biblija – Magnifikat.hr

Prof dr. sc. don Josip Mužić – o Deklaraciji Fiducia supplicans – Nikakav kompromis sa zlom nije moguć

M.G. — Fri, 12 Jan 2024 19:06:44 +0000

Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

• Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom?

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa. Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

• Imamo situaciju da pojedini svećenici i biskupi marno objašnjavaju što je papa htio reći, odnosno kako bi trebalo čitati Deklaraciju te kako pravo na blagoslov ima svaka osoba, što nije sporno? Čemu dodatna objašnjenja ako je sve jasno?

Svatko osobno ima ‘pravo’ na blagoslov, ali da bi ga primio i da bi on bio učinkovit treba, ako živi u grijehu, biti spreman na obraćenje. Proturječno je i duboko pogrješno tražiti od Boga blagoslov za život u grijehu. Nikad se ne smije zaboraviti da je kršćanima važniji vječni život od prolaznoga i da sve što se čini treba podrediti spasenju duša. Samo jedan teški grijeh, a u ‘neregularnim situacijama i istospolnim parovima obično ih ima i više, dovoljan je, ako se čovjek ne pokaje za njega, da duša završi izravno u paklu i upravo zato se svaki teški grijeh zove smrtni.

Dokument ide u prilog neprijateljima Crkve

• Idemo to pojednostavniti: dođu li na blagoslov zajedno dvije osobe koje su u neregularnim odnosima, znači li to da ih svećenik treba blagosloviti kao što je nedavno učinio pater Martin, blagoslovivši svoje homoseksualne prijatelje dok su se držali za ruke, a to je sad uzelo maha i u drugim zemljama.
Je li, primjerice, on tada blagoslovio samo njih, ne i njihov odnos?

Takav blagoslov neprihvatljiv je jer se tada daje legitimitet grijehu. Svećenik koji bi ga dao sam postaje sudionik grijeha i sablazan drugima. I ako se može razumjeti da Crkva na pastoralnome planu traži svaki mogući način da pomogne osobama koje se nalaze u smrtnom grijehu da iz njega iziđu, to je moguće samo ako se zadrži razlika između s jedne strane prihvaćanja i ljubavi prema grješniku, a s druge strane odbacivanja i mržnje prema grijehu. Katekizam Katoličke Crkve jasno uči: ‘Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su ‘homoseksualni čini u sebi neuredni Protive se naravnom zakona. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni (KKC, br. 2357). U konačnici ispravni katolički stav najkraće sažimlju Isusove riječi upućene ženi uhvaćenoj u preljubu:
“Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti (Iv 8, 11)

• Smije li svećenik izvoditi ove nove izmišljene prakse i može li ih dijecezanski biskup zabraniti ako bi se odvijale u njegovoj biskupiji?

Mnogi biskupi širom svijeta zabranili sa ovakvu mogućnost pa to već daje odgovor na vaše pitanje. Oni koji bi to dopustili, poput nekih njemačkih biskupa, samo će otjerati i ono malo vjernika koji su ostali vjerni. Uz to treba imati na uma da eventualna takva praksa onemogućuje izgradnju jedinstva medu kršćanima jer, kako su istaknuli neki pravoslavni episkopi, zatvara u potpunosti mogućnost ekumenizma.

• Komu idu u prilog ovako dvosmislene deklaracije koje dolaze iz Vatikana, nije li ovo zbunjujuće po vjernike jer opet imamo podjele kao nedavno za vrijeme korone. Kao da je cilj unijeti zbrku i razarati tkivo koje bi trebalo biti složno?

Na žalost, ovaj Dokument potaknut pastoralnom brigom za osobe koje su u smrtnom grijehu izazvao je već velike podjele tako da su biskupske konferencije mnogih zemalja odbacile i zabranile izrijekom blagoslov ovakvih parova neregularnim situacija i istospolnih parova. Neprijatelji Crkve to su dočekali s oduševljenjem i žele preko toga izazvati raskol u Crkvi kako bi tako umanjili njezin utjecaj i ušutkali njezin proročki glas i poslanje koje uključuje jasno razlikovanje dobra od zla.
Krist je pokazao svojim životom, naučavanjem, a pogotovo mukom i smrću na križu da nikakav kompromis sa zlom nije moguć.

Ako nam je doista stalo do dobra grješnika, molimo za njihovo obraćenje i, ono što je posebno važno jer smo na to zaboravili – činimo pokoru pojedinačno i zajednički.
Neka nas u tome zagovara Marija, utočište grješnika i zatornica svih krivovjerja.

Za Hrvatski tjednik – prof. dr. sc. don Josip Mužić

Piše: Andrea Černivec

Arheolozi: Sodoma i Gomora doslovno uništene vatrom i sumporom koji je padao s neba

M.G. — Tue, 21 Jun 2022 21:07:23 +0000

Postoje dokazi za znakove vrlo destruktivnog toplinskog i vrlo potresnog događaja koji odgovara onom koji je opisan u knjizi Postanka, 19.

YT: (audio na: Vjerni Bogu II)

Grupa arheologa i drugih znanstvenika kaže da je otkrila snažne dokaze da je regija “Srednji Ghor”, gdje se vjeruje da su postojali gradovi Sodoma i Gomora, zapravo uništena meteorom koji je eksplodirao na nebu iznad, sipajući pregrijanu materiju i podižući temperaturu na tisuće stupnjeva, teorija koja odgovara izvještaju o uništenju gradova sadržanom u starozavjetnoj knjizi Postanka.

Prema teoriji , meteor je eksplodirao na maloj visini snagom atomske bombe od deset megatona na visini od oko jedan kilometar iznad sjeveroistočnog kuta Mrtvog mora i uništio cijelu civilizaciju u 25 kilometara širokoj kružnoj ravnici koji čini “Srednji Ghor”.

Istraživači su iznijeli preliminarne nalaze o ovoj temi na (ovogodišnjem – 2018,) godišnjem sastanku Američkih škola za orijentalna istraživanja u studenom, a teoriju su razvijali najmanje od 2015. Navode da dokazi radiokarbonskog datiranja pokazuju da je skupina civilizacija cvjetala na tom području više od dva tisućljeća – do otprilike 1700. godine prije Krista – kada su zidovi zgrada od blata u regiji istovremeno nestali i ostali su samo kameni temelji.

Istovremeno, keramika u naseljima zagrijavana je u staklo u razmaku od milisekundi, pokazuju rezultati analize nastalih kristala cirkona koji su pokazali da su bili kratkotrajno izloženi temperaturama od približno 4000 do 12000 stupnjeva Celzijusa, koja je usporediva s temperaturom površine sunca.

Eksplozija je srušila platinu kao i rastopljenu lavu na regiju, prema dvojici arheologa, a to dodatno potvrđuje da je izvor bio meteor, s obzirom da se platina nalazi u većim koncentracijama u meteorima nego na Zemlji.

Umrlo je otprilike 40.000 do 60.000 ljudi koji su živjeli u regiji, a područje od 500 četvornih kilometara postalo je nenastanjivo 600 do 700 godina, procjenjuju istraživači. Vjeruju da je to područje ogoljeno od gornjeg sloja tla, te da su se soli iz obližnjeg Mrtvog mora raširile po kopnu, uništavajući njegovu plodnost.

Naselja koja su uništena u tom događaju uključuju glavno mjesto iskapanja, “Tall el-Hammam”, za koje arheolozi vjeruju da je grad Sodoma, čije je uništenje opisano u Knjizi Postanka, poglavlje 19. Približan datum uništenja također odgovara vremenskom razdoblju koje odgovara događaju u Postanku, prema arheolozima.

Istraživanje je proveo Tall el-Hammam Excavation Project (TeHEP) od strane tima znanstvenika s različitih sveučilišta i znanstvenih instituta, uključujući New Mexico Tech, Sveučilište Sjeverna Arizona, Državno sveučilište Sjeverne Karoline, Državno sveučilište Elizabeth City (NC), Sveučilište DePaul, Sveučilište Trinity Southwest i Nacionalni laboratorij Los Alamos.

Bliska korelacija s Knjigom Postanka, 19. poglavlje

Dva arheologa uključena u projekt iskapanja Tall el-Hammama, Steven Collins i Phillip Silvia, napisali su u radu s konferencije iz 2015. da “fizički dokazi iz Tall el-Hammama i susjednih mjesta pokazuju znakove vrlo destruktivnog potresnog i toplinskog događaja koji odgovara onom koji je opisan u Postanku 19″

“Uzorci tla tj. pepela prikupljeni iz Tall el-Hammama sadrže dokaze o uništenju gornjeg sloja tla i kontaminaciji podzemlja solima Mrtvog mora koje bi spriječile uzgoj usjeva tijekom mnogih stoljeća nakon događaja, što objašnjava (djelomično, u najmanje) dugu pauzu u radu”, dodaju.

Prema devetnaestom poglavlju Knjige Postanka, redak 24, “ Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem” – izjava koja dobro odgovara visokim temperaturama i pregrijanom kamenju koje je padalo s neba kod tog događaja.

Hebrejska riječ za “sumpor” obično se primjenjuje na kamen koji gori.

Čini se da Postanak 19 također opisuje opću pustoš u regiji, uključujući gubitak biljnog svijeta koji su otkrili arheolozi, a u retku 25 piše: “I uništio je ove gradove i svu zemlju okolo, sve stanovnike gradova i sve što izvire iz zemlje.”

Za “Zemlju okolo” koristi se hebrejska riječ “hakkikkar”, koja se odnosi na ravnicu između planina ili doline. Arheolozi vjeruju da je ovo područje Srednji Ghor.

Postanak dodaje da je Abraham “pogledao Sodomu i Gomoru i cijelu zemlju te zemlje: i vidio je kako se pepeo diže iz zemlje kao dim iz peći.”

Postanak i druge biblijske knjige navode da je Sodoma uništena u znak odmazde za seksualnu izopačenost stanovnika, posebice njihovu želju za seksualnim odnosima s istim spolom, što Sveto pismo naziva “gnusobom”.

Novozavjetna Judina poslanica požare koji su uništili Sodomu i Gomoru uspoređuje sa “vječnom vatrom” u paklu.

Izvor: lifesitenews.com

Čime nas Crkva obvezuje kada govorimo o postanku? (Objavljene istine o stvaranju)

M.G. — Sat, 24 Nov 2018 21:08:20 +0000

Pod pojmom “postanak” podrazumijevat ćemo proces koji je rezultirao pojavom materijalnog svijeta kojeg svakodnevno opažamo, sa svim složenim oblicima koji se u njemu nalaze: atomi, molekule, nebeska tijela, zemlja, živi organizmi, čovjek.

Danas postoje dvije prevladavajuće paradigme koje pokušavaju dati odgovore na pitanja o postanku, a uobičajeno ih se naziva evolucionizam i kreacionizam.

Evolucionizam kaže da je svemir nastao prije 13.7 milijardi godina ekspanzijom singularne točke prostor-vremena popularno nazvane “veliki prasak” (engl. Big Bang). Naturalistički procesi vremenom su doveli do nastanka prvih atomskih jezgara, atoma i molekula koje su se, opet uslijed naturalističkih procesa (uglavnom gravitacijskim kolapsom), organizirale u zvijezde iz kojih su nastali planeti. Tako je prije 4.6 milijardi godina nastao Sunčev sustav u kojem se nalazi planet Zemlja. Nekih 800 milijuna godina po nastanku planeta Zemlje, došlo je do nastanka kompleksnih samoreplicirajućih organskih molekula iz kojih se razvio život. Nadalje, neodarvinističkim procesima mutacija i prirodne selekcije, dolazi do evolucije primitivnog života u složene organizme kao što su bakterije, gljive, biljke i životinje. Jedna grana životinjskog carstva, primati, s vremenom je evoluirala do razine u kojoj se nekim jedinkama razvila razum i inteligencija – i tako je nastao čovjek.

Postoje dvije varijante evolucionizma: ateistički i teistički evolucionizam [1] .Ateistički je onaj koji a prioriisključuje bilo kakvu nadnaravnu intervenciju u procese postanka. Teistički je onaj koji dozvoljava ulogu Boga i njegove providnosti koja upravlja svim događajima, pa tako i evolucijom. Nauk teističke evolucije može se sažeti u poznatoj maksimi: “Bog koristi evoluciju kako bi stvarao svijet”.

Kreacionizam, s druge strane, kaže da je svijet nastao prije svega nekoliko tisuća godina, da ga je Bog stvorio u šest dana, u dovršenom stanju. Kao što Gospodin Isus u Kani nije morao koristiti spore naturalističke procese da bi proizveo vino, tako ni Bog Stvoritelj nije morao koristiti spore naturalističke procese da bi stvorio svemir u dovršenom stanju. Svemir na prvi pogled može izgledati star (kao što je i vino u Kani izgledalo staro), ali pomnija opažanja pokazuju da je zapravo vrlo mlad. Svi osnovni tipovi biljnih i životinjskih vrsta stvoreni su u dovršenom stanju, a kruna stvaranja je čovjek koji je stvoren upravo onako kako nam kaže izvještaj u Knjizi postanka: Adam od praha zemaljskog (usp. Post 2,7), a Eva od Adamova rebra (usp. Post 2,22).

Usporedo s time, treba spomenuti i sve rašireniji pokret “Inteligentni dizajn” (ID) koji pokušava razviti znanstvenu metodu kojom možemo nedvojbeno utvrditi djelovanje inteligentnog agenta na postanak složenih oblika koje promatramo. Kao što arheolog zna da zdjela koju je iskopao nije nastala slijepim prirodnim procesima, već da iza toga stoji inteligentni agent (iako ga on u tom trenutku ne vidi), tako i znanstvenici koji su uključeni u ID pokret pokušavaju naći način da se promatranjem neke strukture odredi stoji li iza nje inteligentni agent. Protagoniste ID pokreta čine katolici, kršćani drugih denominacija, židovi, muslimani pa čak i agnostici. Većina njih ne smatra se kreacionistima u smislu da koriste religijske premise, već samo znanstvenicima koji pokušavaju razviti i primijeniti znanstvenu metodu detekcije dizajna u prirodi.

Budući da Crkva ispovijeda vjeru u “jednog Boga, stvoritelja Neba i Zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga” (Nicejsko-carigradski simbol), pitanje postanka u vjeri Crkve uvijek je zauzimalo središnje mjesto. Zato smo kao katolici dužni, prije nego što postavimo bilo kakvu hipotezu o postanku, poslušati glas crkvenog Učiteljstva, na što nas upozorava i papa Pijo XII: Treba biti na oprezu kada je riječ o pretpostavkama koje, premda su na neki način znanstveno utemeljene, zadiru u učenje sadržano u Svetom pismu ili u predaji. Ako su te pretpostavke izravno ili neizravno upravljene protiv objavljenog nauka, nipošto ih se ne smije odobriti. [2]

Pogledajmo dakle koja ograničenja Crkva stavlja kada je u pitanju govor o stvaranju, tj. koje su to objavljene istine koje se izravno tiču postanka, a obvezuju nas u savjesti:

Svijet je imao početak u vremenu. [3]
Stvaranje prvog čovjeka, tijelom i dušom, je nadnaravni čin Boga Stvoritelja. [4]
Adam i Eva, prvi ljudi, su zbiljske i povijesne osobe. [5]
Prvi ljudi, Adam i Eva, stvoreni su u stanju tjelesne besmrtnosti. Da nisu sagriješili, nikada ne bi iskusili tjelesnu smrt: ni oni ni njihovi potomci. [6]
Svi ljudi koji su ikada živjeli na Zemlji vuku svoje porijeklo biološkim rađanjem od Adama i Eve, prvih ljudi. [7]
U jednom trenutku u povijesti, cijelo čovječanstvo svedeno je na samo osmero ljudi: Noa sa svoja tri sina i njihove supruge. [8]

Svaka hipoteza o postanku koja ne negira neke od ovih istina može biti dozvoljena i o njoj se može raspravljati. Međutim, ako neka znanstvena hipoteza ili teorija rezultira time da zaniječe neke od ovih istina, onda ju se nipošto ne smije odobriti (usp. riječi Pija XII. gore).

Ovako postavljene stvari ne dovode u pitanje legitimnu nezavisnost znanosti i znanstvenog istraživanja od teologije. Prava sloboda nikada ne može biti odvojena od istine, što nam poručuje i sam Gospodin (Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi., Iv 8,32). Zadatak Crkve je budno pratiti sve ljudske napore koje su upravljene ka pronalaženju istine, i ispravljati ih onda kada nas vlastito umovanje dovede na put zablude. Zato bl. Ivan Pavao II piše: Zadaća i dužnost učiteljstva nije pomagati da se popune praznine manjkavoga filozofijskog razmišljanja. Naprotiv, njegova je dužnost suprotstaviti se otvoreno i snažno kada sumnjive filozofske tvrdnje prijete opasnošću da se objava ne shvati ispravno i kada se šire lažna i kriva mnijenja koja siju teške zablude, zbunjujući jednostavnost i iskrenost vjere Božjega naroda. […] Na učiteljstvo ponajprije spada rasuđivanje o tome koje se filozofijske pretpostavke i zaključci protive objavljenoj istini [9].

Iz toga slijedi da katolik smije prihvaćati teoriju evolucije i evolucionistički pogled na postanak, ali ako i samo ako istovremeno prihvaća gore navedene objavljene istine. Ali ako bi npr. prihvaćanje teorije evolucije dovelo do toga da kaže da je starost svemira beskonačna, ili da Adam i Eva nisu stvarne osobe, ili da je na Zemlji bilo ili da ima ljudi koji svoje porijeklo ne vuku biološkim rađanjem od Adama i Eve, ili da nije postojao trenutak u povijesti kada je čovječanstvo bilo svedeno na osam ljudi, i slično, onda bi taj nauk trebalo odbaciti – čak i onda ako trenutno postoji znanstveni konsenzus po pitanju nekih od tih tvrdnji.

S druge strane, prihvaćanje kreacionizma nas sigurno neće dovesti do toga da zaniječemo neke od temeljnih istina nauka o stvaranju. Stoga su zaista smiješne i neutemeljene tvrdnje nekih [10] da katolik 21. stoljeća ne smije prihvaćati kreacionizam, kao i stav da je kreacionizam nešto što je isključivo vezano za protestantski fundamentalizam.

Katolik je dijete Božje i kao takvo uživa legitimnu slobodu Božjeg djeteta kada se radi o stvarima o kojima treba donijeti razumski sud. Dokle god to prosuđivanje ostaje u granicama dopuštene slobode, tj. dok se zaključci tog suda ne kose s objavljenim doktrinarnim i moralnim istinama, dužni smo iskazivati puno poštovanje stavu i mišljenjima koja se razlikuju od našeg vlastitog.

Izvor: katolik.hr

SVETI JERONIM – Ljubav prema dobrim knjigama, osobito Bibliji i odvažna borba protiv mana

M.G. — Fri, 19 Oct 2018 06:05:57 +0000

Sveti Jeronim rodio se u gradu Stridonu, u Dalmaciji, u 4. st. Ne znamo točno gdje se nalazio taj grad. Njegov otac mislio je da će mu dati najbolje nasljedstvo ako mu da dobro znanje pa ga je poslao u Rim na školovanje. Tamo je Jeronim između ostalog, dobro naučio lainski jezik.

Život u Rimu, međutim, bio je pun opasnosti za Jeronimovu dušu jer je bio okružen ljudima koji su voljeli zabave. Zbog toga su ga često mučile napasti, a zbog kojih je kasnije radio mnogo pokore.

… …

Do kraja života ostaje u Betlehemu. Jedno od njegovih najznačajniih dijela je – prijevod cijele Biblije na latinski jezik . …

Vidi više na videu… video, 3 min

Da bismo voljeli Isusa – moramo ga poznavati

M.G. — Mon, 04 Dec 2017 20:56:09 +0000

Da bi mogli ljubiti Krista moramo ga poznavati. Svojim najbližim suradnicima kaže: „Dođite i vidite!“ I oni idu za Isusom i upoznaju ga izbliza. Oni su sami trebali imati osobno iskustvo. Oni su tada odlučili biti apostoli. Isus im onda omogućava da budu još tri godine s Njim, da vide djela koja čini i budu njegovi suradnici.

No u nekim slučajevima ima drugačiji pristup. Opsjednuti iz Geraze iz kojeg je Isus istjerao zloduhe pita Isusa – može li on ići za njim. Vjerojatno je Isus vidio kod njega raspoloživost kao i kod onog bogatog mladića. No Isus mu daje da ostaje gdje je i da bude svjedok onog što je Isus za njega učinio.

Bog može zahvatiti u naš život iznenada i napraviti revolucionarne promjene i da se ima jedno jako iskustvo koje će biti dovoljno za cijeli život. I tomu će cijeli život biti vjerni.

Moramo vidjeti što je nama na raspolaganju da upoznamo Boga. Imamo Sveto Pismo i duhovno štivo kao dva osnovna načina. Sveto Pismo možemo koristiti za osobnu meditaciju i to je način kako produbljavamo objavu koju smo primili. Kao i za duhovno štivo, treba odvojiti vrijeme za to. Čitanje za produbljivanje osobne vjere. Za početak stari zavjet – pročitati ga u cijelosti. Ima takve literature koja nam pomaže upoznati ono što nam je Bog dao. Pomaže nam iskustvo koje stječemo. Stječemo iskustvo Boga. S Bogom razgovaramo što se doista događa i to onda bude potpora za ono što imamo u životu sada… da vidimo kako je Bog djelotvoran i da se nemamo čega bojati.

Papa Ivan Pavao II nije slučajno govorio da se ne bojimo. To je bio program njegova papinstva. Njegov grb, križ i pod križem slovo M, geslo: Totus tuus,… vidimo da je izravno povezano s marijanskom pobožnošću. On je bio uvjeren da Bog može ukloniti zapreke. Nije se bojao iako je Crkva bila u zahtjevnoj situaciji. Ivan Pavao jee nastavio otvoreno i odvažno i dao je ohrabrenje i nama… Nije slučajno da je komunizam pao bez kapi prolivene krvi. Kad gledamo ljudski Bog sve može izvesti na dobro.

Vjernički život je da upoznamo Isusa Krista. To nalazimo i u Ivanovu evanđelju. Što je to blaženo gledanje Boga? To je neiscrpno poznavanje Boga. Bog je bez granica – cijela vječnost nam nije dovoljna za to. To je dio tog rajskog blaženstva i bit će veće.

Kad razmišljamo o prvom Došašću – kako je izgledalo, što se pripremalo… koji su proroci o tom govorili, kakva je bila atmosfera među ljudima… iščekivanje Mesije. Vidimo da je to drugačije od današnjeg Božića i Došašaća. Interpretacija je lišena kršćanskog saržaja. U nas sad Došašće počinje sa „crnim petkom“. Imamo i gastro-advent. Božić je vezan uz poklone. Svijet se potrudio da ono što je vjerski pretvori u nešto drugo. Nema tu vjerujemo neke zle nakane, ali ali ne treba sudjelovati u sadržaju koji nas udaljavaju od izvora smisla adventa. Kako ćemo iskoristi to vrijeme kao pripremu za Božić? To može svaki put biti susret s Bogom, … radost što sam Božji.

Onaj tko u evanđelju traži samo moralna učenja na mnogim područjima će ostati iznenađeni i prevareni. Kršćanstvo nije moralizam. Da sve svede na pravila u moralnom životu. Svijet gleda na kršćanstvo kao na vjeru koja nam želi oduzeti radost života i kao na visoke zahtjeve. To je neistina. Kršćanstvo ne ide za tim da u prvi plan stavi moralne zahtjeve. Iz Radosne vijesti proizlaze moralni zahtjevi.

Radosna vijest se može promatrati i samo iz perspektive opće kulture. Gledati u Bibliji npr. koji su motivi prikladni za koje vrijeme i ništa drugo. Čitanje Biblije s vjerom je nešto sasvim drugo. Zato samo evangeliziranje je navještanje Kristova ostajstva.

Papa Pavao VI u enciklici „Evangeli nuntiandi“ kaže da nema prave evangelizacije dok se ne navjesti Isusa Krista, Sina Božjega. Tako – misije – nemaju smisla ako ne donosimo Isusa Krista,… to nije prava evangelizacija.

Čovjek može činit stvari da se osjeća dobro… ali to može biti dovoljno za ateista – da mu otvori put za Boga, no od nas se traži više – da donoismo Krista. To je pitanje: Gdje je nestao naš misionarski duh? Ima područja gdje je kršćanstvo manjina. Npr. u mjestu Olovo u BiH, koje je bilo najveće kršćansko središte – ostalo je samo 20 katolika. Kršćani ne poznaju osnovne stvari svoje vjere. Što idete zapadnije to tužnije. Rijeka, Split – ima područja za evangelizaciju koliko god hoćete.

Kako se pred tim postaviti? Ne možemo nasjesti na zamku da idemo u svim pravcima, u smjeru neke čisto socijalne zauzetosti. Samo društvo stvara takve slučajeve. Dopušta npr. kladionice, čime se onda stvara cijela kućanstva ovisnika, što uništava obitelji .. a onda osniva komune za odvikavanje – da sebi umiri savjest.

Ljudima treba donositi Krista. Kad jednom dođu do Krista onda će se riješiti i ovisnost. Vidjet će da je ovisnost nespojiva s Kristom. Čisto srce vidjet će Boga. Ova čistoća srca dopušta gledanje Boga. …

U Crkvi postoje dva puta koja nas vode do Boga:

Ispravna nauka
Ispravno življenje

Sveci su ispravno živjeli … Onaj tko je učio teologiju može reći kako cijelo vrijeme već uči teološke stvari i ima znanje, ali to ne mora značiti da ima vjeru. Vjera može biti slaba. A s druge strane imamo one koji nemaju veliko vjersko znanje, ali njihova je vjera duboka i jaka… Idealno je spojiti jedno i drugo.

Ako se trudim upoznati Boga paralelno se trudim oko kreposti. Sv. Toma nije postao svetim samo na temelju svog nauka, nego na temelju svog života. Vidimo da su postojale svete bake koje su pretekle teologe i svećenike jer je došlo do jake vjere. Njima je dano malo, ali su živjele skromno ponizno i spasile dušu.

„Nitko ne može upoznati Oca ako mu to ne dopusti Otac… ako mu se ne otkrije i ne privuče ga sebi.“ Zato u jednoj molitvi Gospi molimo: „… pokaži nam Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje…“ Zašto je to važno? Učenici su mogli čuti Isusovo naučavanje i djela koja je činio … i to je davalo duši puninu… Za to je potrebna mislot, da se dotakne to Božje otajstvo preko osjetila…

Bolje je i malo znanja o Isusu nego puno znanja o bilo čemu drugom.

Što mi danas dobivamo silnim školovanjem? Čemu služi? Dođe starost… i oni 15 … 20 godina učenja – sv se zaboravi… Što je važno? Važno je ono malo što smo spoznali o Isusu Kristu –da živiš za Njega i da Njemu pripadaš. To je ono najdragocjenije i to treba vrednovati. Što više poznajemo Isusa – više ga ljubimo. (Zašto reklame služe – bombardiraju nas sadržajima…) Cijeli kršćanski život – život čistoće i drugih kreposti ima smisao samo iz ljubavi prema Kristu. U suprotnom je neshvatljiva. Čak i najuzvišenija ljubav, muža i žene, samo je naravna, a nemoguće ju je živjeti bez Krista. (Poligamija, …) Ljubav prema Kristu sve stavlja na svoje mjesto. Daje nam snagu da ne pokleknemo. Cijeli kršćanski nauk – ima ključ u Isusu Kristu.

Kako upoznati siromaštvo iz evanđelja… Trebamo se zaljubiti u Isusa Krista koji je bio siromašan… koji je bio bogat i koji se učinio se siromašnim iz ljubavi prema nama (pavao Korinćanima) Kristovo siromaštvo nije nešto nepromišljeno, nego nešto da nas dovede do istinskog bogatstva. Ono što se događa iz ljubavi prema bližnjemu.. Bez Krista to nema smisla. Poznavati Krista je najveće dobro koje možemo imati jer kontempliranje Krista nas preobražava iznutra…

(Ps 33…o kontemplaciji…) Meditacija je razmišljanje o objavljenim Božjim otajstvima. Konteplacija je razmatranje ono što imam pred sobom i puštanje da nas preobražava…

Na brdu Tabor – Petar spontano govori: „Dobro nam je ovdje biti…“ Molitva nas preobražava. Daje nam snagu za ono što dolazi… Ova preobrazba u Krista postaje savršena kad vjernik dođe do gledanja. Tu je sve preobraženo – čak i samo tijelo, proslavljeno tijelo da može biti na visini onoga što odgovara Bogu, anđelima…

Kakav je Isus pred ljudima?

Za mnoge je misterij. Plače nad Lazarom, plače nad Jeruzalemom, raduje se u Kani, osjeća umor, glad, i sl. divi se pred vjerom… vidimo i njegovo božanstvo kad umiruje oluju, ozdravlja gubavca, istjeruje đavle, koje čovjek ne može…vidimo što naučava: blago onima koji plaču… poziva da volimo svoje neprijatelje.. On je misterij i u osobnom identitetu. Ljudi se poslije pitaju: „Tko je ovaj?“ I sve to prate i pokušavaju se odreći tog misterija i pretvoriti ga u jednog mudraca, zaboravljaju na njegovo božanstvo; On se pred ljudima postavlja s velikim autoritetom, s riječima i djelima („nitko nije tako govorio“). … Nisu se takva djela prije događala.

Nekima je provokacija za druge je radost. Oko njega se dijele: za i protiv. Ne može čovjek ostati ravnodušan. Jedni ga mrze, drugi ga ljube. Ljudi se i danas dijele oko njega. Njegova prisutnost raduje srca ljudi. Ivanu već kao nerođena beba donosi radost … Daje radost pastirima kao beba. Uporište za cijeli kasniji život. Dalo im da mogu biti Kristovi. Kao mladić još ne punoljetan izaziva divljenje učitelja i kao odrastao izaziva divljenje koje izaziva radost. Isus je sve to. Otajstvo, autor, znak kontradickije, donositelj radosti, osvaja ljude za sebe…

(Izvor: bilješke sa duhovne obnove, 26.11.2017., voditelj don Josip Mužić)

Knjiga o Tobiji – u poeziji

M.G. — Sun, 01 Oct 2017 19:22:34 +0000

Stari Tobit bijaše čovjek

kom na prvom mjestu je Bog

i kako reče –

hodio je putevima istine i pravde

sveg života svog.

Bio je iz plemena Naftalijeva

iz Gornje Galileje

ali je i to pleme zastranilo

zamjenivši Boga

za poganske ideje.

Na brdima Galilejskim

kralj Jeroboam je tele načinio

pa bi narod tamo išao

i tom ‘bogu’ žrtve prinio.

Ali ne i Tobit.

U Jeruzalem bi išao na svetkovine

i tamo nosio, prema propisima,

desetine i prvine.

Tobit je nakon oca bio siroče

pa ga je odgajala baka Debora.

Ona mu je kazivala

što komu darivati mora.

U zreloj dobi oženi se djevojkom

iz svoga plemena

pa mu sina Tobiju

rodi Ana – njegova žena.

U progonstvo kad ode Tobit,

njegovi suplemenici i braća,

poganska jela uzimaše svi, ali ne i on.

On ih otklanja i vraća.

‘Misli sam i srce upravljao Bogu svome’

tako Tobit nam kaže

pa tako dobi naklonost Šalmanasara

preko kojeg mu Bog pomaže.

Sve do smrti Šalmanasarove

i do novog – Sanheriba kralja

zarađivao je radeć vrijedno

i štedio kako valja.

U Medijskom gradu Ragesu

deset je srebrnih talenata pohranio

al u vrijeme Šalmanasarova sina

tamo ići nije smio.

U svom gnjevu mnoge je Sanherib

smrtnom okrutnošću napao

a Tobit bi mrtva tijela tražio

te ih pobožno i potajice pokapao.

Obilno je on i milostinju dijelio,

hranio gladne i gole odjevao,

a kad ga tužiše i smrću prijetiše

pokapati mrtve ni tad nije oklijevao.

…

Da bi istinu i pravdu mogli jednom

u vječnosti zadobit

i nama je hodit životom

ko što hodio je Tobit.

Svatko je od nas u prilici

da čini dobra djela

bilo za dobro duša

il ubogih tijela.

Na milostinju i dobra djela

i Isus poziva nas

jer što učinimo drugom – Njemu smo učinili

i o tom će ovisit naš sud, naš spas.

Znamo da ima i onih

što milostinju zloupotrijebe

govore o pomaganju i solidarnosti

a misle samo na svoje potrebe.

Navikli smo čuti za prevare razne

kod pomoći za potrebne ljude.

Novac se skuplja, a ne zna se za koga

i kad se prevara otkrije već kasno bude.

No, nećemo zbog prevara

svoje srce za potrebne zatvoriti

U ovom svijetu laži i nepovjerenja

valja nam se za Dobro boriti.

Za Dobro se borio i Tobit

i hrabro čini

o dobra djela

Pod prijetnjama moćnika

život je riskirao

s poštovanjem pokapajuć mrtva tijela.

Daj i meni, Oče, srce otvoreno

za ptrebe duša

da ne ostajem mirno za svojim stolom

dok tamo netko

glad tek kuša.

Daj i meni, Duše Sveti, suosjećati s onima u bjedi

jer Ti si taj koji u njima čekaš

i jedini znaš

koliko jedan poklon ljubavi

uistinu vrijedi.

Daj i meni, Isuse, da vidim Tebe

u čovjeku koji za Dobrom žeđa,

da ne propustim učiniti što trebam,

i da Tebi nikad ne okrenem leđa.

…

Tobit sazna da ga traže

pa da za dobro – smrtnu kaznu dobije

A sve mu tada zaplijenjeno bijaše

osim žene Ane i sina mu Tobije.

Tobit je pobjegao u strahu

samo da život spasi

al nije prošlo ni pedeset dana

kad se zlom kralju život ugasi.

Novi kralj namjesto ubijenog dođe

i Tobitova nećaka u službu stavi

pa se on za Tobita zauzme

te ga od straha pred smrću – izbavi.

Na Blagdan sedmica sjede Tobit

da uživa s obitelji blagdansko jelo

no htjede i tad pozvat kojeg sunarodnjaka

čineć mu tako dobro djelo.

Posla stoga sina da potraži nekog

‘tko je Boga još boji’

a sin ode te mu tužno javi

da mrtvog nađe – jednog od svojih.

Tobit tada, ne okusivši ništa, ode,

potraži mrtvaca i u jednu kuću unese,

svoj blagdanski objed u žalosti je jeo

jer mu bol za sunarodnjakom srce potrese.

Sjetio se tada riječi proroka Amosa:

‘svetkovine će se vaše u tugu pretvoriti’.

I zaplaka Tobit

te se nastavi i dalje s bolju boriti.

Susjedi mu se rugali

i zbog naustrašivosti mu se čudili

(‘zar se ne boji da će ga ubiti?’)

ali on je samo želio činiti dobro

pa makar ga ubili.

Vratio se od ukopa, zbog mrtvaca ‘nečist’,

pa po propisu u kuću nije smio.

Legao je stoga vani, kod zida jednog

da bi tamo prenoćio.

I nakon svih nevolja

to još ne bi dosta

jer sad zbog ptičjeg izmeta

još i slijep posta.

Liječnici mu za njegovu sljepoću

nikakav lijek nisu znali dati

te ga uzdržavat počne nećak

a žena za plaću počne presti i tkati.

Jednog dana kad dovrši rad

žena dobi plaću, al i jare bi dobiveno

No Tobit joj ne povjerova te je prekori

u sumnji da je jare ukradeno.

I dalje je ljut na nju

govorio da to jare vrati.

‘A gdje su tvoje milostinje i dobra djela?

Eto vide se na tebi!’ – ona mu uzvrati.

…

VRIJEĐANJE

Čovjek koji je nekoć dobro zarađivao

spao je na pomoć drugih ljudi

Ko sljepoća nepovjerenje ga nadjača

i duh koji bez promišljanja sudi.

…

I mi često uvrijedimo druge

kao Tobit svoju ženu

A ni drugi nama ne ostanu dužni –

uzvrate i oni – u trenu.

Nevolje snađu i pravedne ljude

i porugama udari ih svijet

A kad i nas nepravedno sude

hoćemo li moći ponizno podnijet?

‘Gdje ti je Bog u kojeg se uzdaš,

neka te spasi sad?!’ –

Hoćemo li znati trpjet takve riječi

što nas žele bacit u tugu i jad?

‘Da živiš pravo ne bi te to snašlo! –

čut ćemo možda takve prigovore

A hoćemo li moći šutjeti tada

i pustiti – nek govore.

…

I ti si, Isuse, tamo na križu,

porugama udaren, a nisi odvratio.

Molio si za one koji zlo čine,

makar si zbog njih strašno patio.

Ne daj, Oče nebeski, ni meni,

da na uvredu uvredom uzvraćam.

Umjesto riječi oštrih što sude

daj da Isusa na križu bolje shvaćam.

Daj mi, Duše Sveti,

od duha svoje strpljive ljubavi

i kad budem pod teretom poruga

ti svoju ljubav u moje srce stavi.

Marijo, Majko,

u naknadu za uvrede

koje se nanose Bezgrešnom srcu tvom

prikazujem ti svoje srce grešno

da od njeg napraviš – Isusov dom.

…

Pravedan si Gospode

poče molit Tobit iz dubina

sva su Tvoja djela i putovi Tvoji

milosrđe i istina.

Ti si Sudac svijeta,

spomeni me se i na me pogledaj,

zbog grijeha mojih i prijestupa otaca

kazni me ne predaj.

Pravedni su Tvoji sudovi,

nastavlja Tobit dok strašno pati,

pa u očaju Boga zamoli za smrt

želeć samo zemljom postati.

Zapovjedi da budem oslobođen

pa da odem u vječne prostore,

ne odvrati lica svoga od mene –

i dalje od muke usta u zbore.

A istoga dana, negdje u Mediji

na Saru sluškinja izli svoj bijes svoj,

zbog sedam muževa koji su joj umrli

i prije nego li su prišli k njoj.

‘Nikad mi ne vidjeli tvoje sinove i kćeri’ –

tako ju je ta sluškinja klela

pa u boli dubokoj pomisli Sara

kako bi život sebi oduzela.

Istog dana kad i Tobit i ona moli Boga

da je smrt pokosi

samo zato da ne sluša tih kletvi,

da uvrede te više ne podnosi.

Ti znaš, Bože, da sam nedužna,

i da nisam uprljala ime svoje,

Ne želiš li mi udijeliti smrt

nek ne čuju više tih uvreda uši moje.

U ČASOVIMA TMINA

Molitva njihova nije bez mane

jer nije na njima bilo da smrt traže

No pravedni bijahu i shrvani bolju

pa im je i umrijet, nego li živjet, bilo draže.

A kad i na nas kušnje dođu

molitva nek bude naš prvi izbor

Svemogući Bog neka bude naša snaga,

u Njemu naša nada i radosti izvor.

Pomozi nam Bože, naš Oče,

u časovima naših tmina,

u mukama našim daj da se oslanjamo

na muku Tvoga Sina.

…

Onoga dana sjeti se Tobija novca

što ga bijaše ponukan u Mediji pohraniti

pa pomisli da bi bilo dobro, prije smrti,

sinu tu vijest o novcu obznaniti.

I ko da je na samrti Tobit pozva sina,

pa mu ko oporuku savjete dijeli,

kako da oca pristojno pokopa

i uz majku ostane život svoj cijeli.

Poštuj svoju majku i ne ostavljaj je nikad

nastavlja – ko da će se zauvijek oprostiti

čini sve što će joj biti milo

i nemoj je žalostiti.

Suočila se ona s mnogim opasnostima

dok si još bio maleno dijete

i prije neg je sahraniš blizu mene

nek se misli tvoje toga često sjete.

Svakoga dana, sine, sjeti se zapovijedi

našega Gospodina Boga,

Ne kroči putevima nepravde

već pravedna djela čini sveg života svoga.

Ne okreći lica svoga od siromaha

pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe

Milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega

i dobar je to polog tebi za dan potrebe.

Noa, Abraham, Izak i Jakov

oci su naši od iskona

pa pazi da ti žena bude iz plemena otaca

nek ne bude tuđinka ona.

Ljubi svoju braću i nemoj se oholiti

ni pred kim pa ni pred njima.

Od dangube, pamti, samo šteta je i bjeda,

jer nerad je majka gladnima.

Nek ničija zarada ne prenoći kod tebe,

o djelima svojim razmišljaj, sine,

i lijepo se vladaj.

Ne čini nikom što bi tebi bilo mrsko

i od pijanosti i neumjerenosti čuvaj se i svladaj.

I o djelima milosrđa Tobit mu kaže:

Nek ruke tvoje spremno milostinju nude,

nahrani gladnog, zaodjeni golog,

a kada dijeliš nek ti oko stisnuto ne bude.

Obraćaj se mudrom i ne odbaci korisna savjeta,

neka Bog upravlja tvoje puteve daleko od zloće

Sjećaj se da On udjeljuje svako dobro

ali i ponižava kako sam hoće.

…

Tobitove riječi sinu mu Tobiji

riječi su što živo i nama pišu:

‘Sjeti se, sine, mojih pouka

nek ti se nikad iz srca ne izbrišu!’

Ne plaši se, sine, što smo osiromašili,

Bit ćeš bogat budeš li se bojao Boga.

Uputit ću te sad do onih srebrnih talenata

a ti samo vrši što je Bogu milo i čuvaj se zloga.

Oče moj, učinit ću sve što si mi naredio,

ali onog u koga je novac – Tobija reče – ja ne znam!

Otac mu onda dade zadužnicu i reče

da pratitelja nađe, da ne ide sam.

Tobije ode pa pratitelja tražeć Rafaela nađe

ali nije znao da u pratnji samog anđela ima.

Kad upita Rafaela bi li pošao s njim na put

on reče da bi i da je kod Gabaela već bio u gostima.

Tobija sad ode javit ocu da pratioca ima

a otac želeć znati da s pouzdanom pratnjom hoda

reče sinu da ga pozove, da čuje tko je taj

te brzo zaključi da je iz ugledna i plemenita roda.

Kad je poslušao Rafaela Tobit mu reče:

Pripadaš plemenitu rodu

i putevi tvoje braće su pravi!

A onda mu obeća sve potrebno za put

i po drahmu na dan

a još i povrh toga kad se vrate – živi i zdravi!

I pozdravi Tobit sina prije neg krene na put

pa će im obojici još i blagoslov dati:

‘idi s ovim čovjekom, sretno uz Božju pomoć,

a anđeo Njegov neka vas prati!’

Ali Ana, majka Tobijina, zaplaka i ukori Tobita

ne želeć da sad i oni od brige ginu:

‘Nije li on štap naših ruku? – reče

I nebilo tog novca! Smeće je prema našem sinu!’

Ne govori tako, sestro! Bit će živ i zdrav!

Vratit će se on! – Tješio je Tobit Anu.

Dobar je anđeo s njim na putu…

I utješi tako Tobit svoju ženu uplakanu…

NA PUTU VJERE

Blagoslov Tobija primi od oca

prije nego se na težak put uputio

s povjerenjem u ‘sunarodnjaka’, neznanca

o kom pravu sretnu istinu nije ni slutio.

Kako je bilo mladom Tobiji pri srcu

ostaviti slijepa oca i majku dragu

pa otići s vjerom da će sve biti dobro

da će mu Bog dati potrebnu pomoć i snagu.

Rastanci s onima koje volimo

nikada nisu neki lagan izbor

No kad vjerujemo čvrsto u Boga i anđele

tu imamo onda svoje snage izvor.

Na putu vjere smo i mi

kad ne znamo što nam sutra nosi,

al s povjerenjem u Boga ne brinemo tjeskobno

hoćemo li biti gladni il bosi.

Život je poveo Tobiju iz sigurnosti doma

iz obitelji njegove do daleka nepoznata grada.

Život ga je stavio na put odrastanja i vjere

ko što i nas nekad stavlja, a neke i sada.

Daj nam, Bože, na putevima našim

vjeru u Te i anđele Tvoje svete

Daj nam pouzdanja u pomoć svoju

daj nam biti kao nedužno dijete!

Tobija, Rafael i pas zađoše polako u noć,

a onda će na kraju dana pokraj rijeke Tigris sjesti.

Kad Tobija siđe do rijeke da se okupa

skoči otud riba velika kao da će ga pojesti!

Rafael mu reče da uhvati tu ribu

a on ni ne sluteć koji dar mu nosi rijeka,

raspori ribu, izvadi joj srce, jetru i žuč –

po uputi Rafaelovoj – radi korisna lijeka.

Upita on anđela čemu će služiti sve to

pa mu Rafael i to znanje udijeli:

Srce i jetra služe kad koga muči zao duh

a žuč je lijek za oči – protiv mrlja bijelih.

Rafael reče da će prnoćiti u Ekbatani

kod Tobijina rođaka koji kćer Saru imade

pa anđeo još doda na čuđenje Tobiji

‘Ja ću gledati da je tebi za ženu dade!’

‘Ja znam da je Raguel prema Mojsijevu zakonu

ne može dati nikom drugom za ženu

a kad bi to učinio smrt bi zaslužio

jer samo ti imaš pravo na Saru i imovinu njenu’

‘Brate Azarja!’ (tim imenom se Rafael predstavljao)

čuo sam da je Sara već bila dana sedmorici ljudi

i da su svi nađeni mrtvi u svadbenoj sobi

pa se bojim da i meni svadba smrću ne presudi!

Bojim se da umrem kao oni prije mene

i da bi ta vijest oca i majku u žalosti dotukla

jer oni nemaju drugog sina osim mene

i da bi smrt moja i njih u grob odvukla.

Anđeo ga podsjeti tad i na očevu želju

da Tobijina žena iz njihova roda mora biti

‘A ti se ne osvrći na demona’ – reče mu

pa mu kaza kako će zloduha obuzdati:

Uzet ćeš tamjanova pepela i na to metnuti

ribljeg srca i jetre – pa time sobu kaditi

A kad to učiniš demon će oćutjeti vonj,

pobjeći će i više se neće vratiti.

I govori mu dalje Rafael nek oboje mole te noći,

da će ih Bog spasiti i smilovat se njima.

‘Ne boj se! Ona ti je bila dosuđena oduvijek.

Ti ćeš je spasiti!’ – hrabrio ga je da pouzdanja ima.

I još mu o potomstvu Rafael nadu dade

pa u Tobiji sada svaki strah minu

i kad je sve to čuo Sara mu omilje

te se duša njegova uz njenu privinu.

Iako je Tobija od kuće po novac bio pošao

poslušan anđelu Rafaelu dobio je i ženu.

Iako je u strahu bio da se ne desi zlo

Bog na kraju taj strah u sreću preokrenu.

…

BRAK – (IZBOR SUPUTNIKA)

U Božjem je naumu bilo da se ljudi žene

a Izraelcima i zakon da ženu tuđinku ne traže.

Nisu bili glavni osjećaji niti vanjski izgled

već je važno bilo da se roditelj sa izborom slaže.

Znamo da danas često osjećaju biraju

a da ono izvanjsko biva važno, a manje duše.

Zar je onda čudno što osjećaju presahnu

kad bolest dođe il nevolja – i da brakovi se ruše?

Sarina ljepota i imanje nisu Tobiji bili na prvom mjestu

već zakon Božji kojeg je u srcu nosio

Znao je dobro da je njegov život u Božjim rukama

pa je od Njega za svoj brak milosti prosio.

Božja Riječ o Tobiji koji život riskira za Saru,

negovo pouzdanje u Boga i danas srca dira

I podsjetit nas može na sliku Isusa i Crkve

jer ko zaručnicu svoju Isus Crkvu bira.

Vremena i ljudi se mjenjaju, ali Bog ostaje isti

i Njegov zakon koji postoji radi sreće naše.

Kad bi barem svi ljudi vjerovali da im Bog dobro želi

činili bi ko Tobit, što je Bogu drago, a ne što njima paše.

Tobija je uzor hrabrosti u borbi sa zlom

i spremno se predaje Božjem planu.

Bog mu u toj borbi kao pomoć i anđela šalje

i mjenja mu cijeli život u samo jednom danu.

No, anđeli, kao i sotona, reći će mnogi – ne postoje!

A postoje – istina je vjere što se ne mijenja!

I kako će nekoj obitelji anđeli i biti od pomoći

ako nema vjere u ta Božja stvorenja?!

A tko nas to vara

da anđeli ne postoje

a i da je sotona samo mit

a ne stvarno Zlo koje zemljom hara?

Tko to ne bi želio da se svaki par spasi

i obitelj svaka da se u molitvi sjeća

anđela čuvara

tog iznimnog Božjeg dara!?

Sam vrag je onaj što želi

držati ljude u svojoj vlasti

i zarobljene u grijehu on ih želi

zauvijek od Boga i njegovih anđela – ukrasti!

Bog nas neće spasiti od borbi raznih

ni požuda ni zloga koji svijetom vreba

Al neće ni odbiti svoje pomoći

duši koja moli i pomoć Njegovu treba.

Bog, poznavatelj svih srdaca i svake duše

ne želi biti isključen iz života ni jednog para

on želi potaknut svako srce

da u iskrenoj ljubavi kao dar izgara.

Lako se zavarati u zaljubljenosti nekoj

i misliti kako se nekog dobro zna,

I tako je lako Boga zaboravit pitat za pomoć

da prosvijetli um, da razluči stvarnost od sna.

Ono što dvoje mladih u braku čvrsto veže

nisu skupi pokloni i sale niti neko gala-vjenčanje!

Blago onima koje iskrena ljubav spaja

i Bog

bez kojeg je besciljno svako putovanje.

Blago onom tko u izboru svom Boga za savjet pita:

‘Bože… otvori mi oči duše… da istinu vidim.

Ti mi sreću želiš, najviše od svih.

Pomozi mi da se kod izbora svog – Tebi svidim’

Pomozi, Bože, svima, što iskrenu ljubav traže

da ne upadnu u zamke Zloga

jer je tako lako prepustiti se svijetu

ostavljajuć po strani Tebe – svog Boga!

…

Kad Tobija i Rafael dođoše do Raguelove kuće

iziđe Sara te se tu pozdravljati staše,

a Raguel primjeti nešto pa ženi Edni reče:

‘Kako li je ovaj sličan Tobitu, rođaku našem!’

Sazna tad da su iz Naftalijeva plemena

što ga u Ninivi pogodi prognanička bjeda

pa upita za zdravlje Tobita, rođaka

i u čuđenju osta što mu pred sobom sina gleda!

‘Ti si, dakle, sin onog dobrog i plemenitog čovjeka!?’

oduševi se Raguel al brzo potom i zaplaka

kad ču da je Tobit vid izgubio –

znajuć da je to za čovjeka nevolja jaka.

Nakon što su Edna i Sara plakat stale

pripremiše jela u izobilju, jer ovna zaklaše

A Tobija podsjeti Rafaela na riječi

što njih dvojica putem o Sari govoraše.

I progovori anđeo Raguelu o kćerci Sari (…)

a Rageul reče Tobiji tada:

‘Jedi, pij i veseo budi

jer tebi moja kćerka pripada!’

‘Ipak, moram ti reći istinu!’ – nadodaje

jer se poboja da mu usta šutnjom ne sagriješe

‘Već sam je bio sedmorici dao

ali kad su joj se približili – svi pomriješe!’

‘Ali ti sad budi vese!’ – Raguel će njemu mirno

No Tobija je odlučan i više se ne koleba:

‘Neću okusiti ništa dok se ne odlučite

i dok ne izvršite sve što treba!’

‘Uzmi je!’ – reče Raguel ‘od ovoga časa pripada tebi!

Milosrdni Bog neka vam sreću udijeli!’

I dade je Tobiji za ruku kao zaručnicu

u želji da ženidba ova i Tobita razveseli.

Kad ih blagoslovi pozove ženu i uze papir

napiše ugovor, udari pečat i počeše blagovati.

Potom reče Edni da pripremi sobu za Saru

pa kad je uvede poče Sara pred majkom tugovati.

‘Budi hrabra kćerko! – tješila ju je majka

sluteć svu težinu tih suza i gorčinu te soli

‘Budi hrabra kćeri!’ – ponavljala je

i neka te nagradi Bog za sve tvoje boli!

…

Kad nakon večere Tobija uđe k Sari

prisjeti se kađenja što demonsku moć veže

pa uze tamjana, riblje srce i jetru te okadi

a demon, kad oćutje vonj, daleko pobježe.

‘Ustaj sestro!’ – Tobija pozva Saru na molitvu –

‘Molimo da nam se smiluje Bog!’

A onda počne blagoslivljati Boga

u nevolji sada – Izbavitelja svog.

‘Blagoslovljen da si Bože naših otaca

Blagoslovljeno sveto i slavno ime Tvoje!

Blagoslivljala te nebesa i sva stvorenja Tvoja!’

tako Tobija upravi Bogu hvalospjve svoje.

‘Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu

i oni su roditelji ljudskom rodu svemu

Ti si rekao: Nije dobro da čovjek bude sam.

Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu!’

‘Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu sestru

nego po istini. Tebi su sve želje srca znane

Smiluj mi se Gospode

i daj da s njom doživim stare dane!’

Zajedno onda na kraju rekoše: ‘Amen’

i zaspaše obojete prve noći

dok je Raguel vani u strahu raku kopao

bojeć se da će smrt i po Tobiju doći.

Raguel se vrati kući pa kaza ženi Edni

neka sluškinju pošalje da vidi jel Tobija na životu.

‘Ako nije pokopajmo ga da nitko ne sazna!’

A sluškinja ode i uvjeri se u Božju dobrotu!

‘Dobro je. Živ je!’ – ču Raguel pa stade blagoslivljati

i slaviti Boga kako i pristoji:

‘Blagoslivljali te svi sveti i sva stvorenja tvoja,

svi anđeli uvijeke i svi izabranici tvoji!’

Blagoslivljao je Boga što ga je razveselio

dok je on strahovao za Tobitova sina

Zahvaljivao je na iskazanom milosrđu

njemu i ‘djeci što su bila jedina’.

Dok je molio Boga da izlije svoje milosrđe

znao je da je s njim Božja ruka jaka.

Molio je za njihovo zdravlje i sreću

i sam sretan što se prazna može zatrpati raka.

Tada prirede gozbu koja je trajala četrnaest dana

i Raguel je nagovarao Tobiju da duže ostane

A Tobija tad Rafaela po novac uputi, što prije,

jer je znao da otac i majka teško odbrojavaju dane.

Rafael ponese obveznicu i primi novac

pa i on i Gabael tad na pir krenu.

Dođoše i gledaše taj sretan par

i gdje Tobija blagoslovi svoju ženu.

A otac je Tobijin brojao svaki dan

pa kad prođe vrijeme sumnje ga pohodile:

‘Možda su odbijeni? Možda je Gabael umro?’

u tuzi se pitao koje li su se nevolje dogodile.

‘Dijete nam je stradalo kad ga tako dugo nema!’

i Ana tad otkri koliko se za sina boji:

‘kako da ne budem zabrinuta, dijete moje,

kad sam ti dopustila da odeš

svijetlo očiju mojih!’

Tobit je stade tješiti: ‘Šuti, ne govori. Njemu je dobro!’

a ona će njemu na to: ‘Šuti ti i nemoj me zavaravati!

Znam ja, stradalo je dijete moje!’

I od brige nije mogla ni jesti ni spavati.

Svakog dana izlazila je na cestu

i povratku se srce majčinsko nadalo.

Od tuge jelo ne bi ni takla, samo je kukala,

u strahu da joj je dijete negdje stradalo.

Kad prođe četrnaest dana Raguel htjede

još i duže gostoprimstvo njemu dati

A Tobija ga moli: ‘Pusti me da idem,

jer otac i majka već gube nadu da će me ugledati’

Ostani kod mene – navaljivao je Raguel i dalje –

a ja ću naći nekog da tvojima javi vijesti.

No Tobija odlučno odbija želeći i sam

da se što prije nađe na staroj cesti.

‘Pusti me da idem k ocu svome! – Tobija moli

a Raguel onda usta i preda mu Saru, njegovu ženu.

Dade mu polovicu imanja, sluge, stoku i novac

te ih blagoslivlja prije nego krenu.

‘Djeco, Bog nebeski neka vam udjeli sreću

još prije nego li u smrt otputujem!

A Ssri reče: ‘Poštuj svoje roditelje nove

i nek svamo dobre vijesti o tebi čujem!’

‘Evo, predajem ti kćer svoju na čuvanje.

Ne žalosti je!’ – doda još Edna

A Tobija zahvali Bogu, blagoslovi njih i krenu

kući svojoj, obitelji, koja ga je tako žedna.

Putem Rafael podsjeti Tobiju na tužnog oca

i reče mu da potrče prije Sare, do očeve kuće

a dotle je Ana sjedila gledajuć na put

pa ih ugleda i prestadoše njene misli tugujuće.

Kad izdaleka opazi sina brzo to Tobitu reče:

‘Evo vraća se sin tvoj i čovjek koji ga je pratio!’

Kakve li radosti za roditelje stare

što im se sin konačno kući vratio!

A Rafael reče Tobiji da riblju žuč uzme

i time ocu namaže oči što su se od mrlja skorile,

a on će ih protrljati kad oćuti svrbež

i otvorit će se oči što su davno bile zatvorile.

Dotle Ana potrči naprijed i zagrli sina…

‘Opet te vidim, sine moj! Sad mirno umrijeti mogu!’

oboje tu sretni zaplakaše

u srcu duboko zahvalni Bogu.

Tobit iziđe na vrata i spotače se a sin potrči

i pridrži oca da ne padne,

razmaže mu žuč preko očiju i reče:

‘Hrabro oče moj!’

A otac tad progleda i Bogu hvalu dadne.

Blagoslovljen da si Bože i blagoslovljeno ime tvoje,

Blagoslovljeni anđeli Tvoji sveti neba Tvoga

jer si me udario pa si mi se smilovao

pa evo opet gledam Tobiju – sina svoga!

Njegov sin, sav sretan uđe u kuću i priča ocu

o događajima velikim što su se u meiji zbili

A Tobit pun radosti iziđe i krenu snahi u susret

dok su se poznanici zdravlju njegovu sad čudili.

A kad dođe do snahe sav sretan je pozdravi:

‘Dobro došla kćeri moja!

Blagoslovljen Bog koji te dovede k meni!’

Tobit je hvalio Boga pred ljudima, a Sari još reče:

‘Neka su ti otac i majka blagoslovljeni!’

I velika radost obuze svu braću njegovu

i nećak njegov nasbas i Ahikar dođe

Veseliše se zajedno zbog svega što se zbilo

pa u gozbi svadbenoj još sedam dana prođe.

Tobit pozva sina da ga pita o čovjeku koji ga je pratio

koliko ga valja platit – što on misli da je pravo.

Tobija reče da bi mu i pola od svega dao

jer se pobrinuo da svi oni budu živo i zdravo!

Tobit odgovori – To mu s pravom i pripada!

A onda pratitelju kaza: ‘Uzmi pola od onoga što ste donijeli’

No anđeo tad pozva njih u stranu i reče riječi

od kojih su se njih dvojica u čeđenju smeli.

‘Blagoslivljajte Boga zbog onoga što učini’

riječ ih je anđelova ohrabriti htjela –

Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo,

bogobojazno razglađavati njegova djela!

‘Lijepo je čuvati tajnu kraljevu

ali je slavno Božja djela otkrivati.

Dobra je molitva i post, milostinja i pravednost.

Činite dobro i zlo vam se neće zbivati!

Bolje je malo s pravednošću nego puno s nepravdom,

bolje je dijeliti milostinju nego sabirati zlato u hrpe,

milostinja oslobađa od smrti i čisti od grijeha

koji pravednost čine život sebi crpe.

I završava Rafael pouku riječima ovim:

‘Koji griješe bit će dušmani životu svome!’

A onda im se poče predstavljati jasnije –

kao anđeo Božji, a tih dana – tijelu ljudskome.

Kad ste molili ti i tvoja snaga Sara, Tobitu reče,

ja sam vaše molitve Svetomu nosio!

Kad si pokapao mrtve bio sam uza te,

i kad si od svečana ručka ustao radi dobrog djela

s tobom sam bio!

Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i Saru.

Ja sam Rafael, jedan od svetih anđela svetoga Boga

koji na nebesima donose molitve svetih

i koji stupaju pred slavom svetoga!

Njih se dvojica prepadoše i padoše ničice

jer ih od riječi tih zahvati velik strah.

Ali anđeo im reče: ‘Ne plašite se! Mir vama!

dok je njima sigurno od čuda zastao dah.

Blagoslivljajte Boga uvijeke! – ree Rafael

zbog djela Božjih što dođoše na vidjelo

Ta ja dođoh zbog zapovijedi Boga našega

a ne zato jer se meni svidjelo!

Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči

al nisam ni jeo ni pio – to vam se samo činilo.

Sada hvalite Boga, a ja se vraćam Njemu

i zapišite u knjizi sve što se zbilo!

Onda oni ustadoše, ali ga ne vidješe.

Hvalili su velika i čudesna Božja djela,

pripovjedali su kako im se anđeo ukazao,

anđeo Gospodnji, a u liku ljudskog tijela.

…

Tobit potom napisa molitvu u radosti i reče:

Blagoslivljajte Boga i sve Njegove odluke,

Blagoslovljeno neka je Kraljevstvo Božje i navjeke Bog

kojem ni jedan čovjek ne može umaći iz ruke.

On kažnjava i prašta, dovodi u Podzemlje i izvodi.

Hvalite sinovi Izraelovi pred poganima Njegovo ime

On vas je među njih rasuo

objavljujući Njegovu veličinu pred svime.

On je naš Gospod i Bog, naš Otac u sve vijeke,

on nas kažnjava zbog naših zlih djela,

ali će nas opet sabrati iz svih naroda! –

Bila je to riječ Tobitova srca vesela.

Obratite se k Njemu svim srcem i dušom!

I ako istinu budete činili i nju odlučite poštivati

Znajte da će se i Bog okrenuti vama

i lica svog od vas neće skrivati!

Na sva usta hvalite Njega

gledajuć što učini vama

Blagoslivljajte Gospoda pravde,

Kralja nad nebeskim vojskama.

Ja ga u zemlji progonstva hvalim

i očitujem njegvou moć narodu grešnu.

Obratite se i činite pravdu pred njim

ne bi li vam milost ukazao utješnu.

I Boga svoga ja uznosim i duša ga moja hvali,

radosno klikćem njegovoj veličini.

Tako neka kazuju svi i hvale ga u Jeruzalemu!

Tako nek u hvali Bogu i vaše srce čini.

Jeruzaleme, grade sveti!

Kaznit će te zbog djela tvojih sinova,

Ali ne tuguj, jer sinovima pravednih

on će se smilovati iznova!

Podaj hvalu Bogu, zanosno,

i blagoslov kralju vjekova,

da ti njegov šator opet bude podignut

i da se čuje radost prognanih sinova.

U tebi će ljubav naći siromasi

i narodi Božjem imenu dolazit izdaleka,

noseći u rukama darove nebeskome kralju

kroz pokoljenja će odzvanjat radosne hvale jeka.

Prokleti svi koji tebe mrze

a blagoslovljeni oni koji te ljube.

Veseli se i raduj zbog sinova pravednih

jer će biti skupljeni od sudbe, prognane i grube.

Blaženi oni koji te ljube

veselit će se zbog mira tvog!

Blaženi koji se rastužiše zbog tvojih nesreća

jer će se radovati kad vide slavu koju ti da Bog!

Duša moja neka hvali Boga

kličuć nad Jeruzalemovim mirom,

jer obnovljen će biti kamenjem dragim,

obnovljen će biti smaragdom i safirom.

Tornjevi i bedemi, reče, bit će od čistog zlata,

a trgove navjesti dijamantom popločane.

Ulice će njegove klicat: ‘Aleluja!

I Blagoslovljen Bog, uzvišen u sve dane!’

…

Tobitu je bilo pedeset osam godina kad je oslijepio

a polije osam je progledao te radosnije godine brojao.

Nastavio je, kao i uvijek, milostinju dijeliti,

Boga je hvalio i sveudilj se Njega bojao.

Na samrti dozva k sebi sina

i sinove sina svoga

te im reče da se presele u Mediju

jer će Ninivu stići kazna od Boga.

Bit će razrušena, reče, kako je kazao Jona

a u Mediji će biti mir vrijeme neko.

I Jeruzalem će opustjeti, Dom Božji spaljen biti

a braća naša razasuta od zemlje daleko!

Ali će se Bog opet smilovati našoj braći

kad ih opet u zemlju njihovu posije,

onda će oni opet graditi hram

makar ne onakav kakav je bio prije.

Jeruzalem će se podići s velikim počastima,

Dom Božji bit će sazdan od vrijedne građe,

svaki narod će se bojati Gospodina Boga

kad pokopa idole i Boga svoga nađe.

Nearod će Njegov hvaliti Boga

i Gospodin će uzdić narod svoj

i bit će radosni oni koji ga ljube

koji u istini, pravdi i milosrđu biju boj.

Tako sine, otiđi iz Ninive jer će zlo biti

kako je prorok Jona i navjestio.

A ti se pazi da u Zakonu Božjem

budeš život svoj zauvijek smjestio.

Časno me pokopaj, a uza me i majku svoju.

Poslije toga ne ostani u Ninivi ni dana

Sjećaj se primjera Ahikara i milostinja njegovih

i kako ga to spasi os smrtonosne zamke Amana.

Dakle, sinovi moji, sjećajte se uvijek

kakvu snagu milostinja ima!

Sjećajte se da pravda čovjeka spašava…

To reče, a onda izdahnu pred njima.

…

Tobija častan ukop priredi ocu

koji sa sto pedeset i osam umrije, uvenu.

A kad umrije i Ana pokopa ju uz oca

pa sa ženom i sinovima u Ekbatanu krenu.

Kod tasta Raguela starost časnu doživi

a kad umru Raguel i Edna nasljednik im posta.

Prije neg izdahnu i on, u sto dvadeset sedmoj

ču vijesti da od propale Ninive tek ruševina osta.

M.G. (2015.)

Povijest spasenja (ukratko o Mojsiju, izlasku iz ropstva i ulasku u Obećanu zemlju)

M.G. — Sat, 02 Sep 2017 19:07:57 +0000

Židovsko sužanjstvo u Egiptu

Jakovljeve potomke, koji su se zvali Židovi ili Izraelci Egipćani su neko doba poštovali i podnosili. Međutim, kad su se namnožili i postali velikim narodom, neki drugi faraon, koji je vladao poslije, počeo ih je tlačiti jarmom najkrućeg sužanjstva i osuđivati pa čak i bacati u rijeku Nil svu njihovu tek rođenu mušku djecu.

Mojsije oslobađa Židove

Židovski bi narod bio čitav izginuo u tom strahovitom sužanjstvu u Egiptu i ne bi bio ponovno vidio zemlju Kanaan, da ga Bog nije čudesno spasio iz ruku okrutnih tlačitelja.
Jedno židovsko dijete, koje se zvalo Mojsije, po providnosti je spasila iz nilskih voda faraonova kći te ga je poučavala i odgajala na kraljevskom dvoru svoga oca.

Njime se Bog poslužio da bi oslobodio svoj narod i po njemu ispunio obećanja, koja je dao Abrahamu.

Kad je Mojsije odrastao, Bog mu je zapovjedio neka zajedno sa svojim bratom Aronomode faraonu i od njega traži odredbu da se svi Židovi puste i slobodno iziđu iz Egipta. Ali, faraon je to odbio. Tada je Mojsije, da bi pobijedio njegovo otvrdnulo srce, a “naoružan” samo sa šibom potresao Egipat s deset strašnih kazni, koje su se poslije nazvale “egipatska zla”.

Posljednja je kazna bila najteža, jer je anđeo počevši od ponoći pobio sve prvorođence u Egiptu od kraljeva sina do svih Egipćana i to ne samo ljudi nego i prvence životinja.

U noći, u kojoj je došlo do tog pomora, Židovi su po Božjoj zapovijedi prvi put proslavili svetkovinu Pasheto jest Gospodinov prolaz. Taj je obred sam Bog propisao: svaka je obitelj morala na taj dan zaklati po jedno janje bez mane i njegovom krvlju označiti kućni prag, da bi kuća na taj način ostala spašena prigodom anđelova prolaza. Meso je trebalo ispeći i trebalo ga je jesti u putničkoj odjeći sa štapom u ruci, kao ljudi spremni za odlazak.

Taj je jaganjac bio slika neokaljanog jaganjca Isusa, koji će svojom krvlju spasiti sve ljude od vječne smrti.

Kad su faraon i Egipćani vidjeli smrt svoje djece, počeli su zaklinjati Židove da odu, štoviše, dali su im sve srebro i zlato, kao i sve ostalo što su od njih tražili. Židovi su otišli i poslije tri dana došli su na obale Crvenoga mora.

Prijelaz preko Crvenoga mora

Faraon se je vrlo brzo pokajao, što je pustio Židove otići iz svoje zemlje pa je za njima poslao potjeru sa svojom vojskom, koja ih je dostignula na obalama mora.

Ohrabrivši narod, koji se je bio prestrašio videći egipatsku vojsku, Mojsije je pružio svoju šibu nad more i vode su se razdvojile od obale do obale sve do dna, otvorivši Izraelcima dug put, kojim su prošli po suhu tlu.

Međutim faraon zagrižen u svojoj opakosti krenuo je tim istim putem za njima, ali tek što je stupio na morsko dno vode su se spustile i potopile sve ljude i konje, tako da su svi poginuli.

Židovi u pustinji

Prošavši Crveno more Židovi su ušli u pustinju i bili bi za vrlo kratko doba stigli u obećanu zemljuPalestinu, da su slušali božanski zakon i zapovijedi svoga predvodnika Mojsija. No budući da su oni više puta kršili dužnosti i dizali pobune, Bog ih je zadržao 40 godina u pustinji. Tu su izginuli svi stariji koji su izišli iz Egipta osim dvojice – Kaleba i Jošue.

Za sve to vrijeme Bog je Židovima proviđao hranu, koja je sličila na slanu u bijelim i sitnim zrncima, a zvala semana. Ona je svake noći pokrivala zemlju, a oni su je skupljali ujutro. Međutim u noći prije subote, a subota je Židovima bila blagdan, mana nije pala, ali se zato u petak ujutro skupljalo dvostruko više mane, nego drugih dana. Bog im je za piće proviđao vodu, koja je često i na čudesan način izvirala iz stijena, po kojima je Mojsije udarao šibom.

Veliki oblak, koji ih je danju štitio od sunca, noću se pretvarao u plameni stup, koji ih je obasjavao i kazivao im put i tako ih cijelo vrijeme pratio kroz pustinju.

Deset Božjih zapovijedi

Trećega mjeseca poslije izlaska iz Egipta Židovi su došli na obronke brda Sinaja. Tu se je dogodilo, da im je kroz munje i gromove Bog govorio i proglasio im svoj zakon u deset zapovijedi napisanih na dvije kamene ploče koje je Mojsije primio na vrhu brda.
Međutim, kad je Mojsije sišao s brda poslije 40 dana razgovora s Gospodinom, vidio je, da se njegov narod vratio idolopoklonstvu i da se klanja zlatnom teletu kao Bogu. Videći toliku nezahvalnost i bezbožnost, zahvaćen svetom revnošću razbije ploče zakona, zlatno tele pretvori u prah, te smrću kazni sve glavne počinitelje toga teškog grijeha.

Mojsije se tada ponovno uspeo na brdo, molio je oproštenje od Gospodina, Gospodin mu je dao druge ploče svoga zakona. Kad je silazio narod je bio zadivljen gledajući na njegovu čelu dvije zrake svjetla, koje su mu davale sjaj i slavu.

Šator i kovčeg

Na podnožju Sinaja Mojsije je po Božjoj zapovijedi i prema Božjim propisima izradio šator i kovčeg.

Šator je bio velik platneni krov poput hrama, a dizao se usred logora, u kojem su se Židovi zaustavili.

Kovčeg je bio izrađen od skupocjena drva pokrivena iznutra i izvana zlatom. U taj su kovčeg poslije bile pohranjene kamene ploče zakona, jedna posuda mane iz pustinje i procvjetali Aronov štap.

Židovi su često mrmljali u pustinji, bunili se protiv Mojsija i protiv Boga i time na sebe navukli teške kazne. Među te kazne treba spomenuti otrovne zmije od čijeg je ujeda umrlo mnogo ljudi. Ipak mnogo ih se i pokajalo pa su se spasili gledajući na brončanu zmiju, koju je Mojsije podignuo na drvu tako da je izgledala kao križ. Snaga ovoga znaka najavila je snagu koju će poslije imati Kristov križ, koji će izliječiti rane grijeha.

Jošua i ulazak u obećanu Zemlju

Pošto je Gospodin držao Židove 40 godina u pustinji, napokon ih je uveo u obećanu zemlju.

Mojsije ju je vidio izdaleka, ali nije u nju ušao – naslijedio ga je Jošua kao vladar naroda.

Židovi su slijedeći kovčeg prešli preko rijeke Jordan, čije su se vode bile zaustavile da ih puste proći kroz svoje korito. Najprije su zauzeli grad Jerihon, zatim su osvojili zemlju Kanaan i pokorili sve narode, koji su živjeli u toj zemlji, pa su je podijelili na dvanaest dijelova, koliko su sami imali plemena. Tako je Bog preko svoga naroda kaznio te narode zbog njihovih teških opačina.

Izraelska su plemena uzela imena po Jakovljevim sinovima, a to su: Zabulon, Dan, Neftali, Gad, Ašer i Benjamin, te po Josipovim sinovima, a to su: Efraim i Manaše.

Pleme Levi, međutim, nije uzelo dijela zemlje. Bog ih je pozvao na svećeničku službu, pa im je mjesto zemaljske baštine on sam htio biti posjed i baština. Iz Judina plemena rodio se poslije Otkupitelj svijeta, onako kako je to Jakov prorekao na smrti.

Povijest spasenja (ukratko od Abrahama do Mojsija)

M.G. — Wed, 30 Aug 2017 20:06:53 +0000

Počeci Božjeg naroda. Obnova drevnog saveza s Abrahamom

Za praoca i začetnika svog naroda Bog je izabrao čovjeka iz Kaldeje koji se zvao Abraham, a koji je bio potomak starih patrijarha iz Eberova koljena. Narod koji je od njega potekao zove se židovskim narodom.

Abraham je bio ostao pravedan usred svoga naroda, koji se bio predao štovanju idola. Da bi ga Bog sačuvao u njegovoj pravednosti, naredio mu je da iziđe iz svoje zemlje i da se preseli u zemlju Kanaan, koja se još zove i Palestina, obećavši mu da će ga učiniti praocem velikog naroda, te da će se Mesija roditi iz njegova potomstva.

U potvrdu Božje riječi Abrahamova je žena Sara dobila sina Izaka, iako je već bila u poodmakloj dobi.

Bog je htio iskušati vjernost i poslušnost svoga sluge, zato mu je naredio da žrtvuje toga svoga jedinoga sina, kojega je silno ljubio i na kojemu su počivala Božja obećanja. Abraham je ipak bio toliko siguran u ta obećanja, da se nije nimalo pokolebao u svojoj vjeri, nego se je, kako stoji u Svetome pismu, nadao protiv nade, pa je pripremio sve što treba za žrtvu, koju je namjeravao izvršiti. Ali anđeo mu je tada zadržao ruku, a Bog ga je blagoslovio, da bi nagradio njegovu vjernost i navijestio mu je da će od toga njegova sina poteći Otkupitelj svijeta.
Kad je Izaku bilo četrdeset godina, oženio se svojom rođakinjom Rebekom, koja mu je rodila dva sina:Ezavai Jakova.

Ezav je bio prvorođenac i njemu je pripadao očev blagoslov. Ali, Gospodin je odredio da Izak blagoslovi Jakova, a ne Ezava čemu je vješto poslužila i Rebeka, a i sam Ezav je već prije toga bio ustupio svome bratu svoje pravo prvorođenca.

Jakov je poslije toga morao bježati iz kuće zbog Ezavova gnjeva i nastanio se u Aranu, kod svoga strica Labana, koji mu je dvije svoje kćeri – Liju i Rahelu dao za žene te se poslije dvadeset godina vratio vrlo bogat s brojnom obitelji.

Na svom povratku kući i prije nego se je izmirio s bratom, na putu je imao viđenje, u kojemu je njegovo ime Jakov promijenjeno u Izrael.

Jakov je bio otac dvanaestorice sinova. Posljednja dvojica, Josip i Benjamin bili su Rahelini sinovi.

Među Jakovljevim sinovima najmudriji i najuljudniji bio je Josip, a njega je otac i najviše volio. Ali, zbog toga su ga njegova braća zamrzila, pa su ga zbog te mržnje najprije htjeli ubiti, a poslije su ga prodali nekim ismaelitskim trgovcima koji su ga odveli u Egipat i tamo ga prodali Putifaru, faraonovu dvoraninu.

Jakov i njegovi sinovi u Egiptu

Josip je u Egiptu sa svojim krepostima vrlo brzo osvojio naklonost i poštovanje svog gospodara. Međutim, njega je poslije gospodarica oklevetala, pa je bio bačen u zatvor. U tamnici je ležao dvije godine, i to toliko dok nije protumačio faraonu, t.j. egipatskom kralju dva sna i prorekao mu da će poslije sedam godina obilja doći sedam gladnih godina. Tada ga je faraon oslobodio i on je postao egipatskim potkraljem.

U doba dok je vladalo obilje, Josip je spremao velike zalihe, pa kad je glad počela mučiti zemlju, Egipat je imao mnogo hrane.

Tada su ljudi sa svih strana morali ići u Egipat u kupovinu žita, a i Jakov je morao poslati svoje sinove u Egipat. Oni su došli Josipu, ali ga nisu prepoznali. On je, međutim njih prepoznao i kad im se očitovao naredio im je da u Egipat dovedu oca i čitavu njegovu obitelj. Jakov je žudio zagrliti svoga ljubljenoga sina pa je otišao, a kralj mu je dodijelio zemlju Gesen da tamo boravi sa svojima.
Poslije 17 godina boravka u Egiptu Jakov je na smrti okupio oko sebe svojih dvanaest sinova i s njima dva Josipova sina, koji su se zvali Efraimi Manase pa im je preporučio da se vrate u zemlju Kanaan i da ne ostave njegove kosti u Egiptu, sve ih je napose blagoslovio, a Judi je prorekao da kraljevsko žezlo, odnosno vrhovna vlast, neće otići od njegova potomstva sve do dolaska Mesije.

BOŽJA OBJAVA – u Svetom Pismu i TRADICIJI. Što je to sveta TRADICIJA?

M.G. — Wed, 16 Aug 2017 19:27:52 +0000

Tradicija je često krivo shvaćena. Ljudi ne shvaćaju da bez tradicije ne bi imali ni Božje Objave. Riječ „tradicija“ dolazi od riječi „tradere“ što bi značilo „prenijeti na“ nekog ili na osobu ili na generaciju.

Postoje tri glavna značenja riječi – tradicija. Prije svega TRADICIJA je komunikacija Božje Objave ljudskoj rasi. Kad su naši prvi roditelji primili Božju objavu oni su to prenijeli na svoje potomstvo, a ovi su to prenijeli na one poslije. Inače bi ono što je prvo bilo objavljeno bilo – izgubljeno.

Tradiciju uvijek treba shvatiti kao PRENOŠENJE NEČEG SVETOG – u ovom slučaju – BOŽJE OBJAVE.

U najširem smislu to uključuje sve što Bog želi objaviti od najranije povijesti do kraja apostolskog doba tj. do smrti Ivana apostola. Bog se pobrinuo da to bude prenešeno.

Je li bilo autentične objave nakon tog apostolskog doba? Što je s objavama svecima, Ivanu os Križa, sv. Tereziji Avilskoj i sl. Kad mi katolici govorimo o Objavi onda govorimo o „javnoj“ objavi tj. o onom što je BOG OBJAVIO ZA SVE LJUDE, ono što je univerzalno i što je neophodno. Drugo je „privatno“. Objava u Fatimi također, tehnički rečeno, spada u privatne objave.

TRADICIJA je ono što je Bog objavio određenim ljudima za sljedeće generacije. Tradicija u tom prvom smislu je tradicija – u jednini, ne u množini (što ćemo vidjeti u trećem pojmu o tradicijama).

Mi vjerujemo da postoje 2 forme tradicije: Prva je SVETO PISMO, a druga je koja nam nije prenešena u pisanom obliku kao Sveto Pismo nego je to svjedočanstvo Bogom nadahnutih ljudi…

Dakle, kao prvo vjerujemo da neke istine koje je Bog objavio Bog se pobrinuo kroz djelovanje Duha Svetoga da će nadahnuti pisci NAPISATI ONO ŠTO JE BOG ŽELIO DA BUDE PROSLIJEĐENO SLJEDEĆIM GENERACIJAMA – a to je SVETO PISMO. To je prvi nivo tradicije. Ono što je zapisano u Svetom Pismu.

Postoji i drugi nivo tradicije. Također je od Boga nadahnuta. Nije zapisana kao Sveto Pismo. Bog je u povijesti nadahnuo neke ljude i oni su svojim životom, onim što su rekli ili nisu rekli, postali zapamćeni i sjećanje na njihov život i na njihovo djelo je proslijeđeno sljedećim generacijama. Mi to zovemo SVETA TRADICIJA. Što je sveta tradicija? Sveta tradicija je objava mudrsti koju Bog želi za cijelu ljudsku rasu – da to zna i da to stavi u praksu. Ne nešto nešto što imaju zapisano u svojim knjigama nego nešto što su nadahnuti ljudi prenijeli generacijama kao nešto što je vrijedno znanja, a pogotovo nasljedovanja. Tko su dvije osobe koje su najsvetije od svih ljudi koji su ikada hodali ovom zemljom? To su Isus i Gospa. Ni Isus ni Gospa nisu nam ostavili ništa napisano. Možemo li stoga reći da je jedino što znamo o Isusu i Gospi ono što imamo zapisano u Novom zavjetu? Ne. Sjetimo se riječi sv. Ivana apostola: „Ako bi netko htio zapisati sve što je Isus govorio i činio mislim da sve knjige svijeta to ne bi obuhvatile“ Stoga, ono što mi imamo u Novom zavjetu je samo srž, bit… bit od svega što je Isus objavio ljudskoj rasi i važno nam je kao što je bilo važno apostolima i prvoj Crkvi. Zašto je tradicija važna? Važna je da shvatimo da IMAMO NEPOGREŠIVU CRKVU kojoj je Isus predao ukupnost Objave. Znači i ono što je zapisano i ono što je prenešeno. Mi stoga, kao katolici nismo šokirani (kao protestanti), nismo skandalizirani ako nas Crkva uči stvari koje ne nalazimo u Biliji. To nas ne brine. Kad je papa Pio XII htio proglasiti dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije onda je naišao nna žestoku opoziciju kdo nekatolika, protestanata – jer „kako se usuđuje tvrditi da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo kad u Bibliji nema nema niti riječi o tom“ (o. Hardon S.J. je bio pozvan u Rim da radio Vatikanu 9 tjedana prije proglašenja dogme brani nauk Crkve o Gospinu uznesenju na nebo, dakle nešto što uopće nije u Svetom Pismu. Imao je tada 35 godina.) Jednostavno, Bog je objavio i stvari koje nisu u Svetom Pismu. A tko ima pravo odlučivati što spada na Božju Objavu? Nitko – osim rimske Katoličke Crkve. I što bi npr. bilo korist da Bog objavi nešto preko sv. Tereze a da ne postoji jedan autoritet preko kojeg se može doznati što je Bog objavio. Ako Crkva kaže da je Marijino tijelo na nebo uzneseno BOŽJA OBJAVA onda je to BOŽJA OBJAVA.
Treći nivo, kad govorimo o tradiciji jesu TRADICIJE – u množini. Tradicije su PROMJENJIVE prakse u Crkvi. Npr. uzdržavanje od mesa u petak. Petak je obavezan dan za pokori. I mi smo dužni prakticirati pokoru u petak kao što smo dužni nedjeljom ići na misu. Iako nam se daje na IZBOR – KOJU ĆEMO POKORU PRAKTICIRATI nije nam ostavljena opcija da NE prakticiramo pokori. Prakticiranje POKORE je OD BOGA OBJAVLJENO. Crkva ima pravo specificirati, kako ćemo to prakticirati – u spomen na Isusovu muku. Dakle, imamo pokoru u petak, spomen na muku, kao što nedjeljom imamo misu, spomen na Isusovo uskrsnuće.

Naša Crkva ima dvije oznake: 1. Nepromjenjivi kontinuitet 2. Promjenjivo prilagođavanje. Da nije ovog prvog – nepromjenjivog kontinuiteta – onda bi nestalo i Katoličke Crkve. NO Crkva je u drugim stvarima i prilagodljiva, ovisno o vremenima i mjestima.

Tajna dobrog katolika je – znati što je nepromjenjivo i radije umrijeti nego li to mijenajti, a što je promjenjivo – i biti prilagodljiv onako kako Isus to želi, pod djelovanjem Duha Svetoga.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Zar Gospa nije djevica? Novi prijevodi Biblije pišu umjesto “djevica” – “mlada žena”

M.G. — Tue, 08 Aug 2017 19:40:34 +0000

Krajem prošle godine Njemačka, Austrija, Švicarska … i druga njemačka govorna područja imaju novi (“ujedinjujući”) prijevod Biblije koji je napravljen u nekakvom ekumenskom duhu. Ali u kakvom? Može li se na temelju želje za ujedinjenjem različitih vjeroispovjesti praviti kompromis s onim u što kao katolici vjerujemo?

Biblija je prva tiskana knjiga. Marthin Luther, koji je glavni krivac za razdvajanje crkava, tada se još nije ni rodio. On je sebi uzeo za pravo da iz Biblije izbaci 7 knjiga. (Npr. Jakovljeva poslanica koja se ne slaže s njegovim naukom o tome da se spašavmo samo po vjeri, ne i po djelima.) Od Marthina Luthera, koji je rođen u Njemačkoj, nastao je njegov novi prijevod Biblije. Neki drugi protestanti poslije njega su vraćali izbačene knjige, ali su sebi dali za pravo da Bibliju tumače po svom nahođenju, kako ih “Duh Sveti” nadahne.

Kao da Duh Sveti može biti u proturječju sa samim sobom? Može li? Ne može.

A ako ne može kako to da se ista rečenica u Bibliji može tumačiti na 100 različitih načina? Kad Isus na posljednjoj večeri kaže: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati..:” onda Crkva od apostolskih vremena shvaća da je Isus tu stvarno prisutan. Kod protestanata – ne. Nema stvarne pristunosti.

A što se događa kod ovih novih prijevoda Biblije?

U knjizi proroka Izaije piše proroštvo (8.st. pr Kr) “Evo djevica će začeti i roditi Sina” (Iz 7,14) no međutim novi (“ujedinjujući” prijevod piše “mlada žena”, umjesto djevica; i ne piše “će začeti” nego “je začela” pa prema tome – nije više djevica nakon što je rodila. (!) Dogma je (nepromjenjivo učenje Katoličke Crkve) da je Gospa djevica i prije i poslije Isusova rođenja. Kako to? Bogu ništa nije nemoguće. (Ako je moguće Uskrsnuće od mrtvim zašto ne može i takvo nešto biti, ako je to Božje djelo? )

U svakom slučaju grčka riječ: “parthenos“ za djevicu ima samo jedno značenje, a ipak je promjenjeno u ‘almáh’.

Također u opisu Navještenja glagol “začeti” je zamjenjen sa “biti trudna”, što na prvi mah možda ne izgleda ništa čudno, dok drugi tu vide gender-problem…

Isusova “čudesa” su zamjenjena izrazom: “djela moći”…

Pavlov poziv “dvojici” koja ga slijede je promjenjeno na način da se može misliti i na žensko…

I taj novi prijevod u njemačkim govornim područjima – postaje obvezujući na sv. misi tj. u liturgiji, a i za vjeronauk.

I što ako narod ne pozna dobro svoju vjeru?
Oni za koje narod misli da su pastiri koji “vode” narod – ispada da “zavode” narod… A ljude je lako zavesti ako ne poznaju svoju vjeru.

A što se tiče ekumenizma, (pokreta za jedinstvo razdijeljenih kršćana) svakako je dobro željeti i djelovati za jedinstvo. ALI – nije moguće ekumenski djelovati tj. stvarati jedinstvo s drugim vjerama, ako ne poznajemo svoju vjeru, katoličku i ako ne poznamo u što taj drugi vjeruje. I pri tom moramo imati na umu da Bog ne proturječi sam sebi. Jedna je istina. I zdrav razum nam tako kaže.

Svaki kršćanin može i treba djeliti svoju vjeru. Bog nikom ne daje vjeru da bi je čuvao za sebe. No prije toga, moramo se potruditi upoznati je, zavoljeti je, živjeti je i djeliti…

usp. Izvor

(i sluga Božji o. Hardon S.J.govori o krivim prijevodima Biblije… )