Članak iz časopisa Savez s Marijom

„Odlučili smo Presvetomu Srcu Isusovu posvetiti sve nas i našu domovinu. Pozivamo, dakle, sav Božji narod i njegove pastire, sve prezbitere i dakone, redovnike i redovnice, sve Bogu posvećene osobe, svakoga vjernika i vjernicu da na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 27. lipnja Jubilejske 2025. godine, budemo dionici posvete našega naroda i domovine Presvetomu Srcu Krista Gospodina.”

Hrvatski biskupi odlučili su da će 27. lipnja 2025. Hrvatsku i hrvatski narod posvetiti Presvetom Srcu Isusovu. Riječ je o obnovi posvete koja se prvi put dogodila prije sto dvadeset i šest godina.

Nakon 69. plenarnog zasjedanja Sabora Hrvatske biskupske konferencije Konferencije Bosne i Hercegovine održanog od 12. do 14. studenog 2024 hrvatski su biskupi objavili pastirsko pismo u povodu godine Svetoga jubileja 2035, i 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskog Kraljevstva kojih se ove godine spominjemo. Pismo je objavljeno po naslovom Na kršćanskim temeljima, zajedništvu Crkve, hodočasnici nade”, a oblikovano je u knjižicu koja je odaslana po župama diljem Hrvatske.

U uvodu biskupi su podsjetili da se ove godine sjećamo i još nekih značajnih obljetnica: 1700 godina od Prvoga ekumenskog koncila u Niceji (325.), šezdeset godina od Drugoga vatikanskog koncila, pedeset godina od projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata te sto godina od ustanovljenja svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta.

U pismu se najavljuje i Sveta 2033. godina Otkupljenja i 2041. kada će se obilježiti 1400 godina kršćanstva u Hrvata.

Uz poziv na trajno obraćenje kao osobno poslanje svakog vjernika. javno svjedočenje vjere, evangelizaciju useljenika, donošenje demografskih mjera i poštivanje ljudskog života, braka, obitelji i cjelokupnog dostojanstva (u izazovima pobačaja, eutanazije, materijalizma, pozitivizma i nihilizma, diktature relativizme, rodne ideologije, surogatstva, umjetne inteligencije), u pismu se kao uzor ističu domaći svetci i blaženici, među kojima posebno lik bl. Alojzija Stepinca kojega je papa Benedikt XVI. uvrstio medu šesnaest iznimnih i uzornih slušatelja i izvršitelja Riječi Božje

Posebnu pozornost biskupi su posljednjoj enciklici pokojnog pape Franje Dilexit nos (On koji nas uzljubi”) enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista”, za koju stoji da pruža dublje razumijevanje ljudske i božanske ljubavi Srca Isusa Krista. Enciklika nas podsjeća da je Srce Isusovo izvor ljubavi, snaga koja nas potiče na ljubav i šalje nas braći i sestrama. Naposljetku, odlučeno je da će hrvatski biskupi na ovogodišnju svetkovinu Presvetog Srca Isusovog, 27. lipnja 2025.. Hrvatsku i cijeli hrvatski narod povjeriti zaštiti ljubavi Srca Isusova, koje nas poziva na obnovu pobožnosti, nježnosti vjete i predanosti služenju, tj. da će se Hrvatska i Hrvati posvetiti Presvetom Srcu Isusovu

Riječ je, zapravo, o drugom ponavljanju takve posvete jer se prva dogodila prije sto dvadeset i šest godina u Rimu kada je na blagdan Srca Isusova 11. lipnja 1899 papa Lav XIII. sa svim biskupima svjeta posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. Taj je dogadaj zatim potaknuo 160 000 hrvatskih momaka i djevojaka da se godinu dana kasnije, 22. lipnja, takoder posvete Srcu Isusovu.

Posveta se molila na sam blagdan Srca Isusova ili na prvu nedjelju uz blagdan te je predstavljala jedinstven događaj u povijesti Crkve u Hrvata. Tekst posvete Presvetom Srcu Isusovom iz 1899. glasio je

Mladež roda hrvatskoga, tog predzida krščanstva, u svetoj ovoj godini, na svršetku staroga i na osvitu novoga vijeka. Svetosti Tvojoj, Kristovu na zemlji Namjesniku nepogrešivomu, prostrta ponizno pred Tvojim nogama, svečano obećaje, da će se pod barjakom presvetog Srca Isusova hrabro i neustrašivo boriti za vjeru i za dom. U znak ove žrtve srca našega, evo Ti, Sveti Oče, zlatno srce predragoga Spasitelja našega, puno svakovrsnih duhovnih djela, koje na Tvoju nakanu i prema velikome srcu Svetosti Tvoje žrtvovasmo Presvetom Srcu Isusovu i potpisi ruku naših neka podaju vječnoj spomeni sve što obećasmo i učinismo. A da to izvesti uzmognemo, smjerno molimo očinski Tvoj blagoslov, zalog milosti nebeske za sebe, za svoje roditelje i odgojitelje, te za sav narod hrvatski.

U Zagrebu, glavnom gradu Hrvata, na blagdan Presvetoga Srca Isusova 1900.”

Jedan od događaja koji su pratili ovu masovnu narodnu posvetu bilo je i hodočašće predstavnika hrvatske mladeži u Rim. Tada su Svetom ocu kao poklon predali srce od zlata izrađeno naravnoj veličini ljudskog srca. U to zlatno srce stavljen je popis raznih dobrih djela, molitava i drugih pobožnosti koje su mladi hrvatski katolici tijekom nekoliko mjeseci prikazivali za Svetoga Oca

osamsto postova, tisući i dvjesto križnih putova, tisuću i petsto trodnevnica, dvije tisuće devetnica, pet tisuća pohoda crkvama, osam tisuća izmoljenih zlatnih krunica, četrdeset tisuća sakramentalnih pričesti, šezdeset tisuća duhovnih pričesti, devedeset tisuća prikazanih Svetih Misa, stotinu dvadeset i šest tisuća izmoljenih Gospinih krunica, sto trideset tisuća samozataja, sto pedeset tisuća izmoljenih litanija, petsto sedamdeset i pet tisuća raznih molitava, sve zajedno riječ je o milijun sto osamdeset i devet tisuća i pet stotina (1 189 500) molitava i dobrih djela.

Svoje vlastoručne potpise mladi diljem Hrvatske prikupili su i zabilježili u posebnom albumu koji su na koncu predali papi na čemu im je on osobno zahvalio putem pisma, navevši da se zlatno srce koje su mu poklonili nalazi u njegovoj sobi za privatne audijencije. Uz to, mladež je Papi darovala petsto dukata skupljenih u akciji Petrov novčić”. Od ostalih zanimljivosti ističe se pjesma „Do nebesa” koju je za ovu prigodu napisao devetnaestogodišnji mladić Petar Perica. budući franjevac. Ta je pjesma tijekom cijelog 20. stoljeća, sve do danas, ostala jedna od najpoznatijih hrvatskih pučkih vjerskih pjesama.

Obnova posvete

Ova posveta Srcu Isusovu prvi je put obnovljena deset godina kasnije, 3 lipnja 1910. također na blagdan Srca Isusovog. Na njoj su sudjelovali članovi Hrvatskog katoličkog akademskog društva Domagoj, učenici svih „pučkih i srednjih zagrebačkih škola”, zaslužni zagrebački gradonačelnik Milan Amruš, a svečanu pontifikalnu misu predvodio je apostolski protonotar Matija Seigerschmied. Tom je prigodom zagrebački kanonik i papinski komornik dr. Gustav Baron, jedan od začetnika hrvatskoga katoličkog pokreta, u ime hrvatske mladeži uputio pismo papi Piju X. Ondje je naveo sljedeće:

Sveti Oče!

Mladež hrvatska, slaveći prvu desetgodišnjicu svoje posvete Presvetome Srcu Isusovu, u duhu padajući ničice pred noge Svetosti Tvoje harnim srcem dozivlje u pamet zavjete što ih pred deset godina učini Kristovu Namjesniku, te dižući u vis barjak Presvetoga Srca Isusova obriče da će pod tim znakom vojevati vojne Gospodnje. a i nada se da će održati pobjedu protiv neprijatelja Crkve i domovine. Toga zavjeta i nade spoljašnji znak i javno obilježje bit će odsada dragocjeni barjak, koji, načinjen iz prinosa hrvatske mladeži i urešen slikom Presvetoga Srca Isusova, cijeloj će Hrvatskoj davati svjedočanstvo da mladež njezina, pod tim barjakom sabrana, obiluje vatrenom ljubavlju i razgrijeva se neslomljivom vjernosti spram Krista i njegova na zemlji Namjesnika, a spasenje svoje i istinito blagostanje domovine ne traži drugdje nego u Isusu Kristu, čije je jedino ime pod nebom dano ljudima, u kome nam je spasenje. Da ovim osjećajina mladeži hrvatske Bog dade ploda, neka pomogne apostolski blagoslov, što ga od Tvoje Svetosti za hrvatsku mladež i za sav narod naš najsmjernije prosimo.”

Osobna posveta

U spomenutom pismu, navedeno je da je ova posveta dio pripreme za Jubilejsku 2041. kada će se crkva u Hrvata iznova spominjati misije opata Martina iz 641. godine i proslaviti 1400 godina kršćanstva u Hrvata. kao i začetaka odnosa sa Svetom Stolicom. S radošću iščekujemo veliki dan (obnove) posvete Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovom. Pozivamo sve da molitvom popratimo ovaj veliki dogadaj. kao i da se osobno posvetimo Srcu Isusovom, koristeći molitvu sv. Marije Margarete Alacoque (17. st.), velike promicateljice ove pobožnosti:

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob. Amen.

Promjena strategije
Donedavno je đavlova strategija bila uvjeriti nas da ne postoji kako bi mogao uspješnije djelovati. Što se dogodilo da on sada „izlazi iz ormara” i obznanjuje svima da postoji? Promijenile su se okolnosti jer je sada, nakon dugoga i mukotrpnoga rada koji je trajao stoljećima, đavao došao vrlo blizu ostvarenja svoga cilja da vlada Zapadom i da preko njega uspostavi svoj novi svjetski poredak. Zato se više ne skriva, nego procjenjuje da mu je isplativije da se javno očituje pred svima. Bolje reći, sada se bahato razmeće svojim „sjajem” svjestan da ga u tome nitko ne može spriječiti. U tu svrhu bira događaje koji imaju veliku simboličku vrijednost i utjecaj, kao primjerice Eurovizija 2024. ili otvaranje Olimpijskih igara u Parizu. Taj proces samo-promidžbe je sustavan, kontinuiran i progresivan. Događa se preko svetogrdnih izrugivanja sa svetinjama paralelno s veličanjem đavla u raznim inačicama. Više nego znakovito je da se ovi izljevi netrpeljivosti i mržnje odnose samo na kršćanstvo, a druge religije se ostavlja na miru. Razlog je svijest da će pripadnici drugih religija reagirati a da kršćani, makar na Zapadu, neće jer su brojčano desetkovani, demoralizirani i obezglavljeni. No to je ujedno i potvrda da sotonizam drži jedino kršćanstvo za istinskoga neprijatelja i tako neizravno svjedoči da ga prepoznaje kao jedinu pravu vjeru.

Razlozi

Što se želi postići ovim paklenim marketingom? Sotona je svjestan da je ljude pretvorio u praktične bezbošce na Zapadu i sada kreće u svoj proces masovne regrutacije. Dosada se objavljivao, uglavnom podmuklo, preko podzemne kulture, a sada to čini kroz popularnu kulturu kao i kroz sport, politiku, ekonomiju i sva druga područja života. Ova demonska očitovanja su demonstracija sile u kojoj najveći predstavnici javnoga života i vlasti spremno prihvaćaju izljeve mržnje na kršćanstvo za koje paradoksalno mnogi od njih kažu da mu pripadaju. Svi ti dužnosnici odgovorni su pred Bogom i pred ljudima ako ništa drugo onda za grijeh propusta. Jer kakvi su to kršćani političari koji se, primjerice u Parizu kada se zbivala LGBTQ parodija posljednje večere, nisu digli, napustili svoja počasna mjesta ili na bilo koji način protestirali? Oni ni nominalno ne drže do kršćanstva kao ni do kršćana koji su za njih glasovali. Štoviše, oni svojim sudjelovanjem u ovakvim nakaradnim svetogrđima obznanjuju da su prodali, ili se spremaju prodati, dušu i da im nije sporno služiti đavlu.
Kapitulacija elite pred sotonskom demonstracijom sile je također snažna poruka upravljena običnim ljudima koja bi ih trebala paralizirati i obezglaviti. Daje im se do znanja da su premaleni i preslabi da pruže otpor, da imaju cijeli sustav sa svojim strukturama protiv sebe te da ne mogu ništa učiniti. Nudi im se da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni, priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni. Prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni. Ruganje i „umjetničko” iskazivanje mržnje prati već sada sustavno paljenje crkava u Francuskoj i drugdje. Sljedeći korak, koji se time najavljuje, osobni je obračun u kojem nitko neće biti pošteđen ako se ne pokori. Svaki neistomišljenik bit će etiketiran, osramoćen, progonjen, procesuiran kao fanatik, osuđen, novčano kažnjavan, zatvoren, a neki će biti i fizički eliminirani.

Javni sotonizam ima i obrednu funkciju koja je možda u ovome i najvažnija. Naime, kako se kod krštenja kandidat odriče Sotone i svih djela njegovih da bi mogao postati Kristov, sada se događa obratno. Prihvaćanjem, makar samo pasivnoga, sotonizma događa se odreknuće od Krista i tako utire put za primanje demonske inicijacije odnosno izokrenutoga krštenja. Nešto od toga se događalo u komunizmu preko para-sakramenata, kao što su bili primanje u pionire i omladince, što je bilo nametnuto svima, ali ogromna većina ljudi nije na to davala svoj nutarnji pristanak.

No sada se, zahvaljujući ovisnosti o medijima i prevladavajućem praktičnom materijalizmu, postiže da se ljudi masovno, bez ikakva otpora i kritičnosti, svrstavaju na stranu đavla.

Ljudima se nudi da se, preko jednostavnoga poklona Sotoni,
priklone pobjedničkoj strani koja ima novac, medije i moć,
pa će biti nagrađeni, a prijeti im se da će u protivnom biti kažnjeni

Otajstvo bezakonja

Pavao piše Solunjanima: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen” (2 Sol 2,7). Kako raste otpad i mlakost među kršćanima to i zadržavanje đavlova djelovanja sve više slabi pa se on sve drskije otkriva i u samoj
Crkvi. Najnoviji primjer dogodio se u Linzu kada je mjesni biskup u katedralu dao postaviti eksplicitni prikaz Majke Božje kako rađa, raširenih muških nogu i obnaženu u donjem dijelu tijela. Tako nešto nismo imali nikad u povijesti. To je s naravnoga gledišta prosto, sramotno i nakaradno jer nitko ne radi sliku svoje majke u trenutku poroda i izlaže je na zid. S vjerskoga pak gledišta posrijedi je bogohuljenje jer se vrijeđa Bogorodicu. Ovakva bezakonja spadaju u najveća svetogrđa jer ih promiču javno Bogu posvećene osobe, koji umjesto da brane vjeru ustaju protiv nje, i to još u Božjem hramu. Iza toga stoji i krivovjerje tih kle-
rika, koje je pogubnije od nemorala jer opravdava i veliča naravnu i nadnaravnu izopačenost. Najizravnija posljedica toga je velika sablazan zbog koje će mnogi napustiti Crkvu i dovesti u pitanje svoje spasenje. Posrijedi je izdaja koja sadrži sve elemente sotonizma: protunaravni grijeh, svetogrđe, uvreda Boga, mržnja na sveto, sablazan. Čudi što se još ustručavamo nazvati stvari svojim imenom.
To je najava ili jedan od načina uvođenja grozote pustoši (Mt 24,15-17). Odnosno zloguka prijetnja koju đavao upućuje vjernicima da je njegova moć toliko porasla u Crkvi da je samo pitanje vremena kada će je „vrata paklena” nadvladati. Demonska demonstracija sile u
Crkvi je daleko pogubnija za duše od one u svijetu. No, kako je to unutar-crkveno pitanje nema nikakvih zapreka da se tome odlučno i brzo ne stane na kraj.
Pasivnost, ravnodušnost i ignoriranje od strane svih onih katolika koji su dužni i mogu očistiti ovu đavolsku ljagu njih same čini dionicima istoga grijeha. Zagonetka je zašto Sveta Stolica nije odmah kaznila toga biskupa oduzevši mu službu, svevši ga na laički stalež i izopćujući ga iz Crkve? Toleriranje ovakvoga sramotnog zločina ostavlja dojam da je to dopušteno i prihvatljivo te ohrabruje druge Jude da poduzmu još gora svetogrđa. Pohvalno je što se u međuvremenu našao jedan odvažni vjernik koji je kipu otkinuo i odnio glavu. No to nije dovoljno, već vjernici trebaju odgovornoga biskupa bojkotirati na sve legitimne načine, pa i ekonomski, dok se ne pokaje i javno okaje svoj grijeh, a u dotičnu katedralu ne treba ulaziti u nikakvoj prigodi dok se ne da odgovarajuća zadovoljština.
Križ

Zašto Bog dopušta ovo drsko izazivanje đavla? Bog koji upravlja svime služi se i ovim opačinama za dobro. Zlo se samo razotkriva, svatko ga može jasno prepoznati, izići iz pogubne bolesti relativizma i vratiti se na pravi put. Nema više prostora za nesvrstane, sada se otkrivaju namisli srdaca, i svaki kršćanin ima priliku izići iz mlakosti i opredijeliti se za dobro.

Kome je stalo do Krista ima brojne prilike za posvjedočiti za njega i tako steći izobilne milosti. „Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima” (Mt 10,32-33).

Ovo su milosna vremena koje nam pružaju tolike prečice do raja da moramo biti beskrajno zahvalni. Molimo za hrabrost kako se ne bismo dali zastrašiti ni od čega. Budimo ponosni što se borimo pod znamenom križa koji donosi pobjedu.

Prof. ddr sc don Josip Mužić, rujan 2024, Svjetlo riječi

(Isticanje teksta: admin M.G.)

Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

(Postavljeno na oglasnu ploču u Palmotićevoj ulici, Zagreb)

Dragi pastiri hrvatskog naroda,

Neka biskupi, svećenici i visoki prelati prionu uz evanđelje na način osim što ga propovijedaju, isto primjene u svojem životu, kako bi njihova riječ mogla pasti na plodno tlo kada svojem stadu propovijedaju.

Neka se u bogoslovijama i samostanima uvedu disciplinske mjere, te sve one bogoslove koji nemaju stvani poziv nego su u bogosloviju došli kako bi zadovoljavali svoje skrivene homoseksualne potrebe, izbace (kao što pravovjerne kandidate izbacuju tijekom formacije kako vam poslije ne bi “smetali”) ili potakne na pokoru i obraćenje.

Neka se svećenici koji sa strane šaraju ili obrate ili laiciziraju (pa neka se slobodno žene i razmnožavaju kako nam je Bog i zapovijedio) jer polako počinjemo shvaćati da bi se osušili kad bi im se ta ugoda uklonila to jest ionako vjerojatno nemaju žara za Krista.

Neka se bogoslovima, svećenicima i redovnicima koji gaje tradicionalne vrijednosti Crkve, između ostalog i služenje tradicionalne mise to i omogući u racionalnoj mjeri bez izrugivanja i potlačivanja.

Neka se svi biskupi, svećenici i župnici koji su se slizali s politikom, a Krista i duhovno zdravlje svojega stada zanemarili stave na post o vodi i kruhu na 21 dan (tijekom kojeg vremena ćemo mi laici rado za njih moliti devetnice), pa ukoliko nije došlo do obraćenja i pokajanja neka ih se laicizira a upražnjena mjesta ispune onima sa stvarnim pozivima.

Neka nadbiskup Zagrebačke Prvostolnice zbog potresa u Zagrebu i Petrinji pozove biskupe i svoje stado na javnu zadovoljštinu Svemogućem Bogu zbog grijeha koje učinismo kao narod i grijeha struktura (Crkve i vlasti).

Neka se nadbiskup Zagrebačke prvostolnice javno pokaje što je istjerao stado Božje iz Njegova hrama zbog dodvoravanja politici i Duhu ovoga svijeta (40 dana + Veliki Tjedan zatvorene crkve za narod zbog 50ak zaraženih na dan?!). Tek nakon toga biti će mu dopušteno otvaranje Katedrale (koju se usudio otvoriti na Badnjak bez počinjenja prethodnog pa ga je Bog po drugi put istjerao iz svojeg Hrama, kao što je i on nas vjernike.)

Neka kler u Hrvata naučava svoje stado pravom katoličkom nauku i pastoralu, i ohrabri se na upozoravanje vjernika na obmane koje na tjednoj bazi izlaze iz Vatikana kojeg je okupirao Duh ovoga svijeta, preciznije masonerija.

Neka se organiziraju sve češće – uz poštovanje svih epidemioloških mjera – duhovne obnove za mlade po čitavoj Hrvatskoj i neka se pazi da ih vode duhovnjaci s nogama čvrsto na zemlji, a ushićenici Duha Vatikana II i klero-konformisti neka taj dan ispune tipkajući po twitteru i ostalim društvenim mrežama.

Neka Vam se smiluje Bog za obraćenje i izlaska iz sljepila i slizanosti s politikom, da Vas dotakne žar za vjerom i oslobodite se Duha ovoga svijeta i Duha modernizma koji se proširio Crkvom.

Bezgrešno Srce Marijino moli za nas!

Jedan vjernik

(foto: Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj, Zagreb)

1»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata,
nego negdje drugdje preskače,
od razbojnika taj je i od kradljivaca.
2A tko na vrata ulazi,
pastir je ovaca.

3Tome vratar otvara
i ovce slušaju njegov glas.
On ovce svoje zove
imenom pa ih izvodi (da pasu)
4A kad sve svoje izvede,
pred njima ide i ovce idu za njim
jer poznaju ga po njegovu glasu.

5Za tuđincem,
se dakako, povesti ne daju
već bježe od njega
jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

6Isus im kaza tu poredbu,
ali nitko nije razumio
što im je time kazati htio.

7Stoga im Isus ponovno reče:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ja sam ovcama vrata.
(Ja sam Spas)
8Svi koji dođoše prije mene,
kradljivci su i razbojnici;
ali ovce ne poslušaše njihov glas.

9Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spašen će biti,
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.

10Kradljivci dolaze samo da
zakolju, da pogube,
zato da ukradu.
Ja dođoh da život imadu,
u izobilju da ga imadu.«

»Ja sam pastir dobri!” – Isus kaže
Pastir dobri život svoj za ovce polaže.

12Najamnik — koji nije pastir
i nije vlasnik ovaca
—kad vidi vuka gdje dolazi ostavlja ovce i bježi,
(glavno da sebe skrije)
a vuk ih grabi i razgoni:
13najamnik je i do ovaca mu nije.

14Ja sam pastir dobri
i poznajem svoje i mene poznaju moje,
uistinu vam kažem,
15kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca
i život svoj za ovce polažem.

16Imam i drugih ovaca,
koje nisu iz ovčinjaka ovog.
I njih treba da dovedem i čut će moj glas
I bit će jedno stado
i jedan pastir
(jer svima želi biti Spas!)

17Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj da ga opet uzmem.
Po istini vam kažem:
18Nitko mi ga ne oduzima,
nego ga ja sam od sebe polažem.

Vlast imam položiti ga,
vlast imam i opet ga uzeti.
Tu zapovijed mi dade
Otac moj Sveti..«

…
U prispodobi Isusu im priča
u  želji da ga bolje shvate,
o pastiru im pouku daje
i ovcama koje njega prate.

Upozorava ih na one što pastiri nisu
nego su kradljivci njihovih duša
i kako pogubno može biti
ako se takve pastire sluša.

Bilo je onda, a i danas ima onih
 što žrtvu ne žele, niti mole rado 
što samo na sigurnost svoju misle
i zapravo ih nije briga za stado. 

Isus je pastir što nas dobro uči
I ne samo da uči već i život svoj daje
Nije došao tražiti publiku i pljesak
Već dobro naše koje vječno traje.

On je Vrata kroz koja nam je ući
I nema drugih vrata do spasenja
Osim njega nema drugog spasitelja
Zato smo njegovi od časa krštenja.

Ako nam tko kaže da drugog Puta ima
Da i druge vjere isto spasenje nude
To su samo laži jer samo Isus je umro
Da pobjednik nad smrću zauvijek bude.

Malo ih je koji uzak put slijede,
malo koji Dobrog pastira traže,
pravdaju se da svi putevi u raj vode
ali riječi te za Isusa ne važe.

…

Pogledaj Isuse, na stado svoje,
koje tako često bez pastira luta,
Pogledaj Isuse i smiluj se narodu,
koji Tebe ne zna nit pravog Puta.

Pogledaj Isuse, na zemlju našu,
pogledaj zla koja joj prijete
Ti pastiru dobri, štiti svoje vjerne,
svakog koji želi biti tvoje dijete.

Pogledaj Isuse, na naše pastire,
ne dopusti da ih Zlo i svijet prevari
Ne daj da ih svladaju prizemne želje
pa zaborave zašto su pastiri u stvari.

Pogledaj Isuse na pastire bojažljive
koji rade kako im vlast države kaže
Ne vode oni stada na pašnjake Tvoje
nego tamo gdje drugi od njih traže.

Pogledaj Isuse na stada zaključana,
na vjerne Tvoje bez sakramenata
Pastiri su tu da hranu vječnu daju
al u strahu su oni zaključali Vrata.

Pogledaj Isuse, na one što se trude
biti pastiri po želji Srca Tvog,
Budi im snaga kad ih slomit žele,
Budi uvijek – s njima jaki Bog.

Pogledaj Isuse, na sve koji žele
takvog pastira koji Boga sluša,
O daj nam, Bože, takvih koji žive
na slavu Tvoju i spasenje duša.

Pogledaj Isuse, na Domovinu našu
po zagovoru Stepinca, kardinala,
Neka on bude uzor pastirima našim
pred navalom svakojakih zala.

Podaj nam Isuse, dobrih pastira,
po zagovoru Majke Tvoje svete
I čuvaj ih da Tebi vjerni budu
posred oluja što Crkvi prijete.

Životopis svete Marije Franciske od Sakramenta posebno je poučan u vezi teme Čistilišta. Ona je imala tako blizak odnos sa dušama u Čistilištu da se joj više puta u mnoštvu dolazile u ćeliju, čekajući ponizno svaka svoj red, da bi pobožna redovnica molila za njih; a da bi je potakli na veću samilost prema njima, dolazile su sa predmetima po kojima su griješili, a koji su sada bili sredstvo njihove muke i trpljenja.

Biskupi, ne primjer, dolazili su sa mitrom na glavi a mitra je bila sva u vatri; u ruci su imali užareni pastoral sa plaštem u plamenu; optuživali su se da su kažnjeni na taj način jer su ambiciozno željeli biskupsku čast, i jer nisu izvršili mnoge dužnosti vezane uz to imenovanje.

Svećenici su se ukazivali sa svećeničkim liturgijskim odjelom u plamenu, sa štolom koja je postala užareni lanac, sa rukama prekrivenim i pojedenim od odvratnih čireva; ispovijedali su joj da su kažnjeni na taj način, jer nisu savjesno slavili Božja otajstva.

Jednog dana vidjela je nekog redovnika prekrivenog sa skupocijenim nakitom, sa škrinjama, sa mekanim stolicama, sa slikama, sve je to bilo u plamenu; to je sačinjavalo njegovo čistilište, jer dok je živio skupljao je s užitkom sve te stvari u svojoj ćeliji, iako je položio zavjet siromaštva.

Izvor: knjižica “Čistilište prema objavama svetaca”, str 34. i 35.

«Ovaj virus predstavljao je tragediju za mnoge ljude. Upravo iz tog razloga Crkva ima zadatak ponuditi viziju ljudske patnje i postojanja u perspektivi vječnog života, u svjetlu vjere. Suspenzija Misa s ljudima je odricanje od nečijeg zadatka, to je snižavanje Crkve u ovisnost o državi. To je neprihvatljivo. ”

Video u prilogu. Tekst: Don Josip Mužić (izvor:  Vjera i djela)

I. Dvije krajnosti
U ovoj kriznoj situaciji kada je vjerni puk lišen svete Mise i ostalih sakramenata ne suprotstavljaju se razum i vjera, kako to neki drže[1], nego, po mom mišljenju, istina i ljubav. To suprotstavljanje ili odvajanje istine i ljubavi za posljedicu ima i podjele među vjernicima. Pokušat ću to objasniti.
Istina danas nije baš na cijeni jer se uglavnom smatra nečim relativnim i promjenjivim i shvaća se
isključivo naravno, kao nešto na što isključivo pravo polažu znanstvenici, moćnici i mediji. Njena
nadnaravna dimenzija, po kojoj je ona ustanovljena od Boga, odbačena je i prezrena. Zato se često ne razumije i odbacuje Krista, koji za sebe kaže da je Istina. Svjedočeći za istinu, boreći se za istinu – vjernik se bori za Krista, i svjestan je da se ne može spasiti ako ga se odrekne, odnosno ako ga javno ne ispovjedi, u zgodno i nezgodno vrijeme.
Nažalost, u borbi za istinu pojavi se lako ljutnja i nemir zbog nepravde, pa čovjek postupa strastveno obuzet osjećajima, umjesto staloženo i razumno. Tako su, primjerice u ovoj krizi, mnogi na emotivan način iskazali nezadovoljstvo odredbama biskupa da se obustave svete Mise s narodom. Premda je moralno i legitimno ne slagati se s tom odlukom, jer se radi o disciplinskim mjerama koje nemaju nikakvo jamstvo nepogrešivosti, kod nekih vjernika neslaganje je na žalost prešlo u nepoštivanje, omalovažavanje pa i prijezir samih biskupa.
Zna se dogoditi da – razotkrivajući slabosti, nepravde i zatajenja – neki propituju i samu osobu te se neopazice završi u neljubavi, odbacivanju, kritiziranju i osudi grješnika. Gorki se žar (pun
samodopadne oholosti jer sam u pravu) očituje i kao određena osvetoljubivost i zazivanje Božje
kazne. Želi se ispraviti ono što se vidi krivim po kratkom postupku, odstranjujući krivce. Iza toga
može stajati nesvjesna želja da se što prije oslobodimo križa, pri čemu se zaboravlja na otkupiteljsku vrijednost trpljenja i riječ Božju: „Podnosite jedni druge u ljubavi“ (Ef 4,2).
Za razliku od istine, ljubav se danas, olako shvaćena, posebno cijeni. I ona se shvaća isključivo
naravno. Svodi se na osjećaj koji je krajnje subjektivan, neupitan i kao takav opet relativan. Često se vjernike „umiruje“ onom novozavjetnom „Bog je ljubav“, pri čemu se i ovdje ljubav shvaća naravno. Tako na kraju ispadne da više nismo mi stvoreni od Boga, nego da mi možemo Njega oblikovati po želji, na svoju sliku. Stoga je ljubav danas, vjerojatno, pojam koji se najviše zloupotrebljava. Njime se pokriva i opravdava skoro svaki grijeh: predbračni odnosi, preljubi, rastava braka, ponekad čak i pobačaj. U konačnici to nas dovodi do klasične denicije grijeha: odvraćanje od Boga i okretanje sebi.
Odnosno grijeh se svodi na to da se više ljubi sebe negoli Boga.
U današnjoj situaciji pandemije, takvo poimanje ljubavi, to sebeljublje koje „ide do prezira Boga“ (sveti Augustin), dovodi do opravdavanja baš svake odluke građanskih i crkvenih vlasti, ne propitujući ih i ne razmišljajući jesu li te odluke možda protiv Božjeg zakona. Na taj se način zapravo pokušava opravdati vlastita udobnost i(li) obraniti povlastice, jer se ide lakšim putem na kojem se ne izlažemo nerazumijevanju i kritikama. Isključuje se vlastito rasuđivanje, ponekad čak s isprikom u stilu „tko sam ja da sudim“. Međutim, tako se zapravo pokušava ukinuti grijeh. Jer ako nisam kadar prepoznati i osuditi grijeh, ne mogu se ni braniti od njega. Umjesto osobnog rasuđivanja prihvaćaju se servirani odgovori vladajuće struje mišljenja. Ponekad se, nažalost, takvo postupanje proglašava poniznošću.
Po srijedi je, međutim, najčešće oportunizam u kojem se zatomljuje i iskrivljuje vlastitu savjest, a sve iz nepriznatog straha za sebe ili za svoje najbliže, i sve u ime nazovi ljubavi.
U oba slučaju – i u slučaju onih koji upadnu u ljutnju i prijezir prema grješnicima, i u slučaju onih koji zbog sebeljublja odbacuju zdravo rasuđivanje i ukidaju grijeh – događa se isključivost i razdvajanje istine od ljubavi i(li) ljubavi od istine. Naravno, treba imati na umu da se ove krajnosti nikad ne pojavljuju ovako očigledno, do kraja ogoljeno, nego više na jednoj skrivenoj razini svijesti. Rješenje je u pomirenju istine i ljubavi i to najbolje izražava načelo: Ljubiti grješnika, a mrziti grijeh. Nadbiskup Frane Franić je to primijenio u svoje vrijeme: Ljubiti komuniste, a mrziti komunizam. To je sveti Pavao izrekao na drugi način kad nas poziva da „istinujemo u ljubavi“ (Ef 4,15).
II. Mjere zaštite i pravednost
Prvi put u povijesti ukinute su globalno svete Mise s narodom i to od strane crkvenih i građanskih
vlasti. Ovo je ključno pitanje elementarne pravednosti i ravnopravnosti vjernika i nevjernika pred
zakonom. Naime, ako se građanima dopušta da mogu ići u trgovine u određenom broju, sukladno
veličini trgovine, a to isto ne dopušta se vjernicima, sukladno veličini crkava, onda imamo
neprihvatljivu diskriminaciju. Predstavnici građanske vlasti, koji u pravilu ne vjeruju ili im je vjera samo formalna legitimacija pred izbore, drže vjeru nevažnom i suvišnom i ne mogu uopće shvatiti u čemu je problem. Međutim, to mogu i trebaju shvatiti naši biskupi s kojima su oni dogovarali ove odluke.
Stoga ako naši biskupi ne uviđaju važnost i potrebu da se izbore za jednakost vjernika pred zakonom, nego prihvaćaju podređen položaj vjernika pred zakonom, to može značiti puno toga. Prvo: da se nisu spremni zdušno založiti za svoje stado i onda tako sami sebe umanjuju kao pastire. Drugo: iz toga slijedi da tako prihvaćaju i provode diskriminaciju svojih vjernika jer niti jednom riječju nisu pokazali svoje protivljenje i time dopuštaju opasan presedan. Treće: ako oni sada kao nasljednici apostola daju dojam da misle samo na tijelo, kako to izrijekom izjavljuje jedan od njih,[2] a zaboravljaju na potrebe duše, to se može shvatiti kao pokazatelj malovjerja i čak nevjere. Četvrto: strah za svoj i tuđi tjelesni život je prirodan i razumljiv, ali ako se dopusti da on bude glavna pobuda kod donošenja odluke onda je teško u tome ne vidjeti tragove kukavičluka. Peto: kao posljedica svega navedenog mnogi vjernici se osjećaju u ovoj situaciji ostavljeni i izručeni na milost i nemilost građanskim vlastima, odnosno „kao ovce bez pastira“.
Bilo je moguće drugačije postupiti i izbjeći ovaj nepravedni i diskriminirajući tretman vjernika. Neke su biskupske konferencije, poput Poljske, donijele znatno liberalnije mjere gdje se nije upalo u rigorizam.
Vjerojatno je našim biskupima bilo lakše donijeti zajedničku odluku no nitko od njih nije time
oslobođen svoje osobne odgovornosti koju ima za svoju biskupiju i mogao se postaviti drugačije,
kako pokazuje i primjer mostarsko-duvanjskog biskupa Ratka Perića. On je tražio od svojih svećenika da imaju svete Mise s narodom, poštujući propisane mjere zaštite, istaknuvši: „Nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija.
Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve?“[3]
Nedavno je u Italiji upućen Apel koji je potpisalo nekih sedamdesetak sveučilišnih profesora i sudaca za povrat slobode javnog bogoštovlja. U njemu stoji: „Učinak mjera za suzbijanje Covid-19 na slobodu bogoštovlja, denirane od Alexisa de Tocqueville ‘prva, najsvetija, najsakralnija od svih ljudskih sloboda’, je bio krajnje težak“.[4] U nastavku teksta se podsjeća da je nedavno Ustavni sud Savezne Republike Njemačke „potvrdio prvenstvo zaštite ‘od opasnosti za tijelo i život’, ali je u isto vrijeme priznao da zabrana okupljanja na mjestima bogoslužja predstavlja ‘ozbiljno ograničenje u vršenju vjerske slobode’.“[5] I još se kaže: „Ovdje je u igri ne samo sloboda bogoslužja, nego sam princip slobode pojedinca.“ [6]
III. Crkvene zapovijedi
Nikako nije posrijedi neko sporedno pitanje koje se može odbaciti kao nekakvo „djetinje
zapomaganje“,[7] nego osim što se radi, kao što smo vidjeli, o temeljnim pravima osobe, radi se i o
temeljima vjere. Osvrćući se na odgovarajuće kanone (ZKP 838§4; 213; 843§1), kanonist fra Velimir Blažević zaključuje: „Nijednom odlukom i preporukom naših biskupa nije dovedeno u pitanje pravo vjernika na sakramente, samo treba voditi računa o tome da li ih prikladno traže, pa i s obzirom na mjesto i na vrijeme, i na izbjegavanje opasnosti zaraze koronavirusom.“[8]
U praksi međutim to se provodi kao da se radi o krutim zapovijedima i tako da se svim vjernicima, i
onda kada su sve mjere zaštite ispunjene, uskraćuju sakramenti. Stoga s pravom Snježana
Majdandžić-Gladić u članku na stranici Vjera i djela tvrdi: „Činjenica je da su odredbe biskupa HBK izravno pogodile sve vjernike, dakle i one koje po ZKP-u imaju pravo na njih.“[9] Time se u ime brige za tjelesno zdravlje ostavilo vjernike bez sakramenata, a posebno – što je najpogibeljnije – bez sakramenata ispovijedi i bolesničkog pomazanja. „Opravdano je pretpostaviti“, nastavlja Snježana Majdandžić-Gladić, „da će zbog takve odluke biskupa određeni broj ljudi umrijeti u smrtnom grijehu, kao i da će takve odredbe bitno utjecati na duhovno zdravlje mnogih vjernika, jer su lišeni onoga što im je važnije i od kruha i od ovozemaljskog života.“[10] Istina je da savršeno pokajanje briše smrtne grijehe, ali tko to može jamčiti da će imati takvo pokajanje, posebno u smrtnoj agoniji? Redovnik Dražen Marija Vargašević upozorava: „Crkva je najvažnija čuvarica cjelovitoga zdravlja“ i kao takva „ne smije zatvoriti svoja vrata, pogotovo u krizi!“[11]
Odredbe biskupa HBK su protivne većini crkvenih zapovijedi. Konkretno prvoj (Sudjeluj u svetoj Misi u dan Gospodnji i u druge zapovjedne blagdane!), trećoj (Smjerno primaj svog Stvoritelja bar o Vazmu!), četvrtoj (Svetkuj zapovjedne blagdane!), a dobrim dijelom i drugoj (Najmanje jednom godišnje ispovjedi svoje grijehe!), pošto se ona najčešće ispunja pred Uskrs.[12] Neizbježno se postavlja pitanje koje upućuje Majdandžić-Gladić: „Kojim autoritetom biskupi HBK za hrvatsko područje privremeno dokidaju crkvene zapovijedi? Držimo kako takve odredbe nemaju svog dostatnog ni teološkog, ni pravnog, ni moralnog, ni liturgijskog opravdanja, a uz to izazivaju ozbiljne reperkusije za cjelokupan život Crkve u Hrvata.“[13]
Ovim mjerama se slavljenje sakramenata, a posebno svete Mise, izjednačuje po važnosti sa
svjetovnim okupljanjima, čak i stavlja iza njih. Stoga, primjećuje ista Snježana Majdandžić-Gladić:
„Postavlja se zato pitanje vrijednosti i obvezatnosti Kristove zapovijedi: ‘Ovo činite meni na spomen’ (usp. Lk 22, 7-20), kao i da se to treba činiti ‘dok on ne dođe’ (1 Kor 11,26). Ne, dakle, dok koronavirus ne dođe, nego dok On ne dođe. Iz toga proizlazi da odredbe biskupa HBK izravno proturječe Božjoj uredbi i Objavi u Svetom pismu.“[14]
Po mom sudu, olako uskraćivanje sakramenata je logička posljedica olakog pripuštanja
sakramentima, posebno svetoj pričesti, primjerice onih koji su u javnom grijehu, kao što je slučaj kod nekih političara. Zajednički nazivnik za oboje jest slaba vjera u stvarnu Isusovu prisutnost u
euharistiji. Ta se slaba vjera vješto maskira lažnim čovjekoljubljem, to jest čovjekoljubljem bez
istinoljublja. Ishod je, nažalost, omalovažavanje i banalizacija sakramenata, koji kao da su trgovačka roba s kojom se raspolaže kako se želi.
IV. Božji zakon
No, najjači je nadnaravni motiv, onaj koji je istaknuo dekan KBF-a u Splitu, prof. don Mladen Parlov, da je „važnije pokoravati se Božjim zapovijedima, nego ljudskim propisima“.[15] Ovdje se konkretno radi o trećoj Božjoj zapovijedi: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
Netko može prigovoriti da je to starozavjetna zapovijed koja govori o suboti, a ne o nedjelji i da se u njoj nigdje ne spominje sveta Misa. Crkva vođena Duhom Svetim je to odavno razjasnila. U prvom redu nedjelja se shvaća kao ispunjenje subote. Katekizam kaže: „Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; kršćanima nedjelja nadomješta obredne propise
subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i naviješta čovjekov vječni
počinak u Bogu. Zakonsko je bogoslužje pripravljalo Otajstvo Kristovo: što se u njem vršilo
označavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva.“ [16] Iz toga slijedi: „Svetkovanje nedjelje ostvaruje ćudoredni propis koji je po naravi upisan u čovječje srce, tj. ‘Bogu iskazivati vanjsko, vidljivo, javno i redovito štovanje u spomen njegovoj općoj dobrohotnosti prema ljudima’. Nedjeljno bogoslužje dovršenje je ćudorednog propisa Starog saveza, od kojeg preuzimlje ritam i duh slaveći svaki tjedan Stvoritelja i Otkupitelja svoga naroda.“[17] Stoga: „Nedjeljno slavlje Dana i Euharistije Gospodnje u središtu je života Crkve. ‘Nedjelja u koju se, prema apostolskoj predaji, slavi vazmeno otajstvo, treba da se u općoj Crkvi obdržava kao prvobitan zapovjedni blagdan.’“[18] I da ne bi bilo nikakve zabune pojašnjava se: „Crkveni propis naznačuje i točno određuje zakon Gospodnji: ‘Nedjeljom i drugim zapovjednim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi.’“[19] Drugi Vatikanski sabor sa svoje strane kaže: “Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samoga dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji
ih ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu’ (1 Pt 1,3)” (SC, 106). Plodovi
ispunjavanja te zapovjedi po Katekizmu su višestruki: „Nedjeljna Euharistija utemeljuje i učvršćuje cjelokupno kršćansko djelovanje“,[20] sudjelovanje u njoj „svjedočanstvo je pripadnosti i vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi“ kao i zajedništva vjernika „u vjeri i ljubavi“ te Božje svetosti i nade u spasenje.[21] Sredinom trećeg stoljeća Didascalia o tom govore ovim riječima: “Koja bi stvar mogla ikada zahtijevati pred Bogom da se vi ne skupljate u dan Gospodnji na slušanje riječi života i da se hranite božanskim kruhom koji ostaje uvijek?”[22] Prof. don M. Parlov, u vezi stanja pandemije, s pravom kaže: „Crkva ne može po vlastitom nahođenju mijenjati ili prepravljati Božje zapovijedi.“[23] Katekizam Katoličke Crkve ukazuje da se prvi grijeh naših praroditelja dogodio kad čovjek „nije poslušao zapovijed Božju“ te da se otada svaki grijeh sastoji u „neposluhu prema Bogu“.[24] Zar u obustavi svetih Misa nije očit neposluh Bogu? Uvijek smo dužni ljubiti i poštovati svoje biskupe.[25] Ali kao i u slučaju roditelja posluh prema njima prestaje kad traže nešto što je protiv volje Božje ili morala. Zoran primjer imamo u slučaju zlostavljanja maloljetnika. Posebne okolnosti, kao što je zaraza, nisu izuzetak jer Božje zapovijedi uvijek ostaju na snazi. Pa stoga čak ni u pravom ratu, kako uči Katekizam, „slijepa poslušnost“ nije prihvatljiva, nego je čovjek dužan ne podlagat se nečovječnim i nemoralnim nalozima.[26] Utemeljeno stoga Massimiliano Viola, talijanski pravnik, piše na katoličkom portalu Aciprensa: „Ipak, osim činjenice da nijedna dispenza, kao takva, ne bi mogla nikad spriječiti poštivanje propisa (zbog toga ne postoji obveza da se mora koristiti dispenza), niti bi mogla na ijedan način ograničiti pravo vjernika da sudjeluju u javnom bogoslužju (bez da se u biti ne pretvori u kanonsku kaznu), ostaje čvrsto Treća zapovijed kao naredba božanskog prava i naravnog prava, i
kao takva hijerarhijski viša u odnosu na pozitivno pravo Crkve, na temelju koje bi trebalo držati posve isključenu mogućnost radikalnog isključivanja slobode vjernika da stvarno prisustvuje svetoj Misi (događaju nadnaravnog reda), niti pred jednom situacijom hitnoće na naravnom planu.“[27]

V. Dvije vrste poslušnosti
Svi se slažemo da je zaraza virusom opasna i da treba poduzeti potrebne mjere za njeno suzbijanje, posebno radi zdravlja onih koji su ugroženi, kao što su stariji i kronično bolesni. Zato, koliko je poznato, nitko od vjernika nije protiv mjera zaštite niti pozivlje da se one ne obdržavaju. No u provedbi tih mjera razlikuju se dva različita pristupa koja dijele vjernike. Jedan je pristup bezpogovorne poslušnosti koji se poziva na ljubav, a drugi je pristup odmjerene poslušnosti koji se poziva na istinu. Oba su stava razumljiva, međutim, mišljenja smo, da je samo jedan od njih ispravan. Pobornici bespogovorne poslušnosti zastupaju stav, trenutačno dominantan, potpune zabrane svete Mise s narodom, dok se pobornici odmjerene poslušnosti zalažu da se dopuste svete Mise s malim brojem vjernika, koji će obdržavati sve propisane mjere predostrožnosti.
Pobornici bespogovorne poslušnosti u ogromnoj su većini i imaju uza se potporu medija i civilnih
vlasti, što opet nije dokaz da su u pravu, jer se često u povijesti pokazalo da je istina ostala u manjini.
Sjetimo se samo starozavjetnih proroka. Oni također smatraju da ako slušaju ne mogu pogriješiti i
tako pravdaju izostanak vlastitog rasuđivanja.
Pobornici odmjerene poslušnosti su neznatna manjina. Ako imamo na umu da u Hrvatskoj prosječno
nekih dvadesetak posto deklariranih katolika ide nedjeljom na svetu Misu, taj se broj smanjuje barem
deset puta kada gledamo koliko ih ide preko tjedna na svetu Misu. Dakle to je malo više od jedan
posto sveukupnog stanovništva koji su najviše pogođeni zabranama. No to su oni zdravi vjernici koji u Euharistiji poglavito crpe snagu da bi mogli skrbiti za duhovno bolesne članove Crkve, i u tom krugu velika je većina za drugu odmjerenu poslušnost. Oni žele prihvatiti i razumom donesene odredbe te traže da se štiti pravednost kao i temeljna vjerska prava.
U jednom i u drugom pristupu vjernici zauzimaju stav o nečem što se tiče kako njihovog odnosa
prema nadležnom biskupu tako, što je još važnije, njihova odnosa prema Bogu.
VI. Tko je u grijehu?
U ovoj situaciji mnogim vjernicima pojavljuje se problem u savjesti: jesu li i do kada su dužni slušati navedene odredbe? Znam za slučaj gdje se jedna osoba pitala je li sagriješila zato jer je bila sama na svetoj Misi sa svećenikom, a druga zato jer se zatekla i ostala na svetoj Misi gdje je bilo njih troje. Vjerujem da si mnogi dobri vjernici postavljaju ovakva i slična pitanja. U čemu bi tu bio neposluh? Doista, televizijske Mise predvođene od biskupa imaju, skupa sa snimateljima, najmanje sedam osoba, a prilikom molitve pred zagrebačkom katedralom bilo ih je preko trideset i nikome to nije sporno. Postavlja se pitanje zašto, kada i tko ih je izuzeo od odgovornosti zbog kršenja odredbi? Kako to da iste odredbe za neke vrijede, a za neke ne? Očito se ne traži slijepo, nerazumno ispunjavanje odredbi, nego razumno, ono gdje se gleda i čuva njihov smisao.
No imamo i druge situacije koje otvaraju i brojne druge dvojbe i pitanja. Kako to da se mogla održati procesija Za križen na Hvaru u kojoj je sudjelovalo 90 ljudi? Bolno je kada Nacionalni stožer za civilnu zaštitu o tome odlučuje i to dozvoljava u ime „stogodišnje baštine, koja Hvaranima jako puno znači, a upisao ju je i UNESCO u svoj registar kulturnih dobara“.[28] Tko ih je ovlastio da odlučuju o vjerskim pitanjima i to još isključivo prema ovakvim svjetovnim i nevjerskim mjerilima? Dogodio se paradoks za koji novinar Jutarnjeg lista piše: „I tako, ispalo je da su članovi Nacionalnog stožera, veći katolici od pape Franje i hrvatskih biskupa. Crkva zabranjuje, a Capak, Beroš, Božinović i Alemka Markotić dopuštaju crkvena slavlja.“[29] Kako je moglo doći do ovakvog neprirodnog stanja? Zašto se nitko u Crkvi u ovom slučaju ne osjeća kriv ili dužan dati pojašnjenje ako ne već ispriku? Čak i oni koji kritički pišu o Crkvi, konstatiraju da se nešto čudno događa. Tako novinar Robert Bajruši u Globusu piše: „Sada kada je u opasnosti sam opstanak čovječanstva, kad i svjetovno društvo postavlja eshatološka pitanja, Crkva, kojoj je poslanje da govori o tim pitanjima i odgovara na njih, upadljivo šuti.“[30] Zar smo zaboravili na grijeh propusta? Valentino Findrik dobronamjerno upozorava: „Velika je opasnost za Crkvu da, u želji za poslušnosti svjetovnim vlastima i zaštitom potrebitih, pođe ruku pod ruku za svijetom u njegovu strahu od smrti i zaboravi ono radi čega živimo.“[31] Isti autor stoga zaključuje: „Još jednom ističući bitnu razliku između spriječenosti da se nešto čini i propuštanja prilike da se čini ono što se može činiti, ne mogu se, oci biskupi, oteti dojmu da se štošta toga moglo i trebalo učiniti umjesto potpune obustave sakramentalne prakse.“[32]
VII. Vrste otpora
Dakle, nema govora o grijehu u slučaju vjernika koji se – s poštovanjem i ljubavlju – ne slažu sa
svojim biskupima u vezi s donesenim odredbama ili su te odredbe, uz obdržavanje mjera čuvanja od zaraze, dakle u skladu sa smislom odredbi, na stanoviti način čak i prekršili. Štoviše, ovdje se radi o potrebi i dužnosti reagiranja ako se ne želi sagriješiti. Moguće odgovore možemo pronaći u
Kompendiju socijalnog nauka Crkve kad govori o neprihvatljivim građanskim zakonima.
Prvi odgovor je prigovor savjesti odnosno ovakvu nepravednu odredbu, koja se izravno protivi Božjoj zapovijedi, po savjesti se ne može prihvatiti. Katekizam nedvosmisleno kaže: „Građanin je u savjesti dužan ne slijediti propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja. … Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva opće dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon.“[33] Na to se nastavlja Kompendij socijalnog nauka Crkve: „Osim toga što je moralna obveza, to odbijanje ujedno je i osnovno ljudsko pravo koje – upravo zato što je takvo – mora priznati i štititi i sam građanski zakon… Nitko se nikada ne može ukloniti od moralne odgovornosti za učinjena djela i po toj će odgovornosti sam Bog suditi svakoga (usp. Rim 2, 6; 14, 12).“[34] Ovdje se ubrajaju svi oni koji po savjesti ne mogu prihvatiti donesene mjere i ako je potrebno to javno očituju. Tako je, primjerice, don Ivan Bodrožić, profesor patrologije na KBF-u u Splitu, napisao da kad bi netko koji zadovoljava sve potrebne uvjete od njega zatražio ispovijed, da mu to ne bi mogao odbiti „ni po cijenu rizika života… jer život je satkan od snažnih spasenjskih trenutaka u kojima
nema kalkulacije“.[35]
Druga mogućnost je otpor dotičnim odredbama, koji može poprimiti različita konkretna očitovanja. Jedno od tih je pasivni otpor, koji je u etičkom smislu besprijekoran. Ne provode se dotični zakoni, već se izričito djeluje protiv tendencije nepravednih mjera. U takvu skupinu spadaju oni svećenici i vjernici koji su diskretno u manjem broju, od nekoliko sudionika, i držeći se mjera sigurnosti, imali zajedničke svete Mise. Posljednja mogućnost je aktivan otpor, odnosno javni prosvjed protiv donesenih odredbi. To se, primjerice, nehotimično dogodilo prilikom javnog slavljenja svetih Misa u župi Sirobuja u Splitu, kad je ugledni i zaslužni svećenik, don Josip Delaš, nenamjerno postao simbol aktivnog otpora.
Mnogi misle da će se, jednom kad pandemija prođe, sve vratiti na prijašnje stanje. Međutim, to je
pomalo naivno. Ako se ne budemo sada borili za svoja ljudska, građanska i vjerska prava, sutra može biti samo gore. U konačnici, to bismo i zaslužili jer smo se bez ikakva otpora predali i učinili puno više nego je bilo potrebno u zaštiti od virusa.
VIII. Kineski poučak
Ima onih koji misle da se teško ikad više može ponoviti ovakva situacija pa stoga smatraju
nepotrebnim i nepoželjnim uopće otvaranje pitanja granica poslušnosti biskupima. Za takve i sve nas poučan je sadašnji primjer života katolika u Kini koji traje već desetljećima. Katolička Crkva je u toj zemlji duboko podijeljena na ilegalnu ili Podzemnu Crkvu i na legalnu ili takozvanu Patriotsku Crkvu. Ova zadnja je pod potpunim nadzorom države i svećenici nadgledaju vjernike drže li se partijskih propisa. Između ostalog:
a) djeca do 18 g. ne mogu ići u Crkvu niti primati vjersku poduku i zički im se onemogućava ući u
crkvu, a svećenike koji su unatoč zabrani katehizirali mlade kažnjavaju tako da ih istjeruju sa župa i zabranjuju im vršiti svećeničku službu. To se, primjerice, dogodilo ocu Liu Jiangdong, di Zhengzhou (Henan) u listopadu 2018. godine. [36]
b) Skidaju se križevi s crkava, ali i vjerske slike unutar crkava, pa se tako u nekim crkvama više ne
može vidjeti nijedna slika Isusa, ali je zato puno državnih propagandnih plakata.[37]
c) Crkve se zatvaraju ili ruše pa je u godinu dana, do rujna prošle godine, samo u jednoj biskupiji, čiji biskup mons. Josip Wei Jingyi nije priznat od vlasti nego samo od Svete Stolice, bilo ukinuto i
zatvoreno sedam župnih crkava.[38]
d) U ime domoljublja i podrške Partiji prisiljava se župe da izvjese kinesku zastavu na svaku vjersku zgradu, da pjevaju patriotske himne prije bogoslužja, da izlože portret predsjednika Xi Jinpinga čak i na oltarima.[39]
d) Uvedene su visoke novčane kazne, od 200.000 do 300.000 kuna, za one koji imaju vjerske
aktivnosti u kućama, koje idu sve do zaplijene zgrade ili stana u kojem se to događa.[40] Zato su
mnogi svećenici Podzemne Crkve savjetovali vjernicima da se više tako ne okupljaju.
e) Državni službenici kontroliraju privatne stanove i uklanjaju vjerske slike i simbole, a na njihovo
mjesto nameću slike kineskog predsjednika. Ako to ne prihvate, siromašne obitelji gube pomoć od
države.[41]
Nakon sporazuma sa Svetom Stolicom sve je nastavljeno kao i prije, a neke su mjere i postrožene.
Očit je cilj, preko silovitosti kojom se vrši građansko registriranje klera, da se svećenike želi pretvoriti u državne službenike, promicatelje državne vjerske politike. Isto vrijedi i za časne sestre, a redovnici su zabranjeni. U protivnom, svećenika se istjeruje iz župe, postaje nezaposlen i šalje ga se njegovoj kući. Sada država hoće da svećenik bude aktivan u progonu i gušenju vjerskog života i pri tome se kineski komunisti još mogu pozivati na sporazum sa Svetom Stolicom.[42]
Što u ovakvoj situaciji vjernici mogu učiniti da opstanu u vjeri i spase dušu? Nepravedne i protubožje zakone ne smiju slušati jer će izdati Boga. To znači da će mirne savjesti u skrovitosti kršiti takve zakone. Nemaju drugog izbora nego biti neposlušni građanskoj vlasti i svojim crkvenim vlastima, od župnika do biskupa, onda kada ih odjeljuju od Krista. To je dvostruki „sveti“ neposluh u ime najvećeg dobra posluha, odnosno ljubavi prema Kristu i spasenja duša! Vjernici su jednostavno prisiljeni ići u moderne katakombe, u takozvanu Podzemnu Crkvu da bi opstali u vjeri. Svoje progonitelje i mrzitelje, unatoč svemu, ljube i za njihovo obraćenje prikazuju sve kušnje i muke i Bog će se preko toga, prije ili poslije, proslaviti. Ovo je krajnja situacija koja zorno pokazuje kako poslušnost prestaje tamo gdje počinje grijeh.
Netko može primijetiti: Što se to nas tiče? Kina je daleko, a mi smo u demokraciji. Da nije bilo blaženog kardinala Alojzija Stepinca i nekih drugih naših biskupa koji su pružili herojski otpor, nama bi bilo isto za vrijeme Jugoslavije. Jer glavni razlog suđenja kardinalu je bio što nije htio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Svete Stolice i osnovati navodno samostalnu hrvatsku Katoličku Crkvu koju bi kontrolirala u potpunosti partija. U tome naumu komunistima Jugoslavije Kina je bila nadahnuće i uzor. Što se tiče tzv. demokracije, ni nakon skoro trideset godina još se nismo riješili nasljeđa komunizma, jer se nitko tko je u ime te ideologije činio zločine nije pokajao niti bio suđen. Naznake totalitarizma u takozvanoj demokraciji sve su veće. Dovoljno se sjetiti s kojom se bezobzirnošću i silovitošću nameće kultura smrti (pobačaj i eutanazija), ideologija roda i medijsko jednoumlje. Potrebni su nam doista jaki pastiri da bi odoljeli tome pritisku koji će, poput apostola, „navješćivati riječ Božju smjelo“ (Dj 4, 31). Zato molimo za svoje biskupe da im Bog da nepokolebljivu vjeru kako bi bili dostojni nasljednici svojih herojskih prethodnika na čelu s blaženim kardinalom Stepincem.
Marijo, kraljice Hrvata, moli za nas!
….
[1] „Odredbe biskupa Splitske metropolije u svezi s opasnošću od zaraze koronavirusom“, Splitsko-makarska
nadbiskupija, 13. ožujka 2020., na: https://smn.hr/dogadanja/odredbe-biskupa-splitske-metropolije-u-svezi-sopasnoscu-od-zaraze-koronavirusom/4386, (23. travnja 2020.).; Tonči Matulić, „Kritike na račun hijerarhije dolaze
iz sklopa djetinjeg zapomaganja“, Bitno.net, 19. travnja 2020., na:
https://www.bitno.net/academicus/teologija/tonci-matulic-kritike-na-racun-hijerarhije-dolaze-iz-sklopa-djetinjegzapomaganja/, (23. travnja 2020.).
[2] „Dubrovački biskup o ‘koroni‘, Uskrsu i bezobraznom splitskom svećeniku: Uspoređuju trgovine i crkvu? Pa ljudi
moraju jesti, a na mise ne moraju!“, Slobodna Dalmacija, 13. travnja 2020., na:
https://sibenski.slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/dubrovacki-biskup-o-koronavirusu-uskrsu-i-bezobraznomsplitskom-sveceniku-usporeduju-trgovine-i-crkvu-pa-ljudi-moraju-jesti-a-na-mise-ne-moraju-1015902, (23. travnja
2020.).
[3] Ante B., „Biskup Ratko Perić naložio održavanje misa s vjernicima u svim crkvama u Hercegovini“,
Kamenjar.com, 19. travnja, 2020., na: https://kamenjar.com/biskup-ratko-peric-nalozio-odrzavanje-misa-svjernicima-u-svim-crkvama-u-hercegovini/, (23. travnja 2020.).
[4] Beppe Valditara, „Appello del Comitato valori per le funzioni religiose“, Fondazione Farefuturo, na:
https://farefuturofondazione.it/appello-del-comitato-valori-per-le-funzioni-religiose/, (27. travnja 2020.).
[5] Beppe Valditara, „Appello del Comitato valori per le funzioni religiose“, Fondazione Farefuturo, na:
https://farefuturofondazione.it/appello-del-comitato-valori-per-le-funzioni-religiose/, (27. travnja 2020.).
[6] Beppe Valditara, „Appello del Comitato valori per le funzioni religiose“, Fondazione Farefuturo, na:
https://farefuturofondazione.it/appello-del-comitato-valori-per-le-funzioni-religiose/, (27. travnja 2020.).
[7] Tonči Matulić, „Kritike na račun hijerarhije dolaze iz sklopa djetinjeg zapomaganja“, Bitno.net, 19. travnja 2020.,
na: https://www.bitno.net/academicus/teologija/tonci-matulic-kritike-na-racun-hijerarhije-dolaze-iz-sklopadjetinjeg-zapomaganja/, (23. travnja 2020.).
[8] Velimir Blažević, „Vlast biskupa o obustavljanju svete mise s narodom i podjeljivanja sakramenata i pravo
vjernika na duhovna dobra Crkve“, Vjera i djela, 13. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/vlast-biskupa-oobustavljanju-svete-mise-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata-i-pravo-vjernika-na-duhovna-dobra-crkve/, (23.
travnja 2020.).
[9] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[10] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[11] Dražen Marija Vargašević, „Kriza zdravlja ili kriza vjere i istine o čovjeku“, Karmel Božjeg milosrđa, 18. ožujka
2020., na: https://karmelbm.wordpress.com/2020/03/18/kriza-zdravlja-ili-kriza-vjere-i-istine-ocovjeku/, (27. travnja 2020.).
[12] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2042, br. 2043.
[13] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[14] Snježana Majdandžić-Gladić, „Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s
narodom i podjeljivanja sakramenata“, Vjera i djela, 14. travnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/propitivanjeopravdanosti-odredaba-biskupa-hbk-o-otkazivanju-svetih-misa-s-narodom-i-podjeljivanja-sakramenata/, (23.
travnja 2020).
[15] Mladen Parlov, „Sramotna je hajka medija, politike i splitske Nadbiskupije na svećenika don Josipa Delaša“,
Hrvatski tjednik, 16. travnja 2020., 8.
[16] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2175.
[17] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2176.
[18] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2177.
[19] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2180.
[20] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2181.
[21] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2182.
[22] Didascalia Apostolorum, XIII.
[23] Mladen Parlov, „Sramotna je hajka medija, politike i splitske Nadbiskupije na svećenika don Josipa Delaša“,
Hrvatski tjednik, 16. travnja 2020., 8.
[24] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 397.
[25] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 1269.
[26] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2313.
[27] Massimiliano Viola, „E’ legittima la sospensione delle sante Messe in forma pubblica? Risponde un giurista“,
ACI Stampa, 18. travnja 2020., na: https://www.acistampa.com/story/e-legittima-la-sospensione-delle-santemesse-in-forma-pubblica-risponde-un-giurista-13945, (25. travnja 2020.).
[28] Zdravka Grund, „Na Hvaru se večeras održava procesija. Stožer im je dozvolio jer je to ‘stogodišnja tradicija’“,
Telegram, 9. travnja 2020., na: https://www.telegram.hr/zivot/na-hvaru-se-veceras-odrzava-procesija-stozer-im-jedozvolio-jer-je-to-stogodisnja-tradicija/, (25. travnja 2020.).
[29] Robert Bajruši, „Koliko god zaslužuje pohvale za puno toga, dozvolom procesije na Hvaru Stožer je na svoja
leđa natovario težak križ upitne vjerodostojnosti“, Jutarnji list, 9. travnja 2020., na:
https://www.jutarnji.hr/komentari/komentar-koliko-god-zasluzuje-pohvale-za-puno-toga-dozvolom-procesije-nahvaru-stozer-je-na-svoja-leda-natovario-tezak-kriz-upitne-vjerodostojnosti/10191781/, (25. travnja 2020.).
[30] Robert Bajruši, „Pokret otpora u Crkvi“, Globus, 22. travnja 2020., 25.
[31] Valentino Findrik, „Otvoreno pismo teologa o mjerama HBK: Evo što predlažem umjesto potpune obustave
sakramenata“, Bitno.net, 7. travnja 2020., na: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/otvoreno-pismo-teologa-omjerama-hbk-evo-sto-predlazem-umjesto-potpune-obustave-sakramenata/, (25. travnja 2020.).
[32] Valentino Findrik, „Otvoreno pismo teologa o mjerama HBK: Evo što predlažem umjesto potpune obustave
sakramenata“, Bitno.net, 7. travnja 2020., na: https://www.bitno.net/vjera/aktualnosti/otvoreno-pismo-teologa-omjerama-hbk-evo-sto-predlazem-umjesto-potpune-obustave-sakramenata/, (25. travnja 2020.).
[33] Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., br. 2242.
[34] Papinsko vijeće »Iustitia et pax«, Kompendij socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2005., br. 399.
[35] Ivan Bodrožić, „Kako je COVID-19 ukrao ispovijed?“, Vjera i djela, 21. travnja 2020., na:
https://www.vjeraidjela.com/kako-je-covid-19-ukrao-ispovijed/, (23. travnja 2020.).
[36] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.)
[37] Matteo Matzuzzi, „La chiesa del Dragone“, Il Foglio, 8. prosinca 2019., na:
https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/12/08/news/la-chiesa-del-dragone-291237/, (25. travnja 2020.).
[38] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).
[39] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).
[40] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).
[41] Matteo Matzuzzi, „La chiesa del Dragone“, Il Foglio, 8. prosinca 2019., na:
https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/12/08/news/la-chiesa-del-dragone-291237/, (25. travnja 2020.).
[42] Bernardo Cervellera, „La politica religiosa in Cina prima e dopo l’accordo sino-vaticano“, Asia News, 12. rujna
2019., na: https://radiomaria.it/la-politica-religiosa-in-cina-prima-e-dopo-laccordo-sino-vaticano/, (25. travnja
2020.).

…

• Na donjem linku je i emisija od prije mjesec dana:

“Sjaj istine”: 29.3. Vremena su teška, ali Marija je naša nada

• a također i propovijed 18.3. (Dugi Rat, trodnevnica sv. Josipu)
  o BOŽJEM i ljudskom zakonu, dok su još bile mise s narodom