I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.

Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom  napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to  smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.

A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.

To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)

Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?

Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.

Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim,  a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda  tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.

Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.

Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.

Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!

M.G.

Prava umjetnost oplemenjuje osobu. Tako i glazba. Ali što se to nudi mladima za Uskrs, na naš najveći blagdan, u našoj katoličkoj Hrvatskoj?
Koncert je najavljen sa 8. na 9. travnja 2023. godine, u Kutini.
S tim u vezi održana je i tribina (- vidi VIDEO)
Tekstovi pjesama pokazuju najbolje o čemu se tu radi.
Tu je mržnja, tu je nasilje, tu je diskriminacija kršćana i Židova, tu je svetogrđe, tu je perverzija svake vrste.
Zar netko želi da mu sin ili kći sudjeluje na koncertu gdje se Boga huli?
Zar netko želi da mu sin ili kći bude na koncertu gdje se veliča incest ili konzumiranje vlastitog izmeta, npr.?
Ne radi se, dakle, samo o nečem protukršćanskom, nego protuljudskom.
I to se dopušta! Kako je to moguće?
Kako to da se jedni koncerti mogu zabraniti, a drugi ne mogu?
Kako to da katolici tako olako prihvaćaju da se njihov Bog tako izruguje i gazi?
Kako to da su ljudi postali tako „tolerantni“ prema svemu, pa i prema zlu?

Evo nekih tekstova:
– „Drevnog Zmaja služimo, Prijestolje je njegovo”
– “Nek’ pod tvojim kopitima gmiže stado raspuštano”
– “Mrzitelji svega svetog Protivnici razapetog.“
– „Zgazimo Jahvino stado, “Ugasimo vječno svjetlo”;
– “Izdignut je Pogan nož ispod vrata Kristovog”
– „Pastir vaš je kastiran, Na oltar je zakovan, Žrtvovan je Princu Tame, Uskrsnuću nema nade”,
– „Antikrist nas krvlju krsti, Crnim žigom Zla i Mržnje“.
– Betlehemska kurva plače Rajska vrata pred Kultom past će”,
– „Navješten je pokolj puka uz vladara crnoga protiv boga robova”;
– „Krv će teći ulicama Vašeg svetog grada”,
– „Izdignut je Pogan nož ispod vrata židovskog”;
– „Skinut ćemo zlatnu krunu s glave boga propetoga Stolara iz Nazareta Impotentnog Židova”;
– “Nečastivi Gospodar Utjelovljen iz Ognja Nabija na kolac Židovskoga boga”

Molimo Boga da se naša hrvatska mladež može oduprijeti ovakvim zlima i da izabere one sadržaje koje će ih učiniti boljim ljudima i boljim kršćanima.
Molimo Boga da se naši hrvatski roditelji imaju snage nositi sa zlima koja vrebaju na propast duša.
Molimo Boga da se i naše gradske vlasti mogu suprotstaviti ovim nasrtajima Zloga. Ovaj put – u Kutini.
I činimo što je do nas da posvijestimo i drugima da je zlo prisutno oko nas, ali da mi ne želimo biti dio takve „tolerancije“, takve „demokracije“, takve „slobode“.
Budimo na strani Onoga koji je pobijedio smrt i Zloga, na strani čovjeka i Boga.

Pogledajte video s tribine u Kutini

“Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje

…

Na temelju onoga što je dosad rečeno, postaju razumljivije neke druge Isusove riječi, jednako tako potresne i zastrašujuće; mogli bismo ih nazvati riječima „ne-praštanja“. Njih su nam prenijeli sinoptici, a riječ je o posebnom grijehu koji nazivamo „grijehom protiv Duha Svetoga“. Evo kako nam ih prenosi ta trostruka predaja:

Matej: „Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali reknu li bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom ni u budućem“. (Mt 12,31 sl)

Marko: „Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka: krivac je grijeha vječnoga“ (Mk 3, 28 sl.)

Luka: „I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti“ (Lk 12,10).

Zašto je „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“ neoprostivo? Kako shvatiti to bogohulstvo? Sveti Toma odgovara da je riječ o grijehu „koji je neoprostiv zbog svoje naravi, jer uključuje sastavne elemente zbog kojih se događa oprotenje grijeha.“ Po toj egzegezi „bogohulstvo“ se ne sastoji zapravo u riječima kojima čovjek uvrijedi Duha Svetoga, nego upravo u činu kojim čovjek odbija spasenje što mu ga Bog nudi po Duhu Svetomu koji djeluje snagom žrtve križa. Ako čovjek odbije ono „dokazivanje grijeha“ što proizlazi od Duha Svetoga i po svojoj naravi ima spasonosno značenje, on samim tim odbija „dolazak“ Branitelja – onaj „dolazak“ koji se ostavio u vazmenom otajstvu zajedno s otkupiteljskom moći krvi Kristove, koja „čisti savjest od mrtvih djela“.

Znamo da je plod takva čišćenja oproštenja grijeha. No onaj tko odbija Duha i krv, ostaje u „mrtvim djelima“ grijeha. Grijeh protiv Duha Svetoga upravo je takav čin kojim čovjek posve odbija primiti oproštenje kojega je Duh Sveti nutarnji djelitelj, a pretpostavlja stvarno obraćenje koje Duh Sveti izvodi u savjesti. Kad Isus veli da se bogohulstvo protiv Duha Svetoga neće oprostiti ni u ovom ni u budućem životu, veli to stoga što je „ne-opraštanje“ povezano sa „ne-obraćenjem“ kao svojim uzrokom. Riječ je o korjenitom odbijanju obraćenja. A to znači čin kojim neki čovjk odbija da crpi iz izvora otkupljenja koji je „trajno“ otvoren u raspoređaju spasenja u kojemu se izvršuje uloga Duha Svetoga. On ima neizmjernu moć da crpi iz tog izvora: „Od mojega će uzimati“ – rekao je Isus. Na taj način on dovršuje u ljudskim dušama otkupiteljsko djelo koje je izvršio Krist dijeleći njegove plodove. Grijeh protiv Duha Svetoga počinja čovjek koji si prisvaja tobožnje pravo da ustraje u zlu, u bilo kojem grijehu, te tako odbija otkupljenje. Čovjek ostaje zatvoren u svojem grijehu te sa svoje strane onemogućuje obraćenje, pa stoga i oproštenje grijeha koje smatra za svoj život nebitnima i nevažnima. To je stanje duhovne ruševine, jer bogohulstvo protiv Duha Svetoga onemogućuje čovjeku da se riješi okova kojima se sam okovao pa da se otvori božanskim izvorima očišćenja savjesti i oproštenja grijeha.

Djelo Duha Svetoga koje teži k spasonosnom „dokazivanju grijeha“ nailazi u čovjeku što se vrze u takvoj situaciji na nutarnji otpor, ne neku vrstu neprobojnog zida savjesti, na stanje duše koje se na temelju slobodna izbora okamenilo, a koje Sveto Pismo obično naziva „tvrdoćom srca“ (usp. Ps 81,13; Jr 7,24; Mk 3,5). U naše vrijeme tomu stanju duha i srca odgovara gubitak osjećaja za grijeh, čemu smo posvetili nekoliko stranica Apostolske pobudnice Pomirenje i pokora. Veće je papa Pio XII. Tvrdio da je „grijeh ovoga našega stoljeća gubitak osjećaja za grijeh“. U spomenutoj pobudnici čitamo: „Bog je izvorište i konačna svrha čovjeka, i čovjek u sebi nosi božansku klicu. Stoga upravo otajstvo Boga razotkriva i razjašnjuje otajstvo čovjeka. Uzaludno se dakle nadati da se osjećaj grijeha može održati s obzirom na čovjeka i ljudske vrednote ako je zanemaren osjećaj uvrede počinjene protiv Boga, to jest istinski osjećaj grijeha.“

Stoga Crkva ne prestaje moliti Boga za milost da čovjek ne izgubi ispravnu savjest, da se ne umanji zdrav osjećaj za dobro i zlo. To poštenje i osjećaj duboko su povezani s djelovanjem Duha Svetoga. U tom svjetlu onda dobivaju osobitu težinu opomene sv. Pavla: „Ne žalostite Duha Svetoga!“ (1 Sol 5,19; Ef 4,30). No iznad svega Crkva ne prestaje moliti s osobitim žarom da se u svjetu ne uveća onaj grijeh koji Evanđelje naziva „bogohulstvo protiv Duha Svetoga“, nego da on, naprotiv, nestane u dušama ljudi – i sukladno s tim u različitim ambijentima i različitim oblicima društva – ustupajući mjesto otvaranju savjesti kako bi mogao Duh Sveti spasonosno djelovati. Crkva moli da taj opasni grijeh protiv Duha Svetoga ustupi mjesto svetoj spremnosti primiti njegovo „tješiteljsko“ djelovanje kada dolazi „dokazivati svijetu“ grijeh, pravednost i osudu.

Isus je u svomu oproštajnom govoru objedinio ta tri područja „dokazivanja“ kao sastavnice Braniteljeva poslanja: grijeh, pravednost i osudu. One ukazuju na prostor ostajstva vjere koje se u čovjekovoj povijesti suprostavlja grijehu, otajstvu bezakonja. Postoji s jedne strane nešto što je sv. Augustin nazvao „ljubav do sebe sve do prezira Boga“ a s druge strane „ljubav do Boga sve do prezira sebe“. Crkva se neprestano moli i trudi oko toga da ne bi povijest ljudskih savjesti i povijest društva u velikoj obitelji čovječnastva skrenula k polu grijeha, odbijajući Božje zapovijedi „sve do prezira Boga, nego da se naprotiv uzdigne do ljubavi u kojoj se objavljuje Duh „koji oživljuje“.

Oni koji dopuštaju da im Duh istine „dokaže grijeh“,dopuštaju također da im „dokaže pravednost i osudu“. Duh istine koji pomaže ljudima, njihovim savjestima, da upoznaju istinu o grijehu, u isto vrijeme pomaže da upoznaju i istinu o onoj pravednosti koja je ušla u čovjekovu povijest s Isusom Kristom. Na taj se način oni kojima je „dokazan grijeh“ obraćaju pod djelovanjem Duha Branitelja i tako bivaju određenom smislu izvedeni iz kruga „osude“ one „osude“ kojem je „knez ovoga svijeta već osuđen“ (Iv 16,11). Obraćenje, u dubini svoga bogočovječnog otajstva, znači kidanje svih okova kojima je grijeh okovao čovjeka u ostajstvo bezakonja. One dakle koji se obrate, Duh Sveti izvodi iz kruga osude, i uvodi u krug pravednosti“ koja je u Isusu Kristu, i to stoga što ju je on primio od Oca. (Usp. Iv 16,15), kao odraz svetosti Presvetoga Trojstva. To je pravednost evanđelja i otkupljenja, pravednost Govora na gori i križa koji čisti savjest po krvi Jaganjčevoj. To je pravednost koji Otac daje Sinu i svima onima koji su s Njim sjediljeni u istini i ljubavi.

Tom se pravednosšću Duh Sveti – kao Duh Oca i Sina – koji „dokazuje svijetu grijeh“ u isto vrijeme i objavljuje i postaje prisutan u čovjeku kao Duh vječnoga života.

Enciklika Ivana Pavla II „Dominum et vivificantem „ – O Duhu Svetom u životu Crkve i svijeta, Br 46. – 48.