RAD  – To je ono što čini velik dio našeg dana pa je važno kako se prema radu odnosimo. Postavio sam studentima pitanje – što bi oni radili kad bi dobili jednu bogatu mirovinu. Jedan franjevački bogoslov je npr. rekao da bi otišao na rivu i pio kavu. Drugi slučaj, jedan penzioner koji se vratio iz Njemačke, ali je još u snazi, čovjek koji ima preko 60 godina, na pitanje što sad radi – kaže da čeka smrt. Tako, ljudi mogu na različite načine pristupiti svom vremenu i radu.

Je li rad pokora?

Rad se uglavnom doživljava kao pokora. Kao da je to nešto protiv čovjeka, pa se zato želi živjeti bez rada.

Ali već u zemaljskom vrtu, prije grijeha, Bog je dao čovjeku nešto da radi. Tu je rad bio radi čovjekova zadovoljstva. Čovjek je mogao gledati djelo svojih ruku, kako stvari napreduju itd. To je nešto što čovjeka može radovati. Bog je rad zamislio drugačije, da bude na dobro čovjeku, a ne da mu bude teret, da mu to bude radost, da tako ostvaruje sebe i da tako surađuje s Bogom.

Sve se mijenja ovisno o tome kakvu svijest čovjek ima o onom što radi: za čim ide, što u tome traži?

Kriteriji društva u kojem živimo

Kad razmišljamo o položaju žene u društvu, vidimo da živimo u vremenu kad se čini da se žena može ostvariti samo u radu izvan kuće kao da je to rad koji je jedino društveno prihvatljiv, a ono što radi za obitelj i u kući – to se ne smatra radom. To donosi posljedice  žena koja tako odraste, a tu svijest usvajamo svi kroz školovanje (Tako se žena pita: „A zašto sam studirala pa da se sad bavim kućnim poslovima i djecom!“). I onda se osjeća frustrirano.

Raditi onako kako je prirodnije

U biti, kad gledamo što je bolje, što je prirodnije i što čovjeka može više radovati to je biti cijeli dan s onima koje voliš, podizati djecu. To je najviše što možeš učiniti za druge. Tjerati karijeru – to iskrivi ženinu prirodu, a i mušarcu to nanosi štetu ako se ne zna obuzdati.

I zato je život drugačiji nego prije kad su obitelji živjele na selu, kad se radilo u kući i oko kuće, muž i žena bili su skupa, djeca su bila u blizini, obitelj je bila na okupu, bili su zadovoljni, nisu radili za druge, i ništa im nije falilo. A danas ljudi idu na posao opterećeni, vrate se frustrirani, bore se sa obavezama  koje ih čekaju kod kuće. Mi postavljamo stvari tako da radimo protiv ljudske naravi.

I ono što je najvažnije – da radi za Boga i svoje najbliže, to se sad pretvara u to da radi za neke kapitaliste, bankare i sl. i rad poprima neku drugu dimenziju.

To se onda održava i na međusobne odnose. Ako ljudi nisu radosni, nego opterećeni,  onda ne znaju donositi radost ni drugima, uvijek su smrknuti, smućeni, neraspoloženi i tako svoje opterećenje prenosimo na druge. Tako život gubi ljepotu koju je Bog zamislio.

Ono što se danas smatra bontonom i kulturom ponašanja to je ono što je proizišlo iz naravnog i kršćanskog promišljanja kako drugima olakšati život. Biti prijazan, susretljiv, to olakšava međusobni život i čini ga ugodnijim. Kad si otresit i loše raspoložen to se prenosi i na druge i to se onda širi. Zato bi trebalo raditi bez tenzija.

Ako čovjek želi biti suradnik Božji onda bi to trebao živjeti bez neurednih navezanosti, bez tjeskoba koje dolaze iz tih navezanosti.

Raditi bez Boga (Tjelesan rad) – To mogu i ateisti

Kad radimo bez Boga onda je naš rad – tjelesni rad. To mogu raditi i ateisti. Mi onda krećemo od nas samih, imamo svoje ciljeve i kao da je sve to u našoj vlasti. Nema prostora za to da se može dogodit nešto nepredviđeno, da Bog može intervenirat, … da može pomoći, blagosloviti…

Koliko su ljudi prije držali do blagoslova, a koliko danas? Kad su naši ljudi živjeli na selu onda su razvili posebnu liturgiju: blagoslov polja, blagoslov blaga, blagoslov kuća, blagoslov obitelji, … A što mi danas blagoslivljamo? Mogli bi samo mobitele i računala?! Ispada da nemamo potrebu za blagoslovima nego da je sve to u kontroli ljudi i u našoj kontroli. Ne vidimo da je Bog tu na djelu. Mi vidimo da su vlasnici mobitela i proizvođači ovi veliki kapitalisti kao Bill Gates i drugi, da su vlasnici struje ‘Hep’, ‘Vodovod’ i sl. i sve što nas okružuje vezujemo s ljudima misleći da nama blagoslov ne treba nego samo trebamo tražit ljudske veze, da trebamo samo naći utjecajne ljude i da će onda stvari ići dobro, a ne idu.

Imamo ljude koji su bogati, utjecajni, na položajima, imaju komfor, ali to ih nije učinilo sretnima. Nije sve u tome. To je ono što možemo nazvati tjelesni pristup radu.

Kršćanski rad je – duhovan

Takav ne bi trebao biti kršćanski rad. Naš rad bi trebao biti duhovan.

Mi nismo samo tjelesna bića.

Mi smo ne samo tjelesna bića nego i duhovna. Ako živimo samo na tjelesan način onda živimo slično kao što žive i životinje. Sve ono što ima život ima dušu. Zato filozofija govori o biljnoj duši, životinjskoj duši i o duhovnoj duši – kod čovjeka. Ako čovjek zaboravi da je također duhovno biće i ako živi samo kao tjelesno biće, onda živi slično kao životinja; nema tu puno razlika. I životinje imaju jedno rudimentalno razmišljnje. (Za lisicu kažemo da je lukava i sl.) Znači, oni jedno osjetilno razmišljanje povezano s nagonom i sl., i može živjet onako kao mu dođe instiktivno, nagonski, ali on sebe tako osakaćuje za ovu bitnu, duhovnu dimenziju. Ako ne vodi računa o toj dimenziji, ako ne inkorporira duhovnu dimenziju u svoj život onda on ne može biti sretan, jer je on stvoren za više, stvoren je ova duhovna dimenzija prožimlje ovu tjelesnu, kao što je duša u tijelu da u svim našim aktivnostima ono duhovno bude također zastupljeno. To možemo vidjeti i u odnosima, između djevojaka i momaka, da se danas o toj duhovnoj dimenziji da je se prešućuje i zanemaruje, misli se: evo ako smo uspješni, ako smo završili fakultet, ako imamo posao, ako dobro izgledamo, ako je dobra kemija između nas, onda veza funkcionira. Kako vidimo nije to tako. Puno je teže i zahtjevnije ostvariti ovo duhovno zbližavanje, duhovno zajedništvo, nego tjelesno, fizičko, poslovno, interesno i sl. To može svatko. A ovo duhovno je najvažnije i to je u konačnici ono što nosi jedan brak, jednu vezu, jer na tome se može graditi cijeli život. Na tome se može graditi i vječnost. A ovo sve drugo je prolazno i relativno, može se čovjeku preko noći dogoditi nesreća pa,  da imamo invalida u kući, da moramo mijenjat pelene, mislit o stotim stvarima. Zato je stvar možemo reć instrumentalizirana i zloupotrebljena, jer današnji svijet može puno bolje zarađivat na tome – ako nam prikaže ljubav samo pod vidom nagona, tjelesnog zadovoljstva, onda se tu može zarađivat na kontracepciji, na pobačaju, na bezbroj načina, na industriji zabave, a društvo tu nema nikakvih troškova. Izgradit jednu obitelj, podržat jednu obitelj, društvo bi tu trebalo uložit sa svoje strane, a ne izvlačit novac. To je ono što je puno lakše instrumentalizirat ljubav kao takvu, svesti je samo na tjelesnost i zanemariti ono drugo, …. onda kršćanski život izgleda puno drugačije nego bi trebao izgledati jedan kršćanski život i kršćansko društvo.

Raditi kao Božji suradnici

Raditi na način da naš rad bude duhovan, a ne samo tjelesan znači da kad radimo s Bogom kao njegovi suradnici da nećemo dopuštat sebi da se ljutimo ako vidimo da stvari ne idu onako kako bismo mi htjeli, po našoj volji. Dopuštamo da Bog može bolje od mene znati što je za mene dobro, i da onda On može imat druge planove, i da može moje planove promijeniti modificirati, i ako sam ja sebi zacrtao da u tom roku moram izgradit kuću ili kupit stan, kupit auto i ne ide mi, položit ispit, ako to ne uspjevam, ništa ne riješavam ako se ljutim sam na sebe, ljutim se na profesora, na bilo koga, mogu razmišljat da to Bog dopušta za jedno veće dobro, i pokušat sačuvat mir. Jasno čovjek se trudi, radi, koliko je do njega, ali je svjestan da plod ne zavisi od njega nego da je to u Božjim rukama.

Kad gledamo ispite na fakultetima koji znaju biti vrlo zahtjevni tko nam garantira da ćemo jedan zahtjevan ispit položit? Kad se na pravu polaže Rimsko pravo, ili na medicini anatomija i sl. koliko stvari tu čovjek treba memorirat?! Ako te profesor želi bacit uvijek može pronaći pitanja da te sruši bez problema. Kad se ima državni ispit, pravosudni, za one koji završe pravo, takve neke velike ispite, cijeli fakultet moraš sažet u jedno, tko će garantirat da ćeš to tako dobro naučit da ćeš garant proć. To u konačnici nije u našoj moći. A kad nam stvari idu od ruke, kad redovito polažemo, mi mislimo da je to normalno, da smo mi posebno obdareni, pametni, uspješni i uljuljamo se u to i počnemo sebi pripisivat – e ja sam izgradio to, uspio to, ja, uvijek ja. A gdje je Bog koji mi je dao zdravlje, koji mi je dao milost, pamet, koji mi je dao svijetlo, i dao mi je da profesor bude blagonaklon, i da mi da dobra pitanja, to se sve onda izostavi i zanemari. I jasno da Bog onda nekad dopušta da doživimo neuspjeh, poraze, na profesionalnom planu, na studiju, na nekim drugim planovima, kako bi se otrijeznili i uvijedli da ako živimo svoj život samo svojim silama, bez Boga, onda ću se nasukat, prije ili kasnije. I takav me život vodi u propast. I bolje da me Bog zaustavi sa nekim neuspjesima i da mi pokaže da bi pravi život trebao biti drugačiji, da se tako pripremam za onaj vječni život, nego da reče – dobro kad ti želiš tako, idi i propadni, šta ću ti ja.

Bog se bori za svakog od nas, za svaku dušu cijeli život i Bogu nije stalo da mi propadnemo. Njemu je stalo da se spasimo. Međutim Božje milosrđe je ipak ograničeno. Bog nam daje šansu da se spasimo, do zadnje sekunde našeg života i da možemo biti u zajedništvu s njim. Ali ako mi i tu zadnju sekundu ne iskoristimo i ako sustavno odbacujemo Božju ponudu jasno da će Bog onda prihvatiti ono što smo mi izabrali. I možemo otići u vječnosti propast.

Što se događa u trenutku smrti?

U trenucima smrtne opasnosti pozvani smo na to da se skrušimo i savršeno pokajemo. A ako smo preživjeli onda ćemo otići na ispovijed. Ako ne  – savršeno pokajanje nam se vrijedi kao ispovijed. U slučaju rata npr. svećenik može dati kolektivno odriješenje, a ako prežive – ispovjedit će se.

Kako to da mogu u 1 minutu vidjeti sve grijehe? Mi ih sada ne vidimo na pravi način. Ali imamo npr. primjere Glorie Polo, M.Restrepa – gdje su vidjeli svoj život na takav način.. i vidjeli su posljedice svojih grijeha, a i za to čovjek odgovaridi sablazan koju je prouzročio, vidi stvari potpunije. On se tada može savršeno pokajat, ali i tada je slobodan da može zauzet i drugi stav, pa ako je cijeli žviot duboko vjerovao da se „ekipa u paklu“ i tada se može odlučiti za ekipu…

Hoćemo li znali sve olakotne okolnosti, što nas opravada? Mi smo dovoljno vidjeli olakotne okolnosti, i to nam neće biti toliko potrebno kao ono drugo.

Je li istina da je sotona taj koji nas optužuje? On je onaj koji nas cijeli život navodi na grijeh, a kod grijeha nas onda optužuje…

Kod ispovijedi nam se vraća posvetna milost, međutim ostaje vremenita kazna. Što je to? Mi moramo dati zadovoljštinu za ono što smo učinili. Ima neki koji ne vole ni čuti da bi Bog mogao kaznit. A pravda i ljubav idu zajedno.

Ljubav uključuje i pravednost, traži da se popravi zlo koje smo učinii. A ne da u ime Božjeg milosrđa bude svejedno kako smo živjeli jer „u konačnici će sve porkiti Božje milosrđe“

Zašto čistilište – čisti se… čk se oslobađa onog što je bilo bolesno i što ga udaljva od Boga, a u zajedništvo s Bogom se ne moće bilo kako –  ne može neko doći na svadbu ko nije odlično obučen i onaj u toj prispodobi zovu se ljudi sa svih trgova ali moraju biti dolično obučeni.

Je li i kazna čin milosrđa? Treba li čovjeku kazna? Bogu kazna ne treba, kao ni dobra djela, Bog je sebi dostatan, to je ono to je potrebno nama. Tako molitva, a tako i po pitanju kazne.  Ona je ljekovita za čovjeka, dopuštamo da zaliječi rane onogo tko je grijeh izazvao. Ljudski sud od kazne očekuje ne samo da se zadovolji pravda, nego i da se preko kazne rehabilitira onaj koji je počinio taj zločin. Zato postoje i popravni zavodi.

Nalazimo se u suvremenom društvu koje izbjegava kažnjavanje, kazna je nešto loše… Jesmo li ti možda zastranili malo? Ne malo nego dosta! Vidimo da se poslodavcima kažnjavanje dopušta zbog učinkovitosti, a roditeljima se ne dopušta kazniti dijete. Tako se u jednoj mladoj obitelji postalja pitanje je li dijete od 15 mjeseci razmaženo ili tvrdoglavo.  A izbjegava ga se malo kazniti „da ne bi dijete doživjelo traume“. Ako je trauma – malo udariti dijete po guzi, onda zato i imamo to što imamo. Ali što ako imamo zakon pred kojim moramo zazirati od kažnjavanja? Nas obavezuju Božji zakoni, a ljudski zakoni, posebno ako su besmisleni ili posebno ako su protiv Božjeg zakona – nas ne obvezuju! I u tim slučajevima smo pozvani na građanski neposluh. Kazna i ljubav nisu nespojivi. Kad se dijte kazni to je za njegovo dobro, a jasno da to ne smije biti nikakvo iživljavanje nad djetetom. Ako dijete nosi pelene i udariš ga malo ono neće osjetiti fizičku bol već osjeća udarac na svoj ponos, zna da nešto krivo čini. Tako i kaznom uskraćivanja djetetu nečeg.

Što je to vječni sud?
Pojedinačni sud doživaljva svatko nakon svoje smrti. I imamo univerzalni, sveopći sud, na koncu ljudske povijesti. Tu ćemo biti u mogućnosti svi biti upoznati sa svime. I svi ćemo znat o svima sve? To je jako neugodno? Da, ako razmišljamo da se već i sada preko mobitela, preko računala, interneta, preko televizije može kontrolirat ljude koji su osumničeni za terorizam, za bilo što…  onda još više – sotona nas snima 24 sata. Jedino ne može čitat našu nutrinu. A tada će Bog dati još i nutarnju projekciju – što se događalo u duši…

Moramo biti svjesni da je raj „mjesto“ koje ne možemo niti zamislit… zar ne? To ne bi trebalo biti mjesto neugode. Da, ali kad govorimo o sudu, ne govorimo  o raju. Sud je i trenutak oslobođenja od zla i konačna pobjeda Dobra.

I kako zamisliti raj? Osjećaj? Ne, raj je prvenstveno zajedništvo duše s Bogom. Pošto je čovjek stvoren za Boga, to je ono da ga Bog i potpuno ispunjava. Taj odnos s Bogom je dinamičan, jer Bog je svemoguć i velik toliko da ćemo stalno moći o Njemu otkrivati nešto novo. Neisrpcan je. U tom odnosu s Bogom možemo stalno otkrivati nove momente.

Za kraj citat iz knjige: Ugađanje duše (priručnik za Ispit savjesti): „Ako duhovni život ne ide unaprijed ide unazad“ – ili ćemo biti duovni bogalji, kronični bolesnici, ili ćemo bit zdravi na način da se radujemo životu…

…

Izvor: video –  Intervju: emisija Vidljivi tragovi voditeljice Danire M. sa don Josipom Mužićem

Što svećenici mogu učinit po tom pitanju? Može se dogodit da idu linijom manjeg otpora i prešućuju stvari koje su nezgodne, kao što su grijesi bludnosti, ili općenito govoriti o grijehu ili govorit o posljednjim stvarima, kao što je pakao, sud, kazna Božja, i ako te teme zaobilazimo postanemo suučesnici grijeha. Jesu li i svećenici skloni prikloniti se duhu vremena, biti liberalni teolozi… ? Imamo svećenike kakvi su vjernici. Svećenici također osjećaju i žive u ovom vremenu. Oni mogu ugađati ovom svijetu. Ako to ugađanje služi da čovjeka dovedemo Bogu onda se to može tolerirat, ali ako to postane jedno sustavno nenavještanje onda to postaje paktiranje sa grijehom, suučesništvo u grijehu.

Što grijeh donosi? Uzrokuje zamračenje razuma i oslabljenje volje. Ako griješimo i ne izlazimo iz toga, onda naš razum sve teže i teže spoznaje istinu, sve teže raspoznaje što je dobro, a što je loše, naša volja je sve slabija da se tome odupre i onda sve dublje padamo.

Kako možemo znati u konkretnoj situaciji da smo počinili teški grijeh? Možemo znat prije svega po svojoj savjesti, imamo znanje koje smo dobili kao vjernici, imamo Sveto pismo prema kojem možemo znati da nismo dobro učinili.

Što je savršeno pokajanje? Osim što osoba koja se dođe ispovjediti se iskreno kaje, osjeća krivnju, … Prije krivnje važno je da postoji vjera. Kojeg smisla ima kajanje ako nema vjere? Ja se kajem zato što sam Boga uvrijedio. Dostojevski je rekao: „Ako Boga nema sve je dopušteno.“ Doista, kad čovjek ne bi bio vjernik što bi ga priječilo da ne griješi? Čime bi se rukovodio? Rukovodio bi se samo time da bude dovoljno inteligentan i vješt da ga se ne uhvati u počinjenom zlu.

A što s vjerom ako je vjera dar? Netko može reći: nemam vjere! Netko je dobio taj dar, a ja nisam. Istina je da je vjera dar, kao što je i zdravlje dar i kao što se trudimo, a nekad i tjeskobno oko toga da održimo svoje zdravlje, ili svoj izgled, tako i vjera ovisi koliko se mi trudimo da taj dar vjere zadržimo i održimo. I kroz molitvu, i kroz ispovijed.

Savršeno pokajanje je kad nam je žao za učinjene grijehe iz ljubavi prema Bogu. Svjesni smo da smo tako povrijedili Boga i Božju ljubav….

Ne od straha od pakla. Većina ljudi se možda ispovjeda u strahu od pakla? Da… i zato – Crkva to prihvaća kao nesavršeno pokajanje koje se onda dopunjava sa zaslugama našeg Gospodina. Ne bismo trebali razdjeljivati to nesavršeno i savršeno pokajanje jer mi smo kao ljudi nesavršeni i mi nikad nećemo imat samo jedno, to je nešto što mogu postić sveci, ali kod nas će uvijek biti prisutna i jedna briga oko samih nas. Kad je Isus sav zakon sažeo u dvije zapovijedi onda druga uključuje i ljubav prema sebi. Tražit vlastitu sreću je dobro, ali treba biti prisutna ta ljubav prema Bogu i što je više prisutna ljubav prema Bogu – to naš čin ima veću vrijednost.

Je li Marija Magdalena možda slika jednog savršenog pokajanja? – Blažena Katarina Emeric, koja je vidjela život Gospodinov kaže da je Marija Magdalena imala dva obraćenja, u prvom se priznala grešnicom, ali se vratila starom životu, a onda je drugo obraćenje bilo ono definitivno. Imamo i drugi primjer, a to je primjer raskajanog razbojnika kojem je Isus rekao: Još danas ćeš biti sa mnom u raju.

Međutim, treba voditi računa o tom da tu nisu najvažniji osjećaji. Mi ne odgovaramo na temelju svojih osjećaja, nego na temelju volje.

Ako ja sebi postavljam postavljam pitanje: Ljubim li Boga? To ne mogu prevest pitanjem – da li ja osjećam ljubav prema Bogu? Kad ja osjećam ljubav prema Bogu? U rijetkim trenucima. Onda ispada da smo ga sve skupa ljubili sat vremena.

Ako nisu osjećaji – što je onda ljubav prema Bogu? Možemo to usporediti s ljubavlju prema mužu, djeci?… Kad se npr. majka po noći budi radi djeteta njoj se to ne da, osjeća čak odbojnost prema tome što čini, a ipak se ustaje… Kad bi je pitali voli li ona svoje dijete rekla bi da ga voli. A na temelju čega bi rekla da ga voli? Nije na temelju osjećaja. Kad se u braku kaže ”u dobru i u zlu” – nigdje se ne spominju osjećaji…  ”u zdravlju i u bolesti”. To je pitanje odluke i volje. To je ono što je presudno i u odnosu prema Bogu. Mi ne odgovaramo za naš osjećaj, koji nam može pomoć ili odnemoć, nego odgovaramo za ono gdje se nalazi naša volja: Što ja hoću?

Osjećaji…  Živimo li u vremenu kad smo osjećaje stavili na neki pijedestal, pa mnogi traže da ih nose neki osjećaji? Pa se ide i na misu gdje će se dobit neki osjećaji? To jest – jedan od idola našeg vremena! Talijani recimo imaju dva izraza za izrazit ljubav: „Ti amo“ što znači „Volim te“ i drugi „Ti voglio bene“ što znači hoću ti dobro. Jedno je vezano uz osjećaj, uz poljubac, a drugo je vezano uz volju.  A volja je nešto što traje stalno i kad nema osjećaja.

Pet minuta do dvanaest! Možda mnogi računaju na to da će se u zadnjem trenu pokajat, kao dobri razbojnik, pozvat svećenika i sve riješit. To je pogled na Boga sa jedne distance gdje čovjek nije siguran da mu Bog želi dobro i misli – ja bolje znam što je za mene dobro. Ali u tome čovjek može toliko otvrdnit u svojoj oholosti da mu to postane glavna zapreka za pomirit se s Bogom. A drugo što se može dogodit jest da njegovi najbliži ne budu surađivali na tomu da mu dovedu svećenika. A ako cijeli život ne ide u crkvu, a sad mu žele dovest svećeika može mislit da ga žele što prije poslat na onaj svijet, naljutit će se, neće nam ostavit u oporuci ono to je predvidio i sl. I zato se s tim stvarima nije igrat. Poznat je slučaj Voltaira, koji je izgubljeno zvanje, jer je htio biti isusovac, njegovi su bili protiv i on je postao jedan od najvećih protivnika vjere u svom vremenu i kadd je došao smrti čas ona je na zaprepaštenje svojih prijatelja bezvjeraca i masona odlučio pozvati svećenika. Pozvao je svećenika, pomirio se s Bogom, ozdravio. Kad je ozdravio vratio se starom životu, napadanju na vjeru i na crkvu, i onda su se oni drugi put organizirali kad je bio bolestan, napravili su stražu da mu ne dovedu svećenika ako bi ga tražio. I doista ga je i tražio, ali mu ga nisu htjeli dovest i umro je u mukama.

Smrtni grijeh je smrtni zato što čovjeka vodi u vječnu smrt, propast tj. u pakao.

Laki grijeh oslabljuje život duše, ali ne prekida zajedništvo s Bogom. To je kao npr. kao da je netko prehlađen ili ga bole sinusi, al nema rak, neće od toga umrijeti. Je li ih potrebno ispovjedat? Nije, ali je dobro. Dovoljno se  njih pokajat prije mise… Dakle, i ono što nas ne dijeli od Boga dobro je ispovjedat kako bi popravili svoj odnos s Bogom. Ispovijed nije samo zato da bi nas izbavila od vječne propasti, od pakla, nego zato da napredujemo u duhovnom životu. U sakramentu dobiamo sakramentalnu milost koja nas jača da se borimo protiv onih stvari koje smo ispovjedali. Zato se sv. Leopold Mandić ispovjedao svaki dan. A preporuča li se to tako često? Dobro je ispovjediti se jednom mjesečno… i po potrebi – tj. svaki put kad se učini smrtni grijeh.

Osim teškog grijeha, lakog grijeha, postoji i nesavršenost. Što bi to bilo? To bi mogli povezat s propustima, jer uvijek se možemo trudit stvari činit bolje. Tako npr. nečija mana može biti da je neuredan ili da lako plane. Ali to je nešto na čemu se može raditi i postajati savršeniji. Sv. Franjo Saleški je radio na svom temperamentu pa je od toga da lako plane došao do toga da je postao uzor blagog čovjeka.

Treba li nam za ispit savjesti disciplina (kao npr. praćenje u tablicama i sl.)  ili se možemo osloniti na spontanost?  Imamo raznih načina kako ispitati savjest. To su samo pomoćna sredstva. Nikako sredtvo ne može sebi postat svrha. Ako nam jedno sredstvo ne pomaže zamjenimo ga drugim. Važno je da ne podcjenjujemo načine koje su koristili naši stari, jer ljudi smo kojima treba nešto konkretno. Ako se prepustimo spontanosti potrošit ćemo puno više vremena nego što nam je potrebno. Prije je to bilo u molitvenicima i ljudi su se s tim dobro koristili…

Što će nam se dogoditi poslije smrti?… (nastavit će se…) – o Božjem sudu…

/iz intervjua sa don Josipom M. u TV emisiji “Vidljivi tragovi”, urednice Danire Matijace

Vidi na: Vidljivi tragovi, o ispovijedi, grijehu, ispitu savjesti…