Papa Ivan Pavao II kaže da je „Isus – utjelovljenje Božanskog milosrđa“. Isusa ništa bolje ne opisuje od riječi – milosrđe.

1. ŠTO CRKVA PODRAZUMJEVA POD RIJEČJU „MILOSRĐE“

Milosrđe susreće ljude u njihovim potrebama. Teško je definirati što je situacija potrebe. Gospa je Majka Milosrđa, koja je pritekla u pomoć mladencima u Kani Galilejskoj, za koje ne možemo reći da su biti u nekoj potrebi. Tako ljudi mogu imati i neke želje koje nisu potrebe u strogom smislu riječi. Ljudi koji su bolesni mogu željeti neku hranu koja im nije neophodno potrebna. Milosrđe susreće ljude i u nekim njihovim željama. I to čini i onda kad ti ljudi to ne zaslužuju. Onda kad zaslužuju da ih odbijemo. Kad je Petar pitao Isusa: „Koliko puta da oprostim svome bratu. Da li do sedam puta?“ Isus mu je rekao ne 7, nego 70×7!“ (što znači – uvijek). Davati i onda kad drugi duguje meni. Milosrđe je ljubav koja je pokazana prema onima koji su odbili našu ljubav. Naša narav se buni protiv toga. Samo uz Božju pomoć, uz Njegovu milost možemo to činiti. Voljeti one koji su odbili našu ljubav – Ne možemo to svojim vlastitim snagama. Milosrđe je ljubav prema onima koji su bili nepravedni. Prema onima koji su nas prevarili, koji su od nas ukrali.

Milosrđe nije uobičajena ljubav. Postoje tri stupnja davanja ljubavi. Najniži stupanj je pravda – davati drugom ono što mu pripada. Viši stupanj je ljubav – davati drugom i ono što mu ne pripada, što mu ne moram dati.

Najviši stupanj je milosrđe – davati drugom kojem ne samo da ne moram davati nego on duguje meni.

Milosrđe je ljubav na kvadrat.

2. ISUS JE UTJELOVLJENO MILOSRĐE

Bog  nije morao stvoriti svijet. Svijet je mogao i ne biti. Stvoren je iz ljubavi. Bog time ništa ne dobiva. I onda kad svijet upada u grijeh – Bog ga ne prestaje voljeti. Jedna riječ koja opisuje tu Božju ljubav prema čovjeku koji ne zaslužuje tu ljubav jer je odbacio Boga je – otkupljenje. To nije samo ljubav. To je ljubav unatoč tome što ljubav nije ljubljena. A to što nas Bog voli i u natoč tome što i njemu ne pokazujemo ljubav jest – zbog njegova milosrđa.

Duguje li Bog nekom svoju ljubav  nakon što ga je netko teško povrijedio smrtnim grijehom? Bog nas voli, a ne mora nas voljeti. Da on nije želio mi ne bi niti postojali. Kad su Adami Eva ssagriješili izgubili su Božji život u svojoj duši. Bog je mogao jednostavno napustiti ljudsku rasu da je htio. Ljudi su mogli zauvijek izgubiti mogućnost da uđu u raj i oni i njihovo potomstvo. To je posljedica istoćnog grijeha – mogli smo zauvijek izgubiti raj. No Bog u svom milosrđu šalje nam svoga Sina da nas svojom mukom i smrću može vratiti život koji smo izgubili. Kad naše tijelo umre naša duša je živa na nadnaravan način ili će trpjeti drugu smrt kako opisuje Ivan.

Prva smrt je odvajanjee duše od tijela. Druga smrt je odvajanje Boga od duše kad tijelo umre ta duša će biti odvojena od Boga kroz cijelu vječnost. To je naša vjera.

Božje milosrđe u osobi Isusa Krista je milosrđe koje Bog pokazuje na najnezamisliviji način tako da daje svoga sina da postane čovjek – jedan od nas i da umre na križu

Mi kao potomci Adama i Eve rađamo se u stanju istočnog grijeha, a od onog vremena do danas nakupilo se more grijeha, ocean. Ali Bog je tu sa svojim morem milosrđa. On nije postao čovjek samo zato da spasi ljudsku rasu nego nas svakog ponaosob, mene, tebe… Bog je moj Spasitelj. Bog je tvoj Spasitelj! Ja grijehom gubim pravo da se zovem dijete Božje (kćerka Božja, sin Božji)

Bog je mogao sa ljudima postupati kao sa anđelima. Kad se Lucifer odlučio protiv Boga i rekao: „Neću služiti!“ Bog ga je izbacio iz raja. Kad mi teško sagriješimo Bog ima pravo da nas izbaci iz raja. No Njegovo milosrđe prema nama je veliko. On nam pokazuje milosrđe sve do današnjeg trenutka. Mi vjerujemo da je Njegovo milosrđe prema nama stvarno preveliko. A sad se postavlja pitanje:

3. KOJI JE NAŠ ODGOVOR NA BOŽJE BESKRAJNO MILOSRĐE

Mi moramo svoju vjeru staviti u praksu. Raditi onako kako vjerujemo. Način da platimo svoje dugove Bogu je da pokazujemo milosrđe ljudima koje nam je Bog u životu dao. Ono što vjerujemo mora proći kao kroz hodnik – od intelekta do volje. 1. Kao prvo moramo uzvratiti Bogu na njegovu milosrdnu ljubav. Bog nas voli iako mi to nismo zaslužili. Mi smo zbog toga Božji dužnici, zbog njegove milosrdne ljubavi. Moramo NJEGA VOLJETI VIŠE. 2. Druga stvar, pozvani smo drugima iskazivati milosrđe. Naš dug prema Bogu možemo platiti na taj način da pokazujemo ljubav i milosrđe prema ljudima koje je Bog stavio u naš život.

To su dva nivoa na kojima možemo odgovoriti – uzvratiti Bogu na Njegovu ljubav: Voljeti Boga više i voljeti bližnje, iskazivati milosrđe.

VOLJETI BOGA VIŠE: Koji je naš dug prema Bogu? Zašto nam je dopustio da sagriješimo? Jedan razlog može biti i taj da ga možemo voljeti više nego što bismo ga voljeli da nismo sagriješili.

A što znači VOLJETI BOGA VIŠE? Više znači voljeti ga žarče, zauzetije, ozbiljnije, sa više snage (svim svojim srcem), …

Mogli bismo to usporediti sa poslom. Od dvije tisuće radnika velika je razlika u poslu kojeg rade. I naša ljubav prema Bogu može biti na različitom stupnju. Često nema ni emocija u toj ljubavi i činim nešto iz ljubavi prema Bogu jer znam da on to želi, ne bih to rado činio, ali činim to jer volim Boga, ne jer se osjećam dobro, lijepo, ugodno dok to činim. To je kao i kad posao može postati rutina. Važno je zato stalno izabirati svoju ljubav prema Bogu. Uvijek iznova. Kao što je to važno i za bračne parove koji se jednom vjenčaju, da stalno iznova obnavljaju svoj izbor.

Boga volimo VIŠE kad se podvrgavamo njegovoj volji, žrtvujući nešto. Često on stavlja na naš životni put ljude koji su nam dragi, a onda ih uzme. Mi se bunimo: „Ti si mi dao tu osobu… „, ali Bog ima pravo i uzeti ono što je dao. To je način da nas Bog oslobađa od stvorenja, da bi – Njega voljeli više.  Voljeti Boga više od stvorenja. To je VIŠE.

Voljeti Boga radosnije. Obično ljudi ne osjećaju tu radost, a često i stoga što njihova ljubav prema Bogu nije dovoljno voljna ljubav. Bog želi da smo radosni zato što ga volimo. (…)

MILOSRDNA LJUBAV PREMA BLIŽNJIMA: Bog nam često daje bolne mogućnosti da prakticiramo milosrđe, da volimo ljude koji ne zaslužuju ljubav. A to je put do blaženstava o kojima Isus govori: „Blago milosrdnima oni će zadobiti milosrđe.“

Prema o. J.A.Hardon – therealpresence.org

14. travnja 1912. u tragediji broda Titanic umro je hrvatski svećenik i benediktinac Josip Perušić. Prema svjedočenjima preživjelih, on je mjesto na čamcu za spašavanje ustupiio jednoj ženi sa djetetom i tako položio svoj život za bližnjeg. Upravo je to, prema Isusovim riječima, vrhunac ljubavi čovjeka prema čovjeku. Josip Perušić je onaj svećenik koji se u završnoj sceni filma moli okružen putnicima hrabreći i dajući nadu ljudima koji su sa Titanicom nepovratno odlazili u dubine ledenog Atlantskog oceana.

Osim Perušića na Titanicu se našlo još 30 Hrvata, a potonuće je preživjelo samo troje. Najviše Hrvata bili su Ličani iz okolice Gospića, te jedna grupa iz Čazme, Crikvenice i okolice Siska. Svi su oni bili u trećem razredu gdje je bilo najviše putnika – 709.
Među 1.517 osoba koje su završile život u hladnim dubinama Atlantskog oceana bio je i benediktinac o. Josip Perušić (Josef Peruschitz), o čemu svjedoči i spomen-ploča u bavarskome benediktinskom samostanu u Scheyeru. Na latinskome jeziku stoji da se o. Joseph Peruschitz 14. travnja 1912. u svojoj 42. godini života na brodu Titanik žrtvovao za ljude.

U završnoj filmskoj sceni on je svećenik koji moli okružen putnicima. O. Josip (krsnim imenom Benedikt) Perušić rođen je u obitelji šestero djece 21. ožujka 1871. u Straßlachu u blizini Munchena, gdje su se njegovi roditelji Matija i Elizabeta nastanili nakon dolaska iz Hrvatske (Austro-Ugarske). Osnovnu je školu završio u Dorferu, gimnaziju u Freisingu, a nakon filozofskog i teološkog studija 1894. stupio je u benediktinsku opatiju “Svetoga križa” u Scheyeru.

Godinu dana kasnije, 28. travnja, zaređen je za svećenika. Uz pastoralne i redovničke obveze u tamošnjoj je samostanskoj školi predavao matematiku, fiziku i glazbu.

Odazvao se pozivu poglavara da njemački benediktinci pomognu otvaranju samostanskih škola u Americi te se tako ukrcao na Titanik 10. travnja 1912. s još jednim redovničkim subratom iz Engleske, o. Bylesom. Nakon sudara s golemom santom leda počela je voda prodirati u unutrašnjost broda, i ubrzo je bilo jasno da će brod potonuti.

Nakon što je započelo ukrcavanje u čamce za spašavanje i o. Perušiću je bilo ponuđeno mjesto u jednome od njih, no on je to odbio. Preživjeli su kasnije posvjedočili da je mjesto ustupio jednoj ženi sa sinčićem govoreći da je dužan dati život za bližnjeg.

Tako je ovaj katolički svećenik, poput Maksimilijana Kolbea i tisuća drugih, svjesnom žrtvom zapečatio ovozemaljski život ispovijedajući na taj način u punini kršćansku vjeru koju je baštinio od svojih otaca.

Izvor: narod.hr