Gertruda je bila bijesna militantna komunistkinja koja je bila učiteljica u ženskoj školi. Svojom misijom je pokušavala uništiti katoličku vjeru svojih učenika i nikada nije propuštala priliku da se ruga njihovoj vjeri ili ih lukavo indoktrinira marksističkom propagandom.

Jedna učenica, Angela, inteligentna i predana, zamolila je o. Norberta da je svaki dan pričesti kako bi lakše mogla podnijeti stalna progonstva svoje učiteljice.

“Još će te gore progoniti”, o. Norbert je upozorio, ali je desetogodišnja djevojčica inzistirala na tomu, tvrdeći da joj je Isus potrebniji nego ikad.
Zapravo, baš od tog dana, osjećajući da je nešto drugačije, učiteljica Gertruda je započela pravu kampanju psihičke torture.

Učiteljica je 17. prosinca smislila okrutni trik s namjerom da zada smrtonosni udarac dječjoj vjeri, tj. onome što je nazvala “drevnim praznovjerjima koja opsjedaju školu”.
Nježnim je glasom počela pitati ​​djecu, promovirajući ateistički materijalizam, te je tvrdila da postoje samo stvari koje se mogu vidjeti i dodirnuti. Kako bi ilustrirala svoju tvrdnju, zamolila je Angelu da napusti sobu. Kad je izišla cijeli ju je razred pozvao: – “Angela, uđi!” 

Angela je ušla, znatiželjna, ali sluteći da se radi o nekoj zamci.

“Vidite, djevojke,” rekla je učiteljica Gertruda, “zato što  je Angela živa osoba, netko koga možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, kad je pozovemo, ona nas čuje. Ali pretpostavimo… da smo pozvali Dijete Isusa, u kojega neki od vas izgleda vjeruju… mislite li da bi vas poslušao?”

Nastupila je teška tišina; tada su neki glasovi bojažljivo rekli,

-“Da, mislimo.”

-“A ti, Angela”, upitala je učiteljica.

Sada Angela razumije. Očekivala je zamku, ali ne baš takvu. Ali ona je onda odgovorila žarkom vjerom:

-“Da! Mislim da me čuje!”

Sad se Gertruda glasno i dugo smijala. Zatim je, obraćajući se razredu, uzviknula;

“Dobro! Onda ga pozovi!”

Nastupila je tišina.

Odjednom je Angela pojurila u prvi red, suznih očiju. Pred svojim kolegicama iz razreda je vikala:

–“Poslušajte me cure, zvat ćemo ga! Zazovimo svi zajedno: Dođi, Djetešce Isuse!”

Sve su djevojčice skočile i počele govoriti: „Dođi, djetešce Isuse, dođi, djetešce Isuse…“

Gertruda je bila iznenađena. Nije očekivala takvu reakciju.

Ali djevojčice su nastavile. Sada se oko male voditeljice djevojčica stvorio kao neki prostor nade.

Komunistički argumenti nisu bili sasvim neučinkoviti.

Kad je iščekivanje bilo na vrhuncu, vrata učionice su se tiho  otvorila, na njima je zasjala intenzivna svjetlost, a zatim je ta svijetlost ušla u učionicu i lagano se povećala poput svjetlosti velike blage vatre.

Usred tog sjaja nalazio se globus koji je sjao još jačom svjetlošću.
Dok su djevojčice i učiteljica gledale, globus se otvorio i otkrio im zgodnog dječaka odjevenog u sjajnu tuniku. Njegov je osmijeh bio očaravajući, dok su mu djevojke uzvratile osmijeh, u savršenom miru i radosti. Zatim se globus lagano zatvorio i nestao kroz vrata.

Djeca su još uvijek ushićeno gledala u smjeru vrata kad ih je oštar krik prenuo i okrenuo u smjeru učiteljice:

– “On je došao!” Vikala je prestravljena učiteljica: “DOŠAO JE…!!!” I otrčala je niz hodnik.

O. Norbert je ispitivao djevojke jednu po jednu. Pod prisegom je posvjedočio da u njihovim izvješćima nije našao ni najmanju proturječnost.

Što se tiče Gertrude, ogromni šok ukazanja pogodio je njen bezbožni um, i ona nije prestala ponavljati:

• “Došao je, došao je!”

(Na temelju izvješća Marije Minovskce u časopisu Magnificat, Braga, Portugal.)

U svijetu postoje mjesta na kojima je Bog očitovao čuda preko prirodnih fenomena, ali Okit je jedinstven po tomu što se to čudo s prirodom – u ovom slučaju s klenom koji bi propupao, prolistao i procvjetao, i sve to u nekoliko minuta,   događalo na Božić, na dan kad se slavi Isusovo rođenje. Na ostalim mjestima u svijetu slični čudesni fenomeni su vezani uz nekog sveca, uz Gospinu čudesnu prisutnost,… ali ovdje je to vezano uz otajstvo Božjeg utjelovljenja.

Komunisti su se pobrinuli da se to Božićno čudo zaboravi. Odlučili su klen posijeći. Najprije sami, ali bez rezultata jer se sjekira odbijala od stabla i u strahu pred nečim čudesnim našli su čovjeka koji nije bio iz njihova mjesta kako bi on obavio taj posao. I tako je klen posječen. A svjedočanstva govore kako je dotični umirao s pokretima ruku kao da sječe stablo.

Na mjestu starog klena posađen je novi, ali na novom se čudo nije događalo.

Živimo u vrijeme velike krize u Crkvi, u vrijeme podijela, u vrijeme u kojem vjera sve više slabi. U vrijeme kad je razni bezbožnici žele posjeći, da više ne postoji. Na žalost, onih koji sjeku vjeru ili u tom poslu sudjeluju, ima i među samim pastirima. Mislim na one koji su se odmakli od evanđelja, od učenja Crkve, te prešutno ili riječima odobravaju stvari koje su grešne, pa i teško grešne.

Što učiniti da naša vjera ojača? Što učiniti da se mi i drugi oko nas više okrenu prema našoj moćnoj zagovornici Gospi i Njenom Sinu,  Onom Jedinom Spasu od kojeg možemo očekivati pomoć?

I ovo hodočašće je jedan put, stopama onih koji su nekoć ovuda u hodili u vjeri.

Slijedeći stope pastira don Josipa Mužića, (koji je napisao i knjigu „Božićno čudo u Okitu“), uputili smo iz Vodica ona četiri kilometra pješke, prema Okitu i crkvici Gospe Karmelske.

Putem smo zastali i u župnoj crkvi svetog Križa. Tu smo imali priliku vidjeti neobične jaslice nazvane: „Kardinalovo srce“, rad mještanina Josipa Jole Mateše, vjernika, pjesnika i samoukog kipara, koji ima samo nekoliko razreda škole, ali puno Božjeg dara. Tom prigodom čuli smo i njegove stihove o blaženom kardinalu. ( „…/postao si simbolom u svijetu progonjene Crkve i Krista/, život si dao da živi sveta Crkva katoličkau Hrvata/, … )

A doista, što je s kardinalovim srcem? Gdje je ono nestalo? Što je sa tim blaženim srcem koje je kucalo i izgaralo za Crkvu, ne htijući je podrediti državnim vlastima?

Postoje navodi koji upućuju na to da su jugoslavenske komunističke vlasti naredile da se prigodom obdukcije kardinalovo srce preda agentima policije.  A onda je, čini se, kardionalovo srce bilo spaljeno u malom policijskom krematoriju. Nije im bilo dovoljno što je mrtav nego su mu morali iščupati srce?! To dovoljno govori o mržnji na kardinala i o mržnji na Crkvu. A budući da je nestanak njegova srca bio tako tajanstven,  nagađa se i o mogućnosti da je dopalo u ruke tajnog sotonističkog društva koje je nad srcem vršilo svoj svetogrdni obred, a članovi takvog društva djeluju pod zakletvom šutnje.

Neprijatelj su mogli i srce kardinalu iščupati, ali nisu mogli ugasiti vjeru hrvatskog naroda.

Podsjetimo se riječi Ivana Pavla II o kardinalu: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orjentirati.“

Tako, imamo i mi zvijezdu na nebu koju nam valja slijediti. Našeg blaženika Alojzija koji se borio hrabro protiv crvene petokrake, makar mu je ona u demonskoj mržnji na kraju i srce iščupala. Ali mi znamo da smrt nije kraj.

I svako hodočašće, pa i ovo, podjeća nas da smo na ovoj zemlji samo stranci i hodočasnici. Mi imamo Domovinu vječnu. Mi vjerujemo u život vječni kojeg nam je Isus obećao. Mi vjerujemo da ćemo uskrsnuti. I Alojzije će uskrsnuti, i njegovo srce, bez obzira na to što je spaljeno.

Putem iz župne crkve, a prije penjanja na brdo Okit, svratili smo u vrt Jole Mateše. Ovdje samo nekoliko fotografija, a više možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije – o čemu piše Vesela Dujmić

U župnoj crkvi sv. Križa, jaslice u poprsju kardinala Stepinca. Autor: Jole Mateša

…

pored križa kojeg je J.M. napravio od 5 kilometara bodljikave žice

U vrtu samoukog kipara Jole Mateše

Bunja, rad J.M., u kojoj je Betlehemski prizor

u vrtu J.M. je i veliki anđeo koji drži bisernu školjku. Ona se polako otvara uz zvuke Božićne pjesme, a unutra je “biser” – mali Isus

sveta misa, ponoćka, u crkvi na Okitu

Za propovijed – klikni na link

Okit je brdo iznad Vodica. Gore je crkvica Gospe Karmelske, a pred crkvom je nekad rastao KLEN koji je u ponoć – NA BOŽIĆ – pupao, listao i CVJETAO, i sve to u nekoliko minuta. I to samo jedan ogranak okrenut prema crkvi. To se događalo svake treće godine, kroz 70 godina. Sve dok ga KOMUNISTI nisu posjekli. To čudo je tako palo u zaborav.  Ali zahvaljujući don Jozi spomen na to Božićno čudo biva življi, pa i preko ovog ponoćnog hodočašća (22.12.) na koje se iz Splita uputilo nas više od 50. Do brda smo hodali oko 4 kilometra i u ponoć imali svetu misu. Na taj način htjeli smo doživjeti Božić sa više vjere, nasljedujući primjer vjernika koji su imali priliku biti svjedoci Božićnog čuda na Okitu.

Da bi i to hodočašće ostalo bolje u sjećanju bilježim i ovu propovijed don Josipa Mužića, koju vrijedi zapamtiti.

Na polnoćkama se često nađu mnogi koji idu na misu samo tada, ali dođu i oni koji idu svake nedjelje. I kome onda dati prednost? Tu mi svećenici često imamo problem i onda se najčešće prednost opet da „godišnjacima“ da se spasi što se spasit da.

Mi ovdje (na Okitu) imamo mogućnost doživjeti Božić kao vjernici, kao oni kojima je stalo do vjere, do Isusa. Nismo kao oni koje se mora moljakat da bi išli na misu, i da se pomole Bogu. Bog ne želi ništa na silu. Silu treba primjenit nad samim sobom. Takvi siloviti će osvojit Kraljevstvo Božje.

Živimo u vremenima u kojima nije lako biti kršćanin, nije lako biti Kristov. Ne samo da nije lako nego možemo reći da se borimo za opstanak.

Kad čitamo kako je našima bilo u Bosni pod Turcima onda nalazimo na jedan zapis kako su crkve bile porušene, kako su se svećenici morali skrivat i prerušavat u civile da bi tako opstali. I kad bi svećenik dolazio služiti svetu misu obavijestio bi 4-5 mjesta u blizini, odabrao bi neku livadu koja se nalazila između njih i rekao da će tu imati misu. Tu bi čekao, a oni bi onda dugo pješačili da bi došli. Kad bi misa završila još bi se tu družili i tako su zapravo cijeli dan žrtvovali da bi imali svetu misu. To ih je jačalo i to ih je držalo. I opstali su uz razna mučenja i iživljavanja.

Jesmo li mi svjesni što je to sveta misa? Kako se to danas doživljava – ispada da je to samo događaj slavljenja, u smislu nekog zabavnog karaktera. Zaboravlja se onaj žrtveni karakter mise. Zaboravlja se da se događa žrtva svaki put, Isus je tu na izdisaju svaki put i onda uz takav događaj ne uklapa se onakva crnačka glazba, kao u protestantskim filmovima,  … Takve pjesme su prikladnije kad se nađemo izvan svetog prostora.

Ljudi ne posvešćuju taj aspekt žrtve, a to je vrlo važno, možemo reć i prevažno. Jer mi se znamo zabavljat. Vidimo to i kad mladi hodaju. Oni se znaju zabavljat, ali ne znaju se žrtovat, ne znaju ostat zajedno, rastavljaju se… a to je zato jer nisu odgajani za žrtvu. Žrtva je potrebna kako za ljubav supružnika, tako i za ljubav prema Bogu.

Ako se nismo spremni žrtovat da bi bili vjernici – onda nećemo dugo ni ostati vjernici. Onda će nas ovaj svijet „pojest“.

Jedan hercegovac reče kako su Turci  odvodili naše dječake sa devet godina pa bi ih odgajali da se bore protiv svog naroda… Mi to danas imamo u drugom obliku podižemo djecu, po 26 godina ih školujemo, onda odu van u tuđinu i bore se protiv svog naroda, protiv Krista i Domovine.

Ako dopustimo da nam ovaj svijet oduzme dušu naše djece – onda smo ono temeljno promašili. Što je danas potrebno našoj djeci? Da savladaju znanje, nauče jezike?… I ako oni radi toga napuste svoje bojno mjesto i svoju Domovinu i počnu služiti Antikristu onda smo promašili.

A to se događa i nama svećenicima. Brinemo se da svakom udovoljimo, političarima, a ne da pokrenemo srca… Pitanje je koliko mi vjerujemo i živimo Evanđelje koje bi trebali navještati? Koliko smo danas spremni biti radikalni? Teško je vjernicima na misi reći: „Evo od vas tu, 90 % nije uopće dostojno da uđe u crkvu jer se podržavaju pobačaj, spiralu, rastavu braka, blud svoje djece – kao nešto sasvim noramalno. Po čemu ste onda kršćani?“ Po čemu sam ja kršćanin ako se dodvoravam ovom svijetu? Po čemu sam dostojan propovjedati i navještati Krista? To su stvari koje nas nadilaze…

Sigurno da je Isusovo milosrđe veliko, On zna da smo mi slabi i samo se po Njemu možemo spasit, ali on traži i da s Njim surađujemo. Zato moramo biti svjesni da živimo u vremenu koje se najbolje može definirat kao VRIJEME IZDAJE. Od vjernika do svećenika, kardinala, biskupa. Izdajemo Krista – da bi se dodvorili ovom svijetu.

I kad gledamo našu državu, našu zastavu – srce ti se stegne kad pomisliš šta iza toga stoji? Truli, korumpirani političari koji zlorabe moć i zapravo služe tuđinu. Možemo reći da su na čelu države izdajice i dušmani.

A to se može reći za mnoge svećenike. Ne može biti kompromisa. Zlo moramo nazivat svojim imenom. Ako mi u ime ljubavi prema grešniku, zločincu počnemo ljubiti grijeh onda smo promašili. Gori smo od starozavjetnih farizeja koji su kamenovali proroke, a njihovi sinovi im podizali spomenike.

U 20 stoljeću imamo 650 svećenika žrtava komunizma. Stoputa više je klerika koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poslije, zbog vjere. A o njima se ne govori. I to da bi se održali bezbošci oni koji se žele prikazati kao Hrvati, kršćani, katolici. Oni koji prodaju sve što je naše, i bogatstvo i naše sinove i sve.

Ako mi pođemo od toga da vladaju izdajice onda moramo biti svjesni da smo mi crkva u katakombama. I moramo krenuti od toga. U Hrvatskoj možda postoji 1 ili 2 % onih koji su stvarno vjernici. Ali su kvasac i svjetlo. Kad smo dolazili ovamo vidjeli smo osvjetljenu crkvu na Okitu. Tako se i s nama Bog može poslužiti, bez obzira koliko nas malo bilo, da od toga počnemo jednu obnovu.

Gledati svece i živjeti u skladu s onim kako su oni živjeli. To je naš put. Naši stari su nam ostavili u nasljedstvo jednu stvar – a to je da su se držali Majke Božje kao što svjedoči i ova crkva. Pobožnost prema Majci Božjoj ih je sačuvala. Oni su ostali katolici,  nisu se pokolebali …ni pod protestantizmom koji se pokušao nametnut posebno u sjevernim krajevima Hrvatske, nisu poklekli ni pred drugim izazovima, tuđinima… to ih je spasilo. Nama ništa drugo ne treba, Krist na križu i njegova majka Marija… i mi ćemo ispuniti ono što se od nas očekuje.

Neka ova noć i ova sveta misa bude poticaj svima nama  da dozvolimo Gospodinu da nas vodi u životu, da nas oslobodi svakoga straha, od okova ovoga svijeta i bez obzira na grešnost, da svatko od nas bude Kristov  svjedok danas, da donosi Kristovu vijest, radosno i uvjereno. …

(za VIŠE o Božićnom čudu na Okitu – vidi link)

don Jozo u emisiji “Riječ i život”, 21.12.

U emisiji “Riječ i život” imali smo danas na par minuta priliku čuti i nekoliko misli don Josipa Mužića, koji je skrenuo pozornost na to da kršćanin koji želi doživjeti Božić mora potražiti jedan drugi, drugačiji put. Današnje slavlje Božića je u znaku potrošnje, a malog Isusa je zamjenio Djed Božićnjak. Moramo biti svjesni da živimo u svijetu koji je kulturološki bezbožan. Kršćanin se mora povući, sabrati se kako bi bio kadar u sebi čuti Boga.

Vrijeme Adventa je izvrsna prigoda za obnoviti susret s Bogom. Krist nije došao da nas optereti s mor zahtjevima, trapljenjem, došao je da imamo život u izobilju, da živimo u radosti, i apostolima je obećao stostruko već na zemlji, a kršćanin sam može vidjeti da li mu ono što dobiva ovih dana donosi sreću ili ne.

U predbožićno vrijeme trebalo bi potražiti drugačiji put. Mislim da se možemo poslužit i iskustvom komunizma koji ga se sjećaju. Znači, sve ono što nam većina nudi tj. današnji potrošački svijet treba bojkotirati i za to naći drugo vrijeme. Kupovati kasnije, iza ovog vremena npr, kad budu sniženja, ići u neko drugo vrijeme na kuhano vino i kobasice i sl. isključiti se s televizije i interneta, ako je moguće. Posvetiti više vremena molitvu, druženju s ljudima, potrebnima, vidjet ćemo da će biti više mira i optimizma i nada, koliko nam god bilo teško možemo sve ovo prebrodit, ako smo s Bogom. Nemamo se čega bojat.

Zamka je da mi taj drugi put očekujemo od svjetskih moćnika, kaže don Jozo. I mediji ih pobožanstvene i oni postanu mala božanstva. No ako oni i mogu dati neko blagostanje, slogu, pravednost u društvu… na zemlji oni ne mogu dati ono za što je čovjek stvoren, ono što treba čovjekovoj duši. Ne bi smjeli pristajati na tu igru pobožanstvenjenja ljudi, a mi smo nasjeli na tu neku igru koju onda plaćamo i svojim životima…

Materijalno je potrebno, ali ne smijemo dopustiti da nas ono zarobi. Kod situacije iseljavanja, don Jozo misli kako to nije toliko uvjetovano materijalnom situacijom, tj. nije to prije svega jer je netko imao iskustvo gladi, nego prije svega nepravde, da im nije im dana jednaka šansa kao i drugima i da su jednostavno stvari trebale bit drugačije, a nisu…

(…)

GK: Dobra djela, služenje drugima i darivanje nekako su uvijek bili dio slavljenja božića, dio koji je, ako je suditi prema brojnim karitativnim i humanitarnim inicijativama u božićne dane, ipak i dalje snažno izražen..

Don JM: Jasno je da takve inicijative treba pozdraviti. Na kraju iza nekih od njih stoji, izravno ili implitictno i crkvena hijerarhija. Iapk, treba reći da postoji određena unutarnja logika, određeni redoslijed stvari. Ne započinje slućajno najveća i prva kršćanska zapovijed s ljubavlju prema Bogu, a onda nakon nje, rekli bismo logično, dolazi ljubav prema čovjeku. I ne navještaju slučajno anđeli u Betlehemu, prema Lukinu evanđelju, najprije slavu Bogu na visini, a potom mir ljudima. Ako nema pretpostavke u prvome, drugo zapravo nije moguće. Uzmimo za primjer svetce, recimo Majku Tereziju. Da nije satima u skrovitosti i molitvi tražila lice Božje, nikada ne bi ostvarila svoja djela koja su svemu svijetu vidljiva. Upravo je ona govorila da bez Boga, bez otvorenosti Bogu i molitve nije moguće ostvariti nikakvu autentičnu ljudsku ljubav, posebno misleći na bračnu ljubav. Da je čovjek sam kadar pobijediti zlo i sebičnost u sebi, zar bi se naš Spasitelj morao roditi u siromaštvu i umrijeti za nas na križu? Tako bez onoga bitnoga čak i darivanje može postati samo vanjski čin, običaj, dio poslovanja ili stvaranje iluzije sreće i dobrote. Valja tražiti Onoga koji nam je podarivši nam u božićnom Djetetu samoga sebe, stvarni uzrok i početak svih lijepih darova i običaja.

GK: Već se nekoliko Božića zaredom, čini se iz godine u godinu sve izraženije, nameću pitanja malodušja, odlaska mladih ljudi, obitelji, štoviše sve se otvorenije govori o ugrozi samoga opstanka hrvatskoga naroda. Ni stanje u europskim i svjetskim razmjerima nije ništa vedrije. Božić je uvijek povezan s čežnjom za mirom, za srećom…

JM: za odgovor ću se poslužiti zapisom koji je neimenovani Vodičanin ostavio za Božić jedne teške godine u razdoblju komunizma, koje prenosim u knjizi. Dijelovi zapisa glase: „Veselje naše nie namješteno, ono je iskreno, duboko proćućeno. Ali još nijedne godine, otkako se mi sjećamo, nismo… u ovako teškom stanju očekivali. Krupa i lozova bolest prorašetaše naše vinograde, skrojiše nam jadnu zimu. Na mnogiom našem božićnom stolu ove godine neće biti ni pečenoga, ni maraštine kao lani. (…) Ni masline nam nisu rodile (…) Ove će godine malo tko doći na ponoćku s škripećim cipelama i novom odijelu. (…) zar ćemo onda s manjom vjerom, ufanjem i ljubavlju doći k Tvojim jaslama?! (…) Usprkos svim nedaćama mi ćemo u svojim srcima sagraditi tebi tople jaslice. U ponoćnim urama hrlićemo u našu crkvu i pjevati tebi, Božiću naš, vesele božićne pjesme. (…) Božansko dijete, gladni smo duhovnog i tjelesnog kruha. Gladni smo pravice i ljubavi. Gladni smo, krvavo trebamo ljubavi i ćuta za čovjeka. Jer: iz ljubavi pravda, a po pravdi kruh. Jedini Spasitelju čovječanstva, gladni smo: nasiti nas, propadamo – spasi nas!“ Te nam riječi pomažu shvatiti svu snagu vjere: nije floskula kad kažemo da je vjera – konkretna vjera – konkretna vjera milijuna ovakvih bezimenih ljudi – očuvala hrvatski narod kroz brojna teška stoljeća. Zar nam ništa ne govore zapisi i zahvale u našim marijanskim svetištima? Od koga se nadamo pomoći? Mediji nam svakodnevno plasiraju slike i izjave političara: s jedne ih strane olako kritiziramo, a s druge smo skloni i od njih napraviti božanstva od kojih očekujemo spasenje. No čak i kad bi svi oni preko noći postali pošteni i čestiti, ostali bi samo slabi, ograničeni ljudi kao što smo i sami. I na sam Domovinski rat i na stjecanje neovisnosti možemo gledati kao na Božje čudo. Gledano ljudskim očima i računicom, tj. imajući u vidu našu golorukost, međunarodna nesklonost i svu silu špijuna i izdajica u vlastitim redovima, bez Božje bismo pomoći propali. Ako među ljudima treba tražiti razloge za taj uspjeh, onda su to prije svega drugoga žene koje su molile i junaci koji su izložili svoje živote. Možda je upravo ovaj Božić prigoda, barem za nas vjernike, da u drugi plan stavimo sve drugo i da, poput bezimenog Vodičanina, uzdignemo srca k malenomu Božiću, moleći da nam dade snage izdržati, ostati, boriti se; moleći ga da nam podari prave vođe koje će resiti bezkompromisno bogoljublje i domoljublje. Ako nam je Bog darovao ovu domovinu i dao da budemo dio hrvatskoga naroda, to je providonosno pa smo time dobili i milosti potrebne da pobijedimo sve protivšitine i ostvarimo se kao katolici i kao ljudi. Usudio bih se reći da, ako „dezertiramo“ s ovoga svoga „ratišta“, nigdje drugdje nećemo biti istinski sretni. Dakle: Gore srca!

Izvor: Glas Koncila, 3 dio

Intervju s don Josipom Mužićem

Vodičani i klen ispred crkvice na Okitu 

Nedavno je u sjedištu Matice Hrvatske u zagrebu predstavljena knjiga naslova koji neupućenom ne otkriva baš mnogo: „Božićno čudo na Okitu“. Svašta, naime, danas prolazi kroz „božićno čudo“, a ni znanje o tome što je i gdje je Okit nije nešto što se podrazumjeva. No oni koji su nazočili predstavljanju ne samo da su doznali nešto novo što je vrijedno znati, nego su, sjtječe se dojam, izišli iz dvorane nešto drugačiji nego što su u nju ušli, nešto bliži pravome Božiću. Knjigu je napisao dr. Josip Mužić, docent filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakulttu Sveučilišta u Splitu. Dr. Mužić dio je svojih razmišljanja u knjizi i nadahnuća zbog kojih mu se čini da je ona bila vrijedna pisanja rado podijelio s čitateljima Glasa Koncila ne bi li se i u njima dogodilo nešto od Božićnog čuda.

O „božićnom čudu na Okitu“

GK: Možete li za nas, za početak, ukratko upoznati s pričom, ovaj put stvarnom i životnom, koja Vas je potaknula na pisanje knjige i od koje ste krenuli?

Don JM: Nisam planirao tu knjigu, nego mi se ona dogodila. Počeo sam pisati o Marijanskoj pobožnosti pa su me zanimala očitovanja te pobožnosti nakon Drugog svjetskog rata. Došao sam do spoznaje da su ih komunisti suzbijali i proganjali ljude koji su se okupljali na pobožnostima. Posebno to vrijedi za moguća Gospina ukazanja. Navodnih ukazanja bilo je na desetke širom Hrvatske i BiH, neka su vjerojatno i autentična, ali ih nitko nije istraživao. Ukratko, tijekom svojih istraživanja došao sam i do podataka da se nešto događalo i u Vodicama. Počeo sam istraživati, bio pet šest puta na licu mjesta i eto… Najprije sam mislio napisati neki mali članak, onda studiju, a ispala je čitava knjiga.

GK: Možete li nam ukratko predstaviti „božićno čudo na Okitu“?

Don JM: Pokraj Vodica nalazi se brdo Okit, a na njemu kapela je posvećena Majci Božjoj Karmelskoj. Preko puta te kapele bilo je drvo klena koje se račvalo u tri velike grane. Jedna od tih rasla je točno prema crkvi. A sam izvanredan fenomen neka bude opisan riječima jednog od prvih opisa te pojave, koji je ostavio fra Ante Crnica (1892.-1969.): „Po prilici od g. 1880. Na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počelabi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, tj. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istog stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu ništa nije dogodilo.“

Ljudi su pratili taj znak. U večernjim satima na Badnjak, uputili bi se iz Vodica na Okit, došli bi gore provodili vrijeme u molitvi i pjevajući božićne pjesme, a u ponoć bi bili svjedoci tog čuda. Neko bi vrijeme još ostali gore u zahvali, potom bi odlomili koju grančicu za sebe, a jednu bi odnijeli u župnu crkvu u Vodice gdje su nazočili u četiri sata ujutro prvoj Božićnoj misi. Tada, naime, još nije bilo polnoćke. Cijelo je mjesto u tom neobičnom fenomenu prepoznavalo poseban Božji znak. No dođemo li do obližnjih gradova, Šibenika ili Splita, o tome se ništa ne zna.

Sličnost pobožnih Vodičana i pastira

GK: Događanja na Okitu već su i fenomenološki vezana uz Božić. No na predstavljanju knjige govorili ste i o dubljim sličnostima, o poticajima koji se tiču samog Božićnog otajstva…

Don JM: Prije svega moram istaknuti da je riječ o jedinstvenoj pojavi u katoličkom svijetu. Imamo sličnih izvanrednih znamenja vezanih uz neobjašnjive pojave na biljkama, ali ni jedno meni poznato nije vezano uz Gospodinovo rođenje. Nameće se pitanje zašto se to događalo baš nama, malomu hrvatskomu narodu, i to u skrovitosti u „zabiti“, jednostavno i skromno“ To nas pak potiče da se malo zaustavimo nad samim ostajstvomBožića, da vidimo što je Božić zapravo. Posebno me fascinira pobožnost tih ljudi, koji su bili jedinstveni u uvjerenju da je neobjašnjiivi fenomen za njih Božje čudo te su, usprkos tomu što su uglavnom bili siromašni, slavili Božje rođenje s iskrenom i dubokom radošću.

I konačno, događaj odražava vjeru običnoga puka, a svećenici su se uglavnom držali suzdržano. Riječ je o nečemu što je, možda najbolje tako reći, bilo darovano tim malim ljudima, težacima s duboko usađenom vjerom. Tu se pak može povući paralela s Kristovim rođenjem: osim Marije i Josipa, upravo su pastiri bili pozvani podijeliti radost Božjega rođenja.

GK: Čitava priča ima i nešto herodovsko…

don JM: Da. Kad su lokalni komunisti vidjeli da se narod nakon njihova dolaska na vlast i dalje u božićnoj noći okuplja na Okitu, naredili su 1951. godine da se stablo posiječe. Nikoga u mjestu nisu našli tko bi to bio spreman napraviti pa su doveli čovjeka sa strane. U herodovski dio priče pripadaju u žrtve Drugog svjetskog rata i poraća – procjenjuje se da je nakon dolaska „osloboditelja“ u Vodicama i okolici ubijeno 400-tinjak osoba – ali žrtva je bila i sama kapelica, koja je također bila dva put srušena, za vrijeme Drugog svjetskog rata i u Domovinskom ratu. I svaki put je obnovljena. I sudbina te crkvice mnogo toga mi govori. Prvo, ona svjedoči da posljednju riječ nemaju herodi ovoga svijeta, nego Bog koji često preko malenih i u očima svijeta neznatnih ljudi uza sve protivštine nastavlja provoditi svoj plan spasenja. I drugo, obnavljanje kapele, svaki put nakon što je srušena – nakon Drugog svjetskog rata, (valjalo je biti ustrajan i čekati sve do 1967. god) – govori mi koliko je vjera duboko usađena u dušu vodičkoga puka i našega naroda. I to me ispunja nadom.

GK: Na predstavljanju knjige, govoreći  o tim prošlim događajima, da li ste na znanje da kao svećenik o Božiću osjećate izvjesnu nelagodu. O čemu je riječ?

Don JM: Prvo, iza nas je vrijeme došašća, došašća koje se sve više i sve češće u našoj domovini slavi izvana, na ulicama i trgovima. To je nešto što čovjeka ne ostavlja ravnodušnim. U tom blještavilu i okupljanju ljudi ima mnogo toga simpatičnog. Ipak, često me zazebe srce jer mi se čini da mi je Božić ukraden. Ta izvanjska proslava, koja je dobrim dijelom izbrisala razliku između iščekivanja i slavlja, za mene je vapaj i izraz duboke čežnje ljudi za izvornim doživljajem Božića. No istodnobno ljudi ne znaju doći do njega, a današnji svijet nudi surogate, nakon kojih ljudi bivaju još prazniji. Utješno je, međutim, što mnogi pronalaze i drugi put. Glede toga, sa zadovoljstvom mogu konstatirati da su zornice ponovno oživjele i da su se proširile po čitavoj Hrvatskoj.

GK: Je li točan dojam da pred otajstvom Božića na neki način ostavite po strani, apstrahirate od svoje službe onoga koji drugima navješta evanđelje – rekli ste da se pitate: Što meni Božić govori? – ali i od „profesije“ filozofa?

Don JM: Čini mi se da je danas podosta izražena određena podjela između teologije i vjere običnog naroda. Ispada kao da smo mi svećenici, posebno mi koji predajemo na fakultetima, na neki način odvojeni od Božjega puka, kao da se život i teorija sve više udaljuju. Kad se pitam što me to dovelo do vjere, moram ustvrditi da me nije dovela teologija, nego prije svega životni primjeri, posebno u vlastitoj obitelji. O svojoj prabaki neznam mnogo, ali znam da je na kraju života bila teško bolesna i da je u teškim patnjama ponavljala: „Bože, ako je malo, daj mi još.“ Kad bi ja to sa svom svojom teologijom i filozofijom mogao reći pred životnim poteškoćama i krizama, mislim da bih kao vjernik stvarno postigao puno. Kako je ona mogla? Tako što je „imala“ Boga, što se Bog rodio i rađao u u njenom srcu, u njenom životu.

Onaj tko ima znanje lako dopusti da ga znanje „napuše“ te nekako s prijezirom gleda na vjeru običnog puka, koja se ne zna izraziti, obrazložiti i argumentirati, ali može biti i te kako duboka, nepatvorena, naposljetku mila Bogu. Ne bi tako trebalo biti. Mi teolozi, svećenici, trebalo bismo biti u službi vjere običnog puka, običnih ljudi, pomoći im da i razumski prodube te da izraze misterij koji žive. A mi bismo se od njih trebali učiti poniznosti, priznati da su svojom vjerom, životom i djelima često ispred nas i da nam imaju mnogo toga reći.

Izvor: Glas Koncila, 1. dio

don Jozo u emisiji “Riječ i život”, 21.12.

Načelno nijekanje čuda Crkva je jasno osudila na Prvom Vatikanskom saboru: „Tko kaže da se čudesa ne mogu dogoditi, te da zbog toga sva izvješća o njima, pa i ona koja se nalaze u Svetom pismu, treba smjestiti među priče ili mitove; ili da se čudesa nikada ne mogu sa sigurnošću spoznati, niti se njima može upoznati i ispravno dokazati božansko podrijetlo kršćanske religije: neka bude kažnjen anatemom.“[1]

Danas, posebno pod utjecajem sekularizma i protestantizma, u Crkvi ima onih koji zaziru od nadnaravnih znakova. Profesor R. Latourelle zorno to objašnjava: „Često se događa da otpor ili alergija prema čudu dolazi od njegova karikaturalnoga predstavljanja.“[2] No s druge strane objašnjava se i povlačenjem kršćana pred vladajućim racionalizmom.

U tom smislu  B. Bagarić u Kani piše: „Priča je lijepa i meni draga, a je li istinita… Ali i nije važno. Za vjeru i nije nuždan nekakav čudesan klen.“

[3] Dvojiti unatoč svim dokazima, k tomu u vrijeme kada je još bilo živih svjedoka – ne čini se ni logičnim ni razboritim, a posve je pak pogrešno proglašavati istinitost događanja nevažnim. Istina je da kršćanstvo može i bez vjere u ovo čudo, ali je jednako tako istina da su izvanredni Božji zahvati u ljudskoj povijesti sastavni i bitni dio vjere. Štoviše, glavna otajstva Isusova života, poput utjelovljenja i uskrsnuća ujedno su i dokumentirana čuda, stoga proglašavati nevažnim njihovu povijesnu činjeničnost, u ime vjere, (kako to čine neki protestantski teolozi) znači pobijati smisao kršćanstva.

Euharistijska je pretvorba, pak, čudo koje se stalno ponavlja i bez kojega ne bi bilo svete mise.

Dakle, ako sve što se dogodilo na Okitu ukazuje da je Bog učinio čudo, to je dobro koje treba prihvatiti sa zahvalnošću. To je čudo imalo svoju poruku i vrijednost onda, kao što je ima i danas. Ta poruka vrijedi za sve ljude dobre volje iako Crkva ne obvezuje nikoga da je mora prihvatiti s vjerom.

Koliko god u načelu, bila važna vjerodostojnost evanđeoskih izvještaja, u isto vrijeme očito je da se s time ne riješava problematika čuda. Ostaje još uvijek mogućnost da se proturječi čudu ili da se kraj njega ostane bez reakcije. Zapravo, narod je ostao indiferentan i bez ikave reakcije pred čudesima, a Isusovi ih protivnici čak nisu htjeli razumjeti. Eto zašto protivljenje stoji uz čudo, kao sjena uz svjetlo.

Konačno, ljudi su se uvijek obraćali na temelju pravih, istinskih čuda i zato je propovijedanje našega Gospodina, njegovih apostola i svetaca bilo popraćeno čudima.

[1] Prvi vatikanski sabor, Dei Filius, III., kan. 4.

[2] R. Latourelle, nav. dj., 1279.

[3] B. Bagarić, nav. dj., 25.

Božićno čudo na Okitu, Josip Mužić, 2018., str. 111-113

Božić je jedan od najvećih blagdana u našem katoličkom kalendaru. Na žalost, postao je plijen komercijalizacije, a njegova duboka poruka postala je pomiješana sa kičem i šljokicama. Također je zapanjujuća praksa priprema za razne festivale. Čak i katolicu u Adventu preferiraju zabavu umjesto molitve i sakramenata.  Žalosno je vidjeti što je na Zapadu ostalo od Adventa. Istina o Božjem utjelovljenju je uklonjena.

Postoji značajna razlika između katoličkih proslava i nazovimo ga tako “komercijalno-protestantskog” koji se ušuljao u našu zemlju. Došašće bi trebalo biti vrijeme šutnje, vrijeme duha, a ne vrijeme ugađanja tijelu, vrijeme koje bi se trebalo uzdržati od iskušenja, kako bi se pripremilo na dolazak Gospodina.

Radost Božića je plod milosti koja stanuje u dušama praktičnih katolika, a koja se kasnije i očituje.  Kod pretestantske  verzije komercijalizacija, element ometanja, buka u trgovačkim centrima, puno darova,  praznina u duši, pa čak i tuga. Prava radost se ne pojavljuje jer ovaj komercijalni uzvik nije djelo milosti, rekao je u intervjuu u dvomjesečnom čaopisu “Savez s Marijom” Slawomir Olejniczak, predsjednik institua. otac Piotr Skarga.

Komercijalizacija Božića, osim što stvara veliku buku, ima jedan veliki nedostatak: ona je ukorjenjena u kiču, i na taj način ima za učinak – uništavanje duhovnosti. Tamo gdje nema Boga nema istinske biti blagdana i cijeloga života – tamo se ne može pronaći istina i ljepota.

O tome kako je “Božić” daleko od Božića, možete vidjeti kad promatrate Božićne čestitke: Velika većina čestitki ne sadrži nikakve vjerske elemente. Obično možemo vidjeti Djeda Mraza koji oponaša svetog Nikolu, svijetleće oznake “Sretan Božić”, tu ti tamo je zamjenjen natpisom “Sretni blagdani” , a Novorođenče je negdje nestalo, baš kao i sveta Obitelj.

Svijet slavi blagdane radi slavlja. Oni su prazni, neplodni, i nemaju nikakve veze s ljudkim životom – to je samo kratka “zimska pauza”. Ne skrivaju to ni Britanci koji umjesto Božića, slave “zimske praznike”, neutralni svjetonazor, bezazlene muslimane, židove, ateiste,… a što je najvažnije – bez Boga i bez vjere, a nakon svega postavljaju zahtjeve.

Kako se onda mi katolici možemo dobro pripremiti za Božić? Odgovor je jasan i očit. Kroz sakramente, dnevnu molitvu, šutnju i obavezu pokore. Također pokušavam iskoristiti ovu situaciju i napraviti takve želje koje će stvarno izraziti nadu da će ta osoba ispraviti ono što je u redu u životu ili barem usmjeriti svoju pozornost prema Bogu. U takvim slučajevima, ne podnosim nekoliko želja: “Sve najbolje”, “Puno zdravlja”, “Sretni blagdani”, “Puno novaca” … – govori za “Savez s Marijom” Sławomir S., potpredsjednik Instituta. Ks. Piotr Skarga. – U tom kontekstu, želimo  drugom “širok put prema paklu” – rekao je Sławomir Olejnichak.

Izvor: Polonia Christiana

Out of the depths did we cry out to you
Out of the depths did you answer us
What cure for our hopelessness but endless hope
What help for our sin but innocence
Love made the way, straight through the desert
Laid down the gift in a manger
Out of the depths did we cry out to you
And you gave to us a Savior

Oh come, come Emmanuel
Ransom us, your people, Israel

Every shadow cowered in fear
All that was darkness receded
Light from light covered us, we could not hide
Vision was all we had needed
No longer slaves to dust and ashes
Now we had seen something greater
Every shadow erased by the star
And the coming of a Savior

Oh come, come Emmanuel
Ransom us, your people, Israel
Oh come, come Emmanuel
Ransom us, your people, Israel

Out of the depths and the aching of time
2000 years was so long ago
Oh we lose heart, how dim seems the light
Longing for heaven on earth below
Sweet lamb of God, gently remind us
In every terror and danger
Who was, and is, and is still to come;
You will ever be our Savior
For unto us a child has come
And he will ever be our Savior