Kad čujemo govoriti o bl. Mariji Propetog Isusa Petković, čiji smo blagdan nedavno proslavili, nećemo čuti gdje se govori o čudima, a zašto? Kao da su to priče za djecu! A znamo da je velik dio Evanđelja baš to  – Isusova čuda. I ne možemo ih tako olako preskakati ili objašnjavati kao nekakav simboličan govor.

Evo jedno od tih zaboravljenih čuda iz Autobiografije naše blaženice.

 OLUJA NA MORU

Izgleda da je sam pakao podigao tu strašnu oluju na moru da spriječi Marijin polazak iz Babine, da se spremi na odlazak, na osnutak nove družbe ili da joj skrši život, jer je ona morala poći za glasom Božjim.
Zato je imala čvrsto pouzdanje da će sam Gospodin smiriti oluju.
Oluja je bila sve veća i žešća baš kad smo se malom barčicom na vesla imali uputiti iz Babine u Prigradicu, na put dalek dva do tri sata veslanja.
Marija Telenta se prestraši te oluje već od straha nije mogla izaći iz kuće već je plakala, molila i strašila se i pogledati more. Tako isto su se prestrašila i četiri jaka mladića, mornari koji su dragovoljno odlučili svoju gospođicu Mariju iz zahvalnosti odvesti barkom u Prigradicu.
Upali su u strah radi te oluje i penjali se na brdo da bolje vide svo more.
A i onaj kojemu je pripadala lađa nije im je radi nevremena htio dati da mu se ne razbije i izgubi, potopi. A još više iz odgovornosti
za osobe koje bi stradale životom.
Ali Marija je morala poći u Blato da položi zavjete u Trećeme redu svetoga Franje za koje zavjetovanje je bio došao otac franjevac iz Korčule.
I drugo, da se po Božjem nadahnuću spremi na Božji poziv. Na velike Marijine molbe i uvjeravanje da će ih Bog čuvati i pomoći im čovjek je dao lađu. Ali se Marija Telenta od straha pred morskom olujom bojala izaći iz kuće.
Marija joj poručila neka dakle ostane sama u kući. Telenta se bojala u toj samoći ostati sama u kući i nije joj preostalo drugo nego da i ona dođe na obalu. Svi su se sa strahom gledali, gledali su u crno nebo i na crno uzburkano more koje je prema Konavlima bilo sve crnje i već su počele s vjetrom padati neke debele kapi kiše. Ali na Marijin poticaj svi su se ukrcali u lađu
i mornari su otisnuli lađu od kraja. Još je lako bilo preko zatvorene vale gdje more ni ne bude toliko uzburkano, ali kad su iza punte izašli iza vale na otvoreno more, vidjeli su svu strahotu mora. Na to se Marija s velikim pouzdanjem i vjerom podigne i okrene se prema širokom, bijesnom moru.

Podigne ruku i reče tiho: “U ime Isusovo, umiri se!”
I napravi znak svetog križa: “U ime Oca…”
U isti čas postane more mirno kao ulje.

Površina mu je bila ravna i bijela poput svijetlog i bijelog pravog mramora, a lađa je nečujno tiho sklizala
kao da leti. Na to su mornari položili vesla jer su vidjeli da lađa sama ide i počeli s nama pjevati pobožne pjesme.

Ozana je zapravo na krštenju dobila ime Katarina. Prezivala se Kosić.
Rodila se 25.11.1493. god. u jednom malom crnogorskom selu u pravoslavnoj obitelji.
Kao djevojčica je bila pastirica. Jednom je čuvala ovce kad joj se ukazao mali Isus.
Drugi put je imala viđenje Raspetog Isusa.
To drugo viđenje je znažno utjecalo na nju.
Poslije ju se duboko dojmila i jedna propovijed o Isusovoj muci.
Htjela je više naučiti o Isusu i proučavati Katekizam, ali da bi to mogla morala je iz sela ići u grad Kotor. Otac i majka nisu htjeli za to ni čuti. Kad je otac umro Ozana je nagovarala majku da je pusti u grad. Majka joj konačno dopušta.
Ozana je kao četrnaestogodišnja djevojčica u Kotoru stanovala i služila kod jedne obitelji. Tu je bolje upoznavala vjeru a onda primila sakramente. U kuću gdina Aleksandra Buće, gdje je živjela, dolazili su i dominikanci pa je Ozana tako upoznala dominikansku duhovnost.
Odlučila je svoj život posvetiti Bogu tako da živi u jednoj maloj kućici blizu crkve, kao dominikanska trećoretkinja. Biskup joj je za to dao odobrenje.
Tu je, kao zazidana djevica, živjela pokornički, a njene pokore bile su mnoge: spavala bi na ljestvama koje su imale pet pregrada u spomen na pet Isusovih rana, pod glavom bi imala komad drveta, bičevala bi se, jela bi ono što su joj na prozorčić donosili prolaznici, a onda bi i od toga što je dobijala opet davala siromasima koji su na prozoru od nje nešto tražili.
Tu je Ozana živjela sedam godina, blizu crkve svetog Bartolomeja.
Kasnije se preselila blizu crkve sv. Pavla. Tu je ostala do kraja života u molitvi, pokori i ručnom radu. Živjela je 72 godine. Umrla je 27.4.1565. godine.
Od 1963. godine sarkofag s tijelom blaženice nalazi se na glavnom oltaru zborne crkve svete Marije. Od Ozanine smrti, pa do danas izvršeno je pet liječničkih pregleda tijela i zamjena redovničke odjeće. To je učinjeno 1815., 1856., 1907., 1930. i 2001. godine.

Pri posljednjem postupku ustvrđeno je, da je tijelo blaženice dobro i u cijelosti očuvano, te povezano i čini kompaktnu cjelinu koju je moguće nositi na rukama.
Ozana je za života činila čudesa, a i nakon smrti potvrđena su čudesna uslišanja. Tako je od samih početaka bila štovana kao svetica. Nakon njezine smrti dozvolom Svete Stolice pokrenut je proces za prikupljanje podataka o njenom svetačkom životu. Ovi su se spisi nažalost zagubili. Godine 1628. građanstvo Kotora zamolilo je dozvolu iz Rima, da se tijelo prenese na bolje mjesto. Rim se nije izričito usprotivio, ali je rečeno, da se bolje razmotri pitanje beatifikacije. Od 1665. godine Ozana je uvrštena među zaštitnike grada i biskupije. Proces za odobrenje i potvrdu javnog štovanja blažene Ozane započeo je 1905. godine najviše zaslugom hrvatskog dominikanca, izvrsnog propovjednika i misionara, Anđela Marije Miškova, koji je tada bio provincijal.

Konačno je papa Pio XI. 21. prosinca 1927. godine odobrio javno štovanje blaženice. Tako je Ozana postala PRVA BLAŽENICA CRKVE U HRVATA.

Nju zazivaju kao sveticu i katolici i pravoslavci. Njena sveta uspomena časti se u dominikanskom redu, osobito među hrvatskim dominikankama i dominikancima.

Na njezin spomendan 27. travnja 2013. godine pokrenut je proces za proglašenje svetom.

     

Došli smo do sjemeništa u Travniku. Tu nas je dočekao duhovnik vlč. Pavo Šekerija, koji nam je rekao ponešto o Petru Barbariću, vrijednom đaku i uzornom kršćaninu, a onda nas potakao na evangelizaciju po uzoru na slugu Božjeg Petra.

Eto tih par podataka i na stranici: Isusovci

“PETAR BARBARIĆ rođen je u selu Klobuk (zaselak Šiljevište) kod Ljubuškog u hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, uz pomoć bivšeg učitelja Tomislava Vuksana. Živio je vrlo pobožno. Govorio je da će radije umrijeti, nego uvrijediti Isusa. Preveo je s talijanskog jezika na hrvatski, životopis Pavla Kolarića, bjelovarskog isusovca koji je umro u Rimu, na glasu svetosti. Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Obraćao je grešnike, uveo je u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, a u svojoj rodnoj župi, osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Hrvati u Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u Hrvatskoj, utječu se njegovom nebeskom zagovoru. Mnogo kulturnih društava nazvano je njegovim imenom. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Životopis mu je preveden na više jezika.”

Kako reče pater Pavo – Petar Barbarić se pokapao 4 puta.

Prvi put na gradskom groblju,

pa 1935. u sjemenišnu crkvu,

pa mu je tijelo 1944. zakopano u blato i zazidano da bi se sakrilo do naroda,

Kad se nakon zadnjeg rada, obnavaljala gimnazija, tijelo se pronašlo i sada su njegovi zemni ostaci u crkvi sv. Alojzija Gonzage (vidi sliku).

Danas mu se oko groba u molitvi okupljaju učenici gimnazije kao i ostali narod.

Okupili smo se i mi oko groba u uputili Petru svoje molitve. U tišini. A onda smo se spustili u podrum sjemeništa gdje je pronađeno njegovo tijelo. Pater Pavao reče da je evangelizacija i poklanjanje krunica, pa su se hodočasnici uputili i u suvenirnicu. Možda je netko i pronašao koji dobar Petrov životopis. Osobno nisam zadovoljna izborom. Najbolji životopis koji se mogao pronaći je prepričana verzija onog kojeg je napisao Petrov duhovnik, a knjižica se zove “Uskrsna zvona”. Pa ni na samoj isusovačkoj internetskoj stranici nema opširnijeg životpisa. Tek vrlo šturi podaci. Vratila sam se iz suvenirnice u crkvu, na Petrov grob, da mogu kleknuti na grob u miru…

A i sad – razmišljam nešto… o Crkvi… o crkvama i suvenirnicama. O evangelizaciji. Evangelizirati se i te kako može dobrim knjigama, a u naše moderno doba i preko interneta.  Zašto se onda Petar nekako i danas od javnosti skriva umjesto da se njegov primjer života učini očitijim, da postane svijetlo za nas koji živimo danas? Ne znam. Teško je i na interentu pronaći neki opširniji životopis. Tek vrlo šturo. Šteta.

I Petrovo tijelo je bilo skrivano u blato. A skriva se, na neki način – i istina o njegovoj blaženoj duši.

…

Nakon Travnika smo se uputili kod Gospina vrila. Ima tu jedan izvor vode, na kojem “tako pričaju” (ne znamo je li negdje nešto i zabilježeno), su se “dogodila i neka ozdravljenja… “. I tu je onda nastalo jedno malo Gospino svetište gdje se slavi blagdan Male Gospe.

A onda smo se polako uputili natrag.

Po običaju putem se moli Gospina krunica. Tri krunice. A slušamo i snimljena razmatranja sa Radio Marije.

Na povratku mikorofon je osim za krunicu iskorišten i za druge nagovore od strane troje hodočasnika. Ponešto za nasmijati se, ponešto za zahvaliti, a ponešto za začuditi se i zapitati se… (?!). Hodočašće uistinu može biti prilika za evangelizaciju, čiju potrebu je naglasio i pater Pavo, jer ima mnogih hodočašća koja se tako nazovu, a znaju preskočiti ono najvažnije (kao svetu misu u nedjelju). Može to biti i prilika da se ljude privuče bliže Bogu, ali i da ih se privlači za neke druge ciljeve. Zato, svatko od nas može ispitati svoju savjest i o tom – kakav je hodočasnik. Uistinu, svaki je kršćanin pozvan po krštenju na evangeliziranje. Netko će možda pokloniti nekom krunicu, a netko će nekog naučiti kako se ta krunica „koristi“, netko će evangelizirati riječima glasnim, netko riječima tihim, netko fotografijama… U svakom slučaju – nitko od kršćana nema opravdanja da svoju vjeru živi samo za sebe. Nama u Hrvatskoj je to zasigurno (još uvijek) lakše nego Hrvatima u multikulturalnim sredinama, kao u Bosni i Hercegovini, gdje smo postali manjina koju se želi učiniti još manjom manjinom nego već je …

Riječ je o Petru Barbariću, koji je umro na Veliki četvrtak 1897. u Travniku, kao učenik isusovačke gimnazije, u 23 godini, netom nakon što je položio isusovačke redovničke zavjete. Papa Franjo još je proljetos ovlastio vatikansku Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi dekret o herojskim krepostima sluge Božjega Petra Barbarića, čime je Crkva i službeno priznala njegovu svetost. Do službene beatifikacije predstoji nekoliko mjeseci, odnosno čeka se da papa Franjo potvrdi čudesno ozdravljenje, koje se dogodilo na Petrov zagovor, a koje upravo istražuje Kongregacija za kauze svetaca u Vatikanu, nakon što su hrvatski liječnici posvjedočili da je znanstveno neobjašnjivo. Riječ je o ozdravljenju jednoga dječaka iz Splita od atrofije mozga i cerebralne paralize. A vjernici tvrde kako je to tek jedno u nizu čudesa koja su se dogodila nakon molitve tom svetom mladiću. Iako hrvatska javnost tek počinje upoznavati tog budućeg sveca, rođenog 1874. u malom hercegovačkom zaseoku Šiljevišta, u mjestu Klobuk kod Ljubuškog, mnoštvo je činjenica vezanih uz njegov lik i djelo koje privlače pozornost.

Ponajprije riječ je o prvom Hercegovcu koji će biti uvršten među blaženike. Podsjetimo, papa Ivan Pavao II. 2003. u Banjaluci je proglasio blaženim mladog katoličkog intelektualca dr. Ivana Merza, koji je pokopan u zagrebačkoj crkvi Presvetog srca Isusova u Palmotićevoj ulici. A uz njega, Bosna i Hercegovina među blaženima ima i pet časnih sestara iz Sarajeva, poznatijih kao Drinske mučenice, koje su četnici mučili i ubili u Goraždu 1941. Uz njih, Hrvati imaju još šest blaženika i tri sveca, pa takvo proglašenje možemo smatrati iznimnom časti koju može dobiti neki narod, ali i regija iz koje potječe.

Njegov rodni Klobuk, u kojem je prije nekoliko godina unuk njegova brata Stanko Barbarić, uspješni poduzetnik iz Zagreba, obnovio njegov rodni dom i sagradio velebni kompleks koji posjećuje sve više hodočasnika, i cijela Hercegovina s pravom se ponose sinom toga krševitog kraja.

Ondje je stasao u vjerničkoj obitelji kao poslušno i pobožno dijete, izvrstan učenik i nadaren mladić. Djetinjstvo, tijekom kojeg je u dvije godine uspješno završio čak četiri razreda pučke škole u Veljacima, uglavnom je proveo uz stado ovaca i čitajući knjige. Potom je kratko radio kao trgovački pomoćnik u Vitini, nakon čega su mu se ostvarili snovi – primljen je u travničko sjemenište kako bi postao svećenik. U Travniku je čak i svoje profesore oduševljavao mudrošću i svetošću, ali mnogobrojnim inicijativama oko jačanja pobožnosti Srcu Isusovu, molitvi krunice, preobraćaju grešnika te promicanju katoličkog tiska. Njegov san da puku služi kao svećenik raspršila je teška bolest, tada gotovo neizlječiva tuberkoloza, koja mu je donijela godinu dana patnji u bolesničkoj postelji. Tri dana prije smrti uspio je položiti isusovačke zavjete. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom i pobožnosti. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova. A mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako im je uslišio molbe. Tako je postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, odnosno Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija. Petar je za sve bio jednostavno oličenje svetosti i nitko ga nije promatrao kroz prizmu podijeljenih crkava i religija. Iako je živio relativno kratko i ne pamtimo ga ni po jednom velikom djelu, kao što, primjerice, pamtimo Stepinca, ostavio je dubok trag u povijesti Crkve. Isusovac dr. Božidar Nagy, vicepostulator Kauze za proglašenje blaženim Petra Barbarića, kaže: „Unutar kršćanske vjere mi imamo drugačije kriterije po kojima mjerimo i ocjenjujemo vrijednost jednog života i duhovnu veličinu jedne osobe. Časni sluga Božji Petar Barbarić često se uspoređuje s velikom sveticom sv. Malom Terezijom, koja je proglašena čak i crkvenom naučiteljicom-doktoricom. Petar i sv. Mala Terezija bili su suvremenici! Umrli su iste godine 1897. od iste bolesti. Oboje su s 15 godina krenuli u Bogu posvećeni život – Petar u travničko sjemenište, Terezija u karmelićanski samostan. Sv. Mala Terezija provodi svoj jednostavni samostanski život u tišini karmela, bez ikakvih „velikih“ vanjskih djela! Baš kao i Petar…“. Ali njihove riječi, razmišljanja i djela aktualni su i danas!

Čekanje s proglašenjem

Sad bi netko postavio pitanje, ako se odmah nakon Petrove smrti počelo o njemu govoriti kao o budućem svecu, a i životopis mu je napisan još 1900. i odmah preveden na brojne jezike (što je rijetkost), zašto se toliko čekalo s proglašenjem. Naime, ove godine dovršava se proces za Petrovu beatifikaciju, koji je trajao punih 77 godina! E tu priča postaje iznimno zanimljiva. Naime, Petrovi posmrtni ostaci nakon smrti bili su položeni na travničko groblje Bojna. Budući da je njegov grob postao magnet tisućama vjernika (ne samo kršćanske već i islamske vjere) njegovo neraspadnuto tijelo 1935. preneseno je u sjemenišnu crkvu. Tri godine kasnije u Sarajevskoj nadbiskupiji pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. No, rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik nisu se baš svidjele novom komunističkom režimu i tzv. „oslobodiocima“. Tako je njegov grob krajem rata oskrnavljen, a tijelo ukradeno i zakopano u blato, a potom zazidano u nepristupačnom dijelu podruma ispod sjemenišne zgrade, kako bi se zaustavilo masovno okupljanje i molitva na njegovu grobu. Komunisti su čak u narodu proširili lažnu vijest da je tijelo bačeno u Lašvu te da ga ne treba tražiti.

Nestanak Petrova tijela usporio je beatifikaciju, koja se od 1944. vodila u Rimu. Međutim, Petrova popularnost među vjernicima u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, nije jenjavala. I onda – točno šezdeset godina nakon početka beatifikacije, u 101. godini od njegove smrti, u ljeto 1998. gotovo čudesno je pronađeno njegovo tijelo! To se dogodilo nakon što je započela poslijeratna obnova crkve i zgrade sjemeništa u Travniku, koja je u međuvremenu vraćena isusovcima. Bio je to veliki događaj za Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini. I osobno sam se ondje zatekao 23. srpnja 1998. kao reporter Glasa Koncila, kad je njegovo tijelo, praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu, koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, položeno u kriptu travničke crkve, gdje ga danas pohode rijeke vjernika.

Posmrtno žrtva režima

Iako se na prvi pogled čini da novi hrvatski svetac Alojzije Stepinac i novi hrvatski blaženik Petar Barbarić baš nemaju nikakvih poveznica osim svetosti, čini se da su i jedan i drugi na određeni način bili žrtve komunističkog režima. Doduše, jedan za života, a drugi posmrtno. Alojzije Stepinac rođen je na drugom kraju domovine, u Krašiću, točno godinu nakon Petrove smrti. Bio je svjestan veličine mladog Barbarića i rado ga je isticao kao uzor. Nazivao ga je „divnim mladićem“, ustvrdivši da će „uvijek biti sjajan primjer hrvatskoj intelektualnoj mladeži“. Međutim, njihove su se sudbine nekako simbolički povezale tek dolaskom komunističkog režima na naše prostore. Stepinac je odmah nakon „oslobođenja“ bio izložen progonu, suđenju, omalovažavanju i na kraju mučeništvu i smrti. A Petrovi posmrtni ostaci bili su prava smetnja novom režimu, koji osim svojih idola nije želio druge uzore. Recept je očito bio jednak, iako im je jedan smetao živ, a drugi mrtav! Njihovim „micanjem“ s javne pozornice htjelo ih se „ušutkati“, omalovažiti i izbrisati iz sjećanja vjerničkog puka. Pokušalo ih se ukloniti kao uzore i izvore nade i utjehe vjerničkom puku. Međutim, svojim djelima su samo dodatno potaknuli pozornost na njihovu veličinu i važnost, jer se njihova svetost nije mogla sakriti. Ona je nadilazila ovozemaljske prostorne i vremenske planove i namjere, da bi punim sjajem zasjala dolaskom demokracije i iznošenjem istine o njihovu životu i djelu. Njihova službena proglašenja, kako bi zasjali kao uzori – Petar mjesnoj Crkvi, a Alojzije cijelom svijetu, nedvojbeno je veliki dar vjerničkom puku i poticaj za vrijeme u kojem živimo, ali kad bi se njih pitalo – nikako likovanje nad propalim režimom.

Vicepostulator kauze za proglašenje Petra Barbarića blaženim p. Božidar Nagy kaže kako će njegovo proglašenje biti veliki duhovni dobitak za Crkvu i za Hrvate u BiH. „Ipak je Petar prvi autohtoni Hrvat Hercegovac iz BiH koji će biti uzdignut na oltar. Ali njegovom beatifikacijom oživjet će cijelo njegovo doba u kojem je živio. S jedne strane bit će to priznanje tolikim hrvatskim kršćanskim obiteljima iz BiH koje su tako divno odgajale, a i danas odgajaju, svoju djecu u kršćanskom duhu kao što je to činila i Petrova obitelj koja je udarila prve temelje njegove svetosti. Potom će to biti priznanje ocima franjevcima koji su obavljali redovnu dušobrižničku službu u Klobuku i od kojih je Petar primio prve sakramente i osnove kršćanskog nauka. A onda od njegove 15. godine na tim temeljima nastavili su dalje graditi isusovci u Travniku i voditi Petra do svetosti. Petrovom beatifikacijom travničko sjemenište i gimnazija koju je utemeljio nadbiskup Stadler dobit će novo svjetlo i još više će biti istaknuto njihovo značenje u novijoj narodnoj i crkvenoj povijesti BiH. No ono najvažnije: svi vjernici a posebice hrvatska mladež dobit će u Petru divan uzor kršćanskog života i ostvarenje Božjega poziva.“ – zaključuje jedan od najboljih živućih poznavatelja Petrova djela.

Na kraju se, logično, nameće pitanje – kako se postaje svetac? Za Stepinca znamo – svojim nepokolebivim držanjem i zalaganjem za istinu i pravdu u služenju čovjeku te odanosti Bogu i Crkvi zamjerio se najprije fašistima i nacistima, a potom i komunistima pa je bio progonjen, patio i umro kao mučenik u zatočeništvu.

Ali kako su postale svetima one stotine poznatih i manje poznatih dobrih ljudi kojima se divimo, molimo i čije kipove vidimo u crkvama, a slike u pobožnim knjigama? Nerijetko nam se čine nestvarnima, pa i nadljudima, jer u današnjem svijetu je teško biti toliko dobar i požrtvovan poput njih. Može li onda naše vrijeme dati svece koje će naraštaji uzimati kao uzor u budućnosti? Da je odgovor potvrdan i da sveci žive među nama podučio nas je mladi Petar Barbarić još prije više od stotinu godina. Kad su ga kolege pitali baš to – kako osigurati mjesto u raju i kako postati svet, on je odgovorio prilično jasno: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti!“ Zacijelo nema boljeg recepta ni za vrijeme u kojem živimo.

Božo Skoko, Večernji list