Pogledajmo što piše Michael Rose, na temelju svog istraživanja provedenog među 125 ispitanika, (bogoslova, svećenika, rektora… ) 

Pisac knjige “Goodbye, good man” – “Doviđenja, dobri ljudi” Michael Rose kaže da je tijekom jubilarne 2000. godine posvetio puno vremena i energije kako bi intervjuirao  desetke bogoslova, bivših bogoslova, nedavno zaređenih svećenika, rektora sjemeništa te je pisao na osnovu svjedočanstava svojih 125 sugovornika. Oni su predstavnici 50 biskupija i 22 glavne bogoslovije.   

To su muškarci koji su odani učenju Crkve, koji gledaju na papinstvo kao na duhovno vodstvo, mole krunicu i prigrlili su celibat. Oni ne podržavaju programe koji nisu Crkveni. Njihovo svjedočenje često je potkrijepljeno dokumentarnim dokazima. Opisuju razne prepreke koje se namjerno stavljaju na put autentičnosti svećenička zvanja, što je dovelo do prijevremenog otpusta pravovjernih bogoslova ili njihov dobrovoljni odlazak. 

 To najčešće uključuje  

• pristranost u postupku procjenjivanja   
• neetičko psihološko savjetovanje 
• članovi fakulteta i duhovni ravnatelji koji se usredotočuju na otkrivanje znakova pravovjernosti među bogoslovima 
• moralni život nekih bogoslova nije u skladu sa kršćanskim standardima  
• odobravanje homoseksualnih praksi 
• promicanje ideja i učenja koja nisu u skladu sa temeljnim istinama Katoličke Crkve  
• otvoreni prezir prema pravilnoj liturgiji i tradicionalnim pobožnostima  
• duhovna ili psihološka manipulacija i zlostavljanje 

Svakako se na samom početku mora priznati da nije svaki kandidat koji stupa u bogosloviju prikladan za svećenika.   

Bogoslovija je mjesto koje je zamišljeno tako da pomogne čovjeku razabrati ovaj poziv. Mnogi na kraju ostave studij jer su shvatili da svećenički poziv nije njihov. Drugi su s pravom otpušteni iz institucija zbog nepravilnosti koje bi ukazivale na to da kandidat nije pogodan za svećeništvo.  

U knjizi ipak nije govor o onima koji nisu bili  prikladni, već o onima koji jesu bili prikladni, tj. o sustavu koji onemogućuje i stavlja prepreke istinskim svećeničkim zvanjima i to stoga jer se doživljavaju kao prijetnja njihovom načinu života.  

Oni koji su na vlasti u mnogim bogoslovijama motivirani su željom da se crkvena služba redefinira prema nekom njihovu, novom modelu, koji bi uključivao žene svećenice, posvjetovnjačenu liturgiju i “mekaniji” pristup crkvenom učenju. Tako bi se stvorila jedna “politički korektna Crkva”, koja se nikom ne zamjeri.  

A što se onda čini sa pravovjernim bogoslovima? Takvog se onda etiketira kao onog koji “razjedinjuje”, “stvara smetnje”, “previše je krut”, i kao takav “neprikladan za svećenstvo”.  

Jednom kad ode iz bogoslovije, obično ga se ucjenjuje i teško će biti prihvaćen u drugu bogosloviju ili biskupiju.  

Komunikacija je brza i učinkovita u “čišćenju pravovjernih” ljudi iz bogoslovija. Problem je sa nepravednim procjenjivanjem kandidata, makar postoje i oni drugi koji stvarno nisu prikladni. Mnogo je onih prema kojima se postupa nepravedno, koji su zlostavljani emocionalno i duhovno te odlaze pognute glave. Mnogi osjećaju da imaju poziv za svećenstvo, ali da se nemaju komu obratiti, kamo okrenuti.  

U mnogim slučajevima kandidat odlazi zbunjen ne vidjevši zašto ne bi bio prikladan za svećenstvo, ali svejedno prihvaća taj zaključak.  

Drugi odlaze skandalizirani, ali im je neugodno reći prijateljima i rodbini, onima koji su se molili za njih, zašto su napustili formaciju.   

Mnogi završe s gadnom reputacijom kad drugi zaključe da su odbijeni iz psiholoških ili emocionalnih razloga.   

Sve više biskupija  ispravlja svoje programe, shvaćajući da bogoslovi imaju mnogo intenzivniji duhovni fokus nego posljednjih desetljeća. Postoji nada da se kriza svećenstva može prevladati.  

Čak i prije nego što je mladić spreman prijaviti se u sjemenište, postoje brojne snage unutar Crkve koji rade protiv mogućeg svećeničkog poziva.  

Žene uključene u liturgiju, loša kateheza, neljubazni svećenici i mnogi seksualni skandali u koje je uključen i katolički kler su, između ostalih,  četiri uobičajena odvraćanja. 

Svaka je sama po sebi skandal.  Istraživanje M.R. se ne bavi posebno pitanjem stanjem liturgije i kateheze makar je i to znatna prepreka koja udaljuje dobre kandidate. 

Sveti papa Pio X naglasio je važnost svetosti svećenika jer je to tako potrebno da bi Krist zavladao svijetom tako da oni svojim primjerom, riječju i znanjem budu vođe. Oni su ti koji najbolje mogu privući buduće kandidate za svećenstvo.  

No, koliko je Amerika blagoslovljena svetim svećenicima, uzorima? Lako se daje zaključiti da tog blagoslova baš i nema. A kod nas? Je li stanje puno drugačije? 

Otac Joseph Illo, (biskupija Stockton, Kalifornija) tu činjenicu objašnjava stanjem unutar bogoslovija, te navodi svećenici svakodnevno gledaju televiziju, da se može čuti svećenike koji opravdavaju poroke, da ima onih koji više vole malo popiti prije večere nego zajedno moliti časoslov. … . 

Otac Eduard Perrone  (nadbiskupija Detroit) bio je svjedokom mnogih svećeničkih zvanja u gradskoj župi Detroit koja je privlačila mnoge pravovjerne muškarce i izvan te župe. To su bili mladi koji su željeli spašavati duše, koji su voljeli svetu misu, bili predani vjeri. No, problem bi nastajao kad bi se vraćali u svoju lokalnu župu. Tamo bi se susretali sa nekom drugačijom atmosferom, atmosferom noćnog kluba sa drugačijom glazbom u pozadini. Puno smjeha, malo discipline i u takvom okruženju se teško moglo ukorijeniti u vjeri. U boljem okruženju mnogi mladići mogli bi biti nadahnuti za nastavak svog poziva. Ovako, najčešće pomisle da je svećenstvo ipak za nekog drugog i da ne žele na to gubiti vrijeme.  

A što se događa s onim dobrima koji su dovoljno nadahnuti da barem malo bolje istraže imaju li svećeničko zvanje.  

Mnogi napuste taj put kad se uključe u programe tj. susrete za procjenjivanje zvanja (“Dođi i vidi!”)  

Zainteresirani za svećeništvo su željeli su isprobati život na bogosloviji živeći tamo dva tri dana. Nažalost, previše potencijalnih kandidata brzo uoči da tu nešto užasno nije u redu.  

Na bogosloviji u Detroitu jedan je bogoslov izvijestio da je tijekom vikenda razlučivanja zvanja potencijalnim kandidatima dano da gledaju film o tinejdžericama koje se pripremaju za seksualni život. On je očekivao da će tamo pronaći izuzetno duhovno okruženje pogodno za molitvu, pobožnost i učenje, no naprotiv iskusio je jedno okruženje koje ne samo da nije bilo nadahnjujuće nego je bilo odbojno, u duhovnom smislu.  

Otac Andrew McNeil,  priča kako je sa svojim ocem bio poveden na nedjeljni popodnevni obilazak bogoslovije. Vidio je dovoljno da se tamo ne prijavi. Povedeni su da pogledaju spavaonice. Na portretu nadbiskupa D.P. bili su nacrtani rogovi. Usput je jedan bogoslov bio probuđen, pa je izišao u hodnik i uzeo bocu viskija. Zaključio je da to nije ono što je tražio.  

Paul Sinsigalli nije imao nikave podrške od prijatelja ni obitelji u vezi sa odlukom da ide na bogosloviju. Nadao se da će ga tamošnji svećenik duhovnik Bill Spade ohrabriti. No, nije naišao na ohrabrenje nego naprotiv. Nije bio nimalo ugodan i odvratio mu je rečenicom: “Ako će svi govoriti da si lud, onda zašto bi to učinio?”  

Prema Kevinu Rowlesu, “U Engleskoj uklanjanje pravovjernih muškaraca započinje od prvog dana“, objasnio je. Kad je on otišao na razgovor u vezi sa svećeničkim zvanjem poslan je da otiđe na duhovne vježbe u mjesnoj bogosloviji. No, kako kaže, on se otamo vratio s gađenjem i kasnije nikada nije razmatrao pitanje svećeničkog poziva. Prisjeća se meditiranja nad pjesmom nekog novog “cool” benda, a pjesma je očito govorila o ljubavi muškarca i žene, što je smatrao neobičnim predmetom za meditaciju onima koji žele slijediti put svećenstva ili redovničkog života.  Zatim su imali nekoliko vježbi slikanja koje je predvodila   časna sestra iz Sestara Loretanki. “Zamoljeni smo da zamislimo da smo drvo i kakav je to osjećaj. Tada su od nas zatražili zamislite da je Bog drvo. A onda nas je sestra zamolila da otvorimo oči i slikamo dva stabla, od kojih je jedno trebalo biti Bog, a drugo smo mi. “Čini mi se čudnim”, napisao je u pismu rektoru nakon duhovnih vježbi „kad se pomisli na veliko duhovno bogatstvo koje Crkva ima da se ti izvori koriste kako bi nam pomogli da vidimo gdje je Bog djelovao u našim životima i kamo nas vodi. ” Među onima koji pomažu u razlučivanju zvanja je i mlada žena novakinja koju je poznavao samo kao Lindu. U kratkom razgovoru s Lindom otkrio je da nju jako zanimalo da bude jednom svećenik.  I tako, jedna žena koja želi biti svećenik bi meni trebala pomoći razlučiti moj poziv (?!) – prisjećao se. Također, spominje kako se misa slavila umjesto u kapelici u studiju bogoslovije. Niski stolić od grubih cjepanica, prekriven zelenom tkaninom služio je kao improvizirani oltar. Zastrašila ga je čudna liturgija koja je uključivala svećeničko odijevanje u nekakve indijske molitvene ogrtače. Nakon pričesti pjevala se pjesma istog “cool” benda. Kasnije te večer pozvani su na sir i vino gdje ga je dodatno zaprepastilo pijanstvo bogoslova, a njihova izvedba molitve Salve Regina bila je  „vrlo neugodna.” Umjesto ispravnog oblika večernje molitve bogoslovi su svirali pjesme Johna Lennona “Imagine” (ključna misao: nijedna religija) Vrlo je brzo shvatio da mu ti ljudi ne mogu pomoći razaznati ima li svećenički poziv ili nema.  

U vrijeme dok sam istraživao ovu temu, nekoliko je slučajeva privuklo pažnju medija. Prvo je bila ostavka biskupa Keitha Symonsa, koji je odstupio s mjesta čelnika iz biskupije Palm Beach na Floridi, nakon što je priznao da je napastovao pet mladići u tri župe. 

Ivan Bitva, isusovac, podnio je tužbu  za “diskriminaciju na radnom mjestu” pred saveznim sudom u San Franciscu jer su ga trojica njemu nadređenih isusovaca – otac Andrew Sotelo, otac Anton Harris, i otac Thomas Gleeson – podvrgla „neželjenom verbalnom i fizičkom ponašanje seksualne prirode”. Harris i Sotelo su mu poslali pozdravnu čestitku koja prikazuje seksualno uzbuđene muškarce. Bollard je pokazao jednu od pornografskih Božićnih čestitki... Jedan od svećenika unutra je napisao: “Mislio sam da bi ovo moglo potaknuti neke teološke misli. Nadam se da će sve ići dobro. S ljubavlju. T.” Ne samo da mu je Sotelo slao pornografske slike nego ga je pozvao u gay barove u San Franciscu. 

Glesson (tamošnji ravnatelj) rekao je Bollardu (kako je ovaj prenio) da “ako želim biti prijatelj s njim, ne bih se trebao iznenaditi ako to prijateljstvo postane seksualno jer je on sam najviše zainteresirana za međusobnu masturbaciju.” 

Bogoslovima se  masturbacija i pornografija predstavljaju kao prihvatljiva ponašanja i to od strane tamošnjih psihologa.  Daju im se upitnici u kojima ih se pita što bi izabrali: masturbaciju ili pornografiju. Ako je bogoslov pravi on će reći da je i jedno i drugo zlo, da ne želi izabrati ni jedno ni drugo. No, psiholog inzistira da mora izabrati nešto od to dvoje i što bi izabrao. Ako bogoslov inzistira na tom da je oboje zlo onda ga psiholog ocijeni kao “zatvorenog”, “krutog”, i slično. Uglavnom takav “nije prikladan”.  

 Usp: scribd.com/read/