od njega je Michele je primio poseban blagoslov.

Kad je stigao do Vico del Gargana, pokazalo se da više nema ni jednog bogoslova. Ostao je kao postulant u samostanu devet mjeseci nakon čega su ga prebacili u Foggiju. Želeći testirati mlade postulante, provincijal mu je dao da pročita životopis sv. Conrada iz Parzhama. Pročitavši knjigu petnaestogodišnjak je otišao pred Provincijala da ga pregleda. Otac Bernardo d’Apicella bio je zadivljen. Rekao mu je da bude spreman jer se otvara bogoslovija.

No Michel je odgovorio: “Ne, Oče, ja želim ostati samo brat! Došao sam u samostan biti svetac, a moje čitanje života sv. Conrada učilo me da se  ne mora biti svećenik kako bi se postigla svetost. ”

U novicijat je ušao 1935. godine i uzeo ime Daniel. Godinu dana kasnije, položio je privremene zavjete, a 1940. godine vječne. Tijekom Drugog svjetskog rata i bombaških napada 1943. godine pružao je prvu pomoć ranjenima, pokopao mrtve i spašavao svete spise. Nakon rata pomogao je demobiliziranim vojnicima. Godine 1952. u Klinici Regina Elena dogodilo se nešto od velikog značenja za ostatak života.

Klinika Regina Elena

Već neko vrijeme brat Daniel je patio od teških bolova u trbuhu. Kada je posjetio liječnika i bio pregledan, dobio je najgoru moguću dijagnozu: rak slezene. U one dane to je značilo smrtnu kaznu. S ovim tužnim vijestima otišao je vidjeti Padre Pija, koji mu je rekao: “Neka bude operacija!” “Nema smisla”, rekao je brat Daniel. “Liječnik kaže da nema nade. Znam da ću umrijeti. “Na to je otac odgovorio:” Nije važno što kaže liječnik. “I uputio ga je liječniku u kliniku Regina Elena i rekao: “Ne brini. Ja ću uvijek biti s tobom.” Rekao je to tako jakom uvjerenjem da je brat Daniel odmah otišao u Rim. Tamo je vidio liječnika kojeg mu je otac preporučio: U početku je doktor prof. Riccardo Moretti odbio raditi operaciju. Bio je uvjeren da njegov pacijent neće preživjeti. Na kraju, neki unutarnji impuls potaknuo ga je da riskira. Operacija se dogodila sljedećeg jutra. Unatoč tome što je bio anesteziran, Brat Daniel je ostao pri svijesti. Iako je pretrpio veliku bol, nije to pokazivao; doista, bio je sretan što je Isusu prikazao svoje patnje. Istodobno je imao dojam da je bol pročistila dušu od grijeha. Odjednom se osjećao uspavano. Prema riječima liječnika, pacijent je pao u komu. Ostao je tako u komi tri dana, a onda je bilo očito da je umro. Liječnik je izdao svoju potvrdu o smrti. Obitelj se okupila u molitvi za pokojnika. Nekoliko sati kasnije, na iznenađenje svih, mrtvac se iznenada vratio u život.

Dva sata čistilišta

Što se dogodilo s bratom Danielom tijekom ovih nekoliko sati? Gdje je njegova duša otišla?

Ovdje je njegov vlastito svjedočanstvo: “Stajao sam pred Božjim prijestoljem. Nisam vidio Boga kao strogog suca, već kao milosrdnog i ljubljenog Oca. Tada sam shvatio da se Bog brinuo za mene od prvog do posljednjeg trenutka mog života; volio me kao da sam bio jedino biće na zemlji. Shvatio sam da nisam uzvraćao na ovu beskonačnu Božansku ljubav. Bio sam osuđen na dva ili tri sata čistilišta. ‘Što!’ – rekao sam. Samo dva ili tri sata? A onda ću moći ostati s Bogom cijelu vječnost – uživajući u Njegovoj vječnoj ljubavi? Skočio sam s radošću…

“Odjednom, Bog zna otkud, osjetio sam oštru, snažnu bol. Osjetila s kojima sam najviše uvrijedio Boga na ovom svijetu, moje uši, moj jezik – imali su najgore boli. Bila je to nevjerojatna patnja, jer se u čistilištu duša osjeća kao da ima tijelo. Ni trenutak nije prošao bez ove patnje, a svaka sekunda činila se  kao vječnost. (…)

“Mislio sam da ću moći posjetiti svog prijatelja. Rekao bih mu da sam u čistilištu i zamolio ga da se moli za mene. Taj je prijatelj je bio zapanjen jer je čuo moj glas, ali me nije mogao vidjeti. ‘Gdje si?’ upitao je. “Zašto te ne mogu vidjeti?” (…) Tek tada sam shvatilo da nemam tijela. Stoga sam se zadovoljio samo sa tom zamolbom da se moli za mene. I onda sam otišao.

“‘Što!’  – rekao sam. “Nije li to bilo samo dva do tri sata čistilišta? Ali meni se to činilo kao da traje tristo godina! Zatim mi se ukazala Djevica Marija. Počeo sam je moliti, govoreći: “O Blažena Djevice Marijo, isprosi za mene od Boga milost da se vratim na zemlju, da bih mogao živjeti i djelovati samo zbog ljubavi prema Njemu!” Osjećao sam prisutnost Padre Pija i molio sam ga također: “Zbog Vaših  patnji, zbog Vaših blagoslovljenih rana, oče Pio, posredujte za mene pred Bogom da bi me mogao osloboditi od ovih plamenova i dati mi milost da živim svoje čistilište na zemlji.”

Tada nisam vidio ništa više, iako sam znao da je otac Pio razgovarao s Marijom. Nekoliko trenutaka kasnije mi se ponovno pojavila Djevica Marija. Kimnula je glavom i nasmiješila se; i u tom trenutku sam bio ponovo u svom tijelu.  Iznenadnim pokretom odbacio sam pokrivalo koje mi je stajalo na glavi. Oni koji su me promatrali i molili, trčali su na vrata, vikali na medicinske sestre i liječnike. U roku od nekoliko trenutaka, cijela je klinika bila tu. Svi su mislili da sam neka vrsta priviđenja. ”

Sljedećeg je jutra Brat Daniel bez pomoći i sjeo u naslonjač. Bilo je sedam sati. Liječnici su obično pravili obilaske u devet. Danas je dr. Riccardo Moretti stigao ranije, a to je bio doktor koji je potpisao onu potvrdu o smrti. Stojeći pred bratom Danielom, rekao je suzama u očima: “Sada vjerujem. Ja vjerujem u Boga. Vjerujem u Crkvu.” Do tada je dr. Moretti bio nevjernik. Nitko ne zna točno što se s njim dogodilo te noći. Sve što znamo je da nije spavao i da je neko vrijeme tijekom tih noćnih sati imalo potpunu unutarnju preobrazbu. Poput sumnjičavog Tome, postao je vjernik.

Što se tiče brata Daniela, on je stvarno proveo ostatak svog života živeći svoje čistilište na zemlji. Po vlastitom izboru. Svojoj sestri Feliciji rekao je na kraju svog života: “Draga sestro, posljednjih četrdeset godina nisam znao što znači osjećati se dobro!”

Lekcija za nas

Koje lekcije možemo naučiti iz priče brat Daniela? Ovaj kapucinski redovnik izabrao je dugogodišnje patnje na Zemlji tijekom nekoliko sati čistilišta nakon smrti. Nikad nije požalio zbog tog izbora; naprotiv, osjetio je osobito blagoslovljen što je to bilo moguće u njegovu slučaju. Napominjemo također da je brat Daniel bio oslobođen smrtnog grijeha, jer takvi grijesi prekidaju našu vezu s Bogom i sputavaju naš put spasenju. On je učinio pokoru za svoje oproštene grijehe – uglavnom lagane prijestupe protiv zavjeta siromaštva.

Prva lekcija je da su čistilišne patnje izuzetno jake i da čak i za manje grijehe moraju biti izvršene pokore, bilo ovdje na zemlji ili, neusporedivo bolnije, nakon smrti. Ne smijemo olako uzimati lagane grijehe, nego  treba težiti da ih se izbjegava, priznati ih i izvršiti pokoru za njih. Simbolička pokora koju nam daje svećenik u ispovjedaonici često nam je samo poticaj da sami nametnemo sebi vlastitu pokoru. Možemo napraviti blago od naših svakodnevnih napora i patnji tako da ih prihvaćamo i predajemo ih Bogu kao naknadu za naše grijehe i za grijehe naših bližnjih. Svaka patnja koja je ponuđena Bogu kao naknada za grijehe olakšava čistilište – bilo u budućnosti ili sada za neku siromašnu dušu u čistilištu, ovisno o našoj nakani.

Brat Daniel je rekao još jednu važnu stvar: “Ono što uzrokuje najveću bol u čistilištu nije toliko vatra, iako je to intenzivno, već osjećaj da sam daleko od Boga i znanje da sam dok sam bio na zemlji imao sredstvo da izbjegnem čistilište, a ipak nisam iskoristio tu mogućnost.”

Svaki put kada duša počini grijeh, ona se udaljava od Boga. Taj osjećaj odvajanja u trenutku kada je duša, odmah nakon smrti, došla vidjeti Njegovu dobrotu i ljubaznost u blaženom gledanju, uzrokuje dušu da pati neizrecivom čežnjom za Bogom, koji je Ljubav. Ali duša mu ne može prići dok se ne pročisti.

Bog nam daje sva potrebna sredstva da postanemo sveci, tj. da živimo blizu Krista, da budemo ujedinjeni s Njim. Ta su sredstva prije svega molitva i sakramenti, hranjenje Božjom riječi i učenje Crkve, potom traženje Božje volju i življenje po njoj. Grijeh nije samo zlo koje počinimo već i dobro koje propustimo, a posebno ono koje utječe na spasenje naše duše. Nakon smrti bit ćemo odgovorni i za pomoć koju nam je Bog ponudio, a nismo se njome služili. Ovo će, prema iskustvu brata Daniela, biti uzrok strašnog žaljenja za nas koji smo na Zemlji živjeli živote bez razmišljanja.

Pomozite nam

Dok je bio u čistilištu, brat Daniel je potražio pomoć od živog redovnika. Ovo nas podsjeća da siromašne duše u čistilištu se oslanjaju na našu pomoć. Učenje Crkve je sljedeće:

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu,[595] da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: … (KKC 1032)

Moramo se sjećati duša mrtvih, a osobito duša koje trpe u čistilištu. Možemo li ih ostaviti tako bez pomoći? Ponudimo im našu pomoć na takav način i ozbiljno kao što bismo željeli da nama drugi pomognu nakon smrti.

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER, god. 2014., “One day in purgatory”

(3) On onda svu okolicu Jordana obađe
Propovijedajući obraćeničko krštenje
Da narod otpuštenje grijeha nađe.

(4) Kao što je pisao Izaija
u one dane davne:
„Glas viče u pustinji
Pripravite put Gospodinu,
Nek mu staze budu ravne!

(5) Neka se ispuni dolina svaka
Svaka gora i brežuljak nek se slegnut znade
Što je krivudavo neka se izravna
A hrapavi putevi neka se izglade.

(6) I za svako će tijelo
Spasenje Božje
Doći na vidjelo.“

(7) I čulo je to mnoštvo što dođe da se krsti
Gdje Ivanova usta glasno zbore:
„Leglo gujinje! Tko vas samo upozori
Da bježite od srdžbe skore!

(8) Donosite dakle obraćenja dostojnih plodova
I nemojte početi u sebi govoriti:
Djeca smo Abrahamova!

Jer kažem vam i riječ ovu:
Bog iz kamenja ovog
Može podići djecu Abrahamovu.

(9) Već je na krojen stablima sjekira položena sada:
Svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda
Siječe se i baca u oganj, da strada.“

(10) Mislilo je stoga mnoštvo
Riječ njegova – šta je?
Što nam je dakle činiti? – pitaju ga.(11)

I on im odgovor na to daje:

„Tko ima dvije haljine, neka podijeli svatko
S onim koji nema.
U koga hrane ima, neka učini isto tako.“

(12) I carinici se dođu k njemu krstiti
Pa ga pitahu:
„Učitelju, što je nama činiti?“

(13) Reče im tada da rade pošteno:
„Ne uzimajte više
Nego vam je određeno!“

(14) A i vojnici bijahu onamo
Pa ga upitahu:
„A mi, što mi činiti moramo?“

I reče im:
„Nikome nasilja ne činite,
Nikoga krivo ne prijavljujte
I plaćom svojom zadovoljni budite.“

(15) Narod bijaše u iščekivanju
I svi se u srcu pitahu
„Tko je Ivan?
Nije li on možda Krist
Od davnina obećan?“

(16) Zato im Ivan svima govoriti krene:
Ja vas, istina, vodom krstim.
Ali dolazi jači od mene.

Ja nisam dostojan
Ni remenje na obući njemu odriješiti.
On će vas krstiti ognjem
I Duhom Svetim.

(17) U ruci mu vijača da gumno svoje čistim stvori
I sabere žito u žitnicu svoju,
A pljevu da spali ognjem što neugasivo gori.

(18) I mnogim je drugim pobudama pričati stao
I tako je narodu Ivan evanđelje navještao.

(19) A Heroda je Ivan zbog Herodijade prekorio
Zbog žene njegova brata i zbog svih zlodjela
Ivan je protiv njega zborio.

(20) Svemu tome nadoda Herod još i to zlo djelo
Da je Ivanovo u tamnicu ubacio tijelo.

(Prema Lk 3,1-20)

…

Baš u ono određeno vrijeme davno
Ivan započe svoje propovijedanje
prije neg Isus nastupi javno.

Crkva riječi Ivanove pred Božiće ponavlja:
“Pripravite put Gospodinu! Obratite se!”
Jer u grijehu nema pravog slavlja.

Samo kršćansko ime ništa ne znači
ko ni židovima što su Abrahamov rod
već vjera i djela u koja se oblači.

Bog i danas poziva svakog tko ga sluša
da dobro čini, a izbjegava zlo,
kako bi živjela sretno naša neumrla duša.

Vrijeme će proći i Božji doć će sud,
doć će Sin Božji kad Sudac svijeta
i odjednom pojaviti se svud.

Tada ćemo dobro vidjet sav život svoj
misli, riječi, djela i propuste,
grijehe svoje i njihov broj.

Za srca tvrda Ivan će oštru pouku dati
Leglom zmijskim ih naziva
da se sva ozbiljnost grijeha shvati.

Ne štedi on ni moćnika koji preljub čine
jer nije mu stalo do mladosti svoje
već do vječnog spasa i istine.

U Ivanovu pozivu i nama riječ je dana
da se obraćamo i klonimo grijeha,
al to je danas neka riječ strana.

No grijeh je onaj rad kojeg Isus dođe
da nas krvlju nevinom otkupi i spasi,
Sin Božji, kao čovjek rođen.

I mnogi se trude riječ “grijeh” ukloniti
samo da je griješiti nekako lakše,
i nekako lakše u pokvarenu svijetu biti.

Zar je svejedno ima li vječnosti il nema?
Zar je svejedno dal nam se sreća rajna
il možda propast vječna sprema?

Zar je svejedno raj il leglo zmija?
Radost vječna il oganj vječni
gdje se sve od boli svija?

A Sud će Božji jednom sigurno doći
i svi ćemo o svima tada sve znati
i ništa se od svega sakrit neće moći.

…

O Isuse Spasitelju,
udovi Ti za nas krv svetu proliše
pa ipak mnogi ljudi
grijeh od Tebe više zavoliše.

Spasi nas, o Isuse,
jer Spasitelj Ti si,
od grijeha, zla i smrti vječne,
neka zalud umirao nisi.

Ne daj nam doći u ono mjesto muka,
gdje izlaska više nema,
iz mjesta boli i jauka.

Ne daj nam dugo ni u čistilištu biti
i u trpljenju bolnu
da nam nitko nema
naše boli malo ublažiti.

O ne daj nam u mukama ni jedan dan
povedi nas, Spasitelju,
k sebi,
u vječni stan.

M.G.

Što se događa u trenutku smrti?

U trenucima smrtne opasnosti pozvani smo na to da se skrušimo i savršeno pokajemo. A ako smo preživjeli onda ćemo otići na ispovijed. Ako ne  – savršeno pokajanje nam se vrijedi kao ispovijed. U slučaju rata npr. svećenik može dati kolektivno odriješenje, a ako prežive – ispovjedit će se.

Kako to da mogu u 1 minutu vidjeti sve grijehe? Mi ih sada ne vidimo na pravi način. Ali imamo npr. primjere Glorie Polo, M.Restrepa – gdje su vidjeli svoj život na takav način.. i vidjeli su posljedice svojih grijeha, a i za to čovjek odgovaridi sablazan koju je prouzročio, vidi stvari potpunije. On se tada može savršeno pokajat, ali i tada je slobodan da može zauzet i drugi stav, pa ako je cijeli žviot duboko vjerovao da se „ekipa u paklu“ i tada se može odlučiti za ekipu…

Hoćemo li znali sve olakotne okolnosti, što nas opravada? Mi smo dovoljno vidjeli olakotne okolnosti, i to nam neće biti toliko potrebno kao ono drugo.

Je li istina da je sotona taj koji nas optužuje? On je onaj koji nas cijeli život navodi na grijeh, a kod grijeha nas onda optužuje…

Kod ispovijedi nam se vraća posvetna milost, međutim ostaje vremenita kazna. Što je to? Mi moramo dati zadovoljštinu za ono što smo učinili. Ima neki koji ne vole ni čuti da bi Bog mogao kaznit. A pravda i ljubav idu zajedno.

Ljubav uključuje i pravednost, traži da se popravi zlo koje smo učinii. A ne da u ime Božjeg milosrđa bude svejedno kako smo živjeli jer „u konačnici će sve porkiti Božje milosrđe“

Zašto čistilište – čisti se… čk se oslobađa onog što je bilo bolesno i što ga udaljva od Boga, a u zajedništvo s Bogom se ne moće bilo kako –  ne može neko doći na svadbu ko nije odlično obučen i onaj u toj prispodobi zovu se ljudi sa svih trgova ali moraju biti dolično obučeni.

Je li i kazna čin milosrđa? Treba li čovjeku kazna? Bogu kazna ne treba, kao ni dobra djela, Bog je sebi dostatan, to je ono to je potrebno nama. Tako molitva, a tako i po pitanju kazne.  Ona je ljekovita za čovjeka, dopuštamo da zaliječi rane onogo tko je grijeh izazvao. Ljudski sud od kazne očekuje ne samo da se zadovolji pravda, nego i da se preko kazne rehabilitira onaj koji je počinio taj zločin. Zato postoje i popravni zavodi.

Nalazimo se u suvremenom društvu koje izbjegava kažnjavanje, kazna je nešto loše… Jesmo li ti možda zastranili malo? Ne malo nego dosta! Vidimo da se poslodavcima kažnjavanje dopušta zbog učinkovitosti, a roditeljima se ne dopušta kazniti dijete. Tako se u jednoj mladoj obitelji postalja pitanje je li dijete od 15 mjeseci razmaženo ili tvrdoglavo.  A izbjegava ga se malo kazniti „da ne bi dijete doživjelo traume“. Ako je trauma – malo udariti dijete po guzi, onda zato i imamo to što imamo. Ali što ako imamo zakon pred kojim moramo zazirati od kažnjavanja? Nas obavezuju Božji zakoni, a ljudski zakoni, posebno ako su besmisleni ili posebno ako su protiv Božjeg zakona – nas ne obvezuju! I u tim slučajevima smo pozvani na građanski neposluh. Kazna i ljubav nisu nespojivi. Kad se dijte kazni to je za njegovo dobro, a jasno da to ne smije biti nikakvo iživljavanje nad djetetom. Ako dijete nosi pelene i udariš ga malo ono neće osjetiti fizičku bol već osjeća udarac na svoj ponos, zna da nešto krivo čini. Tako i kaznom uskraćivanja djetetu nečeg.

Što je to vječni sud?
Pojedinačni sud doživaljva svatko nakon svoje smrti. I imamo univerzalni, sveopći sud, na koncu ljudske povijesti. Tu ćemo biti u mogućnosti svi biti upoznati sa svime. I svi ćemo znat o svima sve? To je jako neugodno? Da, ako razmišljamo da se već i sada preko mobitela, preko računala, interneta, preko televizije može kontrolirat ljude koji su osumničeni za terorizam, za bilo što…  onda još više – sotona nas snima 24 sata. Jedino ne može čitat našu nutrinu. A tada će Bog dati još i nutarnju projekciju – što se događalo u duši…

Moramo biti svjesni da je raj „mjesto“ koje ne možemo niti zamislit… zar ne? To ne bi trebalo biti mjesto neugode. Da, ali kad govorimo o sudu, ne govorimo  o raju. Sud je i trenutak oslobođenja od zla i konačna pobjeda Dobra.

I kako zamisliti raj? Osjećaj? Ne, raj je prvenstveno zajedništvo duše s Bogom. Pošto je čovjek stvoren za Boga, to je ono da ga Bog i potpuno ispunjava. Taj odnos s Bogom je dinamičan, jer Bog je svemoguć i velik toliko da ćemo stalno moći o Njemu otkrivati nešto novo. Neisrpcan je. U tom odnosu s Bogom možemo stalno otkrivati nove momente.

Za kraj citat iz knjige: Ugađanje duše (priručnik za Ispit savjesti): „Ako duhovni život ne ide unaprijed ide unazad“ – ili ćemo biti duovni bogalji, kronični bolesnici, ili ćemo bit zdravi na način da se radujemo životu…

…

Izvor: video –  Intervju: emisija Vidljivi tragovi voditeljice Danire M. sa don Josipom Mužićem